1.

S obzirom na moguću neustavnost određenih odredbi zakona kojim je talijanski pravni poredak prilagođen Okvirnoj odluci 2002/584/PUP ( 2 ), koje bi se mogle protiviti pravu na zdravlje zajamčenom talijanskim Ustavom, Corte costituzionale (Ustavni sud, Italija) Sudu upućuje pitanje u kojem traži tumačenje te okvirne odluke.

2.

Zahtjev za prethodnu odluku Sudu pruža mogućnost da ponovno odlučuje o razlozima za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga i predaje (u daljnjem tekstu: EUN). Konkretno, treba razjasniti može li se sudska praksa iz presude od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru ( 3 ), po analogiji primijeniti na izvršenje EUN‑a koje bi zdravlje tražene osobe moglo dovesti u veliku opasnost.

3.

Sud će u konačnici odlučiti o tome treba li popisu razloga za neizvršenje EUN‑a predviđenih člancima 3., 4. i 4.a Okvirne odluke 2002/584 dodati, i pod kojim uvjetima, razlog koji proizlazi iz obveze poštovanja članaka 3., 4. i 35. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

4.

Članak 3. („Pravo na integritet osobe”) stavak 1. glasi:

„Svatko ima pravo na poštovanje tjelesnog i duhovnog integriteta”.

5.

Člankom 4. („Zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne”) utvrđuje se:

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni”.

6.

Člankom 35. („Zdravstvena zaštita”) propisuje se:

„Svatko ima pravo na pristup preventivnoj zdravstvenoj zaštiti i pravo na liječenje pod uvjetima utvrđenima nacionalnim zakonodavstvima i praksom. Pri utvrđivanju i provedbi svih politika i aktivnosti Unije osigurava se visok stupanj zaštite zdravlja ljudi”.

7.

U uvodnoj izjavi 10. navodi se:

„Mehanizam [EUN‑a] temelji se na visokoj razini povjerenja između država članica. Njegova primjena može biti suspendirana samo u slučaju da neka država članica ozbiljno i neprekidno krši načela iz članka 6. stavka 1. Ugovora o Europskoj uniji [UEU]. Kršenje utvrđuje Vijeće u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. spomenutog Ugovora, s posljedicama predviđenima u članku 7. stavku 2. Ugovora”.

8.

U uvodnoj izjavi 12. utvrđuje se:

„Ova Okvirna odluka poštuje temeljna prava i načela priznata u članku 6. [UEU‑a], koja se odražavaju i u Povelji […], a posebno u njezinu poglavlju VI. […]”.

9.

U skladu s uvodnom izjavom 13.:

„Nitko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen državi u kojoj postoji stvarna opasnost da će osoba o kojoj je riječ biti osuđena na smrt, podvrgnuta mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju”.

10.

U skladu s člankom 1. („Definicija [EUN‑a] i obveza njegova izvršenja”):

„1.   [EUN] je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.   Države članice izvršavaju svaki [EUN] na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.

3.   Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a]”.

11.

Člankom 15. („Odluka o predaji”) određuje se:

„1.   Pravosudno tijelo izvršenja odlučuje, u rokovima i pod uvjetima utvrđenima ovom Okvirnom odlukom, treba li osoba biti predana.

2.   Ako pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su informacije koje je dostavila država članica izdavateljica uhidbenog naloga nedostatne i ne omogućavaju donošenje odluke o predaji tražene osobe, od nje zahtijeva da potrebne dopunske informacije, posebno one u vezi s člancima 3. do 5. te s odredbama članka 8., budu žurno dostavljene te može postaviti rok za njihov primitak, uzimajući u obzir potrebu poštovanja rokova iz članka 17.

3.   Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog u bilo koje doba može pravosudnom tijelu izvršenja poslati sve korisne dodatne informacije”.

12.

Člankom 23. („Rokovi za predaju osobe”) utvrđuje se:

„1.   Tražena se osoba predaje što je moguće ranije, na datum koji dogovaraju oba tijela o kojima je riječ.

2.   Osoba se predaje najkasnije deset dana nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju [EUN‑a].

3.   Ako je predaja tražene osobe u roku predviđenom u stavku 2. spriječena okolnostima na koje ne može utjecati nijedna od država članica, pravosudno tijelo izvršenja i pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog odmah međusobno stupaju u kontakt i dogovaraju novi datum za predaju. U tom slučaju, predaja se obavlja u roku od deset dana nakon dogovorenog novog datuma.

4.   Predaja može biti odgođena, u izuzetnim okolnostima, zbog ozbiljnih humanitarnih razloga, npr. ako postoji osnovani razlog za uvjerenje da bi se time ugrozilo zdravlje ili život tražene osobe. Izvršenje europskog uhidbenog naloga obavlja se odmah po nestanku tih razloga. Pravosudno tijelo izvršenja odmah obavještava pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog i dogovara novi datum predaje. U tom slučaju, predaja se obavlja u roku od deset dana od novog dogovorenog datuma.

5.   Po isteku rokova iz stavaka 2. i 4., osoba se pušta na slobodu ako se još nalazi u pritvoru”.

13.

Člankom 23. stavkom 3. Leggea 22 aprile 2005, n. 69 ( 4 ) propisuje se:

„Ako postoje humanitarni razlozi ili ozbiljni razlozi za uvjerenje da bi se predajom ugrozio život ili zdravlje osobe, predsjednik žalbenog suda ili sudac kojeg on ovlasti može obrazloženim rješenjem odgoditi izvršenje odluke o predaji te o tome odmah obavijestiti ministra pravosuđa.”

14.

Općinski sud u Zadru (Hrvatska) izdao je 9. rujna 2019. EUN radi provedbe kaznenog progona protiv E. D. L.-a, optuženog za kazneno djelo posjedovanja opojnih droga u svrhu stavljanja u promet i prodaje, koje je počinjeno 2014. na državnom području Hrvatske.

15.

E. D. L.-ovi branitelji podnijeli su Corteu d’appello di Milano (Žalbeni sud u Milanu, Italija) liječničku dokumentaciju kojom se potvrđuje da ima psihijatrijske poremećaje koji su povezani i s tim što je u prošlosti zlorabio opojne droge. Nakon psihijatrijskog vještačenja utvrđeno je da E. D. L. ima psihozu koja zahtijeva terapiju i da postoji velika opasnost od samoubojstva povezana s njegovim mogućim odlaskom u zatvor.

16.

Na temelju tog vještačenja, Corte d’appello di Milano (Žalbeni sud u Milanu) smatrao je da bi se transferom E. D. L.-a u Hrvatsku radi izvršenja EUN‑a prekinula mogućnost liječenja, što bi dovelo do pogoršanja njegova općeg stanja i predstavljalo konkretnu opasnost za njegovo zdravlje.

17.

Međutim, taj je sud istaknuo da je od obveza izvršenja EUN‑a moguće odstupiti samo iz razloga za odbijanje koji se taksativno navode u člancima 18. i 18.a Zakona br. 69 iz 2005., među kojima se ne nalazi nužnost izbjegavanja povreda temeljnih prava tražene osobe, poput prava na zdravlje. Stoga je prekinuo postupak te je pokrenuo postupak za ocjenu ustavnosti pred Corteom costituzionale (Ustavni sud).

18.

U tim je okolnostima Corte costituzionale (Ustavni sud) uputio Sudu sljedeće pitanje:

„Treba li članak 1. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584 […] u vezi s člancima 3., 4. i 35. Povelje […] tumačiti na način da pravosudno tijelo izvršenja, kada smatra da predaja osobe koja boluje od teških i moguće neizlječivih kroničnih bolesti može tu osobu izložiti opasnosti od teškog narušavanja njezina zdravlja, mora od pravosudnog tijela koje je izdalo uhidbeni nalog zatražiti podatke koji isključuju postojanje takve opasnosti i odbiti predaju ako u tom pogledu ne dobije jamstva u razumnom roku?”

19.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 22. studenoga 2021. Donesena je odluka o prioritetnom postupanju.

20.

Pisana očitovanja podnijeli su E. D. L., hrvatska, finska, talijanska, nizozemska, poljska i rumunjska vlada te Europska komisija.

21.

Na raspravi održanoj 27. rujna 2022. sudjelovali su E. D. L., talijanska, poljska i rumunjska vlada te Komisija.

22.

Corte costituzionale (Ustavni sud) na sljedeći je način opisao situaciju u kojoj se nalazi kao vrhovni tumač talijanskog Ustava i ujedno sud države članice za kojeg je tumačenje prava Unije obvezujuće:

23.

Kako bi se izbjegla neželjena neusklađenost nacionalnog ustavnog poretka i prava Unije, sud koji je uputio zahtjev traži od Suda tumačenje prava Unije koje će mu omogućiti da postupi u skladu sa zahtjevima talijanskog Ustava i tako izvrši vlastitu sudsku nadležnost.

24.

U tom duhu suradnje, Corte costituzionale (Ustavni sud) predlaže da se pri odgovoru na njegovo pitanje po analogiji primijeni ono što je Sud utvrdio u pogledu Okvirne odluke 2002/584 u slučajevima kad, iako ne postoji poseban razlog za odbijanje, izvršenje EUN‑a dovodi do povrede temeljnih prava tražene osobe.

25.

Poziva se, konkretno, na presudu Aranyosi i Căldăraru u pogledu opasnosti da izvršenje EUN‑a može izložiti traženu osobu: i. nečovječnim i ponižavajućim uvjetima oduzimanja slobode u državi članici izdavateljici zbog sustavnih i općih nedostataka ili nedostataka koji u svakom slučaju utječu na određene skupine osoba ili određene zatvorske ustanove ( 9 ) te ii. opasnosti od podvrgavanja postupku u kojem se ne poštuju jamstva iz članka 47. Povelje zbog sustavnih i općih nedostataka u pogledu neovisnosti pravosuđa u državi izdavateljici ( 10 ).

26.

Uvođenjem pojednostavljenog i učinkovitog sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su povrijedile kazneni zakon, Okvirnom odlukom 2002/584 nastoji se olakšati i ubrzati pravosudna suradnja. Njome se tako pridonosi cilju da Unija postane područje slobode, sigurnosti i pravde, koje se temelji na visokoj razini povjerenja koje mora postojati među državama članicama ( 11 ).

27.

Kamen temeljac tog sustava načelo je uzajamnog priznavanja koje se navodi u članku 1. stavku 2. Okvirne odluke 2002/584. Države članice obvezne su izvršiti EUN na temelju tog načela i u skladu s pravilima te okvirne odluke ( 12 ). Njihova pravosudna tijela u načelu mogu odbiti izvršiti EUN samo zbog razloga koji se taksativno navode u samoj Okvirnoj odluci ( 13 ).

28.

Izvršenje EUN‑a stoga je pravilo, a odbijanje njegova izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti ( 14 ).

29.

Međutim, Sud priznaje da se načela uzajamnog priznavanja i povjerenja „u iznimnim okolnostima” ( 15 ) mogu ograničiti. Podsjetio je na to da se Okvirnom odlukom 2002/584, kao što to proizlazi iz njezina članka 1. stavka 3., „ne mijenja obvez[a] poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela, osobito onih sadržanih u Povelji” ( 16 ).

30.

Sud je u tom pogledu „utvrdio da pod određenim uvjetima pravosudno tijelo izvršenja mora obustaviti postupak predaje uspostavljen Okvirnom odlukom 2002/584 ako zbog takve predaje postoji opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, u smislu članka 4. Povelje, prema traženoj osobi” ( 17 ).

31.

Razlog za to apsolutna je priroda zabrane nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, koja je usko povezana s poštovanjem ljudskog dostojanstva (članak 1. Povelje) ( 18 ), pa ciljevi poput onih na kojima se temelji pravosudna suradnja ne mogu pred njom imati prednost ( 19 ).

32.

Odgoda ili odbijanje predaje osobe tražene na temelju EUN‑a može se iznimno opravdati opasnošću od povrede članka 4. Povelje. Sud izvršenja prije toga mora utvrditi da ta opasnost stvarno postoji u slučaju o kojem odlučuje.

33.

Na povredu članka 4. Povelje (kao i na povredu njezina članka 47.) ( 20 ) dosad se pozivalo u kontekstu sustavnih i općih nedostataka u državama članicama izdavateljicama.

34.

Sud je ustrajao na tome da utvrđenje opće i apstraktne opasnosti nije dovoljno za odbijanje izvršenja EUN‑a, a još manje za to da se svi EUN‑ovi koje su izdale države članice kojima se pripisuju ti sustavni i opći nedostaci u pravilu ne izvršavaju ( 21 ).

35.

Pod pretpostavkom da je relevantna samo opasnost koja konkretno i posebno prijeti traženoj osobi, sud izvršenja mora provesti ispitivanje u dvije faze kako bi postupio u skladu sa sudskom praksom iz presude Aranyosi i Căldăraru:

36.

Utvrđenje sustavnih i općih nedostataka tim je potrebnije jer prilikom prijave eventualne povrede prava u državi izdavateljici u načelu postoji pretpostavka na kojoj se temelji cijeli sustav pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, a to je da sve države članice poštuju temeljna prava.

37.

Na temelju te pretpostavke ne samo da je zabranjeno od druge države članice zahtijevati višu nacionalnu razinu zaštite temeljnih prava od one koju osigurava pravo Unije, nego i, osim u iznimnim slučajevima, provjeravati je li ta druga država u konkretnom slučaju doista poštovala temeljna prava koja jamči Unija ( 22 ).

38.

Prema tome, budući da je riječ o povredama čijoj se vjerodostojnosti protivi pretpostavka da sve države članice poštuju prava iz Povelje, najprije valja dokazati da su u državi izdavateljici EUN‑a utvrđeni opći i sustavni nedostaci na temelju kojih se može dovesti u pitanje osnovanost te pretpostavke.

39.

Prema mojem mišljenju, takozvano „ispitivanje u dvije faze” ima točno određen izvor i upotrebljava se u kontekstu za koji je osmišljen. To je ispitivanje potpuno smisleno kad opasnost za prava tražene osobe proizlazi iz općenitih okolnosti koje su u idealnom slučaju nezamislive u državi članici: manjkavi uvjeti oduzimanja slobode ili nepostojanje neovisnosti njezinih sudova.

40.

Ako se podnese pritužba da te okolnosti, međutim, stvarno postoje u državi izdavateljici, sudovi izvršenja ne mogu ništa ne poduzeti, ali ih ne mogu ni priznati bez ikakve osnove odnosno minimuma istinitosti. Nadalje, s obzirom na samu prirodu istaknutih okolnosti, treba dokazati da postoji situacija u kojoj su nedostatci opće mjesto kao kontekst u kojem te okolnosti osobito utječu na konkretan slučaj na koji se odnosi EUN.

41.

S druge strane, u slučaju o kojem je ovdje riječ opasnost za zdravlje tražene osobe:

42.

Kako bi se ocijenili ozbiljnost i doseg te opasnosti, smatram da nije nužno ispitati cijeli zdravstveni ili zatvorski sustav države članice izdavateljice. Bitno je provjeriti hoće li traženoj osobi biti zajamčena zdravstvena zaštita koja bi joj mogla trebati. Za provedbu te provjere nije nužna ex ante ocjena zdravstvenog ili zatvorskog sustava u cjelini, nego samo ocjena mogućnosti zaštite koja se može razumno očekivati u pogledu tražene osobe.

43.

Ustrajem na tome da nije riječ o ocjeni sustava zdravstvene zaštite neke države članice, nego o ispitivanju mogućnosti da se određenoj osobi pruži odgovarajuća skrb, čak i ako joj se ta skrb pruža u okviru više ili manje djelotvornog sustava kao takvog.

44.

Točno je da bi eventualno postojanje sustavnih i općih nedostataka moglo biti relevantno: ako postoje, vjerojatno će utjecati i na traženu osobu, što se uzima u obzir u drugoj fazi metode Aranyosi i Căldăraru.

45.

Međutim, ako se nitko nije pozvao na takve nedostatke, treba ocijeniti postoji li posebna opasnost za traženu osobu (s obzirom na njezinu situaciju, poteškoće prilikom njezina transfera u državu članicu izdavateljicu i zdravstvene uvjete u kojima bi se nalazila nakon predaje).

46.

Ta se ocjena stoga odnosi na drugu fazu takozvane „metode u dvije faze”, a ne prethodno i neovisno na prvu fazu, koju ovdje neću analizirati jer mi se to čini potpuno nepotrebnim.

47.

U teoriji ništa ne bi sprečavalo da povredu članka 4. Povelje potaknu sustavni i opći uvjeti oduzimanja slobode i zatvorski uvjeti u kojima bi se mogla naći tražena osoba ( 23 ). Te uvjete ne bi pak trebalo ocjenjivati ako, kao što je to napomenula Komisija ( 24 ), opasnost za zdravlje tražene osobe ne proizlazi neposredno iz njih.

48.

U tom pogledu želim dodati sljedeće:

49.

S obzirom na to, ispitivanje iz prve od dviju faza koje se zagovaraju u presudi Aranyosi i Căldăraru postaje bespotrebno i nedopušteno.

50.

Pozivanje na članak 4. Povelje moglo bi se u teoriji dopustiti ako tražena osoba pati od osobito teških bolesti, zbog čega bi izvršenje EUN‑a podrazumijevalo trenutno, znatno, nepopravljivo i ozbiljno pogoršanje njezina zdravlja ( 27 ) koje bi dovelo u opasnost njezin život.

51.

U tim zaista iznimnim okolnostima predaja bi se, s obzirom na konkretno stanje bolesnika ( 28 ), mogla kvalificirati kao nečovječno postupanje, neovisno o nepostojanju sustavnih ili općih nedostataka u državi izdavateljici ( 29 ).

52.

Iznimka stoga ne bi proizašla ni iz samih općih uvjeta oduzimanja slobode ili zdravstvene zaštite u državi članici izdavateljici ni iz same predaje ako bi kao takva mogla trenutno ugroziti život ili zdravlje tražene osobe.

53.

Ponavljam da problemi koje predstavlja ovdje utvrđena opasnost za zdravlje (mogućnost samoubojstva povezana s oduzimanjem slobode) zapravo ne ovise o tome u kojoj će se državi članici izvršiti uhićenje i eventualno naknadno zatvaranje u okviru EUN‑a. Ne čini mi se ni da se u okolnostima ovog predmeta predaja može kvalificirati kao nečovječno postupanje, uzimajući u obzir da ništa dosad ne upućuje na to da traženoj osobi neće biti osigurana potrebna zdravstvena zaštita u državi izdavateljici EUN‑a.

54.

U svakom slučaju treba biti veoma oprezan prilikom pronalaska rješenja za problem u pogledu opasnosti povezane s psihijatrijskim poremećajem zbog oduzimanja slobode (koja postoji u svim državama članicama), a da to nije jednostavna primjena članka 4. Povelje ( 30 ).

55.

U protivnom bi se odgovor Suda mogao tumačiti na način da oduzimanje slobode ili boravak u zatvorskoj ustanovi, kad je riječ o osobama u pogledu kojih postoji opasnost od samoubojstva, samo po sebi predstavlja nečovječno postupanje, odnosno da se njime, s obzirom na njegovu apsolutnu prirodu, u pravilu povređuje zabrana iz članka 4. Povelje. Smatram da ta teza nije održiva u trenutačnom stanju prava Unije.

56.

Osim na članak 4. Povelje, sud koji je uputio zahtjev poziva se na pravo na integritet osobe (članak 3. Povelje) i pravo na zdravstvenu zaštitu (članak 35. Povelje). Neke od stranaka, kao što su E. D. L. te finska, poljska, rumunjska ili talijanska vlada, istaknule su svoje argumente u pogledu tih triju prava. Nizozemska se vlada pak poziva samo na članak 4. Povelje.

57.

Prema mojem mišljenju, članak 35. Povelje ne primjenjuje se na ovaj predmet jer ovdje nije riječ o pristupu preventivnoj zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenoj skrbi pod uvjetima utvrđenima nacionalnim zakonodavstvima i praksom koji osiguravaju visok stupanj zaštite zdravlja ljudi.

58.

Kad je riječ o članku 3. Povelje, pravo na duhovni integritet moglo bi eventualno biti narušeno, ali ponovno ne zbog nedostataka u pogledu zdravstvene zaštite ili oduzimanja slobode u državi članici izdavateljici, na što se nitko nije ni pozvao, nego zbog navodnog nepostojanja primjerenog liječenja psihijatrijskog poremećaja od kojeg, u skladu s vještačenjem provedenim pred talijanskim žalbenim sudom, pati tražena osoba.

59.

Razmatranja koja sam prethodno u tom kontekstu iznio u pogledu članka 4. Povelje mogu se primijeniti i na njezin članak 3.

60.

Sudska praksa koja se radi pojednostavljenja naziva „sudska praksa Aranyosi i Căldăraru” primjer je pretorijanske uspostave prava koju je proveo Sud, koja se opravdava potrebom da se pronađe način zaštite temeljnih prava osobe u slučajevima koje zakonodavac EUN‑a nije izričito predvidio.

61.

U članku 1. stavku 3. Okvirne odluke 2002/584 izričito se određuje da se njome „ne mijenja obvez[a] poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a]”. Tako se njome uspostavlja odredba o odstupanju od sustava, koja je nadređena posebnim jamstvima određenih temeljnih prava koja se zaista odražavaju u navedenoj okvirnoj odluci ( 31 ).

62.

S obzirom na pretpostavku da sve države članice poštuju temeljna prava, europski zakonodavac teško je mogao predvidjeti moguće opće i sustavne nedostatke koji mogu dovesti do povrede temeljnih prava tražene osobe.

63.

Stoga je, u skladu s člankom 1. stavkom 3. Okvirne uredbe 2002/584, bilo neizbježno iznimno utvrditi razloge za odbijanje koji su povezani s povredama koje mogu nastati zbog općih i sustavnih nedostataka.

64.

Međutim, prihvaćanje „novog” razloga za odbijanje izvršenja EUN‑a zbog razloga povezanih sa zdravljem moglo bi, kao što je to istaknuto na raspravi, pogoditi u srž sustava EUN‑a, što bi dovelo do mnogobrojnih pritužbi zainteresiranih osoba i posljedičnog narušavanja sustava predaje državi članici izdavateljici.

65.

Smatram da je nepotrebna intervencija pretorijanske prirode, kojom se popis razloga za neizvršenje proširuje kako bi se na njega dodao razlog koji se odnosi na opasnosti za zdravlje: odbijanje izvršenja EUN‑a nije moguće kad je dovoljna odgoda predaje tražene osobe. Upravo se potonji mehanizam predviđa u Okvirnoj odluci 2002/584 u slučajevima poput ovog.

66.

Na temelju članka 23. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584, predaja tražene osobe može se odgoditi u izuzetnim okolnostima „zbog ozbiljnih humanitarnih razloga, npr. ako postoji osnovani razlog za uvjerenje da bi se time ugrozilo zdravlje ili život tražene osobe”.

67.

Navedena formulacija dovodi do poteškoća, kao što je to primijetio sud koji je uputio zahtjev i kao što su to istaknule gotovo sve stranke u postupku. Međutim, smatram da one nisu tolike da se ne bi mogle premostiti sveobuhvatnim, a ne maštovitim tumačenjem odredbe.

68.

Prema mišljenju Cortea costituzionale (Ustavni sud), s obzirom na to da se člankom 23. stavkom 4. Okvirne odluke 2002/584 odgoda predaje „u izuzetnim okolnostima” predviđa samo u situacijama koje su tek privremene, to ne odgovara slučajevima teških kroničnih bolesti čije se trajanje ne može odrediti ( 32 ).

69.

Dodaje da bi se u protivnom odgoda mogla produljivati na neodređeno vrijeme, čime bi se postupak predaje lišio korisnog učinka: zbog uzastopnih odgoda potaknutih zdravstvenim razlozima povezanim s kroničnim bolestima tražena bi osoba bila u situaciji neprestane neizvjesnosti u pogledu vlastite sudbine, što je protivno zahtjevu da treba osigurati razuman rok u svim postupcima koji utječu na osobnu slobodu ( 33 ).

70.

U istom smislu, hrvatska i nizozemska vlada, kao i Komisija, ističu da je odgoda predviđena člankom 23. stavkom 4. Okvirne odluke 2002/584 moguća tek nakon što je donesena odluka o izvršenju EUN‑a, ali ne i u trenutku odlučivanja o samom izvršenju.

71.

Priznajem da su navedeni razlozi utemeljeni. Ipak, smatram da hermeneutičke mogućnosti odredbe nadilaze pristupe koje su zagovarali sud koji je uputio zahtjev i intervenijenti na raspravi.

72.

Polazim od pretpostavke da nenavođenje izričitog razloga za neizvršenje EUN‑a u nacionalnom zakonu (ili u člancima 3. i 4. Okvirne odluke 2002/584) nije prepreka obvezujućoj odredbi njezina članka 1. stavka 3. Kako bi se poštovala ta obveza, prilikom (sudskog) tumačenja treba, kad je to moguće, pronaći materijalno jednakovrijedno rješenje na temelju normativnih elemenata koje je utvrdio sam zakonodavac.

73.

Prema mojem mišljenju, članak 23. stavak 4. Okvirne odluke 2002/584 pruža potrebne alate za materijalno jednakovrijedno rješenje. Njegov se sadržaj može tumačiti na način koji će, koliko god bio širok ili ambiciozan, u svakom slučaju biti više u skladu s namjerom zakonodavca od uspostave novog slučaja odbijanja EUN‑a u sudskoj praksi. Konačno, bolje je prilagoditi smisao i doseg te pozitivne odredbe, nego neovisno o njoj uspostavljati novo pravilo u sudskoj praksi.

74.

Ponavljam da članak 23. stavak 4. Okvirne odluke 2002/584, ako ga se tumači u njezinu kontekstu, može ponuditi rješenje koje se zahtijeva njezinim člankom 1. stavkom 3. u slučajevima poput ovog.

75.

Argument koji ide u prilog prikladnosti članka 23. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584 za ispunjavanje zahtjeva iz njezina članka 1. stavka 3. činjenica je što se u prvonavedenoj odredbi izravno upućuje na „[p]redaj[u] […] [kojom] bi se […] ugrozilo zdravlje ili život tražene osobe”.

76.

Tim se upućivanjem uvodi važna razlika u odnosu na članke 3., 4. i 4.a Okvirne odluke 2002/584. Razlozi za obvezno ili moguće neizvršenje predviđeni tim člancima povezani su s objektivnim elementima, odnosno kaznenim djelima koja su dovela do izdavanja EUN‑a ili kasnijim stadijima kaznenih postupaka koji se vode ili se mogu voditi zbog tih kaznenih djela ( 34 ).

77.

Dodavanje dodatnog razloga za neizvršenje, utemeljenog na opasnosti od povrede članaka 3. ili 4. Povelje, na popis iz članka 3. Okvirne odluke 2002/584 (razloga koji bi s obzirom na prirodu temeljnog prava morao biti obvezujuć) dovodi do očitih poteškoća u sustavu neizvršenja uspostavljenom na temelju pravnog uređenja kaznenih sustava u svim državama članicama.

78.

Kad ne bi postojalo drugo rješenje, te poteškoće vjerojatno ne bi bile dovoljne da se spriječi pretorijansko uvođenje novog razloga za neizvršenje, kao što se to dogodilo u slučaju Aranyosi i Căldăraru i kao što sam to prethodno objasnio. Suprotno tomu, u slučaju o kojem je ovdje riječ može se uzeti u obzir rješenje iz članka 23. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584. To je rješenje konkretno djelotvorno jer:

79.

Smatram da se člankom 23. stavkom 4. Okvirne odluke 2002/584 može odgovoriti na dvojbe suda koji je uputio zahtjev.

80.

Kao prvo, njime se utvrđuje kriterij za definiciju „minimalnog praga” za ozbiljnost opasnosti („ugro[žavanje] zdravlj[a] ili život[a]”) s obzirom na članke 3. i 4. Povelje ( 35 ).

81.

Kao drugo, njime se predviđa način komunikacije između pravosudnog tijela koje izdaje EUN i tijela njegova izvršenja, o čijem tijeku sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje.

82.

Iako se u skladu s tom odredbom komunikacija između dvaju pravosudnih tijela ne odnosi na postojanje razloga za neizvršenje, nego na datum predaje tražene osobe, prema mojem mišljenju, ništa ne sprečava da se ona obavi prije nego što tijelo izvršenja treba odlučiti o tome hoće li odgoditi predaju.

83.

Pravosudno tijelo izvršenja razmjenom informacija može od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog dobiti objašnjenja o zdravstvenoj skrbi dostupnoj u ustanovama za zadržavanje ili zatvorskim ustanovama, koja je u skladu zdravstvenim potrebama tražene osobe.

84.

Na temelju tog dijaloga i s obzirom na zdravstveno stanje tražene osobe za koje dotad pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog nije znalo, potonje tijelo može po službenoj dužnosti ili na temelju poziva pravosudnog tijela izvršenja preispitati relevantnost EUN‑a, ako to smatra primjerenim, uzimajući u obzir (novi) čimbenik koji utječe na ocjenu proporcionalnosti ( 36 ).

85.

Na taj bi se način odvagivanju okolnosti s obzirom na koje se ocjenjuje proporcionalnost (među ostalim čimbenicima, je li EUN donesen radi izvršenja kaznenog progona ili izvršenja kazne i težina kaznenih djela) dodala okolnost koja se odnosi na zdravlje tražene osobe. Iz tog odvagivanja može proizići (privremeno ili konačno) povlačenje EUN‑a, ali i njegovo zadržavanje ako tijelo koje izdaje uhidbeni nalog odluči da, unatoč svemu, treba nastaviti s provedbom postupka predaje.

86.

Smatram da se člankom 23. stavkom 4. Okvirne odluke 2002/584 u tim okolnostima dopušta međusudski sustav komunikacije sličan onome koji se u skladu s člankom 15. Okvirne odluke 2002/584 može upotrijebiti prije odluke o izvršenju EUN‑a.

87.

Točno je da su relevantne informacije u smislu članka 15. Okvirne odluke 2002/584, u skladu s njegovim doslovnim tekstom, one informacije koje su nužne za „donošenje odluke o predaji”, odnosno o tome treba li je izvršiti s obzirom na ispunjenost uvjeta konkretno utvrđenih u člancima 3. do 5. Okvirne odluke 2002/584 ( 37 ).

88.

Međutim, smatram da se ničim ne sprečava razmjena informacija ako su one prikladne za ocjenu opasnosti koja je odlučujuća za odgodu predaje, čak i nakon što je predaja naložena, ako postoje ozbiljni humanitarni razlozi ( 38 ).

89.

Pravosudno tijelo izvršenja o eventualnoj odgodi predaje mora odlučiti na temelju svih podataka koji su nužni za donošenje potpuno informirane odluke kako bi se, dakako, poštovala prava tražene osobe, ali i legitimni interes Unije u pogledu borbe protiv nekažnjavanja, za koju je osobito namijenjen mehanizam EUN‑a ( 39 ).

90.

Ako je za tu informiranost potrebna neposredna i neometana komunikacija s pravosudnim tijelom koje izdaje uhidbeni nalog, prikladno je primijeniti mehanizam iz članka 15. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584, čak i ako se već pristalo na izvršenje.

91.

Odgoda bi se stoga mogla primijeniti na izvršenje koje je već naloženo nakon „filtriranja” razloga za neizvršenje utvrđenih u člancima 3., 4. i 4.a Okvirne odluke 2002/584. Velika opasnost za zdravlje tako postaje razlog koji podrazumijeva odobrenje za izvršenje EUN‑a i opravdava odluku o njegovoj odgodi.

92.

Kad je riječ o trajanju mjere, u članku 23. stavku 4. Okvirne odluke 2002/584 navodi se „[privremena]” odgoda i nalaže izvršenje EUN‑a „odmah po nestanku [ozbiljnih humanitarnih razloga na kojima se temeljila]”.

93.

Privremenost odgode stoga mora odgovarati činjenici da i dalje postoje humanitarni razlozi na kojima se temelji. Oni mogu nestati ili se otkloniti iz različitih razloga (među kojima se ističe promjena situacije tražene osobe).

94.

U svakom slučaju, kao što je to predložio sud koji je uputio zahtjev ( 40 ), ako postoji mogućnost da se odgoda mora produljiti, ništa ne sprečava da se u okviru kontinuiranog dijaloga između uključenih pravosudnih tijela pronađu druga konkretna rješenja ( 41 ).

95.

Predaju koju je naložilo pravosudno tijelo izvršenja treba lišiti učinaka samo ako bi se, uzimajući u obzir sve okolnosti, odgoda morala produljiti nakon roka, čiju razumnosti treba ocijeniti ( 42 ), u dijalogu s pravosudnim tijelom koje izdaje uhidbeni nalog.

96.

Ukratko, zagovaram sljedeće:

97.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da Corteu costituzionale (Ustavni sud, Italija) odgovori na sljedeći način:

„Članak 1. stavak 3. i članak 23. stavak 4. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., u vezi s člancima 3., 4. i 35. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da:

ako pravosudno tijelo izvršenja smatra da predaja tražene osobe koja boluje od teških i moguće neizlječivih kroničnih bolesti može tu osobu izložiti opasnosti od teškog narušavanja njezina zdravlja, mora od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog zatražiti podatke koji isključuju postojanje takve opasnosti i, po potrebi, iznimno i privremeno odgoditi predaju te osobe sve dok postoji navedena ozbiljna opasnost.”