1.

Zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputio Areios Pagos (Vrhovni sud, Grčka), odnosi se na tumačenje članka 34. točke 1. i članka 45. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 2 ).

2.

Taj je zahtjev upućen u okviru spora čiji je predmet priznavanje i izvršenje od strane suda jedne države članice sudskih odluka koje je donio sud druge države članice i čiji je učinak odvraćanje stranaka koje su pokrenule postupak pred drugim sudom prve države članice da nastave postupak koji je u tijeku pred tim sudom.

3.

On će navesti Sud da utvrdi mogu li se priznavanje i izvršenje presude kojom su ti tužitelji osuđeni da plate naknadu po osnovi troškova tog postupka, pri čemu se navedena presuda temelji na povredi sporazuma o nagodbi kojim je okončan prethodni postupak koji su pokrenule te stranke te ju je donio sud izabran u toj nagodbi, odbiti kao suprotni javnom poretku u smislu članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001.

4.

Izložit ću razloge zbog kojih smatram da se u takvoj situaciji moraju također primijeniti načela koja su Sud navela da presudi da „anti‑suit injunction”, to jest nalog kojim se želi zabraniti osobi pokretanje i nastavak postupaka pred sudovima druge države članice, nije spojiv sa sustavom koji je uspostavljen Uredbom br. 44/2001.

5.

Članak 34. točka 1. Uredbe br. 44/2001 određuje:

„Sudska odluka se ne priznaje:

6.

U skladu s člankom 45. stavkom 1. te uredbe:

„Sud pred kojim je uložen pravni lijek u skladu s odredbama članka 43. ili članka 44. odbija proglašenje izvršivosti ili ga povlači samo na temelju jednog od razloga iz članaka 34. i 35. Svoju odluku donosi bez odlaganja.”

7.

Brod Alexandros T. potonuo je 3. svibnja 2006. zajedno s teretom ispred zaljeva Port Elizabeth (Južna Afrika). Društva Starlight Shipping Company ( 3 ) i Overseas Marine Enterprises Inc. ( 4 ), vlasnik odnosno brodar tog broda, zatražili su od njegovih osiguratelja isplatu naknade štete zasnovane na ugovornoj odgovornosti tih društava po osnovi nastanka osigurane štete.

8.

Zbog odbijanja tih osiguratelja društvo Starlight je tijekom iste godine podnijelo protiv njih tužbe pred nadležnim sudom u Ujedinjenoj Kraljevini, a u odnosu na jednog od osiguratelja tako što se poslužilo arbitražom. Dok su ti postupci bili u tijeku, društva Starlight, OME i osiguratelji broda sklopili su sporazume o nagodbi ( 5 ) kojima su okončali postupke među strankama. Osiguratelji su po osnovi nastanka osigurane štete isplatili u ugovorenom roku naknadu štete iz osiguranja predviđenu ugovorima o osiguranju kao potpuno namirenje u odnosu na gubitak broda Alexandros T.

9.

Te je ugovore 14. prosinca 2007. i 7. siječnja 2008. potvrdio engleski sud pred kojim je postupak bio u tijeku. Odredio je prekid svakog kasnijeg postupka u vezi s odnosnim predmetom koji bi proizišao iz iste tužbe.

10.

Nakon sklapanja navedenih sporazuma, društva Starlight i ΟΜΕ kao i drugi vlasnici te fizičke osobe koje ih zastupaju po zakonu podnijeli su pred Polymeles Protodikeio Peiraios (Visoki građanski sud u Pireju, Grčka) više tužbi, među kojima i one od 21. travnja 2011. i13. siječnja 2012. osobito protiv društva Charles Taylor Adjusting Limited ( 6 ), društva za pravno i tehničko savjetovanje koje je osiguravalo obranu osigurateljâ broda Alexandros T. u odnosu na zahtjeve društva Starlight pred engleskim sudom, i protiv osobe FD, direktora tog društva.

11.

Tim novim tužbama koje imaju deliktnu osnovu društva Starlight i OME zahtijevala su naknadu kako imovinske tako i neimovinske štete koja je navodno pretrpljena zbog lažnih i klevetničkih navoda koji se odnose na njih i za koje su odgovorni osiguratelji broda i njihovi zastupnici. Društva Starlight i ΟΜΕ tvrdila su da kada je prvotni postupak za plaćanje naknade štete koju su osiguratelji dugovali bio još u tijeku, a isplata naknade štete iz osiguranja i dalje se odbijala, zaposlenici i zastupnici osiguratelja u nazočnosti Ethnikí Trápeza tis Elládos (Grčka narodna banka), hipotekarnog vjerovnika vlasnika broda koji je potonuo, kao i na tržištu osiguranja, pustili su, među ostalim, lažnu glasinu prema kojoj je do gubitka broda došlo zbog njegovih ozbiljnih nedostataka za koje su njegovi vlasnici znali.

12.

Tijekom 2011., dok su navedeni postupci još bili u tijeku, osiguratelji broda i njihovi zastupnici, među kojima i društvo Charles Taylor te osoba FD, tuženici u tim postupcima, podnijeli su engleskim sudovima tužbe protiv društava Starlight i ΟΜΕ kako bi se utvrdilo da postupci pokrenuti u Grčkoj čine povredu sporazumâ o nagodbi i prihvatili njihovi zahtjevi za utvrđenje i naknadu štete.

13.

Nakon postupka u svim stupnjevima pred engleskim sudovima, te su tužbe dovele do toga da je 26. rujna 2014. sudac High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Commercial Court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Queen's Bench, Trgovački sud, Ujedinjena Kraljevina; u daljnjem tekstu: High Court)) donio presudu i dva rješenja ( 7 ) koji se zasnivaju na sadržaju sporazumâ o nagodbi kao i na odredbi o prorogaciji nadležnosti – kojima se taj sud određuje kao izabrani sud – kojima se tužiteljima dodjeljuje isplata naknade štete povezane s postupkom pokrenutim u Grčkoj kao i troškova koje su snosili u Engleskoj ( 8 ).

14.

Monomeles Protodikeio Peiraios, Naftiko Tmima (Inokosni visoki građanski sud u Pireju, pomorski odjel, Grčka) prihvatio je zahtjev društva Charles Taylor i osobe FD od 7. siječnja 2015. za priznavanje i proglašavanje djelomične izvršivosti tih odluka u Grčkoj, u skladu s Uredbom br. 44/2001.

15.

Dana 11. rujna 2015. društva Starlight i OME podnijela su pravni lijek ( 9 ) protiv te presude pred Monomeles Efeteiom Peiraios Naftiko Tmima (Žalbeni inokosni sud u Pireju, pomorski odjel, Grčka).

16.

Presudom od 1. srpnja 2019. taj je sud prihvatio njihov zahtjev uz obrazloženje da odluke čije se priznavanje i izvršenje traži sadržavaju „svojevrsne ‚anti‑suit injunctions’” kojima se onemogućava da zainteresirane osobe pokrenu postupke pred grčkim sudovima čime se krši članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( 10 ) kao i članak 8. stavak 1. te članak 20. Sýntagme (Ustav). Te odredbe čine srž pojma „javni poredak” u Grčkoj.

17.

Društvo Charles Taylor i osoba FD podnijeli su žalbu protiv te odluke pred Areiosom Pagos (Vrhovni sud). Smatraju da presuda i rješenja High Courta nisu očito suprotni niti pravnom poretku države suda pred kojim je pokrenut postupak niti javnom poretku Europske unije te ne krše njegova temeljna načela. Ističu da zbog činjenice da im je dodijeljena privremena naknada štete po osnovi tužbi koje su bile podnesene u Grčkoj prije nego što su tužbe o kojima je riječ podnesene engleskim sudovima, zainteresiranim osobama nije bilo zabranjeno niti da nastave voditi postupak pred grčkim sudovima niti je tim sudovima bilo onemogućeno da im osiguraju sudsku zaštitu. Slijedom navedenog, s tom presudom i tim rješenjima High Courta pogrešno se postupalo kao da se radi o „anti‑suit injuctions”.

18.

U tim okolnostima Areios Pagos (Vrhovni sud) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

19.

Društvo Charles Taylor i osoba FD, društva Starlight i OME, grčka i španjolska vlada kao i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.

20.

Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita se, u biti, treba li članak 34. točku 1. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da sud države članice može odbiti priznati i izvršiti sudsku odluku zbog suprotnosti s pravnim poretkom na temelju činjenice da ta odluka sprečava nastavak postupka koji je u tijeku pred drugim sudom te države članice jer jednoj od stranaka dodjeljuje privremenu novčanu naknadu štete po osnovi troškova koje ona snosi zbog pokretanja tog postupka zbog razloga što je, s jedne strane, predmet tog postupka obuhvaćen sporazumom o nagodbi koji je zakonito sklopljen i potvrdio ga je sud države članice koji je donio navedenu odluku te što, s druge strane, sud druge države članice pred kojim je taj postupak pokrenut nije nadležan zbog odredbe o povjeravanju isključive nadležnosti.

21.

U ovom slučaju presuda i rješenja High Courta čije se priznanje i izvršenje traži pred grčkim sudom doneseni su 26. rujna 2014. Uredba br. 44/2001 primjenjuje se ratione temporis u glavnom postupku ( 11 ).

22.

Ta uredba sadržava posebna pravila u području priznavanja i izvršenja sudskih odluka na koja valja podsjetiti ( 12 ), naglašavajući pri tome da ona nisu sva preuzeta u Uredbi br. 1215/2012.

23.

Uredba br. 44/2001 predviđa da se „[s]udska odluka donesena u nekoj državi članici priznaje […] u drugoj državi članici bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom” ( 13 ). Svaka zainteresirana stranka koja pokrene pitanje priznavanja sudske odluke kao glavni predmet spora, može zatražiti priznavanje sudske odluke ( 14 ). Radi izvršenja sudske odluke, u članku 38. te uredbe predviđen je postupak po zahtjevu za utvrđenje njezine izvršivosti u državi članici u kojoj se zahtijeva izvršenje ( 15 ).

24.

U tom se stadiju ne provodi nikakav nadzor glede merituma ( 16 ).

25.

U skladu s člankom 45. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001, sud može samo u okviru pravnog lijeka protiv odluke o proglašavanju izvršivosti sudske odluke, predviđenog u članku 43. stavku 1. te uredbe ( 17 ) odbiti ili povući takvo proglašenje zbog jednog od razloga za nepriznavanje navedenih u člancima 34. i 35. navedene uredbe.

26.

U članku 34. Uredbe br. 44/2001 navedena su četiri opća razloga za nepriznavanje sudske odluke ( 18 ). Točka 1. tog članka odnosi se na slučaj u kojem bi „takvo priznavanje bilo u očitoj suprotnosti s javnim poretkom u državi članici u kojoj se traži priznanje”. Na temelju članka 35. stavka 3. te uredbe, ispitivanje javnog poretka ne smije se primijeniti na pravila o nadležnosti ( 19 ).

27.

Sud koji je uputio zahtjev dvoji o primjeni tog kriterija s obzirom na posebne posljedice postupka koji se vodi pred njim.

28.

Vrijedi istaknuti više elemenata koji se odnose na postupovni kontekst i sadržaj sudskih odluka o kojima je riječ.

29.

Predmet odluke kojom se upućuje prethodno pitanje jest tumačenje razloga za odbijanje da se prizna i izvrši sudska odluka zbog suprotnosti tog priznavanja s javnim poretkom u postupovnom kontekstu koji ima sljedeće osobitosti:

30.

Dvojbe suda koji je uputio zahtjev proizlaze iz sadržaja presude i rješenja High Courta koje on temelji na tužbi društva Charles Taylor i osobe FD.

31.

Prvo, te sudske odluke počivaju na dvostrukom utvrđenju. S jedne strane, presudom je odlučeno da se tužbama podnesenima u Grčkoj krše sporazumi o nagodbi ( 20 ). Ti su sporazumi bili sklopljeni između stranaka koje su u postupku u Engleskoj i u arbitražnom postupku sve obuhvaćene navodima prema kojima su one sudjelovale u skupnoj deliktnoj radnji. Učinak koji su navedeni sporazumi proizveli jest taj da je bilo koja moguća tužba usmjerena protiv tih stranaka zbog istog razloga poput onog koji čini temelj za postupke pokrenute protiv njih u Grčkoj već bila riješena istim sporazumima na temelju pravila primjenjivog na supočinitelje delikta.

32.

S druge strane, u rješenjima je također istaknuto da je podnošenjem tužbi grčkim sudovima prekršen izbor o isključivoj sudskoj nadležnosti.

33.

Drugo, dvama zasebnim rješenjima društvima Starlight i OME naloženo je da plate:

34.

Treće, rješenja High Courta, čije je priznavanje i proglašenje izvršivosti zatraženo od grčkih sudova, sadržavaju dopunske elemente. Sud koji je uputio zahtjev ovako ih reproducira:

35.

U tim se okolnostima postavlja pitanje kvalifikacije sudskih odluka čije se priznavanje i izvršenje traži.

36.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da presuda i rješenja High Courta čiju su isključivu nadležnost stranke izabrale u okviru sporazumâ o nagodbi određuju njihove učinke na postupak u tijeku pred grčkim sudovima.

37.

Doduše, te odluke nisu izravno upućene grčkom sudu i formalno ne zabranjuju nastavak postupka koji je pokrenut pred njime. Međutim, one sadržavaju obrazloženje o nadležnosti grčkog suda s obzirom na sporazume o nagodbi sklopljene između stranaka i novčane kazne, među kojima je i odluka o naknadi štete na ime predujma, koja je odvraćajuća time što njezin iznos nije konačan te ovisi o nastavku tog postupka ( 25 ). Usto, one su popraćene neodvojivim sankcijama i nalozima kako bi se osiguralo njihovo izvršenje ( 26 ). One su upućene in personam društvima Starlight i ΟΜΕ kako bi ona prestala kršiti sporazume o nagodbi koji sadržavaju odredbu o prorogaciji nadležnosti ( 27 ).

38.

Na temelju svih tih elemenata čini mi se opravdanim to da sud koji je uputio zahtjev kvalificira presudu i rješenja High Courta kao „‚svojevrsne’ anti‑suit injunctions” ( 28 ) i obuhvati, konkretnije, sudske odluke o naknadi štete čije se priznavanje i izvršenje traže.

39.

Slijedom navedenog smatram da sud koji je uputio zahtjev s pravom dvoji oko spojivosti učinaka mogućeg priznavanja i izvršenja tih odluka s Uredbom br. 44/2001 upućujući na sudsku praksu Suda o donošenju„anti‑suit injunctiona” ( 29 ) kako bi iz nje izveo razlog o suprotnosti s javnim poretkom.

40.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda ( 30 ), pravo Unije u području sudske nadležnosti protivi se izricanju zabrane od strane suda stranci da pokrene ili nastavi postupak pred sudom druge države članice ( 31 ) jer ona ugrožava njegovu nadležnost za rješavanje spora koji mu je podnesen. Takvo zadiranje nije, naime, spojivo sa sustavom Konvencije iz Bruxellesa kao i Uredbe br. 44/2001 koji počiva na načelu uzajamnog povjerenja.

41.

Usto, Sud je odbio različite razloge istaknute kako bi se to zadiranje opravdalo:

42.

Tako je iz te sudske prakse izvedeno opće načelo, koje je sada prihvaćeno i prema kojem svaki sud pred kojim se postupak vodi sam odlučuje na temelju mjerodavnih pravila je li nadležan za rješavanje spora koji mu je podnesen ( 34 ), i stranku se ne može, po potrebi pod prijetnjom sankcije, lišiti mogućnosti da se obrati sudu države članice koji će provjeriti svoju nadležnost ( 35 ).

43.

U sudskoj praksi Suda navedeno je da Uredba br. 44/2001 samo ograničeno dopušta iznimke od tog općeg načela, da se one odnose samo na stadij priznavanja ili izvršenja sudskih odluka i da se njima nastoji zajamčiti primjena određenih pravila o posebnoj ili isključivoj nadležnosti koja su predviđena samo tom uredbom ( 36 ).

44.

Slijedom navedenog smatram da iz toga treba izvesti zaključak da je zakonodavac Unije smatrao da na primjenu načela nepostojanja nadzora nad nadležnošću nemaju utjecaja pogodbe stranaka kojima se obvezuju svoje sporove podvrgnuti arbitraži ili izabrati sud za odlučivanje o njima ( 37 ).

45.

Sud se još nije izjasnio o ovom potonjem slučaju ( 38 ). Držim da se, po analogiji s rješenjem koje je u području arbitraže prihvaćeno u presudi Allianz i Generali Assicurazioni Generali ( 39 ), stranku koja bi pokrenula postupak pred sudom države članice, smatrajući da odredba o prenošenju nadležnosti na koju je pristala nije primjenjiva, ne može lišiti sudske zaštite na koju ima pravo ( 40 ).

46.

Naime, temelj za zabranu „anti‑suit injunctions” unutar Unije, to jest uzajamno povjerenje među sudovima, kao i nepostojanje posebne odredbe u Uredbi br. 1215/2012, koja je zamijenila Uredbu br. 44/2001, opravdavaju da se sudska praksa Suda proširi na slučajeve u kojima je isključiva nadležnost povjerena sudu na temelju sporazuma stranaka ( 41 ). Time je zajamčen koristan učinak te uredbe ( 42 ).

47.

Predviđena člankom 34. točkom 1. Uredbe br. 44/2001 ( 43 ), ocjena očite suprotnosti s javnim poretkom u državi u kojoj se traži priznanje odnosi se na učinke koje bi proizvela strana sudska odluka da se prizna i izvrši ( 44 ), s obzirom na europsko shvaćanje javnog poretka ( 45 ).

48.

U skladu sa sudskom praksom Suda, članak 34. točku 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti restriktivno jer je on zapreka ostvarenju jednog od temeljnih ciljeva te uredbe. Stoga je samo iznimno moguće pozivati se na njega. Sud kontrolira granice u okviru kojih sudac države članice može primijeniti taj pojam radi odbijanja priznanja sudske odluke iz druge države članice ( 46 ).

49.

Što se tiče javnog poretka u smislu postupka ( 47 ), Sud je usvojio široko shvaćanje pojma iz tog članka 34. točke 1. zaključivši da se na njega može pozvati u slučaju zapreke pravu na djelotvoran pravni lijek koje je zajamčeno u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 48 ).

50.

U ovom slučaju pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi se na priznavanje i izvršenje sudskih odluka zasnovanih, među ostalim, na povredi odredbe o prorogaciji nadležnosti sadržane u sporazumima o nagodbi, koje je donio sud koji su stranke izabrale, a koji određuje njihove financijske posljedice ( 49 ). Konkretno, te sudske odluke nalažu strankama tih sporazuma koje nisu prvo pokrenule postupak pred tim sudom da snose naknadu povezanu s troškovima koje su snosile druge stranke tužene u drugoj državi članici na ime predujma.

51.

Donesene zajedno s mjerama namijenjenima da se osigura njihovo izvršenje, navedene odluke koje nisu bile zaštitne predviđaju dodjelu drugih naknada u slučaju nastavka postupka pred grčkim sudom. Po svojim učincima one, dakle, uvelike premašuju okvir za tumačenje sporazumâ o nagodbi i ispitivanje njegove nadležnosti od strane suda koje su izabrale stranke tih ugovora ( 50 ).

52.

Stoga, ako ih se stavi u njihov kontekst, osobito rješenja High Courta nedvojbeno dovode do prisiljavanja stranaka o kojima je riječ da povuku svoju tužbu. Isto tako, neizravno se sprečava pristup jedinom sudu koji odlučuje o sporu u meritumu i koji na temelju Uredbe br. 44/2001 ima ovlast odlučiti o svojoj nadležnosti, provesti postupak do kraja te odlučiti o troškovima postupka koji je pokrenut pred njim kao i mogućim zahtjevima za naknadu štete povezanima s njime.

53.

Smatrajući da je na tom sudu da dâ opću ocjenu postupka i svih okolnosti ( 51 ), sud koji je uputio zahtjev s pravom ističe, prema mojem mišljenju, da je priznavanje i izvršenje presude i rješenjâ High Courta očito nespojivo s javnim poretkom države suda pred kojim je pokrenut postupak, pri čemu navodi da se ugrožava temeljno načelo u europskom pravosudnom prostoru zasnovanona uzajamnom povjerenju ( 52 ), a prema kojem svaki sud odlučuje o vlastitoj nadležnosti. Podsjećam da je to načelo navelo Sud na zaključak da se on u bilo kojim okolnostima protivi donošenju sudskih odluka kojima se izravno ili neizravno zabranjuje nastavak postupka pokrenutog u drugoj državi članici.

54.

Drugim riječima, zbog sustavne osnove te zabrane ne može se dopustiti odstupanje od nje jer bi se inače dao učinak sudskoj odluci koja bi bila zabranjena u okviru izravnog postupka.

55.

Stoga predlažem Sudu da potvrdno odgovori na prvo prethodno pitanje i, slijedom toga, utvrdi da nije potrebno ispitati drugo pitanje.

56.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Areios Pagos (Vrhovni sud, Grčka) odgovori na sljedeći način:

Članak 34. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima

treba tumačiti na način da:

sud države članice može odbiti priznati i izvršiti sudsku odluku zbog suprotnosti s javnim poretkom na temelju činjenice da ta odluka sprečava nastavak postupka koji je u tijeku pred drugim sudom te države članice jer jednoj od stranaka dodjeljuje privremenu novčanu naknadu štete po osnovi troškova koje ona snosi zbog pokretanja tog postupka zbog razloga što je, s jedne strane, predmet tog postupka obuhvaćen sporazumom o nagodbi koji je zakonito sklopljen i potvrdio ga je sud države članice koji je donio navedenu odluku te što, s druge strane, sud druge države članice pred kojim je taj postupak pokrenut nije nadležan zbog odredbe o povjeravanju isključive nadležnosti.