Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

MACIEJA SZPUNARA

od 20. listopada 2022.(1)

Predmet C-423/21

Grand Production d.o.o.

protiv

GO4YU GmbH,

DH,

GO4YU d.o.o,

MTEL Austria GmbH

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Direktiva 2001/29/EZ – Autorsko pravo u informacijskom društvu – Članak 3. stavak 1. – Priopćavanje djela javnosti – Platforma za internetski prijenos – Pristup zaštićenom sadržaju preko virtualne privatne mreže (VPN) – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Članak 7. točka 2. – Nadležnost u stvarima povezanima s deliktima ili kvazideliktima”

 Uvod

1.        S tehničkog stajališta, internet je svjetsko sredstvo komunikacije: s bilo kojeg mjesta na svijetu može se pristupiti bilo kojoj internetskoj stranici ili poslati poruka osobi koja se nalazi bilo gdje drugdje. Međutim, to nije slučaj s pravnog stajališta. Internet, kao i svaki oblik ljudske djelatnosti, podliježe pravnom uređenju koje je po prirodi teritorijalno: njegov doseg ovisi o teritorijalnom opsegu nadležnosti državnog tijela koje uspostavlja to uređenje. Osim toga, različiti oblici aktivnosti na internetu mogu biti predmet imovinskih ili osobnih prava pojedinaca, a ta prava, ili njihovo izvršavanje, također mogu biti teritorijalno ograničena.

2.        Stoga postoji temeljna proturječnost između prekogranične, svjetske prirode interneta, s jedne strane, i teritorijalno ograničenih prava i obveza koje su povezane s različitim vrstama djelatnosti koje se preko njega obavljaju, s druge strane. Ta se proturječnost može pokušati riješiti na dva načina: ili „teritorijalizacijom” interneta korištenjem „geografskog blokiranja” (eng. geoblocking) ili proširenjem teritorijalne nadležnosti državnih tijela na veći broj država čime im se omogućuje da na globalnoj razini uređuju djelatnost koja se obavlja na internetu.

3.        U ovom će predmetu Sud trebati odlučiti o pitanjima povezanim s oba navedena načina rješavanja te proturječnosti.

 Pravni okvir

4.        Člankom 4. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(2) određuje se:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”

5.        U skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe:

„Ako tuženik nema domicil u državi članici, nadležnost sudova države članice [utvrđuje se pravom te države članice […]].”

6.        Naposljetku, člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012 određuje se:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

[…]

2.      u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima pred sudom mjesta [u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi]

[…].”

7.        Člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu(3) predviđa se:

„Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.”

 Činjenice, postupak i prethodna pitanja

8.        Grand Production d.o.o., društvo osnovano u skladu sa srpskim pravom, proizvođač je audiovizualnih zabavnih programa koje na području Srbije emitira srpska televizijska kuća Prva Srpska Televizija.

9.        GO4YU d.o.o Beograd, također društvo osnovano u skladu sa srpskim pravom, operator je platforme za internetski prijenos na kojoj se, na temelju ugovora s Prvom Srpskom Televizijom, reemitira program te televizijske kuće. Platforma je dostupna na području Srbije, kao i izvan njega.

10.      GO4YU GmbH (u daljnjem tekstu: društvo GO4YU (Austrija)) i MTEL Austria GmbH, društva osnovana u skladu s austrijskim pravom, na području Austrije pružaju usluge promidžbe platforme za internetski prijenos koja pripada društvu GO4YU Beograd, kao i odnosa s klijentima, uključujući potpisivanje ugovora i ubiranje naknada. MTEL Austria društvo je kći društva GO4YU Beograd. Osoba DH predsjednik je uprave i jedini dioničar društva GO4YU (Austrija).

11.      Društvo GO4YU Beograd nema pravo reemitirati preko interneta, izvan državnog područja Srbije i Crne Gore, zabavne programe koje proizvodi društvo Grand Production. Stoga mora blokirati pristup tim programima za korisnike interneta izvan područja tih dviju država. Međutim, korisnici mogu zaobići to blokiranje korištenjem usluge takozvane virtualne privatne mreže (VPN). Ta usluga omogućuje korisniku spajanje na internet preko posebnog poslužitelja („VPN poslužitelj”) koji prikriva IP adresu, a time i fizičku lokaciju korisnika(4). Korištenjem te usluge, korisnici izvan teritorija Srbije i Crne Gore mogu „glumiti” da se nalaze u tim zemljama i tako zaobići blokiranje koje primjenjuje društvo GO4YU Beograd.

12.      Društvo Grand Production smatra da je društvo GO4YU Beograd svjesno da se geografsko blokiranje koje primjenjuje može zaobići korištenjem usluge VPN. Osim toga, u razdoblju od 30. travnja 2020. do 15. lipnja 2020. tužiteljevi zabavni programi mogli su se gledati u Austriji preko platforme za internetski prijenos koja pripada društvu GO4YU Beograd bez blokiranja.

13.      Na zahtjev društva Grand Production, Handelsgericht Wien (Trgovački sud u Beču, Austrija) donio je 28. rujna 2020. protiv društava GO4YU Beograd i MTEL Austria rješenje o primjeni privremene mjere koja uključuje zabranu priopćavanja javnosti, na državnom području Austrije, zabavnih programa koje proizvodi prvonavedeno društvo. Međutim, taj je sud odbio zahtjev za primjenu slične privremene mjere u odnosu na ta dva društva u dijelu koji se odnosi na područje izvan Austrije, a u odnosu na dva preostala tuženika (odnosno osobe DH i društvo GO4YU (Austrija)) u cijelosti.

14.      To je rješenje djelomično izmijenjeno rješenjem Oberlandesgerichta Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija) od 28. siječnja 2021. koji je u cijelosti odbio zahtjev društva Grand Production u dijelu koji se odnosi na društvo MTEL Austria. Stoga je na snazi ostala samo privremena mjera primijenjena na društvo GO4YU Beograd, ograničena na državno područje Austrije.

15.      Društvo Grand Production protiv potonjeg je rješenja podnijelo reviziju sudu koji je uputio zahtjev kojom zahtijeva da se na sve tuženike primijeni privremena mjera koja uključuje zabranu priopćavanja javnosti programa koje proizvodi to društvo u cijelom svijetu.

16.      U tim je okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Treba li izraz ‚priopćavanje djela javnosti’ iz članka 3. stavka 1. Direktive [2001/29] tumačiti na način da takvo priopćavanje provodi neposredni operator platforme za internetski prijenos (koji u ovom slučaju nema sjedište u Uniji), koji

–        samostalno odlučuje o sadržaju i zatamnjenju televizijskih emisija koje on emitira te navedeno provodi u tehničkom smislu,

–        ima isključiva administratorska prava u pogledu platforme za internetski prijenos,

–        može utjecati na to koje televizijske programe krajnji korisnik može primati u okviru usluge, ali ne može utjecati na sadržaj programâ,

–        je isključiva kontrolna točka u pogledu toga koji su programi i sadržaji dostupni u kojem razdoblju na kojim područjima,

ako se pritom

–        korisniku ne omogućuje samo pristup emitiranim sadržajima čiju su internetsku upotrebu odobrili odgovarajući nositelji prava, nego i zaštićenim sadržajima za koje ne postoji odgovarajući pristanak, te

–        neposredni operator platforme za internetski prijenos zna da se njegovom uslugom omogućuje i prijem zaštićenih emitiranih sadržaja, a da nositelji prava na to nisu pristali, tako što krajnji korisnici upotrebljavaju usluge virtualne privatne mreže (VPN) zbog čega se čini da se adresa internetskog protokola (IP) i uređaj krajnjih korisnika nalaze u područjima za koja postoji pristanak nositelja prava, ali je

–        prijem zaštićenih emitiranih sadržaja preko platforme za internetski prijenos bio zapravo moguć više tjedana a da nositelji prava na to nisu pristali, pri čemu nije uspostavljen ni VPN tunel?

2.      U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

Treba li izraz ‚priopćavanje djela javnosti’ iz članka 3. stavka 1. Direktive [2001/29] tumačiti na način da takvo priopćavanje provode i treće strane (koje u ovom slučaju imaju sjedište u Uniji), koje su ugovorno i/ili strukturno povezane s operatorom platforme opisanim u prvom prethodnom pitanju te koje nemaju utjecaj na zatamnjenje emisija te na programe i sadržaje koji se emitiraju na platformi za internetski prijenos, ali

–        koje oglašavaju operatorovu platformu za internetski prijenos i njezine usluge, ili

–        koje s korisnicima sklapaju probne pretplate koje automatski istječu nakon 15 dana, ili

–        koje korisnicima platforme za internetski prijenos pružaju podršku kao služba za korisnike, ili

–        koje na svojoj internetskoj stranici nude pretplate s obvezom plaćanja za platformu za internetski prijenos multimedijskih sadržaja neposrednog operatora, a zatim djeluju kao ugovorni partneri korisnikâ i kao primatelji plaćanja, pri čemu se pretplate s obvezom plaćanja sklapaju tako da se izričito upućuje na to da određeni programi nisu dostupni samo ako korisnik prilikom sklapanja ugovora izričito navede da želi gledati te programe, ali ako korisnici to ne navedu ili konkretno ne traže, korisnike se na to unaprijed ne upućuje?

3.      Treba li članak 2. točke (a) i (e) i članak 3. stavak 1. Direktive [2001/29] u vezi s člankom 7. stavkom 2. Uredbe [br. 1215/2012] tumačiti na način da je u slučaju navodne povrede autorskog i srodnih prava koja jamči država članica suda pred kojim je pokrenut postupak, taj sud – zbog tog što načelo teritorijalnosti isključuje nadležnost nacionalnih sudova da odlučuju u pogledu povreda počinjenih u inozemstvu – nadležan samo za odlučivanje o šteti nastaloj na državnom području države članice kojoj taj sud pripada, ili taj sud može odnosno mora odlučiti i o kaznenim djelima koja su, u skladu s tvrdnjama autora čija su prava povrijeđena, počinjena izvan tog državnog područja (diljem svijeta)?”

17.      Zahtjev za prethodnu odluku Sud je zaprimio 12. srpnja 2021. U odgovoru na zahtjev Suda za pojašnjenje koji je Sud zaprimio 11. srpnja 2022., sud koji je uputio zahtjev preoblikovao je prvo prethodno pitanje na način da je u pretposljednjoj alineji tog pitanja zamijenio riječ „ali” riječju „ili”. U konačnici, stoga prvo prethodno pitanje glasi:

„Treba li izraz ‚priopćavanje djela javnosti’ iz članka 3. stavka 1. Direktive [2001/29] tumačiti na način da takvo priopćavanje provodi neposredni operator platforme za internetski prijenos (koji u ovom slučaju nema sjedište u Uniji), koji

–        samostalno odlučuje o sadržaju i zatamnjenju televizijskih emisija koje on emitira te navedeno provodi u tehničkom smislu,

–        ima isključiva administratorska prava u pogledu platforme za internetski prijenos,

–        može utjecati na to koje televizijske programe krajnji korisnik može primati u okviru usluge, ali ne može utjecati na sadržaj programâ,

–        je isključiva kontrolna točka u pogledu toga koji su programi i sadržaji dostupni u kojem razdoblju na kojim područjima,

ako se pritom

–        korisniku ne omogućuje samo pristup emitiranim sadržajima čiju su internetsku upotrebu odobrili odgovarajući nositelji prava, nego i zaštićenim sadržajima za koje ne postoji odgovarajući pristanak, te

–        neposredni operator platforme za internetski prijenos zna da se njegovom uslugom omogućuje i prijem zaštićenih emitiranih sadržaja, a da nositelji prava na to nisu pristali, tako što krajnji korisnici upotrebljavaju usluge virtualne privatne mreže (VPN) zbog čega se čini da se adresa internetskog protokola (IP) i uređaj krajnjih korisnika nalaze u područjima za koja postoji pristanak nositelja prava, ili^[(5)^] je

–        prijem zaštićenih emitiranih sadržaja preko platforme za internetski prijenos bio zapravo moguć više tjedana a da nositelji prava na to nisu pristali, pri čemu nije uspostavljen ni VPN tunel?”

18.      Stranke glavnog postupka i Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Te su stranke podnijele i pisane odgovore na pitanja Suda. Sud je odlučio presuditi u predmetu bez održavanja rasprave.

 Ocjena

19.      Sud koji je uputio zahtjev u ovom je predmetu Sudu uputio tri prethodna pitanja. Prvo se pitanje odnosi na odgovornost operatora platforme za internetski prijenos(6) za priopćavanje javnosti na toj platformi sadržaja zaštićenih autorskim pravom bez odobrenja nositelja prava. Drugo pitanje odnosi se na eventualnu odgovornost subjekata koji surađuju s tim operatorom. Naposljetku, treće pitanje odnosi se na opseg nadležnosti sudova država članica u pogledu povreda autorskih prava. Razmotrit ću ta pitanja redom kojim su upućena.

 Prvo prethodno pitanje

20.      Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim prethodnim pitanjem u biti želi saznati treba li članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 tumačiti na način da operator za internetski prijenos koji na internetu reemitira televizijski program povređuje isključivo pravo priopćavanja autorskog djela javnosti u situaciji u kojoj:

(a)      korisnici zaobilaze geografsko blokiranje korištenjem usluge VPN na način da su zaštićena djela dostupna na području Europske unije, a operator te platforme nema odobrenje nositelja autorskih prava, ili

(b)      su zaštićena djela bila dostupna na navedenoj platformi bez ograničenja na području Europske unije bez odobrenja nositelja autorskih prava.

21.      Tim se pitanjem postavljaju dva ključna pitanja, odnosno, kao prvo, provodi li operator platforme za internetski prijenos na kojoj se reemitira televizijski program priopćavanje djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 i, kao drugo, je li operator te platforme odgovoran za to što korisnici pristupaju zaštićenim sadržajima zaobilazeći blokiranje koje primjenjuje taj operator. Počet ću s prvim pitanjem.

 Reemitiranje televizijskog emitiranja na internetu kao priopćavanje djela javnosti

22.      Sud je već imao priliku odlučiti da „[p]ojam priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive [2001/29] treba tumačiti na način da obuhvaća reemitiranje djela uključenih u zemaljsku televizijsku radiodifuziju:

–        koju provodi tijelo koje nije izvorna organizacija za radiodifuziju,

–        putem interneta koji je na raspolaganju pretplatnika tog tijela koji mogu primati to reemitiranje povezivanjem na njegov poslužitelj,

–        iako se ti pretplatnici nalaze u području prijema navedene zemaljske televizijske radiodifuzije i mogu je legalno primati na televizijski prijemnik”(7).

23.      U tom kontekstu treba pojasniti da napomena iz posljednje alineje te točke presude od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr. (C‑607/11, EU:C:2013:147), koja se odnosi na situaciju u kojoj se pretplatnici operatora usluge reemitiranja na internetu nalaze u području prijema zemaljske televizijske radiodifuzije ne znači da se ta odluka primjenjuje samo na te situacije. Ta je napomena bila potrebna kako bi se odbio argument da nije bilo takozvane nove javnosti, odnosno javnosti koja nije ona kojoj je bilo namijenjeno izvorno emitiranje. Sud je utvrdio da ta okolnost nije relevantna, s obzirom na to da se reemitiranje na internetu provodi tehničkim sredstvima koja su različita od onih kojima se provodi izvorno televizijsko emitiranje(8). Međutim, u situaciji u kojoj je reemitiranje na internetu dostupno i izvan područja prijema izvornog televizijskog emitiranja(9), ono je neizbježno namijenjeno javnosti široj od one kojoj je namijenjeno televizijsko emitiranje. A fortiori, takvo reemitiranje predstavlja priopćavanje djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.

24.      Stoga nije važno je li reemitiranje na internetu istodobno i neizmijenjeno u odnosu na izvorno televizijsko emitiranje (live streaming), kao što je to bio slučaj u predmetu u kojem je donesena presuda od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr. (C‑607/11, EU:C:2013:147), ili je primjerice vremenski odgođena. Naime, kriterij za to da se takvo reemitiranje može smatrati priopćavanjem djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 jest tehničko sredstvo kojim se provodi i činjenica da ga provodi subjekt koji nije izvorna organizacija za radiodifuziju.

25.      Naposljetku, treba istaknuti da, iako je reemitiranje izvornog televizijskog emitiranja na internetu, s tehničkog stajališta, sekundarno i ovisno o tom emitiranju, s pravnog je stajališta radnja priopćavanja djela javnosti koju predstavlja reemitiranje zasebna i neovisna o tom emitiranju. Stoga se činjenica da je izvorno televizijsko emitiranje namijenjeno području koje je izvan područja Europske unije, a time i izvan teritorijalnog područja primjene Direktive 2001/29, ne protivi tomu da se reemitiranje tog emitiranja na internetu smatra priopćavanjem djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. te direktive ako je to reemitiranje dostupno na području na kojem se ta direktiva primjenjuje.

26.      Navedena razmatranja dovode do zaključka da, u situaciji opisanoj u točki 20. podtočki (b) ovog mišljenja, odnosno kada su zaštićena djela koja su predmet izvornog televizijskog emitiranja izvan područja Europske unije dostupna bez ograničenja na području Europske unije na platformi za internetski prijenos na kojoj se provodi reemitiranje tog emitiranja, operator te platforme provodi priopćavanje djela javnosti koje je obuhvaćeno isključivim pravom utvrđenim člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29. Takvo priopćavanje djela javnosti, ako se provodi bez odobrenja nositelja autorskih prava, stoga predstavlja povredu tog isključivog prava.

 Odgovornost za to što korisnici zaobilaze ograničenja pristupa zaštićenim autorskim djelima na internetu

27.      Sada ću ispitati složenije pitanje, odnosno pitanje odgovornosti operatora platforme za internetski prijenos u situaciji opisanoj u točki 20. podtočki (a) ovog mišljenja. U toj situaciji operator platforme za internetski prijenos, uz poštovanje prava nositelja autorskih prava, primjenjuje geografsko blokiranje na području za koje nema dopuštenje za priopćavanje zaštićenih djela javnosti, u ovom slučaju na cijelom području Europske unije, ali korisnici zaobilaze to blokiranje korištenjem usluge VPN koja im omogućuje pristup djelima kao da se nalaze na području obuhvaćenom dopuštenjem za priopćavanje djela javnosti, odnosno na području Srbije ili Crne Gore.

28.      Geografsko blokiranje jedan je od instrumenata za takozvano upravljanje digitalnim pravima (digital rights management)(10). Riječ je o različitim vrstama sigurnosnih mjera namijenjenih sprečavanju korištenja sadržaja u digitalnom (elektroničkom) formatu na način protivan volji davatelja tih sadržaja. Cilj je tih zaštitnih mjera „ispravljanje” značajki digitalnog formata podataka koje su nepoželjne sa stajališta davatelja tih sadržaja, odnosno mogućnost gotovo besplatnog stvaranja proizvoljnog broja kopija i njihova slanja (osobito preko interneta) na bilo koju udaljenost. Što se tiče sadržaja koji se širi preko interneta, instrumenti za upravljanje digitalnim pravima, primjerice u obliku geografskog blokiranja, također mogu služiti uklanjanju globalne prirode tog sredstva emitiranja i omogućavanju njegove virtualne podjele na geografska područja, kao što sam to naveo u uvodu ovog mišljenja.

29.      Instrumenti za upravljanje digitalnim pravima uvelike se koriste za zaštitu autorskih prava sprečavanjem nezakonitog ili jednostavno za nositelje tih prava nepoželjnog korištenja zaštićenih djela koja se priopćavaju u digitalnom formatu. Koriste se i kao alat za upravljanje autorskim pravima za takva djela, jer omogućuju naplatu zasebne naknade za različite oblike distribucije istog djela, dijeljenje tržišta i takozvanu cjenovnu diskriminaciju na njegovim različitim dijelovima ili, u konačnici, naplatu naknada za sadržaje koji se priopćavaju na stranicama WWW.

30.      Instrumenti za upravljanje digitalnim pravima koji služe za zaštitu i upravljanje autorskim pravima i sami su zaštićeni pravom Unije. Člankom 6. Direktive 2001/29 državama članicama nalaže se da predvide pravnu zaštitu „učinkovitih tehničkih mjera” što, u skladu s definicijom tog pojma iz stavka 3. tog članka, obuhvaća instrumente za upravljanje digitalnim pravima.

31.      Sud je također u više navrata naveo da instrumenti za upravljanje digitalnim pravima mogu proizvoditi pravne učinke u pravu Unije, uključujući, što je osobito zanimljivo sa stajališta ovog predmeta, u odnosu na definiciju pojma „priopćavanje djela javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.

32.      U presudi od 13. veljače 2014., Svensson i dr. (C‑466/12, EU:C:2014:76) Sud je presudio da „stavljanje na internetsku stranicu poveznicâ na koje je moguće kliknuti a koje vode do djelâ koja su slobodno dostupna na drugoj internetskoj stranici ne predstavlja radnju priopćavanja javnosti, kako je predviđena u ovoj odredbi”(11). Sud je pojasnio da je slobodno dostupna internetska stranica namijenjena svim korisnicima interneta, te stoga upućivanje na djelo s te stranice ne daje pristup novoj javnosti(12).

33.      S druge strane, internetska stranica zaštićena ograničenjem pristupa(13) namijenjena je isključivo svojim korisnicima, odnosno osobama koje su zakonito stekle pristup toj stranici. Obilaženje tog ograničenja i priopćavanje zaštićenih djela na toj stranici drugim osobama, čak i korištenjem poveznica s druge internetske stranice, znači omogućavanje pristupa novoj javnosti i predstavlja čin priopćavanja djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29(14). Stoga, prema mišljenju Suda, primjena na internetu instrumenata za upravljanje digitalnim pravima može određivati krug osoba (javnost) kojemu je namijenjeno priopćavanje djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29(15).

34.      U predmetu u kojem je donesena presuda od 10. studenoga 2016., Vereniging Openbare Bibliotheken (C‑174/15, EU:C:2016:856), Sud je dopustio da se digitalna posudba elektroničkih knjiga obuhvati iznimkom za javne knjižnice predviđenom člankom 6. stavkom 1. Direktive 2006/115/EZ(16). Uvjet za to dopuštenje bila je primjena instrumenata za upravljanje digitalnim pravima, čime je posudba elektroničkih knjiga postala slična posudbi tiskanih knjiga(17).

35.      Naposljetku, u presudi od 9. ožujka 2021., VG Bild-Kunst (C‑392/19, EU:C:2021:181), Sud je presudio da „priopćavanje javnosti u smislu [članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29] predstavlja činjenica da se na internetsku stranicu treće osobe tehnikom framinga uključuju djela zaštićena autorskim pravom koja su uz odobrenje nositelja autorskog prava stavljena na raspolaganje javnosti na drugoj internetskoj stranici i kojima se može slobodno pristupiti ako to uključivanje zaobilazi mjere zaštite od framinga koje je poduzeo ili naložio taj nositelj”(18). Naime, Sud je utvrdio da primjenom tehničke zaštite od framinga zaštićenog djela koje je stavljeno na raspolaganje na internetu nositelj autorskih prava ograničava krug osoba kojima je to djelo dostupno na korisnike internetske stranice na kojoj je ono izvorno stavljeno na raspolaganje(19).

36.      Smatram da se sličan pristup može primijeniti u pogledu geografskog blokiranja iz ovog predmeta. Ako je nositelj autorskog prava (ili stjecatelj licencije) primijenio tu vrstu blokiranja, njegovo je emitiranje namijenjeno isključivo krugu osoba koje stječu pristup zaštićenom sadržaju s područja koje je odredio nositelj prava (odnosno s područja na kojem pristup nije blokiran). Nositelj prava stoga ne provodi priopćavanje djela javnosti na drugom području.

37.      Stoga, ako su na platformi za internetski prijenos koja pripada društvu GO4YU Beograd zabavni programi koje proizvodi društvo Grand Production obuhvaćeni geografskim blokiranjem na način da im se načelno može pristupiti samo s područja Srbije i Crne Gore, društvo GO4YU Beograd ne provodi priopćavanje tih programa javnosti na području Europske unije.

38.      Međutim, kao što je to opće poznato, ni u virtualnom ni u stvarnom svijetu ne postoje sigurnosne mjere koje se ne mogu zaobići ili probiti. Može samo biti lakše ili teže to učiniti. To se odnosi i na geografsko blokiranje. To blokiranje može se zaobići različitim vrstama tehničkih mjera, uključujući usluge VPN, osobito virtualnom promjenom korisničke lokacije. Točno je da postoje tehničke mjere kojima se sprečava takva praksa, međutim, one nisu i nikada neće biti potpuno učinkovite, odnosno napredak u tehnikama kršenja uvijek je korak ispred napretka u tehnikama zaštite.

39.      Međutim, to ne znači da subjekt čije geografsko blokiranje pristupa zaštićenom sadržaju korisnici zaobilaze provodi priopćavanje tog djela javnosti na području na kojem je pristup tom sadržaju blokiran. Takav bi zaključak onemogućio upravljanje autorskim pravima na internetu na teritorijalnoj razini – svako bi priopćavanje djela javnosti na internetu načelno trebalo biti globalno.

40.      Smatram da treba prihvatiti pristup sličan onom koji je Sud primijenio u predmetima koji se odnose na hiperpoveznice. Kada hiperpoveznice dovode do zaobilaženja ograničenja pristupa sadržaju zaštićenom autorskim pravom, osoba koja je objavila hiperpoveznicu odgovorna je za priopćavanje tih sadržaja novoj javnosti, a ne operator internetske stranice na kojoj su ona izvorno stavljena na raspolaganje i čija su ograničenja pristupa povrijeđena.

41.      Karakterističan element ovog predmeta jest to što ne postoji treća osoba koja korisnicima stavlja na raspolaganje programe koje proizvodi društvo Grand Production uz povredu geografskog blokiranja koju primjenjuje društvo GO4YU Beograd. Korisnici sami zaobilaze to blokiranje i stječu pristup tim programima bez ičijeg posredovanja(20).

42.      Međutim, ne čini mi se da je to dovoljan razlog za to da se društvo GO4YU Beograd smatra odgovornim za takvo stanje. Društvo Grand Production vjerojatno je u pravu kada tvrdi da je društvo GO4YU Beograd svjesno zaobilaženja njegova geografskog blokiranja uslugom VPN. Međutim, isto je tako toga svjesno društvo Grand Production. To što korisnici zaobilaze različite vrste sigurnosnih mjera rizik je svojstven stavljanju na raspolaganje djela zaštićenih autorskim pravom u digitalnom obliku, osobito na internetu. Kada je dopustilo društvu GO4YU Beograd priopćavanje svojih programa javnosti na platformi za internetski prijenos na određenom području, društvo Grand Production moralo je uzeti u obzir da će određeni broj korisnika moći dobiti pristup tim emisijama izvan tog područja.

43.      Međutim, to ne znači da je društvo GO4YU Beograd odgovorno za priopćavanje tih emisija tim korisnicima. Slijedom prethodno navedene logike sudske prakse Suda, volja subjekta koji provodi priopćavanje djela javnosti koja proizlazi iz primijenjenih tehničkih mjera zaštite određuje planirani krug osoba kojima je to priopćavanje namijenjeno.

44.      Drukčije bi bilo samo kad bi društvo GO4YU Beograd namjerno primjenjivalo neučinkovito geografsko blokiranje kako bi zapravo omogućilo osobama izvan područja na kojem ima pravo na stavljanje na raspolaganje programa koje proizvodi društvo Grand Production pristup tim programima na način lakši od mogućnosti koje objektivno postoje na internetu, posebice u pogledu opće dostupnih usluga VPN. U tom bi slučaju trebalo smatrati da društvo GO4YU Beograd poduzima radnju priopćavanja, i pritom je u potpunosti svjesno posljedica svojeg postupanja, kako bi omogućilo svojim klijentima pristup zaštićenom djelu, i to kada, kad ne bi bilo takvog djelovanja, ti klijenti načelno ne bi mogli uživati emitirano djelo(21). Na sudu koji je uputio zahtjev je da to utvrdi. S druge strane, ugovorne strane ugovora o licenciji mogu u tom ugovoru ugovoriti daljnje obveze stjecatelja licencije u pogledu ograničenja pristupa sadržaju koji je predmet ugovora.

 Odgovor na prvo prethodno pitanje

45.      S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori da članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da operator platforme za internetski prijenos koji na internetu reemitira televizijski program ne povređuje isključivo pravo na priopćavanje djela javnosti, predviđeno u toj odredbi, u situaciji u kojoj korisnici zaobilaze geografsko blokiranje korištenjem usluge VPN na način da su zaštićena djela dostupna na području Europske unije, a operator te platforme nema odobrenje nositelja autorskih prava. Međutim, takav operator povređuje to pravo u situaciji u kojoj su zaštićena djela dostupna na navedenoj platformi bez ograničenja na području Europske unije bez odobrenja nositelja autorskih prava.

 Drugo prethodno pitanje

46.      Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim prethodnim pitanjem u biti želi saznati treba li članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 tumačiti na način da subjekt koji je povezan s operatorom platforme za internetski prijenos na kojoj se stavljaju na raspolaganje djela zaštićena autorskim pravima – i koji oglašava tu platformu, sklapa s klijentima ugovore za usluge koje pruža taj operator i pruža im podršku, ali ne utječe na sadržaj koji se stavlja na raspolaganje na platformi ni na ograničenje pristupa koje se na njoj primjenjuje kako bi se zaštitila autorska prava trećih osoba – također provodi priopćavanje djela javnosti u smislu te odredbe.

47.      Smatram da odgovor na to pitanje treba izvesti iz dosadašnje sudske prakse Suda koja se odnosi na priopćavanje djela zaštićenih autorskim pravom javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.

48.      U mojem mišljenju u predmetu Stim i SAMI (C‑753/18, EU:C:2020:4) već sam istaknuo da, iako je Sud u svojoj sudskoj praksi utvrdio da postoji radnja priopćavanja u mnogim okolnostima koje prelaze okvir pukog izravnog prijenosa djela, zajednička je značajka svih tih situacija izravna veza između postupanja korisnika i djela zaštićenih autorskim pravom koja se priopćavaju javnosti. Ta je zajednička točka središnji element bez kojeg ne može biti govora o radnji priopćavanja tih djela(22). Sud se složio s mojim prijedlogom odgovora na prethodno pitanje u tom predmetu i presudio da iznajmljivanje automobila opremljenih radijskim prijemnicima nije priopćavanje javnosti, osobito u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29(23).

49.      Navedene zaključke ne mijenja kasnija sudska praksa Suda koja se odnosi na priopćavanje djela zaštićenih autorskim pravom javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29. Među ostalim, u presudi od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando (C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503), Sud je presudio da operator platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj i dijeljenje datoteka izvršava (uz povredu autorskih prava) radnju priopćavanja zaštićenih djela javnosti samo ako ima konkretna saznanja o nezakonitom stavljanju na raspolaganje zaštićenog sadržaja na njegovu platformu i ne provede žurno uklanjanje ili onemogućavanje pristupa tim sadržajima ili ako, neovisno o tomu što zna ili bi morao znati da korisnici njegove platforme zaštićene sadržaje općenito nezakonito stavljaju na raspolaganje javnosti posredstvom iste, ne provodi odgovarajuće tehničke mjere koje se mogu očekivati od prosječno pažljivog operatora koji se nalazi u njegovoj situaciji kako bi na vjerodostojan i učinkovit način suzbio povredu autorskog prava na svojoj platformi ili ako sudjeluje u odabiru zaštićenog sadržaja koji se javnosti nezakonito priopćava, na svojoj platformi nudi sredstva koja su posebno namijenjena nezakonitom dijeljenju takvih sadržaja ili ako svjesno potiče takva dijeljenja(24). Međutim, samo pružanje usluge stavljanja na raspolaganje na internetu platforme koja omogućuje distribuciju djela zaštićenih autorskim pravom nije dostatno kako bi se utvrdilo da operator takve platforme izvršava radnju priopćavanja takvih djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, čak i ako korisnici bez te platforme ne bi mogli distribuirati ta djela(25).

50.      U ovom predmetu ne postoji takva izravna veza između postupanja subjekata na koje se odnosi drugo prethodno pitanje i djela koja se stavljaju na raspolaganje javnosti na platformi za internetski prijenos društva GO4YU Beograd, uključujući zabavni program koji proizvodi društvo Grand Production. Ti subjekti nedvojbeno doprinose funkcioniranju te platforme na način da posreduju između platforme i njezinih klijenata. Može se čak smatrati da je njihova aktivnost neophodna kako bi se tim korisnicima omogućio pristup sadržaju koji se distribuira na toj platformi jer je za to nužno sklapanje pretplate. Međutim, ti subjekti ni na koji način ne utječu na sadržaje koji se distribuiraju na toj platformi niti na bilo koji način mogu spriječiti eventualnu povredu autorskih prava.

51.      Okolnost da korisnici nisu prethodno obaviješteni o tome da određeni sadržaji nisu dostupni na platformi, uključujući zabavni program koji proizvodi društvo Grand Production, koju je sud koji je uputio zahtjev naveo u drugom prethodnom pitanju, ni na koji način ne mijenja taj zaključak. Neobavještavanje klijenata o nedostupnosti određenog sadržaja na platformi ni na koji način ne mijenja činjenicu da je on nedostupan. Smatram i da ne postoji očita uzročna veza između neobavještavanja klijenata o nedostupnosti tih sadržaja i sklonosti tih klijenata da zaobilaze geografsko blokiranje koje je razlog te nedostupnosti. Osim toga, kao što sam to prethodno naveo, smatram da operator platforme za internetski prijenos, a tim više drugi subjekti koji su s njim povezani, nisu odgovorni za to što korisnici zaobilaze tehnička ograničenja pristupa djelima zaštićenima autorskim pravom.

52.      Subjekti povezani s operatorom takve platforme eventualno mogu biti akcesorno odgovorni za olakšavanje ili sudjelovanje u povredi autorskih prava, ako se utvrdi njihova povreda. Međutim, ta odgovornost nije usklađena u pravu Unije i podliježe isključivo nacionalnom pravu država članica.

53.      S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se na drugo prethodno pitanje odgovori da članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da subjekt koji je povezan s operatorom platforme za internetski prijenos na kojoj se stavljaju na raspolaganje djela zaštićena autorskim pravom – i koji oglašava tu platformu, sklapa s klijentima ugovore za usluge koje pruža taj operator i pruža im podršku, ali ne utječe na sadržaj koji se stavlja na raspolaganje na platformi ni na ograničenje pristupa koje se na njoj primjenjuje kako bi se zaštitila autorska prava trećih osoba – ne provodi priopćavanje djela javnosti u smislu te odredbe.

 Treće prethodno pitanje

54.      Treće prethodno pitanje odnosi se na opseg nadležnosti sudova država članica u stvarima povezanima s deliktima ili kvazideliktima koji se odnose na povredu autorskih prava. U skladu s tekstom tog pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, riječ je o tumačenju članka 2. točaka (a) i (e) te članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 u vezi s člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012.

55.      Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da to pitanje proizlazi iz njegovih dvojbi u pogledu sudske prakse Suda. Naime, s jedne strane, Sud je presudio da je, u slučaju navodne povrede autorskih prava koja jamči država članica u kojoj se nalazi sud pred kojim je pokrenut postupak, taj sud, na temelju mjesta nastanka štete (njem. Erfolgsort), nadležan za odlučivanje o tužbi o odgovornosti za povredu tih prava zbog objave zaštićenih fotografija na internetskoj stranici koja je dostupna na području pod njegovom nadležnošću, ali samo u pogledu štete koja je nastala na državnom području te države članice(26).

56.      S druge strane, Sud je također presudio da osoba koja tvrdi da su joj prava osobnosti povrijeđena objavljivanjem na internetu netočnih podataka koji se odnose na nju i neuklanjanjem komentara u odnosu na nju može pokrenuti postupak radi ispravljanja tih podataka, uklanjanja tih komentara i naknade cjelokupne pretrpljene štete pred sudovima države članice u kojoj se nalazi središte njezinih interesa. Međutim, ta osoba ne može pokrenuti postupak radi ispravka tih podataka i uklanjanja tih komentara pred sudovima svake države članice na čijem su području podaci objavljeni na internetu dostupni ili su bili dostupni(27).

57.      Sud koji je uputio zahtjev u ovom predmetu želi saznati treba li, s obzirom na predmet glavnog postupka koji nije zahtjev za naknadu štete, nego zahtjev za primjenu privremene mjere u obliku zabrane priopćavanja tužiteljevih djela javnosti na internetu, opseg nadležnosti suda pred kojim je pokrenut postupak utvrditi u skladu s prvom presudom, odnosno da je ta nadležnost ograničena na područje Austrije, ili u skladu s drugom presudom, tako da bi austrijski sudovi bili nadležni za primjenu mjera zaštite na cijelom svijetu.

58.      Međutim, dvojim u pogledu dopuštenosti tog prethodnog pitanja, jer smatram da Sud ne može sudu koji je uputio zahtjev dati odgovor koji je koristan za rješavanje spora koji se pred njim vodi. Uostalom, čini se da se stranke glavnog postupka slažu u pogledu te dvojbe.

59.      Naime, kao prvo, prethodno navedena sudska praksa Suda razvijena je na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012(28), a to je odredba koju sud koji je uputio zahtjev navodi i u sadržaju pitanja. Tom se odredbom, u stvarima povezanima s deliktima ili kvazideliktima, utvrđuje nadležnost suda mjesta u kojem je nastala štetna radnja. U tom je kontekstu Sud u navedenoj sudskoj praksi utvrdio opseg nadležnosti sudova država članica. Međutim, ta se odredba ne primjenjuje u glavnom postupku.

60.      Kad je riječ o društvu GO4YU Beograd, njegovo sjedište je u Srbiji, odnosno izvan područja Unije, a područje primjene članka 7. Uredbe br. 1215/2012 ograničeno je na tuženike s domicilom (ili sjedištem) u državama članicama. S druge strane, nadležnost sudova svake države članice u pogledu tužbi protiv osoba koje nemaju domicil u državi članici utvrđuje se, u skladu s člankom 6. stavkom 1. navedene uredbe, pravom te države članice.

61.      Kad je riječ o ostalim tuženicima iz glavnog postupka, oni imaju sjedišta ili domicil u Austriji, odnosno u državi članici suda koji je uputio zahtjev. Nadležnost austrijskih sudova u postupcima protiv tih tuženika ne utvrđuje se člankom 7. točkom 2., jer se ta odredba primjenjuje samo na tuženike pred sudovima drugih država članica različitih od države domicila, nego člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012 prema kojem se sve osobe s domicilom u državi članici tuže pred sudovima te države članice. Nadležnost sudova te države članice jest opća i načelno nije ograničena, barem ne pravilima o nadležnosti(29). Stoga se u ovom predmetu ne može primijeniti sudska praksa Suda navedena u točkama 55. i 56. ovog mišljenja.

62.      Isto tako, ta se sudska praksa ne može primijeniti ako su austrijski sudovi nadležni za razmatranje tužbe protiv društva GO4YU Beograd, na temelju austrijskog prava, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012, s obzirom na povezanost te tužbe s tužbom protiv ostalih tuženika(30). Naime, opseg nadležnosti po toj osnovi trebao bi biti sličan kao onaj koji proizlazi iz članka 4. stavka 1. te uredbe. U svakom slučaju, to je pitanje tumačenja nacionalnog prava(31).

63.      Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev ne pojašnjava na koji bi način primjena rasuđivanja Suda u presudi od 17. listopada 2017., Bolagsupplysningen i Ilsjan (C‑194/16, EU:C:2017:766), trebala dovesti do neograničene nadležnosti austrijskih sudova.

64.      Naime, s jedne strane, ništa ne upućuje na to da se središte interesa društva Grand Production nalazi u Austriji, a ne u Srbiji u kojoj to društvo ima sjedište. Uostalom, same stranke glavnog postupka u svojem odgovoru na pitanje Suda tvrde da se pravna teorija središta interesa ne primjenjuje u ovom predmetu.

65.      S druge strane, čak i ako se po analogiji primijeni utvrđenje Suda prema kojem, s obzirom na sveprisutnu prirodu sadržaja objavljenih na nekoj internetskoj stranici te činjenicu da je doseg njihove objave načelno neograničen, zahtjev za ispravljanje prvih i uklanjanje drugih nije razdvojiv te se, slijedom toga, može podnijeti samo sudu nadležnom za odlučivanje o cjelokupnom zahtjevu za naknadu štete(32), treće prethodno pitanje u ovom predmetu jest bespredmetno. Naime, u skladu s tom tvrdnjom, sve zahtjeve za ispravak i uklanjanje sadržaja objavljene na internetu(33) treba podnijeti sudu čija nadležnost nije teritorijalno ograničena, a koji najprije treba utvrditi na temelju relevantnih odredbi, u ovom predmetu austrijskih odredbi o nadležnosti u vezi s člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012. Stoga ne treba dvojiti u pogledu opsega nadležnosti tog suda.

66.      S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se treće prethodno pitanje proglasi nedopuštenim.

 Zaključak

67.      S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se na prethodna pitanja koja je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) odgovori na sljedeći način:

1.      Članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu

treba tumačiti na način da

operator platforme za internetski prijenos koji na internetu reemitira televizijski program ne povređuje isključivo pravo na priopćavanje djela javnosti, predviđeno u toj odredbi, u situaciji u kojoj korisnici zaobilaze geografsko blokiranje korištenjem usluge virtualne privatne mreže (VPN) na način da su zaštićena djela dostupna na području Europske unije, a operator te platforme nema odobrenje nositelja autorskih prava; međutim, takav operator povređuje to pravo u situaciji u kojoj su zaštićena djela dostupna na navedenoj platformi bez ograničenja na području Europske unije bez odobrenja nositelja autorskih prava.

2.      Članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29

također treba tumačiti na način da

subjekt koji je povezan s operatorom platforme za internetski prijenos na kojoj se stavljaju na raspolaganje djela zaštićena autorskim pravom – i koji oglašava tu platformu, sklapa s klijentima ugovore za usluge koje pruža taj operator i pruža im podršku, ali ne utječe na sadržaj koji se stavlja na raspolaganje na platformi ni na ograničenje pristupa koje se na njoj primjenjuje kako bi se zaštitila autorska prava trećih osoba – ne provodi priopćavanje djela javnosti u smislu te odredbe.

1      Izvorni jezik: poljski

2      SL 2012., L 351, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.)

3      SL 2001., L 167, str. 10. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.)

4      Korisnik na internetu djeluje na IP adresi i lokaciji VPN poslužitelja.

5      Moje isticanje. U izvorniku „oder”.

6      U tom pogledu valja pojasniti da, kao što to pravilno ističe Komisija, nije riječ o platformi na kojoj korisnici objavljuju sadržaje, nego o internetskoj stranici čiji operator u potpunosti odlučuje o sadržaju koji se na njoj stavlja na raspolaganje.

7      Presuda od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr. (C‑607/11, EU:C:2013:147, t. 1. izreke)

8      Presuda od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr. (C‑607/11, EU:C:2013:147, t. 39.)

9      Kao što je to slučaj u ovom predmetu u kojem je televizijsko emitiranje namijenjeno području Srbije preko interneta dostupno i izvan tog područja, osobito na području Europske unije.

10      Vidjeti također o geografskom blokiranju i pravnim učincima njegova zaobilaženja: Kra-Oz, T., „Geoblocking and the Legality of Circumvention”, IDEA – The Journal of the Franklin Pierce Center for Intellectual Property, sv. 57. (2017.), str. 385. do 430.; Trimble, M., „Copyright and Geoblocking: The Consequences of Eliminating Geoblocking”, Boston University Journal of Science & Technology Law, sv. 25. (2019.), str. 476. do 502.

11      Točka 1. izreke. Moje isticanje.

12      Presuda od 13. veljače 2014., Svensson i dr. (C‑466/12, EU:C:2014:76, t. 27. i 28.)

13      Odnosno određena vrsta instrumenta za upravljanje digitalnim pravima

14      Presuda od 13. veljače 2014., Svensson i dr. (C‑466/12, EU:C:2014:76, t. 27. i 31.)

15      Vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2016., Soulier i Doke (C‑301/15, EU:C:2016:878, t. 36.).

16      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva (SL 2006., L 376, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 218.)

17      Presuda od 10. studenoga 2016., Vereniging Openbare Bibliotheken (C‑174/15, EU:C:2016:856, t. 51. do 53. i t. 1. izreke)

18      Izreka. Moje isticanje.

19      Presuda od 9. ožujka 2021., VG Bild-Kunst (C‑392/19, EU:C:2021:181, t. 42. i 43.)

20      Doduše, postoje posrednici u obliku operatora VPN usluga. Međutim, oni su posrednici u pristupu internetu, a ne konkretno u priopćavanju djela zaštićenih autorskim pravom javnosti. Čini se da su to posrednici o kojima je riječ u članku 12. Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) (SL 2000., L 178, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 58.).

21      Vidjeti u tom smislu presudu od 26. travnja 2017., Stichting Brein (C‑527/15, EU:C:2017:300, t. 31.).

22      Vidjeti moje mišljenje u predmetu Stim i SAMI (C‑753/18, EU:C:2020:4, t. 24. do 35.).

23      Presuda od 2. travnja 2020., Stim i SAMI (C‑753/18, EU:C:2020:268, izreka)

24      Presuda od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando (C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 1. izreke)

25      Presuda od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando (C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 77. do 79.)

26      Presuda od 22. siječnja 2015, Hejduk (C‑441/13, EU:C:2015:28, izreka)

27      Presuda od 17. listopada 2017., Bolagsupplysningen i Ilsjan (C‑194/16, EU:C:2017:766, izreka)

28      Ili na temelju članka 5. točke 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.), koja je stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 1215/1012, koji mu odgovara.

29      Vidjeti u tom smislu moje mišljenje u predmetu Glawischnig-Piesczek (C‑18/18, EU:C:2019:458, t. 85. i 86. te bilješku 42. i navedenu literaturu).

30      Sud koji je uputio zahtjev u zahtjevu ne pojašnjava po kojoj su osnovi austrijski sudovi utvrdili svoju nadležnost za razmatranje tužbe protiv društva GO4YU Beograd. Međutim, čini se da u austrijskom pravu postoji mogućnost za tužbu protiv osobe sa sjedištem u trećoj zemlji (vidjeti Petz, T., u: Toshiyuki, K., „Intellectual Property and Private International Law: Comparative Perspectives”, Bloomsbury Publishing (UK), 2012., str. 310. i sljedeće).

31      U ovom se predmetu ne primjenjuje članak 8. točka 1. Uredbe br. 1215/2012 jer se taj članak, slično kao i članak 7. te uredbe, primjenjuje samo na tuženike s domicilom (sjedištem) na području jedne od država članica (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2013., Sapir i dr., C‑645/11, EU:C:2013:228, t. 3. izreke).

32      Presuda od 17. listopada 2017., Bolagsupplysningen i Ilsjan (C‑194/16, EU:C:2017:766, t. 48.)

33      Odnosno po analogiji i zahtjevi za zabranu priopćavanja djela zaštićenih autorskim pravom javnosti na internetu.