1.

Pandemija bolesti COVID-19 jedno je od najozbiljnijih izvanrednih zdravstvenih stanja u živućem pamćenju te je izazvala niz kriza. Kako bi suzbile širenje pandemije, vlade diljem svijeta odredile su ograničenja čije trajanje i opseg nemaju mirnodopskih presedana. Pandemija bolesti COVID-19 postavlja brojne i raznolike izazove. Ona je u određenim okolnostima stavila na kušnju postojeći pravni okvir i njegovu učinkovitost u nošenju s takvim krizama.

2.

Pandemija je ponajviše pogodila sektor turizma ( 2 ). Njezini učinci na taj sektor još i danas traju te većina stručnjaka očekuje da će se on potpuno oporaviti tek 2024. ( 3 ) Ovaj se predmet odnosi na jedan veoma specifičan aspekt utjecaja pandemije, koji se tiče izvršavanja ugovorâ o putovanjima u paket aranžmanima u smislu Direktive 2015/2302 ( 4 ) i ostvarivanja pravâ povodom nesukladnosti u izvršavanju takvih ugovora. Unatoč njihovoj specifičnosti, ovaj predmet i povezani predmet C‑407/21, UFC – Que choisir i CLCV, u kojem danas iznosim svoje mišljenje, imaju širi značaj jer pozivaju Sud, po prvi put, da razmotri posljedice pandemije na izvršavanje ugovorâ o putovanjima u paket aranžmanima.

3.

Članak 3. Direktive 2015/2302 sadržava, u točkama 12. i 13., sljedeće definicije:

4.

Članak 14. Direktive 2015/2302, naslovljen „Sniženje cijene i naknada štete”, propisuje:

„1.   Države članice osiguravaju da putnik ima pravo na primjereno sniženje cijene za svako razdoblje tijekom kojeg je postojala nesukladnost osim ako organizator dokaže da se nesukladnost može pripisati putniku.

2.   Putnik ima pravo na primjerenu naknadu od organizatora za svaku štetu koju putnik pretrpi kao rezultat bilo koje nesukladnosti. Naknada štete isplaćuje se bez nepotrebnog odgađanja.

3.   Putnik nema pravo na naknadu štete ako organizator dokaže da:

[…]”

5.

Članak 651.i Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik; u daljnjem tekstu: BGB) predviđa:

„1.   Turoperator putniku mora osigurati putovanje u paket aranžmanu bez nedostataka.

2.   Putovanje u paket aranžmanu nema nedostataka ako je njegova kakvoća u skladu s dogovorenom. Ako kakvoća nije dogovorena, putovanje u paket aranžmanu nema nedostataka

Nedostatak postoji i ako turoperator ne pruži usluge putovanja ili ih pruži s neopravdanim zakašnjenjem.

3.   Ako putovanje u paket aranžmanu ima nedostatke, putnik može, ako su ispunjeni uvjeti navedeni u sljedećim odredbama te ako nije drukčije propisano,

[…]

6.   ostvariti prava koja proizlaze iz sniženja cijene putovanja (članak 651.m) […]

[…]”

6.

Članak 651.m BGB‑a u stavku 1. predviđa:

„Cijena putovanja snižava se za razdoblje tijekom kojeg je nedostatak postojao. Snižava se razmjerno razlici koja bi, u trenutku sklapanja ugovora, postojala između vrijednosti putovanja u paket aranžmanu bez nedostataka i stvarne vrijednosti. Prema potrebi, sniženje cijene određuje se procjenom.”

7.

Žalitelji u glavnom postupku rezervirali su 30. prosinca 2019. 14-dnevno putovanje u Španjolskoj, na Kanarskim otocima, s polazištem u Njemačkoj (od 13. do 27. ožujka 2020.). Žalitelji su u predviđeno vrijeme otišli na putovanje.

8.

Međutim, dana 15. ožujka 2020. zatvorene su plaže te je na snagu stupio policijski sat kako bi se spriječila pandemija bolesti COVID-19. U hotelskom kompleksu u kojem su žalitelji boravili zabranjen je pristup bazenima i ležaljkama te je obustavljen zabavni program. Žalitelji su iz svojih soba mogli izlaziti samo radi hrane i pića. Dana 18. ožujka 2020., tijela javne vlasti obavijestila su žalitelje da trebaju u svakom trenutku biti spremni u roku od sat vremena uputiti se prema zračnoj luci. Nakon sedam dana njihovo je putovanje završilo te su se vratili u Njemačku.

9.

Žalitelji su protiv druge stranke u žalbenom postupku, društva FTI Touristik GmbH, podnijeli tužbu Amtsgerichtu München (Općinski sud u Münchenu, Njemačka), zahtijevajući da im se razmjerna cijena putovanja za sedam dana koje su proveli na odmoru snizi za 70 %. Taj je sud presudom od 26. studenoga 2020. odbio tužbu zato što mjere koje se poduzimaju radi zaštite zdravlja putnikâ od smrtonosnog virusa ne čine nedostatak u putovanju u smislu članka 651.i BGB‑a.

10.

Žalitelji su podnijeli žalbu sudu koji je uputio zahtjev. Taj sud ističe da članak 651.i BGB‑a predviđa objektivnu odgovornost organizatora. Stoga se može tvrditi da je organizator odgovoran za ograničenja koja se odrede kao mjere za zaštitu zdravlja. Međutim, sud koji je uputio zahtjev navodi da su u vrijeme putovanja i u Njemačkoj određena slična ograničenja. Mjere koje su usvojila španjolska tijela javne vlasti stoga se možda ne moraju smatrati izvanrednim okolnostima u odredištu putovanja, već ih se može smatrati redovnim mjerama koje su kao odgovor na pandemiju poduzete diljem Europe.

11.

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev dvoji može li se nametnuta ograničenja smatrati „općim životnim rizikom” koji je isključen iz područja primjene članka 14. stavka 1. Direktive 2015/2302. Kako taj sud objašnjava, ta doktrina korijene vuče iz sudske prakse Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud, Njemačka). Prema toj doktrini, odgovornost za naknadu štete na temelju ugovorâ o putovanju može se ograničiti u odnosu na okolnosti koje se isključivo tiču osobne domene putnika ili u kojima se ostvare rizici s kojima se putnik nosi u svojoj svakodnevici. Stoga, putnik sam snosi rizike aktivnosti koji spadaju pod opće životne rizike kada organizator nije povrijedio svoje obveze ili kada šteta nije posljedica događaja koji izaziva odgovornost organizatora. To je slučaj kada, primjerice, putnik, kad ne koristi usluge putovanja, doživi nesreću, oboli ili bude žrtva kaznenog djela u odredištu putovanja ili zbog osobnih razloga više ne može koristiti usluge putovanja.

12.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, zamislivo je da se moguće izbijanje pandemije nije imalo na umu u vrijeme donošenja Direktive 2015/2302.

13.

U tim okolnostima, Landgericht München I (Zemaljski sud u Münchenu I, Njemačka) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Jesu li ograničenja u pogledu zarazne bolesti koja vlada u odredištu putovanja nesukladnost u smislu članka 14. stavka 1. [Direktive 2015/2302] i ako su zbog globalnog širenja zarazne bolesti takva ograničenja određena i u prebivalištu putnika i u drugim zemljama?”

14.

Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 14. stavak 1. Direktive 2015/2302 tumačiti na način da putniku daje pravo na sniženje cijene zbog nesukladnosti u izvršenju ugovora o putovanju u paket aranžmanu ako je nesukladnost posljedica ograničenja određenih kako bi se spriječilo širenje zarazne bolesti koja vlada u odredištu putovanja, a takva su ograničenja određena i u prebivalištu putnika te diljem svijeta.

15.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, metode tumačenja kojima se koristi Sud zahtijevaju da se u obzir uzmu ne samo tekst predmetne odredbe nego i kontekst u kojem se ona nalazi kao i ciljevi akta kojeg je dio ( 5 ). Nastanak neke odredbe prava Unije može se također pokazati važnim za njezino tumačenje ( 6 ).

16.

Kao prvo, prema tekstu članka 14. stavka 1. Direktive 2015/2302, putnik ima pravo „na primjereno sniženje cijene za svako razdoblje tijekom kojeg je postojala nesukladnost osim ako organizator dokaže da se nesukladnost može pripisati putniku”. Iz te odredbe proizlazi da pravo na sniženje cijene podliježe jednom uvjetu, a to je „nesukladnost”, i jednoj iznimci, a to je okolnost kad se nesukladnost može pripisati putniku.

17.

Pojam „nesukladnost” je u članku 3. točki 13. Direktive 2015/2302 definiran kao „neizvršenje ili nepravilno izvršenje usluga putovanja uključenih u paket aranžman”. Ta definicija ne uključuje element krivnje niti uzima u obzir okolnosti koje su uzrokovale nesukladnost. Shodno tomu, kako bi se utvrdilo postojanje nesukladnosti, potrebno je samo usporediti usluge koje su predviđene u paket aranžmanu i usluge koje su stvarno pružene. To je objektivno utvrđenje. Stoga, pravo putnika da ostvari sniženje cijene zbog nesukladnosti ne može ovisiti o uzroku te nesukladnosti ili, kako se Komisija izrazila, njezinu podrijetlu.

18.

Iznimka od prava na sniženje cijene predviđena člankom 14. stavkom 1. Direktive 2015/2302 jednostavna je: nesukladnost se može pripisati putniku. Budući da čini iznimku od pravila, mora je se strogo tumačiti. Shodno tomu, njezinu primjenu nije moguće proširiti na situacije koje nisu izričito određene.

19.

Iz toga slijedi da nesukladnost koja se može pripisati nekoj drugoj osobi (organizatoru, pružatelju usluga ili trećoj strani koja nije povezana s ugovorom o putovanju u paket aranžmanu) ili do koje je došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći u smislu članka 3. točke 12. Direktive 2015/2302 neće isključiti pravo putnika na sniženje cijene. Kako finska vlada s pravom ističe u svojim pisanim očitovanjima, za potrebe ocjenjivanja je li riječ o nesukladnosti nije relevantno što bi razumni potrošač očekivao s obzirom na okolnosti koje su nastupile nakon sklapanja ugovora o putovanju u paket aranžmanu. Ta ocjena može ovisiti samo o uslugama koje su stvarno predviđene u ugovoru o putovanju.

20.

Nadalje, tom tumačenju u prilog ide kontekst članka 14. stavka 1. Direktive 2015/2302, koji je dio poglavlja IV. te direktive, koje sadržava pravila o izvršenju paket aranžmana. Kako bi se postiglo usklađenje u odnosu na ugovore o putovanju u paket aranžmanima, ta direktiva uspostavlja sustav ugovorne odgovornosti organizatora putovanja u paket aranžmanima u odnosu na potrošače koji su s njima sklopili ugovor o takvim putovanjima ( 7 ). Taj sustav ugovorne odgovornosti ima dva važna obilježja. Kao prvo, odgovornost je objektivna te su osnove za oslobođenje od odgovornosti taksativno predviđene. Kao drugo, odgovornost za nesukladnost usredotočena je na organizatora.

21.

Osobito, članak 13. stavak 1. Direktive 2015/2302 propisuje da države članice osiguravaju da je za izvršenje usluga putovanja obuhvaćenih ugovorom o putovanju u paket aranžmanu odgovoran organizator, bez obzira na to mora li te usluge izvršiti sam organizator ili ih moraju izvršiti drugi pružatelji usluga putovanja. Prema članku 13. stavku 3. te direktive, ako bilo koja od usluga putovanja nije izvršena u skladu s ugovorom o putovanju u paket aranžmanu, organizator ispravlja tu nesukladnost osim ako to nije moguće ili za sobom povlači nerazmjerne troškove, uzimajući u obzir opseg nesukladnosti i vrijednost usluga putovanja na koje nesukladnost utječe. Ako organizator ne ispravi nesukladnost, primjenjuje se članak 14. Direktive 2015/2302.

22.

Člankom 14. Direktive 2015/2302 predviđena su pak dva zasebna prava u slučaju postojanja nesukladnosti: pravo na sniženje cijene, u stavku 1. tog članka, i pravo na primjerenu naknadu štete, u stavcima 2. i 3. tog članka. Ta prava podliježu različitim uvjetima. S jedne strane, kako je spomenuto u točki 16. ovog mišljenja, pravo na sniženje cijene postoji ako je riječ o nesukladnosti te je isključeno samo ako organizator dokaže da se nesukladnost može pripisati putniku. S druge strane, pravo na naknadu štete postoji ako je šteta posljedica bilo kakve nesukladnosti, a jedine iznimke od toga jesu one taksativno navedene u članku 14. stavku 3. Direktive 2015/2302. Konkretno, organizator mora dokazati da se nesukladnost može pripisati putniku ili trećoj strani koja nije povezana s pružanjem usluga putovanja obuhvaćenih ugovorom o putovanju u paket aranžmanu ili da je do nje došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći.

23.

Iz strukture članka 14. Direktive 2015/2302 proizlazi da su iznimke od prava na naknadu štete svojstvene tom pravu te da ih nije moguće prenijeti na pravo na sniženje cijene.

24.

Naposljetku, tom tumačenju u prilog ide cilj Direktive 2015/2302, a to je, među ostalim, u skladu s njezinim člankom 1., osiguravanje visoke razine zaštite potrošača. S obzirom na taj cilj, obveze koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket aranžmanu, za čije je nepravilno izvršenje ili neizvršenje odgovoran organizator, ne mogu se usko tumačiti ( 8 ). Kako Komisija u bitnome navodi u svojim pisanim očitovanjima ( 9 ), to je tumačenje spojivo s ciljem sustava ugovorne odgovornosti uspostavljenog tom direktivom, koji odgovornost usredotočava na organizatora za sve slučajeve neizvršenja ili nepravilnog izvršenja ugovora. Potrošač u takvim slučajevima može tražiti pravnu zaštitu u odnosu na organizatora, a da ne mora dublje istraživati kako bi utvrdio osobu ili uzrok koji stoje iza nesukladnosti, što omogućuje visoku razinu zaštite potrošača.

25.

Odvajanju prava na sniženje cijene od uzroka nesukladnosti u prilog ide nastanak odredbe o kojoj je riječ. Zakonodavni prijedlog Komisije predviđao je, u članku 12., iste iznimke od prava na sniženje cijene i prava na naknadu štete ( 10 ). Konkretno, bilo je zamišljeno da putnik nema pravo na sniženje cijene ako organizator dokaže, među ostalim, da je do nesukladnosti došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći. Međutim, tijekom zakonodavnog postupka, pravo na sniženje cijene odvojeno je od prava na naknadu štete. Kako Komisija u bitnome ističe u svojim pisanim očitovanjima, to ide u prilog zaključku da je zakonodavac htio putnicima osigurati pravo na sniženje cijene neovisno o postojanju krivnje ili uzroku nesukladnosti, uključujući u slučaju izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći.

26.

Iz teksta, konteksta i cilja članka 14. stavka 1. Direktive 2015/2302, kao i iz nastanka te odredbe, proizlazi da putnik ima pravo na sniženje cijene čak i ako nema krivnje na strani organizatora te je do nesukladnosti došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći.

27.

U ovom je predmetu nesporno da se nesukladnost može pripisati ograničenjima koja su odredila upravna tijela kako bi spriječila širenje pandemije bolesti COVID-19 u ožujku 2020. Takve mjere pravni su učinci pandemije, koje je moguće razlikovati od činjeničnih učinaka pandemije (kao što su bolest, izolacija ili smrt ključnog osoblja) ( 11 ). Regulatorne mjere ili zabrane koje onemogućuju izvršenje ugovora te dužnika oslobađaju odgovornosti za naknadu štete svrstavaju se pod pojam fait du prince ( 12 ). Intervencije tijelâ javne vlasti u ugovorni odnos obično čine višu silu ( 13 ). Kako objašnjavam u svojem mišljenju u povezanom predmetu C‑407/21, UFC – Que choisir i CLCV, u kontekstu Direktive 2015/2302 pojam više sile obuhvaćen je pojmom „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” u smislu članka 3. točke 12. te direktive. U ovom predmetu, treba smatrati da pod taj pojam spadaju regulatorna ograničenja koja su određena u ožujku 2020. kao odgovor na pandemiju. Naime, takva ograničenja čine situaciju koja je izvan kontrole organizatora i čije se posljedice nisu mogle izbjeći čak i da su poduzete sve razumne mjere ( 14 ).

28.

Kako je spomenuto, pojava izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći ne izuzima organizatora od njegove obveze da odobri sniženje cijene. Kako bi putnik imao pravo na sniženje cijene, nacionalni sud samo mora utvrditi da usluge putovanja koje su bile dio paketa nisu izvršene ili nisu pravilno izvršene. Stoga, činjenica da je do nesukladnosti došlo zbog ograničenja određenih kao odgovor na pandemiju, koja čine izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, i činjenica da su slične mjere određene i u prebivalištu putnika ne utječu na pravo na sniženje cijene.

29.

Međutim, izneseni su različiti argumenti protiv usvajanja takvog tumačenja u kontekstu pandemije bolesti COVID-19. Prije svega, češka vlada u svojim pisanim očitovanjima navodi da Direktiva 2015/2302 nije primjenjiva na takve okolnosti. Sud koji je uputio zahtjev također dvoji je li pandemija obuhvaćena zaštitnim okriljem te direktive. Zbog razloga koje navodim u svojem današnjem mišljenju u povezanom predmetu C‑407/21, UFC – Que choisir i CLVC, u okviru analize drugog pitanja, ne slažem se s takvim stajalištem. Naime, prema njezinu sadašnjem pravilu, primjena Direktive 2015/2302 nije ograničena na smetnje u putovanju određenog razmjera ili na lokalnoj razini.

30.

Kada je riječ o relevantnosti doktrine „općeg životnog rizika”, kako ju je objasnio sud koji je uputio zahtjev ( 15 ), ističem da se ona ne tiče prava na sniženje cijene, već odgovornosti organizatora za naknadu štete. Međutim, kako sam objasnila u točki 22. ovog mišljenja, pravo na sniženje cijene i pravo na naknadu štete u Direktivi 2015/2302 podliježu različitim uvjetima. Tu doktrinu stoga smatram irelevantnom za potrebe uspostave prava na sniženje cijene. Osim toga, u ovom predmetu nije riječ o tome da putnik usluge predviđene ugovorom o putovanju u paket aranžmanu nije mogao koristiti zbog općeg životnog rizika koji se ostvario (primjerice, zato što se zarazio virusom). Riječ je o tome da usluge nisu izvršene, što je postalo pravno nemoguće zbog usvajanja vladinih mjera.

31.

Češka vlada tvrdi da svaki ugovor sadržava prešutnu odredbu koja zahtijeva poštovanje važećeg zakonodavstva. Ograničenja određena dok je putnik bio na odredištu putovanja primjenjivala su se erga omnes te su ih i organizator i pružatelj usluga i putnik morali poštovati. Stoga, prema mišljenju češke vlade, organizator ne treba odgovarati za nedostatak koji je posljedica ograničenja koja je odredila država.

32.

Stranke doista moraju poštovati važeće propise zemlje odredišta. To u okolnostima ovog predmeta znači da su i organizator i pružatelj usluge morali postupiti u skladu s ograničenjima koja je odredila španjolska vlada. Posljedica obveze poštovanja važećih pravnih mjera bila je ta da je izvršenje određenih usluga koje su uključivale društveni kontakt postalo pravno nemoguće. Vladina ograničenja stoga bi trebala organizatora izuzeti od obveze izvršenja ugovornih obveza na koje su ta ograničenja utjecala. Osim toga, organizator načelno ne bi trebao odgovarati za štetu u skladu s člankom 14. stavkom 3. točkom (c) Direktive 2015/2302. Međutim, s obzirom na strukturu članka 14. te direktive kako je objašnjena u točki 20. i sljedećim točkama ovog mišljenja, organizator nije oslobođen svoje obveze odobravanja primjerenog sniženja cijene paket aranžmana. Stoga smatram da argument koji češka vlada iznosi u pogledu prešutne odredbe ugovora ne utječe na pravo putnika na sniženje cijene.

33.

Sud koji je uputio zahtjev naglašava činjenicu da su ograničenja bila određena i u prebivalištu putnika, a ne samo u mjestu odredišta. To podrazumijeva ocjenjivanje neizvršenja s obzirom na okolnosti koje su postojale u trenutku neizvršenja. Međutim, kako je gore jasno navedeno, neizvršenje se ne ocjenjuje s obzirom na okolnosti koje su nastupile nakon što je ugovor sklopljen. Ono se ocjenjuje s obzirom na usluge putovanja predviđene ugovorom koje više nije moguće izvršiti nakon početka putovanja u paket aranžmanu. Zasebno pitanje, koje se u ovom predmetu ne postavlja, jest postoji li nesukladnost kad stranke sklope ugovor nakon što su ograničenja već određena.

34.

Treba naglasiti i da ispunjenje obveze organizatora da odobri sniženje cijene, čak i kada je do nesukladnosti došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, ne dovodi u pitanje njegovo pravo na regresnu naknadu iz članka 22. Direktive 2015/2302. Taj članak predviđa da države članice osiguravaju da organizator, u slučajevima u kojima odobri sniženje cijene, ima pravo tražiti regresnu naknadu od svake treće osobe koja je doprinijela događaju koji je prouzročio sniženje. Ta odredba čini „protutežu” sustavu objektivne odgovornosti uspostavljenom člankom 14. stavkom 1. Direktive 2015/2302. Obveza organizatora da odobri sniženje cijene također može biti element koji će države članice uzeti u obzir prilikom odlučivanja o razini podrške koju će zbog pandemije pružiti organizatorima, u skladu s Privremenim okvirom za mjere državne potpore ( 16 ).

35.

Moj je međuzaključak stoga da putnik, prema članku 14. stavku 1. Direktive 2015/2302, ima pravo na sniženje cijene zbog nesukladnosti u izvršenju ugovora o putovanju u paket aranžmanu u okolnostima u kojima je do nesukladnosti došlo zbog ograničenja određenih kako bi se spriječila zarazna bolest te u kojima su takva ograničenja određena i u prebivalištu putnika te diljem svijeta.

36.

Međutim, čak i ako uzrok neizvršenja ne utječe na pravo potrošača na sniženje cijene kao takvo, on bi trebao utjecati, kako ću objasniti u idućem pododjeljku, na iznos sniženja na koje putnik ima pravo.

37.

Obveza organizatora da odobri sniženje cijene u skladu s člankom 14. stavkom 1. Direktive 2015/2302 nije neograničena. Kao prvo, tu je obvezu moguće utvrditi samo s obzirom na opseg usluga obuhvaćenih paket aranžmanom, čije neizvršenje ili nepravilno izvršenje čini nesukladnost. Kako to francuska vlada ističe u svojim pisanim očitovanjima, nesukladnost, pak, ima „intrinzično ograničenje” jer se može utvrditi samo s obzirom na ugovor o putovanju. Organizator stoga ne može odgovarati za nekorištenje usluga koje nisu obuhvaćene ugovorom o putovanju. U ovom predmetu, čini se da pristup javnim plažama ili trgovinama, restoranima i zabavnim sadržajima izvan hotelskog kompleksa nije bio pokriven ugovorom o putovanju. Međutim, na nacionalnom je sudu da to utvrdi.

38.

Kao drugo, putnik ima pravo, u skladu s člankom 14. stavkom 1. Direktive 2015/2302, na „primjereno” sniženje cijene. Zakonodavac nije odredio konkretnu stopu, paušalni iznos ili metodu izračunavanja tog sniženja. Iznos „primjerenog” sniženja treba odrediti sud, uzimajući u obzir sve okolnosti danog slučaja. Nacionalni sud u svojoj ocjeni stoga može uzeti u obzir izvor nesukladnosti, postoji li krivnja organizatora te može li se organizator namiriti u daljnjem poslovnom lancu ili od države sredstva isplaćena putniku. Čimbenici koji su u okolnostima ovog predmeta relevantni za tu ocjenu uključuju činjenicu da je do nesukladnosti došlo isključivo zbog mjera usvojenih u vidu izvanrednog javnozdravstvenog stanja te namijenjenih zaštiti javnosti, uključujući putnike.

39.

Naposljetku, važno je naglasiti da Direktiva 2015/2302 ne propisuje konkretan rok za isplatu sniženja cijene na koje putnik ima pravo u slučaju nesukladnosti. Što se tiče naknade štete, članak 14. stavak 2. Direktive 2015/2302 zahtijeva da se ona isplati „bez nepotrebnog odgađanja”. Unatoč tome što u pogledu isplate sniženja cijene ne postoji slična napomena, bilo bi u skladu sa zaštitnom svrhom Direktive smatrati da se i sniženje cijene mora isplatiti „bez nepotrebnog odgađanja”. Takvo tumačenje u ovom bi predmetu omogućilo nacionalnom sudu da uzme u obzir probleme s likvidnošću organizatora putovanja na koje je pandemija bolesti COVID-19 snažno utjecala.

40.

S obzirom na navedeno, smatram da iznos sniženja cijene na koje putnik ima pravo u skladu s člankom 14. stavkom 1. Direktive 2015/2302 mora biti primjeren s obzirom na sve okolnosti slučaja, što je dužan utvrditi nacionalni sud.

41.

Na temelju prethodno izložene analize predlažem da Sud na pitanje koje je uputio Landgericht München I (Zemaljski sud u Münchenu I, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

Članak 14. stavak 1. Direktive (EU) 2015/2302 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/314/EEZ

treba tumačiti na sljedeći način:

putnik ima pravo na sniženje cijene zbog nesukladnosti u izvršenju ugovora o putovanju u paket aranžmanu u okolnostima u kojima je do nesukladnosti došlo zbog ograničenja određenih kako bi se spriječilo širenje zarazne bolesti koja vlada u odredištu putovanja te u kojima su takva ograničenja određena i u prebivalištu putnika te diljem svijeta. Međutim, iznos sniženja cijene mora biti primjeren s obzirom na sve okolnosti slučaja, što je dužan utvrditi nacionalni sud.