1.

Ovi zahtjevi za prethodnu odluku prilika su da Sud pojasni načine na koje valja urediti postupke za ponovni prihvat koje su uzastopno pokrenule dvije različite države članice u pogledu istog podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu s Uredbom (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva ( 2 ).

2.

Ti su zahtjevi podneseni u okviru sporova između Staatssecretarisa van Justitie en Veiligheid (državni tajnik za sigurnost i pravosuđe, Nizozemska, u daljnjem tekstu: državni tajnik) i osoba B., F. i K., koje su sve tri državljani trećih zemalja i podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u pogledu zakonitosti odluka o transferu koje su protiv njih donesene. Nakon što su državi članici podnijele svoj prvi zahtjev za međunarodnu zaštitu, svaka se od tih osoba preselila unutar područja Europske unije, a tom su prilikom i u vrlo kratkim rokovima podnijele nove zahtjeve za međunarodnu zaštitu u državama članicama na čija su područja doputovale.

3.

U nedostatku pojašnjenja u Uredbi Dublin III i njezinoj Provedbenoj uredbi ( 3 ) o odnosu između postupaka za ponovni prihvat koje uzastopno vode različite države članice u pogledu istog podnositelja zahtjeva, Sud će morati definirati modalitete koji omogućuju, s jedne strane, održavanje jasnog, provedivog i brzog načina za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 4 ) i, s druge strane, sprečavanje zlouporaba koje proizlaze iz nekoliko zahtjeva za međunarodnu zaštitu koje je istodobno ili uzastopno podnijela ista osoba u nekoliko država članica kako bi produljila svoj boravak u Uniji i pritom imala koristi od materijalnih uvjeta prihvata ili izabrala državu članicu odgovornu za razmatranje njezina zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 5 ).

4.

U ovom ću mišljenju iznijeti razloge zbog kojih smatram da u situacijama poput onih u glavnom postupku, u kojima je prvi postupak za ponovni prihvat valjano pokrenut nakon savjetovanja među dotičnim državama članicama, događaji koji su uslijedili nakon tog savjetovanja, odnosno odlazak podnositelja zahtjeva s državnog područja države članice moliteljice prije provedbe njegova transfera i uzastopno podnošenje drugog zahtjeva za ponovni prihvat druge države članice na čijem se državnom području nalazi podnositelj zahtjeva, lišavaju taj prvi postupak elementa koji je ključan za njegovu valjanost. Potom ću objasniti zašto se zamoljena država članica, u dijelu u kojem je uključena u dva postupka za ponovni prihvat koje su u pogledu iste osobe u vrlo kratkim rokovima pokrenule dvije različite države članice, može dogovoriti s prvom državom članicom moliteljicom da obustavi prvi od tih postupaka nakon što prihvati drugi zahtjev za ponovni prihvat.

5.

U uvodnim izjavama 4. i 5. Uredbe Dublin III navodi se sljedeće:

6.

U poglavlju II., naslovljenom „Opća načela i zaštitne mjere”, člankom 3. stavkom 2. prvim podstavkom Uredbe Dublin III određuje se sljedeće:

„Kada na temelju kriterija navedenih u ovoj Uredbi nije moguće odrediti nijednu odgovornu državu članicu, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je prva država članica u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.”

7.

Poglavlje VI. Uredbe Dublin III, naslovljeno „Postupci za prihvat i ponovni prihvat”, sadržava članke 20. do 33. te uredbe. U članku 20. stavku 5. prvom podstavku te uredbe navodi se:

„Podnositelja zahtjeva, koji je prisutan u drugoj državi članici bez dokumenta o boravku ili koji u toj državi članici podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu nakon povlačenja prvog zahtjeva koji je podnesen u drugoj državi članici tijekom postupka određivanja odgovorne države članice, država članica u kojoj je najprije bio podnesen taj zahtjev za međunarodnu zaštitu, ponovno prihvaća, pod uvjetima iz članaka 23., 24., 25. i 29., s namjerom okončanja postupka za određivanje odgovorne države članice.”

8.

Člankom 23. stavcima 1. do 3. Uredbe Dublin III određuje se:

„1.   Kada država članica, u kojoj je osoba iz članka 18. stavka 1. točaka (b), (c) ili (d) podnijela novi zahtjev za međunarodnu zaštitu, smatra da je druga država članica odgovorna u skladu s člankom 20. stavkom 5. i člankom 18. stavkom 1. točkama (b), (c) ili (d), može zahtijevati da tu osobu ponovno prihvati druga država članica.

2.   Zahtjev za ponovni prihvat podnosi se što je brže moguće, a u svakom slučaju u roku od dva mjeseca od primitka pozitivnog rezultata iz sustava Eurodac […].

Ako se zahtjev za ponovni prihvat temelji na dokazima koji nisu pribavljeni iz sustava Eurodac, zamoljenoj državi članici šalje se u roku tri mjeseca od datuma kada je […] podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.

3.   Kada se zahtjev za ponovni prihvat ne podnese u rokovima utvrđenim u stavku 2., za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica u kojoj je novi zahtjev podnesen.”

9.

Članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III glasi kako slijedi:

„Podnositelj zahtjeva ili druga osoba iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) ima pravo na djelotvoran pravni lijek, u obliku žalbe protiv odluke o transferu ili činjeničnog i pravnog preispitivanja te odluke pred sudom.”

10.

Člankom 29. stavcima 1. i 2. Uredbe Dublin III predviđa se:

„1.   Transfer podnositelja zahtjeva […] iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, nakon savjetovanja među predmetnim državama članicama, čim je to praktički moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada […] postoji suspenzivni učinak.

[…]

2.   Ako se transfer ne provede u šestomjesečnom roku, odgovorna država članica oslobađa se svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu i odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu. Taj se rok može produljiti na najviše godinu dana, ako transfer nije bilo moguće provesti jer je predmetna osoba u zatvoru, ili na najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne.”

11.

Osoba B. podnijela je 3. srpnja 2017. zahtjev za međunarodnu zaštitu u Njemačkoj. Budući da je osoba B. prethodno zatražila tu zaštitu u Italiji, njemačka su tijela od talijanskih tijela zatražila da je ponovno prihvate. Talijanska tijela su 4. listopada 2017. prihvatila taj zahtjev za ponovni prihvat. Rok za transfer potom je produljen do 4. travnja 2019. jer je osoba B. pobjegla.

12.

Osoba B. podnijela je 17. veljače 2018. zahtjev za međunarodnu zaštitu u Nizozemskoj. Državni tajnik je 17. ožujka 2018. od talijanskih tijela zatražio da ponovno prihvate osobu B. Talijanska tijela su 1. travnja 2018. prihvatila taj zahtjev za ponovni prihvat. Dopisom od 29. lipnja 2018. državni tajnik obavijestio je ta tijela da je osoba B. pobjegla, što je podrazumijevalo produljenje roka za transfer do 1. listopada 2019.

13.

Osoba B. podnijela je 9. srpnja 2018. drugi zahtjev za međunarodnu zaštitu u Njemačkoj. Njemačka su tijela 14. rujna 2018. donijela odluku na temelju Uredbe Dublin III protiv koje nije podnesena tužba.

14.

Osoba B. podnijela je 27. prosinca 2018. drugi zahtjev za međunarodnu zaštitu u Nizozemskoj. Odlukom od 8. ožujka 2019. državni tajnik odbacio je taj zahtjev a da ga nije razmotrio uz obrazloženje da je Talijanska Republika i dalje država članica odgovorna za njegovo razmatranje.

15.

Osoba B. transferirana je u Italiju 29. travnja 2019.

16.

Osoba B. podnijela je tužbu nadležnom sudu protiv odluke državnog tajnika od 8. ožujka 2019. Presudom od 12. lipnja 2019. taj je sud prihvatio tu tužbu i poništio tu odluku jer je 4. travnja 2019. Savezna Republika Njemačka postala odgovorna država članica zbog isteka roka za transfer.

17.

Državni tajnik podnio je žalbu protiv te presude sudu koji je uputio zahtjev. U prilog toj žalbi osobito je istaknuo, s jedne strane, da rok za transfer treba izračunati s obzirom na odnos između Kraljevine Nizozemske i Talijanske Republike i, s druge strane, da je primjenom „lančanog” pravila počeo teći novi rok za transfer za Saveznu Republiku Njemačku kada je osoba B. podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu u Nizozemskoj.

18.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da nije sporno da je Talijanska Republika bila odgovorna država članica na dan kada je osoba B. podnijela posljednji zahtjev za međunarodnu zaštitu. Suprotno tomu, stranke glavnog postupka ne slažu se u pogledu eventualnog isteka roka za transfer prije transfera osobe B., nakon što je isteklo razdoblje od 18 mjeseci otkako je Talijanska Republika prihvatila prvi zahtjev za ponovni prihvat.

19.

U ovom su slučaju istodobno postojala dva „valjana sporazuma” za ponovni prihvat s dvama različitim rokovima za transfer, što podrazumijeva pojašnjenje odnosa između tih dvaju rokova. U tu svrhu valja utvrditi treba li prvu državu članicu koja je podnijela zahtjev za ponovni prihvat i dalje smatrati „državom članicom moliteljicom” u smislu članka 29. stavka 2. Uredbe Dublin III ili taj status treba ograničiti na posljednju državu članicu koja je podnijela takav zahtjev.

20.

Ako se prihvati drugo tumačenje, sud koji je uputio zahtjev pita se je li potonja država članica na bilo koji način obvezana rokom za transfer koji se nalaže prvoj državi članici. Suprotno tomu, ako se odabere prvo tumačenje, potrebno je utvrditi može li se osoba B. pred nizozemskim sudovima pozvati na istek roka za transfer dogovoren između Savezne Republike Njemačke i Talijanske Republike, što je situacija u kojoj se daje prednost „forum shoppingu”.

21.

U tim je okolnostima Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22.

Osoba F. podnijela je 24. studenoga 2017. zahtjev za međunarodnu zaštitu u Nizozemskoj. Budući da je osoba F. prethodno zatražila tu zaštitu u Italiji, državni tajnik je od talijanskih tijela zatražio da je ponovno prihvate. Talijanska tijela su 19. prosinca 2017. prihvatila taj zahtjev za ponovni prihvat. Dopisom od 12. travnja 2018. državni tajnik obavijestio je ta tijela da je osoba F. pobjegla, što je podrazumijevalo produljenje roka za transfer do 19. lipnja 2019.

23.

Osoba F. podnijela je 29. ožujka 2018. zahtjev za međunarodnu zaštitu u Njemačkoj. Sud koji je uputio zahtjev ne zna eventualan ishod tog zahtjeva.

24.

Osoba F. podnijela je 30. rujna 2018. drugi zahtjev za međunarodnu zaštitu u Nizozemskoj. Odlukom od 31. siječnja 2019. državni tajnik odbacio je taj zahtjev a da ga nije razmotrio uz obrazloženje da je Talijanska Republika i dalje država članica odgovorna za njegovo razmatranje.

25.

Nakon što je napustila centar za tražitelje azila u kojem je bila smještena, osoba F. je uhićena, a potom zadržana odlukom državnog tajnika od 1. srpnja 2019. radi njezina transfera u Italiju.

26.

Osoba F. podnijela je tužbu nadležnom sudu protiv te odluke. Presudom od 16. srpnja 2019. taj je sud prihvatio tu tužbu i poništio navedenu odluku jer je 19. lipnja 2019. Kraljevina Nizozemska postala odgovorna država članica zbog isteka roka za transfer.

27.

Državni tajnik podnio je žalbu protiv te presude sudu koji je uputio zahtjev. U prilog toj žalbi osobito je istaknuo da je u trenutku kada je osoba F. podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu u Njemačkoj primjenom chaine rule pravila počeo teći novi rok za transfer za Kraljevinu Nizozemsku.

28.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da nije sporno da se Talijanska Republika trebala smatrati odgovornom državom članicom barem do 19. lipnja 2019.

29.

Međutim, taj sud dovodi u pitanje relevantnost koju bi mogla imati okolnost da je dotična osoba prije isteka roka za transfer podnijela novi zahtjev za međunarodnu zaštitu u drugoj državi članici.

30.

U tim je okolnostima Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 29. Uredbe [Dublin III] tumačiti na način da rok za transfer koji teče, u smislu članka 29. stavaka 1. i 2., ponovno počinje teći u trenutku kada stranac, nakon što je bijegom osujetio transfer koji je trebala provesti država članica, u drugoj (u ovom slučaju trećoj) državi članici podnese novi zahtjev za međunarodnu zaštitu?”

31.

Osoba K. podnijela je 6. rujna 2018. zahtjev za međunarodnu zaštitu u Francuskoj. Budući da je osoba K. prethodno zatražila tu zaštitu u Austriji, francuska su tijela od austrijskih tijela zatražila da je ponovno prihvate. Austrijska tijela su 4. listopada 2018. prihvatila taj zahtjev za ponovni prihvat.

32.

Osoba K. podnijela je 27. ožujka 2019. zahtjev za međunarodnu zaštitu u Nizozemskoj. Državni tajnik je 3. svibnja 2019. od austrijskih tijela zatražio da ponovno prihvate osobu K. Ta su tijela 10. svibnja 2019. odbila taj zahtjev za ponovni prihvat uz obrazloženje da je Francuska Republika od 4. travnja 2019. država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva osobe K.

33.

Državni tajnik je 20. svibnja 2019. od francuskih tijela zatražio da ponovno prihvate osobu K. Ta su tijela odbila taj zahtjev za ponovni prihvat uz obrazloženje da rok za transfer još nije istekao na dan kada je osoba K. podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu u Nizozemskoj.

34.

Državni tajnik je 31. svibnja 2019. od austrijskih i francuskih tijela zatražio da ponovno razmotre zahtjev za ponovni prihvat. U zahtjevu tako upućenom austrijskim tijelima tvrdilo se da je novi rok za transfer između Francuske Republike i Republike Austrije počeo teći od trenutka kada je osoba K. podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu u Nizozemskoj. Austrijska su tijela 3. lipnja 2019. pristala ponovno prihvatiti osobu K.

35.

Odlukom od 24. srpnja 2019. državni tajnik odbacio je zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je podnijela osoba K a da ga nije razmotrio.

36.

Osoba K. podnijela je tužbu nadležnom sudu protiv te odluke. Presudom od 17. listopada 2019. taj je sud odbio tu tužbu uz obrazloženje da je državni tajnik pravilno smatrao da je Republika Austrija država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu osobe K.

37.

Osoba K. podnijela je žalbu protiv te presude sudu koji je uputio zahtjev. U prilog toj žalbi istaknula je da podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u trećoj državi članici ne može spriječiti istek roka kojim se uređuje transfer predviđen između dviju drugih država članica.

38.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da nije sporno da se Republika Austrija trebala smatrati odgovornom državom članicom barem do 4. travnja 2019. jer francuska tijela nisu obavijestila tu državu članicu o bijegu osobe K.

39.

U tim je okolnostima Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

40.

Predmeti C‑324/21 i C‑325/21 spojeni su u toj fazi postupka. Suprotno tomu, predmet C‑323/21 nije spojen s drugim dvama predmetima. Međutim, s obzirom na međusobnu povezanost tih triju predmeta, 5. svibnja 2022. održana je zajednička rasprava tijekom koje su stranke saslušane i pozvane su, među ostalim, da usmeno odgovore na pitanja koja je postavio Sud.

41.

Zajedno ću ispitati prvo pitanje postavljeno u predmetu C‑323/21, jedino pitanje u predmetu C‑324/21 i prvo prethodno pitanje upućeno Sudu u predmetu C‑325/21.

42.

Naime, iako su ta pitanja različito formulirana, njihov je cilj u biti tumačenje odredbi koje se odnose na izračun rokova za transfer navedenih u članku 29. stavcima 1. i 2. Uredbe Dublin III u slučaju kada od države članice u kojoj je prvi put podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu dvije različite države članice traže da ponovno prihvati istog podnositelja zahtjeva s obzirom na to da prva država članica moliteljica ne može provesti transfer tog podnositelja zahtjeva u skladu s modalitetima i u rokovima navedenima u tom članku jer je taj podnositelj zahtjeva napustio državno područje kako bi otputovao na državno područje druge države članice moliteljice ( 6 ).

43.

U svakom od tih triju predmeta sud koji je uputio zahtjev usredotočuje svoja pitanja na tumačenje teksta članka 29. Uredbe Dublin III.

44.

Podsjećam na to da se tim člankom utvrđuju modaliteti i rokovi u kojima država članica moliteljica u svrhu prihvata ili ponovnog prihvata podnositelja zahtjeva treba transferirati tog podnositelja zahtjeva u odgovornu državu članicu.

45.

Člankom 29. stavkom 1. prvim podstavkom te uredbe određuje se da se transfer provodi u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, nakon savjetovanja među dotičnim državama članicama, čim je to praktično moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je zamoljena država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat dotične osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada postoji suspenzivni učinak.

46.

Međutim, u članku 29. stavku 2. Uredbe Dublin III navodi se da se taj rok iznimno može produljiti kako bi se uzela u obzir činjenica da je državi članici moliteljici zbog zatvora ili bijega osobe o kojoj je riječ tehnički nemoguće provesti njezin transfer. Navedeni se rok tada produljuje na najviše godinu dana, ako transfer nije bilo moguće provesti jer je ta osoba u zatvoru, pri čemu se taj pojam definira u presudi od 31. ožujka 2022., Bundesamt für Fremdenwesen und Asyl i dr. (Smještaj tražitelja azila u psihijatrijsku bolnicu) ( 7 ), ili na najviše 18 mjeseci ako je dotična osoba pobjegla, pri čemu se pojam „bijeg” pojašnjava u presudi od 19. ožujka 2019., Jawo ( 8 ).

47.

Usto, člankom 29. stavkom 2. te uredbe određuje se da se po isteku tih rokova odgovorna država članica oslobađa svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati dotičnu osobu i da se odgovornost tada prenosi na državu članicu moliteljicu. Prema sudskoj praksi Suda, potonja država članica više nije ovlaštena za provedbu transfera i dužna je, nasuprot tomu, po službenoj dužnosti poduzeti mjere potrebne da se bez odlaganja započne razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 9 ).

48.

Tekst te odredbe dio je klasičnog postupka za ponovni prihvat između dviju država članica, s jedne strane, zamoljene države članice i, s druge strane, države članice moliteljice, u kojoj je podnositelj zahtjeva podnio novi zahtjev za međunarodnu zaštitu.

49.

Međutim, svako od prethodnih pitanja koja postavlja sud koji je uputio zahtjev dio je drukčijeg okvira jer se odnose na modalitete u skladu s kojima valja provesti transfer podnositelja zahtjeva koji je zbog višestrukih zahtjeva za međunarodnu zaštitu koje je podnio predmet postupaka za ponovni prihvat koje uzastopno vode različite države članice.

50.

Nijednom odredbom Uredbe Dublin III ili Provedbene uredbe br. 1560/2003 ne predviđaju se posebna pravila u tom slučaju koji je simboličan za pojavu „sekundarnih kretanja” u okviru kojih se brojni podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu sele iz države članice odgovorne za razmatranje njihovih zahtjeva u druge države članice u kojima žele zatražiti međunarodnu zaštitu i ondje se nastaniti.

51.

U tom mi se kontekstu čini da su odredbe predviđene člankom 29. Uredbe Dublin III, koje se odnose na odvijanje postupka transfera, previše ograničene da bi sudu koji je uputio zahtjev dale koristan odgovor, a osobito da se definiraju modaliteti koji omogućuju, s jedne strane, održavanje jasnog, provedivog i brzog načina za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i, s druge strane, sprečavanje zlouporaba koje proizlaze iz preseljenja unutar Unije određenih podnositelja zahtjeva.

52.

Čini mi se da je u tu svrhu ključno analizirati uvjete u kojima dotične države članice okončavaju postupak za ponovni prihvat s obzirom na to da se ti uvjeti osobito utvrđuju u članku 20. stavku 5. i članku 23. stavku 1. Uredbe Dublin III, kao i ispitati svrhu koju zakonodavac Unije nastoji postići u tim okolnostima.

53.

Iz prikaza činjenica u glavnim predmetima proizlazi da je svaki podnositelj zahtjeva prvi put podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u državi članici, odnosno Italiji u predmetima C‑323/21 i C‑324/21 te u Austriji u predmetu C‑325/21, prije preseljenja u Uniju i odlaska na državno područje drugih država članica u kojima je uzastopno podnio druge zahtjeve za međunarodnu zaštitu.

54.

To podrazumijeva da su podnositelji zahtjeva obuhvaćeni područjem primjene članka 18. stavka 1. točaka (b) do (d) Uredbe Dublin III. Taj se članak odnosi na osobu koja je, s jedne strane, podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu koji se razmatra (točka (b)) ili koji je podnositelj zahtjeva povukao dok se razmatrao (točka (c)) ili je odbijen (točka (d)) te koja je, s druge strane, podnijela zahtjev u drugoj državi članici ili koja se nalazi na državnom području druge države članice bez dokumenta o boravku ( 10 ).

55.

Usto, to podrazumijeva da je prva država članica u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu, odnosno Italija u predmetima C‑323/21 i C‑324/21 te Austrija u predmetu C‑325/21, dužna ponovno prihvatiti podnositelja zahtjeva u skladu s člankom 20. stavkom 5. Uredbe Dublin III.

56.

Naime, podsjećam na to da u skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe Dublin III zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje koji podnese zahtjev na državnom području bilo koje države članice razmatra samo jedna država članica koja je prema kriterijima iz poglavlja III. te uredbe navedena kao odgovorna ( 11 ). Međutim, osim kriterija navedenih u poglavlju III. Uredbe Dublin III, u poglavlju VI. te uredbe uspostavljaju se postupci za prihvat i ponovni prihvat koje provodi druga država članica i koji „također pridonose, kao i kriteriji sadržani u poglavlju III. navedene uredbe, određivanju odgovorne države članice” ( 12 ).

57.

Isto vrijedi i za odredbe navedene u članku 20. stavku 5. Uredbe Dublin III.

58.

Taj članak 20., kao što je to vidljivo iz njegova naslova, odnosi se na početak postupka za prihvat i ponovni prihvat.

59.

U stavku 5. navedenog članka određuje se da je država članica u kojoj je prvi put podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu dužna prihvatiti podnositelja zahtjeva koji je prije završetka postupka određivanja odgovorne države članice napustio državno područje i podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u drugoj državi članici ( 13 ). Cilj ponovnog prihvata podnositelja zahtjeva jest omogućiti državi članici u kojoj je najprije podnesen zahtjev da „okonč[a] postup[ak] za određivanje odgovorne države članice”, a ne da razmatra zahtjev za međunarodnu zaštitu ( 14 ).

60.

Prema sudskoj praksi Suda, ta se odredba može primijeniti i na situaciju u kojoj je podnositelj zahtjeva prešutno povukao svoj zahtjev, pri čemu je napustio državno područje države članice u kojoj je prvi put podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu a da nije obavijestio nadležno nacionalno tijelo o tome da želi odustati od tog zahtjeva i u kojoj je, posljedično, postupak za određivanje odgovorne države članice još u tijeku ( 15 ).

61.

Usto, člankom 20. stavkom 5. Uredbe Dublin III predviđa se da se postupak za ponovni prihvat podnositelja zahtjeva treba provoditi u skladu s uvjetima navedenima u člancima 23., 24., 25. i 29. potonje uredbe.

62.

Na temelju članka 23. stavka 1. navedene uredbe, država članica moliteljica može podnijeti zahtjev za ponovni prihvat samo ako zamoljena država članica ispunjava uvjete predviđene u članku 20. stavku 5. ili u članku 18. stavku 1. točkama (b) do (d) iste uredbe ( 16 ). Stoga vođenje postupka za ponovni prihvat pretpostavlja ispunjenje dvaju kumulativnih uvjeta koje zakonodavac Unije navodi u članku 20. stavku 5. Uredbe Dublin III: kao prvo, podnositelj zahtjeva svoj prvi zahtjev za međunarodnu zaštitu treba podnijeti u zamoljenoj državi članici i, kao drugo, taj se podnositelj zahtjeva treba nalaziti na državnom području države članice moliteljice bez dozvole boravka ili treba podnijeti novi zahtjev za međunarodnu zaštitu nacionalnim tijelima potonje države.

63.

Zakonodavac Unije ne predviđa slučaj u kojem uvjeti utvrđeni za provedbu tog postupka nisu ispunjeni zbog nastupanja okolnosti nakon njegova pokretanja.

64.

Samo iz teksta članka 29. Uredbe Dublin III proizlazi da se postupak za ponovni prihvat okončava na tri načina: transfer je proveden u skladu s modalitetima i u rokovima navedenima u tom članku (stavak 1.), transfer nije bilo moguće provesti u primjenjivim rokovima jer je, primjerice, dotična osoba u zatvoru ili je pobjegla (stavak 2.) ili je odluka o transferu poništena na temelju žalbe ili zahtjeva za ponovni pregled koji je podnositelj zahtjeva podnio u skladu s člankom 27. stavkom 1. Uredbe Dublin III (stavak 3.).

65.

Međutim, prema mojem mišljenju, ništa se ne protivi tomu da „savjetovanje” koje se provodi među dotičnim državama članicama u svrhu definiranja modaliteta transfera iz članka 29. stavka 1. prvog podstavka Uredbe Dublin III dovede do utvrđenja da je postupak za ponovni prihvat koji je prethodno pokrenut postao bespredmetan i da je obustavljen nakon što je zamoljena država članica prihvatila novi zahtjev za ponovni prihvat podnositelja zahtjeva. Naime, u situacijama poput onih u glavnom postupku, ako je prvi postupak za ponovni prihvat valjano pokrenut nakon savjetovanja među dotičnim državama članicama, događaji koji su uslijedili nakon tog savjetovanja, odnosno odlazak podnositelja zahtjeva s državnog područja države članice moliteljice i njegov boravak na državnom području druge države članice u kojoj je podnio novi zahtjev za međunarodnu zaštitu, lišavaju taj prvi postupak elementa koji je ključan za njegovu valjanost. Naime, suprotno uvjetima navedenima u članku 20. stavku 5. Uredbe Dublin III, podnositelj zahtjeva više se ne nalazi na državnom području države članice moliteljice i zbog njegova se odlaska treba smatrati da je povučen zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je podnio. Naime, podsjećam na to da je Sud presudio da se odlazak podnositelja zahtjeva s državnog područja države članice u kojoj je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu za potrebe primjene članka 20. stavka 5. te uredbe treba izjednačiti s prešutnim povlačenjem tog zahtjeva ( 17 ). Prema mojem mišljenju, to se utvrđenje nameće tim više u situacijama poput onih u glavnom postupku u kojima podnositelj zahtjeva nije samo napustio državno područje države članice moliteljice, nego je otišao na državno područje druge države članice u kojoj je podnio novi zahtjev za međunarodnu zaštitu.

66.

Iz toga proizlazi da uvjeti utvrđeni u članku 20. stavku 5. Uredbe Dublin III za ponovni prihvat podnositelja zahtjeva više nisu ispunjeni.

67.

U tom pogledu, smatram da se zamoljena država članica, u dijelu u kojem je uključena u dva postupka za ponovni prihvat koje su u pogledu iste osobe u vrlo kratkim rokovima pokrenule dvije različite države članice, može dogovoriti s prvom državom članicom moliteljicom o obustavi prvog postupka za ponovni prihvat koji su dogovorile.

68.

Naime, zamoljena je država članica obaviještena o nemogućnosti prve države članice da zbog bijega podnositelja zahtjeva provede transfer u rokovima i u skladu s modalitetima koje su zajedno dogovorile, dok istodobno treba odlučiti o drugom zahtjevu za ponovni prihvat koji je uputila druga država članica i na čijem se državnom području nalazi podnositelj zahtjeva.

69.

S obzirom na prirodu informacija koje stoga zamoljena država članica treba uzeti u obzir, osobito lokaciju podnositelja zahtjeva i faze postupaka pokrenutih protiv njega, smatram da ne može valjano pružiti jamstvo drugoj državi članici moliteljici da će ponovno prihvatiti podnositelja zahtjeva i tako dogovoriti modalitete za transfer potonjeg podnositelja zahtjeva, a da se s prvom državom članicom moliteljicom ne usuglasi o prestanku važenja obveza koje su prethodno dogovorene u okviru prvog postupka za ponovni prihvat. Kao što sam to prethodno naveo, čini mi se da se takvim tumačenjem ne povređuju uvjeti iz članka 29. Uredbe Dublin III.

70.

Usto, smatram da su informacije priopćene u okviru drugog postupka za ponovni prihvat, koje se odnose na lokaciju podnositelja zahtjeva i fazu postupaka koji su pokrenuti protiv njega, dio informacija koje zamoljena država članica može podijeliti s dotičnim državama članicama na temelju članka 34. stavka 1. Uredbe Dublin III. Tim se člankom, koji se nalazi u poglavlju VII. te uredbe, naslovljenom „Upravna suradnja”, u njegovu stavku 2. točkama (d), (f) i (g) predviđa da te informacije mogu obuhvaćati mjesta boravka i rute putovanja podnositelja zahtjeva, kao i datum na koji je podnesen prethodni zahtjev za međunarodnu zaštitu, datum na koji je podnesen sadašnji zahtjev, postignutu fazu u postupku i donesenu odluku, ako postoji.

71.

Obustava prvog postupka za ponovni prihvat pridonijela bi i ciljevima koje zakonodavac Unije nastoji postići u okviru Uredbe Dublin III.

72.

Stoga kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 4. i 5., svrha Uredbe Dublin III jest uspostaviti „jasan i provediv” način za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pri čemu se taj način treba temeljiti na „objektivnim, poštenim kriterijima i za države članice i za predmetne osobe”. Taj način prije svega treba „omogućiti brzo određivanje odgovorne države članice, tako da se […] ne ugrozi cilj brze obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu”. Zakonodavac Unije stoga nastoji racionalizirati obradu tih zahtjeva, pri čemu podnositeljima zahtjeva jamči da će meritum njihova zahtjeva razmotriti samo jedna država članica koja je jasno određena. Time što uvodi ujednačene mehanizme i kriterije za određivanje odgovorne države članice, taj zakonodavac usto nastoji spriječiti sekundarna kretanja državljana trećih zemalja iz države članice u kojoj su podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu u druge države članice ( 18 ).

73.

Međutim, jasno je da različite države članice ne mogu istodobno valjano provoditi dva postupka za ponovni prihvat iste osobe, osim ako se ne poštuje svrha Uredbe Dublin III.

74.

Kao prvo, provedba prvog postupka za ponovni prihvat sve do njegova kraja nakon odlaska dotične osobe s državnog područja države članice moliteljice i prijenos odgovornosti koji taj postupak može podrazumijevati ni na koji način ne može jamčiti brzinu navedenog postupka. Suprotno tomu, provedbom tog prvog postupka sve do njegova kraja, s jedne strane, znatno bi se ograničila učinkovitost kojoj teži zakonodavac Unije i, s druge strane, time bi se dotične osobe moglo potaknuti da napuste državno područje države članice moliteljice kako bi spriječile da ih se transferira u odgovornu državu članicu ili kako bi produljile svoj boravak u Uniji i pritom imale koristi od materijalnih uvjeta prihvata.

75.

Prijenos odgovornosti koji se zahtijeva na temelju članka 29. stavka 2. prve rečenice Uredbe Dublin III podrazumijeva određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva u okviru „sankcije” države članice moliteljice jer nije provela taj transfer koji je sama zatražila. Od trenutka kada država članica moliteljica ne poštuje rokove utvrđene u toj odredbi, prijenos odgovornosti provodi se automatski i neovisno o okolnostima predmetnog slučaja.

76.

Međutim, u situacijama poput onih u glavnom postupku, automatska primjena tog mehanizma ne omogućuje da se uzme u obzir činjenica da je podnositelj zahtjeva napustio državno područje države članice moliteljice protivno obvezama suradnje koje ima. Stoga ga nadležna tijela te države , za razliku od nadležnih tijela druge države moliteljice, ne mogu transferirati u skladu s modalitetima i u rokovima navedenima u članku 29. stavcima 1. i 2. Uredbe Dublin III niti mogu razmotriti njegov zahtjeva za međunarodnu zaštitu u slučaju prijenosa odgovornosti.

77.

Naime, podsjećam na to da postupak transfera i postupak razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu podrazumijevaju da je podnositelj zahtjeva na raspolaganju nadležnim nacionalnim tijelima.

78.

Međutim, iako ta tijela mogu locirati podnositelja zahtjeva zbog formalnosti koje je morao ispuniti kako bi podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u drugoj državi članici (osobito zahvaljujući upisu u sustav Eurodac) ( 19 ), ta tijela, suprotno tomu, nemaju nikakvu nadležnost za provedbu transfera te osobe u skladu s člankom 29. Uredbe Dublin III dokle god se navedena osoba nalazi izvan državnog područja, s obzirom na to da postupak uveden tom uredbom nije kazneni.

79.

Isto tako postupak razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu podrazumijeva da podnositelj zahtjeva ispuni obveze koje mu nalažu Direktiva o postupcima i Direktiva 2013/33/EU ( 20 ) u svrhu brzog razmatranja i učinkovitog praćenja njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Te obveze uključuju obvezu boravka u navedenom mjestu i obvezu redovitog javljanja nadležnim nacionalnim tijelima.

80.

U takvim okolnostima ne vidim nijedan razlog kojim se može opravdati nastavak tog postupka i, konkretno, produljenje roka za transfer s obzirom na to da se potonji transfer ne može provesti.

81.

Kao drugo, nastavak prvog postupka za ponovni prihvat ne pridonosi održavanju jasnog i provedivog načina koji zakonodavac Unije želi uspostaviti u okviru Uredbe Dublin III.

82.

S jedne strane, automatski prijenos odgovornosti ne omogućuje da se uzme u obzir činjenica da se taj transfer odnosi na razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je vjerojatno identičan zahtjevu koji se prethodno podnio u prvoj državi članici i onomu koji se naknadno podnio u drugoj državi članici.

83.

S druge strane, uzastopno provođenje tih dvaju postupaka na temelju pravila o prijenosu odgovornosti, navedenog osobito u članku 29. stavku 2. prvoj rečenici Uredbe Dublin III, podrazumijeva poteškoće koje mogu narušiti djelotvorno funkcioniranje „Dublinskog sustava” ( 21 ).

84.

Tako je pokrenut drugi postupak za ponovni prihvat, dok je prvi postupak za ponovni prihvat u tijeku, koji u slučaju isteka rokova navedenih u članku 29. stavku 2. Uredbe Dublin III može dovesti do prijenosa odgovornosti na prvu državu članicu moliteljicu. Stoga, s obzirom na rok od dva mjeseca u kojem je druga država članica moliteljica dužna podnijeti svoj zahtjev za ponovni prihvat, taj će zahtjev podnijeti i, po potrebi, prihvatiti zamoljena država članica, iako odgovornost potonje države članice nije konačno utvrđena jer se učinkom prenošenja odgovornosti može prenijeti na prvu državu članicu moliteljicu. Takav mehanizam nacionalna nadležna tijela svake od dotičnih država članica izlaže nesigurnostima u pogledu njihovih odgovornosti i to tim više jer sustav Eurodac ne omogućuje da ih se obavijesti o stanju napretka postupaka za prihvat ili ponovni prihvat koji se provode u drugim državama članicama. Kao što to potvrđuju ovi predmeti, nadležno tijelo druge države članice moliteljice stoga se izlaže riziku da odluka o transferu o kojoj je obavijestilo podnositelja zahtjeva bude predmet žalbe u skladu s člankom 27. stavkom 1. Uredbe Dublin III i, po potrebi, da se transfer koji je moglo izvršiti otkaže, pri čemu je ta država stoga dužna, u skladu s člankom 29. stavkom 3. navedene uredbe, odmah prihvatiti dotičnu osobu.

85.

Prema mojem mišljenju, takav mehanizam može dovesti do paralize Dublinskog sustava, pri čemu se paradoksalno potiče kretanje podnositeljâ zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Uniji.

86.

U tim mi se okolnostima stoga čini ključnim da se očuva koristan učinak članka 20. stavka 5. Uredbe Dublin III, uz zadržavanje „posebnog statusa” i „posebne uloge” koju zakonodavac Unije dodjeljuje državi članici u kojoj je prvi put podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu ( 22 ). U tu svrhu situacije poput onih u glavnom postupku, koje obilježava uvođenje višestrukih zahtjeva za međunarodnu zaštitu u različitim državama članicama, zahtijevaju uspostavu uređenog i nadziranog mehanizma kako bi se izbjeglo da se uloga i zadaća svake od njih neprestano dovode u pitanje zbog preseljenja podnositelja zahtjeva.

87.

Kao treće, smatram da je važno naglasiti pravni okvir kojim raspolaže druga država članica moliteljica kako bi zajamčila postupak za ponovni prihvat koji je brži i učinkovitiji od postupka koji može voditi prva država članica moliteljica i to zbog toga što je dotična osoba prisutna na njezinu državnom području. Kao što to potvrđuje pravilo o dodjeli nadležnosti iz članka 20. stavka 4. Uredbe Dublin III, prisutnost dotične osobe na državnom području države članice očito je ključni element za potrebe provedbe postupka za ponovni prihvat ( 23 ).

88.

Stoga podsjećam na to da podnošenje novog zahtjeva za međunarodnu zaštitu u okviru zajedničkog europskog sustava azila podrazumijeva provedbu obvezujućeg zakonodavnog okvira koji dotičnoj državi članici nalaže pravne obveze definirane u Uredbi Dublin III, Direktivi o postupcima i Direktivi 2013/33.

89.

Ta je država članica najprije dužna, u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (a) Uredbe Dublin III i čim je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu u smislu članka 20. stavka 2. te uredbe, obavijestiti podnositelja zahtjeva, pisanim putem i na jeziku koji on razumije, o posljedicama povezanima s podnošenjem njegova novog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, kao i o posljedicama njegova preseljenja iz jedne države članice u drugu tijekom faza u kojima se određuje odgovorna država članica i razmatra zahtjev za međunarodnu zaštitu. U tom kontekstu smatram da nacionalna nadležna tijela mogu obavijestiti tog podnositelja zahtjeva o fazi postupaka koji su pokrenuti protiv njega i posljedicama koje su povezane s višestrukim podnošenjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Uniji.

90.

Nadalje, ta država članica moliteljica, u skladu s člankom 23. stavkom 1. Uredbe Dublin III, dužna je odgovornoj državi članici, u skladu s člankom 20. stavkom 5. i člankom 18. stavkom 1. te uredbe, podnijeti zahtjev za ponovni prihvat podnositelja zahtjeva u rokovima i pod uvjetima utvrđenima u navedenoj uredbi. Kako bi zajamčila učinkovitost postupka za ponovni prihvat, država članica moliteljica može, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Direktive 2013/33, odlučiti o mjestu na kojem treba boraviti podnositelj zahtjeva i od njega zahtijevati, u skladu s člankom 13. stavkom 2. točkom (a) Direktive o postupcima, da se javlja nadležnim tijelima ili da se osobno pred njima pojavi, bez odgode ili u određeno vrijeme.

91.

Naposljetku, ta država članica može odlučiti, uzimajući u obzir postojanje znatnog rizika od bijega podnositelja zahtjeva i podložno poštovanju prava i jamstava koja su priznata potonjem podnositelju zahtjeva, primijeniti prisilne mjere kako bi zajamčila učinkovitost postupka transfera, kao što je zadržavanje, pod uvjetima iz članka 8. stavka 3. točke (f) Direktive 2013/33 i članka 28. stavka 2. Uredbe Dublin III.

92.

S obzirom na sve te elemente i osobito uvjete predviđene u članku 20. stavku 5. Uredbe Dublin III za potrebe provedbe postupka za ponovni prihvat, kao i ciljeve koje želi postići zakonodavac Unije, smatram da je u situacijama poput onih u glavnom postupku stoga ključno da se proglasi obustava prvog postupka za ponovni prihvat.

93.

S obzirom na ta razmatranja, predlažem Sudu da presudi da članak 29. stavke 1. i 2. Uredbe Dublin III treba tumačiti na način da u situaciji u kojoj od države članice na čijem je državnom području prvi put podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu, na temelju članka 23. stavka 1. te uredbe, dvije različite države članice na temelju dvaju uzastopno pokrenutih postupaka traže da ponovno prihvati istog podnositelja zahtjeva, zamoljena država članica i prva država članica moliteljica trebaju, u slučaju da potonja država članica ne može provesti transfer podnositelja zahtjeva u skladu s modalitetima i u rokovima navedenima u članku 29. navedene uredbe zbog odlaska te osobe s državnog područja prve države članice moliteljice, utvrditi obustavu tog prvog postupka za ponovni prihvat nakon što je zamoljena država članica prihvatila drugi zahtjev za ponovni prihvat koji je podnijela druga država članica moliteljica.

94.

Svojim drugim prethodnim pitanjem u predmetima C‑323/21 i C‑325/21 sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III tumačiti na način da se u slučaju u kojem je u pogledu iste osobe pokrenut drugi postupak za ponovni prihvat u državi članici različitoj od one koja je vodila prvi postupak za ponovni prihvat, podnositelj zahtjeva može u okviru pravnog lijeka protiv odluke o transferu koju je donijela druga država članica moliteljica pozvati na istek rokova navedenih u članku 29. stavcima 1. i 2. te uredbe i prijenos odgovornosti koji iz toga proizlazi.

95.

S obzirom na odgovor koji predlažem na prvo prethodno pitanje, smatram da nije potrebno odgovoriti na to drugo prethodno pitanje.

96.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) u predmetima C‑323/21, C‑324/21 i C‑325/21 odgovori na sljedeći način:

Članak 29. stavke 1. i 2. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva,

treba tumačiti na način da:

u situaciji u kojoj od države članice na čijem je državnom području prvi put podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu, na temelju članka 23. stavka 1. te uredbe, dvije različite države članice na temelju dvaju uzastopno pokrenutih postupaka traže da ponovno prihvati istog podnositelja zahtjeva, zamoljena država članica i prva država članica moliteljica trebaju, u slučaju da potonja država članica ne može provesti transfer podnositelja zahtjeva u skladu s modalitetima i u rokovima navedenima u članku 29. navedene uredbe zbog odlaska te osobe s državnog područja prve države članice moliteljice, utvrditi obustavu tog prvog postupka za ponovni prihvat nakon što zamoljena država članica prihvati drugi zahtjev za ponovni prihvat koji je podnijela druga država članica moliteljica.