1.

Direktiva 91/477/EZZ ( 2 ), nakon izmjene Direktivom 2008/51/EZ ( 3 ), odražava, među ostalim, brigu zakonodavca Unije da uredi sustav onesposobljavanja vatrenog oružja.

2.

Provedbenom uredbom (EU) 2015/2403 ( 4 ) nastoji se osigurati da onesposobljeno vatreno oružje postane neopozivo neuporabljivo, kako se to zagovara Direktivom 2008/51. U tu se svrhu zahtijeva da nadležno tijelo provjeri je li onesposobljavanje provedeno u skladu s određenim tehničkim specifikacijama (utvrđenima u Prilogu I. Provedbenoj uredbi) i vlasniku oružja izda potvrdu kojom se to dokazuje.

3.

Sud koji je uputio zahtjev ima u biti dvije dvojbe o tumačenju Direktive 91/477 i Provedbene uredbe 2015/2403:

4.

U skladu s člankom 1.:

„1.   U smislu ove Direktive, ‚vatreno oružje’ je svako prijenosno cijevno oružje koje ispaljuje, služi za ispaljivanje ili može se lako prepraviti za ispaljivanje sačme, zrna ili nekog drugog projektila djelovanjem potisnog punjenja, osim ako nije isključeno iz jednog od razloga navedenih u dijelu III. Priloga I. Vatreno oružje je kategorizirano u dijelu II. Priloga I.

U smislu ove Direktive, smatra se da je neki predmet sposoban za prepravku kako bi ispaljivao sačmu, zrno ili neki drugi projektil djelovanjem potisnog punjenja ako:

1.a   U smislu ove Direktive ‚dio’ znači svaki dio ili zamjenski dio koji je posebno namijenjen za vatreno oružje i bitan je za njegovo djelovanje, uključujući cijev, kućište ili uvodnik metaka, vodilicu ili cijev, zatvarač ili nosač zatvarača te svaku napravu namijenjenu ili prilagođenu smanjivanju buke izazvane ispaljivanjem iz vatrenog oružja.

1.b   U smislu ove Direktive ‚ključni dio’ znači mehanizam za bravljenje cijevi oružja (nosač ili navlaka sa zatvaračem) i cijev vatrenog oružja s ležištem metka koji su, s obzirom da su to odvojeni predmeti, uključeni u kategoriju vatrenog oružja na koje su postavljeni ili na koje se namjeravaju postaviti.

[…].”

5.

Članak 4. glasi:

„1.   Države članice osiguravaju da se svako vatreno oružje ili njegov dio koji je stavljen na tržište označi i registrira u skladu s ovom Direktivom ili da se onesposobi.

[…].”

6.

Člankom 14. iz poglavlja 3. („Formalnosti vezane za kretanje oružja unutar Zajednice”) određuje se:

„Države članice će donijeti odgovarajuće propise kojima se zabranjuje unos na njihovo područje:

7.

U skladu s Prilogom I.:

„[…]

8.

Članak 2. („Osobe i subjekti ovlašteni za onesposobljavanje vatrenog oružja”) glasi:

„Onesposobljavanje vatrenog oružja provode javni ili privatni subjekti ili pojedinci koji su za to ovlašteni u skladu s nacionalnim zakonodavstvom”.

9.

Člankom 3. („Provjera i potvrđivanje onesposobljavanja vatrenog oružja”) određuje se:

„1.   Države članice imenuju nadležno tijelo za provjeru je li vatreno oružje onesposobljeno u skladu s tehničkim specifikacijama utvrđenima u Prilogu I. (‚subjekt koji provodi provjeru’).

2.   Ako je subjekt koji provodi provjeru ovlašten i za onesposobljavanje vatrenog oružja, države članice osiguravaju jasno razdvajanje tih zadataka i osoba koje ih provode unutar tog subjekta.

3.   Komisija na svojem web‑mjestu objavljuje popis subjekata koji provode provjeru i koje su imenovale države članice, uključujući detaljne informacije o subjektu koji provodi provjeru, njegov simbol i podatke za kontakt.

4.   Ako je onesposobljavanje vatrenog oružja provedeno u skladu s tehničkim specifikacijama utvrđenima u Prilogu I., subjekt koji provodi provjeru vlasniku vatrenog oružja izdaje potvrdu o onesposobljavanju u skladu s obrascem utvrđenim u Prilogu III. Sve informacije sadržane u potvrdi o onesposobljavanju navode se na jeziku države članice u kojoj se izdaje potvrda o onesposobljavanju i na engleskom jeziku.

[…].”

10.

U članku 7. („Prijenos onesposobljenog vatrenog oružja unutar Unije”) ističe se:

„1.   Onesposobljeno vatreno oružje može se prenijeti u drugu državu članicu samo ako nosi zajedničku jedinstvenu oznaku i ako mu je priložena potvrda o onesposobljavanju u skladu s ovom Uredbom.

2.   Države članice priznaju potvrde o onesposobljavanju koje je izdala druga država članica ako potvrda ispunjava zahtjeve utvrđene u ovoj Uredbi. Međutim, države članice koje su uvele dodatne mjere u skladu s člankom 6. mogu zahtijevati dokaz o tome da je onesposobljeno vatreno oružje koje se prenosi na njihovo državno područje u skladu s tim dodatnim mjerama.”

11.

Članak 8. („Zahtjevi u pogledu obavješćivanja”) glasi:

„Države članice obavješćuju Komisiju o svim mjerama koje donesu u području obuhvaćenom ovom Uredbom […]”.

12.

U Prilogu I. („Tehničke specifikacije za onesposobljavanje vatrenog oružja”) radnje onesposobljavanja koje je potrebno provesti kako bi se vatreno oružje učinilo neopozivo neuporabljivim definirane su na temelju triju tablica:

13.

Prilog III. sadržava „Primjer potvrde onesposobljenog vatrenog oružja”.

14.

U skladu s člankom 112.a („Prijenos i uvoz onesposobljenog vatrenog oružja u Finsku”):

„Osoba koja prenosi ili uvozi onesposobljeno vatreno oružje u Finsku mora u roku od 30 dana od prijenosa ili uvoza dostaviti vatreno oružje policiji ili Središnjoj policijskoj upravi radi provjere.”

15.

Na temelju članka 91.:

„Kad odobrenje za trgovanje oružjem odnosno odobrenje za uporabu u privatne svrhe istječe ili se oduzima, policija treba donijeti odluku o policijskom oduzimanju vatrenog oružja, dijelova oružja, naboja i osobito opasnog streljiva ako oni još nisu predani vlasniku odgovarajućeg odobrenja.

Policija odluku o oduzimanju oružja treba donijeti i ako vlasnik vatrenog oružja bez dozvole ili dijelova oružja, nedozvoljenog naboja i osobito opasnog streljiva na vlastitu inicijativu policiji prijavi predmet i preda joj ga na čuvanje. […]”

16.

U skladu s člankom 112.b („Onesposobljavanje vatrenog oružja”) stavkom 2.:

„Provedbenom uredbom 2015/2403 predviđaju se odredbe o osobama i subjektima koje imaju odobrenje za onesposobljavanje vatrenog oružja, tehničkim specifikacijama za onesposobljavanje vatrenog oružja, označavanju, provjeri i potvrđivanju onesposobljenog vatrenog oružja, zahtjevima za pomoć radi provedbe onesposobljavanja, dodatnim mjerama onesposobljavanja kao i o prijenosu onesposobljenog vatrenog oružja unutar Europske unije.”

17.

Osoba A, koja obavlja trgovačku djelatnost specijaliziranu za prodaju vojno‑povijesnih kolekcionarskih predmeta, nabavila je u Austriji tri jurišne puške koje su, u skladu s potvrdama o onesposobljavanju koje je 9. listopada 2017. izdalo društvo B, bile onesposobljene.

18.

Austrijska tijela priznala su društvu B status subjekta koji provodi provjeru u smislu članka 3. Provedbene uredbe 2015/2403 iako se ono izrijekom ne navodi na popisu na koji se upućuje u stavku 3. tog članka.

19.

Osoba A prenijela je jurišne puške u Finsku 17. listopada 2017., a 24. listopada 2017., u skladu s člankom 112.a Zakona o vatrenom oružju, dostavila ih je s pripadajućim potvrdama o onesposobljavanju Helsingin poliisilaitosu (policija u Helsinkiju, Finska) ( 6 ).

20.

Policija u Helsinkiju donijela je 15. veljače 2018. odluku br. 2018/8575 u kojoj je smatrala da onesposobljavanje jurišnih puški ne ispunjava tehničke zahtjeve iz Priloga I. Provedbenoj uredbi 2015/2403. Prema njezinu mišljenju, onesposobljavanje je obavljeno s nedostacima ( 7 ).

21.

Policija u Helsinkiju ocijenila je da jurišne puške treba smatrati oružjem za koje je potrebna dozvola u smislu Zakona o vatrenom oružju. Budući da osoba A nije imala nikakvu dozvolu za posjedovanje tog oružja, naloženo je njegovo oduzimanje.

22.

Osoba A podnijela je protiv te odluke upravnu tužbu Helsingin hallinto‑oikeusu (Upravni sud u Helsinkiju, Finska), u kojoj tvrdi da:

23.

Policija u Helsinkiju i Poliisihallitus (Središnja policijska uprava, Finska) podnijeli su očitovanja u okviru te tužbe, u kojima su naveli da se oružje nije moglo smatrati onesposobljenim jer:

24.

Osoba A dostavila je repliku, kojoj je priložila poruke koje je razmijenila s Verteidigungs- und Sportministeriumom (Ministarstvo obrane i sporta, Austrija), u kojima je to ministarstvo potvrdilo da je društvo B subjekt koji provodi provjeru u smislu članka 3. stavka 1. Provedbene uredbe 2015/2403 koji je imenovala Austrija. Također je istaknula da je u Austriji imenovano ukupno 16 subjekata koji provode provjeru ( 8 ).

25.

Helsingin hallinto‑oikeus (Upravni sud u Helsinkiju) odbio je odlukom od 26. lipnja 2019. tužbu osobe A jer je smatrao da:

26.

Osoba A pobijala je prvostupanjsku presudu pred Korkein hallinto‑oikeusom (Vrhovni upravni sud, Finska) i tražila njezino ukidanje, kao i poništenje odluke policije u Helsinkiju ( 9 ).

27.

Policija u Helsinkiju i Središnja policijska uprava protivili su se žalbi i istaknuli potrebu upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku, što je Korkein hallinto‑oikeus (Vrhovni upravni sud) prihvatio i Sudu uputio sljedeća pitanja:

„Ako je riječ o prijenosu onesposobljenog vatrenog oružja u Uniji i ako se u obzir uzmu odredbe Direktive […] 91/477/EEZ […] te odredbe Provedbene uredbe Komisije […] 2015/2403 […], a osobito odredbe članka 3. stavka 1. te uredbe:

28.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 7. svibnja 2021.

29.

Osoba A, Središnja policijska uprava, finska vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja te sudjelovali na raspravi održanoj 18. svibnja 2022.

30.

Austrijska vlada na pitanja koja joj je postavio Sud odgovorila je u pisanom obliku.

31.

U pogledu pojma „onesposobljeno oružje” dogodile su se znatne regulatorne promjene:

32.

Iako Direktiva 2017/853 nije primjenjiva na ovaj predmet ratione temporis, ona potvrđuje zakonodavnu tendenciju postroživanja preciznih jamstava kako bi onesposobljivanje vatrenog oružja bilo neopozivo, odnosno kako se ono ne bi moglo ponovno osposobiti ( 12 ).

33.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati je li, u prekograničnom kontekstu ovog predmeta, subjekt koji provodi provjeru i koji je izdao potvrdu o onesposobljavanju ovlašten za to izdavanje iako se ne nalazi na popisu koji je objavila Komisija ( 13 ) u skladu s člankom 3. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/2403 i iako ima oblik društva s ograničenom odgovornošću.

34.

Prethodno pitanje, koje se odnosi na formalne elemente kretanja onesposobljenog oružja, obuhvaća, stoga, dva aspekta primjenjivog zakonodavstva:

35.

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Provedbene uredbe 2015/2403, u vezi s dijelom III. drugim stavkom Priloga I. Direktivi 91/477, države članice imenuju „nadležno tijelo” koje će provjeravati je li vatreno oružje onesposobljeno u skladu s tehničkim specifikacijama utvrđenim u Prilogu I.

36.

U posljednjem dijelu te odredbe dodaje se da se „nadležno tijelo” naziva i „subjekt koji provodi provjeru”. (Konvencionalna) sinonimija tih dvaju izraza dovodi do nekih problema pri tumačenju na koje ću se odmah osvrnuti.

37.

Očitovanja stranaka pokazuju da postoje oprečna mišljenja o prirodi subjekata koji provode provjeru:

38.

Uporaba riječi „tijelo” u članku 3. stavku 1. Provedbene uredbe 2015/2403 načelno upućuje na „javnu” prirodu subjekta koji preuzima zadaću provjere. Po definiciji, obilježje „tijela” jest da sudjeluje u zadaćama vlasti svojstvenim javnoj vlasti ( 14 ).

39.

Taj se pristup dodatno potkrepljuje uvodnom izjavom 3. Provedbene uredbe 2015/2403: države članice moraju „uspostav[iti] mehanizme kojima nadležna tijela provjeravaju onesposobljavanje vatrenog oružja”.

40.

U člancima 2. i 3. Provedbene uredbe 2015/2403 u istom se smislu, ali sad sa sustavnog stajališta, razlikuju:

41.

Regulatorne promjene koje su provedene nakon pravila primjenjivih u ovom predmetu idu u istom smjeru. Provedbenom uredbom (EU) 2018/337 ( 15 ) izmijenjen je tekst članka 3. stavka 1. Uredbe 2015/2403 kako bi se navelo da „[d]ržave članice imenuju nadležno javno tijelo koje će provjeravati je li vatreno oružje onesposobljeno u skladu s tehničkim specifikacijama utvrđenima u Prilogu I. […]”.

42.

Stoga se željelo uspostaviti javni sustav nadzora za provjeru onesposobljavanja vatrenog oružja, a tu se zadaću povjerilo državnim tijelima.

43.

Međutim, zakonodavstvo Unije ne ide toliko daleko da državama članicama nalaže da u svojim upravnim strukturama nužno osnuju tehničke službe koje bi bile sposobne izvršavati zadaću provjere. Pokušat ću objasniti zašto, prema mojem mišljenju, tu zadaću mogu povjeriti subjektima (nazivali ih tako ili nekim od sinonima ( 16 )) koji imaju privatnopravni oblik, pod uvjetom da se poštuju određena jamstva.

44.

Nijednim od referentnih pravila Unije u tom području ne utvrđuje se kako tijela javne vlasti konkretno moraju osigurati ispunjavanje kriterija iz Priloga I. Provedbenoj uredbi 2015/2403. Na državama je članicama da definiraju koja tijela obavljaju zadaće provjere i kako to čine.

45.

U nedostatku odredbe protivne pravu Unije, države članice zadržavaju mogućnost samoorganizacije. Općenito, ništa ih ne sprečava da privatnim subjektima povjere izvršavanje javnih funkcija, uključujući situaciju kad te funkcije proizlaze iz pravila Unije kojima se ne protivi takvo povjeravanje ( 17 ).

46.

Isto tako, države članice mogu ovlastiti svoja tijela da prenesu određene ovlasti privatnim subjektima ( 18 ) ili uspostaviti mehanizme suradnje s poduzećima iz privatnog sektora kako bi im, uz odgovarajuće kontrole, povjerile izvršavanje tih funkcija ( 19 ).

47.

Prema mojem mišljenju, Provedbenom uredbom 2015/2403 omogućuje se primjena istih mehanizama. Jedino ograničenje organizacijske autonomije jest da države članice ne odu toliko daleko da javno tijelo oslobode konačne odgovornosti u postupku provjere onesposobljavanja vatrenog oružja.

48.

Drugim riječima, kad je riječ o subjektima koji provode provjeru, povjeravanje te zadaće od javnog interesa privatnom poduzeću moguće je ako se uvjetima koji se primjenjuju na to zaduženje ne iskrivljuje javno pravni okvir Direktive 91/477 i Provedbene uredbe 2015/2403.

49.

Stoga smatram da neki privatni subjekti mogu provjeravati onesposobljavanje oružja pod uvjetom da djeluju po nalogu i pod stvarnim nadzorom pravog javnog tijela. Potonje je tijelo nadležno za nadzor nad načinom onesposobljavanja, ali njegovo obavljanje može delegirati privatnim subjektima.

50.

Austrijska vlada je u svojem odgovoru od 22. travnja 2022. na pitanja Suda navela da se nacionalnim zakonodavstvom dopušta da Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo obrane ovlaste određene prodavatelje robe da provjere onesposobljavanje oružja. Ta provjera podrazumijeva da ovlašteni pojedinac po nalogu i pod upravljanjem navedenih ministarstava izvršava zadaću koja pripada javnoj vlasti ( 20 ).

51.

Na raspravi su i finska tijela i Komisija zauzeli kritično stajalište prema austrijskom modelu te istaknuli broj priznatih privatnih subjekata koji provode provjeru (16) ( 21 ), kao i nepostojanje podataka o njima na popisu koji je proslijeđen Komisiji, na kojem se samo navodi Ministarstvo unutarnjih poslova.

52.

Neovisno o mišljenju o tom modelu (Komisija je na raspravi tvrdila da ga razmatra ( 22 ) kako bi odlučila hoće li poduzeti neku mjeru u tom pogledu), prvo prethodno pitanje sastavljeno je apstraktno, pa ne zahtijeva nikakvu ocjenu Suda u pogledu sustava koji je uveden u određenoj državi članici.

53.

U skladu s člankom 3. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/2403, „Komisija na svojem web‑mjestu objavljuje popis subjekata koji provode provjeru i koje su imenovale države članice […]”.

54.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati je li uključivanje na taj popis nužan zahtjev kako bi se smatralo da subjekti koji provode provjeru imaju taj status ili je funkcija uključivanja tek informativna i ono nema takav konstitutivan učinak.

55.

Prema mojem mišljenju, u stavcima 1. i 3. članka 3. Provedbene uredbe 2015/2403 zagovara se drugonavedeno stajalište: države članice nadležne su za imenovanje subjekata koji provode provjeru, a na popisu se, tek deklarativno a ne konstitutivno, navode (ili bi se trebali navoditi) subjekti koje su države članice već imenovale ( 23 ).

56.

Kao što to ističe Komisija u svojem pisanom očitovanju, ni dijelom III. Priloga I. Direktivi 91/477 ni člankom 3. točkom 3. Provedbene uredbe 2015/2403 ne dodjeljuje joj se ovlast da odlučuje koji su „subjekti koji provode provjeru”. Njima se ne zahtijeva ni da to budu samo subjekti koji se nakon imenovanja u svakoj državi članici uključuju na popis objavljen na Komisijinom web‑mjestu ( 24 ).

57.

Točno je da bi u prekograničnom kontekstu radi pravne sigurnosti bilo dobro da se utvrđivanje subjekata koji provode provjeru temelji na sustavu koji zbog javne dostupnosti omogućuje da se sa sigurnošću zna koje je subjekte priznala svaka država članica.

58.

Naravno, osiguravanje „određene slobode kretanja”, na koju se upućuje u uvodnoj izjavi 1. Direktive 2008/51, lakše je ispuniti mehanizmom kojim se smanjuje broj prepreka trgovini među državama članicama. Tijela zemlje odredišta kojima se dostavlja onesposobljeno oružje lakše će provesti ocjenu ako je onesposobljavanje u zemlji podrijetla provjerio i potvrdio subjekt o čijoj prirodi nema spora upravo jer je uključen na popis.

59.

Međutim, u okviru tih razmatranja ne može se zanemariti ono što proizlazi iz teksta pravila i konteksta u kojem se to pravilo nalazi: uključivanje na popis iz članka 3. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/2403 nije uvjet valjanosti za stjecanje statusa subjekta koji provodi provjeru.

60.

Taj se status ne stječe uključivanjem na popis nego odobrenjem odgovarajuće države članice. Imenovanje subjekata nadležnih za provjeru onesposobljavanja vatrenog oružja i izdavanje potvrde o njemu u isključivoj je nadležnosti država članica, a uloga Komisije prilikom objave popisa tek je sporedna.

61.

Ponavljam da, nakon što država članica izda odobrenje, popis predstavlja sredstvo dokazivanja, kojemu se daje prednost, ali i koje nije jedino, da je potvrdu o onesposobljavanju izdao ovlašteni subjekt koji provodi provjeru.

62.

Na temelju te pretpostavke, ničim se ne sprečava uvoznika oružja da, ako se subjekt koji provodi provjeru ne nalazi na popisu, predoči potvrdu o onesposobljavanju i drugim pravno valjanim sredstvima dokaže da je status navedenog subjekta legitiman (odnosno, da ga je imenovala država članica).

63.

Ono što sam dosad iznio ne treba shvatiti kao trivijalizaciju vrijednosti popisa na koji se upućuje u članku 3. stavku 3. Provedbene uredbe 2015/2403. Ta odredba, kao ni ostale odredbe navedene uredbe, ne bi smjele ostati „mrtvo slovo na papiru”. To da se unaprijed sa sigurnošću zna koji su subjekti koji provode provjeru u svakoj državi članici povećava pouzdanost sustava u cjelini.

64.

Osim toga, člankom 8. Provedbene uredbe 2015/2403 državama članica propisuje se obveza vjerne suradnje s Komisijom i obavješćivanja Komisije o „svim mjerama koje donesu u području obuhvaćenom ovom Uredbom”. Među njima se nalazi mjera obavješćivanja o „detaljn[im] informacij[ama] o subjektu koji provodi provjeru, njegov[u] simbol[u] i poda[cima] za kontakt”, kao što se to predviđa člankom 3. stavkom 3.

65.

Izostanak obavijesti ne znači samo dodatnu prepreku prilikom dokazivanja da je potvrdu o onesposobljavanju izdao subjekt koji provodi provjeru, nego i povredu pravne obveze koju je počinila država članica. Na Komisiji je da poduzme radnje potrebne da suzbije neispunjavanje te obveze.

66.

Drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati:

67.

S obzirom na način na koji ga je sud koji je uputio zahtjev oblikovao, prvo se potpitanje drugog prethodnog pitanja velikim dijelom podudara s prvim prethodnim pitanjem.

68.

Ako, kao što to zagovaram, uključivanje subjekta koji provodi provjeru na Komisijin popis nije bitan uvjet za dobivanje tog statusa, čini mi se logičnim dopustiti druga dokazna sredstva koja potvrđuju da je navedeni subjekt imenovala država članica.

69.

Prema mojem mišljenju, nema prepreke tomu da se ta činjenica utvrdi na temelju službenih dokumenata koje su u državi podrijetla izdala njezina tijela, čak i kad se imenovanje iz nekog razloga nije uvrstilo na listu koju je objavila Komisija.

70.

Drugo potpitanje istog prethodnog pitanje odnosi se na obvezu da država članica prizna potvrdu o onesposobljavanju koju je izdao subjekt koji provodi provjeru u drugoj državi članici.

71.

Opće je pravilo da se onesposobljeno vatreno oružje može prenijeti u drugu državu članicu samo ako nosi zajedničku jedinstvenu oznaku i ako mu je priložena potvrda o onesposobljavanju.

72.

U skladu s člankom 7. stavkom 2. Provedbene uredbe 2015/2403, „[d]ržave članice priznaju potvrde o onesposobljavanju koje je izdala druga država članica ako potvrda ispunjava zahtjeve utvrđene u ovoj Uredbi” ( 25 ).

73.

Točno je da se navedeni članak doima obvezujućim: „[d]ržave članice priznaju […]” (moje isticanje). Međutim, taj se zahtjev odmah ublažava primjenom uvjeta na njega da potvrde ispunjavaju „zahtjeve utvrđene u ovoj Uredbi”.

74.

Država članica koja nije država izdavateljica potvrdu stoga ne priznaje ni automatski ni bezuvjetno. Suprotno tomu, do priznavanja dolazi samo ako potvrda ispunjava zahtjeve utvrđene u Provedbenoj uredbi 2015/2403, koji mogu biti formalni i materijalni:

75.

Na prvi bi se pogled moglo smatrati da je trgovanje onesposobljenim vatrenim oružjem unutar Zajednice obuhvaćeno klasičnim postupkom uzajamnog priznavanja koje se primjenjuje na slične dokumente u okviru kretanja robe i pružanja usluga.

76.

Međutim, smatram da to izjednačavanje treba pojasniti.

77.

Kao prvo, u Direktivi 2008/51 naglašava se da se u njoj kombiniraju „s jedne strane, osiguranj[e] određene slobode kretanja za pojedino vatreno oružje unutar Zajednice, te, s druge strane, potreb[a] za nadzorom te slobode korištenjem sigurnosnih jamstava […]” ( 27 ).

78.

Članak 12. stavak 3. Direktive 91/477 već je u prvotnoj verziji odražavao da su ograničenja slobodnog kretanja vatrenog oružja namjerna i da „[p]rema sporazumima o uzajamnom priznavanju nacionalnih dokumenata, dvije ili više država članica za kretanje s vatrenim oružjem na njihovom području mogu predvidjeti primjenu postupaka fleksibilnijih od onih propisanih ovim člankom”.

79.

Kao drugo, uređenje kretanja vatrenog oružja unutar Zajednice, u pogledu kojeg je „uspostavljen minimalni okvir usklađenosti” ( 28 ), u suprotnosti je s drugim pravilima o potpunom usklađivanju kojima je uređeno prekogranično trgovanje robom čije kretanje može predstavljati određen rizik.

80.

U potonjim slučajevima prevladava načelo slobodnog kretanja, na temelju kojeg se državama članicama onemogućuje da zabrane, ograniče ili otežaju stavljanje predmeta koji ispunjavaju odredbe odgovarajućeg pravila na tržište ili u uporabu na svojem državnom području.

81.

Čak se i u potpuno usklađenom okviru nacionalnim tijelima dodjeljuju određene ovlasti za a posteriori nadzor kako bi se utvrdile pogreške ili nepravilnosti sustava. U tu se svrhu sastavlja niz zaštitnih klauzula kojima se izbjegavaju ili otklanjaju nepravilnosti na razini Unije na temelju aktiviranja postupka u kojem sudjeluju Komisija i sve države članice ( 29 ).

82.

Međutim, iako se Direktivom 91/477, izmijenjenom Direktivom 2008/51, i Provedbenom uredbom 2015/2403 državama članicama posebno ne dodjeljuju te nadzorne ovlasti u pogledu onesposobljenog oružja, to se može objasniti time što one nisu nužne upravo zbog ograničenja kojima podliježe uobičajeno kretanje tog oružja.

83.

Postupak prijenosa oružja između država članica dovodi do toga da tijelo države odredišta obavlja potpuni pregled oružja prije nego što konačno dopusti njegov unos na vlastito državno područje. Ovlaštena je za to na temelju Direktive 91/477.

84.

Naime, u skladu s člankom 14. prvom alinejom Direktive 91/477, „[d]ržave članice će donijeti odgovarajuće propise kojima se zabranjuje unos na njihovo područje […] vatrenog oružja, osim u slučajevima kako je određeno u članku 11. i članku 12. i pod uvjetom da su tim člancima ispunjeni određeni uvjeti” ( 30 ).

85.

Tim se dvama člancima uređuje postupak kretanja različitog vatrenog oružja unutar Unije, koje podliježe složenom postupku (članak 11.) ( 31 ) ili, ako je riječ o njegovu držanju tijekom putovanja kroz dvije ili više država članica, dopuštenju tih država članica (članak 12.).

86.

Kao što je to istaknuto na raspravi, postupci za prijenos onesposobljenog vatrenog oružja unutar Unije podrazumijevaju dostavu vatrenog oružja uz potvrde o onesposobljavanju tijelima države odredišta, koja u svakom slučaju moraju pregledati oružje i potvrde kako bi ocijenila odgovaraju li potvrde oružju i jesu li ispunjeni propisani zahtjevi ( 32 ).

87.

Međutim, tijekom postupka prijave i dostave (koji nije neusklađen s relativnom slobodom kretanja vatrenog oružja, koja je ograničena s obzirom na njegovu očitu opasnost) tijela države odredišta ne mogu ništa ne poduzeti u slučaju potvrda čija je neusklađenost sa zahtjevima iz Provedbene uredbe 2015/2403 očita na prvi pogled.

88.

U takvim slučajevima, ako navedena tijela imaju ozbiljne razloge za sumnju da potvrde koje su izdali subjekti koji provode provjeru u državi podrijetla nisu u skladu s navedenim zahtjevima, mogu provesti prikladne provjere (uključujući zahtjev za pomoć na temelju članka 4. Provedbene uredbe 2015/2403) i eventualno ih ne uzeti u obzir ako su uočeni nedostaci ozbiljni ( 33 ).

89.

Moglo bi se pomisliti da onesposobljeno oružje, s obzirom na to da nije obuhvaćeno pojmom vatrenog oružja, ne podliježe tim postupcima za prijenos iz jedne države članice u drugu. Međutim, iz više razloga smatram da to nije tako:

90.

Ukratko, provjerom koju provode tijela države odredišta u pogledu toga je li potvrda o provjeri onesposobljenog oružja u skladu s propisanim formalnim i materijalnim zahtjevima otklanja se rizik i omogućava zaštita javne sigurnosti: oružje ne ulazi na njezino državno područje kao onesposobljeno dok se ne dokaže da to zaista i jest.

91.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da Korkein hallinto‑oikeusu (Vrhovni upravni sud, Finska) odgovori kako slijedi: