Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

ATHANASIOSA RANTOSA

od 21. lipnja 2022.(1)

Predmet C-284/21 P

Europska komisija

protiv

Anthonyja Braescha,

Trinity Investments DAC,

Bybrook Capital Master Fund LP,

Bybrook Capital Hazelton Master Fund LP,

Bybrook Capital Badminton Fund LP

„Žalba – Državne potpore – Potpora za restrukturiranje – Bankarstvo – Faza prethodnog ispitivanja – Odluka kojom se državna potpora proglašava spojivom s unutarnjim tržištem – Dopuštenost – Članak 263. četvrti stavak UFEU-a – Aktivna procesna legitimacija – Članak 108. stavak 2. UFEU-a – Pojam ‚odnosna stranka’ – Uredba (EU) 2015/1589 – Članak 1. točka (h) – Pojam ‚zainteresirana strana’”

 Uvod

1.        Svojom žalbom Komisija zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 24. veljače 2021., Braesch i dr./Komisija(2), u kojoj je taj sud proglasio dopuštenom tužbu za poništenje odluke Europske komisije o neospornosti donesene na temelju članka 4. stavka 3. Uredbe (EU) 2015/1589(3) kojom je Komisija, u skladu s fazom prethodnog ispitivanja i na temelju obveza koje su preuzela talijanska tijela, državnu potporu koju je Talijanska Republika dodijelila društvu Banca Monte dei Paschi di Siena (u daljnjem tekstu: BMPS) proglasila spojivom s unutarnjim tržištem(4).

2.        U ovom se predmetu Sudu pruža prilika da pojasni uvjete dopuštenosti tužbe protiv odluke o neospornosti u pogledu mjere državne potpore i, konkretnije, uvjete u skladu s kojima se osobe koje nisu konkurenti korisnika te mjere i ne tvrde da na njih na tržištu utječe ta mjera mogu kvalificirati kao „odnosne stranke” u smislu članka 108. stavka 2. UFEU-a ili „zainteresirane strane” u smislu članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589(5) i stoga se pozvati na aktivnu procesnu legitimaciju za pokretanje postupka protiv te odluke.

 Okolnosti spora

3.        Prvi je tužitelj u prvostupanjskom postupku(6) predstavnik imateljâ obveznica pod nazivom „Floating Rate Equity‑Linked Subordinated Hybrid‑FRESH” 2008. (u daljnjem tekstu: obveznice FRESH), a ostali su tužitelji(7) imatelji tih obveznica.

4.        Navedene su obveznice izdane tijekom 2008. u okviru sljedećeg postupka:

–        BMPS je povećao kapital za iznos od 950 milijuna eura za korist društva J. P. Morgan Securities Ltd (u daljnjem tekstu: JPM), koje je postalo imatelj dionica BMPS‑a, odnosno „dionica FRESH”, te je s BMPS-om sklopilo ugovor o plodouživanju, u skladu s kojim to društvo zadržava obično vlasništvo dionica, a BMPS ima pravo plodouživanja, kao i ugovor o zamjeni društava (u daljnjem tekstu: ugovori FRESH);

–        JPM je pribavio sredstva potrebna za kupnju dionica FRESH od društva Bank of New-York Mellon (Luksemburg), koje je zamijenilo društvo Mitsubishi UFJ Investor Services & Banking SA (Luksemburg) (u daljnjem tekstu: MUFJ), koje je na temelju luksemburškog prava izdalo obveznice FRESH u iznosu od milijardu eura;

–        na temelju ugovora o zamjeni između društava JPM i MUFJ i ugovora o fiduciji između potonjeg društva i imateljâ obveznica FRESH(8), koje su tužitelji kvalificirali kao „instrumente FRESH”, naknade koje JPM prima od BMPS-a na temelju ugovorâ FRESH prenesene su društvu MUFJ, a zatim imateljima obveznica FRESH u obliku kupona.

5.        Talijanska su tijela tijekom 2016. donijela Zakonodavnu uredbu 237/2016(9), kojom je utvrđen zakonski okvir za potpore za likvidnost i preventivnu dokapitalizaciju(10), te su 2017. Komisiji prijavila potporu za dokapitalizaciju BMPS‑a u iznosu od 5,4 milijarde eura (u daljnjem tekstu: sporna potpora)(11), popraćenu novim planom restrukturiranja i novim obvezama(12).

6.        Planom restrukturiranja bile su predviđene, među ostalim, mjere podjele tereta, u okviru kojih bi regulatorni kapital, hibridni kapital i podređeni dug pridonosili nadoknađivanju eventualnog gubitka BMPS-a prije nego što mu se dodijeli državna potpora. Te su mjere uključivale poništenje ugovorâ FRESH.

7.        Komisija je u spornoj odluci, koju je donijela nakon faze prethodnog ispitivanja, zaključila da je sporna potpora spojiva s unutarnjim tržištem u skladu s člankom 107. stavkom 3. točkom (b) UFEU-a(13), osobito s obzirom na Komunikaciju Komisije o primjeni pravila o državnim potporama za poticajne mjere u korist banaka u kontekstu financijske krize počevši od 1. kolovoza 2013. (u daljnjem tekstu: Komunikacija o bankarstvu)(14) i Direktivu 2014/59/EU(15).

8.        Što se konkretnije tiče usklađenosti sporne potpore s komunikacijom o bankarstvu, Komisija je smatrala, među ostalim, da je podjela tereta imatelja dionica i imatelja podređenih instrumenata bila prikladna jer je ograničavala troškove restrukturiranja i iznos potpore na najmanju moguću mjeru, u skladu sa zahtjevima Komunikacije o bankarstvu(16).

I.      Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

9.        Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 5. ožujka 2018. tužitelji su pokrenuli postupak na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU-a s ciljem poništenja sporne odluke.

10.      U prilog toj tužbi tužitelji su istaknuli pet tužbenih razloga, od kojih se posljednji temeljio na povredi članka 108. stavaka 2. i 3. UFEU-a, članka 4. stavaka 3. i 4. Uredbe 2015/1589 te njihovih postupovnih prava zato što Komisija nije pokrenula službeni istražni postupak, iako su postojale „ozbiljne dvojbe” u pogledu spojivosti mjera podjele tereta, koje su bile dio sporne potpore, s pravom Unije(17).

11.      Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. svibnja 2018. Komisija je istaknula prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. Poslovnika Općeg suda. Tužitelji su 10. srpnja 2018. podnijeli svoja očitovanja na taj prigovor te su na raspravi 9. srpnja 2020. saslušana izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pisana i usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

12.      Opći sud je pobijanom presudom odbio prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija a da pritom nije odlučivao o meritumu(18). Opći sud utvrdio je, u točkama 35. do 41. te presude, da tužitelji imaju svojstvo „odnosne stranke” smislu članka 108. stavka 2. UFEU-a i „zainteresirane strane” u smislu članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589 te je stoga smatrao da oni imaju, s jedne strane, pravni interes(19) i, s druge strane, aktivnu procesnu legitimaciju, s obzirom na to se sporna odluka izravno i osobno odnosi na njih kao na „zainteresirane strane”(20).

 Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

13.      Svojom žalbom Komisija od Suda zahtijeva da ukine pobijanu presudu, da sam odluči o tužbi u prvostupanjskom postupku i pritom odbaci tužbu kao nedopuštenu te da tužiteljima u prvostupanjskom postupku naloži snošenje troškova.

14.      Tužitelji u prvostupanjskom postupku i druge stranke u žalbenom postupku zahtijevaju od Suda da odbije žalbu i naloži Komisiji snošenje troškova.

15.      Stranke su isto tako odgovorile na pitanja koja je Sud postavio na raspravi održanoj 7. travnja 2022.

 Analiza

16.      U pobijanoj je presudi Opći sud presudio da je tužba tužiteljâ u prvostupanjskom postupku dopuštena jer imaju pravni interes i aktivnu procesnu legitimaciju na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU-a. Što se konkretnije tiče aktivne procesne legitimacije, smatralo se da je tužiteljima u prvostupanjskom postupku kao „zainteresiranim stranama” dopušteno tražiti poništenje sporne odluke, kako bi se osigurala zaštita postupovnih prava koja imaju na temelju članka 108. stavka 2. UFEU-a i članka 6. stavka 1. Uredbe 2015/1589.

17.      U prilog svojoj žalbi Komisija ističe samo jedan žalbeni razlog koji se temelji na tome da je Opći sud pogrešno kvalificirao tužitelje u prvostupanjskom postupku kao „zainteresirane strane”.

18.      U analizi žalbe u biti ću preuzeti podjelu argumenata na tri dijela, koju su slijedile stranke. Najprije ću razmotriti pojam aktivne procesne legitimacije „zainteresiranih strana” u pravu Unije u pogledu državnih potpora, zatim ću ispitati primjenu pojma „zainteresirane strane” u pobijanoj presudi, što je predmet jedinog žalbenog razloga te ću se, naposljetku, ukratko osvrnuti na Komisijin argument koji se temelji na nerelevantnosti postupaka koji se vode pred nacionalnim sudovima za potrebe aktivne procesne legitimacije drugih stranaka u žalbenom postupku.

 Aktivna procesna legitimacija „zainteresirane strane” u pravu Unije i sudskoj praksi Suda u pogledu državnih potpora

19.      Kao prvo, podsjećam na to da Komisija, u skladu s člankom 108. stavkom 3. UFEU-a, ako smatra da je plan potpore nespojiv s unutarnjim tržištem, bez odgode pokreće službeni istražni postupak predviđen stavkom 2. tog članka. Na temelju potonje odredbe nakon završetka tog postupka Komisija donosi odluku „nakon što je pozvala odnosne stranke da podnesu svoje primjedbe”.

20.      U tom kontekstu, člankom 4. Uredbe 2015/1589 predviđa se faza prethodnog ispitivanja mjera potpore, čiji je cilj omogućiti Komisiji da stvori prvo mišljenje o prirodi državnih potpora koju imaju te mjere i o njihovoj eventualnoj spojivosti s unutarnjim tržištem. U skladu sa stavkom 3. tog članka, u slučaju u kojem Komisija ustanovi da ne postoje nikakve sumnje u pogledu spojivosti mjere s načelima unutarnjeg tržišta u onoj mjeri u kojoj je ona obuhvaćena područjem primjene članka 107. stavka 1. UFEU-a, donosi odluku o neospornosti(21).

21.      Kao drugo, što se tiče dopuštenosti tužbe protiv takve odluke, s jedne strane, ističem da u skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU-a svaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u prvom i drugom stavku tog članka pokrenuti postupak, među ostalim, protiv akata koji se izravno i osobno odnose na nju.

22.      S druge strane, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, na svaku se zainteresiranu stranu u smislu članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589 odluka o neospornosti donesena u skladu s člankom 4. stavkom 3. te uredbe odnosi izravno i osobno. Naime, korisnici postupovnih jamstava predviđenih člankom 108. stavkom 2. UFEU-a i člankom 6. stavkom 1. navedene uredbe mogu ostvariti poštovanje tih jamstava samo ako imaju mogućnost osporavati takvu odluku pred sudom Unije(22).

23.      Stoga je u ovom slučaju, s obzirom na to da je sporna odluka odluka o neospornosti i da su se tužitelji u prvostupanjskom postupku pozvali na povredu svojih postupovnih prava(23), dovoljno da dokažu svoje svojstvo zainteresiranih strana da bi se moglo smatrati da imaju aktivnu procesnu legitimaciju u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU-a.

24.      Kao treće, podsjećam na to da se, u skladu s člankom 1. točkom (h) Uredbe 2015/1589, „zainteresiranom stranom” smatra, među ostalim, svaka osoba, poduzetnik ili udruženje poduzetnika na čije bi interese mogla utjecati dodjela neke potpore, a posebno korisnik potpore, konkurentski poduzetnici i trgovinske udruge(24). Stoga je riječ o neodređenom skupu adresata(25). Usto, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kako bi se osoba, poduzetnik ili udruženje poduzetnika mogli kvalificirati kao „zainteresirane strane”, važno je da u dovoljnoj mjeri dokažu da bi potpora mogla imati konkretan utjecaj na njihov položaj ili položaj osoba koje zastupaju(26).

25.      U ovom slučaju, druge stranke u žalbenom postupku nisu jedne od „zainteresiranih strana” izričito navedenih, na primjer, u članku 1. točki (h) Uredbe 2015/1589(27). Stoga se postavlja pitanje ima li sporna potpora konkretan utjecaj na njihov položaj.

26.      Komisija u tom pogledu ističe da je Sud status zainteresirane strane priznao samo podnositeljima pravnog sredstva koji su dokazali da sporna državna potpora može imati konkretan utjecaj „povezan s tržišnim natjecanjem” na njihov položaj, dok druge stranke u žalbenom postupku na to prigovaraju da, iako podnositelj pravnog sredstva, da bi dokazao svoj status „zainteresirane strane”, mora pokazati da sporna mjera štetno utječe na njegov položaj, taj utjecaj ne mora nužno biti konkurentske prirode.

27.      Napominjem da je Sud u više navrata presudio da konkretan utjecaj na položaj podnositelja pravnog sredstva može biti posljedica utjecaja na njegov konkurentski položaj, čak i ako se ne nalazi u izravnom odnosu tržišnog natjecanja s korisnikom sporne mjere, kao što je, među ostalim, bio slučaj u presudama 3F/Komisija(28) i Komisija/Kronoply i Kronotex(29), koje je navela Komisija.

28.      Konkretnije, u presudi 3F/Komisija Sud je najprije tvrdio da „nije isključeno da se sindikat radnika smatra ‚odnosnom strankom’ u smislu članka 88. stavka 2. UEZ-a [koji je postao članak 108. stavak 2. UFEU-a] ako dokaže da bi dodjela neke potpore mogla utjecati na njegove interese ili interese njegovih članova” i da je, „međutim, važno da taj sindikat u dovoljnoj mjeri dokaže da bi potpora mogla imati konkretan utjecaj na njegov položaj ili na položaj pomoraca koje predstavlja”(30), bez da je podrobnije nije pojasnio taj pojam „konkretan utjecaj”. Sud je zatim to načelo primijenio na predmetni slučaj, pri čemu je naveo, među ostalim, da „podnositelj pravnog sredstva treba uvijek u dovoljnoj mjeri dokazati da bi dodjela neke potpore mogla utjecati na njegove interese, što bi mogao učiniti na način da utvrdi da se zapravo nalazi u konkurentskom položaju u odnosu na druge sindikate koji djeluju na istom tržištu”(31).

29.      U presudi Komisija/Kronoply i Kronotex Sud je najprije podsjetio na načelo utvrđeno u točki 33. presude 3F/Komisija, u skladu s kojom je, kako bi se poduzetnik mogao kvalificirati kao „zainteresirana strana”, „važno da u dovoljnoj mjeri dokaže da bi potpora mogla imati konkretan utjecaj na njegov položaj” te je zatim to načelo primijenio na situaciju u predmetnom slučaju, pri čemu je zaključio da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je presudio da su tužitelji „zainteresirane strane” u smislu članka 1. točke (h) Uredbe br. 659/99 (koji je zamijenjen člankom 1. točkom (h) Uredbe 2015/1589) jer su ti tužitelji u biti u dovoljnoj mjeri utvrdili postojanje odnosa tržišnog natjecanja, kao i mogućnosti utjecaja na njihov položaj na tržištu koja se može pripisati dodjeljivanju osporavane potpore(32).

30.      Prema tome, iako iz tih dviju presuda proizlazi da je postojanje utjecaja na tržišni položaj podnositelja pravnog sredstva, neovisno o tome je li riječ o izravnom konkurentu korisnika navodne državne potpore, dovoljno da se on kvalificira kao „zainteresirana strana”, iz tih se presuda ne može zaključiti da je taj utjecaj ujedno i nužan za takvu kvalifikaciju.

31.      Čini mi se da se to tumačenje usto potvrđuje u novijoj presudi od 2. rujna 2021., Ja zum Nürburgring/Komisija(33), u kojoj je Sud na prijedlog nezavisnog odvjetnika(34) izričito odbio Komisijin argument u skladu s kojim je za svojstvo „zainteresirane strane” potrebno postojanje odnosa tržišnog natjecanja, pri čemu je osobito utvrdio da se svojstvo „zainteresirane strane” može priznati tijelu koje nije konkurent korisniku sporne potpore, pod uvjetom da je dokazano da bi dodjela te potpore mogla utjecati na njegove interese, a u tom je slučaju potrebno da ono dokaže da postoji opasnost od „konkretnog utjecaja” navedene potpore „na njegov položaj”(35).

32.      Međutim, iako iz te sudske prakse proizlazi da se svojstvo „zainteresirane strane” ne temelji nužno na postojanju konkretnog utjecaja na položaj podnositelja pravnog sredstva povezanog s tržišnim natjecanjem, nego na postojanju konkretnog utjecaja na njegov položaj koji može biti širi, treba još utvrditi opseg i granice takvog konkretnog utjecaja.

33.      U tu svrhu, prema mojem mišljenju, pojam „zainteresirana strana” ne može se protegnuti na način da obuhvati svaku stranu koja se može žaliti zbog pogoršanja svojeg materijalnog položaja samo uspoređivanjem svojeg položaja prije i nakon donošenja odluke o neospornosti a da ta odluka, ili preciznije državna potpora koja se njome proglašava spojivom, nije uzrok navedenog položaja, što bi de facto dovodilo do uvođenja actio popularis. Stoga bi u definiranju pojma „zainteresirana strana” trebalo uputiti na poseban interes, odnosno interes povezan s primjenom pravila u području državnih potpora i koji se stoga odnosi na elemente relevantne za ocjenu spojivosti potpore(36). Zauzimanje šireg pristupa prema mojem bi mišljenju nosilo rizik od toga da se pravila o državnim potporama koriste za neke druge ciljeve.

34.      Doista, smatram da bi se takav konkretni interes, odnosno interes povezan s primjenom pravila u području potpora, mogao utvrditi ako dodjela sporne potpore utječe (ili bi mogla utjecati) na podnositelja pravnog sredstva, odnosno ako postoji opasnost od konkretnog utjecaja te potpore, koju je Komisija odobrila u odluci o neospornosti(37), na njegov položaj(38), neovisno o postojanju bilo kakvog odnosa tržišnog natjecanja (postojećeg ili potencijalnog) u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a s korisnikom potpore ili bilo kakvog utjecaja povezanog s tržišnim natjecanjem(39).

35.      U tom mi se pogledu čini da je korisno uputiti na noviju presudu Općeg suda od 15. rujna 2021., CAPA i dr./Komisija(40), u kojoj taj sud tužiteljima nije priznao svojstvo „zainteresiranih strana”, kao zadruzi ribara i ribarskih poduzetnika ili ribarskih poslodavaca, koji su pobijali odluku o neospornosti kojom je Komisija proglasila spojivima s unutarnjim tržištem šest francuskih projekata izgradnje odobalnih vjetroelektrana unutar morskih područja koja ribari tužitelji iskorištavaju za ribolov.

36.      U tom su predmetu tužitelji, koji se nisu pozivali na odnos tržišnog natjecanja s korisnicima predmetne potpore, tvrdili da postoji opasnost od konkretnog utjecaja spornih potpora na njihov položaj, među ostalim zbog regulatornih ograničenja plovidbe predviđenih u područjima na koja se ti projekti odnose  i zbog mogućeg negativnog utjecaja navedenih projekata na morski okoliš i riblje resurse(41). Međutim, Opći sud je smatrao da tužitelji nisu dokazali opasnost od konkretnog utjecaja navedenih potpora na njihov položaj jer u biti mehanizam dodjele tih potpora nije bio povezan s navodnim utjecajima predmetnih projekata na djelatnosti ribara tužitelja(42).

37.      Ne dovodeći u pitanje moje mišljenje u tom predmetu, koji je trenutačno u žalbenom postupku(43), čini mi se da presuda Općeg suda u navedenom predmetu potvrđuje da se u dosadašnjoj sudskoj praksi suda Unije, iako se u svrhu kvalifikacije kao „zainteresirane strane” prihvaća mogućnost pozivanja na konkretan utjecaj na položaj podnositelja pravnog sredstva koji nije nužno povezan s njegovim položajem na tržištu, isključuje mogućnost da se ta kvalifikacija primijeni i na situacije u kojima taj utjecaj nije izravno povezan s predmetnom potporom – uključujući i sve elemente relevantne za njezinu spojivost - i stoga s odlukom o neospornosti u pogledu te potpore.

38.      Zaključno, čini mi se da svojstvo „zainteresirane strane” zahtijeva dokazivanje konkretnog utjecaja na položaj te strane koji je povezan s primjenom pravila u području državnih potpora i, konkretnije, s dodjelom neke državne potpore. Drugim riječima, ako je ta potpora, koja je odobrena odlukom o neospornosti, razlog postojanja utjecaja na podnositelja pravnog sredstva, on se može kvalificirati kao „zainteresirana strana”.

39.      Prema mojem mišljenju, važne naznake u tom smislu mogle bi se izvesti iz same sporne odluke. Naime, kada iz nje proizlazi da je Komisija prilikom ocjenjivanja spojivosti državne potpore uzela u obzir interese određenih strana ili posljedice te potpore na druge strane (što je slučaj kada je riječ o obvezama), ta okolnost pridonosi utvrđivanju ograničenog kruga osoba na čije interese utječe ta odluka(44).

 Svojstvo „zainteresiranih strana” tužiteljâ u prvostupanjskom postupku

40.      Svojim jedinim žalbenim razlogom Komisija u biti prigovara Općem sudu što je zaključio da su tužitelji protiv sporne odluke imali aktivnu procesnu legitimaciju na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU-a jer ih je kvalificirao kao „zainteresirane strane” samo zbog ekonomskog gubitka koji su navodno pretrpjeli kao imatelji obveznica FRESH slijedom mjera podjele tereta koje je Talijanska Republika primijenila na vlasnike podređenog duga BMPS-a. Opći sud tako je slijedio preširoko tumačenje pojma „zainteresirana strana” jer je njime, osim subjekata za koje bi državna potpora mogla imati učinke na tržišno natjecanje, obuhvatio i subjekte koji osporavaju druge aspekte te potpore, koji nemaju nikakvu povezanost s tržišnim natjecanjem.

41.      U pobijanoj je presudi Opći sud smatrao da se sporna odluka na tužitelje odnosi izravno i osobno, s obzirom na to da su oni „zainteresirane strane”(45) i da su se pozvali na povredu svojih postupovnih prava(46). Opći sud u biti je smatrao, pri čemu tužitelje nije kvalificirao kao stvarne ili potencijalne konkurente korisnika sporne potpore niti je istaknuo da postoji opasnost da će sporna odluka imati konkretan utjecaj na njihov položaj „povezan s tržišnim natjecanjem”, da bi ta potpora mogla imati takav utjecaj zbog činjenice da su obveze talijanskih tijela, a osobito plan restrukturiranja koji je doveo do navodnog ekonomskog gubitka, sastavni dio navedene potpore i kao takve su bile ispitivane u okviru Komisijine ocjene spojivosti, a da pritom nije relevantno to što tužitelji nisu osporavali samu spojivost navedenih mjera s unutarnjim tržištem(47).

42.      Glavna poteškoća u tom predmetu leži u činjenici da na tužitelje u prvostupanjskom postupku nisu utjecale predmetne mjere, odnosno potpora za likvidnost i dokapitalizacija u korist BMPS-a, nego pak mjere podjele tereta koje čine dio obveza koje su talijanska tijela donijela radi odobrenja sporne potpore, a njih su sadržavale sve mjere koje su ta tijela prijavila i koje je Komisija odobrila.

43.      Međutim, s obzirom na sudsku praksu razmotrenu u točkama 22. do 37. ovog mišljenja, čini mi se da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da su navedene okolnosti dovoljne da bi se tužitelji kvalificirali kao „zainteresirane strane”.

44.      Naime, najprije je točno da je poništenje ugovorâ FRESH, koje je podrazumijevalo prestanak plaćanja kupona povezanih s obveznicama FRESH koje drže tužitelji, posljedica odluke talijanskih tijela da predvide podjelu tereta u pogledu dioničara i vlasnika podređenog duga BMPS-a u okviru plana njegova restrukturiranja. Točno je i da, kao što to tvrdi Komisija, tužitelji u načelu ne osporavaju spojivost predmetnih mjera s unutarnjim tržištem.

45.      Međutim, kao što je to istaknuo Opći sud(48), predmetne su mjere i obveze neodvojive jer su te obveze uvjet za proglašenje spojivosti(49). Naime, iz točaka 41., 43. i 44. Komunikacije o bankarstvu proizlazi da adekvatna podjela obveza kojom ta komunikacija uvjetuje dodjelu državne potpore najprije uključuje poništenje gubitaka temeljnim kapitalom, a potom obično doprinos vlasnika podređenog duga(50).

46.      Stoga se ne može smatrati vjerojatnim, kao što to čini Komisija, da su mjere podjele tereta u okviru plana restrukturiranja BMPS-a bile neovisne o državnoj potpori i da su donesene slobodnom voljom talijanskih tijela. Naime, podsjećam na to da su mjere podjele tereta bile sastavni dio sporne potpore, kako su je prijavila talijanska tijela i kako ju je Komisija odobrila, te su imale važnu ulogu u ocjeni spojivosti tih mjera s unutarnjim tržištem(51).

47.      Prema tome, suprotno Komisijinim argumentima, ne čini mi se da mjere podjele tereta čine tek „činjeničnu pretpostavku” Komisijina odobrenja, nego uvjet koji je Komisija utvrdila u Komunikaciji o bankarstvu kako bi prijavljena potpora mogla biti proglašena spojivom(52).

48.      Što se konkretnije tiče Komisijina argumenta u skladu s kojim je usklađenost s odredbama o podjeli tereta iz te komunikacije bila dovoljna, ali ne i nužna da ona proglasi spornu potporu spojivom s unutarnjim tržištem te da država članica može odlučiti da joj ne predloži mjere podjele tereta predviđene u navedenoj komunikaciji ako ima druge zamisli, treba utvrditi da je teško zamisliti koje bi „druge zamisli” ili „prilagođene” mjere koje navodi ta institucija mogle zamijeniti ključno načelo podjele tereta, koje ima temeljnu ulogu u sustavu uvedenom tom komunikacijom za primjenu članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU-a, tim više u okolnostima ovog slučaja, u kojima su intervencija talijanskih tijela s ciljem da se izbjegne stečaj BMPS-a i, slijedom toga, Komisijino odobrenje, bili iznimno hitni.

49.      Nadalje, točno je i da, kao što to podredno ističe Komisija, ne drže sami tužitelji dionice FRESH (koje je izdao BMPS i kupio JPM) i oni nisu stranke ugovorâ FRESH (koje su sklopili BMPS i JPM), koji su poništeni nakon donošenja mjera podjele tereta, nego su imatelji obveznica FRESH (koje je izdao MUFJ kako bi JPM-u dodijelio potrebna sredstva za kupnju dionica FRESH).

50.      Međutim, kao što je to Opći sud utvrdio u pobijanoj presudi, uzimajući u obzir međuovisnost između različitih ugovornih veza na kojima se temelje instrumenti FRESH, poništenje ugovorâ FRESH moglo je prouzročiti ekonomski gubitak za tužitelje u prvostupanjskom postupku zbog prestanka plaćanja kupona povezanih s obveznicama FRESH te je, prema tome, donošenje sporne odluke moglo imati konkretan utjecaj na njihov položaj. Stoga mi se čini da sporna potpora, kako su je prijavila talijanska tijela i kako je u spornoj odluci proglašena spojivom s unutarnjim tržištem, ako se njome obuhvate i obveze koje su talijanska tijela preuzela u svrhu tog proglašenja spojivosti, tužiteljima nanosi štetu(53).

51.      Naposljetku, smatram da rješenje od 26. ožujka 2014., Adorisio i dr./Komisija(54) i presuda od 19. prosinca 2019., BPC Lux 2 i dr./Komisija (55), na koje se Komisija poziva, ni u kojem pogledu ne mijenjaju tu ocjenu(56). Naime, u rješenju Adorisio i dr./Komisija Opći sud je presudio da imatelji podređenih obveznica banke, izvlašteni u kontekstu mjere nacionalizacije te banke, nisu imali pravni interes za postupanje protiv Komisijine odluke o neospornosti u pogledu dviju mjera potpore prijavljenih u kontekstu te nacionalizacije(57),  a ta ocjena nije relevantna u tumačenju drukčijeg uvjeta aktivne procesne legitimacije(58). U predmetu BPC Lux 2 i dr./Komisija Opći sud je presudio da imatelji podređenih obveznica banke, čija se vrijednost smanjila nakon što je nad tom bankom pokrenut postupak sanacije, nisu imali aktivnu procesnu legitimaciju za postupanje protiv Komisijine odluke o neospornosti u pogledu mjere potpore prijavljene u kontekstu tog postupka sanacije(59). Naime, Opći sud je u toj presudi utvrdio da je do smanjenja vrijednosti predmetnih obveznica došlo zbog odluke nacionalnih tijela da nad bankom provedu postupak sanacije – za koji, s obzirom na nedostatne gospodarske uvjete te banke, nije postojala alternativa - a ne zbog dodjele sporne potpore, suprotno ovom predmetu, u kojem je poništenje ugovorâ FRESH posljedica mjera podjele tereta koje su sastavni dio prijavljene i odobrene sporne potpore.

52.      Zaključno, čini mi se da Komisija nije dokazala da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je odbio prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija i proglasio tužbu dopuštenom.

 Nerelevantnost postupaka pokrenutih pred nacionalnim sudovima za potrebe aktivne procesne legitimacije drugih stranaka u žalbenom postupku

53.      Komisija pojašnjava, pri čemu ne ističe poseban žalbeni razlog u vezi s tim, da se druge stranke u žalbenom postupku zbog činjenice da su pred luksemburškim sudovima pokrenule postupak kojim osporavaju BMPS-ov raskid ugovorâ FRESH ne mogu smatrati „zainteresiranim stranama” i da im to ne daje aktivnu procesnu legitimaciju za osporavanje pobijane odluke. Ti su postupci relevantni samo za ispitivanje pravnog interesa drugih stranaka u žalbenom postupku, a to je drukčiji zahtjev od onog za aktivnu procesnu legitimaciju, koji je predmet ove žalbe.

54.      U tom je pogledu dovoljno istaknuti da Opći sud iz navedenih postupaka nije izveo nijedan zaključak u pogledu svojstva drugih stranaka u žalbenom postupku kao zainteresiranih strana u smislu članka 108. stavka 2. UFEU-a i članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589.

55.      Stoga taj argument u ovom slučaju nije relevantan i prema tome je bespredmetan.

 Troškovi

56.      Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

57.      Budući da Komisija nije uspjela u postupku, predlažem da joj se naloži snošenje troškova.

 Zaključak

58.      S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da:

–        odbije žalbu;

–        naloži Europskoj komisiji da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove drugih stranaka u žalbenom postupku.

1      Izvorni jezik: francuski

2      T-161/18, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2021:102

3      Uredba Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. [UFEU-a] (SL 2015., L 248, str. 9.)

4      Odluka C(2017) 4690 final od 4. srpnja 2017. o državnoj potpori SA.47677 (2017/N) – Italija, nova potpora i izmijenjeni plan restrukturiranja Bance Monte dei Paschi di Siena (u daljnjem tekstu: pobijana odluka)

5      Kao što ću to objasniti, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda pojam „odnosne stranke” u smislu članka 108. stavka 2. UFEU-a odgovara pojmu „zainteresirana strana” u smislu članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589 (vidjeti bilješku 24. ovog mišljenja). U daljnjem tekstu, kada ne bude potrebno razlikovati ta dva pojma, općenito ću upotrebljavati izraz „zainteresirana(e) strana(e)”.

6      Anthony Braesch

7      Trinity Investments DAC, Bybrook Capital Master Fund LP, Bybrook Capital Hazelton Master Fund LP i Bybrook Capital Badminton Fund LP

8      Na ta se dva ugovora primjenjuje luksemburško pravo.

9      Decreto-legge n. 237 – Disposizioni urgenti per la tutela del risparmio nel settore creditizio (Zakonodavna uredba br. 237 o hitnim odredbama za zaštitu štednje u sektoru kredita) od 23. prosinca 2016. (GURI br. 299 od 23. prosinca 2016.), koji je potvrđen zakonom i izmijenjen leggeom di conversione (Zakon o konverziji) od 17. veljače 2017. (GURI br. 43 od 21. veljače 2017.)

10      Ta intervencija talijanskog zakonodavca uslijedila je nakon što je 2016. Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA) provelo test otpornosti na europskoj razini, koji je u okviru negativnog scenarija otkrio, među ostalim, manjak regulatornog kapitala BMPS-a. Prije toga, Komisija je 2013. već bila odobrila potporu za restrukturiranje koju je Talijanska Republika dodijelila BMPS-u, uzimajući u obzir plan restrukturiranja i obveze, i tu je potporu BMPS u cijelosti vratio 2015.

11      Tu su potporu činile dvije mjere potpore BMPS‑u (u daljnjem tekstu: predmetne mjere). Prva se mjera sastojala od potpore za likvidnost u iznosu od 15 milijardi eura u obliku državnih jamstava za dugove u prvenstvenom redu namirenja, a druga se mjera sastojala od potpore za preventivnu dokapitalizaciju BMPS-a u iznosu od 5,4 milijarde eura, koja je navedena u točki 5. ovog mišljenja.

12      Potpora je prijavljena nakon što je BMPS, slijedom neuspjelog pokušaja da dođe do novog privatnog kapitala, podnio zahtjev za iznimnu državnu financijsku potporu u obliku preventivne dokapitalizacije na temelju Zakonodavne uredbe 237/2016. Prije toga je Komisija, također 2016., nakon izjave Europske središnje banke (ESB) prema kojoj je BMPS bio solventan, privremeno odobrila BMPS-u pojedinačnu potporu za likvidnost iznosu od 15 milijardi eura na temelju obveza koje su preuzela talijanska tijela, koja su se obvezala da će predstaviti plan restrukturiranja u roku od dva mjeseca od dodjele jamstava, osim ako potpora ne bude vraćena u tom roku.

13      U skladu s tom odredbom potpore za otklanjanje ozbiljnih poremećaja u gospodarstvu neke države članice, među ostalim, mogu se smatrati spojivima s unutarnjim tržištem.

14      SL 2013., C 216, str. 1.

15      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava te o izmjeni Direktive Vijeća 82/891/EEZ i direktiva 2001/24/EZ, 2002/47/EZ, 2004/25/EZ, 2005/56/EZ, 2007/36/EZ, 2011/35/EU, 2012/30/EU i 2013/36/EU te uredbi (EU) br. 1093/2010 i (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2014., L 173, str. 190. i ispravak SL 2015., L 216, str. 9.). Komisija je u tom pogledu smatrala da su uvjeti pod kojima su dodijeljene mjere potpore bili u skladu s izuzećem predviđenim u članku 32. stavku 4. točki (d) te direktive.

16      Osim toga, Komisija je utvrdila da je plan restrukturiranja bio prikladan za ponovno uspostavljanje BMPS‑ove dugoročne održivosti i da je sadržavao dovoljno mjera podjele tereta te dovoljno jamstava da se ograniči neopravdano narušavanje tržišnog natjecanja. Također je istaknula da je osiguran odgovarajući nadzor provedbe plana restrukturiranja.

17      Od ostalih četiriju tužbenih razloga prvi se temeljio na povredi Uredbe (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Urede (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 225, str. 1. i ispravak SL 2015., L 101, str. 62.) te na nedostatku u obrazloženju, drugi na tome da je Komisija nezakonito zahtijevala poništenje ugovorâ FRESH, treći na tome da je sporna odluka diskriminirajuća prema imateljima obveznica FRESH i četvrti na tome da je Komisija, time što je odobrila primjenu mjera podjele tereta na instrumente FRESH, povrijedila prava vlasništva imateljâ obveznica FRESH.

18      Kada je presudom odlučivao o dopuštenosti tužbe, Opći sud je očito imao namjeru dati svojoj odluci važnost načela.

19      Točke 43. do 55. pobijane presude

20      Točke 56. do 63. pobijane presude

21      Suprotno tomu, u skladu s člankom 4. stavkom 4. Uredbe 2015/1589, u slučaju u kojem Komisija ustanovi da postoje sumnje u pogledu spojivosti prijavljene mjere s načelima unutarnjeg tržišta, dužna je donijeti odluku o pokretanju službenog istražnog postupka. U skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe takvom se odlukom od dotične države članice i drugih zainteresiranih strana zahtijeva da u propisanom roku iznesu primjedbe.

22      Vidjeti u tom smislu presudu od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex (C-83/09 P, u daljnjem tekstu: presuda Komisija/Kronoply i Kronotex, EU:C:2011:341, t. 47. i navedenu sudsku praksu). Sud je u tom pogledu pojasnio da, kada tužitelj zahtijeva poništenje odluke o neospornosti, on u biti dovodi u pitanje činjenicu da je ta odluka donesena a da Komisija nije pokrenula službeni istražni postupak, čime je povrijedila njegova postupovna prava (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Kronoply i Kronotex, t. 59.). Suprotno tomu, ako tužitelj dovodi u pitanje osnovanost odluke o ocjeni potpore kao takve, sama činjenica da ga se može smatrati odnosnom strankom u smislu članka 108. stavka 2. UFEU-a ne može biti dovoljna da bi se dopustila tužba. Tada mora dokazati da ima poseban status u smislu presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17), u skladu s kojom osobe kojima odluka nije upućena mogu tvrditi da ih se ona osobno tiče samo ako ta odluka utječe na njih zbog određenih osobina koje su im svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ih zbog toga pojedinačno na istovrstan način poput adresata odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 2. rujna 2021., Ja zum Nürburgring/Komisija, C-647/19 P, EU:C:2021:666, t. 32. i navedenu sudsku praksu). O razvoju sudske prakse u pogledu dopuštenosti tužbe trećih osoba protiv odluke o neospornosti vidjeti osobito Nehl, H. P., „Direct Actions and Judicial Review before the Union Courts”, State Aid Law of the European Union, Oxford, 2016., str. 419.

23      U okviru svojeg petog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku

24      Radi iscrpnosti pojašnjavam da je definicija pojma „zainteresirana strana” u članku 1. točki (h) Uredbe 2015/1589 preuzeta definicija pojma „odnosne stranke” u smislu članka 108. stavka 2. UFEU-a, kako ona proizlazi iz sudske prakse Suda (vidjeti u tom smislu presudu od 2. rujna 2021., Ja zum Nürburgring/Komisija, C-647/19 P, EU:C:2021:666, t. 56. i navedenu sudsku praksu). Naime, prema sudskoj praksi koja je nastala prije stupanja na snagu Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 93. Ugovora o EZ-u (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.) (koja je prethodila Uredbi 2015/1589), „odnosne stranke” u smislu članka 93. stavka 2. UEEZ-a (koji je postao članak 108. stavak 2. UFEU-a) koje su tako, u skladu s člankom 173. četvrtim stavkom UEEZ-a (koji je postao članak 263. četvrti stavak UFEU-a), mogle podnijeti tužbu za poništenje akta koji se na njih izravno i osobno odnosi, jesu osobe, poduzetnici ili udruženja na čije bi interese mogla utjecati dodjela neke potpore, a to su posebno poduzetnici koji su konkurenti korisnicima te potpore i trgovinske udruge (vidjeti osobito presude od 14. studenoga 1984., Intermills/Komisija, (323/82, EU:C:1984:345, t. 16.) i od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, (C-367/95 P, EU:C:1998:154, t. 41.)).

25      Vidjeti u tom smislu presude od 14. studenoga 1984., Intermills/Komisija (323/82, EU:C:1984:345, t. 16.) i Komisija/Kronoply i Kronotex, t. 63.

26      Vidjeti u tom smislu osobito presude od 9. srpnja 2009., 3F/Komisija (C-319/07 P, u daljnjem tekstu: presuda 3F/Komisija, EU:C:2009:435, t. 33.) i Komisija/Kronoply i Kronotex, t. 65.

27      Ta se odredba „posebno” odnosi na navedene kategorije osoba, odnosno na korisnika sporne potpore, konkurentske poduzetnike i trgovinske udruge.

28      U tom je predmetu žalitelj bio sindikat radnika koji je dogovarao uvjete po kojima su se radnici angažirali za rad u poduzetnicima, a tvrdio je da mjere potpore kojima se u biti pogoduje pomorcima koji su zaposleni na brodovima upisanima u Danski međunarodni registar brodova mogu utjecati na njegov konkurentski položaj u odnosu na druge sindikate pomoraca čiji su članovi bili korisnici tih mjera.

29      U tom su predmetu žalitelji bili poduzetnici koji su kupovali istu sirovinu kao i korisnik potpore, odnosno industrijsko drvo, a isticali su činjenicu da državna potpora koja mu je dodijeljena može utjecati na njihov konkurentski položaj na tom tržištu industrijskog drva.

30      Presuda 3F/Komisija, t. 33.

31      Presuda 3F/Komisija, t. 59. Osim toga nije sigurno govori li Sud u tom odlomku o „konkurentskom položaju” u smislu koji je navela Komisija, odnosno o pravom tržišnom natjecanju na unutarnjem tržištu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a.

32      Presuda Komisija/Kronoply i Kronotex, t. 65. do 71.

33      C-647/19 P, EU:C:2021:666

34      Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika G. Pitruzzelle u predmetu Ja zum Nürburgring/Komisija (C-647/19 P, EU:C:2021:347, t. 30. i 31. te navedena sudska praksa).

35      Vidjeti presudu od 2. rujna 2021., Ja zum Nürburgring/Komisija (C-647/19 P, EU:C:2021:666, t. 57. i navedena sudska praksa). Usto mi se ne čini da se, kao što to tvrdi Komisija, zaključak Suda o tom pitanju temelji na činjenici da se u predmetnom slučaju žalitelj mogao smatrati mogućim konkurentom korisnika sporne potpore. Naime, točno je da je u toj presudi Sud podsjetio, kao što je to u spornoj presudi učinio i Opći sud, na to da je žalitelj udruga čiji cilj (u općem interesu) nije spojiv s ciljem (ostvarivanja najveće moguće dobiti) korisnika potpore. Prema mojem mišljenju, Sud nije namjeravao tražiti uporište za svoju ocjenu u mogućem konkurentskom položaju, nego je htio opravdati činjenicu da bi dodjela potpore predmetnom korisniku mogla „utjecati na interese” žalitelja i njegovih članova (ne nužno gospodarske, s obzirom na to da je riječ o udruzi koja ima cilj u općem interesu) (točke 66. i 67. navedene presude). U svakom slučaju, Sud je u točki 57. te presude (u kojoj se ponavlja točka 30. mišljenja nezavisnog odvjetnika G. Pitruzzelle u predmetu Ja zum Nürburgring/Komisija, C-647/19 P, EU:C:2021:347) presudio da se svojstvo „zainteresirane strane” može priznati i tijelu koje nije konkurent korisniku sporne potpore i da je u tom slučaju potrebno da ono dokaže da postoji opasnost od konkretnog utjecaja te potpore na njegov položaj, pri čemu nije ništa dodao u pogledu tog pojma „konkretan utjecaj”. Isto tako, u točki 31. tog mišljenja nezavisni odvjetnik jasno navodi da „svojstvo ‚zainteresirane strane’ nužno ne pretpostavlja postojanje konkurentskog odnosa” te odbacuje mogućnost da je Opći sud napravio ikakvu pogrešku koja se tiče prava kada je žalitelja kvalificirao kao „zainteresiranu stranu”, iako je utvrdio i da taj žalitelj „ni na koji način nije poslovao na tržištima na koja se odnose predmetne mjere”.

36      Uostalom, upravo ta okolnost čini korisnim elemente informacije i argumente koje bi ta stranka eventualno mogla iznijeti tijekom formalnog istražnog postupka.

37      Što uključuje ne samo mjere državne potpore u užem smislu, već i sve elemente relevantne za utvrđivanje spojivosti potpore.

38      Vidjeti u tom smislu presudu od 2. rujna 2021., Ja zum Nürburgring/Komisija (C-647/19 P, EU:C:2021:666, t. 57.).

39      Budući da se to pitanje ne pojašnjava dosadašnjom sudskom praksom, doista je, prema mojem mišljenju, moguće potvrditi Komisijino tumačenje u skladu s kojim je, u biti, s obzirom na to da je cilj koji se želi postići pravilima u području državnih potpora (i koji opravdava Komisijinu nadležnost u tom području) zaštita tržišnog natjecanja te je svojstvo „zainteresirane strane” samo poseban izraz kriterija izravnog i osobnog utjecaja utvrđenog u članku 263. UFEU-a, u ocjenjivanju toga ima li podnositelj pravnog sredstva aktivnu procesnu legitimaciju relevantan samo utjecaj povezan s tržišnim natjecanjem. Međutim, prema mojem bi mišljenju to tumačenje uključivalo previše ograničenu primjenu uvjeta dopuštenosti tužbi protiv odluke o neospornosti. Osim toga, čini mi se da bi povezivanje pojma utjecaja uvedenog sudskom praksom i prenesenog u članku 1. točki (h) Uredbe 2015/1589 s postojanjem utjecaja na tužiteljev položaj povezanog s tržišnim natjecanjem de facto podrazumijevalo da se dokazuje utjecaj na tržišno natjecanje u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a (iako je riječ o tržištu različitom od onog na koje se odnosi navodna državna potpora), što bi, neovisno o svojoj složenosti, moglo prekoračivati ono što je nužno (i dovoljno) za ispitivanje dopuštenosti tužbe i u određenoj mjeri prejudicirati ocjenu njezine osnovanosti (barem u pogledu učinaka navodne potpore na tržište).

40      T-777/19, EU:T:2021:588, žalbeni postupak u tijeku

41      Vidjeti presudu od 15. rujna 2021., CAPA i dr./Komisija (T-777/19, EU:T:2021:588, t. 53.).

42      Vidjeti presudu od 15. rujna 2021., CAPA i dr./Komisija (T-777/19, EU:T:2021:588, t. 97. i 101.). Prema mišljenju Općeg suda, utjecaji na koje su se tužitelji pozivali svojstveni su, s jedne strane, odlukama nacionalnih tijela o provedbi tih projekata u dotičnim područjima u okviru njihove politike iskorištavanja energetskih izvora i, s druge strane, propisima o javnom morskom prostoru i tehničkim mjerama primjenjivima na navedene projekte.

43      Predmet C-742/21, CAPA i dr./Komisija, koji mi je dodijeljen kao nezavisnom odvjentiku.

44      Osim toga, uzimanjem u obzir situacija razmotrenih u spornoj odluci u okviru ispitivanja spojivosti potpore za potrebe ocjene dopuštenosti tužbe protiv te odluke može se, prema mojem mišljenju, izbjeći proširenje kruga osoba na koje odluka utječe na način da podnesu actio popularis.

45      Pobijana presuda, t. 63.

46      Pobijana presuda, t. 60. do 62.

47      Pobijana presuda, t. 40. i 41.

48      Vidjeti pobijanu presudu, t. 40.

49      U tom pogledu, prema mojem mišljenju, valja odbaciti tumačenje drugih stranaka u žalbenom postupku u skladu s kojim je na njih utjecao samo dio sporne odluke koji se odnosi na plan restrukturiranja. Naime, Komisija u toj odluci nije donijela nijednu posebnu odluku o planu restrukturiranja, nego je samo odlučila o spojivosti sporne potpore, kako su je prijavila talijanska tijela, uzimajući u obzir sve elemente tih mjera, uključujući plan restrukturiranja i obuhvaćene mjere podjele tereta u tom planu.

50      U tom pogledu vidjeti i presudu od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr. (C-526/14, EU:C:2016:570, t. 42.).

51      Naime, s obzirom na tekst sporne odluke (osobito točaka 101. do 110.) smatram da je Komisija mjere podjele tereta barem shvaćala kao vrlo važne, ako ne i odlučujuće, u proglašavanju spojivosti sporne potpore. Osim toga, moguće je zapitati se bi li eventualna provjera utjecaja tih mjera podjele tereta na spojivost potpore prijavljene Komisiji trebala biti obuhvaćena (materijalnom) ocjenom spojivosti potpore, a ne ocjenom dopuštenosti tužbe, koja je nužno površnija

52      U tom pogledu nije važno to što sporna odluka nije bila „uvjetna odluka” u smislu članka 9. stavka 4. Uredbe 2015/1589 i to što se u njoj predmetne obveze nisu formalno nalagale niti su bile obvezujuće.

53      Vidjeti osobito točke 37. i 39. pobijane presude.

54      T-321/13, neobjavljeno, EU:T:2014:175

55      T-812/14 RENV, neobjavljena, EU:T:2019:885

56      Osim toga, protiv te presude, kao ni protiv tog rješenja, nije podnesena žalba.

57      Podsjećam na to da u ovom predmetu Komisija u žalbi nije ponovila svoj argument koji se temelji na nepostojanju pravnog interesa tužiteljâ u prvostupanjskom postupku.

58      U svakom slučaju, čini mi se da je slučaj koji je bio predmet tog rješenja suštinski različit od ovog slučaja jer su se tužitelji u prvostupanjskom postupku, imatelji podređenih obveznica banke, žalili na to što su te obveznice bile izvlaštene u kontekstu nacionalizacije te banke, koju je provela Kraljevina Nizozemska paralelno s prijavom dviju mjera državne potpore u korist te banke. U tom je slučaju Opći sud, na temelju vrlo sažetog obrazloženja, smatrao da je Komisija prilikom ispitivanja spojivosti sporne potpore izvlaštenje uzela u obzir isključivo kao kontekstualni element, a ne kao uvjet za spojivost tih mjera (vidjeti rješenje od 26. ožujka 2014., Adorisio i dr./Komisija, T-321/13, neobjavljeno, EU:T:2014:175, t. 25.). Usto, iako je Opći sud, kao što to tvrdi Komisija, također istaknuo nepostojanje aktivne procesne legitimacije tužiteljâ na temelju nepostojanja odnosa tržišnog natjecanja između tužiteljâ i korisnika sporne potpore (vidjeti rješenje od 26. ožujka 2014., Adorisio i dr./Komisija, T-321/13, neobjavljeno, EU:T:2014:175, t. 44. do 48.), to je učinio u okviru ispitivanja argumenta tih tužitelja, koji su tvrdili da su neki od njih ujedno konkurenti korisnikâ potpore (vidjeti rješenje od 26. ožujka 2014., Adorisio i dr./Komisija, T-321/13, neobjavljeno, EU:T:2014:175, t. 37.).

59      Konkretnije, predmetni postupak sanacije uključivao je osnivanje privremene kreditne institucije („banke za premošćivanje”) na koju su prenesene zdrave poslovne aktivnosti banke, dok su se gubici povezani s imovinom i obvezama puštali da budu preneseni na „lošu banku” te je u okviru obveza koje su nacionalna tijela predstavila Komisiji bilo predviđeno, među ostalim, da nikakva imovina vlasnika podređenog duga ne može biti prenesena na banku za premošćivanje (vidjeti presudu od 19. prosinca 2019., BPC Lux 2 i dr./Komisija, T-812/14 RENV, neobjavljena, EU:T:2019:885, t. 7. do 14.).