1.

Pored slučajeva kontrole društava, koje kriterije treba uzeti u obzir kako bi se utvrdilo predstavlja li ugovorna koordinacija među formalno samostalnim i neovisnim gospodarskim subjektima jedinstvenu gospodarsku cjelinu u skladu s člancima 101. i 102. UFEU-a? Konkretno, može li se postojanje određenog stupnja zadiranja u poslovne odluke drugog poduzetnika, koji je tipičan za odnose poslovne suradnje između proizvođača i posrednikâ u distribuciji, smatrati dovoljnim kako bi se ti subjekti kvalificirali kao dio te gospodarske cjeline ili je pak potrebna „hijerarhijska” povezanost između dva poduzetnika, vidljiva u slučaju postojanja ugovora na temelju kojeg se više samostalnih društava „podvrgava” vođenju i koordinaciji jednog od njih, pri čemu se od Ureda zahtjeva dokaz o postojanju više sustavnih i ustaljenih smjernica koje su mogle utjecati na upravljačke odluke poduzetnika, odnosno na strateške i operativne odluke u financijskom, industrijskom i poslovnom pogledu?

2.

Kako bi se ocijenilo postojanje zlouporabe vladajućeg položaja koja je ostvarena na temelju ugovornih odredbi o isključivosti, treba li članak 102. UFEU-a tumačiti na način da je tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja obvezno provjeriti je li učinak tih odredbi takav da se njima isključuju s tržišta jednako učinkoviti konkurenti te precizno ispitati ekonomske analize koje je stranka podnijela o konkretnoj mogućnosti da sporna postupanja istiskuju s tržišta jednako učinkovite konkurente, ili da, u slučaju postojanja ugovornih odredaba o isključivosti ili postupanja za koja je karakterističan velik broj nepoštenih praksi (popusti kojim se potiče vjernost i ugovorne odredbe o isključivosti), ne postoji nikakva pravna obveza Ureda da odluku o utvrđenju povrede tržišnog natjecanja temelji na kriteriju jednako učinkovitoga konkurenta?