–

za „DOBELES HES” SIA i „GM” SIA, J. Vaits,

–

za Sabiedrisko pakalpojumu regulēšanas komisija, E. Bergmane, I. Birziņš, J. Miķelsons i A. Ozola,

–

za latvijsku vladu, E. Bārdiņš, J. Davidoviča, I. Hūna i K. Pommere, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller, A. Hoesch i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, M. J. Ruiz Sánchez, u svojstvu agenta,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i M. A. M. de Ree, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Bouchagiar, G. Braga da Cruz, I. Naglis i I. Rubene, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 107. stavka 1. i članka 108. stavka 3. UFEU‑a, Uredbe Komisije (EU) br. 1407/2013 od 18. prosinca 2013. o primjeni članaka 107. i 108. [UFEU‑a] na de minimis potpore (SL 2013., L 352, str. 1.) i Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. [UFEU‑a] (SL 2015., L 248, str. 9. i ispravak SL 2017., L 186, str. 17.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru dvaju sporova između društava „DOBELES HES” SIA i „GM” SIA (u daljnjem tekstu zajedno: tužitelji u glavnim postupcima), s jedne strane, i Sabiedrisko pakalpojumu regulēšanas komisije (Komisija za regulaciju javnih usluga, Latvija, u daljnjem tekstu: regulatorno tijelo), s druge strane, u vezi s određivanjem cijene otkupa električne energije od strane ovlaštenog distributera po preniskoj cijeni od 1. ožujka 2006. do 30. studenoga 2007., kada je riječ o društvu DOBELES HES, odnosno od 1. ožujka 2006. do 30. rujna 2008., kada je riječ o društvu GM.

3

Ugovor između Kraljevine Belgije, Kraljevine Danske, Savezne Republike Njemačke, Helenske Republike, Kraljevine Španjolske, Francuske Republike, Irske, Talijanske Republike, Velikog Vojvodstva Luksemburga, Kraljevine Nizozemske, Republike Austrije, Portugalske Republike, Republike Finske, Kraljevine Švedske, Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske (države članice Europske unije) i Češke Republike, Republike Estonije, Republike Cipra, Republike Latvije, Republike Litve, Republike Mađarske, Republike Malte, Republike Poljske, Republike Slovenije, Slovačke Republike o pristupanju Češke Republike, Republike Estonije, Republike Cipra, Republike Latvije, Republike Litve, Republike Mađarske, Republike Malte, Republike Poljske, Republike Slovenije i Slovačke Republike Europskoj uniji (SL 2003., L 236, str. 17.) Republika Latvija potpisala je 16. travnja 2003. te je stupio na snagu 1. svibnja 2004. (u daljnjem tekstu: Ugovor o pristupanju).

4

Na temelju članka 1. stavka 2. Ugovora o pristupanju, uvjeti primanja u članstvo i prilagodbe ugovorâ na kojima se temelji Europska unija nalaze se u Aktu o uvjetima pristupanja Europskoj uniji Češke Republike, Republike Estonije, Republike Cipra, Republike Latvije, Republike Litve, Republike Mađarske, Republike Malte, Republike Poljske, Republike Slovenije i Slovačke Republike Europskoj uniji i prilagodbama ugovorâ na kojima se temelji Europska unija (SL 2003., L 236, str. 33., u daljnjem tekstu: Akt o pristupanju).

5

U članku 22. Akta o pristupanju, koji, jednako kao i druge njegove odredbe, čini sastavni dio Ugovora o pristupanju, određuje se da se mjere navedene u popisu iz njegova Priloga IV. primjenjuju pod uvjetima utvrđenima u tom prilogu.

6

U točki 3. stavku 1. Priloga IV. Aktu o pristupanju određuje se:

„Sljedeći programi potpora i pojedinačne potpore, koji su se u novoj državi članici počeli povoditi prije dana pristupanja te se još uvijek primjenjuju i nakon tog dana, od pristupanja se smatraju postojećom potporom u smislu članka [108. stavka 1. UFEU‑a]:

Sve mjere koje se primjenjuju i nakon dana pristupanja, a predstavljaju javnu potporu te ne ispunjavaju gore navedene uvjete, na dan pristupanja smatraju se novom potporom za potrebe primjene članka [108. stavka 3. UFEU‑a].” [neslužbeni prijevod]

7

U točki 3. stavku 2. Priloga IV. Aktu o pristupanju utvrđuje se postupak koji se primjenjuje ako nova država članica želi da Komisija ispita potporu u okviru postupka iz stavka 1. podtočke (c) te točke, pri čemu se propisuje da u tom slučaju redovito komunicira s tom institucijom. U skladu sa stavkom 3. navedene točke, svaka odluka Komisije o podnošenju prigovorâ protiv neke mjere u smislu stavka 1. podtočke (c) te točke smatra se istovrijednom odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka u smislu Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.).

8

U članku 3. Uredbe br. 1407/2013, naslovljenom „De minimis potpore”, određuje se:

„1.   Ako mjere potpore ispunj[ava]ju uvjete predviđene ovom Uredbom, smatra se da ne ispunj[ava]ju sve kriterije iz članka 107. stavka 1. [UFEU‑a] te se stoga izuzimaju od obveze prijave iz članka 108. stavka 3. [UFEU‑a].

2.   Ukupan iznos de minimis potpore koja se po državi članici dodjeljuje jednom poduzetniku ne smije prelaziti 200000 [eura] tijekom bilo kojeg razdoblja od tri fiskalne godine.

[…]”

9

Članak 5. stavak 2. te uredbe glasi kako slijedi:

„De minimis potpore ne kumuliraju se s državnim potporama u vezi s istim prihvatljivim troškovima ili s državnim potporama za istu mjeru rizičnog financiranja ako bi takva kumulacija prelazila primjenjivi najviši intenzitet ili iznos potpore koji je u konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja utvrđen uredbom o skupnom izuzeću odnosno odlukom Komisije. De minimis potpore koje nisu dodijeljene za određene opravdane troškove ili se njima ne mogu pripisati mogu se kumulirati s drugim državnim potporama dodijeljenima u skladu s uredbom o skupnom izuzeću ili odlukom Komisije.”

10

U stavku 1. članka 7. navedene uredbe, naslovljenog „Prijelazne odredbe”, propisuje se:

„Ova se Uredba primjenjuje na potpore dodijeljene prije njezina stupanja na snagu ako potpora ispunj[ava] sve uvjete utvrđene u ovoj Uredbi. Sve potpore koje ne ispunj[ava]ju te uvjete Komisija procjenjuje u skladu s primjenjivim okvirima, smjernicama, komunikacijama i obavijestima.”

11

U članku 1. Uredbe 2015/1589 određuje se:

„Za potrebe ove Uredbe, primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]”

12

Članak 2. te uredbe, naslovljen „Prijava nove potpore”, glasi:

„1.   Osim ako je drukčije predviđeno uredbama donesenim u skladu s člankom 109. UFEU‑a ili drugim relevantnim odredbama istog, predmetna država članica Komisiju pravodobno obavješćuje o svim svojim planovima za dodjelu novih potpora. Komisija odmah obavješćuje dotičnu državu članicu o primitku prijave.

2.   U prijavi predmetna država članica navodi sve potrebne podatke kako bi Komisiji omogućila donošenje odluke u skladu s člankom 4. i člankom 9. […]”

13

U članku 3. navedene uredbe, naslovljenom „Klauzula o mirovanju”, propisuje se:

„Potpora koja podliježe obvezi prijave u skladu s člankom 2. stavkom 1. ne smije stupiti na snagu prije nego što Komisija donese, ili se smatra da je donijela, odluku kojom se odobrava ta potpora.”

14

U članku 17. te uredbe, naslovljenom „Rok zastare za povrat potpore”, određuje se:

„1.   Ovlasti Komisije u vezi s povratom potpore podliježu roku zastare od deset godina.

2.   Rok zastare počinje danom kada je nezakonita potpora dodijeljena korisniku, bilo kao pojedinačna potpora ili u okviru programa potpora. Rok zastare se prekida bilo kojom radnjom koju Komisija ili neka država članica, djelujući na zahtjev Komisije, poduzme u vezi s nezakonitom potporom. Nakon svakog prekida, rok zastare se počinje računati iznova. Rok zastare se obustavlja [miruje] sve dok se o odluci Komisije vodi postupak pred Sudom Europske unije.

3.   Svaka potpora u vezi s kojom je istekao rok zastare smatra se postojećom potporom.”

15

U članku 40. stavku 1. enerģētikas likumsa (Zakon o energiji) od 3. rujna 1998. (Latvijas Vēstnesis, 1998., br. 273), u verziji koja je bila na snazi od 1. lipnja 2001. do 7. lipnja 2005. (Latvijas Vēstnesis, 2001., br. 83), određuje se:

„Poduzeće ovlašteno za distribuciju električne energije otkupljuje od malih hidroelektrana čiji kapacitet ne prelazi dva megawata, a smještene su na području njegovih ovlasti – pod uvjetom da su te elektrane i njihova oprema započele s radom prije 1. siječnja 2003. – višak električne energije koji one proizvedu jednom kad zadovolje vlastite potrebe te u skladu s nacionalnim parametrima kvalitete električne energije, tijekom osam godina od početka rada elektrane o kojoj je riječ, po cijeni dvostruko višoj od prosječne kupoprodajne cijene električne energije. Cijenu takvog otkupa potom određuje regulatorno tijelo.”

16

U članku 30. stavku 1. elektroenerģijas tirgus likumsa (Zakon o tržištu električne energije) od 5. svibnja 2005. (Latvijas Vēstnesis, 2005., br. 82), u verziji koja je bila na snazi od 8. lipnja 2005. do 31. prosinca 2014., određuje se:

„Proizvođači koji za proizvodnju električne energije upotrebljavaju obnovljive izvore energije, a započeli su s radom prije stupanja na snagu ovog zakona prodaju električnu energiju javnom operatoru u skladu s uvjetima koji se tiču načina rada, rokovima opskrbe i po cijenama koje su se na njih primjenjivale u trenutku stupanja ovog zakona na snagu.”

17

U članku 30. stavku 3. tog zakona, u verziji koja je bila na snazi od 8. lipnja 2005. do 14. svibnja 2008., propisuje se:

„Javni operator vodi odvojene evidencije o količini i cijenama kupljene električne energije u skladu s modalitetima utvrđenima u stavcima 1. i 2. ove odredbe. Cijenu tog otkupa snose svi krajnji kupci električne energije u Latviji razmjerno svojoj potrošnji električne energije kad dio električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije otkupi javni operator ili kad je trošak koji snosi potonji operator predmet naknade.”

18

U članku 29. stavku 1. likumsa Par sabiedrisko pakalpojumu regulatoriem (Zakon o tijelima za regulaciju javnih usluga) od 19. listopada 2000. (Latvijas Vēstnesis, 2000., br. 394), određuje se:

„Rad regulatornog tijela financira se prihodima od naplate državne pristojbe za regulaciju javnih usluga (u daljnjem tekstu: državna pristojba) i prihodima od plaćanja za usluge koje pruža regulatorno tijelo, predviđenima u drugim zakonskim i podzakonskim propisima.”

19

U članku 30. tog zakona propisuje se:

„1.   Kako bi se osigurala regulacija javnih usluga, svi njihovi pružatelji u reguliranim sektorima plaćaju državnu pristojbu.

2.   Državna pristojba u reguliranim sektorima plaća se u korist državnog proračuna i uplaćuje na račun regulatornog tijela pri Državnoj riznici. Državna pristojba koja se plaća u reguliranim sektorima namijenjena je isključivo osiguravanju rada tog tijela.”

20

Tužitelji u glavnim postupcima upravljaju hidroelektranama i na taj način proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora energije.

21

Do 7. lipnja 2005., u članku 40. stavku 1. Zakona o energiji određivalo se da proizvođači električne energije imaju, pod određenim uvjetima, pravo na prodaju viška električne energije koju proizvedu poduzeću ovlaštenom za distribuciju električne energije po cijeni dvostruko višoj od prosječne kupoprodajne cijene električne energije.

22

Ta se odredba primjenjivala na tužitelje u glavnim postupcima.

23

Prosječnu cijenu električne energije utvrdilo je regulatorno tijelo, neovisni javnopravni subjekt osnovan Zakonom o tijelima za regulaciju javnih usluga. To regulatorno tijelo ima vlastiti pravni subjektivitet, djeluje neovisno i upravlja vlastitim proračunom koji se odobrava u zakonodavnom postupku.

24

Zakonom o tržištu električne energije, u njegovoj verziji koja je bila na snazi od 8. lipnja 2005., izmijenjen je postupak koji se primjenjivao na prodaju viškova proizvedene električne energije po višoj cijeni. Međutim, u članku 30. stavku 1. tog zakona bilo je propisano da se na proizvođače električne energije iz obnovljivih izvora energije koji su na taj datum već počeli s radom nastavljaju primjenjivati prethodno važeći uvjeti, osobito u pogledu cijena.

25

Regulatorno tijelo protumačilo je tu odredbu na način da ima učinak zamrzavanja, u odnosu na te proizvođače, prosječne kupoprodajne cijene električne energije na njezinu vrijednost koja je bila na snazi 7. lipnja 2005. i stoga je prestalo aktualizirati tu cijenu. Od 8. lipnja 2005. tužitelji u glavnim postupcima tako su prodavali svoje proizvodne viškove po cijeni dvostruko višoj od prosječne kupoprodajne cijene električne energije koja je tada bila na snazi, s obzirom na to da regulatorno tijelo od tog datuma više nije aktualiziralo tu cijenu.

26

Međutim, u odluci od 20. siječnja 2010. Latvijas Republikas Satversmes tiesa (Ustavni sud, Latvija) zaključio je da pojam „cijena” koji je upotrijebljen u članku 30. stavku 1. Zakona o tržištu električne energije treba shvatiti kao mehanizam utvrđivanja cijena, a ne kao fiksnu cijenu i da je pogrešno tumačenje regulatornog tijela u skladu s kojim, nakon stupanja na snagu navedenog zakona, ono više nije nadležno utvrđivati prosječnu kupoprodajnu cijenu električne energije.

27

Tužitelji u glavnim postupcima zahtijevali su od regulatornog tijela da im plati „naknadu štete” zbog gubitaka koje su pretrpjeli neutvrđivanjem cijene o kojoj je riječ od 8. lipnja 2005. Navodna šteta odgovara razlici između cijene koju je javni operator platio tužiteljima u glavnim postupcima i cijene po kojoj bi taj operator morao od njih kupiti električnu energiju da je prosječna kupoprodajna cijena te energije bila pravilno utvrđena od 1. ožujka 2006. do 30. studenoga 2007., kada je riječ o društvu DOBELES HES, odnosno od 1. ožujka 2006. do 30. rujna 2008., kada je riječ o društvu GM.

28

Nakon što im je regulatorno tijelo odbilo platiti odgovarajuće iznose, tužitelji u glavnim postupcima tužili su 2011. to tijelo upravnom sudu. Presudama od 31. svibnja 2019. i 10. srpanj 2019., Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud, Latvija) djelomično je prihvatila zahtjeve društava DOBELES HES i GM i naložila regulatornom tijelu da im plati iznose od 3406,63 eura odnosno 662,26 eura. Međutim, smatrajući da je riječ o isplati državnih potpora, Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud) uvjetovala je plaćanje navedenih iznosa time da Komisija donese odluku kojom odobrava takve potpore ili da se ta odluka smatra donesenom. Tijekom postupka spomenuti je sud od Komisije zatražio mišljenje o primjeni članaka 107. i 108. UFEU‑a, koje je ona u tom smislu dala 12. prosinca 2018.

29

Regulatorno tijelo podnijelo je protiv tih presuda žalbu u kasacijskom postupku sudu koji je uputio zahtjev. U tim je okolnostima Augstākā tiesa (Senāts) (Vrhovni sud, Latvija) odlučila prekinuti postupak u dvama glavnim predmetima i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, sastavljena na istovjetan način u obama predmetima:

30

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da nacionalni propis kojim se poduzeću ovlaštenom za distribuciju električne energije nalaže obveza kupnje električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije po cijeni višoj od tržišne cijene i kojim se propisuje da se iz toga proizišli dodatni troškovi financiraju obveznim davanjem koje snose krajnji potrošači čini intervenciju „putem državnih sredstava” u smislu te odredbe.

31

Valja podsjetiti na to da kvalifikacija „državne potpore” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a pretpostavlja ispunjenje četiriju uvjeta, odnosno postojanje intervencije države ili intervencije „putem državnih sredstava”, mogućnosti da ta intervencija utječe na trgovinu među državama članicama, da ona daje selektivnu prednost svojem korisniku i da narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje (presuda od 2. ožujka 2021., Komisija/Italija i dr., C‑425/19 P, EU:C:2021:154, t. 57. i navedena sudska praksa).

32

Prvo prethodno pitanje odnosi se isključivo na prvi uvjet. U tom pogledu valja napomenuti da se u skladu s ustaljenom sudskom praksom mjera može kvalificirati kao intervencija države ili intervencija „putem državnih sredstava” ako je, s jedne strane, izravno ili neizravno dodijeljena putem tih sredstava i ako je, s druge strane, pripisiva državi članici (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 2021., Komisija/Italija i dr., C‑425/19 P, EU:C:2021:154, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

33

Kada je riječ, kao prvo, o uvjetu koji se tiče pripisivosti državi članici, treba utvrditi da je mehanizam naknade štete o kojem je riječ u glavnim postupcima uspostavljen zakonom i stoga se može pripisati dotičnoj državi članici (vidjeti u tom smislu presude od 19. prosinca 2013., Vent de colère!, C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 18. i od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija, C‑405/16 P, EU:C:2019:268, t. 50.).

34

Kada je riječ, kao drugo, o uvjetu koji se tiče dodjele potpore „putem državnih sredstava”, o čemu konkretno dvoji sud koji je uputio zahtjev, Sud je ocijenio da su iznosi koji proizlaze iz doplate koju je država nametnula kupcima električne energije slični porezu na električnu energiju te izviru iz „državnih sredstava” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 17. srpnja 2008., Essent Netwerk Noord i dr., C‑206/06, EU:C:2008:413, t. 47. i 66.).

35

Sredstva stoga valja smatrati „državnim sredstvima” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a ako se financiraju putem obveznih davanja koje nameće zakonodavstvo države članice, kojima se upravlja i koje se raspoređuje sukladno tom zakonodavstvu (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Vent de Colère!, C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 25.). Posljedično, nije važno to što mehanizam financiranja nije, u užem smislu, obuhvaćen kategorijom poreznih davanja u nacionalnom pravu (presuda od 16. rujna 2021., FVE Holýšov I i dr., C‑850/19 P, EU:C:2021:740, t. 46. i navedena sudska praksa).

36

S druge strane, kao što je istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 36. svojeg mišljenja, činjenica da financijski teret davanja u stvarnosti snosi određena kategorija osoba nije dovoljna da bi se utvrdilo da su sredstva koja proizlaze iz tog davanja „državna sredstva” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Još je potrebno da je spomenuto davanje obvezno na temelju nacionalnog prava.

37

U tom pogledu Sud je ocijenio da nije dovoljno to da mrežni operatori dodatne troškove proizišle iz obveze kupnje električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora po cijenama utvrđenima zakonom nadoknađuju višom prodajnom cijenom te energije krajnjim kupcima jer ta nadoknada proizlazi isključivo iz prakse, a ne iz zakonske obveze (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija, C‑405/16 P, EU:C:2019:268, t. 70. i 71.).

38

Iz navedenog proizlazi to da sredstva ostvarena naplatom poreza ili drugih obveznih davanja na temelju nacionalnog zakonodavstva, kojima se upravlja i koje se raspoređuje sukladno tom zakonodavstvu, čine „državna sredstva” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

39

Međutim, kao što je to naglasio nezavisni odvjetnik u točki 49. svojeg mišljenja, kriterij naveden u prethodnoj točki ove presude nije jedini koji omogućuje da se utvrdi postojanje „državnih sredstava” u smislu te odredbe. Činjenica da iznosi cijelo vrijeme ostaju pod javnim nadzorom i tako su na raspolaganju nadležnim državnim tijelima dovoljna je da bi ih se kvalificiralo kao „državna sredstva” (presude od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija, C‑482/99, EU:C:2002:294, t. 37. i od 21. listopada 2020., Eco TLC, C‑556/19, EU:C:220:844, t. 36.).

40

U ovom slučaju iz zahtjevâ za prethodnu odluku proizlazi to da se dodatni troškovi koji nastaju ovlaštenom distributeru kupnjom električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije po cijeni dvostruko višoj od prosječne kupovne cijene električne energije financiraju, na temelju latvijskog zakonodavstva o kojem je riječ, obveznim davanjem koje snose svi krajnji korisnici razmjerno svojoj potrošnji.

41

Osim toga, u skladu s informacijama koje su pružene Sudu, osobito onima koje je latvijska vlada iznijela na raspravi, sredstva ostvarena naplatom tog davanja prikuplja, njima upravlja i raspoređuje ih društvo koje je u potpunom vlasništvu države članice o kojoj je riječ i koja se ne mogu upotrijebiti u svrhe različite od onih propisanih zakonom, odnosno za nadoknadu troškova navedenih u prethodnoj točki. Ta sredstva su tako pod stalnim javnim nadzorom.

42

Iz toga slijedi, podložno provjerama koje treba izvršiti sud koji je uputio zahtjev, da su sredstva putem kojih se dodjeljuje cjenovna prednost proizvođačima električne energije iz obnovljivih izvora energije, u skladu s latvijskim zakonodavstvom o kojemu je riječ, „državna sredstva” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, s obzirom na dva alternativna kriterija tog pojma navedena u točkama 38. i 39. ove presude.

43

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da nacionalni propis kojim se poduzeću ovlaštenom za distribuciju električne energije nalaže obveza kupnje električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije po cijeni višoj od tržišne cijene i kojim se propisuje da se iz toga proizišli dodatni troškovi financiraju obveznim davanjem koje snose krajnji potrošači odnosno kojim se propisuje da su sredstva za financiranje tih dodatnih troškova pod stalnim javnim nadzorom čini intervenciju „putem državnih sredstava” u smislu te odredbe.

44

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da je kvalifikacija prednosti kao „državne potpore” u smislu te odredbe uvjetovana prethodnom potpunom liberalizacijom tržišta o kojemu je riječ i na temelju kojih se elemenata, u tom slučaju, može odrediti datum liberalizacije tržišta električne energije u Latviji.

45

Latvijska vlada smatra da to pitanje treba proglasiti nedopuštenim jer ne može utjecati na donošenje odluke u glavnim postupcima. Naime, iznosi koje zahtijevaju tužitelji u tim postupcima odgovaraju kriterijima državne potpore neovisno o datumu liberalizacije tržišta električne energije o kojemu je riječ.

46

U tom pogledu valja podsjetiti da je isključivo na nacionalnom sucu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, s obzirom na to da se upućena pitanja odnose na tumačenje pravnog pravila Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku (presude od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 24. i od 7. veljače 2018., American Express, C‑304/16, EU:C:2018:66, t. 31.).

47

Slijedom toga, pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje pravila Unije nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na upućena pitanja (presude od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 25. i od 7. veljače 2018., American Express, C‑304/16, EU:C:2018:66, t. 32.).

48

U ovom slučaju, drugo prethodno pitanje odnosi se na pojam „državna potpora” u smislu članka 107. UFEU‑a, i stoga uživa pretpostavku relevantnosti navedenu u prethodnoj točki ove presude.

49

Tu pretpostavku relevantnosti nije moguće oboriti u ovom slučaju. Naime, nesporno je da se glavni postupci odnose na kvalifikaciju kao potpore cjenovne prednosti dodijeljene proizvođačima električne energije iz obnovljivih izvora energije u skladu s latvijskim zakonodavstvom o kojemu je riječ. Kao što to ističe Komisija u svojim očitovanjima, neprovođenje liberalizacije tržišta električne energije može utjecati na uvjete te kvalifikacije, navedene u točki 31. ove presude, koji se tiču mogućnosti da intervencija o kojoj je riječ utječe na trgovinu među državama članicama odnosno da narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje.

50

Iz toga proizlazi da argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je istaknula latvijska vlada treba odbiti.

51

Što se tiče utjecaja liberalizacije tržišta o kojemu je riječ na ocjenu postojanja potpore, važno je podsjetiti na to da državna potpora može utjecati na trgovinu među državama članicama i narušiti ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje, čak i kada je predmetno tržište samo djelomično otvoreno tržišnom natjecanju. Dovoljno je da je u trenutku stupanja na snagu mjere potpore na predmetnom tržištu postojala situacija stvarnog tržišnog natjecanja kako bi intervencija države ili intervencija putem državnih sredstava mogla utjecati na trgovinu među državama članicama i narušiti ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje (presuda od 23. siječnja 2019., Fallimento Traghetti del Mediterraneo, C‑387/17, EU:C:2019:51, t. 39. i 40.).

52

Iz toga slijedi da prednost koja je dodijeljena određenim poduzećima može utjecati na razmjenu među državama članicama i narušiti tržišno natjecanje čak i prije potpune liberalizacije tog tržišta (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 2010., Fallimento Traghetti del Mediterraneo SpA, C‑140/09, EU:C:2010:335, t. 49.).

53

Prema tome, datum potpune liberalizacije tržišta električne energije u Latviji nije relevantan za ocjenu treba li potporu koju pruža javni operator u toj državi članici time što kupuje električnu energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora energije po cijeni višoj od tržišne cijene kvalificirati kao državnu potporu.

54

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da kvalifikacija prednosti kao „državne potpore” u smislu te odredbe nije uvjetovana prethodnom potpunom liberalizacijom tržišta o kojemu je riječ.

55

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da u slučaju da prednost koja je na temelju mjerodavnog latvijskog propisa dodijeljena proizvođačima električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije ne čini „državnu potporu” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, plaćanje iznosa koje zahtijevaju tužitelji u glavnim postupcima ipak može činiti isplatu „potpora” u smislu te odredbe.

56

Uvodno valja podsjetiti na to da u okviru postupka uspostavljenog člankom 267. UFEU‑a Sud nije nadležan za ocjenjivanje činjenica u glavnom postupku odnosno za primjenu pravila prava Unije koja je protumačio na nacionalne mjere ili situacije jer su ta pitanja u isključivoj nadležnosti nacionalnog suda (presuda od 10. lipnja 2010., Fallimento Traghetti del Mediterraneo SpA/Presidenza del Consiglio dei Ministri, C‑140/09, EU:C:2010:335, t. 22. i navedena sudska praksa).

57

Iz toga proizlazi da u ovom slučaju Sud konkretno nije nadležan da utvrdi čine li iznosi o kojima je riječ u glavnim postupcima državnu potporu.

58

Suprotno tomu, Sud je nadležan za pružanje sudu koji je uputio zahtjev svih elemenata tumačenja prava Unije koji tom sudu omogućuju da ocijeni usklađenost nacionalne mjere s tim pravom kako bi donio odluku u predmetu koji se pred njim vodi. U području državnih potpora Sud može sudu koji je uputio zahtjev pružiti, među ostalim, elemente tumačenja koji mu omogućuju da utvrdi može li se nacionalna mjera kvalificirati kao „državna potpora” u smislu prava Unije (presuda od 10. lipnja 2010., Fallimento Traghetti del Mediterraneo SpA, C‑140/09, EU:C:2010:335, t. 24. i navedena sudska praksa).

59

U tom pogledu valja podsjetiti da se javne potpore, koje predstavljaju mjere javne vlasti kojima se u povoljniji položaj stavljaju određena poduzeća ili proizvodi, bitno razlikuju od naknade štete koju nacionalna tijela eventualno moraju platiti pojedincima, na taj način popravljajući štetu koju su im uzrokovala. Tako naknada štete ne čini državnu potporu u smislu prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 1988., Asteris i dr., 106/87 do 120/87, EU:C:1988:457, t. 23. i 24.).

60

S druge strane, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 69. i 70. svojeg mišljenja, pri utvrđivanju čine li iznosi „državnu potporu” nije bitno kvalificiraju li se, na temelju nacionalnog prava, tužbe kojima se zahtijeva njihovo plaćanje kao „zahtjevi za popravljanje štete” odnosno kao „zahtjevi za naknadu štete”.

61

U ovom slučaju, iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi to da je cilj tužbi koje su tužitelji u glavnim postupcima podnijeli latvijskom upravnom sudu protiv regulatornog tijela bio ishoditi plaćanje iznosa za koje su smatrali da im se duguju u skladu s člankom 40. stavkom 1. Zakona o energiji i da su na njih zadržali pravo nakon 2005. godine, na temelju članka 30. stavka 1. Zakona o tržištu električne energije. Naime, u odluci od 20. siječnja 2010. Latvijas Republikas Satversmes tiesa (Ustavni sud) zaključio je da je regulatorno tijelo, zbog pogreške u tumačenju tog članka 30. stavka 1., nepravilno propustilo aktualizirati, počevši od 8. lipnja 2005., cijenu otkupa električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije.

62

S druge strane, iz pojašnjenja suda koji je uputio zahtjev ne proizlazi to da su iznosi o kojima je riječ u glavnim postupcima po svojoj naravi „naknada štete” u smislu sudske prakse navedene u točki 59. ove presude. Naime, tužitelji u glavnim postupcima ne zahtijevaju popravljanje štete koja bi se razlikovala od one nastale neplaćanjem punog iznosa prednosti za koji smatraju da na njega imaju pravo u skladu s latvijskim zakonodavstvom koje je bilo na snazi od 2006. do 2008. godine. Suprotno tomu, bilo bi drukčije da je predmet tužbi u glavnim postupcima bio popravljanje štete nastale nakon tog neplaćanja.

63

Iz toga slijedi da su iznosi o kojima je riječ u glavnim postupcima iste prirode kao oni koje su tužitelji u glavnim postupcima već primili od 2006. do 2008. godine u skladu s tim zakonodavstvom i u odnosu na koje oni zahtijevaju isključivo ispravak.

64

U tim okolnostima kvalifikacija iznosa poput onih koje zahtijevaju tužitelji u glavnim postupcima, na temelju mjerodavnog latvijskog zakonodavstva, kao „državnih potpora” ovisi o pitanju čini li takvu potporu sâma prednost koja je dodijeljena proizvođačima električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije na temelju tog propisa.

65

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da prilikom uspostavljanja „državne potpore” u smislu te odredbe nacionalnim propisom, navedenu potporu čini i plaćanje iznosa koji se zahtijeva sudskim putem u skladu s tim propisom.

66

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da u situaciji u kojoj cjenovna prednost dodijeljena poduzećima proizvođačima električne energije iz obnovljivih izvora energije čini „državnu potporu” u smislu te odredbe, zahtjeve tužiteljâ u glavnim postupcima valja smatrati zahtjevima za plaćanje dijela te državne potpore koji nije primljen odnosno zahtjevima da sud kojem su upućeni dodijeli neku drugu državnu potporu.

67

U tom pogledu, iz točaka 61. do 63. ove presude proizlazi da se zahtjevima tužiteljâ u glavnim postupcima nastoji ishoditi plaćanje dijela cjenovne prednosti dodijeljene proizvođačima električne energije iz obnovljivih izvora energije za koji smatraju da im se duguje u skladu s latvijskim zakonodavstvom koje je bilo na snazi od 2006. do 2008. godine.

68

Slijedom navedenog, ako ta cjenovna prednost čini „državnu potporu” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, zahtjevi tužiteljâ u glavnim postupcima odgovaraju zahtjevu za plaćanje dijela te državne potpore.

69

Međutim, Komisija smatra da iznosi koje je nacionalni sud dodijelio tužiteljima u glavnim postupcima čine državnu potporu različitu od cjenovne prednosti uspostavljene latvijskim propisom o kojemu je riječ.

70

U prilog svojoj tvrdnji Komisija najprije ističe da pravnu osnovu „državnih potpora” koje su presudama Administratīvā apgabaltiese (Okružni upravni sud) dodijeljene tužiteljima u glavnim postupcima čine sâme presude tog suda, a ne Zakon o energiji.

71

Međutim, valja utvrditi da je spomenuti sud u tim presudama dodijelio iznose koje su zahtijevali tužitelji u glavnim postupcima isključivo primjenjujući Zakon o tržištu električne energije kako ga tumači Latvijas Republikas Satversmes tiesa (Ustavni sud).

72

Nadalje, Komisija općenito smatra, pri čemu se poziva na točku 17. presude od 8. prosinca 2011., France Télécom/Komisija (C‑81/10 P, EU:C:2011:811), da je s gledišta prava Unije nebitno to dodjeljuje li državnu potporu sud ili neko drugo tijelo, osobito upravno. Mjere državne potpore objektivno definiraju njihovi učinci, a ne njihovi uzroci odnosno ciljevi. Kada državnu potporu ne bi mogao dodijeliti nacionalni sud, pojam „državna potpora” ne bi bio definiran „objektivno”, s obzirom na učinke mjere o kojoj je riječ, nego „subjektivno”, s obzirom na javno tijelo koje ju je donijelo.

73

Međutim, sudska praksa koja je navedena u prethodnoj točki ove presude i u skladu s kojom „državne potpore” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a obilježavaju njihovi učinci, a ne ciljevi, ne znači to da tu potporu iscrpno definiraju samo njezini učinci, uz isključenje svih ostalih kriterija. Naime, državnu potporu definira i njezina priroda, ako ništa drugo zbog toga što je dodijeljena „putem državnih sredstava”, kao što se to izrijekom propisuje u članku 107. stavku 1. UFEU‑a. Prema tome, sudska praksa koju navodi Komisija nema doseg na koji ona upućuje. Konkretno, na temelju te prakse nije moguće izvesti nikakav zaključak u pogledu mogućnosti da nacionalni sud dodijeli državnu potporu.

74

Naposljetku, Komisija se poziva na presudu od 4. ožujka 2020., Buonotourist/Komisija (C‑586/18 P, EU:C:2020:152), u kojoj je Sud ocijenio da je Talijanska Republika presudom Consiglia di Stato (Državno vijeće, Italija) dodijelila pružatelju usluga autobusnog prijevoza državnu potporu u obliku naknade za obveze pružanja javne usluge.

75

Međutim, valja istaknuti da je Sud u toj presudi, kao što to proizlazi iz njezine točke 97., naveo isključivo to da je mjera potpore o kojoj je riječ „bila predmet odluke Consiglio di Stato (Državno vijeće)”. Iako nacionalni sud može, prema potrebi, donijeti presudu iz koje proizlazi da jedna od stranaka mora, u skladu s nacionalnim pravom, primiti iznos koji odgovara državnoj potpori, to nikako ne znači da on sâm u tom slučaju dodjeljuje tu potporu. Jedini je učinak spomenute presude taj da ona, na temelju pravomoćnosti, obvezuje drugu stranku, u pravilu nadležno upravno tijelo, na plaćanje navedene potpore. Tako je u predmetu u kojem je donesena presuda od 4. ožujka 2020., Buonotourist/Komisija (C‑586/18 P, EU:C:2020:152), naknada za obveze pružanja javne usluge bila predviđena odlukom talijanskih tijela, kao što to proizlazi iz točke 17. te presude.

76

U svakom slučaju, uspostavljanje državne potpore kao takvo ne može proizići iz sudske odluke. Naime, ono sadržava ocjenu o primjerenosti koja nije svojstvena sudačkoj dužnosti.

77

Valja dodati da primjena pravila Unije u području državnih potpora počiva na obvezi lojalne suradnje između nacionalnih sudova, s jedne strane, te Komisije i sudova Unije, s druge strane, u okviru koje svatko djeluje sukladno ulozi koja mu je dodijeljena UFEU‑om. U okviru te suradnje nacionalni sudovi moraju poduzeti sve opće i posebne mjere koje jamče ispunjavanje obveza koje proizlaze iz prava Unije i suzdržati se od onih koje bi mogle dovesti u opasnost ostvarenje ciljeva Ugovora, kao što i proizlazi iz članka 4. stavka 3. UEU‑a (presuda od 21. studenoga 2013., Deutsche Lufthansa, C‑284/12, EU:C:2013:755, t. 41.).

78

Slijedom navedenog, iako se nacionalnim propisom o kojem je riječ uspostavlja prednost koja čini državnu potporu u korist proizvođačâ električne energije iz obnovljivih izvora energije, iznosi koji su dodijeljeni tužiteljima u glavnim postupcima u predmetima u kojima su donesene presude Administratīvā apgabaltiese (Okružni upravni sud) ne mogu se ni u kojem slučaju smatrati državnom potporom različitom od te prednosti.

79

Stoga na četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da kada nacionalni propis kojim se uspostavlja zakonsko pravo na primitak višeg iznosa za električnu energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora energije čini „državnu potporu” u smislu te odredbe, zahtjeve upućene sudovima s ciljem cjelovitog ostvarivanja tog prava valja smatrati zahtjevima za plaćanje dijela te državne potpore koji nije primljen, a ne zahtjevima da sud kojem su upućeni dodijeli neku drugu državnu potporu.

80

Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da u slučaju da zahtjeve o kojima je riječ u glavnim postupcima treba smatrati zahtjevima za plaćanje dijela državne potpore koji još nije primljen, prilikom tog plaćanja valja uzeti u obzir situaciju na tržištu električne energije i stanje zakonodavstva koje je na snazi na datum plaćanja, uključujući postojeća ograničenja u pogledu prekomjernih naknada.

81

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, prethodno pitanje upućeno Sudu mora se odnositi na tumačenje prava Unije koje je objektivno potrebno za odluku koju nacionalni sud treba donijeti (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 7. rujna 2016., Velikova, C‑228/15, neobjavljeno, EU:C:2016:641, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

82

Valja istaknuti to da se okolnosti navedene u petom prethodnom pitanju odnose u biti na ocjenu usklađenosti mjera o kojima je riječ u glavnim postupcima s unutarnjim tržištem, ako te mjere treba kvalificirati kao državnu potporu. Na temelju ustaljene sudske prakse, ocjena spojivosti državne potpore ili programa potpora s unutarnjim tržištem spada u isključivu nadležnost Komisije koja djeluje pod nadzorom suda Unije (presude od 23. ožujka 2006., Enirisorse, C‑237/04, EU:C:2006:197, t. 23. i od 27. siječnja 2022., Fondul Proprietatea, C‑179/20, EU:C:2022:58, t. 83. i navedena sudska praksa). Slijedom navedenog, to pitanje očito nije korisno za donošenje odluka u glavnim postupcima.

83

Iz navedenog slijedi da je peto pitanje nedopušteno.

84

Svojim šestim i sedmim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li za potrebe tumačenja članka 107. stavka 1. UFEU‑a relevantno to što se, s jedne strane, vjetroelektranama, za razliku od hidroelektrana, u prošlosti isplaćivao puni iznos potpore i to što je, s druge strane, samo jedan dio hidroelektrana primio naknadu štete.

85

Valja podsjetiti na to da potreba za tumačenjem prava Unije koje će biti korisno nacionalnom sudu zahtijeva da on odredi činjenični i zakonodavni okvir unutar kojeg se nalaze pitanja koja postavlja ili da barem objasni činjenične tvrdnje na kojima se ona temelje. Naime, u okviru postupka iz članka 267. UFEU‑a Sud je isključivo ovlašten izjasniti se o tumačenju nekog Unijina akta polazeći od činjenica koje mu navede nacionalni sud (presuda od 26. listopada 2017., Balgarska energiyna borsa, C‑347/16, EU:C:2017:816, t. 56. i navedena sudska praksa).

86

Prema sudskoj praksi Suda, ta potreba za preciznošću osobito vrijedi u području tržišnog natjecanja, koje obilježavaju složene činjenične i pravne situacije (presuda od 26. listopada 2017., Balgarska energiyna borsa, C‑347/16, EU:C:2017:816, t. 57. i navedena sudska praksa).

87

Važno je naglasiti da podaci dostavljeni u zahtjevima za prethodnu odluku ne služe samo tomu da omoguće Sudu davanje korisnih odgovora već također da omoguće vladama država članica kao i drugim zainteresiranim strankama podnošenje očitovanja sukladno članku 23. Statuta Suda Europske unije. Sadržaj zahtjeva za prethodnu odluku izričito je propisan člankom 94. Poslovnika Suda, s kojim je sud koji je uputio zahtjev dužan biti upoznat, u okviru suradnje uspostavljene člankom 267. UFEU‑a, te kojeg se dužan strogo pridržavati (presuda od 26. listopada 2017., Balgarska energiyna borsa, C‑347/16, EU:C:2017:816, t. 58. i 59. i navedena sudska praksa).

88

U ovom slučaju valja utvrditi da odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, u kojoj se u bitnom navode samo činjenice iznesene u točki 84. ove presude, ne sadržava pojašnjenja o razlozima zbog kojih sud koji je uputio zahtjev pita Sud o relevantnosti tih činjenica u okviru tumačenja članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

89

U tim okolnostima, šesto i sedmo pitanje treba proglasiti nedopuštenima.

90

Svojim osmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Uredbu br. 1407/2013, osobito njezin članak 5. stavak 2., tumačiti na način da se kriteriji propisani za de minimis potpore primjenjuju na potpore o kojima je riječ u glavnim postupcima jer njihov iznos ne prelazi prag de minimis potpora utvrđen u članku 3. stavku 2. te uredbe.

91

Iako, kao što je to navedeno u točki 82. ove presude, nacionalni sudovi nisu nadležni za odlučivanje o usklađenosti državne potpore s unutarnjim tržištem, pred njima se mogu voditi sporovi koji ih obvezuju da tumače i primjenjuju pojam „potpore” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, osobito radi određivanja je li neka državna mjera koja je uvedena, a da pritom nije vođeno računa o postupku prethodne kontrole iz članka 108. stavka 3. UFEU‑a, trebala biti podvrgnuta tom postupku ili ne (presude od 18. srpnja 2007., Lucchini, C‑119/05, EU:C:2007:434, t. 50. i od 26. listopada 2016., DEI i Komisija/Alouminion tis Ellados, C‑590/14 P, EU:C:2016:797, t. 98.). Na taj način, nacionalni sud može biti pozvan da ocijeni je li državna potpora obuhvaćena derogativnim sustavom de minimis potpora, na koje se ne primjenjuje obveza prijave propisana u tom članku 108. stavku 3.

92

U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev dvoji o primjenjivosti Uredbe br. 1407/2013 u glavnim postupcima zbog skromnosti iznosa koje je sud koji odlučuje o meritumu dodijelio tužiteljima u glavnom postupku, a to su iznosi od 3406,63 eura odnosno 662,26 eura. Međutim, u skladu s člankom 5. stavkom 2. te uredbe, gornju granicu de minimis potpora treba ocjenjivati s obzirom na već dodijeljene potpore „u vezi s istim prihvatljivim troškovima” ili za „istu mjeru rizičnog financiranja”. Kao što je to navedeno u točkama 63. i 67. ove presude, iznosi koji su dodijeljeni tužiteljima u glavnim postupcima odgovaraju ispravku ukupnog iznosa potpore koji su ti tužitelji već primili i koji su još uvijek zahtijevali od 2006. do 2008. godine na temelju članka 30. stavka 1. Zakona o tržištu električne energije. Slijedom navedenog, ocjenu o tome je li potpora o kojoj je riječ u glavnim postupcima de minimis potpora valja izvesti s obzirom na ukupan iznos potpore koji su tužitelji u glavnim postupcima već primili i koji su još uvijek zahtijevali po toj osnovi u referentnom razdoblju, pod pretpostavkom da je riječ o državnoj potpori.

93

Stoga na osmo prethodno pitanje valja odgovoriti tako da Uredbu br. 1407/2013, osobito njezin članak 5. stavak 2., treba tumačiti na način da poštovanje praga de minimis potpore utvrđenog u članku 3. stavku 2. te uredbe valja ocjenjivati s obzirom na iznos potpore koji se zahtijeva na temelju mjerodavnog nacionalnog propisa zajedno s iznosom plaćanja koja su u referentnom razdoblju već izvršena na temelju tog propisa.

94

Svojim devetim i desetim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. točke (b) i (c) Uredbe 2015/1589 tumačiti na način da u slučaju u kojem iznosi koje zahtijevaju tužitelji u glavnim postupcima čine državnu potporu, tu potporu valja smatrati „novom” ili „postojećom” u smislu te odredbe. Sud koji je uputio zahtjev konkretno želi znati mogu li se ti iznosi smatrati „postojećom potporom” u skladu s člankom 1. točkom (b) podtočkom iv. Uredbe 2015/1589.

95

Kao što je to navedeno u točkama 62. i 63. ove presude, iznosi koje zahtijevaju tužitelji u glavnim postupcima predstavljaju dio cjenovne prednosti za koji smatraju da im se duguje u njihovu svojstvu proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora energije, na temelju latvijskog propisa koji je bio na snazi od 2006. do 2008. godine. Slijedom navedenog, ti iznosi iste su prirode kao ta cjenovna prednost.

96

Stoga pitanje treba li iznose o kojima je riječ u glavnim postupcima kvalificirati kao „novu potporu” ili kao „postojeću potporu” ovisi o tome kojom od tih dviju kvalifikacija valja obuhvatiti spomenutu cjenovnu prednost, s kojom su ti iznosi povezani, pod pretpostavkom da tu prednost treba kvalificirati kao „državnu potporu”.

97

Kada je riječ o pitanju pravne kvalifikacije činjenica iz glavnih postupaka, što je u isključivoj nadležnosti suda koji je uputio zahtjev, valja podsjetiti na to da je samo na Sudu da mu pruži elemente tumačenja odredbi prava Unije koje mora primijeniti.

98

U članku 1. točki (c) Uredbe 2015/1589 „novom potporom” označava se „svaka potpora, to jest programi potpora i pojedinačna potpora koje ne predstavljaju postojeću potporu, uključujući i izmjene postojećih potpora”. Na taj način, da bi se državna potpora smatrala „novom”, treba utvrditi da nije riječ o „postojećoj potpori” u smislu članka 1. točke (b) Uredbe 2015/1589, u kojoj se odredbi navodi više vrsta postojećih potpora.

99

Kao prvo, u članku 1. točki (b) podtočki i. Uredbe 2015/1589 „postojećom potporom” označavaju se „[…] programi potpore i pojedinačna potpora čija je primjena započela prije te se nastavila i nakon stupanja [UFEU‑a] na snagu [u odgovarajućim državama članicama]”.

100

U tom pogledu valja podsjetiti da je cjenovna prednost koja je u korist proizvođačâ hidroelektrične energije uspostavljena člankom 40. stavkom 1. Zakona o energiji prije stupanja Republike Latvije Uniji produljena člankom 30. stavkom 1. Zakona o tržištu električne energije.

101

Međutim, kao što to proizlazi iz teksta članka 1. točke (b) podtočke i. Uredbe 2015/1589, ta odredba primjenjuje se „ne dovodeći u pitanje […] Prilog IV. [Akta o pristupanju]”. Iz točke 3. stavka 1. drugog podstavka tog Priloga IV. proizlazi to da se sve mjere koje se primjenjuju i nakon dana pristupanja, a predstavljaju javnu potporu smatraju […] novom potporom, osim onih koje su se počele provoditi prije 10. prosinca 1994., onih navedenih u Dodatku spomenutom Prilogu IV. odnosno onih koje su prijavljene Komisiji, a ona nije iznijela prigovore na temelju ozbiljnih sumnji u pogledu usklađenosti mjera s unutarnjim tržištem [neslužbeni prijevod].

102

U ovom slučaju, mjerodavni nacionalni propis nije naveden u Dodatku Prilogu IV. Aktu o pristupanju te iz zahtjeva za prethodnu odluku ne proizlazi da se primjenjivao prije 10. prosinca 1994. odnosno da je prijavljen Komisiji kao program potpora.

103

U tim okolnostima, cjenovna prednost koja je uspostavljena Zakonom o energiji i produljena Zakonom o tržištu električne energije ne može se, iako čini državnu potporu, kvalificirati kao „postojeća potpora” u smislu članka 1. točke (b) podtočke i. Uredbe 2015/1589, što je, međutim, na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

104

Kao drugo, u članku 1. točki (b) podtočkama ii. i iii. Uredbe 2015/1589 „postojećom potporom” označava se „odobrena potpora, to jest programi potpora i pojedinačna potpora koje je odobrila Komisija ili Vijeće” odnosno „koja se smatra odobrenom” od Komisije. Iz zahtjeva za prethodnu odluku vidljivo je da cjenovnu prednost o kojoj je riječ u glavnim postupcima nisu odobrili ni Vijeće ni Komisija niti se ona može smatrati odobrenom od potonje jer joj nije prijavljena. Prema tome, tu prednost, iako se može kvalificirati kao državna potpora, nije moguće smatrati „postojećom potporom” u smislu članka 1. točke (b) podtočaka ii. i iii. Uredbe 2015/1589, što je, međutim, na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

105

Kao treće, „postojeću potporu” čini, na temelju članka 1. točke (b) podtočke iv. Uredbe 2015/1589, „potpora koja se smatra postojećom potporom u skladu s člankom 17. [te u]redbe”.

106

U članku 17. stavku 1. Uredbe 2015/1589 propisuje se da Komisijine ovlasti u vezi s povratom nezakonite potpore podliježu roku zastare od deset godina. Na temelju stavka 2. tog članka, taj rok zastare počinje teći od dana kada je nezakonita potpora dodijeljena korisniku, bilo kao pojedinačna potpora ili u okviru programa potpora, te se prekida bilo kojom radnjom koju Komisija ili neka država članica, djelujući na Komisijin zahtjev, poduzme u vezi s nezakonitom potporom. Nadalje, u skladu sa stavkom 3. navedenog članka, svaka potpora u odnosu na koju je istekao spomenuti rok zastare smatra se postojećom potporom (presuda od 26. travnja 2018., ANGED, C‑233/16, EU:C:2018:280, t. 79.).

107

Da bi se ocijenilo mogu li se iznosi koje zahtijevaju tužitelji u glavnim postupcima kvalificirati kao „postojeća potpora” u smislu članka 1. točke (b) podtočke iv. Uredbe 2015/1589, sud koji je uputio zahtjev pita Sud u svojem desetom prethodnom pitanju o tome treba li kao početak roka zastare iz članka 17. stavka 1. Uredbe 2015/1589 uzeti u obzir datum uspostavljanja cjenovne prednosti čije korištenje zahtijevaju tužitelji u glavnim postupcima ili datum kada im je po toj osnovi izvršeno stvarno plaćanje.

108

U tom pogledu, iz članka 17. stavka 2. te uredbe proizlazi da u pogledu utvrđivanja datuma od kojega počinje teći rok zastare od deset godina ta odredba upućuje na datum dodjele potpore korisniku, a ne na datum donošenja programa potpora (vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2011., France Télécom/Komisija, C‑81/10 P, EU:C:2011:811, t. 81.).

109

Osim toga, za potrebe računanja tog roka zastare valja smatrati da je potpora o kojoj je riječ dodijeljena korisniku isključivo na datum kada mu je stvarno isplaćena (presuda od 8. prosinca 2011., France Télécom/Komisija, C‑81/10 P, EU:C:2011:811, t. 82.).

110

Naime, cilj je članka 17. Uredbe 2015/1589 utvrditi rok u kojem Komisija može izvršiti povrat nezakonito isplaćene potpore. Slijedom navedenog, početak tog roka ne može se utvrditi s datumom koji prethodi datumu isplate nezakonite potpore.

111

U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 67. ove presude, iznosi koje zahtijevaju tužitelji u glavnim postupcima odgovaraju dijelu cjenovne prednosti za koji smatraju da im se duguje u skladu s latvijskim zakonodavstvom koje je bilo na snazi od 2006. do 2008. godine i koja im nije isplaćena istodobno s preostalim dijelom te prednosti. Međutim, sve dok se ti iznosi stvarno ne isplate, iz prethodne točke proizlazi da rok zastare iz članka 17. Uredbe 2015/1589 ne počinje teći. Točno je da je Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud) prihvatila zahtjeve tužitelja u glavnim postupcima u iznosima od 3406,63 eura odnosno 662,26 eura. Međutim, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 87. svojeg mišljenja, presudama tog suda predviđala se odgoda njihova izvršenja do prijave potpora o kojima je riječ i naknadne Komisijine odluke koja se na njih odnosi. Slijedom navedenog, stvarna dodjela tih potpora, odnosno isplata dodijeljenih iznosa još nije provedena i rok zastare predviđen člankom 17. stavkom 1. Uredbe 2015/1589 nije, prema tome, počeo teći niti je a fortiori istekao.

112

Prema tome, uvjeti iz članka 1. točke (b) podtočke iv. Uredbe 2015/1589 nisu ispunjeni, tako da se iznosi o kojima je riječ u glavnim postupcima, iako ih valja kvalificirati kao mjere potpore, ne mogu smatrati „postojećom potporom” u smislu te odredbe.

113

Kao četvrto, „postojeću potporu” u smislu članka 1. točke (b) podtočke v. Uredbe 2015/1589 čini i potpora koja se takvom smatra „jer je moguće ustanoviti da u trenutku kada je započela njezina primjena nije predstavljala potporu, ali je kasnije postala potporom zbog razvoja unutarnjeg tržišta, a dotična država članica je nije izmijenila”. U toj se odredbi pojašnjava da „[u] slučaju kada određene mjere postanu potporom slijedom liberalizacije neke djelatnosti na temelju odredaba prava Unije, takve se mjere ne smatraju postojećom potporom nakon datuma utvrđenog za provedbu liberalizacije”.

114

Valja istaknuti da se u zahtjevu za prethodnu odluku ne navodi mogućnost da je instrument koji je uspostavljen u korist električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije postao potpora zahvaljujući razvoju unutarnjeg tržišta. Osim toga, kao što proizlazi iz točke 54. ove presude, kvalifikacija „državne potpore” ne zahtijeva prethodnu potpunu liberalizaciju tržišta električne energije.

115

Stoga valja smatrati da iznosi koje zahtijevaju tužitelji u glavnim postupcima, pod pretpostavkom da ih treba kvalificirati kao državnu potporu, ne čine ni „postojeću potporu” u smislu članka 1. točke (b) podtočke v. Uredbe 2015/1589.

116

S obzirom na prethodna razmatranja, na deveto i deseto prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članak 1. točke (b) i (c) Uredbe 2015/1589 treba tumačiti na način da, čim državna potpora ne odgovara nijednoj kategoriji postojećih potpora iz članka 1. točke (b) te uredbe, tu potporu – uključujući i onaj njezin dio čije se plaćanje naknadno zahtijeva – valja smatrati „novom potporom” u smislu članka 1. točke (c) navedene uredbe.

117

Svojim jedanaestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 108. stavak 3. UFEU‑a te članak 2. stavak 1. i članak 3. Uredbe 2015/1589 tumačiti na način da nacionalni sud može prihvatiti zahtjev za plaćanje iznosa koji odgovara novoj potpori koja nije prijavljena Europskoj komisiji, pod uvjetom da tu potporu nacionalna tijela o kojima je riječ prethodno uredno prijave toj instituciji, a ona u tom smislu dâ ili se smatra da je dala svoju suglasnost.

118

Tim se pitanjem želi omogućiti sudu koje je uputio zahtjev da ocjeni usklađenost presuda Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud), o kojima se trenutačno vode žalbeni postupci, s odredbama prava Unije navedenima u prethodnoj točki. Naime, kao što je to istaknuto u točki 28. ove presude, tim je presudama navedeni sud djelomično prihvatio zahtjeve društava DOBELES HES i GM i naložio regulatornom tijelu da im plati iznose od 3406,63 eura odnosno 662,26 eura, pod uvjetom da Komisija donese odluku kojom odobrava takve potpore ili da se ta odluka smatra donesenom.

119

Iz sudske prakse Suda proizlazi to da zadaća koju pravo Unije povjerava nacionalnim sudovima u provedbi sustava nadzora državnih potpora uključuje, među ostalim, obvezu tih sudova da – kada utvrde da je mjeru o kojoj je riječ trebalo prijaviti Komisiji – provjere je li dotična država članica ispunila tu obvezu i, ako to nije slučaj, proglase tu mjeru nezakonitom (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2015., OTP Bank, C‑672/13, EU:C:2015:185, t. 68.).

120

Na nacionalnim je sudovima da u skladu sa svojim nacionalnim pravom uzmu u obzir sve posljedice povrede članka 108. stavka 3. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2015., OTP Bank, C‑672/13, EU:C:2015:185, t. 69.).

121

U slučaju u kojem nacionalni sud zaprimi zahtjev za isplatu potpore koja je nezakonita jer nije prijavljena Komisiji, zadaća nadzora državnih potpora koju pravo Unije povjerava tom sudu treba stoga načelno dovesti do njegova odbijanja tog zahtjeva.

122

Međutim, odlukom nacionalnog suda kojom on nalaže tuženiku isplatu potpore o kojoj je riječ, ali pod uvjetom da je dotična nacionalna tijela prethodno prijave Komisiji, a ona dâ ili se smatra da je dala svoju suglasnost, također se može spriječiti to da se nova potpora isplati protivno članku 108. stavku 3. UFEU‑a te članku 2. stavku 1. i članku 3. Uredbe 2015/1589.

123

Prema tome, članak 108. stavak 3. UFEU‑a te članak 2. stavak 1. i članak 3. Uredbe 2015/1589 treba tumačiti na način da nacionalni sud može prihvatiti zahtjev za plaćanje iznosa koji odgovara novoj potpori koja nije prijavljena Europskoj komisiji, pod uvjetom da tu potporu nacionalna tijela o kojima je riječ prethodno uredno prijave toj instituciji, a ona u tom smislu dâ ili se smatra da je dala svoju suglasnost.

124

Svojim dvanaestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da je pri ocjeni čine li iznosi „državnu potporu” u smislu te odredbe relevantno to što se oni zahtijevaju od javnog tijela različitog od onog koje je u načelo dužno isplatiti ih u skladu s nacionalnim propisom o kojem je riječ i čiji je proračun isključivo namijenjen osiguravanju vlastita rada.

125

Iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a proizlazi to da postojanje državne potpore ovisi o državnom podrijetlu sredstava iz kojih se isplaćuje potpora o kojoj je riječ, a ne o tijelu ovlaštenom za njezino plaćanje na temelju nacionalnog prava. U tom je smislu, konkretno, nebitno ima li osoba ovlaštena za dodjelu prednosti o kojoj je riječ javnopravni ili privatnopravni status odnosno uživa li zakonom zajamčenu autonomiju na temelju nacionalnog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 2017., Komisija/TV2/Danska, C‑656/15 P, EU:C:2017:836, t. 44. i 45.).

126

Tako na kvalifikaciju prednosti kao državne potpore ne može utjecati okolnost da se jedan njezin dio – koji nije isplatilo tijelo koje je u načelu na to ovlašteno u skladu s nacionalnim pravom – zahtijeva od nekog drugog javnog tijela u okviru sudskog postupka.

127

Posljedično, na dvanaesto pitanje valja odgovoriti tako da članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da pri ocjeni čine li iznosi „državnu potporu” u smislu te odredbe nije relevantno to što se oni zahtijevaju od javnog tijela različitog od onog koje je u načelo dužno isplatiti ih u skladu s nacionalnim propisom o kojem je riječ i čiji je proračun isključivo namijenjen osiguravanju vlastita rada.

128

Svojim trinaestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se Direktivi 2002/20 protiviti to da regulatorno tijelo „eventualno naknadi štetu” tužiteljima u glavnim postupcima.

129

Kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 100. svojeg mišljenja, valja istaknuti da se ta direktiva, koja se odnosi na tržište elektroničkih komunikacija, ne primjenjuje na sektor električne energije.

130

Iz toga proizlazi da trinaesto pitanje očito nije korisno za donošenje odluka u glavnim postupcima te je stoga nedopušteno, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 47. ove presude.

131

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: