1

Svojom žalbom Intermarché Casino Achats SARL zahtijeva djelomično ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 5. listopada 2020., Intermarché Casino Achats/Komisija (T‑254/17, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2020:459), kojom je taj sud djelomično odbio njegovu tužbu na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Odluke Komisije C(2017) 1056 final od 9. veljače 2017. kojom se društvu Intermarché Casino Achats i svim društvima koja su izravno ili neizravno pod njegovim nadzorom nalaže da dopuste provođenje pretrage u skladu s člankom 20. stavcima 1. i 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 (AT.40466 – Tute 1) (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

U skladu s uvodnom izjavom 25. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.):

„Otkrivanje povreda propisa o tržišnom natjecanju postaje sve teže, pa se ovlasti [Europske] [k]omisije koje se odnose na pretrage moraju proširiti kako bi se učinkovito zaštitilo tržišno natjecanje. Komisija posebno treba imati ovlast ispitati sve osobe koje bi mogle posjedovati korisne informacije i zabilježiti dane izjave. Tijekom provođenja pretrage, službenici koje ovlasti Komisija trebaju biti ovlašteni zapečatiti prostorije na ono vremensko razdoblje koje je nužno za provođenje pretrage. U pravilu pečaćenje ne smije trajati duže od 72 sata. Službenici koje je ovlastila Komisija također moraju imati ovlast tražiti sve informacije koje smatraju relevantnima za predmet i svrhu pretrage.”

3

U poglavlju V., naslovljenom „Istražne ovlasti”, nalazi se članak 17. te uredbe, koji je naslovljen „Istraživanje gospodarskih sektora i kategorija sporazuma” u kojem se u stavku 1. navodi:

„Ako se u trgovinskim odnosima između država članica ili na zajedničkom tržištu, zbog krutosti cijena ili kroz druge indicije, može posumnjati da bi tržišno natjecanje moglo biti ograničeno ili narušeno, Komisija može provesti istraživanje pojedinog sektora gospodarstva ili posebne kategorije sporazuma prisutne u različitim sektorima. U tijeku navedenog ispitivanja tržišta, Komisija može od predmetnih poduzetnika ili udruženja poduzetnika zatražiti da pruže potrebne informacije u smislu primjene članaka [101. i 102. UFEU‑a] te u tom smislu provesti sve potrebne pretrage.”

4

U članku 19. navedene uredbe, naslovljenom „Ovlasti za uzimanje izjava”, predviđa se:

„1.   S ciljem izvršenja obveza koje su joj povjerene ovom Uredbom, Komisija može uzeti izjavu od svake fizičke ili pravne osobe koja pristane na davanje izjave u svrhu prikupljanja informacija koje se odnose na predmet ispitivanja.

2.   Kada se ispitivanje sukladno stavku 1. provodi u prostoru poduzetnika, Komisija o tome obavješćuje tijelo države članice nadležno za tržišno natjecanje na čijem se državnom području izjava uzima. Ako tako nalaže tijelo države članice nadležno za tržišno natjecanje, njezini službenici mogu pružati pomoć službenim osobama i drugom pratećem osoblju ovlaštenom od Komisije za provođenje ispitivanja.”

5

U članku 20. te uredbe, naslovljenom „Ovlasti Komisije u provođenju pretraga”, navodi se:

„1.   Kako bi izvršila obveze koje su joj povjerene ovom Uredbom, Komisija može provesti sve neophodne pretrage poduzetnika i udruženja poduzetnika.

2.   Službene osobe i drugo prateće osoblje ovlašteno od Komisije da provedu pretrage imaju pravo:

3.   Službene osobe i drugo prateće osoblje ovlašteno od Komisije za provođenje pretrage izvršava obveze iz svoje nadležnosti na temelju predočenog pisanog naloga u kojem se navodi predmet i svrha pretrage kao i kazne predviđene člankom 23. ako je iznošenje traženih poslovnih knjiga ili druge poslovne dokumentacije nepotpuno ili ako su odgovori na pitanja postavljena sukladno stavku 2. ovog članka netočni ili zavaravajući. Komisija prije provođenja pretrage u razumnom roku o tome obavješćuje tijelo države članice nadležno za tržišno natjecanje na čijem se državnom području pretraga provodi.

4.   Poduzetnici i udruženja poduzetnika obvezuju se dopustiti provođenje pretraga koje je odlukom naredila Komisija. U odluci se navodi predmet i svrha pretrage, određuje datum početka pretrage i navode kazne propisane člankom 23. i 24., te pravo na postupak preispitivanja od strane Suda [Europske unije]. Komisija donosi predmetne odluke nakon izvršenih konzultacija s tijelom države članice nadležnim za tržišno natjecanje na čijem se državnom području treba provesti pretraga.

5.   Službene osobe kao i osobe opunomoćene ili imenovane od strane tijela države članice nadležnog za tržišno natjecanje na čijem se državnom području treba izvršiti pretraga, dužne su, postupajući po zahtjevu tog tijela ili Komisije, aktivno pomagati službenim osobama i ostalom pratećem osoblju koje je ovlastila Komisija. U navedenu svrhu imaju ovlasti navedene u stavku 2.

6.   Ako službene osobe i drugo prateće osoblje koje je ovlastila Komisija ustanove da se poduzetnik opire pretrazi koja je naložena sukladno ovom članku, predmetna država članica dužna im je pružiti potrebnu pomoć, tražeći pritom ako je to potrebno, i pomoć policije ili drugog odgovarajućeg tijela, kako bi im se osiguralo nesmetano provođenje pretrage.

7.   Ako je za pomoć propisanu stavkom 6. u smislu nacionalnih propisa potrebno odobrenje suda, takvo će se odobrenje zatražiti. Takav sudski nalog može se također tražiti kao preventivna mjera.

8.   Ako se zatraži sudski nalog iz stavka 7., nacionalno sudsko tijelo provjerava vjerodostojnost odluke Komisije te mjere prisile koje ne smiju biti ni proizvoljne niti pretjerane s obzirom na predmet pretrage. Nadzirući proporcionalnost prisilnih mjera, nacionalno sudsko tijelo može zatražiti izravno od Komisije ili posredovanjem tijela države članice nadležnog za tržišno natjecanje, da pruži detaljna objašnjenja, posebno o razlozima na temelju kojih Komisija sumnja na povredu članaka [101. i 102. UFEU‑a], kao i o ozbiljnosti moguće povrede te načinu na koji je određeni poduzetnik u istu uključen. Međutim, nacionalno sudsko tijelo ne smije dovoditi u pitanje nužnost provođenja pretrage niti tražiti dostavu informacija iz akata Komisije. Zakonitost odluke Komisije podliježe postupku preispitivanja isključivo od strane Suda.”

6

Člankom 23. Uredbe br. 1/2003, naslovljenim „Novčane kazne”, u stavku 1. predviđa se:

„Komisija može odlukom poduzetnicima i udruženjima poduzetnika propisati novčane kazne koje ne prelaze 1 % ukupnog prihoda ostvarenog u prethodnoj poslovnoj godini kada namjerno ili nepažnjom:

[…]

7

Člankom 2. Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.), koji je naslovljen „Pokretanje postupka”, u stavku 3. predviđa se:

„Komisija može prije pokretanja postupka izvršiti svoje istražne ovlasti prema poglavlju V. Uredbe [br. 1/2003].”

8

U poglavlju III., naslovljenom „Istrage koje vodi Komisija”, nalazi se članak 3. Uredbe br. 773/2004, koji je naslovljen „Ovlaštenje za uzimanje iskaza” u kojem se navodi:

„1.   Ako Komisija razgovara s osobom uz njezin pristanak u skladu s člankom 19. Uredbe [br. 1/2003], ona na početku razgovora navodi pravnu osnovu i svrhu razgovora i podsjeća da je on dobrovoljne prirode. Ona također obavješćuje osobu koja mu pristupa o svojoj namjeri bilježenja razgovora.

2.   Razgovor se može voditi bilo kojim putem, uključujući telefonski ili elektronički.

3.   Komisija može bilježiti u bilo kojem obliku iskaze osoba koje pristupaju razgovoru. Kopija svakog zapisa stavlja se na raspolaganje takvoj osobi radi odobrenja. Prema potrebi Komisija određuje rok u kojem ta osoba može dostaviti moguće ispravke iskaza.”

9

Okolnosti spora sažete su u točkama 2. do 8. pobijane presude na sljedeći način:

„2. Intermarché Casino Achats […] zajedničko je društvo kći društava EMC Distribution, koje je samo društvo kći društva Casino, Guichard‑Perrachon (u daljnjem tekstu: Casino), i ITM Alimentaire International, koje je samo društvo kći društva ITM Entreprises (u daljnjem tekstu: Intermarché), koja obavljaju svoje djelatnosti uglavnom u sektoru distribucije prehrambenih i neprehrambenih proizvoda. Njegova je glavna zadaća pregovaranje, u ime i za račun svojih društava majki, o uvjetima kupnje proizvoda te sklapanje s dobavljačima godišnjeg ugovora predviđenog francuskim pravom.

3. Nakon što je primila informacije o razmjeni informacija između Casina i Intermarchéa u sektoru robe široke potrošnje, Europska komisija donijela je [spornu odluku].

4. Izreka [sporne] odluke glasi:

‚Članak 1.

Intermarché Casino Achats […] i sva društva koja su izravno ili neizravno pod njegovim nadzorom dužni su dopustiti provođenje pretrage koja se odnosi na moguće sudjelovanje u usklađenom djelovanju koje je protivno članku 101. [UFEU‑a] na tržištima opskrbe robom široke potrošnje, na tržištu prodaje usluga proizvođačima proizvoda zaštićenih žigom i na tržištima prodaje robe široke potrošnje potrošačima. Ta usklađena djelovanja uključuju:

Ta se pretraga može obaviti u bilo kojem prostoru poduzetnika […].

[Intermarché Casino Achats] ovlašćuje dužnosnike i druge osobe koje je Komisija zadužila da provedu pretragu te dužnosnike i ostale osobe, koje je tijelo dotične države članice nadležno za tržišno natjecanje ovlastilo da im pomogne ili koje je potonje tijelo imenovalo u tu svrhu, da pristupe svim prostorima i prijevoznim sredstvima tijekom uobičajenog radnog vremena ureda. Dopušta da se pregledaju poslovne knjige i svi drugi poslovni dokumenti, neovisno o njihovu obliku, ako to dužnosnici i druge ovlaštene osobe zatraže, te im omogućuje da ih pregledaju na licu mjesta i da uzmu ili dobiju u bilo kojem obliku presliku ili izvadak iz tih knjiga ili dokumenata. Dopušta da se tijekom trajanja pretrage, i ako je to u tu svrhu potrebno, zapečate svi poslovni prostori i knjige ili dokumenti. Neposredno na licu mjesta daje usmena objašnjenja u vezi s predmetom i svrhom pretrage ako to dužnosnici ili osoblje zatraže, i ovlašćuje svakog predstavnika ili člana osoblja na davanje takvih objašnjenja. Dopušta da se ta objašnjenja pohrane u svim mogućim oblicima.

Članak 2.

Pretraga može započeti 20. veljače 2017. ili ubrzo nakon toga.

Članak 3.

[Intermarché Casino Achats] i sva društva koja su izravno ili neizravno pod njegovim nadzorom adresati su ove odluke.

Ta se odluka netom prije pretrage dostavlja poduzetniku […] koji je njezin adresat na temelju članka 297. stavka 2. [UFEU‑a].’

5. Nakon što ga je Komisija obavijestila o toj pretrazi, francuski Autorité de la concurrence (Tijelo nadležno za tržišno natjecanje, Francuska) pokrenuo je postupak pred sucem nadležnim za određivanje pritvora pri tribunalu de grande instance de Créteil (Okružni sud u Créteilu, Francuska) kako bi od njega zatražio da odobri provođenje pretrage i oduzimanje predmeta u prostorima tužitelja. Rješenjem od 17. veljače 2017. sudac nadležan za određivanje pritvora odobrio je pretrage i oduzimanja predmeta koji se traže kao preventivna mjera. Budući da nijedna od mjera poduzetih tijekom pretrage nije zahtijevala uporabu ‚drugih odgovarajućih tijela’ u smislu članka 20. stavaka 6. do 8. Uredbe br. 1/2003, to rješenje nije dostavljeno tužitelju.

6. Pretraga je počela 20. veljače 2017., a na taj su datum Komisijini inspektori zajedno s predstavnicima francuskog Tijela nadležnog za tržišno natjecanje došli u sjedište tužitelja te su mu dostavili [spornu] odluku.

7. Komisija je u okviru pretrage, među ostalim, pretražila urede, prikupila opremu, konkretno računalnu (prijenosna računala, mobilne telefone, tablete, uređaje za pohranu), saslušala nekoliko osoba te izradila kopije sadržaja s prikupljene opreme.

8. Tužitelj je 24. veljače 2017. uputio Komisiji dopis u kojem je iznio zadrške u pogledu pravilnosti saslušanjâ i općenito u pogledu pretrage. Te su zadrške dopunjene u dopisu upućenom Komisiji 13. ožujka 2017.”

10

Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. travnja 2017. žalitelj je podnio tužbu na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje sporne odluke. U prilog svojoj tužbi žalitelj je u biti istaknuo tri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temeljio se na prigovoru nezakonitosti članka 20. stavaka 1. i 4. Uredbe br. 1/2003, drugi se temeljio na povredi obveze obrazlaganja i treći na povredi prava na nepovredivost doma.

11

Opći je sud u okviru mjera upravljanja postupkom zatražio od Komisije da podnese indicije o navodnim povredama kojima je raspolagala na dan donošenja sporne odluke.

12

Komisija je u odgovoru na to podnijela, među ostalim, zapisnike s razgovorâ s trinaest dobavljača proizvoda široke potrošnje o kojima je riječ koji su redovito sklapali sporazume s Casinom i Intermarchéom, koje je održala 2016. i 2017. (prilozi Q.1 do Q.13 Komisijinu odgovoru od 10. siječnja 2019.) (u daljnjem tekstu: razgovori s dobavljačima).

13

Opći je sud pobijanom presudom, s obzirom na to da je smatrao da Komisija nije raspolagala dovoljno ozbiljnim indicijama na temelju kojih se moglo sumnjati na postojanje povrede koja se sastojala u razmjeni informacija između Casina i Intermarchéa u pogledu njihovih budućih poslovnih strategija, poništio članak 1. točku (b) sporne odluke. U preostalom je dijelu odbio tužbu te je svakoj od stranaka naložio snošenje vlastitih troškova.

14

Svojom žalbom žalitelj od Suda zahtijeva da:

15

Komisija od Suda zahtijeva da:

16

Vijeće Europske unije od Suda zahtijeva da:

17

Žalitelj u prilog svojoj žalbi ističe tri žalbena razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na tome da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava time što je odbio prigovor nezakonitosti članka 20. stavaka 1. i 4. Uredbe br. 1/2003 koji se temelji na nepostojanju pravnih lijekova protiv provođenja pretraga. Drugi žalbeni razlog temelji se na tome da je Opći sud povrijedio članak 19. Uredbe br. 1/2003, članak 3. Uredbe br. 773/2004 i članak 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) time što je smatrao da zapisnici koje je sastavila Komisija, kako bi potkrijepila dovoljnu ozbiljnost indicija kojima raspolaže, nisu sadržavali formalnu nepravilnost koja bi utjecala na njihovu dokaznu vrijednost. Treći žalbeni razlog temelji se na tome da je Opći sud povrijedio pravo na nepovredivost doma time što je odbio žaliteljev argument koji se temelji na tome da u spornoj odluci nije ograničeno trajanje pretrage.

18

Žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava time što je, u točkama 46. do 79. pobijane presude, odbio prigovor nezakonitosti članka 20. stavaka 1. i 4. Uredbe br. 1/2003 koji se temelji na nepostojanju pravnih lijekova protiv provođenja pretraga.

19

U okviru prvog prigovora žalitelj tvrdi da, suprotno tvrdnji Općeg suda u točki 51. pobijane presude, Europski sud za ljudska prava u presudama od 21. veljače 2008., Ravon i drugi protiv Francuske (CE:ECHR:2008:0221JUD001849703), od 21. prosinca 2010., Société Canal Plus i drugi protiv Francuske (CE:ECHR:2010:1221JUD002940808), od 21. prosinca 2010., Compagnie des gaz de pétrole Primagaz protiv Francuske (CE:ECHR:2010:1221JUD002961308) i od 2. listopada 2014., Delta Pekárny a.s. protiv Češke Republike (CE:ECHR:2014:1002JUD000009711) nije presudio da se pravni lijekovi trebaju ocjenjivati zajedno kako bi ispunili zahtjeve tog suda koji se odnose na pravo na djelotvoran pravni lijek. Stoga zaključak Općeg suda u točki 69. pobijane presude, prema kojem se postojanje djelotvornog pravnog lijeka može ocijeniti na temelju sveobuhvatne analize više pravnih lijekova koji pojedinačno ne ispunjavaju zahtjeve Europskog suda za ljudska prava, sadržava pogrešku koja se tiče prava.

20

U okviru drugog prigovora žalitelj tvrdi da je Opći sud u svakom slučaju počinio pogrešku koja se tiče prava time što je tvrdio da postojeći pravni lijekovi omogućuju sva osporavanja u pogledu provođenja pretraga pred sudom Unije.

21

Na prvom mjestu, naglašava da Opći sud nije proveo cjelovitu analizu dostupnih pravnih lijekova protiv odluka donesenih u okviru pretraga, nego je, sporedno, uputio na tužbu protiv Komisijinih akata kojima se odbija zahtjev za zaštitu povjerljivosti komunikacije između odvjetnika i njihovih klijenata te tužbu protiv Komisijinih akata kojima se odbija zahtjev za zaštitu privatnog života članova osoblja poduzetnika, koje je naveo u točkama 61. i 62. pobijane presude. Potonji pravni lijek, usto, još nije siguran te stoga nije djelotvoran (presuda ESLJP‑a od 10. rujna 2010., Mac Farlane protiv Irske, CE:ECHR:2010:0910JUD003133306).

22

Na drugom mjestu, Opći sud nije utvrdio nijedan trenutačan pravni lijek za osporavanje drugih mjera poduzetih u skladu s odlukom o pretrazi, kao što je oduzimanje dokumenata koji nisu obuhvaćeni opsegom pretrage. Da bi mogao osporavati takve mjere, poduzetnik nad kojim se provodi pretraga treba čekati konačnu odluku kojom se okončava postupak primjene članka 101. UFEU‑a, kao što to proizlazi iz sudske prakse Općeg suda. Takav je pravni lijek, u svojim presudama od 21. prosinca 2010., Société Canal Plus i drugi protiv Francuske (CE:ECHR:2010:1221JUD002940808) i od 21. prosinca 2010., Compagnie des gaz de pétrole Primagaz protiv Francuske (CE:ECHR:2010:1221JUD002961308), Europski sud za ljudska prava pak smatrao nedostatnim jer je neizvjestan i nije dostupan u razumnom roku.

23

Na trećem mjestu, ni drugi pravni lijekovi koje je Opći sud naveo u pobijanoj presudi ne ispunjavaju zahtjeve iz Povelje.

24

Kao prvo, tužba protiv odluke o pretrazi, navedena u točki 59. pobijane presude, očigledno je nedostatna s obzirom na to da se, po definiciji, ne odnosi na provođenje pretrage.

25

Usto, tužba protiv moguće nove odluke o pretrazi, temeljene na korištenju nezakonito oduzetim dokumentima slijedom prve odluke o pretrazi, navedena u točki 69. pobijane presude, neizvjesna je i hipotetska.

26

Kao drugo, mogućnost poduzetnika, navedena u točki 60. pobijane presude, da se usprotivi mjerama u okviru pretrage te da slijedom toga podnese tužbu protiv odluke kojom se izriče sankcija zbog ometanja pretrage i u tom okviru osporava provođenje pretrage nije djelotvoran pravni lijek, kao što je to Sud nedavno potvrdio u presudi od 6. listopada 2020., État luxembourgeois (Pravna zaštita protiv zahtjeva za informacije u području oporezivanja) (C‑245/19 i C‑246/19, EU:C:2020:795, t. 66.) i kao što to Europski sud za ljudska prava već dugo priznaje. Osim što je dostupnost te tužbe neizvjesna, s obzirom na to da ovisi o tome hoće li Komisija donijeti odluku kojom se izriče sankcija, podrazumijeva da se poduzetnik izlaže riziku da mu se izreče novčana kazna.

27

Kao treće, budući da se provođenje pretrage, uz iznimku određenih posebnih mjera, ne može osporavati tužbom, nije moguće pokrenuti postupak privremene pravne zaštite.

28

Kao četvrto, kad je riječ o tužbi zbog izvanugovorne odgovornosti, navedenoj u pobijanoj presudi, žalitelj naglašava da je Europski sud za ljudska prava, u presudi od 21. veljače 2008., Ravon i drugi protiv Francuske (CE:ECHR:2008:0221JUD001849703, t. 33.), presudio da mogućnost dobivanja naknade štete ne zamjenjuje djelotvoran sudski nadzor jer ne omogućuje provođenje nadzora pravilnosti mjera poduzetih na temelju pretrage.

29

Opći je sud stoga počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da postojeći pravni lijekovi, pojedinačno ili zajedno, omogućuju pravo na djelotvoran pravni lijek protiv provođenja pretraga s obzirom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava i članak 47. Povelje.

30

Na četvrtom mjestu, žalitelj tvrdi da složena kombinacija više pravnih lijekova, koju je predvidio Opći sud, u svakom slučaju nije u skladu sa zahtjevima transparentnosti i razumljivosti pravnog pravila za osobe, a fortiori kad je riječ o temeljnom pravu. Usto ističe da takva složenost nije potrebna. Naime, Unija može jednostavno predvidjeti pravo na trenutačan pravni lijek protiv provođenja pretraga, kao što je to slučaj u francuskom pravu.

31

Komisija i Vijeće osporavaju žaliteljevu argumentaciju.

32

Uvodno valja istaknuti da su točke 46. do 79. pobijane presude, koje žalitelj osporava u okviru prvog žalbenog razloga, dio obrazloženja na osnovi kojeg je Opći sud odbio prigovor nezakonitosti članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003, koji se temelji na povredi prava na djelotvoran pravni lijek zbog nepostojanja pravnog lijeka protiv mjera poduzetih u okviru pretrage.

33

Konkretnije, Opći je sud, u točkama 46. do 50. pobijane presude, najprije podsjetio na to da je pravo na djelotvoran pravni lijek utvrđeno člankom 47. Povelje i člancima 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP). Nakon što je podsjetio na to da EKLJP nije pravni instrument koji formalno predstavlja dio pravnog poretka Unije jer mu Unija nije pristupila, tako da nadzor zakonitosti treba provesti samo s obzirom na temeljna prava zajamčena Poveljom, naglasio je da iz članka 52. Povelje i objašnjenja koja se odnose na taj članak proizlazi da odredbe EKLJP‑a i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na te odredbe treba uzeti u obzir prilikom tumačenja i primjene odredbi Povelje u određenom slučaju.

34

U tom je pogledu smatrao da, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, poštovanje prava na djelotvoran pravni lijek u pogledu pretraga prostora treba ispitati s obzirom na sljedeća četiri uvjeta, odnosno da, kao prvo, mora postojati djelotvoran sudski nadzor pravilnosti odluke o provođenju takvih pretraga ili mjera poduzetih u okviru njih, u pogledu činjenica i u pogledu prava, kao drugo, u slučaju da se utvrdi nepravilnost, dostupni pravni lijek odnosno pravni lijekovi moraju moći omogućiti da se spriječi poduzimanje radnje ili, u slučaju da je nepravilna radnja već izvršena, moraju moći zainteresiranoj osobi osigurati odgovarajuće popravljanje posljedica, kao treće, dostupnost predmetnog pravnog lijeka mora biti sigurna i, kao četvrto, sudski nadzor mora se moći provesti u razumnom roku.

35

Opći je sud zatim, u točki 51. pobijane presude, istaknuo da iz te sudske prakse proizlazi i da u pogledu provođenja pretrage treba moći provesti djelotvoran sudski nadzor i da nadzor treba biti djelotvoran u posebnim okolnostima određenog predmeta, što podrazumijeva da se u obzir uzmu svi pravni lijekovi dostupni poduzetniku nad kojim se provodi pretraga te time sveobuhvatna analiza tih pravnih lijekova. Opći je sud, u točkama 54. i 55. pobijane presude, smatrao da, s obzirom na to da se provjera poštovanja prava na djelotvoran pravni lijek treba temeljiti na sveobuhvatnoj analizi pravnih lijekova koji mogu dovesti do provođenja nadzora nad mjerama poduzetim u okviru pretrage, nije važno što svaki od ispitivanih pravnih lijekova, kad se razmatraju pojedinačno, ne ispunjava uvjete potrebne da bi se priznalo postojanje prava na djelotvoran pravni lijek.

36

Opći je sud, u točkama 56. i 57. pobijane presude, usto naveo da osim mogućnosti upućivanja zahtjevâ Komisijinu službeniku za saslušanje postoji šest pravnih lijekova koji omogućuju da se pred sudom Unije ospori pretraga, odnosno tužba protiv odluke o pretrazi, tužba protiv Komisijine odluke kojom se sankcionira ometanje pretrage na temelju članka 23. stavka 1. točaka (c) do (e) Uredbe br. 1/2003, tužba protiv svakog akta koji ispunjava uvjete iz sudske prakse u pogledu akta protiv kojeg je dopušten pravni lijek te koji je donijela Komisija nakon odluke o pretrazi i u okviru provođenja pretrage, kao što je odluka kojom se odbija zahtjev za zaštitu dokumenata zbog povjerljivosti komunikacije između odvjetnika i klijenata, tužba protiv odluke kojom se okončava postupak pokrenut na temelju članka 101. UFEU‑a, postupak privremene pravne zaštite i tužba za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti.

37

Opći je sud u točkama 58. do 66. pobijane presude pojasnio zašto smatra da ti pravni lijekovi omogućuju da se pred sudom Unije ospori provođenje pretrage.

38

Naposljetku, Opći je sud, nakon analize provedene u točkama 68. do 78. pobijane presude, ocijenio da se može smatrati da sustav nadzora provođenja pretraga koji obuhvaća sve pravne lijekove navedene u točki 36. ove presude ispunjava četiri uvjeta koja proizlaze iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava.

39

Stoga je Opći sud, u točki 79. pobijane presude, odbio prigovor nezakonitosti članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003, koji se temelji na povredi prava na djelotvoran pravni lijek.

40

Kad je riječ o prvom prigovoru, koji se temelji na tome da je Opći sud, kako bi provjerio je li protiv mjera poduzetih u okviru pretrage osigurano pravo na djelotvoran pravni lijek, različite pravne lijekove trebao ispitati pojedinačno, valja podsjetiti na to da je pravo na djelotvoran pravni lijek utvrđeno člankom 47. Povelje.

41

Važno je podsjetiti i na to da je u članku 52. stavku 3. Povelje propisano da su, u onoj mjeri u kojoj Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om, značenje i opseg primjene tih prava jednaki onima iz te konvencije (presuda od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 116.).

42

Naime, kao što to proizlazi iz objašnjenja koja se odnose na članak 47. Povelje, koja, u skladu s člankom 6. stavkom 1. trećim podstavkom UEU‑a i člankom 52. stavkom 7. Povelje, valja uzeti u obzir prilikom njezina tumačenja, prvi i drugi stavak navedenog članka 47. odgovaraju članku 13. odnosno članku 6. stavku 1. EKLJP‑a (presuda od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 117.). Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, članak 6. stavak 1. EKLJP‑a je lex specialis u odnosu na članak 13. te konvencije, pri čemu su zahtjevi te druge odredbe obuhvaćeni zahtjevima prve odredbe, koji su stroži (presuda ESLJP‑a od 15. ožujka 2022., Grzęda protiv Poljske, CE:ECHR:2022:0315JUD004357218, t. 352. i navedena sudska praksa).

43

Sud je usto odlučio da mora osigurati da njegovo tumačenje članka 47. prvog stavka Povelje osigurava razinu zaštite koja ne krši onu zajamčenu člankom 13. EKLJP‑a, kako ga tumači Europski sud za ljudska prava (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2018., Belastingdienst/Toeslagen (Suspenzivni učinak žalbe), C‑175/17, EU:C:2018:776, t. 35.).

44

U tom pogledu valja istaknuti da iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da zaštita koju pruža članak 13. EKLJP‑a ne zahtijeva poseban oblik pravnog lijeka (presuda ESLJP‑a od 20. ožujka 2008., Boudaïeva i drugi protiv Rusije, CE:ECHR:2008:0320JUD001533902, t. 190.) i da, čak i ako ni jedan od pravnih lijekova predviđenih nacionalnim pravom, promatranih zasebno, ne ispunjava zahtjeve iz tog članka 13., ti ih pravni lijekovi mogu ispuniti kada se uzmu u obzir zajedno (presuda ESLJP‑a od 10. srpnja 2020., Mugemangango protiv Belgije, CE:ECHR:2020:0710JUD000031015, t. 131. i navedena sudska praksa).

45

Usto, u slučaju povrede prava na poštovanje doma, utvrđenog u članku 8. EKLJP‑a, pravni lijek je djelotvoran, u smislu članka 13. EKLJP‑a, ako je tužitelju dostupan postupak koji mu omogućuje osporavanje pravilnosti izvršenih pretraga i oduzimanja predmeta te odgovarajuće popravljanje posljedica ako su te radnje bile nezakonito naložene ili izvršene (presuda ESLJP‑a od 19. siječnja 2017., Posevini protiv Bugarske, CE:ECHR:2017:0119JUD006363814, t. 84.).

46

U tom pogledu, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na članak 6. stavak 1. odnosno na članak 8. EKLJP‑a proizlazi da bi se, kad je riječ o pretragama prostora, nedostatak prethodnog odobrenja suda, koji je mogao ograničiti provođenje pretrage ili nadzirati njezino provođenje, mogla kompenzirati ex post facto sudskim nadzorom zakonitosti i nužnosti takve istražne mjere, pod uvjetom da je taj nadzor učinkovit u posebnim okolnostima određenog predmeta. To podrazumijeva da osobe o kojima je riječ mogu ostvariti djelotvoran sudski nadzor nad spornom mjerom i njezinim provođenjem, u pogledu činjenica i u pogledu prava. Ako je radnja koja se smatra nepravilnom već izvršena, dostupni pravni lijek ili lijekovi trebaju omogućiti da se dotičnoj osobi osigura odgovarajuće popravljanje posljedica (presuda ESLJP‑a od 2. listopada 2014., Delta Pekárny a.s. protiv Češke Republike, CE:ECHR:2014:1002JUD000009711, t. 86. i 87. i navedena sudska praksa).

47

Prema tome, budući da a posteriori sudski nadzor pretrage može, pod određenim uvjetima, kompenzirati neprovođenje prethodnog sudskog nadzora i da „dostupni pravni lijek odnosno lijekovi” trebaju osigurati odgovarajuće popravljanje posljedica, valja smatrati da načelno, kako bi se utvrdilo jesu li ispunjeni zahtjevi iz članka 47. Povelje, treba uzeti u obzir sve dostupne pravne lijekove.

48

Osim toga, s obzirom na to da je žalitelj prigovorom istaknuo nezakonitost članka 20. Uredbe br. 1/2003, Opći je sud, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 51. svojeg mišljenja u predmetu Les Mousquetaires i ITM Entreprises/Komisija (C‑682/20 P, EU:C:2022:578), da bi odlučio o tom prigovoru, trebao provesti sveobuhvatnu ocjenu sustava sudskog nadzora nad mjerama poduzetim u okviru pretraga, koja nadilazi posebne okolnosti određenog predmeta.

49

U tim okolnostima, valja utvrditi da žalitelj pogrešno tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je proveo sveobuhvatnu analizu svih dostupnih pravnih lijekova za osporavanje provođenja pretraga.

50

Stoga prvi prigovor treba odbiti.

51

Kad je riječ o drugom prigovoru, na prvom mjestu valja smatrati, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 66. svojeg mišljenja u predmetu Les Mousquetaires i ITM Entreprises/Komisija (C‑682/20 P, EU:C:2022:578), da nepostojanje ustaljene sudske prakse ne može biti odlučujuće u poricanju djelotvornosti pravnog lijeka.

52

Usto, mogućnost podnošenja tužbe protiv odluke kojom se odbija zahtjev za zaštitu privatnog života članova osoblja poduzetnika, koju je Opći sud naveo u točki 62. pobijane presude, predstavlja samo primjenu na konkretan slučaj ustaljene sudske prakse, prema kojoj akte koji se mogu pobijati tužbom za poništenje u smislu članka 263. UFEU‑a čine mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji mogu utjecati na tužiteljeve interese, tako da značajno mijenjaju njegovu pravnu situaciju, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 67. svojeg mišljenja u predmetu Les Mousquetaires i ITM Entreprises/Komisija (C‑682/20 P, EU:C:2022:578).

53

Na drugom mjestu, kad je riječ o žaliteljevoj argumentaciji prema kojoj je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer nije utvrdio postojanje nijednog trenutačnog pravnog lijeka koji omogućuje osporavanje oduzimanja dokumenata koji nisu obuhvaćeni opsegom pretrage, valja pojasniti da se, kao što to proizlazi iz točke 69. pobijane presude, koju žalitelj osporava, ta argumentacija odnosi na situaciju u kojoj predmetna pretraga, u okviru koje bi mogli biti oduzeti dokumenti koji nisu obuhvaćeni opsegom pretrage, ne dovede do donošenja odluke kojom se utvrđuje povreda i izriče sankcija, nego do otvaranja nove istrage i donošenja nove odluke o pretrazi.

54

U tom pogledu valja istaknuti da je Opći sud, u navedenoj točki 69., uputio na različite pravne lijekove koje je ispitao u točkama 57. do 66. pobijane presude te je, među ostalim, u točki 59. te presude utvrdio da poduzetnici nad kojima se provodi pretraga mogu podnijeti tužbu za poništenje protiv nove odluke o pretrazi te stoga osporavati zakonitost indicija na kojima se ona temelji jer su nezakonito pribavljene tijekom prethodne pretrage.

55

Osim toga, kad je riječ o trenutačnim pravnim lijekovima za osporavanje mjera poduzetih u skladu s odlukom o pretrazi, valja istaknuti da je Opći sud, u točkama 56. i 57. pobijane presude, u biti pravilno smatrao da ti poduzetnici mogu podnijeti tužbu protiv svakog akta koji Komisija donese nakon odluke o pretrazi, uključujući tijekom provođenja pretrage, ako je protiv tog akta dopušten takav pravni lijek s obzirom na uvjete utvrđene sudskom praksom.

56

Na trećem mjestu, kad je riječ o ocjenama koje je Opći sud u pobijanoj presudi iznio o tužbi protiv odluke o pretrazi, tužbi protiv Komisijine odluke kojom se sankcionira ometanje pretrage na temelju članka 23. stavka 1. točaka (c) do (e) Uredbe br. 1/2003, postupku privremene pravne zaštite i tužbi za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti, iz točke 47. ove presude proizlazi da Opći sud ne bi smio isključiti nijedan pravni lijek dostupan poduzetniku na koji se odnosi mjera pretrage ako taj pravni lijek omogućuje osporavanje jedne ili više mjera poduzetih u okviru pretrage.

57

S obzirom na navedeno, kao prvo valja istaknuti da tužba protiv odluke o pretrazi ne može biti pravni lijek protiv mjera koje su kasnije donesene u okviru pretrage, s obzirom na to da se zakonitost akta mora ocijeniti u skladu s činjeničnim i pravnim elementima koji su postojali u trenutku u kojem je ta odluka donesena, tako da akti doneseni nakon donošenja odluke ne mogu utjecati na njezinu valjanost (vidjeti u tom smislu presudu od 17. listopada 2019., Alcogroup i Alcodis/Komisija, C‑403/18 P, EU:C:2019:870, t. 45. i 46. i navedenu sudsku praksu).

58

Međutim, kao što je to istaknuo Opći sud u točki 69. pobijane presude, u slučaju u kojem predmetna pretraga ne dovede do donošenja odluke kojom se utvrđuje povreda i izriče sankcija, nego do otvaranja nove istrage i donošenja nove odluke o pretrazi, poduzetnici nad kojima se provodi pretraga mogu podnijeti tužbu za poništenje protiv te odluke i osporavati zakonitost indicija na kojima se ona temelji jer su nezakonito pribavljene tijekom prethodne pretrage.

59

Takav pravni lijek pak, kao što to proizlazi iz točke 59. pobijane presude, može dovesti do poništenja te nove odluke ako mjere koje je Komisija poduzela tijekom prethodne pretrage nisu u skladu s opsegom odluka kojima je ona naložena (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2015., Deutsche Bahn i dr./KomisijaC‑583/13 P, EU:C:2015:404, t. 56. do 67. i 71.). Iz toga slijedi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je uzeo u obzir taj pravni lijek.

60

Kao drugo, kad je riječ o tužbi na temelju članka 263. UFEU‑a protiv Komisijine odluke kojom se sankcionira ometanje pretrage na temelju članka 23. stavka 1. točaka (c) do (e) Uredbe br. 1/2003, točno je da je Sud već presudio da nacionalno zakonodavstvo koje isključuje mogućnost da osoba koja posjeduje informacije, kojoj je nadležno nacionalno tijelo izdalo nalog za dostavu tih informacija, podnese izravno pravno sredstvo protiv te odluke ne poštuje bitan sadržaj prava na djelotvoran pravni lijek, zajamčenog člankom 47. Povelje, i, slijedom toga, da se takvo zakonodavstvo protivi njezinu članku 52. stavku 1. (presuda od 6. listopada 2020., État luxembourgeois (Pravna zaštita protiv zahtjeva za informacije u području oporezivanja), C‑245/19 i C‑246/19, EU:C:2020:795, t. 69.).

61

Međutim, Sud je do tog zaključka došao zbog toga što bi ta osoba koja posjeduje informacije, a ona nije porezni obveznik obuhvaćen istragom koja je dovela do izdavanja naloga za dostavu informacija, mogla pristupiti sudu samo ako povrijedi tu odluku tako da odbije postupiti u skladu s njom i tako se izloži kazni zbog nepoštovanja te odluke (presuda od 6. listopada 2020., État luxembourgeois (Pravna zaštita protiv zahtjeva za informacije u području oporezivanja), C‑245/19 i C‑246/19, EU:C:2020:795, t. 68.).

62

Poduzetnici na koje se odnosi odluka o pretrazi nisu pak u usporedivoj situaciji. Naime, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 79. svojeg mišljenja u predmetu Les Mousquetaires i ITM Entreprises/Komisija (C‑682/20 P, EU:C:2022:578), tužba protiv Komisijine odluke donesene na temelju članka 23. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 u slučaju ometanja pretrage nije jedini pravni lijek za osporavanje pravilnosti provođenja pretrage koji je dostupan poduzetnicima nad kojima se provodi pretraga.

63

Kao treće, kad je riječ o žaliteljevu argumentu kojim se u biti osporava djelotvornost postupka privremene pravne zaštite, koji je Opći sud naveo u točkama 64. i 65. pobijane presude, zbog toga što se provođenje pretrage, uz iznimku određenih posebnih mjera, ne može osporavati tužbom, dovoljno je podsjetiti na to da je Opći sud na mjere navedene u točkama 61. i 62. pobijane presude, protiv kojih se može podnijeti tužba na temelju članka 263. UFEU‑a, uputio samo primjera radi.

64

Kao četvrto, kad je riječ o tužbi za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti, iako iz točke 33. presude ESLJP‑a od 21. veljače 2008., Ravon i drugi protiv Francuske (CE:ECHR:2008:0221JUD001849703) proizlazi da, u pogledu pretraga prostora, postupak čija je svrha samo naknada štete ne može sam po sebi zajamčiti poštovanje prava na pošteno suđenje i prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, to ne podrazumijeva da takav postupak ne može biti dio pravnih lijekova koji su dostupni poduzetnicima o kojima je riječ i osigurati im odgovarajuće popravljanje posljedica, osobito u slučaju u kojem je pretraga koja se smatra nepravilnom već provedena.

65

Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je i tu tužbu uzeo u obzir u okviru sveobuhvatne analize mogućnosti koje se poduzetniku nude za osporavanje mjera poduzetih u okviru pretraga.

66

Osim toga, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 78. pobijane presude, neizvjesnost odluke kojom se okončava postupak primjene članka 101. UFEU‑a i rok u kojem se ona donosi treba razmotriti s obzirom na činjenicu da Komisija do donošenja te odluke ne zauzima konačno stajalište o postojanju povrede i naknadnoj sankciji poduzetnika nad kojim se provodi pretraga. Naime, određeni štetni učinci za poduzetnika prouzročeni nepravilnostima počinjenim tijekom pretrage mogu nastati samo ako i tek kada se takva odluka donese, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 59. svojeg mišljenja u predmetu Les Mousquetaires i ITM Entreprises/Komisija (C‑682/20 P, EU:C:2022:578).

67

Suprotno tomu, kao što je to Opći sud također istaknuo u točki 78. pobijane presude, ako tijekom tog razdoblja nastanu druge štetne posljedice za poduzetnika nad kojim se provodi pretraga, kao što je Komisijino štetno postupanje ili donošenje nove odluke o pretrazi na temelju prikupljenih informacija, taj poduzetnik može odmah i bez čekanja ishoda postupka zbog povrede sudu podnijeti tužbu za naknadu štete ili poništenje nove odluke o pretrazi.

68

Naposljetku, na četvrtom mjestu, kad je riječ o žaliteljevim tvrdnjama o složenosti sustava pravnih lijekova za osporavanje provođenja pretrage, valja pojasniti da je, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava navedenoj u točki 46. ove presude, kako bi se ispunili zahtjevi iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, važno da poduzetnici na koje se odnosi pretraga prostora imaju mogućnost da se ispita sadržaj njihovih osporavanja i da dobiju odgovarajuće popravljanje posljedica. Suprotno tomu, ne zahtijeva se da se svi prigovori koji se mogu istaknuti protiv mjera koje je tijelo javne vlasti donijelo na temelju odluke kojom se propisuje pretraga iznesu u okviru istog pravnog lijeka.

69

Stoga treba odbiti drugi prigovor i, posljedično, prvi žalbeni razlog u cijelosti.

70

U okviru drugog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 19. Uredbe br. 1/2003, članak 3. Uredbe br. 773/2004 i članak 7. Povelje time što je, u točkama 190. do 202. pobijane presude, smatrao da zapisnici koje je sastavila Komisija, kako bi potkrijepila dovoljnu ozbiljnost indicija kojima raspolaže, nisu sadržavali formalnu nepravilnost koja bi utjecala na njihovu dokaznu vrijednost.

71

Kao prvo, time što je, u točki 190. pobijane presude, smatrao da se pravila iz poglavlja V. Uredbe br. 1/2003, naslovljenog „Istražne ovlasti”, ne primjenjuju prije pokretanja formalne istrage, Opći sud uveo je razlikovanje između dviju faza postupka, one koja prethodi pokretanju formalne istrage i one koja slijedi nakon takvog pokretanja, koja ne proizlazi ni iz Uredbe br. 1/2003 ni iz Uredbe br. 773/2004.

72

U poglavlju V. Uredbe br. 1/2003, u kojem se nalazi njezin članak 19., ne pravi se nikakva razlika između formalne i neformalne istrage odnosno između prethodne i pokrenute istrage. Takvo bi razlikovanje, uostalom, predstavljalo nerješive probleme određivanja definicije i granica. Usto, u Uredbi br. 773/2004 podsjeća se na to da Komisija može prije pokretanja postupka izvršiti svoje istražne ovlasti u skladu s tim poglavljem V. Štoviše, iz Komisijinih odgovora na pisana pitanja koja je postavio Opći sud proizlazi da ona sama smatra da se članak 19. Uredbe br. 1/2003 i članak 3. Uredbe br. 773/2004 primjenjuju na razgovore s dobavljačima.

73

Kao drugo, tvrdnja Općeg suda prema kojoj se formalnosti predviđene tim odredbama ne primjenjuju u ovom slučaju nema osnovu u sudskoj praksi navedenoj u točki 91. pobijane presude, koja se odnosi na ocjenu razumnog trajanja upravnog postupka.

74

Usto, razlikovanje između preliminarne istrage i istrage koje je Opći sud uveo u pobijanoj presudi iste je prirode kao ono koje je Sud odbio u presudi od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632).

75

Kao treće, to je tumačenje protivno i sudskoj praksi koja se odnosi na izvođenje usmenih dokaznih sredstava. Naime, prema žaliteljevu mišljenju, usmeni dokaz dopušten je u upravnim postupcima samo pod uvjetom da je informacija koja je javnoj upravi dana usmeno, u okviru sastanka, uobičajeno zabilježena i pohranjena, u obliku zvučnog zapisa, ili utvrđena u pisanom obliku, sastavljanjem zapisnika.

76

Iz pripremnih akata Uredbe br. 1/2003 proizlazi, uostalom, da je jedan od razloga nastanka članka 19. te uredbe bio taj da se omogući podnošenje usmenih izjava kao dokaznih sredstava. Isto tako, iz pripremnih akata Uredbe br. 773/2004 proizlazi da se zahtjevom da saslušana osoba odobri sadržaj zapisa nastoji zajamčiti točnost izjava.

77

To potvrđuju i točke 31. i 32. obavijesti o primjeni programa oslobađanja odnosno smanjenja kazni iz 2006., u kojoj je predviđeno da se obveza bilježenja primjenjuje od prvih usmenih izjava koje Komisija prikupi kako bi se osigurala točnost prikupljenih dokaznih sredstava.

78

Kao četvrto, tvrdnja Općeg suda, navedena u točki 190. pobijane presude, prema kojoj za indicije vrijedi manji stupanj formalnosti u odnosu na dokaze nema nikakvu osnovu u sudskoj praksi te je u suprotnosti s Komisijinom praksom u pogledu bilježenja zahtjeva za primjenu programa oslobađanja odnosno smanjenja kazni.

79

Tumačenje Općeg suda nije u skladu s namjerom zakonodavca da člankom 19. Uredbe br. 773/2004 stvori pravnu osnovu na temelju koje bi Komisija mogla usmene izjave ulagati u spis postupka te da istodobno, u članku 3. Uredbe br. 773/2004, predvidi formalna pravila kojima se osigurava točnost tih izjava.

80

Nije prihvatljivo da Komisija može prikupiti indicije tijekom faze koja prethodi istrazi a da se pritom ne pridržava odredbi članka 19. Uredbe br. 1/2003. Naime, takvo tumačenje Komisiji omogućuje da provodi istrage izvan svakog pravnog okvira i bez ikakvog sudskog nadzora.

81

Žalitelj smatra da se Komisija, iako joj treći mogu pružati informacije neformalno, na te informacije ipak ne može pozvati ako ne ispunjava formalnosti kojima se jamči cjelovitost i pouzdanost tih informacija.

82

Kao peto, činjenica da Opći sud može ispitati svjedoke ne može kompenzirati nepostojanje zapisa razgovorâ.

83

Kao šesto, kad je riječ o upućivanju Općeg suda, u točki 201. pobijane presude, na moguće odvraćajuće učinke formalnog ispitivanja na spremnost svjedoka na pružanje informacija i otkrivanje povreda, takvi bi se učinci prema žaliteljevu mišljenju mogli izbjeći jamčenjem zaštite identiteta izvorâ informacija. Usto, kao što je to žalitelj tvrdio u postupku pred Općim sudom, zbog izrazite standardiziranosti navodnih zapisnika, činjenice da je Komisija odbila iznijeti datum njihova sastavljanja i uočenih materijalnih pogrešaka postavlja se pitanje prenose li ti dokumenti vjerno stvarno održane razgovore.

84

Kao sedmo, zahtjev žurnosti u donošenju odluka o pretrazi ne može opravdati nerazmjernu povredu temeljnih prava. Usto, ništa ne sprečava bilježenje usmenih izjava ili, u najmanju ruku, sastavljanje zapisnika odmah nakon razgovorâ, koji odobravaju poduzetnici o kojima je riječ.

85

Kao osmo, to što se izjave koje su prikupljene bez formalnosti predviđenih člankom 19. Uredbe br. 1/2003 ne mogu koristiti kao dokazna sredstva povrede nije pravni lijek za povredu prava obrane u slučaju tužbe protiv odluke o pretrazi. Takvim bi se rješenjem ugrozila učinkovitost istraga jer bi to značilo da usmene izjave prikupljene prije pretrage ne mogu poslužiti za utvrđivanje povrede.

86

Žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava time što je, u točkama 202. i 218. pobijane presude, smatrao da se dokumenti koje je sastavila Komisija mogu uzeti u obzir kako bi se ocijenilo postoje li dovoljno ozbiljne indicije koje opravdavaju odluku kojom se utvrđuje povreda, iako se nisu poštovala formalna pravila kojima je uređeno bilježenje usmenih izjava. Zaključak Općeg suda da je Komisija raspolagala takvim indicijama o prvoj povredi stoga je pogrešan. Naime, taj se zaključak temelji isključivo na dokumentima koji nisu ispunjavali zahtjeve predviđene u članku 19. Uredbe br. 1/2003 i članku 3. Uredbe br. 773/2004, kao što to proizlazi iz točaka 250., 252., 253. i 256. pobijane presude.

87

Komisija osporava tu argumentaciju.

88

Komisija uvodno pojašnjava da se pokretanje istrage razlikuje i od otvaranja spisa i od pokretanja postupka u smislu članka 2. Uredbe br. 773/2004. Istraga je pokrenuta kada Komisija prvi put upotrijebi svoje istražne ovlasti i donese mjere koje podrazumijevaju prigovor da je počinjena povreda te imaju znatne posljedice na položaj poduzetnika koji se sumnjiče. Otvaranje spisa interni je akt tajništva Komisijine Glavne uprave za tržišno natjecanje kada ono dodijeli broj predmeta, a njegova je jedina svrha pohrana dokumenata. Pokretanje postupka odgovara datumu na koji Komisija donese odluku na temelju članka 2. Uredbe br. 773/2004 radi donošenja odluke u skladu s poglavljem III. Uredbe br. 1/2003.

89

S obzirom na navedeno, Komisija tvrdi, na prvom mjestu, da se žaliteljev argument prema kojem je Opći sud u pobijanoj presudi uveo razlikovanje između dviju faza, one koja prethodi pokretanju formalne istrage i one koja slijedi nakon takvog pokretanja, temelji na pogrešnom tumačenju te presude. Žalitelj ne razlikuje pokretanje istrage od pokretanja postupka. Naime, pobijana presuda odnosi se samo na obvezu primjene članka 19. Uredbe br. 1/2003 prije pokretanja istrage, a ne tijekom duljeg razdoblja koje se završava pokretanjem postupka u smislu članka 2. Uredbe br. 773/2004.

90

U svakom slučaju, podjela postupka na dvije faze, fazu prije pokretanja istrage i fazu nakon njezina pokretanja, ne predstavlja „nerješive probleme određivanja definicije i granica”. Datum na koji je Komisija prvi put upotrijebila svoje istražne ovlasti naprotiv je objektivan kriterij, koji se može lako utvrditi.

91

Na drugom mjestu, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, razlika koju Opći sud pravi između tih dviju faza postupka ima osnovu u sudskoj praksi Suda. Naime, iz sudske prakse navedene u točki 191. pobijane presude proizlazi da datum pokretanja istrage odgovara datumu na koji Komisija prvi put upotrijebi svoje istražne ovlasti. Pristup Općeg suda potvrđuje tekst članka 19. Uredbe br. 1/2003, na temelju kojeg se „ispitivanje” u smislu tog članka treba odnositi na „prikupljanj[e] informacija koje se odnose na predmet [istrage]”, koje po definiciji treba prethodno pokrenuti. Kao što to potvrđuju pripremni akti te uredbe, ta je odredba pravna osnova kojom se dopušta bilježenje usmenih izjava „u okviru istrage” kako bi se one podnijele kao „dokazna sredstva”, a ne kao puke indicije.

92

Komisija dodaje, kao prvo, da nije relevantno to što je u postupku pred Općim sudom tvrdila da zapisnici s razgovorâ s dobavljačima čine zapise na temelju članka 19. Uredbe br. 1/2003 i članka 3. Uredbe br. 773/2004, s obzirom na to da Opći sud nije odlučivao o tom argumentu.

93

Kao drugo, razlika koju Opći sud pravi između faze postupka koja prethodi prvoj upotrebi Komisijinih istražnih ovlasti i faze koja slijedi nakon takve upotrebe ne može se usporediti s razlikom između formalnih i neformalnih razgovora koju je Sud odbio u presudi od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632). U predmetu u kojem je donesena ta presuda sastanak u pogledu kojeg je Sud zaključio da se primjenjuje obveza bilježenja održao se nakon donošenja odluka o pretrazi. Dakle, odnosio se na već pokrenutu istragu i prikupljanje dokaznih sredstava koja mogu biti inkriminirajuća ili oslobađajuća. Suprotno tomu, u ovom su se slučaju razgovori s dobavljačima održali prije donošenja sporne odluke ili bilo koje druge istražne mjere. Ti su se razgovori stoga odnosili samo na prikupljanje indicija.

94

Na trećem mjestu, žaliteljeva tvrdnja prema kojoj neispunjavanje formalnosti u pogledu prikupljanja usmenih izjava prije pretrage Općem sudu onemogućuje da izvrši sudski nadzor proporcionalnosti i pravilnosti pretrage u suprotnosti je s činjenicom da je Opći sud u ovom slučaju izvršio nadzor nad indicijama, što je dovelo do djelomičnog poništenja sporne odluke. Usto, čak i kad usmeni iskaz nije zabilježen, Opći sud ima mogućnost saslušati svjedoke u skladu s člankom 94. svojeg poslovnika.

95

Primjenjivanje formalnosti predviđenih uredbama br. 1/2003 i br. 773/2004 prije pokretanja istrage dovelo bi u pitanje Komisijino provođenje prava tržišnog natjecanja jer bi joj onemogućilo da prikuplja indicije dobivene u usmenom obliku i da se koristi njima. Kad bi se Komisiji onemogućilo prikupljanje indicija u usmenom obliku, to bi ugrozilo učinkovitost istraga jer bi se time odgodilo provođenje pretraga.

96

Komisija dodaje da je načelo koje prevladava u pravu Unije načelo slobodne ocjene ili izvođenja dokazâ, iz kojeg proizlazi da je jedini kriterij relevantan za ocjenu dokazne vrijednosti pravilno podnesenih dokaza njihova vjerodostojnost (presuda od 26. rujna 2018., Infineon Technologies/Komisija, C‑99/17 P, EU:C:2018:773, t. 65.). Usto, kako bi se ocijenila dokazna vrijednost nekog dokaza, valja provjeriti vjerodostojnost informacija koje sadržava i osobito uzeti u obzir njegovo podrijetlo, okolnosti njegova nastanka i njegova adresata te razmotriti čini li se taj dokaz, s obzirom na njegov sadržaj, smislen i vjerodostojan (rješenje od 12. lipnja 2019., OY/Komisija, C‑816/18 P, neobjavljeno, EU:C:2019:486, t. 6.). Ta se načela to više primjenjuju na indicije, čija je dokazna vrijednost po definiciji manja.

97

Na četvrtom mjestu, Komisija tvrdi, kao prvo, da nije relevantno to što je u svojoj obavijesti o primjeni programa oslobađanja odnosno smanjenja kazni iz 2006., na temelju članka 19. Uredbe br. 1/2003 i članka 3. Uredbe br. 773/2004, predvidjela bilježenje usmenih zahtjeva za primjenu programa oslobađanja odnosno smanjenja kazni podnesenih prije nego što ona prvi put upotrijebi istražne ovlasti.

98

Kao drugo, žaliteljev argument prema kojem pobijana presuda omogućuje Komisiji da provodi istrage izvan svakog pravnog okvira prije pokretanja formalne istrage temelji se na pogrešnom tumačenju te presude. S jedne strane, pobijana presuda odnosi se samo na razdoblje prije nego što Komisija prvi put upotrijebi istražne ovlasti, a ne na razdoblje do pokretanja postupka u smislu članka 2. Uredbe br. 773/2004. S druge strane, predviđanje manjeg stupnja formalnosti za indicije nego za dokaze omogućuje pomirenje zahtjeva žurnosti na kojem se temelji donošenje odluka o pretrazi i učinkovitosti Komisijine istrage s očuvanjem prava obrane poduzetnika o kojima je riječ.

99

Kao treće, uvjetovanje indicija manjim stupnjem formalnosti u odnosu na dokaze ne ugrožava učinkovitost istraga. Naime, materijalni element koji ne ispunjava formalnosti predviđene uredbama br. 1/2003 i br. 773/2004 ipak može poslužiti za utvrđivanje povrede iako je njegova dokazna vrijednost manja.

100

Na petom mjestu, Komisija naglašava da je Opći sud, u točki 201. pobijane presude, samo podredno zaključio da bi se Komisijino otkrivanje protupravnih praksi i izvršavanje njezinih istražnih ovlasti ozbiljno ugrozilo kada bi ona morala bilježiti svaku usmenu izjavu prije pokretanja istrage.

101

U okviru drugog žalbenog razloga žalitelj u biti prigovara Općem sudu da je, u točki 190. pobijane presude, počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da Komisija nije dužna poštovati obvezu bilježenja razgovora na temelju odredbi članka 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s odredbama članka 3. Uredbe br. 773/2004 prije nego što službeno pokrene istragu i upotrijebi istražne ovlasti koje su joj povjerene, konkretno člancima 18. do 20. Uredbe br. 1/2003.

102

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, pri tumačenju odredbe prava Unije treba uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve i svrhu akta kojeg je ona dio (presuda od 1. kolovoza 2022., HOLD Alapkezelő, C‑352/20, EU:C:2022:606, t. 42. i navedena sudska praksa).

103

Kao prvo, iz samog teksta članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 proizlazi da je njegov cilj da se primijeni na svaki razgovor čiji je cilj prikupljanje informacija u vezi s predmetom istrage (presuda od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C‑413/14 P, EU:C:2017:632, t. 84.).

104

U članku 3. Uredbe br. 773/2004, u skladu s kojim razgovori koji se temelje na članku 19. stavku 1. Uredbe br. 1/2003 moraju ispunjavati određene formalnosti, ne pojašnjava se koje je područje primjene potonje odredbe.

105

Međutim, važno je podsjetiti na to da je Sud presudio da Komisija, na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 i članka 3. stavka 3. Uredbe br. 773/2004, ima obvezu bilježenja, u obliku po svojem izboru, svakog razgovora koji vodi na temelju članka 19. Uredbe br. 1/2003 za potrebe prikupljanja informacija koje se odnose na predmet njezine istrage (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C‑413/14 P, EU:C:2017:632, t. 90. i 91.).

106

Zato valja pojasniti da treba praviti razliku ovisno o cilju razgovora koje Komisija vodi, pri čemu su samo oni kojima se nastoje prikupiti informacije koje se odnose na predmet Komisijine istrage obuhvaćeni područjem primjene članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 te se stoga na njih primjenjuje obveza bilježenja.

107

S obzirom na navedeno, nijedan element iz teksta članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 ili članka 3. Uredbe br. 773/2004 ne dovodi do zaključka da primjena te obveze bilježenja ovisi o pitanju je li se razgovor koji je vodila Komisija održao prije službenog pokretanja istrage, kako bi se prikupile indicije o povredi, ili nakon njezina pokretanja, kako bi se prikupili dokazi o povredi.

108

Naime, tim se odredbama ni na koji način ne predviđa da primjena obveze bilježenja ovisi o pitanju mogu li se informacije na koje se ona odnosi kvalificirati kao indicije ili dokazi. Naprotiv, zbog općenite prirode pojma „informacije”, navedenog u članku 19. stavku 1. Uredbe br. 1/2003, valja smatrati da se ta odredba na jednak način primjenjuje na svaku od tih kategorija.

109

Dakako, pojmovi „indicije” i „dokazi” ne smiju se miješati, s obzirom na to da indicija po svojoj prirodi, za razliku od dokaza, ne može biti dostatna da se utvrdi određena činjenica.

110

Ipak je točno da kvalifikacija indicije ili dokaza ne ovisi o određenoj fazi postupka nego o dokaznoj vrijednosti informacija o kojima je riječ, pri čemu dovoljno ozbiljne i usklađene indicije kao „skup” mogu same dokazati povredu te se mogu upotrijebiti u konačnoj Komisijinoj odluci donesenoj na temelju članka 101. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2010., Knauf Gips/Komisija, C‑407/08 P, EU:C:2010:389, t. 47.).

111

Prema tome, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 141. svojeg mišljenja u predmetu Les Mousquetaires i ITM Entreprises/Komisija (C‑682/20 P, EU:C:2022:578), obveza bilježenja razgovora ne može ovisiti o tome kvalificiraju li se prikupljene informacije kao indicije ili kao dokazi, s obzirom na to da Komisija dokaznu vrijednost tih informacija može ocijeniti tek nakon tih razgovora, tijekom predstojećih faza postupka.

112

Osim toga, ni člankom 19. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 i člankom 3. Uredbe br. 773/2004 nije predviđeno da se obveza bilježenja primjenjuje ovisno o fazi postupka u kojoj se razgovori vode. Točno je da se člankom 19. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 predviđa da su razgovori koji se temelje na toj odredbi oni koji se vode u svrhu prikupljanja informacija koje se odnose na predmet istrage, što podrazumijeva da je istraga u tijeku. Suprotno tomu, iz te odredbe ne proizlazi da se ti razgovori moraju održati nakon službenog pokretanja istrage, koje je Opći sud u točki 190. pobijane presude odredio kao trenutak u kojem Komisija donese mjeru koja podrazumijeva prigovor da je počinjena povreda.

113

Kao drugo, kad je riječ o kontekstu članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003, valja istaknuti, s jedne strane, da se taj članak nalazi u poglavlju V. te uredbe, koje se odnosi na Komisijine istražne ovlasti. Međutim, primjena odredbi tog poglavlja nije nužno uvjetovana time da ta institucija donese mjeru koja podrazumijeva prigovor da je počinjena povreda.

114

Tako Komisija, u skladu s člankom 17. navedene uredbe, može provoditi istraživanja sektorâ, koja ne zahtijevaju prethodno donošenje takvih mjera u pogledu poduzetnika.

115

S druge strane valja istaknuti da članak 2. stavak 3. Uredbe br. 773/2004, na temelju kojeg „Komisija može prije pokretanja postupka izvršiti svoje istražne ovlasti prema poglavlju V. Uredbe [br. 1/2003]”, potvrđuje tumačenje prema kojem se odredbe koje se odnose na Komisijine istražne ovlasti popisane u navedenom poglavlju, uključujući članak 19., mogu primijeniti prije službenog pokretanja istrage, suprotno onomu što proizlazi iz točke 193. pobijane presude.

116

Točno je da je Sud, u predmetima u kojima su donesene presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija (C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 182.) i od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija (C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 38.), navedene u točki 191. pobijane presude, utvrdio da je polazna točka prethodne istrage koju provodi Komisija, u području tržišnog natjecanja, datum na koji ta institucija, koristeći se ovlastima koje joj je dodijelio zakonodavac Unije, poduzme mjere koje podrazumijevaju prigovor da je počinjena povreda i koje imaju znatne posljedice na položaj osumnjičenih poduzetnika.

117

Međutim, predmeti u kojima su donesene te presude odnosili su se na određivanje polazne točke upravnog postupka kako bi se provjerilo je li Komisija poštovala načelo razumnog roka. Ta provjera pak zahtijeva da se ispita je li ta institucija postupala pažljivo od datuma na koji je poduzetnika koji se sumnjiči da je počinio povredu prava tržišnog natjecanja Unije obavijestila o postojanju istrage.

118

Međutim, taj se datum ne može uzeti u obzir u svrhu određivanja trenutka od kojeg je Komisija dužna poštovati obvezu bilježenja razgovora koja proizlazi iz odredbi članka 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s odredbama članka 3. Uredbe br. 773/2004. Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 150. svojeg mišljenja u predmetu Les Mousquetaires i ITM Entreprises/Komisija (C‑682/20 P, EU:C:2022:578), izjave trećih prikupljene tijekom takvih razgovora mogu se odnositi na poduzetnika bez njegova znanja. Stoga bi uzimanje u obzir navedenog datuma značilo da se primjena obveze bilježenja i s njome povezanih postupovnih jamstava, koji su predviđeni u tim odredbama u korist trećih koji pristupaju razgovoru i osumnjičenog poduzetnika, odgađa do trenutka u kojem Komisija donese mjeru kojom se taj poduzetnik obavještava o tome da ga se sumnjiči. Zbog te odgode razgovori s trećima koji su održani prije takve mjere ne bi bili obuhvaćeni područjem primjene obveze bilježenja razgovora i postupovnih jamstava koji se na njih primjenjuju.

119

Naposljetku, kao treće, kad je riječ o svrsi Uredbe br. 1/2003, iz uvodne izjave 25. te uredbe proizlazi da otkrivanje povreda propisa o tržišnom natjecanju postaje sve teže pa se člankom 19. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 žele proširiti istražne ovlasti Komisije ovlašćujući je, među ostalim, da ispita sve osobe koje bi mogle posjedovati korisne informacije i zabilježi dane izjave (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C‑413/14 P, EU:C:2017:632, t. 85.). Izraz „otkrivanje povreda” u navedenoj uvodnoj izjavi potvrđuje pak tumačenje prema kojem su razgovori koje Komisija vodi u prethodnoj fazi kako bi prikupila indicije koje se odnose na predmet istrage također obuhvaćeni područjem primjene članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003.

120

Osim toga, važno je pojasniti da Komisija, na temelju članka 3. stavka 3. Uredbe br. 773/2004, razgovore može bilježiti u bilo kojem obliku. Komisija stoga ne može valjano tvrditi da bi joj obveza bilježenja onemogućila da prikuplja indicije koje se mogu prenijeti samo usmeno i da se njima koristi te da bi to ugrozilo učinkovitost istraga jer bi odgodilo provođenje pretrage. Isto tako, Komisija ne može tvrditi da takva obveza ima odvraćajući učinak, s obzirom na to da može zaštititi identitet osoba koje pristupaju razgovoru.

121

U tim okolnostima valja utvrditi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je, u točki 190. pobijane presude, smatrao da razgovori tijekom kojih su prikupljene indicije na temelju kojih je zatim donesena odluka kojom se nalaže pretraga poduzetnika nisu obuhvaćeni područjem primjene Uredbe br. 1/2003 zbog toga što u tom trenutku nije bila pokrenuta nikakva istraga u smislu poglavlja V. te uredbe, s obzirom na to Komisija nije bila donijela mjeru koja podrazumijeva prigovor da je taj poduzetnik počinio povredu. Kako bi utvrdio jesu li ti razgovori obuhvaćeni tim područjem primjene, Opći sud trebao je ispitati je li njihov cilj bio prikupiti informacije koje se odnose na predmet istrage, uzimajući u obzir njihov sadržaj i kontekst.

122

U ovom je slučaju Opći sud, kao što to proizlazi iz točke 202. pobijane presude, smatrao da se indicije proizašle iz razgovora s dobavljačima ne mogu odbaciti zbog počinjenja formalne nepravilnosti uz obrazloženje da se nije poštovala obveza bilježenja predviđena člankom 19. Uredbe br. 1/2003 i člankom 3. Uredbe br. 773/2004, konkretno zato što su se ti razgovori održali prije pokretanja istrage na temelju Uredbe br. 1/2003 te zato što u pogledu žalitelja i, a fortiori, dobavljačâ nisu podrazumijevali nikakav prigovor da je počinjena povreda.

123

Međutim, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 155. svojeg mišljenja u predmetu Les Mousquetaires i ITM Entreprises/Komisija (C‑682/20 P, EU:C:2022:578), u tom je pogledu dovoljno navesti da vođenjem razgovora čiji je predmet unaprijed utvrđen i kojima se otvoreno nastoji dobiti informacije o funkcioniranju određenog tržišta i o ponašanju dionika na tom tržištu radi otkrivanja mogućeg protupravnog ponašanja ili potvrde svojih sumnji u pogledu postojanja takvog ponašanja Komisija izvršava svoju ovlast za uzimanje izjava na temelju članka 19. Uredbe br. 1/2003.

124

Stoga su razgovori s dobavljačima obuhvaćeni područjem primjene članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 te je Komisija u skladu s člankom 3. Uredbe br. 773/2004 bila dužna bilježiti te izjave.

125

Iz toga slijedi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je, u točki 202. pobijane presude, smatrao da se obveza bilježenja, predviđena u članku 19. Uredbe br. 1/2003 i članku 3. Uredbe br. 773/2004, ne primjenjuje na razgovore s dobavljačima i da indicije proizašle iz tih razgovora ne sadržavaju formalnu nepravilnost.

126

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je drugi žalbeni razlog osnovan i da stoga valja prihvatiti žalbu i ukinuti točku 2. izreke pobijane presude, a da pritom nije potrebno odlučiti o trećem žalbenom razlogu. Posljedično, valja ukinuti i točku 3. izreke pobijane presude, koja se odnosi na troškove.

127

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud može, u slučaju ukidanja presude Općeg suda, sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.

128

To je slučaj u ovom predmetu.

129

Stoga valja ispitati prigovor koji je žalitelj istaknuo u postupku pred Općim sudom u okviru tužbenog razloga koji se odnosi na povredu prava na nepovredivost doma, a koji se u biti temelji na tome da indicije proizašle iz razgovorâ s dobavljačima treba odbaciti zbog toga što Komisija nije poštovala članak 19. Uredbe br. 1/2003 i članak 3. Uredbe br. 773/2004.

130

U prilog tom prigovoru žalitelj tvrdi da zapisnici s razgovorâ s dobavljačima nisu bili zapisi u skladu s tim odredbama, nego Komisijino jednostrano rekonstruiranje njezinih razmjena s dobavljačima.

131

Komisija odgovara da je ispunila svoju obvezu bilježenja sastavljanjem iscrpnih zapisnika koji vjerno prenose sadržaj izjava dobavljačâ i njihovim ulaganjem u spis pod službenim identifikacijskim brojem. Takav je zapisnik jedan od oblika bilježenja kojim se ona može koristiti u skladu s člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 773/2004, jednako kao što su to zvučni ili audiovizualni zapis ili doslovni prijepis.

132

U tom pogledu valja istaknuti da članak 3. stavak 3. prva rečenica Uredbe br. 773/2004, u kojem se navodi da Komisija „može bilježiti u bilo kojem obliku iskaze osoba koje pristupaju razgovoru”, znači da je Komisija, ako uz pristanak osobe koja pristupa razgovoru odluči održati razgovor na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003, dužna zabilježiti razgovor u njegovoj cijelosti, neovisno o izboru koji joj je ostavljen u pogledu oblika tog bilježenja (presuda od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C‑413/14 P, EU:C:2017:632, t. 90.).

133

Usto, iz članka 3. stavka 3. druge i treće rečenice Uredbe br. 773/2004 proizlazi da Komisija kopiju zapisa mora staviti na raspolaganje osobi koja je pristupila razgovoru radi odobrenja te da prema potrebi određuje rok u kojem ta osoba može dostaviti moguće ispravke iskaza.

134

U ovom slučaju Komisija nije tvrdila niti je, a fortiori, dokazala da je zapisnike koje je sastavila stavila na raspolaganje dobavljačima radi odobrenja.

135

Obvezom Komisije da kopiju zapisa stavi na raspolaganje osobi koja je pristupila razgovoru radi odobrenja, predviđenom u članku 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 773/2004, osobito se pak nastoji osigurati autentičnost izjava osobe koja je pristupila razgovoru na način da se zajamči da se te izjave doista mogu pripisati toj osobi te da sadržaj zapisa vjerno i u cijelosti prenosi navedene izjave, a ne Komisijino tumačenje tih izjava.

136

Prema tome, indiciju koja proizlazi iz izjave koju je Komisija prikupila a da nije ispunila taj zahtjev, propisan u članku 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 773/2004, treba smatrati nedopuštenom te je stoga treba odbaciti.

137

Zato se ne može smatrati da ti, isključivo interni zapisnici ispunjavaju zahtjeve iz članka 3. stavka 3. Uredbe br. 773/2004, koji se primjenjuje na razgovore obuhvaćene područjem primjene članka 19. Uredbe br. 1/2003.

138

To utvrđenje ne može dovesti u pitanje Komisijina argumentacija, sažeta u točki 97. ove presude, koja se temelji na točkama 65. do 69. presude od 26. rujna 2018., Infineon Technologies/Komisija (C‑99/17 P, EU:C:2018:773).

139

Točno je da je Sud presudio da je načelo koje prevladava u pravu Unije načelo slobodne ocjene dokaza, iz kojeg proizlazi da je jedini kriterij relevantan za ocjenu dokazne vrijednosti pravilno podnesenih dokaza njihova vjerodostojnost i da dokaznu vrijednost dokaza stoga treba sveukupno ocijeniti, tako da iznošenje običnih nepotkrijepljenih sumnji u pogledu autentičnosti dokaza nije dovoljno da bi se ugrozila njegova vjerodostojnost (presuda od 26. rujna 2018., Infineon Technologies/Komisija, C‑99/17 P, EU:C:2018:773, t. 65. do 69.).

140

Međutim, u predmetu u kojem je donesena ta presuda dokaz čija se autentičnost dovodila u pitanje bila je interna poruka elektroničke pošte poduzetnika, a ne zapis izjave koju je prikupila Komisija kojom se povređuje članak 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 773/2004.

141

Stoga se ne može pozivati na načelo slobodne ocjene dokaza da bi se izbjegla formalna pravila koja se primjenjuju na bilježenje izjava koje Komisija prikupi na temelju članka 19. Uredbe br. 1/2003. U tom pogledu valja istaknuti da se utvrđenje o nepravilnosti u prikupljanju indicija, s obzirom na članak 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 773/2004, temelji na nemogućnosti Komisije da se koristi tim indicijama u nastavku postupka (vidjeti po analogiji presudu od 18. lipnja 2015., Deutsche Bahn i dr./Komisija, C‑583/13 P, EU:C:2015:404, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

142

U ovom slučaju, budući da su, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 208. svojeg mišljenja u predmetu Les Mousquetaires i ITM Entreprises/Komisija (C‑682/20 P, EU:C:2022:578), informacije koje su proizašle iz razgovorâ s dobavljačima predstavljale ključni element indicija na kojima se temelji sporna odluka te da ona sadržava formalnu nepravilnost zbog nepoštovanja obveze bilježenja predviđene u članku 3. Uredbe br. 773/2004, valja zaključiti da Komisija u trenutku donošenja sporne odluke nije raspolagala dovoljno ozbiljnim indicijama kojima bi imala pravo koristiti se i koje bi opravdale pretpostavke navedene u članku 1. točki (a) te odluke. S obzirom na sva prethodna razmatranja, navedenu odluku valja poništiti u cijelosti.

143

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sam konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.

144

U članku 138. stavku 1. tog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. navedenog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, određuje se da je stranka koja ne uspije u postupku dužna, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je žalitelj zahtijevao da se Komisiji naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u postupku, valja joj naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i žaliteljeve troškove u okviru ove žalbe. Osim toga, s obzirom na to da se sporna odluka poništava, Komisiji se nalaže snošenje svih žaliteljevih troškova u okviru prvostupanjskog postupka.

145

Na temelju članka 184. stavka 4. Poslovnika Suda, stranci koja je intervenirala u prvom stupnju, a nije sama podnijela žalbu, ne može se naložiti snošenje troškova žalbenog postupka, osim ako je sudjelovala u pisanom ili usmenom dijelu tog postupka. Kad je takva stranka sudjelovala u postupku, Sud može odlučiti da sama snosi vlastite troškove. Budući da je Vijeće, intervenijent u prvostupanjskom postupku, sudjelovalo u pisanom i usmenom dijelu postupka pred Sudom, valja odlučiti da će snositi vlastite troškove u žalbenom postupku i u prvostupanjskom postupku.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: