1

Svojom žalbom Les Mousquetaires SAS i ITM Entreprises SAS (u daljnjem tekstu: Intermarché) zahtijevaju djelomično ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 5. listopada 2020., Les Mousquetaires i ITM Entreprises/Komisija (T‑255/17, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2020:460), kojom je taj sud djelomično odbio njihovu tužbu na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Odluke Komisije C(2017) 1057 final od 9. veljače 2017. kojom se društvu Intermarché i svim društvima koja su izravno ili neizravno pod njegovim nadzorom nalaže da dopuste provođenje pretrage u skladu s člankom 20. stavcima 1. i 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 (AT.40466 – Tute 1) (u daljnjem tekstu: prva sporna odluka) i Odluke Komisije C(2017) 1361 final od 21. veljače 2017. kojom se društvu Les Mousquetaires i svim društvima koja su izravno ili neizravno pod njegovim nadzorom nalaže da dopuste provođenje pretrage u skladu s člankom 20. stavcima 1. i 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 (AT.40466 – Tute 1) (u daljnjem tekstu: druga sporna odluka, pri čemu su prva i druga sporna odluka zajedno nazvane: sporne odluke).

2

U skladu s uvodnom izjavom 25. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.):

„Otkrivanje povreda propisa o tržišnom natjecanju postaje sve teže, pa se ovlasti [Europske] [k]omisije koje se odnose na pretrage moraju proširiti kako bi se učinkovito zaštitilo tržišno natjecanje. Komisija posebno treba imati ovlast ispitati sve osobe koje bi mogle posjedovati korisne informacije i zabilježiti dane izjave. Tijekom provođenja pretrage, službenici koje ovlasti Komisija trebaju biti ovlašteni zapečatiti prostorije na ono vremensko razdoblje koje je nužno za provođenje pretrage. U pravilu pečaćenje ne smije trajati duže od 72 sata. Službenici koje je ovlastila Komisija također moraju imati ovlast tražiti sve informacije koje smatraju relevantnima za predmet i svrhu pretrage.”

3

U poglavlju V., naslovljenom „Istražne ovlasti”, nalazi se članak 17. te uredbe, koji je naslovljen „Istraživanje gospodarskih sektora i kategorija sporazuma”, u čijem se stavku 1. navodi:

„Ako se u trgovinskim odnosima između država članica ili na zajedničkom tržištu, zbog krutosti cijena ili kroz druge indicije, može posumnjati da bi tržišno natjecanje moglo biti ograničeno ili narušeno, Komisija može provesti istraživanje pojedinog sektora gospodarstva ili posebne kategorije sporazuma prisutne u različitim sektorima. U tijeku navedenog ispitivanja tržišta, Komisija može od predmetnih poduzetnika ili udruženja poduzetnika zatražiti da pruže potrebne informacije u smislu primjene članaka [101. i 102. UFEU‑a] te u tom smislu provesti sve potrebne pretrage.”

4

U članku 19. navedene uredbe, naslovljenom „Ovlasti za uzimanje izjava”, predviđa se:

„1.   S ciljem izvršenja obveza koje su joj povjerene ovom Uredbom, Komisija može uzeti izjavu od svake fizičke ili pravne osobe koja pristane na davanje izjave u svrhu prikupljanja informacija koje se odnose na predmet ispitivanja.

2.   Kada se ispitivanje sukladno stavku 1. provodi u prostoru poduzetnika, Komisija o tome obavješćuje tijelo države članice nadležno za tržišno natjecanje na čijem se državnom području izjava uzima. Ako tako nalaže tijelo države članice nadležno za tržišno natjecanje, njezini službenici mogu pružati pomoć službenim osobama i drugom pratećem osoblju ovlaštenom od Komisije za provođenje ispitivanja.”

5

U članku 20. te uredbe, naslovljenom „Ovlasti Komisije u provođenju pretraga”, navodi se:

„1.   Kako bi izvršila obveze koje su joj povjerene ovom Uredbom, Komisija može provesti sve neophodne pretrage poduzetnika i udruženja poduzetnika.

2.   Službene osobe i drugo prateće osoblje ovlašteno od Komisije da provedu pretrage imaju pravo:

3.   Službene osobe i drugo prateće osoblje ovlašteno od Komisije za provođenje pretrage izvršava obveze iz svoje nadležnosti na temelju predočenog pisanog naloga u kojem se navodi predmet i svrha pretrage kao i kazne predviđene člankom 23. ako je iznošenje traženih poslovnih knjiga ili druge poslovne dokumentacije nepotpuno ili ako su odgovori na pitanja postavljena sukladno stavku 2. ovog članka netočni ili zavaravajući. Komisija prije provođenja pretrage u razumnom roku o tome obavješćuje tijelo države članice nadležno za tržišno natjecanje na čijem se državnom području pretraga provodi.

4.   Poduzetnici i udruženja poduzetnika obvezuju se dopustiti provođenje pretraga koje je odlukom naredila Komisija. U odluci se navodi predmet i svrha pretrage, određuje datum početka pretrage i navode kazne propisane člankom 23. i 24., te pravo na postupak preispitivanja od strane Suda [Europske unije]. Komisija donosi predmetne odluke nakon izvršenih konzultacija s tijelom države članice nadležnim za tržišno natjecanje na čijem se državnom području treba provesti pretraga.

5.   Službene osobe kao i osobe opunomoćene ili imenovane od strane tijela države članice nadležnog za tržišno natjecanje na čijem se državnom području treba izvršiti pretraga, dužne su, postupajući po zahtjevu tog tijela ili Komisije, aktivno pomagati službenim osobama i ostalom pratećem osoblju koje je ovlastila Komisija. U navedenu svrhu imaju ovlasti navedene u stavku 2.

6.   Ako službene osobe i drugo prateće osoblje koje je ovlastila Komisija ustanove da se poduzetnik opire pretrazi koja je naložena sukladno ovom članku, predmetna država članica dužna im je pružiti potrebnu pomoć, tražeći pritom ako je to potrebno, i pomoć policije ili drugog odgovarajućeg tijela, kako bi im se osiguralo nesmetano provođenje pretrage.

7.   Ako je za pomoć propisanu stavkom 6. u smislu nacionalnih propisa potrebno odobrenje suda, takvo će se odobrenje zatražiti. Takav sudski nalog može se također tražiti kao preventivna mjera.

8.   Ako se zatraži sudski nalog iz stavka 7., nacionalno sudsko tijelo provjerava vjerodostojnost odluke Komisije te mjere prisile koje ne smiju biti ni proizvoljne niti pretjerane s obzirom na predmet pretrage. Nadzirući proporcionalnost prisilnih mjera, nacionalno sudsko tijelo može zatražiti izravno od Komisije ili posredovanjem tijela države članice nadležnog za tržišno natjecanje, da pruži detaljna objašnjenja, posebno o razlozima na temelju kojih Komisija sumnja na povredu članaka [101. i 102. UFEU‑a], kao i o ozbiljnosti moguće povrede te načinu na koji je određeni poduzetnik u istu uključen. Međutim, nacionalno sudsko tijelo ne smije dovoditi u pitanje nužnost provođenja pretrage niti tražiti dostavu informacija iz akata Komisije. Zakonitost odluke Komisije podliježe postupku preispitivanja isključivo od strane Suda.”

6

Člankom 23. Uredbe br. 1/2003, naslovljenim „Novčane kazne”, u stavku 1. predviđa se:

„Komisija može odlukom poduzetnicima i udruženjima poduzetnika propisati novčane kazne koje ne prelaze 1 % ukupnog prihoda ostvarenog u prethodnoj poslovnoj godini kada namjerno ili nepažnjom:

[…]

7

Člankom 2. Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.), koji je naslovljen „Pokretanje postupka”, u stavku 3. predviđa se:

„Komisija može prije pokretanja postupka izvršiti svoje istražne ovlasti prema poglavlju V. Uredbe [br. 1/2003].”

8

U poglavlju III., naslovljenom „Istrage koje vodi Komisija”, nalazi se članak 3. Uredbe br. 773/2004, koji je naslovljen „Ovlaštenje za uzimanje iskaza” i u kojem se navodi:

„1.   Ako Komisija razgovara s osobom uz njezin pristanak u skladu s člankom 19. Uredbe [br. 1/2003], ona na početku razgovora navodi pravnu osnovu i svrhu razgovora i podsjeća da je on dobrovoljne prirode. Ona također obavješćuje osobu koja mu pristupa o svojoj namjeri bilježenja razgovora.

2.   Razgovor se može voditi bilo kojim putem, uključujući telefonski ili elektronički.

3.   Komisija može bilježiti u bilo kojem obliku iskaze osoba koje pristupaju razgovoru. Kopija svakog zapisa stavlja se na raspolaganje takvoj osobi radi odobrenja. Prema potrebi Komisija određuje rok u kojem ta osoba može dostaviti moguće ispravke iskaza.”

9

Okolnosti spora, iznesene u točkama 2. do 11. pobijane presude, za potrebe ovog postupka mogu se sažeti kako je navedeno u nastavku.

10

Les Mousquetaires je holding društvo grupe koja obavlja svoje djelatnosti u sektoru distribucije prehrambenih i neprehrambenih proizvoda u Francuskoj i Belgiji. Intermarché je njegovo društvo kći.

11

Nakon što je primila informacije o razmjeni informacija između Intermarchéa i konkurentskih poduzetnika, osobito Casina, Komisija je prvom spornom odlukom naložila pretragu u prostorima Intermarchéa i njegovih društava kćeri.

12

Izreka te odluke glasi:

„Članak 1.

[…] Intermarché […] i sva društva koja su izravno ili neizravno pod njegovim nadzorom dužni su dopustiti provođenje pretrage koja se odnosi na moguće sudjelovanje u usklađenom djelovanju koje je protivno članku 101. [UFEU‑a] na tržištima opskrbe robom široke potrošnje, na tržištu prodaje usluga proizvođačima proizvoda zaštićenih žigom i na tržištima prodaje robe široke potrošnje potrošačima. Ta usklađena djelovanja uključuju:

Ta se pretraga može obaviti u bilo kojem prostoru poduzetnika […].

Intermarché ovlašćuje dužnosnike i druge osobe koje je Komisija zadužila da provedu pretragu te dužnosnike i ostale osobe, koje je tijelo dotične države članice nadležno za tržišno natjecanje ovlastilo da im pomogne ili koje je potonje tijelo imenovalo u tu svrhu, da pristupe svim prostorima i prijevoznim sredstvima tijekom uobičajenog radnog vremena ureda. Dopušta da se pregledaju poslovne knjige i svi drugi poslovni dokumenti, neovisno o njihovu obliku, ako to dužnosnici i druge ovlaštene osobe zatraže, te im omogućuje da ih pregledaju na licu mjesta i da uzmu ili dobiju u bilo kojem obliku presliku ili izvadak iz tih knjiga ili dokumenata. Dopušta da se tijekom trajanja pretrage, i ako je to u tu svrhu potrebno, zapečate svi poslovni prostori i knjige ili dokumenti. Neposredno na licu mjesta daje usmena objašnjenja u vezi s predmetom i svrhom pretrage ako to dužnosnici ili osoblje zatraže, i ovlašćuje svakog predstavnika ili člana osoblja na davanje takvih objašnjenja. Dopušta da se ta objašnjenja pohrane u svim mogućim oblicima.

Članak 2.

Pretraga može započeti 20. veljače 2017. ili ubrzo nakon toga.

Članak 3.

Intermarché […] i sva društva koja su izravno ili neizravno pod njegovim nadzorom adresati su ove odluke.

Ta se odluka netom prije pretrage dostavlja poduzetniku koji je njezin adresat na temelju članka 297. stavka 2. [UFEU‑a].”

13

Nakon što ga je Komisija obavijestila o toj pretrazi, Autorité de la concurrence (Tijelo nadležno za tržišno natjecanje, Francuska) pokrenuo je postupak pred sucem nadležnim za određivanje pritvora pri tribunalu de grande instance d’Evry (Okružni sud u Evryju, Francuska) kako bi od njega zatražio da odobri provođenje pretrage i oduzimanje predmeta u prostorima žaliteljâ. Rješenjem od 17. veljače 2017. taj je sudac odobrio pretrage i oduzimanja predmeta koji su se tražili kao preventivna mjera. Budući da nijedna od mjera poduzetih tijekom pretrage nije zahtijevala uporabu ‚drugih odgovarajućih tijela’ u smislu članka 20. stavaka 6. do 8. Uredbe br. 1/2003, to rješenje nije dostavljeno žaliteljima.

14

Pretraga je počela 20. veljače 2017., a na taj su datum Komisijini inspektori zajedno s predstavnicima Tijela nadležnog za tržišno natjecanje došli u prostore Intermarchéa.

15

Zbog dvojbi u pogledu svojstva jedne od osoba na koje se odnosila pretraga kao zaposlenika Intermarchéa Komisija je donijela drugu spornu odluku, kojom je naložena pretraga u prostorima holding društva, Les Mousquetaires, i njegovih društava kćeri zbog istih razloga koji su navedeni u prvoj spornoj odluci.

16

Komisija je u okviru te pretrage, među ostalim, pretražila urede, oduzela računalnu opremu (prijenosna računala, mobilne telefone, tablete, uređaje za pohranu), izradila kopije informacija koje su se nalazile u njoj te je razgovarala s nekoliko osoba.

17

Žalitelji su dopisima od 24. veljače 2017. Komisiji iznijeli zadrške u pogledu spornih odluka i provođenja pretraga naloženih tim odlukama, pri čemu su osobito osporavali kopiranje dokumenata koji se navodno odnose na privatni život članova njihova osoblja. Žalitelji su dopisom od 13. travnja 2017. zatražili od Komisije da vrati neke od tih dokumenata.

18

Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. travnja 2017. žalitelji su podnijeli tužbu na temelju članka 263. UFEU‑a kojom su tražili, među ostalim, poništenje spornih odluka. U prilog svojoj tužbi žalitelji su u biti istaknuli pet tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temeljio se na prigovoru nezakonitosti članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003, drugi se temeljio na tome da sporne odluke nisu bile uredno dostavljene, treći na oduzimanju njihova prava da se brane protiv provođenja pretrage, četvrti na povredi obveze obrazlaganja, a peti na povredi prava na nepovredivost doma.

19

Opći je sud u okviru mjera upravljanja postupkom zatražio od Komisije da podnese indicije o navodnim povredama kojima je raspolagala na dan donošenja spornih odluka.

20

Komisija je u odgovoru na to podnijela, među ostalim, zapisnike s razgovorâ s trinaest dobavljača proizvoda široke potrošnje o kojima je riječ koji su redovito sklapali sporazume s Casinom i Intermarchéom, koje je održala 2016. i 2017. (prilozi Q.1 do Q.13 Komisijinu odgovoru od 10. siječnja 2019.) (u daljnjem tekstu: razgovori s dobavljačima).

21

Opći je sud pobijanom presudom, s obzirom na to da je smatrao da Komisija nije raspolagala dovoljno ozbiljnim indicijama na temelju kojih se moglo sumnjati na postojanje povrede koja se sastojala u razmjeni informacija između Casina i Intermarchéa u pogledu njihovih budućih poslovnih strategija, poništio članak 1. točku (b) obje sporne odluke te je u preostalom dijelu odbio tužbu.

22

Svojom žalbom žalitelji od Suda zahtijevaju da:

23

Komisija od Suda zahtijeva da:

24

Vijeće Europske unije od Suda zahtijeva da:

25

Žalitelji u prilog svojoj žalbi ističu pet žalbenih razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na pogreškama koje se tiču prava koje je Opći sud počinio u okviru analize djelotvornosti pravnih lijekova koji se odnose na provođenje pretraga te na nedostatku u obrazloženju Općeg suda u okviru te analize. Drugi žalbeni razlog temelji se na povredi članaka 6. i 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), članka 296. UFEU‑a i članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003 jer je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja i ograničenja odluka o pretrazi. Treći žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava i povredi Uredbe br. 1/2003 jer je Opći sud smatrao da se ta uredba ne primjenjuje na postupovnu fazu „prije donošenja mjera koje podrazumijevaju prigovor da je počinjena povreda”. Četvrti žalbeni razlog temelji se na povredi članaka 6. i 8. EKLJP‑a i članka 19. Uredbe br. 1/2003 jer je Opći sud elemente koji sadržavaju formalne i materijalne nepravilnosti kvalificirao kao „dovoljno ozbiljne indicije”. Naposljetku, peti žalbeni razlog temelji se na nedostatku u obrazloženju koji je posljedica nepostojanja nadzora nad dokaznom vrijednošću tih indicija i pogreške u kvalifikaciji „indicije”.

26

Žalitelji osporavaju točke 83. do 112. pobijane presude, kojima je Opći sud odbio prigovor nezakonitosti članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003, koji se temelji na nepostojanju djelotvornog pravnog lijeka koji omogućuje osporavanje provođenja pretraga.

27

U okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja u okviru analize djelotvornosti pravnih lijekova koji se odnose na provođenje pretraga.

28

U okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga žalitelji ističu povredu prava na djelotvoran pravni lijek. Naglašavaju da je Europski sud za ljudska prava, u presudi od 2. listopada 2014., Delta Pekárny a.s. protiv Češke Republike (CE:ECHR:2014:1002JUD000009711), presudio da, kako bi zadiranje poput onog do kojeg dolazi pretragom bilo u skladu s EKLJP‑om, to zahtijeva, među ostalim, postojanje djelotvornog pravnog lijeka koji ne omogućuje samo osporavanje zakonitosti odobrenja, u pogledu prava i činjenica, nego i uvjetâ provođenja pretrage koju je poduzetnik obvezan dopustiti.

29

Prvim prigovorom u okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga žalitelji osporavaju razloge na osnovi kojih je Opći sud, u točkama 83. i 87. pobijane presude, smatrao da se na temelju sudske prakse Europskog suda za ljudska prava poštovanje prava na djelotvoran pravni lijek protiv mjera poduzetih u okviru pretrage može provjeriti tako da se, umjesto pojedinačne, provede sveobuhvatna analiza takvih pravnih lijekova.

30

U tom pogledu, iz točke 42. presude ESLJP‑a od 21. prosinca 2010., Société Canal Plus i drugi protiv Francuske (CE:ECHR:2010:1221JUD002940808) proizlazi da i tužba kojom se osporava zakonitost odobrenja pretrage i tužba kojom se osporavaju mjere poduzete u okviru te pretrage trebaju biti djelotvorne.

31

Stoga je Opći sud, u točkama 83. i 99. do 111. pobijane presude, počinio pogrešku koja se tiče prava time što je te pravne lijekove ispitao zajedno i što je smatrao da nedostatke jednog od tih pravnih lijekova mogu nadoknaditi prednosti drugog.

32

Prema mišljenju žaliteljâ, da je Opći sud navedene pravne lijekove ispitao zasebno, morao bi odbiti tri od šest pravnih lijekova koje je priznao kao djelotvorne, odnosno tužbu protiv odluke kojom se okončava postupak primjene članka 101. UFEU‑a, tužbu protiv odluke o pretrazi i, naposljetku, tužbu za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti. Svi su drugi pravni lijekovi djelomični i ne omogućuju da se provjeri, u pogledu prava i činjenica, jesu li svi uvjeti provođenja pretrage u skladu s člankom 8. EKLJP‑a, čak i ako se podnesu svi ti pravni lijekovi.

33

Drugim prigovorom u okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud, time što je djelomične pravne lijekove smatrao djelotvornima, osobe obvezao da stvore potrebne uvjete za podnošenje svih tih pravnih lijekova.

34

Naime, i postupak privremene pravne zaštite i postupak ex post u području zaštite podataka te tužba na temelju sudske prakse proizašle iz presude od 17. rujna 2007., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija (T‑125/03 i T‑253/03, EU:T:2007:287) u području zaštite komunikacije između odvjetnika i klijenata podrazumijevaju da poduzetnikovo izbjegavanje pretrage u tijeku dovede do toga da Komisija donese izričitu ili prešutnu odluku kojom se povređuje pravo na zaštitu povjerljivosti komunikacije između odvjetnika i klijenata ili, ovisno o slučaju, pravo na poštovanje privatnog života. Ti pravni lijekovi temelje se i na Komisijinu prihvaćanju toga da podatke stavi u zapečaćenu omotnicu dok Opći sud ne donese odluku. Postupak privremene pravne zaštite tijekom pretrage usto podrazumijeva da poduzetnik izbjegava pretragu u tijeku, u kojoj je obvezan aktivno surađivati.

35

Kad je riječ o odluci kojom se sankcionira ometanje pretrage, za dostupnost tog pravnog lijeka poduzetnik mora odgovarati za ometanje do te mjere da mu se izrekne sankcija. Taj je zahtjev pak protivan članku 52. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

36

Trećim prigovorom u okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga žalitelji naglašavaju da je Opći sud, u točkama 94. i 96. pobijane presude, počinio pogrešku koja se tiče prava kada je ispitao mogućnost dopuštanja dvaju pravnih lijekova koji dosad nisu primijenjeni, odnosno postupka privremene pravne zaštite kojim se traži odgoda same pretrage, s jedne strane, i ex post tužbe koja se odnosi na zaštitu privatnih podataka rukovoditeljâ i zaposlenikâ, s druge strane. Naime, hipotetski pravni lijekovi ne mogu se kvalificirati kao djelotvorni pravni lijekovi.

37

Komisija i Vijeće smatraju da argumentacija žaliteljâ nije osnovana. Vijeće usto smatra da je prigovor koji se temelji na nedostatku u obrazloženju nedopušten jer žalitelji ne navode dovoljno precizno osporavane elemente pobijane odluke niti iznose potkrijepljenu pravnu argumentaciju u potporu tom prigovoru.

38

U okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja u okviru analize djelotvornosti pravnih lijekova koji se odnose na provođenje pretraga.

39

Kad je riječ o dopuštenosti tog dijela, koju osporava Vijeće, valja podsjetiti na to da je prema ustaljenoj sudskoj praksi nepostojanje ili nedostatnost obrazloženja bitna povreda postupka, u smislu članka 263. UFEU‑a, i predstavlja razlog koji se odnosi na javni poredak koji Sud Unije može, ili čak mora, istaknuti po službenoj dužnosti (presude od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 34. i od 28. siječnja 2016., Quimitécnica.com i de Mello/Komisija, C‑415/14 P, neobjavljena, EU:C:2016:58, t. 57.). Iz toga slijedi da argumentaciju Vijeća koja se odnosi na nedopuštenost prvog dijela prvog žalbenog razloga treba odbiti.

40

Kad je riječ o osnovanosti tog dijela, valja podsjetiti na to da na temelju ustaljene sudske prakse Suda obrazloženje presude mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke Općeg suda na način koji zainteresiranim osobama omogućuje da se upoznaju s razlozima donošenja odluke, a Sudu da provede svoju ovlast nadzora (presuda od 25. ožujka 2021., Deutsche Telekom/Komisija, C‑152/19 P, EU:C:2021:238, t. 98. i navedena sudska praksa).

41

U ovom je slučaju Opći sud, u točkama 78. do 82. pobijane presude, najprije podsjetio na to da je pravo na djelotvoran pravni lijek utvrđeno člankom 47. Povelje i člancima 6. i 13. EKLJP‑a. Nakon što je podsjetio na to da EKLJP nije pravni instrument koji formalno predstavlja dio pravnog poretka Unije jer mu Unija nije pristupila, tako da nadzor zakonitosti treba provesti samo s obzirom na temeljna prava zajamčena Poveljom, naglasio je da iz članka 52. Povelje i objašnjenja koja se odnose na taj članak proizlazi da odredbe EKLJP‑a i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na te odredbe treba uzeti u obzir prilikom tumačenja i primjene odredbi Povelje u određenom slučaju.

42

U tom je pogledu smatrao da, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, poštovanje prava na djelotvoran pravni lijek u pogledu pretraga prostora treba ispitati s obzirom na sljedeća četiri uvjeta, odnosno da, kao prvo, mora postojati djelotvoran sudski nadzor pravilnosti odluke o provođenju takvih pretraga ili mjera poduzetih u okviru njih, u pogledu činjenica i u pogledu prava, kao drugo, u slučaju da se utvrdi nepravilnost, dostupni pravni lijek odnosno pravni lijekovi moraju moći omogućiti da se spriječi poduzimanje radnje odnosno, u slučaju da je nepravilna radnja već izvršena, moraju moći dotičnoj osobi osigurati odgovarajuće popravljanje posljedica, kao treće, dostupnost predmetnog pravnog lijeka mora biti sigurna i, kao četvrto, sudski nadzor mora se moći provesti u razumnom roku.

43

Opći je sud zatim, u točki 83. pobijane presude, istaknuo da iz te sudske prakse proizlazi i da u pogledu provođenja pretrage treba moći provesti djelotvoran sudski nadzor te da nadzor treba biti djelotvoran u posebnim okolnostima određenog predmeta, što podrazumijeva da se u obzir uzmu svi pravni lijekovi dostupni poduzetniku nad kojim se provodi pretraga te time sveobuhvatna analiza tih pravnih lijekova. Opći je sud, u točkama 86. i 87. pobijane presude, smatrao da, s obzirom na to da se provjera poštovanja prava na djelotvoran pravni lijek treba temeljiti na sveobuhvatnoj analizi pravnih lijekova koji mogu dovesti do nadzora nad mjerama poduzetim u okviru pretrage, nije važno što svaki od ispitivanih pravnih lijekova, kad se razmatraju pojedinačno, ne ispunjava uvjete potrebne da bi se priznalo postojanje prava na djelotvoran pravni lijek.

44

U tom je kontekstu Opći sud, u točkama 88. i 89. pobijane presude, usto naveo da osim mogućnosti upućivanja zahtjevâ Komisijinu službeniku za saslušanje postoji šest pravnih lijekova koji omogućuju da se pred sudom Unije ospori pretraga, odnosno tužba protiv odluke o pretrazi, tužba protiv Komisijine odluke kojom se sankcionira ometanje pretrage na temelju članka 23. stavka 1. točaka (c) do (e) Uredbe br. 1/2003, tužba protiv svakog akta koji ispunjava uvjete iz sudske prakse u pogledu akta protiv kojeg je dopušten pravni lijek i koji je donijela Komisija nakon odluke o pretrazi i u okviru provođenja pretrage, kao što je odluka kojom se odbija zahtjev za zaštitu dokumenata zbog povjerljivosti komunikacije između odvjetnika i klijenata, tužba protiv odluke kojom se okončava postupak pokrenut na temelju članka 101. UFEU‑a, postupak privremene pravne zaštite i tužba za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti.

45

Opći je sud u točkama 90. do 98. pobijane presude pojasnio zašto smatra da ti pravni lijekovi omogućuju da se sudom Unije ospori provođenje pretrage.

46

Naposljetku, Opći je sud, nakon analize provedene u točkama 100. do 110. pobijane presude, ocijenio da se može smatrati da sustav nadzora provođenja pretraga koji obuhvaća sve pravne lijekove navedene u točki 44. ove presude ispunjava četiri uvjeta koja proizlaze iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava.

47

Stoga je Opći sud, u točki 111. pobijane presude, odbio prigovor nezakonitosti članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003, koji se temelji na povredi prava na djelotvoran pravni lijek.

48

U tim okolnostima valja utvrditi da, suprotno onomu što tvrde žalitelji, obrazloženje na temelju kojeg je Opći sud odbio argumentaciju o nepostojanju djelotvornog pravnog lijeka u pogledu uvjetâ provođenja pretraga jasno i nedvosmisleno proizlazi iz točaka 78. do 111. pobijane presude, koje su sažete u točkama 41. do 47. ove presude. Žalitelji su se na temelju tog obrazloženja mogli upoznati s razlozima donošenja pobijane presude, kao što to uostalom proizlazi iz sadržaja njihove žalbe, a Sudu je omogućeno provođenje sudskog nadzora.

49

Stoga prvi dio prvog žalbenog razloga, koji se temelji na nedostatku u obrazloženju, valja odbiti kao neosnovan.

50

U okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga žalitelji ističu povredu prava na djelotvoran pravni lijek.

51

Kad je riječ o prvom prigovoru u okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga, koji se temelji na tome da je Opći sud, kako bi provjerio je li protiv mjera poduzetih u okviru pretrage osigurano pravo na djelotvoran pravni lijek, trebao pojedinačno ispitati različite pravne lijekove, valja podsjetiti na to da je pravo na djelotvoran pravni lijek utvrđeno člankom 47. Povelje.

52

Važno je podsjetiti i na to da je u članku 52. stavku 3. Povelje propisano da su, u onoj mjeri u kojoj Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om, značenje i opseg primjene tih prava jednaki onima iz te konvencije (presuda od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 116.).

53

Naime, kao što to proizlazi iz objašnjenja koja se odnose na članak 47. Povelje, koja, u skladu s člankom 6. stavkom 1. trećim podstavkom UEU‑a i člankom 52. stavkom 7. Povelje, valja uzeti u obzir prilikom njezina tumačenja, prvi i drugi stavak navedenog članka 47. odgovaraju članku 13. odnosno članku 6. stavku 1. EKLJP‑a (presuda od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 117.). Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, članak 6. stavak 1. EKLJP‑a je lex specialis u odnosu na članak 13. te konvencije, pri čemu su zahtjevi te druge odredbe obuhvaćeni zahtjevima prve odredbe, koji su stroži (presuda ESLJP‑a od 15. ožujka 2022., Grzęda protiv Poljske, CE:ECHR:2022:0315JUD004357218, t. 352. i navedena sudska praksa).

54

Sud je usto odlučio da mora osigurati da njegovo tumačenje članka 47. prvog stavka Povelje osigurava razinu zaštite koja ne krši onu zajamčenu člankom 13. EKLJP‑a, kako ga tumači Europski sud za ljudska prava (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2018., Belastingdienst/Toeslagen (Suspenzivni učinak žalbe), C‑175/17, EU:C:2018:776, t. 35.).

55

U tom pogledu valja istaknuti da iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da zaštita koju pruža članak 13. EKLJP‑a ne zahtijeva poseban oblik pravnog lijeka (presuda ESLJP‑a od 20. ožujka 2008., Boudaïeva i drugi protiv Rusije, CE:ECHR:2008:0320JUD001533902, t. 190.) i da, čak i ako nijedan od pravnih lijekova predviđenih nacionalnim pravom, promatranih zasebno, ne ispunjava zahtjeve iz tog članka 13., ti ih pravni lijekovi mogu ispuniti kada se uzmu u obzir svi zajedno (presuda ESLJP‑a od 10. srpnja 2020., Mugemangango protiv Belgije, CE:ECHR:2020:0710JUD000031015, t. 131. i navedena sudska praksa).

56

Usto, u slučaju povrede prava na poštovanje doma, utvrđenog u članku 8. EKLJP‑a, pravni lijek je djelotvoran, u smislu članka 13. EKLJP‑a, ako je tužitelju dostupan postupak koji mu omogućuje osporavanje zakonitosti izvršenih pretraga i oduzimanja predmeta te odgovarajuće popravljanje posljedica ako su te radnje bile nezakonito naložene ili izvršene (presuda ESLJP‑a od 19. siječnja 2017., Posevini protiv Bugarske, CE:ECHR:2017:0119JUD006363814, t. 84.).

57

U tom pogledu, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na članak 6. stavak 1. odnosno na članak 8. EKLJP‑a proizlazi da bi se, kad je riječ o pretragama prostora, nedostatak prethodnog odobrenja suda koji je mogao ograničiti provođenje pretrage ili nadzirati njezino provođenje, mogla kompenzirati ex post facto sudskim nadzorom zakonitosti i nužnosti takve istražne mjere, pod uvjetom da je taj nadzor učinkovit u posebnim okolnostima određenog predmeta. To podrazumijeva da osobe o kojima je riječ mogu ostvariti djelotvoran sudski nadzor nad spornom mjerom i njezinim provođenjem, u pogledu činjenica i u pogledu prava. Ako je radnja koja se smatra nepravilnom već izvršena, dostupni pravni lijek ili lijekovi trebaju omogućiti da se dotičnoj osobi osigura odgovarajuće popravljanje posljedica (presuda ESLJP‑a od 2. listopada 2014., Delta Pekárny a.s. protiv Češke Republike, CE:ECHR:2014:1002JUD000009711, t. 86. i 87. i navedena sudska praksa).

58

Prema tome, budući da a posteriori sudski nadzor pretrage može, pod određenim uvjetima, kompenzirati neprovođenje prethodnog sudskog nadzora i da „dostupni pravni lijek odnosno lijekovi” trebaju osigurati odgovarajuće popravljanje posljedica, valja smatrati da načelno, kako bi se utvrdilo jesu li ispunjeni zahtjevi iz članka 47. Povelje, treba uzeti u obzir sve dostupne pravne lijekove.

59

Osim toga, s obzirom na to da su žalitelji u okviru prigovora istaknuli nezakonitost članka 20. Uredbe br. 1/2003, Opći je sud, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 51. svojeg mišljenja, da bi odlučio o tom prigovoru, trebao provesti sveobuhvatnu ocjenu sustava sudskog nadzora nad mjerama poduzetim u okviru pretraga, koja nadilazi posebne okolnosti određenog predmeta.

60

U tim okolnostima, valja utvrditi da žalitelji pogrešno tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je proveo sveobuhvatnu analizu svih dostupnih pravnih lijekova za osporavanje provođenja pretraga.

61

Kad je riječ o argumentu žaliteljâ prema kojem Opći sud nije mogao uspoređivati nedostatke tužbe protiv mjera poduzetih u okviru pretrage i prednosti tužbe kojom se osporava zakonitost odluke o pretrazi, dovoljno je istaknuti, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točkama 46. i 47. svojeg mišljenja, da se taj argument temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude. Naime, iz točaka 90. do 98. te presude proizlazi da je Opći sud ispitao u kojoj mjeri različiti pravni lijekovi koji su dostupni žaliteljima, uključujući tužbu protiv odluke o pretrazi, omogućuju da se sudu podnesu prigovori koji se odnose na pravilnost provođenja pretrage i u kojoj se mjeri stoga, unatoč tomu što ne postoji samo jedan pravni lijek, nad provođenjem te pretrage može izvršiti djelotvoran sudski nadzor u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 55. do 57. ove presude.

62

Naposljetku, kad je riječ o argumentaciji žaliteljâ prema kojoj bi Opći sud, da je različite pravne lijekove ispitao zasebno, s jedne strane, trebao odbiti tri od šest pravnih lijekova koje je priznao kao djelotvorne, to jest tužbu protiv odluke kojom se okončava postupak primjene članka 101. UFEU‑a, tužbu protiv odluke o pretrazi i, naposljetku, tužbu za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti, te bi, s druge strane, sve druge pravne lijekove trebao smatrati djelomičnima, dovoljno je istaknuti da tu argumentaciju treba odbiti jer se temelji na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj Opći sud nije mogao provesti sveobuhvatnu analizu svih pravnih lijekova dostupnih za osporavanje provođenja pretraga.

63

Prvi prigovor u okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga stoga treba odbiti.

64

Kad je riječ o drugom i trećem prigovoru, koji se temelje na tome da je Opći sud, time što je djelomične pravne lijekove neizvjesne dostupnosti smatrao djelotvornima, na osobe stavio teret stvaranja uvjeta koji omogućuju podnošenje tih pravnih lijekova, čija sigurnost nije utvrđena, dovoljno je istaknuti da, s jedne strane, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava navedenoj u točki 57. ove presude nije nužno da svi prigovori koji se mogu istaknuti protiv mjera koje je tijelo javne vlasti poduzelo na temelju odluke kojom se propisuje pretraga budu istaknuti u okviru jednog pravnog lijeka te da, s druge strane, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točki 66. svojeg mišljenja, nepostojanje ustaljene sudske prakse ne može biti odlučujuće za proglašenje pravnog lijeka nedjelotvornim.

65

Iz toga slijedi da ti prigovori nisu osnovani.

66

Iz prethodno navedenog proizlazi da prvi žalbeni razlog treba u cijelosti odbiti kao neosnovan.

67

U okviru trećeg žalbenog razloga žalitelji u biti prigovaraju Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava i povrijedio Uredbu br. 1/2003 time što je, s jedne strane, u točki 193. pobijane presude, smatrao da Komisija nije dužna prije službenog pokretanja istrage poštovati pravila kojima se uređuju njezine istražne ovlasti, konkretno obvezu bilježenja razgovora na temelju odredbi članka 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s odredbama članka 3. Uredbe br. 773/2004, i time što, s druge strane, u točki 206. pobijane presude, nije odbacio indicije proizašle iz razgovorâ s dobavljačima zbog sadržavanja formalne nepravilnosti.

68

Tvrde da je Opći sud, u točkama 189., 192., 193., 196. i 198. pobijane presude, pogrešno smatrao da pitanje jesu li indicije kojima Komisija raspolaže dovoljno ozbiljne treba ocijeniti uzimajući u obzir okolnost da se odluka o pretrazi donosi u okviru faze prethodne istrage, dok još nije službeno pokrenuta nikakva istraga u smislu poglavlja V. Uredbe br. 1/2003, čime se opravdava to da Komisija nije dužna poštovati određena obvezujuća pravila te uredbe, među ostalim pravila koja se odnose na obvezu bilježenja razgovora iz kojih su te indicije proizašle. Kritiziraju razliku koju Opći sud tako pravi između mjera koje se donose nakon službenog pokretanja istrage, koje su uređene Uredbom br. 1/2003, i onih koje se donose prije pokretanja te istrage, na koje se ta uredba ne primjenjuje.

69

U okviru prvog dijela trećeg žalbenog razloga žalitelji tvrde da se to razlikovanje temelji na pogrešnom tumačenju sudske prakse navedene u točki 194. pobijane presude. Naime, u toj se sudskoj praksi pravi razlika između faze istrage prije obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i preostalog dijela upravnog postupka. Usto, u toj se sudskoj praksi ne određuje polazna točka istrage nego polazna točka razdoblja koje treba uzeti u obzir kako bi se utvrdilo je li trajanje postupka bilo razumno.

70

U okviru drugog dijela trećeg žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je, u točki 193. pobijane presude, smatrao da se Uredba br. 1/2003 ne primjenjuje prije donošenja prve odluke o pretrazi.

71

Naime, iz uvodne izjave 25. Uredbe br. 1/2003 i članka 2. stavka 3. Uredbe br. 773/2004 proizlazi da se Uredba br. 1/2003 primjenjuje na sve Komisijine akte donesene radi primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a, i to već u fazi otkrivanja praksi o kojima je riječ. U tom pogledu naglašavaju da se potonja uredba primjenjuje na istraživanje sektorâ i na izjave u svrhu primjene pokajničkog programa a da Komisija nije donijela nijednu mjeru koja podrazumijeva prigovor da je počinjena povreda. Kada se Uredbu br. 1/2003 ne bi primjenjivalo na istražne radnje koje se provode prije donošenja odluke o pretrazi, to bi moglo dovesti do toga da se poduzetnicima i trećima uskrate njihova postupovna prava, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek protiv takve odluke.

72

U okviru trećeg dijela trećeg žalbenog razloga žalitelji osporavaju razliku koju Opći sud u točki 193. pobijane presude pravi između dokaza o povredi i indicija na kojima se temelji odluka o pretrazi, prema kojoj se na indicije ne može primjenjivati isti stupanj formalnosti kao na dokaze. Prema mišljenju žaliteljâ, za indicije i dokaze trebaju vrijediti isti stupanj formalnosti i ista postupovna pravila kojima se jamče autentičnost, vjernost i vjerodostojnost dokaza.

73

Komisija osporava tu argumentaciju.

74

Komisija uvodno pojašnjava da se pokretanje istrage razlikuje i od otvaranja spisa i od pokretanja postupka u smislu članka 2. Uredbe br. 773/2004. Istraga je pokrenuta kada Komisija prvi put upotrijebi svoje istražne ovlasti i donese mjere koje podrazumijevaju prigovor da je počinjena povreda te imaju znatne posljedice na položaj poduzetnika koji se sumnjiče. Otvaranje spisa interni je akt tajništva Komisijine Glavne uprave za tržišno natjecanje kada ono dodijeli broj predmeta, a njegova je jedina svrha pohrana dokumenata. Pokretanje postupka odgovara datumu na koji Komisija donese odluku na temelju članka 2. Uredbe br. 773/2004 radi donošenja odluke u skladu s poglavljem III. Uredbe br. 1/2003.

75

S obzirom na navedeno, Komisija tvrdi, na prvom mjestu, da prije pokretanja istrage nije dužna ispuniti formalnosti predviđene uredbama br. 1/2003 i br. 773/2004.

76

Kao prvo, Komisija poriče da takva obveza proizlazi iz sudske prakse i tvrdi da Opći sud nije iskrivio smisao sudske prakse navedene u točki 194. pobijane presude. Činjenica da se ta sudska praksa odnosi na ocjenu razumnog trajanja postupka u tom je pogledu nevažna.

77

Kao drugo, Komisija smatra da iz uredbi br. 1/2003 i br. 773/2004 ne proizlazi da je dužna ispuniti formalnosti predviđene tim uredbama prije samog pokretanja istrage.

78

Štoviše, argument žaliteljâ koji se temelji na članku 2. stavku 3. Uredbe br. 773/2004 posljedica je miješanja pokretanja istrage i pokretanja postupka koji se, međutim, događaju u različitim trenucima i imaju različite pravne posljedice.

79

Usto, prema Komisijinu mišljenju, upućivanja žaliteljâ na uvodnu izjavu 25. Uredbe br. 1/2003 te na istraživanje sektorâ i izjave u svrhu primjene pokajničkog programa nisu relevantna.

80

Kao treće, žalitelji ne mogu tvrditi da bi se oslobađanjem Komisije od ispunjavanja formalnosti predviđenih uredbama br. 1/2003 i br. 773/2004 prije pokretanja istrage ugrozilo njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek koji omogućuje nadzor zakonitosti odluka o pretrazi, u pogledu činjenica i u pogledu prava. S jedne strane, ta je tvrdnja u suprotnosti s činjenicom da je Opći sud u ovom slučaju izvršio nadzor nad indicijama, što je dovelo do djelomičnog poništenja spornih odluka. S druge strane, čak i kad usmeni iskaz nije zabilježen, Opći sud ima mogućnost saslušati svjedoke u skladu s člankom 94. svojeg Poslovnika.

81

Primjenjivanje formalnosti predviđenih uredbama br. 1/2003 i br. 773/2004 prije pokretanja istrage dovelo bi u pitanje Komisijino provođenje prava tržišnog natjecanja jer bi joj onemogućilo da prikuplja indicije dobivene u usmenom obliku i da se njima koristi. Kad bi se Komisiji onemogućilo prikupljanje indicija u usmenom obliku, to bi ugrozilo učinkovitost istraga jer bi se time odgodilo provođenje pretraga.

82

Na drugom mjestu, Komisija najprije tvrdi da, s obzirom na to da je svrha pretrage prikupiti elemente potrebne da bi se provjerilo je li se stvarno dogodila povreda za koju Komisija sumnjiči na temelju indicija kojima raspolaže i koji je opseg te povrede, za indicije nužno vrijedi manji stupanj formalnosti u odnosu na onaj koji vrijedi za dokaze te, osobito, da na temelju članka 19. Uredbe br. 1/2003 i članka 3. Uredbe br. 773/2004 nije dužna bilježiti takve indicije.

83

Nadalje, ta institucija tvrdi da uvjetovanje indicija manjim stupnjem formalnosti u odnosu na dokaze omogućuje pomirenje zahtjeva žurnosti na kojem se temelji donošenje odluka o pretrazi i učinkovitosti Komisijine istrage, s jedne strane, i očuvanje prava obrane poduzetnika o kojima je riječ, s druge strane.

84

Naposljetku, autentičnost dokaza nije nužan preduvjet za njegovu vjerodostojnost. Sud je, naime, u točkama 65. do 69. presude od 26. rujna 2018., Infineon Technologies/Komisija (C‑99/17 P, EU:C:2018:773), podsjetio na to da je načelo koje prevladava u pravu Unije načelo slobodne ocjene dokazâ, iz kojeg proizlazi da je jedini kriterij relevantan za ocjenu dokazne vrijednosti pravilno podnesenih dokaza njihova vjerodostojnost. Dokaznu vrijednost dokaza stoga treba sveukupno ocijeniti, tako da iznošenje običnih nepotkrijepljenih sumnji u pogledu autentičnosti dokaza nije dovoljno da bi se ugrozila njegova vjerodostojnost. Ta se načela to više primjenjuju na indicije, čija je dokazna vrijednost po definiciji manja.

85

U okviru triju dijelova trećeg žalbenog razloga žalitelji u biti prigovaraju Općem sudu da je, u točki 193. pobijane presude, počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da Komisija nije dužna poštovati obvezu bilježenja razgovora na temelju odredbi članka 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s odredbama članka 3. Uredbe br. 773/2004 prije nego što službeno pokrene istragu i upotrijebi istražne ovlasti koje su joj povjerene, konkretno člancima 18. do 20. Uredbe br. 1/2003.

86

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, pri tumačenju odredbe prava Unije treba uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve i svrhu akta kojeg je ona dio (presuda od 1. kolovoza 2022., HOLD Alapkezelő, C‑352/20, EU:C:2022:606, t. 42. i navedena sudska praksa).

87

Kao prvo, iz samog teksta članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 proizlazi da je njegov cilj da se primijeni na svaki razgovor kojem je cilj prikupljanje informacija u vezi s predmetom istrage (presuda od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C‑413/14 P, EU:C:2017:632, t. 84.).

88

U članku 3. Uredbe br. 773/2004, u skladu s kojim razgovori koji se temelje na članku 19. stavku 1. Uredbe br. 1/2003 moraju ispunjavati određene formalnosti, ne pojašnjava se koje je područje primjene potonje odredbe.

89

Međutim, važno je podsjetiti na to da je Sud presudio da Komisija, na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 i članka 3. stavka 3. Uredbe br. 773/2003, ima obvezu bilježenja, u obliku po svojem izboru, svakog razgovora koji vodi na temelju članka 19. Uredbe br. 1/2003 za potrebe prikupljanja informacija koje se odnose na predmet njezine istrage (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C‑413/14 P, EU:C:2017:632, t. 90. i 91.).

90

Zato valja pojasniti da treba praviti razliku ovisno o cilju razgovora koje Komisija vodi, pri čemu su samo oni kojima se nastoje prikupiti informacije koje se odnose na predmet Komisijine istrage obuhvaćeni područjem primjene članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 te se stoga na njih primjenjuje obveza bilježenja.

91

S obzirom na navedeno, nijedan element iz teksta članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 ili članka 3. Uredbe br. 773/2004 ne dovodi do zaključka da primjena te obveze bilježenja ovisi o pitanju je li se razgovor koji je vodila Komisija održao prije službenog pokretanja istrage, kako bi se prikupile indicije o povredi, ili nakon njezina pokretanja, kako bi se prikupili dokazi o povredi.

92

Naime, tim se odredbama ni na koji način ne predviđa da primjena obveze bilježenja ovisi o pitanju mogu li se informacije na koje se ona odnosi kvalificirati kao indicije ili dokazi. Naprotiv, zbog općenite prirode pojma „informacije”, navedenog u članku 19. stavku 1. Uredbe br. 1/2003, valja smatrati da se ta odredba na jednak način primjenjuje na svaku od tih kategorija.

93

Dakako, pojmovi „indicije” i „dokazi” ne smiju se miješati, s obzirom na to da indicija po svojoj prirodi, za razliku od dokaza, ne može biti dostatna da se utvrdi određena činjenica.

94

Ipak je točno da kvalifikacija indicije ili dokaza ne ovisi o određenoj fazi postupka nego o dokaznoj vrijednosti informacija o kojima je riječ, pri čemu dovoljno ozbiljne i usklađene indicije kao „skup” mogu same dokazati povredu te se mogu upotrijebiti u konačnoj Komisijinoj odluci donesenoj na temelju članka 101. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2010., Knauf Gips/Komisija, C‑407/08 P, EU:C:2010:389, t. 47.).

95

Prema tome, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 141. svojeg mišljenja, obveza bilježenja razgovora ne može ovisiti o tome kvalificiraju li se prikupljene informacije kao indicije ili kao dokazi, s obzirom na to da Komisija dokaznu vrijednost tih informacija može ocijeniti tek nakon tih razgovora, tijekom predstojećih faza postupka.

96

Osim toga, ni člankom 19. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 ni člankom 3. Uredbe br. 773/2004 nije predviđeno da se obveza bilježenja primjenjuje ovisno o fazi postupka u kojoj se razgovori vode. Točno je da se člankom 19. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 predviđa da su razgovori koji se temelje na toj odredbi oni koji se vode u svrhu prikupljanja informacija koje se odnose na predmet istrage, što podrazumijeva da je istraga u tijeku. Suprotno tomu, iz te odredbe ne proizlazi da se ti razgovori moraju održati nakon službenog pokretanja istrage, koje je Opći sud u točki 193. pobijane presude odredio kao trenutak u kojem Komisija donese mjeru koja podrazumijeva prigovor da je počinjena povreda.

97

Kao drugo, kad je riječ o kontekstu članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003, valja istaknuti, s jedne strane, da se taj članak nalazi u poglavlju V. te uredbe, koje se odnosi na Komisijine istražne ovlasti. Međutim, primjena odredbi tog poglavlja nije nužno uvjetovana time da ta institucija donese mjeru koja podrazumijeva prigovor da je počinjena povreda.

98

Tako Komisija, u skladu s člankom 17. navedene uredbe, može provoditi istraživanja sektorâ, koja ne zahtijevaju prethodno donošenje takvih mjera u pogledu poduzetnika.

99

S druge strane valja istaknuti da članak 2. stavak 3. Uredbe br. 773/2004, na temelju kojeg „Komisija može prije pokretanja postupka izvršiti svoje istražne ovlasti prema poglavlju V. Uredbe [br. 1/2003]”, potvrđuje tumačenje prema kojem se odredbe koje se odnose na Komisijine istražne ovlasti popisane u navedenom poglavlju, uključujući članak 19., mogu primijeniti prije službenog pokretanja istrage, suprotno onomu što proizlazi iz točke 193. pobijane presude.

100

Točno je da je Sud, u predmetima u kojima su donesene presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija (C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 182.) i od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija (C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 38.), navedene u točki 194. pobijane presude, utvrdio da je polazna točka prethodne istrage koju provodi Komisija, u području tržišnog natjecanja, dan na koji ta institucija upotrijebi ovlasti koje joj je dodijelio zakonodavac Unije i poduzme mjere koje podrazumijevaju prigovor da je počinjena povreda i koje imaju znatne posljedice na položaj osumnjičenih poduzetnika.

101

Međutim, predmeti u kojima su donesene te presude odnosili su se na određivanje polazne točke upravnog postupka kako bi se provjerilo je li Komisija poštovala načelo razumnog roka. Ta provjera pak zahtijeva da se ispita je li ta institucija postupala pažljivo od datuma na koji je poduzetnika koji se sumnjiči da je počinio povredu prava tržišnog natjecanja Unije obavijestila o postojanju istrage.

102

S druge strane, taj se datum ne može uzeti u obzir da bi se odredilo od kojeg je trenutka Komisija dužna poštovati obvezu bilježenja razgovora koja proizlazi iz odredbi članka 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s odredbama članka 3. Uredbe br. 773/2004. Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 150. svojeg mišljenja, izjave trećih prikupljene tijekom takvih razgovora mogu se odnositi na poduzetnika bez njegova znanja. Stoga bi uzimanje u obzir navedenog datuma značilo da se primjena obveze bilježenja i s njome povezanih postupovnih jamstava, koji su predviđeni u tim odredbama u korist trećih koji pristupaju razgovoru i osumnjičenog poduzetnika, odgađa do trenutka u kojem Komisija donese mjeru kojom se taj poduzetnik obavještava o tome da ga se sumnjiči. Zbog te odgode razgovori s trećima koji su održani prije takve mjere ne bi bili obuhvaćeni područjem primjene obveze bilježenja razgovora i postupovnih jamstava koji se na njih primjenjuju.

103

Naposljetku, kao treće, kad je riječ o svrsi Uredbe br. 1/2003, iz uvodne izjave 25. te uredbe proizlazi da otkrivanje povreda propisa o tržišnom natjecanju postaje sve teže pa se člankom 19. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 žele proširiti istražne ovlasti Komisije ovlašćujući je, među ostalim, da ispita sve osobe koje bi mogle posjedovati korisne informacije i zabilježi dane izjave (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C‑413/14 P, EU:C:2017:632, t. 85.). Naime, izraz „otkrivanje povreda” u navedenoj uvodnoj izjavi potvrđuje tumačenje prema kojem su razgovori koje Komisija vodi u prethodnoj fazi kako bi prikupila indicije koje se odnose na predmet istrage također obuhvaćeni područjem primjene članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003.

104

Osim toga, važno je pojasniti da Komisija, na temelju članka 3. stavka 3. Uredbe br. 773/2004, razgovore može bilježiti u bilo kojem obliku. Komisija stoga ne može valjano tvrditi da bi joj obveza bilježenja onemogućila da prikuplja indicije koje se mogu prenijeti samo usmeno i da se njima koristi te da bi to ugrozilo učinkovitost istraga jer bi odgodilo provođenje pretrage. Isto tako, Komisija ne može tvrditi da takva obveza ima odvraćajući učinak, s obzirom na to da može zaštititi identitet osoba koje pristupaju razgovoru.

105

U tim okolnostima valja utvrditi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je, u točki 193. pobijane presude, smatrao da razgovori tijekom kojih su prikupljene indicije na temelju kojih je zatim donesena odluka kojom se nalaže pretraga poduzetnika nisu obuhvaćeni područjem primjene Uredbe br. 1/2003 zbog toga što u tom trenutku nije bila pokrenuta nikakva istraga u smislu poglavlja V. te uredbe, s obzirom na to da Komisija nije bila donijela mjeru koja podrazumijeva prigovor da je taj poduzetnik počinio povredu. Kako bi utvrdio jesu li ti razgovori obuhvaćeni tim područjem primjene, Opći sud trebao je ispitati je li njihov cilj bio prikupiti informacije koje se odnose na predmet istrage, uzimajući u obzir njihov sadržaj i kontekst.

106

U ovom je slučaju, kao što to proizlazi iz točaka 205. i 206. pobijane presude, Opći sud smatrao da se indicije proizašle iz tih razgovora ne mogu odbaciti zbog počinjenja formalne nepravilnosti uz obrazloženje da se nije poštovala obveza bilježenja predviđena člankom 19. Uredbe br. 1/2003 i člankom 3. Uredbe br. 773/2004, konkretno zato što su se ti razgovori održali prije pokretanja istrage na temelju Uredbe br. 1/2003 te zato što u pogledu žaliteljâ i, a fortiori, dobavljačâ nisu podrazumijevali nikakav prigovor da je počinjena povreda.

107

Međutim, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 155. svojeg mišljenja, u tom je pogledu dovoljno navesti da vođenjem razgovora čiji je predmet unaprijed utvrđen i kojima se otvoreno nastoje dobiti informacije o funkcioniranju određenog tržišta i o ponašanju dionika na tom tržištu radi otkrivanja mogućih protupravnih ponašanja ili potvrde svojih sumnji u pogledu postojanja takvog ponašanja, Komisija izvršava svoju ovlast za uzimanje izjava na temelju članka 19. Uredbe br. 1/2003.

108

Stoga su razgovori s dobavljačima obuhvaćeni područjem primjene članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 te je Komisija u skladu s člankom 3. Uredbe br. 773/2004 bila dužna bilježiti te izjave.

109

Iz toga slijedi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je, u točki 206. pobijane presude, smatrao da se obveza bilježenja, predviđena u članku 19. Uredbe br. 1/2003 i članku 3. Uredbe br. 773/2004, ne primjenjuje na razgovore s dobavljačima i da indicije proizašle iz tih razgovora ne sadržavaju formalnu nepravilnost.

110

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da su tri dijela trećeg žalbenog razloga osnovana i da stoga valja prihvatiti žalbu i ukinuti točku 2. izreke pobijane presude jer je Opći sud u preostalom dijelu odbio tužbu protiv spornih odluka, a da pritom nije potrebno odlučiti o drugim žalbenim razlozima. Posljedično, valja ukinuti i točku 3. izreke pobijane presude, koja se odnosi na troškove.

111

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud može, u slučaju ukidanja presude Općeg suda, sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.

112

To je slučaj u ovom predmetu.

113

Stoga valja ispitati prigovor koji su žalitelji istaknuli u postupku pred Općim sudom u okviru tužbenog razloga koji se odnosi na povredu prava na nepovredivost doma, a koji se u biti temelji na tome da indicije proizašle iz razgovorâ s dobavljačima treba odbaciti zbog toga što Komisija nije poštovala članak 19. Uredbe br. 1/2003 i članak 3. Uredbe br. 773/2004.

114

U prilog tom prigovoru žalitelji tvrde da zapisnici s razgovorâ s dobavljačima nisu bili zapisi u skladu s tim odredbama jer se, među ostalim, za njih nije tražilo odobrenje osoba koje su pristupile razgovoru.

115

Komisija odgovara da je ispunila svoju obvezu bilježenja sastavljanjem iscrpnih zapisnika kojima se vjerno prenosi sadržaj izjava dobavljačâ i njihovim ulaganjem u spis pod službenim identifikacijskim brojem. Takav je zapisnik jedan od oblika bilježenja kojim se ona može koristiti u skladu s člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 773/2004, jednako kao što su to zvučni odnosno audiovizualni zapis ili doslovni prijepis.

116

U tom pogledu valja istaknuti da članak 3. stavak 3. prva rečenica Uredbe br. 773/2004, u kojem se navodi da Komisija „može bilježiti u bilo kojem obliku iskaze osoba koje pristupaju razgovoru”, znači da je Komisija, ako uz pristanak osobe koja pristupa razgovoru odluči održati razgovor na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003, dužna zabilježiti razgovor u njegovoj cijelosti, neovisno o izboru koji joj je ostavljen u pogledu oblika tog bilježenja (presuda od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C‑413/14 P, EU:C:2017:632, t. 90.).

117

Usto, iz članka 3. stavka 3. druge i treće rečenice Uredbe br. 773/2004 proizlazi da Komisija kopiju zapisa mora staviti na raspolaganje osobi koja je pristupila razgovoru radi odobrenja te da prema potrebi određuje rok u kojem ta osoba može dostaviti moguće ispravke iskaza.

118

U ovom slučaju Komisija nije tvrdila niti je, a fortiori, dokazala da je zapisnike koje je sastavila stavila na raspolaganje dobavljačima radi odobrenja.

119

Obvezom Komisije da kopiju zapisa stavi na raspolaganje osobi koja je pristupila razgovoru radi odobrenja, predviđenu u članku 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 773/2004, osobito se nastoji osigurati autentičnost izjava osobe koja je pristupila razgovoru na način da se zajamči da se te izjave doista mogu pripisati toj osobi te da sadržaj zapisa vjerno i u cijelosti prenosi navedene izjave, a ne Komisijino tumačenje tih izjava.

120

Prema tome, indiciju koja proizlazi iz izjave koju je Komisija prikupila a da nije ispunila taj zahtjev, propisan u članku 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 773/2004, treba smatrati nedopuštenom te je stoga treba odbaciti.

121

Zato se ne može smatrati da ti zapisnici, koji su isključivo interni, ispunjavaju zahtjeve iz članka 3. stavka 3. Uredbe br. 773/2004, koji se primjenjuje na razgovore obuhvaćene područjem primjene članka 19. Uredbe br. 1/2003.

122

To utvrđenje ne mogu dovesti u pitanje točke 65. do 69. presude od 26. rujna 2018., Infineon Technologies/Komisija (C‑99/17 P, EU:C:2018:773).

123

Točno je da je Sud presudio da je načelo koje prevladava u pravu Unije načelo slobodne ocjene dokazâ, iz kojeg proizlazi da je jedini kriterij relevantan za ocjenu dokazne vrijednosti pravilno podnesenih dokaza njihova vjerodostojnost i da dokaznu vrijednost dokaza stoga treba sveukupno ocijeniti, tako da iznošenje običnih nepotkrijepljenih sumnji u pogledu autentičnosti dokaza nije dovoljno da bi se ugrozila njegova vjerodostojnost (presuda od 26. rujna 2018., Infineon Technologies/Komisija, C‑99/17 P, EU:C:2018:773, t. 65. do 69.).

124

Međutim, u predmetu u kojem je donesena ta presuda dokaz čija se autentičnost dovodila u pitanje bila je interna poruka elektroničke pošte poduzetnika, a ne zapis izjave koju je prikupila Komisija kojom se povređuje članak 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 773/2004.

125

Stoga se ne može pozivati na načelo slobodne ocjene dokaza da bi se izbjegla formalna pravila koja se primjenjuju na bilježenje izjava koje Komisija prikupi na temelju članka 19. Uredbe br. 1/2003. U tom pogledu valja istaknuti da se utvrđenje o nepravilnosti u prikupljanju indicija, s obzirom na članak 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 773/2004, temelji na nemogućnosti Komisije da se koristi tim indicijama u nastavku postupka (vidjeti po analogiji presudu od 18. lipnja 2015., Deutsche Bahn i dr./Komisija, C‑583/13 P, EU:C:2015:404, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

126

U ovom slučaju, budući da su, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 208. svojeg mišljenja, informacije koje su proizašle iz razgovorâ s dobavljačima činile ključni element indicija na kojima se temelje sporne odluke te da su te odluke formalno nepravilne zbog nepoštovanja obveze bilježenja predviđene u članku 3. Uredbe br. 773/2004, valja zaključiti da Komisija u trenutku donošenja spornih odluka nije raspolagala dovoljno ozbiljnim indicijama kojima bi imala pravo koristiti se i koje bi opravdale pretpostavke navedene u članku 1. točki (a) tih odluka. S obzirom na sva prethodna razmatranja, navedene odluke valja poništiti u cijelosti.

127

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sam konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.

128

U članku 138. stavku 1. tog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. navedenog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, određuje se da je stranka koja ne uspije u postupku dužna, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da su žalitelji zahtijevali da se Komisiji naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u postupku, valja joj naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove žaliteljâ u okviru ove žalbe. Osim toga, s obzirom na to da se sporne odluke poništavaju, Komisiji se nalaže snošenje svih troškova žaliteljâ u okviru prvostupanjskog postupka.

129

Na temelju članka 184. stavka 4. Poslovnika Suda, stranci koja je intervenirala u prvom stupnju, a nije sama podnijela žalbu, ne može se naložiti snošenje troškova žalbenog postupka, osim ako je sudjelovala u pisanom ili usmenom dijelu tog postupka. Kad je takva stranka sudjelovala u postupku, Sud može odlučiti da sama snosi vlastite troškove. Budući da je Vijeće, intervenijent u prvostupanjskom postupku, sudjelovalo u pisanom i usmenom dijelu postupka pred Sudom, valja odlučiti da će snositi vlastite troškove i u žalbenom i u prvostupanjskom postupku.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: