–

za Vodafone Kabel Deutschland GmbH, L. Stelten, Rechtsanwalt,

–

za Bundesverband der Verbraucherzentralen und Verbraucherverbände – Verbraucherzentrale Bundesverband e.V., C. Hillebrecht, Rechtsanwältin,

–

za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann i U. Bartl, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju F. Meloncellija, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, H. Tserepa‑Lacombe i T. Scharf, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 62. stavka 4. Direktive (EU) 2015/2366 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu, o izmjeni direktiva 2002/65/EZ, 2009/110/EZ i 2013/36/EU te Uredbe (EU) br. 1093/2010 i o stavljanju izvan snage Direktive 2007/64/EZ (SL 2015., L 337, str. 35., i ispravak SL 2018., L 102, str. 97.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Vodafone Kabel Deutschland GmbH (u daljnjem tekstu: Vodafone) i Bundesverbanda der Verbraucherzentralen und Verbraucherverbände – Verbraucherzentrale Bundesverband e.V. (Savezna unija organizacija i udruga potrošača, Njemačka) (u daljnjem tekstu: Savezna unija) u vezi s primjenom paušalnog iznosa za uporabu određenih platnih instrumenata za izvršenje platnih transakcija koje proizlaze iz ugovora sklopljenih između društva Vodafone i potrošača.

3

Uvodne izjave 6., 53. i 66. Direktive 2015/2366 glase:

[…]

[…]

4

Članak 4. te direktive, naslovljen „Definicije”, glasi kako slijedi:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]”

5

Članak 62. navedene direktive, naslovljen „Naknade koje se primjenjuju”, u stavcima 3. do 5. propisuje:

„3.   Pružatelj platnih usluga ne smije sprječavati primatelja plaćanja da od platitelja zatraži naknadu, ponudi mu popust ili ga na neki drugi način usmjerava na uporabu određenog platnog instrumenta. Bilo koje naknade koje se primjenjuju ne smiju biti više od izravnih troškova koje primatelj plaćanja snosi za uporabu određenog platnog instrumenta.

4.   U svakom slučaju, države članice osiguravaju da primatelj plaćanja ne traži naknade za uporabu platnih instrumenata za koje su predviđene međubankovne naknade u skladu s poglavljem II. Uredbe (EU) 2015/751 i za platne usluge na koje se primjenjuje Uredba (EU) br. 260/2012 [Europskog parlamenta i Vijeća od 14. ožujka 2012. o utvrđivanju tehničkih i poslovnih zahtjeva za kreditne transfere i izravna terećenja u eurima i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 924/2009 (SL 2012., L 94, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 5., str. 290.)].

5.   Države članice mogu zabraniti ili ograničiti pravo primatelja plaćanja na zaračunavanje naknada uzimajući u obzir potrebu za poticanjem tržišnog natjecanja te promicanjem uporabe djelotvornih platnih instrumenata.”

6

Članak 107. iste direktive, naslovljen „Potpuno usklađivanje”, određuje u svojem stavku 1.:

„Ne dovodeći u pitanje […] članak 62. stavak 5. […], u mjeri u kojoj ova Direktiva sadrži usklađene odredbe, države članice ne smiju zadržati ni uvoditi druge odredbe osim onih koje su utvrđene ovom Direktivom.”

7

Članak 115. Direktive 2015/2366, naslovljen „Prenošenje”, u stavcima 1. i 2. navodi:

„1.   Države članice do 13. siječnja 2018. donose i objavljuju mjere potrebne da bi se uskladile s ovom Direktivom. […]

2.   One primjenjuju te mjere od 13. siječnja 2018.

[…]”

8

Članak 270.a Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik), u verziji primjenjivoj od 13. siječnja 2018. (u daljnjem tekstu: BGB), predviđa:

„Ništavan je sporazum na temelju kojeg se dužnik obvezuje na plaćanje naknade za uporabu SEPA [(jedinstveno područje plaćanja u eurima)] osnovnog izravnog terećenja, SEPA poslovnog izravnog terećenja, SEPA kreditnog transfera ili platne kartice. Prva rečenica vrijedi za uporabu platnih kartica samo u pogledu platnih transakcija potrošača ako se na te platne kartice primjenjuje poglavlje II. [Uredbe 2015/751].”

9

Članak 229. stavak 45. Einführungsgesetza zum Bürgerlichen Gesetzbuche (Uvodni zakon Građanskog zakonika) (u daljnjem tekstu: EGBGB) određuje:

„(1)   Na obvezne odnose, koji se odnose na izvršavanje platnih transakcija i koji su nastali nakon 13. siječnja 2018., primjenjuju se samo BGB i članak 248. [ovog zakona] u verziji koja je na snazi od 13. siječnja 2018.

(2)   Na obvezne odnose, koji se odnose na izvršavanje platnih transakcija i koji su nastali prije 13. siječnja 2018., primjenjuju se BGB i članak 248. [ovog zakona] u verziji koja je bila na snazi do 13. siječnja 2018., osim ako se stavcima 3. i 4. ne predviđa drukčije.

(3)   Ako u pogledu obveznog odnosa u smislu stavka 2. izvršavanje platne transakcije počinje tek nakon 13. siječnja 2018., na tu se platnu transakciju primjenjuju samo BGB i članak 248. [ovog zakona] u verziji koja je na snazi od 13. siječnja 2018.

[…]

(5)   Članak 270.a BGB‑a primjenjuje se na sve obvezne odnose koji su nastali nakon 13. siječnja 2018.”

10

Vodafone je kabelski operator i pružatelj usluga pristupa internetu koji svoje djelatnosti obavlja na njemačkom državnom području. Od prenošenja Direktive 2015/2366 u njemačko pravo, nakon 13. siječnja 2018., društvo Vodafone razlikuje ugovore o telekomunikacijskim uslugama i ugovore o kabelskim uslugama poziva sklopljene prije tog datuma i one sklopljene nakon navedenog datuma. Na prvu kategoriju ugovora taj operator na temelju općih uvjeta poslovanja primjenjuje paušalni iznos, tzv. „Selbstzahlerpauschale” (paušal na temelju plaćanja koje je izvršio sam klijent) od 2,50 eura za svaku platnu transakciju na klijente koji ga ne ovlašćuju da provede izravno bankovno terećenje, nego sami podmiruju račune putem SEPA transfera. Nasuprot tomu, ta se odredba više ne nalazi u cjeniku koji se primjenjuje na drugu kategoriju ugovora.

11

Društvo Vodafone smatra da ima pravo primijeniti navedenu odredbu na platne transakcije započete izvršavanjem ugovora sklopljenih prije 13. siječnja 2018. i, stoga, naplatiti navedeni paušalni iznos za te transakcije čak i nakon tog datuma. Prema mišljenju tog operatora, zabrana naplate dodatnih naknada, predviđena člankom 270.a BGB‑a, primjenjuje se samo na ugovore na neodređeno vrijeme sklopljene nakon 13. siječnja 2018. Budući da se člankom 229. stavkom 45. točkom 5. EGBGB‑a upućuje na nastanak obveze nakon 13. siječnja 2018., ne može se predvidjeti retroaktivna primjena članka 270.a BGB‑a na ugovore sklopljene prije tog datuma, čak i ako su platne transakcije na temelju tih ugovora započete tek nakon navedenog datuma.

12

Savezna unija ističe da se zabrana, predviđena člankom 270.a BGB‑a, naplaćivanja dodatne naknade nakon 13. siječnja 2018. primjenjuje i na platne transakcije koje su započete nakon tog datuma prilikom izvršenja ugovora sklopljenih prije njega s obzirom na to da je cilj članka 62. stavka 4. Direktive 2015/2366 uspostava istovjetnih uvjeta na unutarnjem tržištu platnih usluga na dan 13. siječnja 2018. Osim toga, prijelaznu odredbu iz članka 229. stavka 45. EGBGB‑a treba, na temelju točke 3. tog stavka, tumačiti na način da se, nakon 13. siječnja 2018., nova pravila primjenjuju na sve platne transakcije započete nakon tog datuma, uključujući i one koje se temelje na ugovorima sklopljenima prije navedenog datuma.

13

U tim okolnostima Savezna unija podnijela je tužbu kojom je zahtijevala da društvo Vodafone prestane primjenjivati paušalni iznos na temelju plaćanja koje je izvršio sam klijent na sve platne transakcije započete nakon 13. siječnja 2018. te je uspio u postupku.

14

Postupajući povodom žalbe koju je podnijelo društvo Vodafone, Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka) sklon je smatrati da se članak 270.a BGB‑a, kojim se u njemačko pravo prenosi članak 62. stavak 4. Direktive 2015/2366, primjenjuje i kada je osnovna ugovorna obveza za platne transakcije nastala prije 13. siječnja 2018., ali da su te transakcije, koje dospijevaju u redovitim vremenskim razmacima, obično jednom mjesečno, započete tek nakon tog datuma.

15

Naime, prema mišljenju tog suda, nakon 13. siječnja 2018. i neovisno o datumu sklapanja ugovora na neodređeno vrijeme, jedinstveni sustav naknada na tržištu sredstava plaćanja utvrđen je u Uniji, tako da se zabrana naplate dodatnih naknada predviđena tom odredbom primjenjuje i na ugovore na neodređeno vrijeme sklopljene prije 13. siječnja 2018.

16

Navedeni sud također ističe da se člankom 229. stavkom 45. točkom 5. EGBGB‑a, kojim se upućuje samo na nastanak ugovorne obveze, iako se na nju ne odnosi Direktiva 2015/2366, dovodi u pitanje potpuna primjena zabrane naplate dodatnih naknada za platne transakcije započete nakon 13. siječnja 2018. ako je osnovna ugovorna obveza za te transakcije nastala prije tog datuma.

17

U tim je okolnostima Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„Treba li članak 62. stavak 4. [Direktive 2015/2366] tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis ili praksa kojom se, kao prijelaznom odredbom u pogledu trajnih obveznih odnosa s potrošačima, zabrana plaćanja naknada za uporabu platnih instrumenata i platnih usluga, u skladu s odgovarajućim nacionalnim propisom kojim se prenosi ta direktiva, primjenjuje samo ako je predmetni obvezni odnos nastao nakon 13. siječnja 2018., a ne i ako je nastao prije 13. siječnja 2018., ali izvršavanje (dodatnih) platnih transakcija počinje tek nakon 13. siječnja 2018.?”

18

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 62. stavak 4. Direktive 2015/2366 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis ili praksa na temelju kojih se, u okviru ugovora na neodređeno vrijeme sklopljenih s potrošačima, zabrana traženja naknade za uporabu platnih instrumenata i za platne usluge iz te odredbe primjenjuje samo na platne transakcije započete provedbom ugovora sklopljenih nakon 13. siječnja 2018., na način da te naknade ostaju primjenjive na platne transakcije započete nakon tog datuma provedbe ugovora na neodređeno vrijeme koji su sklopljeni prije tog datuma.

19

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pri tumačenju odredbe prava Unije u obzir treba uzeti ne samo njezin tekst nego i njezin kontekst te ciljeve propisa kojeg je dio (presude od 13. listopada 2016., Mikołajczyk, C‑294/15, EU:C:2016:772, t. 26., i od 26. siječnja 2021, Szpital Kliniczny im. dra J. Babińskiego Samodzielny Publiczny Zakład Opieki Zdrowotnej w Krakowie, C‑16/19, EU:C:2021:64, t. 26.).

20

Kad je riječ o tekstu članka 62. stavka 4. Direktive 2015/2366, njime se određuje da države članice osiguravaju, u smislu članka 4. točke 9. te direktive, da primatelj plaćanja ne traži naknade za uporabu platnih instrumenata za koje su predviđene međubankovne naknade u skladu s poglavljem II. Uredbe 2015/751 i za platne usluge na koje se primjenjuje Uredba br. 260/2012. Iz teksta te odredbe ne proizlazi nijedno pojašnjenje o vremenskoj primjeni te zabrane.

21

U tim okolnostima valja uzeti u obzir kontekst zabrane traženja naknade za uporabu platnih instrumenata i platnih usluga iz članka 62. stavka 4. Direktive 2015/2366, kao i ciljeve te direktive.

22

Kad je riječ o kontekstu članka 62. stavka 4. Direktive 2015/2366, valja istaknuti, kao prvo, da na temelju članka 115. stavka 1. i stavka 2. prvog podstavka te direktive, iako države članice moraju donijeti i objaviti mjere potrebne da bi se uskladile s navedenom direktivom prije 13. siječnja 2018., te odredbe postaju primjenjive tek od tog datuma.

23

Kao drugo, s obzirom na to da članak 62. stavak 4. Direktive 2015/2366 sadržava usklađene odredbe, države članice ne smiju, na temelju članka 107. stavka 1. te direktive, zadržati ni uvoditi druge odredbe osim onih koje su njome utvrđene nakon datuma predviđenog člankom 115. stavkom 2. prvim podstavkom navedene direktive.

24

Kao treće, s obzirom na to da se zabrana traženja naknade za uporabu platnih instrumenata i platnih usluga iz članka 62. stavka 4. Direktive 2015/2366 primjenjuje na platne transakcije u smislu članka 4. točke 5. te direktive, „bez obzira na osnovne obveze između platitelja i primatelja plaćanja”, relevantan datum za potrebe primjene te zabrane je onaj kada je platna transakcija započeta, a ne onaj kada je nastala osnovna obveza za tu transakciju.

25

Stoga iz sustavnog tumačenja članka 62. stavka 4. Direktive 2015/2366 proizlazi da se zabrana traženja naknade za uporabu platnih instrumenata i za platne usluge iz te odredbe primjenjuje na sve platne transakcije započete nakon 13. siječnja 2018.

26

Kad je riječ o ciljevima kojima teži Direktiva 2015/2366, valja istaknuti da se njome želi potaknuti daljnju integraciju unutarnjeg tržišta platnih usluga kao i zaštititi korisnike tih usluga i, osobito, ponuditi višu razinu zaštite korisnicima koji imaju svojstvo potrošača, kao što to osobito proizlazi iz uvodnih izjava 6. i 53. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 11. studenoga 2020., DenizBank, C‑287/19, EU:C:2020:897, t. 102. i navedenu sudsku praksu), s obzirom na to da je zaštita potrošača u politikama Unije, osim toga, sadržana u članku 169. UFEU‑a i u članku 38. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (vidjeti po analogiji presudu od 2. ožujka 2017., Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs Frankfurt am Main, C‑568/15, EU:C:2017:154, t. 28.).

27

Osim toga, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 66. Direktive 2015/2366, zakonodavac Unije namjeravao je putem zabrane predviđene u članku 62. stavku 4. te direktive prevladati fragmentaciju nacionalne prakse u pogledu obračunavanja naknada za uporabu određenih platnih instrumenata, koja je dovela do iznimne heterogenosti tržišta plaćanja u Uniji te je izvor zbunjenosti potrošača, posebno u e‑trgovini i prekograničnom kontekstu.

28

Međutim, svaka različita primjena te zabrane, ovisno o tome jesu li osnovne obveze za platni promet započete nakon 13. siječnja 2018. nastale prije ili nakon tog datuma, ugrozila bi usklađivanje na razini Unije propisano člankom 62. stavkom 4. Direktive 2015/2366 u vezi s njezinim člankom 107. stavkom 1. te bi cilj zaštite potrošača na unutarnjem tržištu platnih usluga time bio oslabljen.

29

Osim toga, u tom kontekstu valja odbaciti argument koji je istaknulo društvo Vodafone u svojim pisanim očitovanjima, prema kojem su načela zabrane retroaktivnosti zakona i zaštite legitimnih očekivanja povrijeđena zbog vremenskog dosega koji je tako priznat u članku 62. stavku 4. Direktive 2015/2366.

30

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se novo pravno pravilo načelno primjenjuje počevši od stupanja na snagu akta kojim je ono uspostavljeno te da se, iako se ne primjenjuje na pravne situacije nastale i u cijelosti okončane prije tog stupanja na snagu, odmah primjenjuje na buduće učinke situacije nastale za vrijeme važenja prijašnjeg zakona kao i na nove pravne situacije, osim ako iz teksta, strukture ili svrhe tog pravila ne proizlazi da mu treba pripisati retroaktivni učinak. To je osobito slučaj kada se uz navedeno pravilo donesu posebne odredbe kojima se izričito određuju uvjeti njegove vremenske primjene, čime mu se daje takav učinak (vidjeti, u tom smislu, presudu od 14. svibnja 2020., Azienda Municipale Ambiente, C‑15/19, EU:C:2020:371, t. 56. i 57. i navedenu sudsku praksu).

31

Međutim, u ovom slučaju, s obzirom na to da se članak 62. stavak 4. Direktive 2015/2366, kao što to proizlazi iz točke 25. ove presude, ne odnosi na platne transakcije izvršene prije 13. siječnja 2018., ta se odredba ne odnosi na pravne situacije koje su u cijelosti okončane prije tog datuma i stoga nema retroaktivan učinak. Osim toga, što se tiče platnih transakcija započetih nakon 13. siječnja 2018., prilikom izvršenja ugovora na neodređeno vrijeme sklopljenih prije tog datuma, članak 62. stavak 4. Direktive 2015/2366 samo je jedan slučaj primjene novog pravnog pravila na buduće učinke situacije nastale za vrijeme važenja starog pravila.

32

Naposljetku, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev smatra da članak 229. stavak 45. točka 5. EGBGB‑a dovodi u pitanje punu primjenu zabrane naplaćivanja dodatnih troškova za platne transakcije započete nakon 13. siječnja 2018., kada te transakcije proizlaze iz ugovorne obveze nastale prije tog datuma, na tom je sudu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, da provjeri može li se ta odredba tumačiti u skladu s člankom 62. stavkom 4. Direktive 2015/2366, kako je tumačen u točki 25. ove presude, kako bi osigurao, u okviru odlučivanja u sporu koji se pred njim vodi, punu primjenu prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2020., Association française des usagers de banques, C‑778/18, EU:C:2020:831, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

33

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 62. stavak 4. Direktive 2015/2366 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis ili praksa na temelju kojih se, u okviru ugovora na neodređeno vrijeme sklopljenih s potrošačima, zabrana traženja naknade za uporabu platnih instrumenata i za platne usluge iz tog članka 62. stavka 4. primjenjuje samo na platne transakcije započete provedbom ugovora sklopljenih nakon 13. siječnja 2018., na način da te naknade ostaju primjenjive na platne transakcije započete nakon tog datuma provedbe ugovora na neodređeno vrijeme koji su sklopljeni prije tog datuma.

34

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (deveto vijeće) odlučuje:

Članak 62. stavak 4. Direktive (EU) 2015/2366 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu, o izmjeni direktiva 2002/65/EZ, 2009/110/EZ i 2013/36/EU te Uredbe (EU) br. 1093/2010 i o stavljanju izvan snage Direktive 2007/64/EZ treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis ili praksa na temelju kojih se, u okviru ugovora na neodređeno vrijeme sklopljenih s potrošačima, zabrana traženja naknade za uporabu platnih instrumenata i za platne usluge iz tog članka 62. stavka 4. primjenjuje samo na platne transakcije započete provedbom ugovora sklopljenih nakon 13. siječnja 2018., na način da te naknade ostaju primjenjive na platne transakcije započete nakon tog datuma provedbe ugovora na neodređeno vrijeme koji su sklopljeni prije tog datuma.