–

za osobu VD, D. Foussard i F. Peltier, avocats,

–

za osobu SR, M. Chavannes i P. Spinosi, avocats,

–

za francusku vladu, A. Daniel, E. de Moustier, D. Dubois, J. Illouz i T. Stéhelin, u svojstvu agenata,

–

za dansku vladu, N. Holst‑Christensen, N. Lykkegaard i M. Søndahl Wolff, u svojstvu agenata,

–

za estonsku vladu, A. Kalbus i M. Kriisa, u svojstvu agenata,

–

za Irsku, M. Browne, A. Joyce i J. Quaney, u svojstvu agenata, uz asistenciju D. Fennellyja, BL,

–

za španjolsku vladu, L. Aguilera Ruiz, u svojstvu agenta,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za portugalsku vladu, P. Barros da Costa, L. Inez Fernandes, L. Medeiros i I. Oliveira, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, S. L. Kalėda, H. Kranenborg, T. Scharf i F. Wilman, u svojstvu agenata,

–

za Europskog nadzornika za zaštitu podataka, A. Buchta, M. Guglielmetti, C.-A. Mamier i D. Nardi, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se u biti na tumačenje članka 12. stavka 2. točaka (a) i (d) Direktive 2003/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o trgovanju na temelju povlaštenih informacija i manipuliranju tržištem (zlouporabi tržišta) (SL 2003., L 96, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 3., str. 74.) te članka 23. stavka 2. točaka (g) i (h) Uredbe (EU) br. 596/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o zlouporabi tržišta (Uredba o zlouporabi tržišta) te stavljanju izvan snage Direktive 2003/6 i direktiva Komisije 2003/124/EZ, 2003/125/EZ i 2004/72/EZ (SL 2014., L 173, str. 1. i ispravak SL 2016., L 287, str. 320.) u vezi s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama) (SL 2002., L 201, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 52., str. 111.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. (SL 2009., L 337, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 52., str. 224. i ispravci SL 2017., L 162, str. 56. i SL 2018., L 74, str. 11.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2002/58), i u vezi s člancima 7., 8. i 11. te člankom 52. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru kaznenih postupaka pokrenutih protiv osoba VD i SR zbog kaznenih djela trgovanja na temelju povlaštenih informacija, prikrivanja tog trgovanja, sudioništva, korupcije i pranja novca.

3

U uvodnim izjavama 2., 6., 7. i 11. Direktive 2002/58 navodi se:

[…]

[…]

4

U članku 1. Direktive 2002/58, naslovljenom „Područje primjene i cilj”, predviđeno je:

„1.   Direktiva osigurava usklađenost nacionalnih odredbi koje su potrebne kako bi se osigurala odgovarajuća razina zaštite osnovnih prava i sloboda, a posebno prava na privatnost i povjerljivost, s obzirom na obradu osobnih podataka u području elektroničkih komunikacija, te kako bi se osiguralo slobodno kretanje takvih podataka i elektroničke komunikacijske opreme i usluga u Zajednici.

2.   Odredbe ove Direktive pojašnjavaju i nadopunjuju Direktivu [95/46] u svrhe spomenute u stavku 1. Štoviše, one pružaju zaštitu legitimnih interesa pretplatnika koji su pravne osobe.

3.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na aktivnosti koje su izvan područja primjene [UFEU‑a], poput onih obuhvaćenih glavama V. i VI. [UEU‑a], te, u svakom slučaju, na aktivnosti koje se odnose na javnu sigurnost, obranu, državnu sigurnost (uključujući gospodarsku dobrobit države kada se aktivnosti odnose na pitanja državne sigurnosti) te na aktivnosti države u području kaznenog prava.”

5

Članak 2. navedene direktive, naslovljen „Definicije”, u drugom stavku točki (b) određuje:

„Sljedeće definicije se […] primjenjuju:

[…]

(b) ‚podaci o prometu’ znači svi podaci koji se obrađuju u svrhu prijenosa komunikacije na elektroničkoj komunikacijskoj mreži ili za njezino naplaćivanje.”

6

U skladu s člankom 5. te direktive, naslovljenim „Povjerljivost komunikacija”:

„1.   Države članice putem svojih zakonodavstava osiguravaju povjerljivost komunikacija i s time povezanih podataka o prometu koji se šalju preko javne komunikacijske mreže i javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga. One posebno zabranjuju svim osobama koje nisu korisnici slušanje, prisluškivanje, pohranjivanje ili druge oblike presretanja odnosno nadzora nad komunikacijama i s time povezanim podacima o prometu, bez pristanka korisnika, osim u slučaju kada imaju zakonsko dopuštenje da to učine u skladu s člankom 15. stavkom 1. Ovaj stavak ne sprečava tehničko pohranjivanje koje je nužno za prijenos komunikacije, ne dovodeći u pitanje načelo povjerljivosti.

2.   Stavak 1. ne utječe na zakonski dopušteno snimanje komunikacija i s time povezanih podataka o prometu kada se provodi tijekom zakonitog poslovanja u svrhu pružanja dokaza o trgovačkoj transakciji ili o svakoj drugoj poslovnoj komunikaciji.

3.   Države članice osiguravaju da je pohranjivanje podataka ili uspostavljanje pristupa već pohranjenim podacima na terminalnoj opremi pretplatnika ili korisnika, dozvoljeno samo pod uvjetom da je dotični pretplatnik ili korisnik dao svoj pristanak, nakon što je iscrpno i razumljivo, u skladu s Direktivom [95/46], između ostalog obaviješten o namjeni postupka obrade. Navedeno ne sprečava nikakav oblik tehničke pohrane ili pristupa samo u svrhu izvršavanja prijenosa komunikacije putem elektroničke komunikacijske mreže ili ako je to strogo nužno, kako bi operator usluge informacijskog društva mogao pružiti uslugu koju je izričito zatražio pretplatnik ili korisnik.”

7

Člankom 6. Direktive 2002/58, naslovljenim „Podaci o prometu”, određuje se:

„1.   Podaci o prometu koji se odnose na pretplatnike i korisnike i koje je davatelj javne komunikacijske mreže ili javno dostupne elektroničke komunikacijske usluge obradio i pohranio moraju se obrisati ili učiniti anonimnima kada više nisu potrebni u svrhu prijenosa komunikacije, ne dovodeći u pitanje stavke 2., 3. i 5. ovog članka te članak 15. stavak 1.

2.   Podaci o prometu koji su nužni u svrhu naplaćivanja usluge od pretplatnika te u svrhu plaćanja međusobnog povezivanja mogu se obraditi. Takva je obrada dopustiva isključivo do kraja razdoblja tijekom kojega se račun može pravno pobijati ili tijekom kojega se može zahtijevati plaćanje.

3.   Za potrebe marketinga usluga elektroničkih komunikacija ili za potrebe pružanja usluga s dodatnom vrijednošću, operator javno dostupnih usluga elektroničkih komunikacija može obraditi podatke iz stavka 1. u onoj mjeri te u onom vremenskom razdoblju koje je neophodno za takve usluge ili marketing, ako je pretplatnik ili korisnik na kojeg se odnose podaci prethodno dao svoj pristanak. Korisnicima ili pretplatnicima u svakome trenutku daje se mogućnost povlačenja njihovog odobrenja za obradu podataka o prometu.

[…]

5.   Obrada podataka o prometu, u skladu sa stavcima 1., 2., 3. i 4. mora se ograničiti na osobe koje djeluju pod nadzorom davatelja javnih komunikacijskih mreža i javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga i koje se bave naplaćivanjem usluga ili upravljanjem prometom, upitima potrošača, otkrivanjem prijevara, marketingom elektroničkih komunikacijskih usluga ili pružanjem usluga s posebnom tarifom, te mora biti ograničena na ono što je nužno u svrhe takvih aktivnosti.

[…]”

8

Članak 9. te direktive, naslovljen „Podaci o lokaciji koji nisu podaci o prometu”, u stavku 1. određuje:

„Ako se mogu obraditi podaci o lokaciji koji nisu podaci o prometu, koji se odnose na korisnike ili pretplatnike javnih komunikacijskih mreža ili javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga, takvi podaci mogu se obraditi samo nakon što su učinjeni anonimnima, odnosno uz pristanak korisnika ili pretplatnika, u mjeri i u trajanju potrebnom za pružanje usluge s dodatnom vrijednosti. Davatelj usluga mora obavijestiti korisnike ili pretplatnike, prije dobivanja njihovog pristanka, o vrsti podataka o lokaciji koji nisu podaci o prometu koji će se obraditi, o svrsi i trajanju obrade te hoće li se dotični podaci proslijediti trećoj osobi u svrhu pružanja usluge s posebnom tarifom. […]”

9

U članku 15. Direktive 2002/58, naslovljenom „Primjena određenih odredaba Direktive [95/46]”, u stavku 1. navodi se:

„Države članice mogu donijeti zakonske mjere kojima će ograničiti opseg prava i obveza koji pružaju članak 5., članak 6., članak 8. stavci 1., 2., 3. i 4., te članak 9. ove Direktive kada takvo ograničenje predstavlja nužnu, prikladnu i razmjernu mjeru unutar demokratskog društva s ciljem zaštite nacionalne sigurnosti (odnosno državne sigurnosti), obrane, javne sigurnosti te s ciljem sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela odnosno neovlaštene uporabe elektroničkog komunikacijskog sustava iz članka 13. stavka 1. Direktive [95/46]. S tim u vezi, države članice mogu, između ostalog, donijeti zakonske mjere kojima se omogućuje zadržavanje podataka tijekom ograničenog razdoblja opravdane razlozima određenim u ovom stavku. Sve mjere iz ovog stavka moraju biti u skladu s općim načelima prava Zajednice, uključujući ona iz članka 6. stavaka 1. i 2. [UEU‑a].”

10

Uvodne izjave 1., 2., 12., 37., 41. i 44. Direktive 2003/6 glase:

[…]

[…]

[…]

11

Članak 11. te direktive određuje:

„Ne dovodeći u pitanje nadležnosti sudskih tijela, svaka država članica imenuje samo jedno upravno tijelo koje je nadležno za nadzor primjene odredaba donesenih ovom Direktivom.

[…]”

12

U skladu s člankom 12. navedene direktive:

„1.   Nadležno tijelo dobiva sve nadzorne i istražne ovlasti koje su potrebne za izvršavanje njegovih funkcija. […]

2.   Ne dovodeći u pitanje članak 6. stavak 7., ovlasti iz stavka 1. ovog članka izvršavaju se u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i obuhvaćaju barem pravo:

[…]

[…]”

13

Uredbom br. 596/2014 stavljena je izvan snage i zamijenjena Direktiva 2003/6 s učinkom od 3. srpnja 2016.

14

Uvodne izjave 1., 2., 7., 24., 44., 62., 65., 66., 77. i 86. te uredbe glase:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

15

U skladu s člankom 1. te uredbe:

„Ovom se Uredbom uspostavlja zajednički regulatorni okvir za trgovanje na temelju povlaštenih informacija, nezakonito objavljivanje povlaštenih informacija i manipuliranje tržištem (zlouporaba tržišta) kao i mjere za sprečavanje zlouporabe tržišta kako bi se osigurao integritet financijskih tržišta unutar Unije te povećala zaštita ulagatelja i povjerenje u ta tržišta.”

16

Članak 3. te uredbe, naslovljen „Definicije”, u stavku 1. točki 27. propisuje:

„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

17

U skladu s člankom 14. Uredbe br. 596/2014, naslovljenim „Zabrana trgovanja na temelju povlaštenih informacija i nezakonitog objavljivanja povlaštenih informacija”:

„Osoba ne smije:

18

Članak 22. te uredbe predviđa:

„Ne dovodeći u pitanje nadležnosti pravosudnih tijela, svaka država članica određuje jedinstveno upravno nadležno tijelo za potrebe ove Uredbe. […]”

19

Članak 23. te uredbe, naslovljen „Ovlasti nadležnih tijela”, u stavcima 2. i 3. određuje:

„2.   Kako bi ispunile svoje dužnosti u okviru ove Uredbe, nadležna tijela imaju, u skladu s nacionalnim pravom, barem sljedeće nadzorne i istražne ovlasti:

[…]

[…]

3.   Države članice osiguravaju postojanje odgovarajućih mjera kako bi nadležna tijela imala sve nadzorne i istražne ovlasti potrebne za ispunjavanje svojih dužnosti.

[…]”

20

Code des postes et des communications électroniques (Zakonik o poštanskim uslugama i elektroničkim komunikacijama), u verziji primjenjivoj na glavne postupke (u daljnjem tekstu: CPCE), u članku L. 34‑1 određivao je:

„I. – Ovaj se članak primjenjuje na obradu osobnih podataka vezanih uz pružanje javno dostupnih usluga elektroničkih komunikacija; primjenjuje se među ostalim na mreže koje uključuju uređaje za prikupljanje podataka i identifikaciju.

II. – Operatori elektroničkih komunikacija, i osobito osobe čija je djelatnost nuditi pristup javnim internetskim komunikacijskim uslugama, brišu ili anonimiziraju svaki podatak o prometu, podložno odredbama stavaka III., IV., V. i VI.

Osobe koje pružaju javne elektroničke komunikacijske usluge uspostavljaju, poštujući odredbe prethodnog stavka, unutarnje postupke koji omogućavaju da se postupi u skladu sa zahtjevima nadležnih tijela.

Osobe koje, na temelju glavne ili sporedne profesionalne djelatnosti, pružaju javno dostupnu vezu koja omogućuje internetsku komunikaciju s pomoću pristupa mreži, čak i besplatno, obvezne su poštovati odredbe koje se primjenjuju na operatore elektroničkih komunikacija na temelju ovog članka.

III. – U svrhu istraživanja, utvrđivanja i progona kaznenih djela ili povrede obveze iz članka L. 336‑3 code de la propriété intellectuelle (Zakonik o intelektualnom vlasništvu) ili u svrhu sprečavanja ugrožavanja sustava automatizirane obrade podataka predviđenog i kažnjivog člancima 323‑1 do 323‑3-1 code pénal (Kazneni zakonik), i samo u cilju omogućavanja, ako to bude potrebno, stavljanja na raspolaganje sudskom tijelu ili visokom tijelu spomenutom u članku L. 331‑12 Zakonika o intelektualnom vlasništvu ili Autorité nationale de sécurité des systèmes d’information (Nacionalno tijelo za sigurnost informacijskih sustava) spomenutom u članku L. 2321‑1 code de la défense (Zakonika o obrani), operacije kojima je svrha brisanje ili anonimizacija određenih kategorija tehničkih podataka mogu se odgoditi najviše za jednu godinu. Uredbom koju donosi Conseil d’État (Državno vijeće), nakon što je dobiveno mišljenje Commission nationale de l’informatique et des libertés (Nacionalna komisija za informatiku i slobode), određuju se, u granicama utvrđenima u stavku VI., te kategorije podataka i trajanje njihova zadržavanja, ovisno o djelatnosti operatora i prirodi komunikacije te načinu naknade mogućih dodatnih odredivih i posebnih troškova usluga koje su u tom pogledu operatori pružali na zahtjev države.

[…]

VI. – Podaci koji se zadržavaju i obrađuju u uvjetima utvrđenim u stavcima III., IV. i V. odnose se isključivo na identifikaciju korisnika usluga koje pružaju operatori, na tehničke značajke komunikacija koje pružaju potonji operatori i na lokaciju terminalne opreme.

Ni u kojem se slučaju ne odnose na sadržaj razmijenjene prepiske ili informacija do kojih se dolazi, u bilo kojem obliku, u okviru tih komunikacija.

Ti se podaci zadržavaju i obrađuju u skladu s odredbama Zakona br. 78‑17 od 6. siječnja 1978. o informatici, sustavima pohrane i slobodama.

Operatori poduzimaju sve mjere kako bi spriječili uporabu tih podataka u svrhe koje nisu predviđene ovim člankom.”

21

Članak L. 34‑1 Zakonika o poštanskim uslugama i elektroničkim komunikacijama, u verziji koja proizlazi iz Zakona br. 2021‑998 od 30. srpnja 2021. o sprečavanju terorističkih aktivnosti i obavještajnim službama (JORF od 31. srpnja 2021., tekst br. 1) u stavcima II.a do III.a propisuje:

„II.a – Operatori elektroničkih komunikacija dužni su pohranjivati:

1° Za potrebe kaznenih postupaka, sprečavanja prijetnji javnoj sigurnosti i zaštite nacionalne sigurnosti, podatke o građanskom identitetu korisnika, do isteka roka od pet godina od prestanka valjanosti njegova ugovora;

2° Za iste svrhe kao što su one navedene u točki 1° ovog stavka II.a, druge podatke koje je korisnik dao prilikom sklapanja ugovora ili stvaranja računa i podatke o plaćanju, do isteka roka od godinu dana od isteka valjanosti njegova ugovora ili zatvaranja njegova računa;

3° U svrhu borbe protiv kriminala i teških kaznenih djela, sprečavanja ozbiljnih prijetnji javnoj sigurnosti i zaštite nacionalne sigurnosti, tehničke podatke koji omogućuju identifikaciju izvora veze ili one koji se odnose na korištenu terminalnu opremu, do isteka roka od godinu dana od spajanja ili korištenja terminalnom opremom.

III. – Zbog razloga koji se odnose na zaštitu nacionalne sigurnosti, kada se utvrdi ozbiljna prijetnja toj sigurnosti, koja je trenutačna ili predvidljiva, predsjednik vlade može uredbom naložiti operatorima elektroničkih komunikacija da tijekom razdoblja od godinu dana pohranjuju određene kategorije podataka o prometu, uz one spomenute u točki 3° stavka II.a, i podataka o lokaciji koji su utvrđeni uredbom Conseila d’État.

Nalog predsjednika vlade, čije trajanje primjene ne može biti dulje od jedne godine, može se produljiti ako su i dalje ispunjeni uvjeti predviđeni za njegovo donošenje. Njegov istek ne utječe na trajanje zadržavanja podataka navedenih u prvom podstavku ovog stavka III.

III.a – Podaci koje zadržavaju operatori na temelju ovog članka mogu biti predmet naloga za brzo zadržavanje koji donose tijela koja na temelju zakona imaju pristup podacima o elektroničkim komunikacijama u svrhu sprečavanja i suzbijanja kriminaliteta, teških kaznenih djela i drugih ozbiljnih povreda pravila čije poštovanje moraju osigurati, radi pristupa tim podacima.”

22

Članak R. 10‑13 CPCE‑a glasi:

„I. – U svrhu istraživanja, otkrivanja i progona kaznenih djela operatori elektroničkih komunikacija zadržavaju, na temelju stavka III. članka L. 34‑1, sljedeće podatke:

II. – U slučaju djelatnosti telefonije operator zadržava podatke spomenute u stavku II. te, usto, one koji omogućuju otkrivanje podrijetla i lokacije komunikacije.

III. – Zadržavanje podataka spomenutih u ovom članku traje jednu godinu od dana njihova zapisa.

[…]”

23

Članak 6. loia no 2004‑575, du 21 juin 2004, pour la confiance dans l’économie numérique (Zakon br. 2004‑575 od 21. lipnja 2004. za promicanje povjerenja u digitalnu ekonomiju) (JORF od 22. lipnja 2004., str. 11168.), u verziji primjenjivoj na glavne postupke (u daljnjem tekstu: LCEN) predviđa:

„I. – 1. Osobe čija je djelatnost nuditi pristup javnim internetskim komunikacijskim uslugama obavještavaju svoje pretplatnike o postojanju tehničkih sredstava koja omogućavaju ograničavanje pristupa određenim uslugama ili njihovu odabiru te im nude barem jedno od tih sredstava.

[…]

2. Fizičke ili pravne osobe koje, čak i besplatno, za stavljanje na raspolaganje javnosti posredstvom javnih internetskih komunikacijskih usluga, osiguravaju pohranu bilo koje vrste signala, pisanog teksta, slika, zvukova ili poruka, a koji su dobiveni od primatelja tih usluga, ne mogu biti građanskopravno odgovorne zbog aktivnosti ili informacija pohranjenih na zahtjev adresata tih usluga ako nisu imale stvarnih saznanja za njihovu nezakonitost ili činjenice i okolnosti iz kojih ta nezakonitost proizlazi ili ako su, od trenutka u kojem su saznale za isto, odmah djelovale kako bi povukle te podatke ili im onemogućile pristup.

[…]

II. – Osobe spomenute u točkama 1. i 2. stavka I. drže i zadržavaju podatke koji omogućuju identifikaciju svake osobe koja je pridonijela stvaranju sadržaja ili jednog od sadržaja usluga koje pružaju.

One osobama koje uređuju internetsku javnu komunikacijsku uslugu pružaju tehnička sredstva koja im omogućuju da ispune uvjete za identifikaciju predviđene u stavku III.

Pravosudno tijelo može od pružatelja spomenutih u točkama 1. i 2. stavka I. zatražiti dostavu podataka spomenutih u prvom podstavku.

Odredbe članaka 226‑17, 226‑21 i 226‑22 Kaznenog zakonika primjenjuju se na obradu tih podataka.

Uredba Conseil d’État (Državno vijeće) donesena nakon što je dobiveno mišljenje Nacionalne komisije za informatiku i slobode određuje podatke spomenute u prvom podstavku i utvrđuje trajanje i detaljna pravila za njihovo zadržavanje.

[…]”

24

Članak L. 621‑10 code monétaire et financier (Monetarni i financijski zakonik), u verziji koja se primjenjuje na glavne postupke (u daljnjem tekstu: CMF), u prvom stavku određivao je:

„Istražitelji i revizori mogu za potrebe istrage ili revizije zatražiti uvid u sve dokumente, bez obzira na medij na kojem su pohranjeni. Istražitelji mogu zatražiti uvid i u podatke koje su telekomunikacijski operatori zadržali i obradili u okviru članka L. 34‑1 [CPCE‑a] i koje su zadržali i obradili pružatelji usluga navedeni u članku 6. stavku I. točkama 1. i 2. [LCEN‑a] te dobiti njihovu presliku.

[…]”

25

Nakon što je Conseil constitutionnel (Ustavno vijeće, Francuska) u svojoj odluci od 21. srpnja 2017. utvrdio neustavnost druge rečenice prvog stavka članka L. 621‑10 CMF‑a, zakonodavac je loiom no 2018‑898, du 23 octobre 2018, relative à la lutte contre la fraude (Zakon br. 2018‑898 od 23. listopada 2018. o suzbijanju prijevare) (JORF od 24. listopada 2018., tekst br. 1) dodao članak L. 621‑10-2 u Monetarni i financijski zakonik, koji predviđa:

„Za potrebe istraživanja zlouporabe tržišta definirane Uredbom [br. 596/2014] istražitelji mogu zatražiti uvid u podatke koje su zadržali i obradili telekomunikacijski operatori, u skladu s uvjetima i ograničenjima predviđenim u članku L. 34‑1 [CPCE‑a], i pružatelji usluga navedeni u članku 6. stavku I. točkama 1. i 2. [LCEN‑a].

Za dostavu podataka navedenih u prvom stavku ovog članka potrebno je prethodno odobrenje nadzornika zahtjevâ za pristup podacima o vezi.

Nadzornik zahtjevâ za pristup podacima o vezi je, naizmjence, član Državnog vijeća, aktivni ili počasni, kojeg je izabrao puni sastav Državnog vijeća, a zatim sudac Kasacijskog suda, aktivni ili počasni, kojeg je izabrao puni sastav tog suda. Njegov zamjenik, iz drugog suda, određuje se na isti način. Nadzornik zahtjevâ za pristup podacima o vezi i njegov zamjenik biraju se na razdoblje od četiri godine koje se ne može obnoviti.

[…]

Nadzornik zahtjevâ za pristup podacima o vezi ne može primati niti tražiti upute od Tijela za financijska tržišta ni od bilo kojeg drugog tijela u obavljanju svojih zadaća. On je dužan čuvati profesionalnu tajnu pod uvjetima predviđenima u članku L. 621‑4 ovog zakonika.

Pred njim se postupak pokreće obrazloženim zahtjevom glavnog tajnika ili zamjenika glavnog tajnika Tijela za financijska tržišta. Taj zahtjev sadržava elemente kojima se opravdava njegova osnovanost.

Odobrenje se ulaže u spis o istrazi.

Istražitelji upotrebljavaju podatke koje su dostavili telekomunikacijski operatori i pružatelji usluga navedeni u prvom stavku ovog članka isključivo u okviru istrage u okviru koje su dobili odobrenje.

Podaci o vezi koji se odnose na činjenice koje su bile predmet obavijesti o prigovorima koje je poslao odbor Tijela za financijska tržišta uništavaju se nakon isteka roka od šest mjeseci od konačne odluke Odbora za sankcije ili žalbenih sudova. U slučaju upravne nagodbe rok od šest mjeseci počinje teći od izvršenja sporazuma.

Podaci o vezi koji se odnose na činjenice koje nisu bile predmet obavijesti o prigovorima koje je poslao odbor Tijela za financijska tržišta uništavaju se nakon isteka roka od mjesec dana od odluke odbora.

U slučaju dostavljanja izvješća o istrazi financijskom državnom odvjetniku Republike ili u slučaju da financijski državni odvjetnik Republike pokrene kazneni progon […], podaci o vezi dostavljaju se financijskom državnom odvjetniku Republike i Tijelo za financijska tržišta ih ne zadržava.

Detaljna pravila za primjenu ovog članka utvrđuju se uredbom Državnog vijeća.”

26

Istražnim prijedlogom od 22. svibnja 2014. pokrenuta je sudska istraga protiv osoba VD i SR u pogledu kaznenih djela trgovanja na temelju povlaštenih informacija i prikrivanja tih djela. Ta je sudska istraga prvim dodatnim istražnim prijedlogom od 14. studenoga 2014. proširena kvalifikacijom supočiniteljstva u počinjenju kaznenog djela.

27

Dana 23. i 25. rujna 2015. Autorité des marchés financiers (Tijelo za financijska tržišta, AMF, Francuska) dostavio je sucu istrage određene elemente kojima je raspolagao u okviru istrage koju je proveo na temelju članka L. 621‑10 CMF‑a, među ostalim, osobne podatke iz telefonskih poziva osoba VD i SR, a koje su istražitelji AMF‑a pribavili, na temelju članka L. 34‑1 CPCE‑a, od operatora elektroničkih komunikacijskih usluga.

28

Na temelju te AMF‑ove dostave, istraga je proširena trima dodatnim istražnim prijedlozima od 29. rujna 2015., 22. prosinca 2015. i 23. studenoga 2016. na kaznena djela korupcije i pranja novca.

29

Protiv osoba VD i SR potvrđeno je provođenje istrage 10. ožujka odnosno 29. svibnja 2017. za kaznena djela trgovanja na temelju povlaštenih informacija i pranja novca (za osobu VD) i kazneno djelo trgovanja na temelju povlaštenih informacija (za osobu SR).

30

Budući da se provođenje istrage protiv njih temeljilo na podacima o prometu koje je pružio AMF, osobe VD i SR podnijele su tužbu Couru d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska), pozivajući se, među ostalim, na tužbeni razlog koji se u biti temeljio na povredi članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58 u vezi s člancima 7., 8. i 11. te člankom 52. stavkom 1. Povelje. Konkretnije, pozivajući se na sudsku praksu proizašlu iz presude od 21. prosinca 2016., Tele2 Sverige i Watson i dr. (C‑203/15 i C‑698/15, EU:C:2016:970), osobe VD i SR osporavale su činjenicu da je to tijelo prikupilo navedene podatke na temelju članka L. 621‑10 CMF‑a i članka L. 34‑1 CPCE‑a, iako te odredbe, s jedne strane, nisu bile u skladu s pravom Unije jer su predviđale opće i neselektivno zadržavanje podataka o vezi i, s druge strane, nisu određivale nikakve granice ovlasti AMF‑ovih istražitelja da ishode dostavu zadržanih podataka.

31

Dvjema presudama Coura d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) od 20. prosinca 2018. i od 7. ožujka 2019. taj je sud odbio tužbe osoba VD i SR. Iz navoda sadržanih u zahtjevima za prethodnu odluku proizlazi da su, kako bi odbili tužbeni razlog koji se u biti temelji na povredi članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58 u vezi s člancima 7., 8. i 11. te člankom 52. stavkom 1. Povelje, suci koji odlučuju o meritumu donijeli zaključak na temelju, među ostalim, činjenice da članak 23. stavak 2. točka (h) Uredbe br. 596/2014 o zlouporabi tržišta dopušta nadležnim tijelima da, u mjeri u kojoj je to dozvoljeno prema nacionalnom pravu, zahtijevaju postojeće zapise o podatkovnom prometu koje posjeduju telekomunikacijski operateri, kada postoji sumnja u povredu zabrane trgovanja na temelju povlaštenih informacija, na temelju članka 14. točke (a) i (b) te uredbe i kada takvi zapisi mogu biti relevantni za istragu o toj povredi.

32

Osobe VD i SR podnijele su žalbu protiv tih presuda sudu koji je uputio zahtjev, ističući razlog koji se temelji na povredi, među ostalim, odredbi Povelje i Direktive 2002/58 iz prethodne točke.

33

Što se tiče pristupa podacima o vezi, sud koji je uputio zahtjev navodi odluku Conseila constitutionnel (Ustavno vijeće) od 21. srpnja 2017., iz koje proizlazi da postupak pristupa AMF‑ovih istražitelja zadržanim osobnim podacima, kao što je to predviđeno francuskim pravom, nije u skladu s pravom na poštovanje privatnog života, kako je zaštićeno člankom 2. Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789., ističući da, iako je nacionalni zakonodavac ograničio ovlast dobivanja tih podataka u okviru istrage na ovlaštene službenike koji podliježu obvezi čuvanja profesionalne tajne i nije im dao ovlast prisilnog izvršenja, taj postupak ipak nije popraćen nikakvim drugim jamstvom koje osigurava ravnotežu između, s jedne strane, prava na poštovanje privatnog života i, s druge strane, sprečavanja ugrožavanja javnog poretka i potragu za počiniteljima djela, tako da je drugu rečenicu drugog stavka članka L. 621‑10 CMF‑a trebalo proglasiti protivnom francuskom Ustavu.

34

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev ističe, s jedne strane, da je Conseil constitutionnel (Ustavni sud) smatrao da, uzimajući u obzir „očito pretjerane” posljedice koje bi stavljanje te odredbe izvan snage bez odgode moglo imati na postupke u tijeku, valja odgoditi datum tog stavljanja izvan snage do 31. prosinca 2018. i, s druge strane, da je nacionalni zakonodavac, zbog posljedica proglašenja neustavnosti prvog stavka članka L. 621‑10 CMF‑a, u taj zakonik unio članak L. 621‑10-2.

35

Sud koji je uputio zahtjev, podsjećajući na razmatranja koja proizlaze iz točke 125. presude od 21. prosinca 2016., Tele2 Sverige i Watson i dr. (C‑203/15 i C‑698/15, EU:C:2016:970), smatra da ništavost druge rečenice prvog stavka članka L. 621‑10 CMF‑a, koja je primjenjiva u vrijeme nastanka činjenica u glavnim postupcima, ne može proizlaziti iz tog proglašavanja neustavnosti, s obzirom na odgodu učinaka stavljanja izvan snage te odredbe. Međutim, smatra da ovlast koju na temelju te odredbe imaju AMF‑ovi istražitelji da im se dostave podaci o vezi bez prethodnog nadzora suda ili neovisnog upravnog tijela nije u skladu sa zahtjevima iz članaka 7., 8. i 11. Povelje, kako ih tumači Sud.

36

U tim okolnostima, u tom se pogledu postavlja samo pitanje mogućnosti odgode učinaka stavljanja izvan snage članka L. 621‑10 CMF‑a, iako on nije u skladu s Poveljom.

37

Što se tiče zadržavanja podataka o vezi, sud koji je uputio zahtjev najprije navodi da, iako stavak II. članka L. 34‑1 CPCE‑a propisuje načelnu obvezu prema kojoj operatori elektroničkih komunikacijskih usluga moraju brisati ili anonimizirati sve podatke o prometu, ta je obveza ipak popraćena određenim brojem iznimaka, među kojima je ona predviđena stavkom III. te odredbe, koja se odnosi na „potrebe istraživanja, utvrđivanja i progona kaznenih djela”. Za te specifične potrebe postupci brisanja ili anonimizacije određenog broja podataka odgađaju se za jednu godinu.

38

U tom pogledu pojašnjava da pet kategorija podataka na koje se osobito odnose uvjeti utvrđeni u stavku III. članka L. 34‑1 CPCE‑a su one navedene u članku R. 10‑13 CPCE‑a. Ti se podaci o vezi stvaraju ili obrađuju nakon komunikacije te se odnose na okolnosti te komunikacije i korisnike usluge, ali ne pružaju nikakve naznake o sadržaju dotičnih komunikacija.

39

Nadalje, podsjećajući na točku 112. presude od 21. prosinca 2016., Tele2 Sverige i Watson i dr. (C‑203/15 i C‑698/15, EU:C:2016:970), u skladu s kojom se članak 15. stavak 1. Direktive 2002/58 u vezi s člancima 7., 8. i 11. kao i člankom 52. stavkom 1. Povelje treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji određuje, u cilju borbe protiv kriminala, opće i neselektivno zadržavanje svih podataka o prometu i lokaciji svih pretplatnika i registriranih korisnika u pogledu svih sredstava elektroničke komunikacije, sud koji je uputio zahtjev navodi da je u okviru glavnih postupaka AMF imao pristup podacima koje su zadržali operatori elektroničkih komunikacija zbog sumnji o trgovanju na temelju povlaštenih informacija i zlouporaba tržišta koji mogu činiti nekoliko teških kaznenih djela. Taj je pristup bio opravdan potrebom da to tijelo u cilju osiguranja učinkovitosti svoje istrage unakrsno provjeri razne podatke zadržane na određeno razdoblje kako bi ažurirao povlaštene informacije koje se razmjenjuju između nekoliko sugovornika, a koje su u tom području otkrile postojanje nezakonitih praksi.

40

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, istragama koje provodi AMF ispunjavaju se obveze koje države članice imaju na temelju članka 12. stavka 2. točke (d) Direktive 2003/6 i članka 23. stavka 2. točaka (g) i (h) Uredbe br. 596/2014 u vezi s njezinim člankom 1., među kojima je osobito obveza zahtijevanja dostave postojećih zapisa podataka o prometu koje posjeduju operatori elektroničkih komunikacijskih usluga.

41

Osim toga, taj sud ističe, s jedne strane, pozivajući se na uvodnu izjavu 65. navedene uredbe, da ti podaci o vezi predstavljaju ključni, a ponekad i jedini dokaz kojim se može otkriti i dokazati postojanje trgovanja na temelju povlaštenih informacija s obzirom na to da se s pomoću njih može utvrditi identitet osobe odgovorne za širenje lažnih ili obmanjujućih informacija ili postojanje kontakta između osoba u određenom trenutku.

42

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev navodi uvodnu izjavu 66. te uredbe, iz koje proizlazi da izvršavanje ovlasti dodijeljenih nadležnim tijelima u financijskim pitanjima može biti u suprotnosti s pravom na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja i da stoga države članice trebaju raspolagati primjerenom i učinkovitom zaštitom protiv svake zlouporabe, pri čemu se navedene ovlasti ograničavaju samo na slučajeve u kojima su potrebne za pravilnu istragu ozbiljnih slučajeva kada države nemaju jednaka sredstva za učinkovito postizanje istog rezultata. Prema njegovu mišljenju, iz te uvodne izjave proizlazi da određene slučajeve zlouporabe tržišta treba smatrati teškim kaznenim djelima.

43

Osim toga, taj sud ističe da su, u okviru glavnih postupaka, povlaštene informacije koje mogu činiti materijalni element nezakonitih praksi u području tržišta u biti bile usmene i tajne.

44

S obzirom na prethodna razmatranja, sud koji je uputio zahtjev pita se o usklađenoj primjeni članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58 u vezi s člancima 7., 8. i 11. kao i člankom 52. stavkom 1. Povelje sa zahtjevima koji proizlaze iz članka 12. stavka 2. točke (d) Direktive 2003/6 i članka 23. stavka 2. točaka (g) i (h) Uredbe br. 596/2014.

45

Naposljetku, ako bi Sud smatrao da zakonodavstvo o zadržavanju podataka o vezi o kojem je riječ u glavnim postupcima nije u skladu s pravom Unije, postavlja se pitanje privremenog zadržavanja učinaka tog zakonodavstva kako bi se izbjegla pravna nesigurnost i omogućilo da se prethodno prikupljeni i zadržani podaci upotrijebe u svrhu otkrivanja i progona trgovanja na temelju povlaštenih informacija.

46

U tim je okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, koja su postavljena na isti način u predmetima C‑339/20 i C‑397/20:

47

Odlukom predsjednika Suda od 17. rujna 2020. predmeti C‑339/20 i C‑397/20 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka kao i donošenja presude.

48

Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska) donio je 21. travnja 2021. presudu French Data Network i dr. (br. 393099, 394922, 397844, 397851, 424717, 424718), kojom je, među ostalim, odlučio o usklađenosti s pravom Unije određenih nacionalnih zakonodavnih odredbi koje su relevantne u okviru glavnih postupaka, tj. članka L. 34‑1 CPCE‑a i članka R. 10‑13 CPCE‑a.

49

Na poziv Suda sudionici na raspravi u ovim predmetima imali su priliku izjasniti se o mogućem utjecaju te presude Conseila d’État (Državno vijeće) na ove zahtjeve za prethodnu odluku.

50

Zastupnik francuske vlade naveo je na toj raspravi da je navedenom presudom Conseil d’État (Državno vijeće) u biti proglasio nezakonitima odredbe kojima se omogućuje provedba općeg i neselektivnog zadržavanja podataka o vezi u svrhu borbe protiv kriminaliteta, uz iznimku zadržavanja IP adresa i podataka o građanskom identitetu korisnika elektroničkih komunikacijskih mreža, čime je izveo posljedice iz presude od 6. listopada 2020., La Quadrature du Net i dr. (C‑511/18, C‑512/18 i C‑520/18, EU:C:2020:791). Međutim, pojasnio je da u okviru rasprave Conseil d’État također mora odgovoriti na prigovor francuske vlade prema kojem je takvo tumačenje prava Unije u suprotnosti s ustavnim odredbama, odnosno pravilima o sprečavanju ugrožavanja javnog poretka, osobito sigurnosti osoba i imovine, i potrazi za počiniteljima kaznenih djela.

51

Zastupnik francuske vlade objasnio je da je Conseil d’État (Državno vijeće) odbio taj prigovor u dva koraka. S jedne strane, on je, doduše, priznao da je opće i neselektivno zadržavanje podataka o vezi odlučujuća pretpostavka za uspjeh kaznenih istraga i da ga nijedna druga metoda ne može odgovarajuće zamijeniti. S druge strane, međutim, Conseil d’État (Državno vijeće) smatrao je, pozivajući se osobito na točku 164. presude od 6. listopada 2020., La Quadrature du Net i dr. (C‑511/18, C‑512/18 i C‑520/18, EU:C:2020:791), da je brzo zadržavanje podataka dopušteno pravom Unije, uključujući kad se to brzo zadržavanje odnosi na podatke koji su prvotno zadržani radi zaštite nacionalne sigurnosti.

52

Osim toga, zastupnik francuske vlade pojasnio je da je nakon presude Conseila d’État (Državno vijeće) od 21. travnja 2021., French Data Network i dr. (br. 393099, 394922, 397844, 397851, 424717, 424718), nacionalni zakonodavac unio stavak III.a u članak L. 34‑1 Zakonika o poštanskim uslugama i elektroničkim komunikacijama, kao što je to navedeno u točki 21. ove presude.

53

Kao prvo, valja podsjetiti na to da je nakon podnošenja ovih zahtjeva za prethodnu odluku Conseil d’État (Državno vijeće) donio presudu od 21. travnja 2021., French Data Network i dr. (br. 393099, 394922, 397844, 397851, 424717, 424718), koja se odnosi, među ostalim, na usklađenost s pravom Unije članka L. 34‑1 CPCE‑a i članka R. 10‑13 CPCE‑a.

54

Doista, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 42. svojeg mišljenja i kao što to također proizlazi iz objašnjenja koja je pružio sud koji je uputio zahtjev, kako su navedena u točkama 27., 37. i 38. ove presude, ti članci čine „ključne odredbe” u okviru primjene članka L. 621‑10 CMF‑a, o kojem je riječ u glavnim postupcima.

55

Na raspravi pred Sudom zastupnik francuske vlade, nakon što je istaknuo zakonodavne promjene koje su uslijedile nakon pojašnjenja Suda u presudi od 6. listopada 2020., La Quadrature du Net i dr. (C‑511/18, C‑512/18 i C‑520/18, EU:C:2020:791) i koje su utjecale i na članak L. 34‑1 CPCE‑a, a kako su navedene u točki 21. ove presude, naveo je u biti da za rješavanje glavnih postupaka sud koji je uputio zahtjev mora u skladu s načelom vremenske primjene zakona iz članaka 7. i 8. Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789. uzeti u obzir nacionalne odredbe u njihovoj verziji primjenjivoj na činjenice u glavnim postupcima, koje su nastale u 2014. i 2015., tako da se presuda Conseila d’État (Državno vijeće) od 21. travnja 2021., French Data Network i dr. (br. 393099, 394922, 397844, 397851, 424717, 424718), u svakom slučaju ne može uzeti u obzir radi analize ovih zahtjeva za prethodnu odluku.

56

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka ustanovljenog člankom 267. UFEU‑a isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, s obzirom na posebnosti predmeta, ocijeni kako nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude tako i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2010., Winner Wetten, C‑409/06, EU:C:2010:503, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

57

Odbijanje odlučivanja o prethodnom pitanju koje je postavio nacionalni sud moguće je samo kad je očito da traženo tumačenje prava Unije nema nikakav odnos sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka, kad je problem hipotetske naravi ili kad Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su potrebni kako bi na koristan način odgovorio na pitanja koja su mu postavljena (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2009., Filipiak, C‑314/08, EU:C:2009:719, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

58

U ovom slučaju iz odluka kojima se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se prvo i treće pitanje ne odnose izravno na članak L. 34‑1 CPCE‑a i članak R. 10‑13 CPCE‑a, nego na članak L. 621‑10 CMF‑a, na temelju kojeg je AMF od operatora elektroničkih komunikacijskih usluga zatražio dostavu podataka o prometu koji se odnose na telefonske pozive koje su obavile osobe VD i SR, na temelju kojih je protiv njih određeno provođenje istrage i čija se dopuštenost kao dokaza osporava u okviru glavnih postupaka.

59

Osim toga, valja istaknuti da drugim i trećim pitanjem postavljenim u ovim predmetima, koja se nadovezuju na prvo, sud koji je uputio zahtjev u biti pita ne bi li se, u slučaju da se predmetno nacionalno zakonodavstvo o zadržavanju i pristupu podacima o vezi pokaže nesukladnim s pravom Unije, njegovi učinci ipak mogli privremeno zadržati, tako da se izbjegne pravna nesigurnost i omogući da se podaci zadržani na temelju tog zakonodavstva mogu upotrijebiti radi otkrivanja i progona trgovanja na temelju povlaštenih informacija.

60

S obzirom na prethodno navedeno kao i na ono što je nezavisni odvjetnik naveo u točkama 44. do 47. svojeg mišljenja, valja smatrati da, neovisno o presudi Conseila d’État (Državno vijeće) od 21. travnja 2021., French Data Network i dr. (br. 393099, 394922, 397844, 397851, 424717, 424718), kao i o odluci Conseila constitutionnel (Ustavno vijeće) od 25. veljače 2022. (br. 2021‑976/977), kojom je djelomično proglašen neustavnim članak L. 34‑1 CPCE‑a u verziji iz točke 20. ove presude, odgovor Suda na postavljena pitanja i dalje je potreban radi rješenja sporova u glavnim postupcima.

61

Kao drugo, valja istaknuti da je na raspravi pred Sudom zastupnik osobe VD osporavao primjenjivost ratione temporis Uredbe br. 596/2014, ističući u biti da su činjenice u glavnim postupcima nastale prije stupanja na snagu te uredbe. Stoga smatra da su samo odredbe Direktive 2003/6 relevantne za ispitivanje pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

62

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, novo pravno pravilo primjenjuje počevši od stupanja na snagu akta kojim je ono uspostavljeno te se, iako se ne primjenjuje na pravne situacije nastale i konačno okončane za vrijeme važenja prethodnog zakona, primjenjuje na buduće učinke tih situacija kao i na nove pravne situacije. Drukčije vrijedi, uz poštovanje načela zabrane retroaktivnosti pravnih akata, samo u slučaju kada se uz novo pravilo donesu posebne odredbe kojima se izričito određuju uvjeti njegove vremenske primjene (vidjeti u tom smislu presude od 15. siječnja 2019., E. B., C‑258/17, EU:C:2019:17, t. 50. i navedenu sudsku praksu i od 14. svibnja 2020., Azienda Municipale Ambiente, C‑15/19, EU:C:2020:371, t. 57.).

63

Doista, kao što je to istaknuto u točkama 26. do 29. ove presude, iako su pravne situacije na koje se odnose glavni postupci nastale prije stupanja na snagu Uredbe br. 596/2014, kojom je Direktiva 2003/6 stavljena izvan snage i zamijenjena s učinkom od 3. srpnja 2016., glavni postupci nastavili su svoj tijek nakon tog datuma, tako da su od tog datuma budući učinci tih situacija, u skladu s načelom navedenim u prethodnoj točki, uređeni Uredbom br. 596/2014.

64

Iz toga slijedi da su u ovom slučaju primjenjive odredbe Uredbe br. 596/2014. Osim toga, ne treba razlikovati odredbe na koje se poziva sud koji je uputio zahtjev, a koje proizlaze iz Direktive 2003/6 i Uredbe br. 596/2014, s obzirom na to da potonje imaju u biti sličan doseg za potrebe tumačenja koje Sud treba dati u okviru ovih predmeta.

65

Svojim prvim pitanjima sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. stavak 2. točke (a) i (d) Direktive 2003/6 i članak 23. stavak 2. točke (g) i (h) Uredbe br. 596/2014 u vezi s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58 te s obzirom na članke 7., 8. i 11. te članak 52. stavak 1. Povelje tumačiti na način da im se protive zakonodavne mjere poput onih u glavnim postupcima kojima se u svrhu borbe protiv kaznenih djela zlouporaba tržišta, među kojima je trgovanje na temelju povlaštenih informacija, preventivno predviđa opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu tijekom jedne godine od dana zapisa.

66

Stranke u glavnim postupcima i zainteresirane osobe koje su podnijele pisana očitovanja Sudu iznijele su različita mišljenja u tom pogledu. Prema mišljenju estonske vlade, Irske te španjolske i francuske vlade, članak 12. stavak 2. točke (a) i (d) Direktive 2003/6 kao i članak 23. stavak 2. točke (g) i (h) Uredbe br. 596/2014 prešutno, ali nužno ovlašćuju nacionalnog zakonodavca da operatore elektroničkih komunikacijskih usluga obveže na opće i neselektivno zadržavanje podataka kako bi se nadležnom tijelu u području financija omogućilo otkrivanje i sankcioniranje trgovanja na temelju povlaštenih informacija. Budući da su, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 65. Uredbe br. 596/2014, navedeni zapisi ključan dokaz, a ponekad jedini, kojim se omogućuje otkrivanje i dokazivanje postojanja trgovanja na temelju povlaštenih informacija, takva obveza zadržavanja nužna je kako bi se osigurala učinkovitost istraga i progona koje provodi to tijelo te time koristan učinak članka 12. stavka 2. točaka (a) i (d) Direktive 2003/6 kao i članka 23. stavka 2. točke (h) Uredbe br. 596/2014 te ispunili ciljevi u općem interesu kojima se teži tim instrumentima, a to su da se zajamči integritet financijskih tržišta Unije i poveća povjerenje ulagateljâ u ta tržišta.

67

Nasuprot tomu, osobe VD, SR, poljska vlada i Europska komisija tvrde da te odredbe, u mjeri u kojoj se ograničavaju na uređivanje ovlasti zahtijevanja od operatora elektroničkih komunikacijskih usluga „postojećih” zapisa podataka o prometu koje ti operatori posjeduju, uređuju samo pitanje pristupa tim podacima.

68

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, prilikom tumačenja odredbe prava Unije, valja voditi računa ne samo o njezinu tekstu nego i o njezinu kontekstu i ciljevima koji se nastoje postići propisom kojeg je ona dio i, osobito, uzeti u obzir kontekst nastanka tog propisa (vidjeti u tom smislu presudu od 17. travnja 2018., Egenberger, C‑414/16, EU:C:2018:257, t. 44.).

69

Što se tiče teksta odredbi navedenih u prvim pitanjima, valja utvrditi da, dok se članak 12. stavak 2. točka (d) Direktive 2003/6 odnosi na ovlast nadležnog tijela u području financija u pogledu „traženja postojećih zapisa telefonskih razgovora i postojećih zapisa o prijenosu podataka”, članak 23. stavak 2. točke (g) i (h) Uredbe br. 596/2014 upućuje na ovlast tog tijela da zahtijeva, s jedne strane, „zapise […] o podatkovnom prometu koje posjeduju investicijska društva, kreditne institucije ili financijske institucije” i, s druge strane, „u mjeri u kojoj je to dozvoljeno prema nacionalnom pravu, […] postojeće zapise o podatkovnom prometu koje posjeduje telekomunikacijski operater”.

70

Međutim, iz teksta tih odredbi nedvojbeno proizlazi da se njima ovlast navedenog tijela ograničava samo na to da ono „traži” ili „zahtijeva” podatke koje posjeduju ti operatori, što odgovara pristupu tim podacima. Osim toga, upućivanje na „postojeće” zapise, koje „posjeduju” navedeni operatori, upućuje na to da zakonodavac Unije nije namjeravao urediti mogućnost da nacionalni zakonodavac uspostavi obvezu zadržavanja takvih zapisa.

71

U tom pogledu valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi tumačenje odredbe prava Unije ne može imati za posljedicu oduzimanje svakog korisnog učinka jasnom i preciznom tekstu te odredbe. Stoga, ako smisao odredbe prava Unije nedvosmisleno proizlazi iz samog njezina teksta, Sud ne može odstupiti od tog tumačenja (presuda od 25. siječnja 2022., VYSOČINA WIND, C‑181/20, EU:C:2022:51, t. 39. i navedena sudska praksa).

72

Tumačenje iz točke 70. ove presude potvrđeno je kako kontekstom u kojem se nalaze članak 12. stavak 2. točke (a) i (d) Direktive 2003/6 i članak 23. stavak 2. točke (g) i (h) Uredbe br. 596/2014 tako i ciljevima koji se žele postići propisima kojih su te odredbe dio.

73

Kad je riječ o kontekstu u kojem se nalaze te odredbe, valja primijetiti da, iako je u skladu s člankom 12. stavkom 1. Direktive 2003/6 i člankom 23. stavkom 3. Uredbe br. 596/2014 u vezi s njezinom uvodnom izjavom 62. zakonodavac Unije namjeravao državama članicama nametnuti obvezu da poduzmu potrebne mjere kako bi nadležna tijela u području financija raspolagala nizom prikladnih alata, nadležnosti i resursa kao i ovlastima nadzora i istrage koje su potrebne za osiguranje učinkovitosti njihovih zadaća, te se odredbe ne izjašnjavaju ni o eventualnoj mogućnosti država članica da u tu svrhu uspostave, na teret operatora elektroničkih komunikacijskih usluga, obvezu općeg i neselektivnog zadržavanja podataka o prometu ni o uvjetima pod kojima te podatke mogu zadržavati ti operatori u svrhu njihove predaje, prema potrebi, nadležnim tijelima.

74

Člankom 12. stavkom 2. Direktive 2003/6 i člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 596/2014 zakonodavac Unije samo je namjeravao nadležnom tijelu u području financija dati, kako bi osigurao učinkovitost njegovih istražnih i nadzornih zadaća, klasične istražne ovlasti, kao što su one koje tom tijelu omogućuju pristup dokumentima, provedbu nadzora i pretraga ili pak izdavanje naloga ili zabrana protiv osoba osumnjičenih za počinjenje kaznenih djela zlouporabe tržišta, među kojima je trgovanje na temelju povlaštenih informacija.

75

Osim toga, valja utvrditi da odredbe Uredbe br. 596/2014 kojima se posebno uređuje pitanje zadržavanja podataka, tj. članak 11. stavak 5. zadnji podstavak, stavak 6. drugi podstavak, stavak 8. i stavak 11. točka (c), članak 17. stavak 1. prvi podstavak, članak 18. stavak 5. i članak 28. te uredbe, sadržavaju takvu obvezu zadržavanja samo u odnosu na financijske operatore, kako su navedeni u članku 23. stavku 2. točki (g) te uredbe, i stoga se odnose samo na podatke o financijskim transakcijama i uslugama koje su pružili ti specifični operatori.

76

Kad je riječ o ciljevima koji se žele postići predmetnim propisima, valja primijetiti da, s jedne strane, iz uvodnih izjava 2. i 12. Direktive 2003/6 i, s druge strane, iz članka 1. Uredbe br. 596/2014 u vezi s njezinim uvodnim izjavama 2. i 24. proizlazi da je cilj tih instrumenata osigurati integritet financijskih tržišta Unije i povećati povjerenje ulagateljâ u ta tržišta, pri čemu to povjerenje počiva, među ostalim, na činjenici da će biti u ravnopravnom položaju zaštićenom od nezakonite upotrebe povlaštenih informacija. Svrha zabrane trgovanja na temelju povlaštenih informacija navedene u članku 2. stavku 1. Direktive 2003/6 i u članku 8. stavku 1. Uredbe br. 596/2014 jest osigurati jednakost između suugovaratelja u burzovnoj transakciji i pritom izbjeći da se jedan od njih, koji posjeduje povlaštenu informaciju i zbog toga je u povlaštenom položaju u odnosu na druge ulagatelje, njome okoristi na štetu onih koji je nemaju (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2022., Autorité des marchés financiers, C‑302/20, EU:C:2022:190, t. 43., 65. i 77. i navedenu sudsku praksu).

77

Iako su u skladu s uvodnom izjavom 65. Uredbe br. 596/2014 zapisi podataka o vezi ključan, a ponekad i jedini dokaz kojim se može otkriti i dokazati postojanje trgovanja na temelju povlaštenih informacija i manipuliranja tržištem, ta se uvodna izjava ipak odnosi samo na zapise koje „posjeduju” operatori elektroničkih komunikacijskih usluga kao i na ovlast nadležnog tijela u području financija da od tih operatora „zahtijevaju” dostavu „postojećih” podataka. Stoga iz te uvodne izjave ni na koji način ne proizlazi da je zakonodavac Unije tom uredbom namjeravao državama članicama priznati ovlast da operatorima elektroničkih komunikacijskih usluga nametnu opću obvezu zadržavanja podataka.

78

S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da se ni Direktiva 2003/6 ni Uredba br. 596/2014 ne mogu tumačiti na način da mogu činiti pravnu osnovu opće obveze zadržavanja zapisa podataka o prometu koje posjeduju operatori elektroničkih komunikacijskih usluga u svrhu izvršavanja ovlasti dodijeljenih nadležnom tijelu u području financija na temelju Direktive 2003/6 i Uredbe br. 596/2014.

79

Kao drugo, valja podsjetiti na to da je, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točkama 53. i 61. svojeg mišljenja, Direktiva 2002/58 referentni akt u području zadržavanja i, općenitije, obrade osobnih podataka u sektoru elektroničkih komunikacija, tako da tumačenje koje je Sud dao s obzirom na tu direktivu uređuje i zapise podataka o prometu koje posjeduju operatori elektroničkih komunikacijskih usluga, a koje nadležna tijela u području financija u smislu članka 11. Direktive 2003/6 i članka 22. Uredbe br. 596/2014 mogu od njih zahtijevati.

80

Naime, u skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 2002/58, njome se predviđa usklađivanje nacionalnih odredbi koje su potrebne kako bi se osigurala odgovarajuća razina zaštite osnovnih prava i sloboda, a posebno prava na privatnost i povjerljivost, s obzirom na obradu osobnih podataka u području elektroničkih komunikacija, koje također obuhvaća područje telekomunikacija.

81

Osim toga, iz članka 3. te direktive proizlazi da se ona primjenjuje na obradu osobnih podataka vezanih uz pružanje javno dostupnih usluga elektroničkih komunikacija na javno dostupnim komunikacijskim mrežama u Uniji, uključujući na mreže koje uključuju uređaje za prikupljanje podataka i identifikaciju. Slijedom toga, valja smatrati da se tom direktivom uređuju aktivnosti pružatelja takvih usluga, među kojima su, među ostalim, telekomunikacijski operatori (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2020., La Quadrature du Net i dr., C‑511/18, C‑512/18 i C‑520/18, EU:C:2020:791, t. 93. i navedenu sudsku praksu).

82

S obzirom na prethodne elemente, valja smatrati da, kao što to u biti ističe nezavisni odvjetnik u točkama 62. i 63. svojeg mišljenja, ocjenu zakonitosti obrade zapisa koje posjeduju operatori elektroničkih komunikacijskih usluga, u smislu članka 12. stavka 2. točke (d) Direktive 2003/6 i članka 23. stavka 2. točaka (g) i (h) Uredbe br. 596/2014, treba provesti s obzirom na uvjete predviđene Direktivom 2002/58 kao i na tumačenje te direktive u sudskoj praksi Suda.

83

To tumačenje potkrijepljeno je člankom 3. stavkom 1. točkom 27. Uredbe br. 596/2014 jer predviđa da su evidencije podataka o prometu za potrebe te uredbe one definirane u članku 2. drugom stavku točki (b) Direktive 2002/58.

84

Osim toga, u skladu s uvodnom izjavom 44. Direktive 2003/6 kao i uvodnim izjavama 66. i 77. Uredbe br. 596/2014, ciljevi predviđeni tim instrumentima ostvaruju se poštovanjem temeljnih prava i načela sadržanih u Povelji, uključujući pravo na privatan život. U tom pogledu zakonodavac Unije izričito je naveo u uvodnoj izjavi 66. Uredbe br. 596/2014 da bi u svrhu izvršavanja ovlasti koje su nadležnom tijelu u području financija dodijeljene na temelju te uredbe, koje mogu dovesti do ozbiljnog uplitanja u pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja, države članice trebale raspolagati primjerenom i učinkovitom zaštitom protiv svake zlouporabe, kao što je, prema potrebi, zahtjev pribavljanja prethodnog ovlaštenja pravosudnih tijela predmetne države članice. Države članice trebale bi dopustiti mogućnost da nadležna tijela izvršavaju takve zadiruće ovlasti samo u mjeri u kojoj je to potrebno za pravilnu istragu ozbiljnih slučajeva kada nema jednakih sredstava za učinkovito postizanje istog rezultata. Iz toga slijedi da primjena mjera koje su uređene Direktivom 2003/6 i Uredbom br. 596/2014 ni u kojem slučaju ne može ugroziti zaštitu osobnih podataka koja se pruža na temelju Direktive 2002/58 (vidjeti po analogiji presude od 29. siječnja 2008., Promusicae, C‑275/06, EU:C:2008:54, t. 57. i od 17. lipnja 2021., M. I. C. M., C‑597/19, EU:C:2021:492, t. 124. i navedenu sudsku praksu).

85

Slijedom toga, članak 12. stavak 2. točke (a) i (d) Direktive 2003/6 i članak 23. stavak 2. točke (g) i (h) Uredbe br. 596/2014 treba tumačiti na način da ne dopuštaju opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu i lokaciji u svrhu borbe protiv kaznenih djela zlouporaba tržišta i, među ostalim, trgovanja na temelju povlaštenih informacija, pri čemu usklađenost s pravom Unije nacionalnog propisa koji predviđa takvo zadržavanje treba ocijeniti s obzirom na članak 15. stavak 1. Direktive 2002/58 u vezi s člancima 7., 8. i 11. te člankom 52. stavkom 1. Povelje, kako je tumačen u sudskoj praksi Suda.

86

Što se tiče ispitivanja usklađenosti takvog nacionalnog propisa s potonjim odredbama, valja podsjetiti na to da, kao što to u biti proizlazi iz zajedničkog tumačenja točaka 53., 54. i 58. ove presude, iako je odredba u središtu ovih zahtjeva za prethodnu odluku članak L. 621‑10 CMF‑a, na temelju kojeg je AMF od operatora elektroničkih komunikacijskih usluga zatražio dostavu podataka o prometu u vezi s telefonskim pozivima osoba VD i SR, na temelju kojih je protiv njih određeno provođenje istrage, ipak ostaje činjenica da su, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 42. svojeg mišljenja, članak L. 34‑1 CPCE‑a i članak R. 10‑13 CPCE‑a „ključne odredbe” u okviru primjene tog članka L. 621‑10 CMF‑a.

87

Naime, iz objašnjenja koja je pružio sud koji je uputio zahtjev, kako su sažeta u točkama 27., 37. i 38. ove presude, proizlazi da su, s jedne strane, AMF‑ovi istražitelji prikupili predmetne podatke o prometu na temelju članka L. 34‑1 CPCE‑a, u verziji primjenjivoj na glavne postupke, čiji je stavak III. za načelnu obvezu iz stavka II., prema kojoj operatori elektroničkih komunikacijskih usluga moraju brisati ili anonimizirati svaki podatak o prometu, propisao određen broj iznimaka, uključujući onu u odnosu na „svrhu istraživanja, utvrđivanja i progona kaznenih djela”. Za te specifične potrebe postupci brisanja ili anonimizacije određenog broja podataka odgođeni su za jednu godinu.

88

S druge strane, taj sud pojašnjava da su pet kategorija podataka na koje se odnosi stavak III. članka L. 34‑1 CPCE‑a, u verziji primjenjivoj na glavne postupke, bile one navedene u članku R. 10‑13 CPCE‑a, tj. informacije kojima se omogućuje identifikacija korisnika, podaci o korištenoj komunikacijskoj terminalnoj opremi, tehničke značajke, poput datuma, vremena i trajanja svake komunikacije, podaci o zatraženim ili upotrijebljenim dodatnim uslugama i njihovim pružateljima i, naposljetku, podaci koji omogućuju identifikaciju jednog ili više primatelja komunikacije. Osim toga, iz stavka II. članka R. 10‑13 CPCE‑a, u verziji primjenjivoj na glavne postupke, proizlazi da su predmetni operatori za djelatnosti telefonije također mogli zadržavati podatke na temelju kojih se može utvrditi podrijetlo i lokacija komunikacije.

89

Iz toga slijedi da propis o kojem je riječ u glavnim postupcima obuhvaća sva telefonska komunikacijska sredstva te sve korisnike tih sredstava, pri čemu se u tom pogledu ne pravi razlika ili iznimka. Usto, podaci koje operatori elektroničkih komunikacijskih usluga moraju zadržavati na temelju tog propisa su osobito oni koji su nužni za identificiranje izvora komunikacije i njezina odredišta, određivanje datuma, vremena, trajanja i vrste komunikacije, identificiranje upotrijebljenog komunikacijskog uređaja kao i utvrđivanje lokacije terminalne opreme i komunikacija, među kojim podacima se nalaze, među ostalim, ime i adresa korisnika te telefonski brojevi pozivatelja i nazvane osobe.

90

Na taj način, iako podaci, koji se na temelju nacionalnog propisa o kojem je riječ moraju zadržavati tijekom godine dana, ne obuhvaćaju sadržaj dotičnih komunikacija, oni omogućuju, među ostalim, da se sazna tko je osoba s kojom je korisnik telefonskog komunikacijskog sredstva komunicirao i posredstvom kojeg se sredstva ta komunikacija odvijala, odredi datum, vrijeme i trajanje komunikacija kao i mjesto s kojeg su se one odvijale te sazna lokacija terminalne opreme, pri čemu nije nužan prijenos komunikacija. Nadalje, iz njih je moguće utvrditi učestalost komunikacija korisnika s određenim osobama tijekom danog razdoblja. Stoga valja smatrati da ti podaci, uzeti zajedno, mogu omogućiti donošenje vrlo preciznih zaključaka o privatnom životu osoba čiji su podaci zadržani, kao što su svakodnevne navike, mjesta trajnih ili privremenih boravaka, dnevna ili druga kretanja, obavljane aktivnosti, društveni odnosi tih osoba i društvene sredine koje su te osobe posjećivale. Ti podaci osobito omogućuju utvrđivanje profila predmetnih osoba, što je jednako osjetljiva informacija s obzirom na pravo na poštovanje privatnog života kao i sam sadržaj komunikacija (vidjeti u tom smislu presudu od 5. travnja 2022., Commissioner of An Garda Síochána i dr., C‑140/20, EU:C:2022:258, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

91

Kad je riječ o ciljevima koji se žele postići, valja istaknuti da se predmetni propis odnosi, među ostalim, na istraživanje, utvrđivanje i progon kaznenih djela, uključujući ona koja se odnose na zlouporabu tržišta, među kojima je trgovanje na temelju povlaštenih informacija.

92

S obzirom na elemente navedene u točkama 86. do 91. ove presude, valja utvrditi da je predmetnim propisom nacionalni zakonodavac predvidio, među ostalim, u svrhu istraživanja, utvrđivanja i progona kaznenih djela te borbe protiv kriminaliteta, opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu tijekom jedne godine računajući od dana zapisivanja.

93

Međutim, osobito iz točaka 140. do 168. presude od 6. listopada 2020., La Quadrature du Net i dr. (C‑511/18, C‑512/18 i C‑520/18, EU:C:2020:791), kao i iz točaka 59. do 101. presude od 5. travnja 2022., Commissioner of An Garda Síochána i dr. (C‑140/20, EU:C:2022:258) proizlazi da se takvo zadržavanje ne može opravdati tim ciljevima na temelju članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58.

94

Iz toga proizlazi da nacionalni propis, poput onog o kojem je riječ u glavnim postupcima, kojim se u svrhu borbe protiv kaznenih djela zlouporaba tržišta, među kojima je trgovanje na temelju povlaštenih informacija, operatorima elektroničkih komunikacijskih usluga nalaže da preventivno provode opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu svih korisnika elektroničkih komunikacijskih sredstava, pri čemu u tom pogledu nije provedeno nikakvo razlikovanje odnosno nisu predviđene iznimke te nije utvrđeno postojanje veza između podataka koji se zadržavaju i postavljenog cilja, a koje se zahtijevaju na temelju sudske prakse navedene u prethodnoj točki, prelazi granice onog što je strogo nužno i ne može se smatrati opravdanim u demokratskom društvu, kao što to zahtijeva članak 15. stavak 1. Direktive 2002/58 u vezi s člancima 7., 8. i 11. te člankom 52. stavkom 1. Povelje (vidjeti u tom smislu po analogiji presudu od 6. listopada 2020., Privacy International, C‑623/17, EU:C:2020:790, t. 81.).

95

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje u predmetima C‑339/20 i C‑397/20 valja odgovoriti tako da članak 12. stavak 2. točke (a) i (d) Direktive 2003/6 i članak 23. stavak 2. točke (g) i (h) Uredbe br. 596/2014 u vezi s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58 te s obzirom na članke 7., 8. i 11. te članak 52. stavak 1. Povelje treba tumačiti na način da im se protive zakonodavne mjere kojima se u svrhu borbe protiv kaznenih djela zlouporaba tržišta, među kojima je trgovanje na temelju povlaštenih informacija, preventivno predviđa opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu tijekom jedne godine od dana zapisa.

96

Svojim drugim i trećim pitanjem u ovim predmetima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li pravo Unije tumačiti na način da nacionalni sud može vremenski ograničiti učinke proglašenja nevaljanosti, na temelju nacionalnog prava, u pogledu nacionalnih zakonodavnih odredbi koje, s jedne strane, operatorima elektroničkih komunikacijskih usluga nalažu opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu i, s druge strane, dopuštaju dostavu takvih podataka nadležnom tijelu u području financija bez prethodnog odobrenja suda ili neovisnog upravnog tijela, zbog neusklađenosti tog zakonodavstva s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58 u vezi s Poveljom.

97

Najprije valja podsjetiti na to da načelo nadređenosti prava Unije utvrđuje prvenstvo prava Unije nad pravom država članica. Stoga to načelo zahtijeva da sva tijela država članica osiguraju puni učinak različitih odredbi prava Unije, pri čemu pravo država članica ne može utjecati na učinak koji se tim različitim odredbama priznaje na državnom području navedenih država. Na temelju tog načela, ako nacionalno zakonodavstvo nije moguće tumačiti u skladu sa zahtjevima prava Unije, nacionalni sud koji je u okviru svojih nadležnosti zadužen za primjenu odredbi prava Unije dužan je osigurati njihov puni učinak izuzimajući iz primjene, po službenoj dužnosti i prema potrebi, svaku suprotnu odredbu nacionalnog zakonodavstva, pa bila ona i naknadna, a da pritom ne mora zatražiti ni čekati prethodno stavljanje izvan snage te nacionalne odredbe kroz zakonodavni ili bilo koji drugi ustavnopravni postupak (vidjeti u tom smislu presudu od 5. travnja 2022., Commissioner of An Garda Síochána i dr., C‑140/20, EU:C:2022:258, t. 118. i navedenu sudsku praksu).

98

Samo Sud može, u iznimnim slučajevima i iz važnih razloga pravne sigurnosti, odobriti privremenu suspenziju poništavajućeg učinka koji pravilo prava Unije ima u odnosu na nacionalno pravo koje mu se protivi. Takvo se vremensko ograničenje učinaka tumačenja tog prava koje je Sud dao može dopustiti samo u istoj presudi kojom se odlučuje o traženom tumačenju. Naime, kad bi nacionalni sudovi imali ovlast dati prednost nacionalnim odredbama u odnosu na pravo Unije kojemu se te odredbe protive, makar i samo privremeno, time bi se ugrozila nadređenost i ujednačena primjena prava Unije (presuda od 5. travnja 2022., Commissioner of An Garda Síochána i dr., C‑140/20, EU:C:2022:258, t. 119. i navedena sudska praksa).

99

Točno je da je u predmetu u kojem je riječ bila o zakonitosti mjera donesenih povredom obveze, utvrđene pravom Unije, prethodne procjene utjecaja dotičnog projekta na okoliš i na zaštićeno područje, Sud smatrao da nacionalni sud može, ako nacionalno pravo to dopušta, iznimno održati na snazi učinke takvih mjera ako je to održavanje na snazi opravdano važnim razlozima u vezi s potrebom da se otkloni stvarna i ozbiljna prijetnja od prekida opskrbe dotične države članice električnom energijom, na koju se ne bi moglo odgovoriti drugim sredstvima i mogućnostima, osobito u okviru unutarnjeg tržišta, a navedeno održavanje na snazi može trajati samo onoliko dugo koliko je strogo nužno za ispravljanje te nezakonitosti (vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2019., Inter‑Environnement Wallonie i Bond Beter Leefmilieu Vlaanderen, C‑411/17, EU:C:2019:622, t. 175., 176., 179. i 181.).

100

Međutim, za razliku od neispunjavanja postupovne obveze poput prethodne procjene utjecaja projekta u posebnom području zaštite okoliša, kršenje članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58, u vezi s člancima 7., 8. i 11. kao i člankom 52. stavkom 1. Povelje, ne može se ispraviti postupkom koji je usporediv s onim spomenutim u prethodnoj točki (vidjeti u tom smislu presudu od 5. travnja 2022., Commissioner of An Garda Síochána i dr., C‑140/20, EU:C:2022:258, t. 121. i navedenu sudsku praksu).

101

Naime, održavanje na snazi učinaka nacionalnog zakonodavstva, poput onog iz glavnih postupaka, značilo bi da to zakonodavstvo nastavlja operatorima elektroničkih komunikacijskih usluga nalagati obveze koje su suprotne pravu Unije i koje podrazumijevaju ozbiljna zadiranja u temeljna prava osoba čiji se podaci zadržavaju (vidjeti po analogiji presudu od 5. travnja 2022., Commissioner of An Garda Síochána i dr., C‑140/20, EU:C:2022:258, t. 122. i navedenu sudsku praksu).

102

Prema tome, sud koji je uputio zahtjev ne može u pogledu nacionalnog zakonodavstva o kojemu je riječ u glavnim postupcima vremenski ograničiti učinke proglašenja nevaljanosti, koju je on dužan utvrditi na temelju nacionalnog prava (vidjeti po analogiji presudu od 5. travnja 2022., Commissioner of An Garda Síochána i dr., C‑140/20, EU:C:2022:258, t. 123. i navedenu sudsku praksu).

103

Usto valja pojasniti da vremensko ograničenje učinaka tumačenja nije izvršeno u presudama od 21. prosinca 2016., Tele2 Sverige i Watson i dr. (C‑203/15 i C‑698/15, EU:C:2016:970) i od 6. listopada 2020., La Quadrature du Net i dr. (C‑511/18, C‑512/18 i C‑520/18, EU:C:2020:791), tako da se u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 98. ove presude ono ne može naložiti u presudi Suda donesenoj nakon tih presuda.

104

Naposljetku, s obzirom na činjenicu da su sudu koji je uputio zahtjev podneseni zahtjevi za proglašenje nedopuštenima dokaza prikupljenih na temelju podataka o prometu, zbog toga što su predmetne nacionalne odredbe protivne pravu Unije, kako u pogledu zadržavanja podataka tako i pristupa njima, valja utvrditi utjecaj utvrđenja eventualne neusklađenosti članka L. 621‑10 CMF‑a, u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnim postupcima, s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58 u vezi s člancima 7., 8. i 11. te člankom 52. stavkom 1. Povelje na dopuštenost dokaza iznesenih protiv osoba VD i SR u okviru glavnih postupaka.

105

U tom smislu dovoljno je uputiti na sudsku praksu Suda koja se na to odnosi, osobito na načela navedena u točkama 41. do 44. presude od 2. ožujka 2021., Prokuratuur (Uvjeti pristupa podacima o elektroničkim komunikacijama), (C‑746/18, EU:C:2021:152), iz kojih proizlazi da je ta dopuštenost, u skladu s načelom postupovne autonomije država članica, uređena nacionalnim pravom, pod uvjetom poštovanja, među ostalim, načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.

106

Kad je riječ o potonjem načelu, valja podsjetiti na to da ono nalaže nacionalnom kaznenom sudu da u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv osoba osumnjičenih za kaznena djela izdvoji informacije i dokaze koji su pribavljeni općim i neselektivnim zadržavanjem podataka o prometu i lokaciji koje je nespojivo s pravom Unije ili pak pristupom nadležnog tijela tim podacima protivno tom pravu, ako te osobe nisu u mogućnosti učinkovito se izjasniti o tim informacijama i dokazima koji potječu iz područja u pogledu kojeg suci ne raspolažu znanjem i koji mogu imati odlučujući utjecaj prilikom ocjene činjenica (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 2021., Prokuratuur (Uvjeti pristupa podacima o elektroničkim komunikacijama), C‑746/18, EU:C:2021:152, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

107

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u ovim predmetima valja odgovoriti tako da pravo Unije treba tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalni sud vremenski ograniči učinke proglašenja nevaljanosti koju je on dužan utvrditi, na temelju nacionalnog prava, u pogledu nacionalnih odredbi koje, s jedne strane, operatorima elektroničkih komunikacijskih usluga nalažu opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu i, s druge strane, dopuštaju dostavu takvih podataka nadležnom tijelu u području financija bez prethodnog odobrenja suda ili neovisnog upravnog tijela, zbog neusklađenosti tih odredaba s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58 u vezi s Poveljom. Dopuštenost dokaza dobivenih primjenom nacionalnih zakonodavnih odredbi koje nisu u skladu s pravom Unije uređena je, u skladu s načelom postupovne autonomije država članica, nacionalnim pravom, pod uvjetom poštovanja, među ostalim, načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.

108

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: