–

za njemačku vladu, J. Möller i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju W. Ferrante, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, C. Cattabriga i D. Schaffrin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 1. prvog podstavka točke (c) i članka 16. stavka 1. točke (b) Direktive Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji (SL 2003., L 251, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 70. i ispravci SL 2020., L 61, str. 32. i SL 2020., L 61, str. 33.).

2

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između Bundesrepublik Deutschland (Savezna Republika Njemačka) i osobe XC, sirijske državljanke, povodom toga što je Savezna Republika Njemačka odbila zahtjev za izdavanje nacionalne vize u svrhu spajanja obitelji koji je podnijela osoba XC.

3

U uvodnim izjavama 2., 4., 6., 8. i 9. Direktive 2003/86 navodi se:

[…]

[…]

[…]

4

Članak 1. Direktive 2003/86 glasi kako slijedi:

„Cilj ove Direktive je utvrditi uvjete za ostvarenje prava na spajanje obitelji državljana trećih zemalja koji zakonito borave na teritoriju država članica.”

5

U skladu s člankom 2. točkom (f) te direktive:

„U smislu ove Direktive:

[…]

6

U članku 4. stavku 1. navedene direktive predviđa se:

„Na temelju ove Direktive i podložno udovoljavanju uvjetima utvrđenima u poglavlju IV. i članku 16., države članice dopuštaju ulazak i boravak, sljedećim članovima obitelji:

[…]

[…]

Maloljetna djeca navedena u ovom članku moraju biti ispod punoljetne dobi određene zakonom države članice u pitanju te ne smiju biti oženjena/udana.

[…]”

7

U članku 5. te direktive određuje se:

„1.   Da bi se ostvarilo pravo na spajanje obitelji, države članice utvrđuju hoće li zahtjev za ulazak i boravak nadležnim državnim tijelima države članice u pitanju podnijeti sponzor ili član ili članovi obitelji.

[…]

5.   Prilikom ispitivanja zahtjeva države članice procjenjuju najbolje interese maloljetne djece.”

8

U članku 10. stavku 3. Direktive 2003/86 navodi se:

„Ako je izbjeglica maloljetna osoba bez pratnje, države članice:

[…]”

9

Članak 16. stavak 1. te direktive glasi kako slijedi:

„Države članice mogu odbiti zahtjev za ulazak i boravak u svrhu spajanja obitelji ili, ako je to primjereno, povući boravišnu dozvolu [dozvolu boravka] člana obitelji ili odbiti produžiti boravišnu dozvolu [dozvolu boravka] člana obitelji u sljedećim okolnostima:

[…]

[…]”

10

U skladu s člankom 17. navedene direktive:

„Države članice uzimaju u obzir prirodu i čvrstoću obiteljskih odnosa osobe, trajanje njezinog boravka u državi članici i postojanje obiteljskih, kulturnih i socijalnih veza s njegovom/njezinom državom porijekla u slučaju odbijanja zahtjeva, povlačenja boravišne dozvole [dozvole boravka] ili odbijanja produženja boravišne dozvole [dozvole boravka] ili odlučivanja o nalogu za udaljavanje sponzora ili članova njegove obitelji.”

11

U članku 6. stavku 3. Gesetza über den Aufenthalt, die Erwerbstätigkeit und die Integration von Ausländern im Bundesgebiet (Zakon o boravku, radu i integraciji stranaca na saveznom području) od 25. veljače 2008. (BGBl. 2008. I, str. 162.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: AufenthG), predviđa se:

„Za dugotrajni boravak potrebna je viza za savezno područje (nacionalna viza) izdana prije ulaska na to područje. Izdavanje te vize temelji se na odredbama koje se primjenjuju na dozvolu privremenog boravka, plavu kartu EU‑a, dozvolu za rad u okviru premještaja unutar društava, dozvolu stalnog boravka i dozvolu stalnog boravka u Uniji. […]”

12

U članku 25. stavku 2. tog zakona, naslovljenog „Boravak iz humanitarnih razloga”, navodi se:

„Dozvola privremenog boravka izdaje se strancu ako mu je Bundesamt für Migration und Flüchtlinge (Savezni ured za migracije i izbjeglice, Njemačka) priznao status izbjeglice u smislu članka 3. stavka 1. Asylgesetza (Zakon o azilu) ili supsidijarnu zaštitu u smislu članka 4. stavka 1. Zakona o azilu. […]”

13

U članku 32. stavku 1. AufenthG‑a, naslovljenog „Spajanje djeteta s obitelji”, određuje se:

„Maloljetnom djetetu stranca koje nije udano ili oženjeno treba izdati dozvolu privremenog boravka ako oba roditelja ili roditelj koji ima isključivo pravo na roditeljsku skrb imaju jednu od sljedećih dozvola za boravak:

[…]

2. dozvolu privremenog boravka u skladu s člankom 25. stavkom 1. ili člankom 25. stavkom 2. prvom rečenicom prvom mogućnosti;

[…]”

14

U članku 36. tog zakona, naslovljenom „Spajanje roditelja i drugih članova obitelji” navodi se:

„1.   Odstupajući od članka 5. stavka 1. točke 1. i članka 29. stavka 1. točke 2., dozvola privremenog boravka izdaje se roditeljima maloljetnog stranca koji posjeduje dozvolu privremenog boravka na temelju članka 23. stavka 4., članka 25. stavka 1. ili članka 25. stavka 2. prve rečenice prve mogućnosti, dozvolu stalnog boravka na temelju članka 26. stavka 3. ili dozvolu stalnog boravka na temelju članka 26. stavka 4. nakon što mu je izdana dozvola privremenog boravka na temelju članka 25. stavka 2. prve rečenice druge mogućnosti ako na njemačkom državnom području ne boravi nijedan roditelj koji ima pravo na roditeljsku skrb.

2.   Drugim članovima obitelji stranca dozvola privremenog boravka može se izdati u svrhu spajanja obitelji ako je to potrebno da bi se izbjegle izrazito teške životne okolnosti. Na punoljetne članove obitelji primjenjuju se mutatis mutandis članak 30. stavak 3. i članak 31., a na maloljetne članove obitelji članak 34.”

15

Osoba XC, rođena 1. siječnja 1999., zatražila je, kao sirijska državljanka koja više godina živi u Turskoj, izdavanje nacionalne vize u svrhu spajanja obitelji s ocem, kojem je priznat status izbjeglice u Njemačkoj.

16

Njezina je majka preminula. Njezin je otac 2015. stigao u Njemačku, gdje je u travnju 2016. formalno zatražio azil. Savezni ured za migracije i izbjeglice u srpnju 2017. ocu osobe XC priznao je status izbjeglice, nakon što je prihvaćena tužba koju je podnio. U rujnu 2017. Ured za migracije izdao mu je trogodišnju dozvolu privremenog boravka u skladu s člankom 25. stavkom 2. AufenthG‑a.

17

Osoba XC, koja je 1. siječnja 2017. postala punoljetna, 10. kolovoza 2017. podnijela je Generalkonsulatu der Bundesrepublik Deutschland (Generalni konzulat Savezne Republike Njemačke) u Istanbulu (Turska) zahtjev za nacionalnu vizu u svrhu spajanja obitelji s ocem koji živi u Njemačkoj. Taj je generalni konzulat odbio zahtjev za zatraženu vizu, posljednji put odlukom od 11. prosinca 2017. kojom je odbijen zahtjev za preispitivanje. Smatrao je da nisu bili ispunjeni uvjeti predviđeni u članku 32. AufenthG‑a zato što je osoba XC postala punoljetna prije nego što je njezin otac dobio dozvolu boravka zbog statusa izbjeglice. Usto, prema mišljenju navedenog generalnog konzulata, u skladu s člankom 36. stavkom 2. AufenthG‑a, spajanje punoljetne djece s obitelji zahtijeva postojanje izrazito teških životnih okolnosti, što nije bio slučaj u ovom predmetu, jer je osoba XC mogla voditi samostalan život u Turskoj.

18

Presudom od 12. ožujka 2019. Verwaltungsgericht (Upravni sud, Njemačka) prihvatio je tužbu koju je osoba XC podnijela protiv te odluke Generalnog konzulata i naložio Saveznoj Republici Njemačkoj da dotičnoj osobi izda vizu u svrhu spajanja obitelji. Svoju je odluku obrazložio time što je naveo da, u skladu s presudom od 12. travnja 2018., A i S (C‑550/16, EU:C:2018:248), koja se odnosi na spajanje roditeljâ s maloljetnim izbjeglicom bez pratnje, a koja bi se mogla primijeniti na obrnutu situaciju kakva se javlja u ovom slučaju u pogledu spajanja djeteta s roditeljem kojem je priznat status izbjeglice, odlučujući datum za ocjenjivanje statusa maloljetnika osobe XC nije onaj na koji je podnesen zahtjev za vizu u svrhu spajanja obitelji, nego onaj na koji je otac dotične osobe podnio zahtjev za azil. Stoga članak 4. stavak 1. prvi podstavak točku (b) Direktive 2003/86 treba tumačiti na način da dijete sponzora treba smatrati maloljetnim ako je ono bilo maloljetno u trenutku u kojem je sponzor podnio zahtjev za azil. Usto, Verwaltungsgericht (Upravni sud) smatra da se državama članicama ni u slučaju spajanja djeteta s obitelji ne prepušta određivanje relevantnog datuma za ocjenjivanje statusa maloljetnika dotičnog djeteta, nego ono treba proizlaziti iz autonomnog tumačenja te direktive. Taj je sud pojasnio da bi se doveo u pitanje koristan učinak prava na spajanje obitelji te bi se povrijedila načela pravne sigurnosti i jednakog postupanja kada bi se status maloljetnika dotičnog djeteta, za potrebe članka 4. stavka 1. točke (b) navedene direktive, ocjenjivao s obzirom na datum na koji je ono podnijelo zahtjev za vizu. Navedeni je sud istaknuo da je, u ovom slučaju, osoba XC podnijela zahtjev za vizu u roku od tri mjeseca, propisanom u skladu sa sudskom praksom Suda u tom području, od dana na koji je osobi koja već ima pravo na boravak priznat status izbjeglice.

19

Savezna Republika Njemačka podnijela je Bundesverwaltungsgerichtu (Savezni upravni sud, Njemačka) reviziju protiv navedene presude. U prilog svojoj reviziji tvrdi da se predmet u kojem je donesena presuda od 12. travnja 2018., A i S (C‑550/16, EU:C:2018:248), odnosio na činjenice različite od onih u ovom predmetu i na tumačenje odredbe Direktive 2003/86 različite od one o kojoj je riječ u ovom predmetu. Razmatranja Suda u pogledu tumačenja članka 2. točke (f) te direktive ne primjenjuju se na tumačenje članka 4. stavka 1. prvog podstavka točke (c) navedene direktive, osobito zato što potonja odredba izričito upućuje na pravo država članica.

20

Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) napominje da osoba XC nema pravo na vizu koju je zatražila na temelju nacionalnog prava jer joj to u skladu s tim pravom onemogućuje činjenica da je postala punoljetna prije datuma podnošenja zahtjeva za tu vizu. Međutim, Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) iznosi dvojbe u pogledu usklađenosti nacionalnog propisa s Direktivom 2003/86. Sud koji je uputio zahtjev pita, među ostalim, može li se u ovom slučaju primijeniti rješenje koje je Sud prihvatio u presudi od 12. travnja 2018., A i S (C‑550/16, EU:C:2018:248), prema kojem državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva koja je bila mlađa od 18 godina u trenutku ulaska na državno područje države članice i podnošenja zahtjeva za azil u toj državi, ali koja je, tijekom postupka azila, postala punoljetna i zatim joj je priznat status izbjeglice, treba smatrati „maloljetnikom” u smislu članka 2. initio i točke (f) te direktive, u vezi s njezinim člankom 10. stavkom 3. točkom (a).

21

Naime, sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe u tom pogledu s obzirom na to da se navedena presuda odnosila na spajanje roditelja s maloljetnim izbjeglicom bez pratnje, u skladu s člankom 2. točkom (f) u vezi s člankom 10. stavkom 3. točkom (a) Direktive 2003/86. Suprotno tomu, glavni predmet odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 1. te direktive, kojim se uređuje spajanje djece s odraslim državljanima trećih zemalja kojima je priznat status izbjeglice te zbog toga imaju pravo boravka u državi članici.

22

Usto, taj sud pita s obzirom na koje kriterije treba ocijeniti je li ispunjen zahtjev postojanja stvarnog obiteljskog odnosa, kojim se u članku 16. stavku 1. točki (b) navedene direktive uvjetuje pravo na spajanje obitelji.

23

U tim je okolnostima Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Odlukom od 3. kolovoza 2020. predsjednik Suda pitao je sud koji je uputio zahtjev ostaje je li pri svojem zahtjevu za prethodnu odluku s obzirom na presudu od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete) (C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577).

25

Navedeni je sud odlukom od 8. rujna 2020., koju je tajništvo Suda zaprimilo 9. rujna 2020., obavijestio Sud da ostaje pri tom zahtjevu s obzirom na to da smatra da ta presuda ne odgovara dostatno na pitanja koja ovaj predmet otvara.

26

Sud je 12. svibnja 2021., u skladu s člankom 61. stavkom 1. Poslovnika Suda, postavio pitanje njemačkoj vladi u kojem je od nje zatražio da zauzme stajalište o eventualnoj relevantnosti presude od 12. travnja 2018., A i S (C‑550/16, EU:C:2018:248), za odgovor na prvo pitanje. Njemačka vlada je 21. lipnja 2021. dala odgovor na pitanje koje je postavio Sud.

27

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita treba li članak 4. stavak 1. prvi podstavak točku (c) Direktive 2003/86 tumačiti na način da je za određivanje toga je li dijete sponzora kojem je priznat status izbjeglice maloljetno u smislu te odredbe, u situaciji u kojoj je to dijete postalo punoljetno prije nego što je roditelju sponzoru priznat status izbjeglice i prije podnošenja zahtjeva za spajanje obitelji, referentan datum onaj na koji je roditelj sponzor podnio zahtjev za azil radi dobivanja statusa izbjeglice.

28

Najprije valja napomenuti da to pitanje proizlazi iz posebnih okolnosti glavnog predmeta, u kojem je dotično dijete bilo maloljetno u trenutku u kojem je njegov otac podnio zahtjev za azil u travnju 2016., ali je postalo punoljetno prije nego što je njegovu ocu priznat status izbjeglice u srpnju 2017., čiji su zahtjev njemačka nadležna tijela prvotno odbila, te stoga prije nego što je dobilo mogućnost da podnese zahtjev za ulazak i boravak u svrhu spajanja obitelji s dotičnim roditeljem, s obzirom na to da je taj zahtjev podnesen 10. kolovoza 2017.

29

Sud koji je uputio zahtjev smatra, kao što to proizlazi iz odgovora na pitanje Suda navedenog u točki 25. ove presude, da se glavni postupak razlikuje od predmeta u kojima je donesena presuda od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), (C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577), osobito s obzirom na razlike između činjeničnog i pravnog konteksta predmeta u kojima je donesena ta presuda i glavnog predmeta. Konkretno, navedeni sud ističe da, iako je u navedenoj presudi Sud pojasnio da članak 4. stavak 1. prvi podstavak točku (c) Direktive 2003/86 treba tumačiti na način da je referentan datum za potrebe određivanja toga je li državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja nije u braku maloljetno dijete datum na koji je podnesen zahtjev za ulazak i boravak u svrhu spajanja obitelji za maloljetnu djecu, a ne onaj na koji su nadležna tijela dotične države članice donijela odluku o tom zahtjevu, koji može ovisno o slučaju, biti i nakon podnošenja pravnog sredstva protiv odluke o odbijanju takvog zahtjeva, Sud nije dao odgovor na pitanje može li, u slučaju spajanja djeteta s roditeljem koji ima status izbjeglice, referentan datum biti raniji od onoga na koji je podnesen zahtjev za ulazak i boravak u svrhu spajanja obitelji, odnosno datum na koji je taj roditelj podnio zahtjev za azil, s obzirom na to da to pitanje nije bilo presudno za ishod navedenih predmeta.

30

Stoga se postavlja pitanje može li se, s obzirom na navedene posebne okolnosti, u ovom slučaju primijeniti rješenje koje je Sud utvrdio u presudi od 12. travnja 2018., A i S (C‑550/16, EU:C:2018:248), u pogledu referentnog datuma za ocjenjivanje statusa maloljetnika djeteta tražitelja azila kojem je priznat status izbjeglice.

31

Sud koji je uputio zahtjev tako smatra da presuda od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete) (C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577), ne odgovara na pitanje može li se u ovom slučaju primijeniti rješenje koje je Sud utvrdio u presudi od 12. travnja 2018., A i S (C‑550/16, EU:C:2018:248), kako je isto izneseno u točki 20. ove presude.

32

Na prvo pitanje valja odgovoriti uzimajući u obzir ta uvodna razmatranja.

33

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je zadani cilj Direktive 2003/86 podupiranje spajanja obitelji i da se njome usto nastoji dodijeliti zaštita državljanima trećih zemalja, osobito maloljetnicima (presuda od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 25. i navedena sudska praksa).

34

U tom kontekstu, člankom 4. stavkom 1. navedene direktive državama članicama nalažu se pozitivne obveze, koje odgovaraju jasno definiranim pravima. Obvezuje ih se da, u slučajevima predviđenima istom direktivom, odobre spajanje obitelji određenim članovima obitelji sponzora a da pritom ne raspolažu marginom prosudbe u tom pogledu (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

35

Među članovima obitelji sponzora kojima dotična država članica treba odobriti ulazak i boravak nalaze se, u skladu s člankom 4. stavkom 1. prvim podstavkom točkom (c) Direktive 2003/86, „maloljetn[a] djec[a], uključujući posvojenu djecu sponzora, kada sponzor ima skrbništvo nad tom djecom i uzdržava ih”.

36

U tom pogledu, iako je u članku 4. stavku 1. drugom podstavku Direktive 2003/86 navedeno da maloljetna djeca moraju biti ispod punoljetne dobi određene zakonom dotične države članice, njime se ne pojašnjava trenutak koji treba biti referentan za potrebe ocjene je li taj uvjet ispunjen niti se u tom pogledu upućuje na pravo država članica (presuda od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete) (C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 28.).

37

Iako je u skladu s navedenom odredbom prepušteno diskreciji država članica da utvrde punoljetnu dob određenu zakonom, nikakav im se manevarski prostor, naprotiv, ne može dodijeliti u pogledu određivanja trenutka koji treba biti referentan za potrebe ocjene dobi podnositelja zahtjeva u svrhu članka 4. stavka 1. prvog podstavka točke (c) Direktive 2003/86. Naime, valja podsjetiti na to da, u skladu sa zahtjevima ujednačene primjene prava Unije kao i načela jednakosti, odredba prava Unije koja ne sadržava nikakvo izravno upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega treba u cijeloj Europskoj uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, uzimajući u obzir osobito kontekst odredbe i cilj predmetnog propisa (presuda od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 29. i 30. i navedena sudska praksa).

38

Kao što je to navedeno u točki 33. ove presude, zadani je cilj Direktive 2003/86 podupiranje spajanja obitelji. U tu svrhu, kao što je to pojašnjeno u njezinu članku 1., tom se direktivom utvrđuju uvjeti za ostvarenje prava na spajanje obitelji državljana trećih zemalja koji zakonito borave na državnom području država članica.

39

Usto, na temelju članka 51. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), kada provode pravo Unije, države članice moraju poštovati prava i držati se načela utvrđenih u Povelji te promicati njihovu primjenu u skladu sa svojim ovlastima i poštujući ograničenja nadležnosti Unije koje su joj dodijeljene u Ugovorima.

40

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, države članice, a osobito njihovi sudovi, nisu samo dužne tumačiti svoje nacionalno pravo u skladu s pravom Unije nego i osigurati da se ne oslone na tumačenje teksta sekundarnog prava koje bi bilo protivno temeljnim pravima zaštićenima pravnim poretkom Unije (presuda od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 33. i navedena sudska praksa).

41

Konkretno, članak 7. Povelje priznaje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života. Taj članak 7. treba, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tumačiti u vezi s obvezom uzimanja u obzir zaštite interesa djeteta, koja je priznata u članku 24. stavku 2. Povelje, i vodeći računa o potrebi da dijete održava redovite osobne odnose s obama roditeljima, koja je navedena u njezinu članku 24. stavku 3. (presuda od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 34. i navedena sudska praksa).

42

Iz toga slijedi da odredbe Direktive 2003/86 treba tumačiti i primjenjivati s obzirom na članak 7. i članak 24. stavke 2. i 3. Povelje, kao što to, uostalom, proizlazi iz teksta uvodne izjave 2. i članka 5. stavka 5. te direktive, kojima se državama članicama nalaže da zahtjeve za spajanje obitelji ispituju u interesu dotične djece i s ciljem podupiranja obiteljskog života (presuda od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 35. i navedena sudska praksa).

43

U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da iako dijete, u skladu s njemačkim pravom, ne mora biti maloljetno u trenutku donošenja odluke o njegovu zahtjevu za spajanje obitelji, ono mora biti maloljetno u trenutku podnošenja njegova zahtjeva za vizu te u trenutku kada roditelj dobije dozvolu boravka koja daje pravo na spajanje obitelji.

44

U tom kontekstu, osoba XC mogla bi se pozvati na članak 4. stavak 1. prvi podstavak točku (c) Direktive 2003/86 i tako uspjeti u postupku pred sudom koji je uputio zahtjev samo ako njezino svojstvo maloljetnika treba odrediti na datum na koji je njezin otac zatražio azil.

45

U tom pogledu, valja najprije naglasiti da dijete tražitelja azila ne može valjano podnijeti zahtjev za spajanje obitelji na temelju članka 4. stavka 1. prvog podstavka točke (c) Direktive 2003/86 dok se o zahtjevu roditelja tražitelja azila za priznavanje statusa izbjeglice ne donese konačna pozitivna odluka. Kao što je to Sud već pojasnio, taj se uvjet jednostavno objašnjava činjenicom da, prije donošenja takve odluke, nije moguće sa sigurnošću znati ispunjava li dotična osoba uvjete za priznavanje statusa izbjeglice, što pak utječe na njezino pravo na ishođenje spajanja obitelji (vidjeti u tom smislu presudu od 12. travnja 2018., A i S, C‑550/16, EU:C:2018:248, t. 51. i 63.).

46

Usto, valja podsjetiti na to da je priznavanje statusa izbjeglice deklaratorni akt te izbjeglica stoga ima pravo da ga se priznaje kao takvog od datuma na koji je podnio zahtjev za priznavanje tog statusa (vidjeti u tom smislu presudu od 12. travnja 2018., A i S, C‑550/16, EU:C:2018:248, t. 53. i 54.).

47

Kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 42. svojeg mišljenja, iz presuda Suda od 12. travnja 2018., A i S (C‑550/16, EU:C:2018:248), i od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete) (C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577), proizlazi i da trajanje obrade zahtjevâ za međunarodnu zaštitu ili spajanje obitelji ne nagriza pravo na spajanje obitelji s maloljetnim djetetom.

48

Međutim, valja istaknuti da prihvaćanje datuma na koji nadležno tijelo dotične države članice odluči o zahtjevu za azil koji je podnio dotični roditelj ili kasnijeg datuma na koji dotično dijete podnese svoj zahtjev za vizu u svrhu spajanja obitelji kao referentnog za potrebe ocjenjivanja statusa maloljetnika u svrhu primjene članka 4. stavka 1. prvog podstavka točke (c) Direktive 2003/86 ne bi bilo u skladu s ciljevima koji su zadani tom direktivom, koji se odnose na podupiranje spajanja obitelji i dodjeljivanje posebne zaštite izbjeglicama, ali ni sa zahtjevima koji proizlaze iz članka 7. i članka 24. stavka 2. Povelje, pri čemu potonja odredba podrazumijeva da je u svakom djelovanju koje se odnosi na djecu, osobito u djelovanju država članica prilikom primjene navedene direktive, primarni cilj zaštita interesa djeteta (vidjeti po analogiji presudu od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 36.).

49

Naime, nadležna nacionalna tijela i sudove ne potiče se na to da zahtjeve za međunarodnu zaštitu koje su podnijeli roditelji maloljetnikâ obrađuju s prednošću i potrebnom hitnošću, kako bi se vodilo računa o osobitoj ranjivosti tih maloljetnika, te bi stoga mogli djelovati na način koji bi ugrozio pravo na obiteljski život kako roditelja s njegovim maloljetnim djetetom tako i tog djeteta s članom njegove obitelji (vidjeti po analogiji presude od 12. travnja 2018., A i S, C‑550/16, EU:C:2018:248, t. 58. i navedenu sudsku praksu i od 9. rujna 2021., Bundesrepublik Deutschland (Član obitelji), C‑768/19, EU:C:2021:709, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

50

Usto, takvo tumačenje bilo bi protivno načelima jednakog postupanja i pravne sigurnosti jer ne bi moglo zajamčiti jednako i predvidljivo postupanje prema svim podnositeljima zahtjeva koji se vremenski gledano nalaze u istoj situaciji s obzirom na to da bi se njime uspjeh zahtjeva za spajanje obitelji uglavnom uvjetovao okolnostima koje se mogu pripisati nacionalnim upravnim tijelima ili sudovima, a osobito većom ili manjom brzinom kojom se obrađuje zahtjev za međunarodnu zaštitu ili kojom se odlučuje o pravnom sredstvu usmjerenom protiv odluke o odbijanju takvog zahtjeva, a ne okolnostima koje se mogu pripisati podnositelju zahtjeva (vidjeti po analogiji presudu od 12. travnja 2018., A i S, C‑550/16, EU:C:2018:248, t. 56. i 60. i navedenu sudsku praksu).

51

Osim toga, navedeno tumačenje, time što bi njegov učinak bio uvjetovanje prava na spajanje obitelji dotičnog maloljetnog djeteta neizvjesnim i nepredvidljivim okolnostima koje se u cijelosti mogu pripisati nadležnim nacionalnim tijelima i sudovima dotične države članice, moglo bi dovesti do znatnih razlika u obradi zahtjeva za obiteljsko spajanje među državama članicama i unutar jedne te iste države članice (vidjeti po analogiji presudu od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 43.).

52

Iz toga slijedi da, zbog razloga koji su u biti slični onima na kojima se, u presudi od 12. travnja 2018., A i S (C‑550/16, EU:C:2018:248), temelji tumačenje članka 2. initio i točke (f) Direktive 2003/86, u vezi s njezinim člankom 10. stavkom 3. točkom (a), u svrhu određivanja toga je li dijete sponzora koji ima status izbjeglice maloljetno u smislu članka 4. stavka 1. prvog podstavka točke (c) Direktive 2003/86, u situaciji u kojoj je to dijete postalo punoljetno prije nego što je sponzoru priznat status izbjeglice i prije podnošenja zahtjeva za spajanje obitelji, valja uzeti u obzir datum na koji je taj sponzor podnio zahtjev za azil. Jedino je uzimanje u obzir takvog datuma u skladu s ciljevima te direktive i temeljnim pravima koja su zaštićena pravnim poretkom Unije. U tom pogledu, nije relevantno pitanje hoće li se o tom zahtjevu odlučivati neposredno nakon njegova podnošenja ili pak, kao u glavnom predmetu, nakon poništenja odluke o odbijanju navedenog zahtjeva.

53

Važno je ipak pojasniti, u tom pogledu, da u takvoj situaciji zahtjev za spajanje obitelji na temelju članka 4. stavka 1. prvog podstavka točke (c) Direktive 2003/86, treba podnijeti u razumnom roku, odnosno u roku od tri mjeseca od datuma na koji je roditelju sponzoru priznat status izbjeglice.

54

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 1. prvi podstavak točku (c) Direktive 2003/86 treba tumačiti na način da je za određivanje toga je li dijete sponzora kojem je priznat status izbjeglice maloljetno u smislu te odredbe, u situaciji u kojoj je to dijete postalo punoljetno prije nego što je roditelju sponzoru priznat status izbjeglice i prije podnošenja zahtjeva za spajanje obitelji, referentan datum onaj na koji je roditelj sponzor podnio zahtjev za azil radi dobivanja statusa izbjeglice, pod uvjetom da je zahtjev za spajanje obitelji podnesen u roku od tri mjeseca od priznavanja statusa izbjeglice roditelju sponzoru.

55

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati koji uvjeti trebaju biti ispunjeni kako bi se moglo smatrati da postoji stvaran obiteljski odnos u smislu članka 16. stavka 1. točke (b) Direktive 2003/86 u slučaju spajanja maloljetnog djeteta s roditeljem kojem je priznat status izbjeglice ako je to dijete postalo punoljetno prije nego što je roditelju sponzoru priznat status izbjeglice i prije podnošenja zahtjeva za spajanje obitelji.

56

Konkretno, sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da pojasni je li u tu svrhu dostatno srodstvo u prvom stupnju izravne uzlazne linije ili se zahtijeva i stvaran obiteljski odnos i, ako se zahtijeva, u kojem intenzitetu. Taj sud pita i zahtijeva li spajanje obitelji da se nakon ulaska djeteta na državno područje dotične države članice u toj državi ponovno uspostavi obiteljski odnos.

57

U tom je pogledu važno podsjetiti na to da se člankom 16. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2003/86 državama članicama dopušta da odbiju zahtjev za spajanje obitelji, povuku dozvolu boravka izdanu na toj osnovi ili odbiju produljiti tu dozvolu ako sponzor i članovi njegove obitelji ne žive ili više ne žive u stvarnom bračnom ili obiteljskom odnosu. Međutim, tom se odredbom ne utvrđuju kriteriji na temelju kojih bi se ocijenilo postojanje takvih stvarnih obiteljskih odnosa niti se nalaže ikakav poseban zahtjev u pogledu intenziteta predmetnih obiteljskih odnosa. Usto, u toj se odredbi u tom pogledu ne upućuje ni na pravo država članica.

58

Kao što je to navedeno u točki 37. ove presude, u skladu sa zahtjevima ujednačene primjene prava Unije kao i načela jednakosti, odredba prava Unije koja ne sadržava nikakvo izravno upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega treba u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, uzimajući u obzir osobito kontekst odredbe i cilj predmetnog propisa.

59

Naime, valja istaknuti da je cilj Direktive 2003/86, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 6., zaštita obitelji te očuvanje i zasnivanje obiteljskog života spajanjem obitelji. Usto, u skladu s uvodnom izjavom 4. te direktive, spajanje obitelji prijeko je potreban način omogućivanja obiteljskog života te pomaže stvaranju sociokulturne stabilnosti.

60

Osim toga, kao što je to navedeno u točki 42. ove presude, mjere koje se odnose na spajanje obitelji, uključujući one predviđene u članku 16. te direktive, moraju biti u skladu s temeljnim pravima, osobito s pravom na poštovanje privatnog i obiteljskog života zajamčenim člankom 7. i člankom 24. stavcima 2. i 3. Povelje, kojima se državama članicama nalaže da zahtjeve za spajanje obitelji ispituju u interesu dotične djece i s ciljem podupiranja obiteljskog života.

61

Važno je istaknuti i da bi se, na temelju uvodne izjave 8. Direktive 2003/86, posebna pažnja trebala pokloniti izbjegličkoj situaciji u vezi s razlozima koji su ih natjerali na bijeg iz njihove zemlje i tamo im priječe vođenje normalnog obiteljskog života. Stoga se tom direktivom za izbjeglice predviđaju povoljniji uvjeti u pogledu ostvarenja njihova prava na spajanje obitelji.

62

Naposljetku, ocjenjivanje uvjeta koji trebaju biti ispunjeni kako bi se moglo smatrati da postoji stvaran obiteljski odnos u smislu članka 16. stavka 1. točke (b) Direktive 2003/86 zahtijeva provedbu procjene u svakom slučaju zasebno, kao što to uostalom proizlazi iz članka 17. te direktive, s pomoću svih relevantnih čimbenika u svakom pojedinačnom slučaju i uzimajući u obzir ciljeve koji se žele postići navedenom direktivom.

63

U tu svrhu, srodstvo u prvom stupnju izravne uzlazne linije nije samo po sebi dostatan pokazatelj stvarnog obiteljskog odnosa. Naime, iako se relevantnim odredbama Direktive 2003/86 i Povelje štiti pravo na obiteljski život i promiče njegovo održavanje, njima se, ako dotične osobe i dalje vode stvaran obiteljski život, nositeljima tog prava prepušta da odluče o načinima na koji žele voditi svoj obiteljski život te im se osobito ne nalaže nikakav zahtjev u pogledu intenziteta njihova obiteljskog odnosa (vidjeti po analogiji presudu od 9. rujna 2021., Bundesrepublik Deutschland (Član obitelji), C‑768/19, EU:C:2021:709, t. 58.).

64

U ovom slučaju, s jedne strane, nije sporno da je osoba XC još bila maloljetna u trenutku u kojem je njezin otac bio primoran napustiti svoju zemlju podrijetla te je stoga bila član njegove uže obitelji, koja se navodi u uvodnoj izjavi 9. Direktive 2003/86 i na koju se, u skladu s tom uvodnom izjavom, spajanje obitelji primjenjuje „u svakom slučaju”. Naime, podložno provjeri suda koji je uputio zahtjev, čini se da ništa ne upućuje na to da dotične osobe tijekom razdoblja prije očeva bijega nisu živjele u stvarnom obiteljskom odnosu.

65

S druge strane, valja uzeti u obzir činjenicu da u ovom slučaju osoba XC i njezin otac nisu mogli održavati stvaran obiteljski odnos tijekom razdoblja razdvojenosti do kojeg je došlo osobito zbog očeva posebnog položaja kao izbjeglice, s obzirom na to da sama ta okolnost stoga kao takva ne može biti temelj za utvrđenje da ne postoji stvaran obiteljski odnos u smislu članka 16. stavka 1. točke (b) Direktive 2003/86. Osim toga, ne može se pretpostaviti ni da između roditelja i djeteta odmah prestaje svaki obiteljski odnos čim maloljetno dijete postane punoljetno.

66

Međutim, kako bi se moglo smatrati da postoji stvaran obiteljski odnos, treba utvrditi da doista postoji obiteljski odnos ili namjera da se takav odnos uspostavi ili održi.

67

Stoga činjenica da se dotične osobe namjeravaju povremeno posjećivati, pod uvjetom da je to moguće, i ostvarivati redovite kontakte u bilo kojem obliku, osobito uzimajući u obzir materijalne okolnosti situacije u kojoj se nalaze dotične osobe, među kojima i djetetovu dob, može biti dostatna da se smatra da te osobe ponovno grade osobni i emocionalni odnos i da se dokaže da postoji stvaran obiteljski odnos.

68

Usto, ne može se zahtijevati ni da si roditelj sponzor i dijete međusobno financijski pomažu, s obzirom na to da je vjerojatno da nemaju materijalna sredstva za to.

69

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 16. stavak 1. točku (b) Direktive 2003/86 treba tumačiti na način da, kako bi se moglo smatrati da postoji stvaran obiteljski odnos u smislu te odredbe, u slučaju spajanja maloljetnog djeteta s roditeljem kojem je priznat status izbjeglice, ako je to dijete postalo punoljetno prije nego što je roditelju sponzoru priznat status izbjeglice i prije podnošenja zahtjeva za spajanje obitelji, srodstvo u prvom stupnju izravne uzlazne linije ne dostaje samo po sebi. Međutim, roditelj sponzor i dotično dijete ne moraju živjeti u zajedničkom domaćinstvu ili na istoj adresi da bi to dijete imalo pravo na spajanje obitelji. Povremeni posjeti, pod uvjetom da su mogući, i redoviti kontakti u bilo kojem obliku mogu biti dostatni da se smatra da te osobe ponovno grade osobni i emocionalni odnos i da se dokaže da postoji stvaran obiteljski odnos. Usto, ne može se zahtijevati ni da si roditelj sponzor i njegovo dijete međusobno financijski pomažu.

70

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: