–

za hrvatsku vladu, G. Vidović Mesarek, u svojstvu agenta,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i I. Gavrilova, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. Heller i M. Mataija, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. točke 3. i članka 22. točke 5. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, HRVATSKIH ŠUMA d.o.o., Zagreb, društva sa sjedištem u Hrvatskoj, pravnog sljednika HRVATSKIH ŠUMA, javnog poduzeća za gospodarenje šumama i šumskim zemljištima u Republici Hrvatskoj p.o., Zagreb, i, s druge strane, društva BP Europa SE Hamburg, sa sjedištem u Njemačkoj, pravnog sljednika društva Deutsche BP AG, koje je pravni sljednik društva The Burmah Oil (Deutschland) GmbH, u vezi s povratom, na temelju stjecanja bez osnove, neosnovano plaćenog iznosa u okviru ovrhe koja je naknadno proglašena nedopuštenom.

3

Uvodne izjave 2., 8., 11. i 12. Uredbe br. 44/2001 glase:

[...]

[...]

4

Na temelju članka 2. stavka 1. te uredbe:

„Uz poštovanje odredaba ove uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.”

5

Člankom 3. navedene uredbe određuje se:

„1.   Protiv osoba s domicilom u državi članici može se podnijeti tužba pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja.

2.   Protiv tih osoba posebno se ne primjenjuju nacionalni propisi o nadležnosti iz Priloga I.”

6

Članak 5. iste uredbe, iz njezina odjeljka 2., naslovljenog „Posebna nadležnost”, glasi:

„Osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena:

[...]

[...]”

7

U članku 22. Uredbe br. 44/2001, iz njezina odjeljka 6., naslovljenog „Isključiva nadležnost”, predviđeno je:

„Sljedeći sudovi imaju isključivu nadležnost, bez obzira na domicil:

[...]

8

Uvodna izjava 34. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.) glasi:

„Treba se osigurati kontinuitet između Konvencije iz Bruxellesa [od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji; u daljnjem tekstu: Konvencija iz Bruxellesa], Uredbe [br. 44/2001] i ove uredbe, a u tom cilju potrebno je donijeti i prijelazne odredbe. Isti se zahtjev za kontinuitetom primjenjuje u pogledu tumačenja Suda Europske unije o [Konvenciji iz Bruxellesa] i uredbama koje je zamjenjuju.”

9

Na temelju članka 66. Uredbe br. 1215/2012:

„1.   Ova se uredba primjenjuje samo na sudske postupke koji su pokrenuti, na [javne] isprave koje su formalno sastavljene ili registrirane te na sudske nagodbe koje su potvrđene ili sklopljene na dan ili nakon 10. siječnja 2015.

2.   Neovisno o članku 80., Uredba [br. 44/2001] nastavlja se primjenjivati na sudske odluke donesene u sudskim postupcima koji su pokrenuti, na [javne] isprave koje su formalno sastavljene ili registrirane te na sudske nagodbe koje su potvrđene ili sklopljene prije 10. siječnja 2015., a koj[e] spadaju u područje primjene te uredbe.”

10

Prvom rečenicom članka 80. Uredbe br. 1215/2012 predviđa se:

„Ova uredba stavlja izvan snage Uredbu [br. 44/2001].”

11

Uvodna izjava 7. Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) (SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.) glasi:

„Područje primjene u materijalnom smislu i odredbe ove uredbe bi trebale biti u skladu s Uredbom [br. 44/2001] te s instrumentima koji uređuju koje se pravo primjenjuje na ugovorne obveze.”

12

Člankom 2. Uredbe br. 864/2007, naslovljenim „Izvanugovorne obveze”, u stavku 1. predviđa se:

„U smislu ove uredbe, šteta obuhvaća svaku posljedicu nastalu iz protupravnog postupanja, [stjecanja bez osnove], poslovodstva bez naloga ili predugovorne odgovornosti.”

13

Člankom 10. te uredbe, naslovljenim „[Stjecanje bez osnove]”, određuje se:

„1.   Ako se izvanugovorna obveza nastala zbog [stjecanja bez osnove] uključujući primitak neopravdan[o] [plaćenih] iznosa, tiče odnosa koji postoji između stranaka, poput primjerice odnosa koji proizlazi iz ugovora ili protupravnog postupanja koje je usko povezano s tim [stjecanjem bez osnove], za nju vrijedi pravo koje se primjenjuje na taj odnos.

2.   Ako pravo koje se primjenjuje ne može biti utvrđeno na temelju stavka 1., a stranke su u trenutku kada se dogodio događaj koji je prouzročio [stjecanje bez osnove] imale uobičajeno boravište u istoj državi, primjenjuje se pravo te države.

3.   Ako se pravo koje se primjenjuje ne može utvrditi na temelju stavaka 1. i 2., primjenjuje se pravo one države u kojoj je do [stjecanja bez osnove] došlo.

4.   Ako je iz okolnosti slučaja jasno da je izvanugovorna obveza nastala zbog [stjecanja bez osnove] očito jače povezana s državom koja nije navedena u stavcima 1., 2. i 3., primjenjuje se pravo te druge države.”

14

Člankom 12. navedene uredbe, naslovljenim „Predugovorna odgovornost”, u stavku 1. propisuje se:

„Pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu zbog radnji koje su prethodile sklapanju ugovora, bez obzira je li ugovor stvarno sklopljen, pravo je koje se primjenjuje na ugovor ili koje bi se primjenjivalo na njega da je sklopljen.”

15

U korist tuženika iz glavnog postupka na temelju rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu (Hrvatska) 11. ožujka 2003. prisilno je naplaćena tražbina u iznosu od 3792600,87 hrvatskih kuna (HRK) (oko 500000 eura) na način da mu je taj iznos prenesen s računa tužitelja iz glavnog postupka. Potonji je zatim pokrenuo postupak radi proglašenja sudske ovrhe nedopuštenom. U tom je postupku pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. svibnja 2009. ta ovrha proglašena nedopuštenom. Stoga je tuženik iz glavnog postupka, stjecatelj bez osnove, tužitelju iz glavnog postupka bio dužan vratiti neosnovano plaćene iznose, uvećane za zakonske zatezne kamate.

16

Nakon donošenja te presude, tužitelj iz glavnog postupka, u skladu s nacionalnim postupovnim pravilima, nije mogao podnijeti zahtjev za povrat u okviru istog ovršnog postupka jer je rok od jedne godine od dana provedbe ovrhe, koji je predviđen za podnošenje takvog zahtjeva, bio protekao. Stoga je radi povrata neosnovano plaćenih iznosa 1. listopada 2014. pokrenuo poseban parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (Hrvatska), koji se proglasio nenadležnim na temelju odredbi Uredbe br. 1215/2012. Naime, taj je sud smatrao da u slučaju navodnog nepostojanja primjenjivog posebnog pravila o dodjeli nadležnosti valja primijeniti opće pravilo o dodjeli međunarodne nadležnosti i da su stoga međunarodno nadležni sudovi države članice u kojoj tuženik iz glavnog postupka ima domicil, odnosno njemački sudovi.

17

Tužitelj iz glavnog postupka protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu podnio je žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku u ovom predmetu. Taj sud smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Uredbu br. 1215/2012 jer se ona, u skladu sa svojim člankom 66. stavkom 1., primjenjuje samo na sudske postupke koji su pokrenuti 10. siječnja 2015. ili nakon toga, dok je glavni postupak bio pokrenut ranije. Stoga smatra da se Uredba br. 44/2001 primjenjuje ratione temporis.

18

Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji, kao prvo, o pravilnom tumačenju pojma „kvazi-delikt” i oklijeva u pogledu tumačenja članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001. Ističe da se institut stjecanja bez osnove ubraja u kvazi-delikte, što bi načelno moglo opravdati primjenu te odredbe u glavnom postupku i dovesti do uspostave međunarodne nadležnosti hrvatskih sudova. Međutim, primjena navedene odredbe je otežana, s obzirom na to da je poveznica koja se njome predviđa štetni događaj, a u slučaju stjecanja bez osnove štetnog događaja nema.

19

Sudska praksa Suda ne daje odgovor na to pitanje, iako bi određeni elementi mogli biti relevantni. Sud koji je uputio zahtjev ističe da u skladu s, među ostalim, presudom od 28. siječnja 2015., Kolassa (C-375/13, EU:C:2015:37), pojam „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” obuhvaća svaki zahtjev koji se temelji na odgovornosti tuženika i koji nije obuhvaćen „stvarima koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001. Sud je, u tom istom smislu, u presudi od 21. travnja 2016., Austro-Mechana (C-572/14, EU:C:2016:286) presudio da članak 5. točku 3. te uredbe treba tumačiti na način da je zahtjev za isplatu na ime „pravične naknade” u smislu članka 5. točke 2. podtočke (b) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.) obuhvaćen stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte. S druge strane, nezavisni odvjetnik N. Wahl u svojem mišljenju u predmetu Siemens Aktiengesellschaft Österreich (C-102/15, EU:C:2016:225) Sudu je predložio da članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 protumači na način da tužba za povrat neosnovano plaćenih iznosa koja se temelji na stjecanju bez osnove nije obuhvaćena stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte.

20

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita se o tumačenju članka 22. točke 5. Uredbe br. 44/2001, koji se primjenjuje u postupcima koji se odnose na izvršenje sudskih odluka, s obzirom na to da je ova tužba za povrat neosnovano plaćenih iznosa podnesena u kontekstu ovršnog postupka. Taj sud u tom pogledu pojašnjava da, iako je tužitelj iz glavnog postupka pokrenuo poseban parnični postupak, on je to učinio samo zato što je rok koji je nacionalnim pravom predviđen za podnošenje prijedloga za protuovrhu u okviru ovršnog postupka bio protekao.

21

U tim je okolnostima Visoki trgovački sud odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22

Uvodno valja podsjetiti na to da je, kao prvo, Uredbom br. 1215/2012, u skladu s njezinim člankom 80. prvom rečenicom, stavljena izvan snage i zamijenjena Uredba br. 44/2001, kojom je pak bila zamijenjena Konvencija iz Bruxellesa, spomenuta u točki 9. ove presude. Stoga tumačenje koje je Sud dao u pogledu odredbi Uredbe br. 1215/2012 ili te konvencije vrijedi i za odredbe Uredbe br. 44/2001, kada se one mogu smatrati „istovrijednima”. Takav je slučaj, među ostalim, s člankom 5. točkom 3. navedene konvencije i Uredbe br. 44/2001, s jedne strane, i člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012, s druge strane (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2020., Wikingerhof, C-59/19, EU:C:2020:950, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

23

Kad je riječ, kao drugo, o određivanju zakonodavstva koje se primjenjuje ratione temporis na glavni postupak, valja pojasniti da je člankom 66. stavkom 2. Uredbe br. 1215/2012 predviđeno da se Uredba br. 44/2001 nastavlja primjenjivati na odluke donesene u pokrenutim sudskim postupcima, na javne isprave koje su formalno sastavljene ili registrirane i na sudske nagodbe koje su potvrđene ili sklopljene prije 10. siječnja 2015., a koje spadaju u područje primjene te uredbe.

24

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da je glavni postupak za povrat neosnovano isplaćenih iznosa pred hrvatskim sudovima pokrenut 1. listopada 2014.

25

Iz toga slijedi – kao što je to, uostalom, zaključio sud koji je uputio zahtjev – da se na glavni postupak primjenjuje ratione temporis Uredba br. 44/2001.

26

Svojim drugim pitanjem, koje valja najprije ispitati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 22. točku 5. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da je tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove obuhvaćena područjem isključive nadležnosti predviđene tom odredbom, u slučaju kada je ta tužba podnesena zbog proteka roka u kojem se povrat neosnovano plaćenih iznosa u ovršnom postupku može tražiti u okviru tog istog ovršnog postupka.

27

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, dok je člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001, kao opće pravilo, propisana nadležnost sudova države članice tuženikova domicila, tom su istom uredbom predviđena i posebna pravila koja tužitelju omogućuju da u određenim slučajevima protiv tuženika pokrene postupak pred sudovima neke druge države članice.

28

Pravila o posebnoj nadležnosti kojima se propisuju te druge osnove treba, međutim, usko tumačiti te se njima ne dopušta tumačenje kojim se izlazi iz okvira slučajeva koji su izričito predviđeni navedenom uredbom (presuda od 4. listopada 2018., Feniks, C-337/17, EU:C:2018:805, t. 37. i navedena sudska praksa).

29

Stoga se člankom 22. točkom 5. Uredbe br. 44/2001 određuje, samo iznimno od općeg pravila, da su u postupcima koji se odnose na izvršenje sudskih odluka isključivo nadležni sudovi države članice u kojoj je sudska odluka izvršena ili treba biti izvršena, bez obzira na domicil. Kao iznimku od općeg pravila o nadležnosti, tu se odredbu ne smije tumačiti šire nego što to zahtijeva njezin cilj (vidjeti u tom smislu presudu od 7. ožujka 2018., E.ON Czech Holding, C-560/16, EU:C:2018:167, t. 26. i 27. i navedenu sudsku praksu).

30

Međutim, iz uvodnih izjava 2. i 11. te uredbe proizlazi da je ona namijenjena ujednačavanju pravila o sukobu nadležnosti sudova u građanskim i trgovačkim stvarima pomoću iznimno predvidljivih pravila o nadležnosti. Njome se, dakle, nastoji ostvariti cilj pravne sigurnosti koja se sastoji od pojačane pravne zaštite osoba s domicilom u Europskoj uniji, tako da se istodobno omogući i tužitelju da lako utvrdi sud pred kojim može pokrenuti postupak i tuženiku da razumno predvidi pred kojim sudom može biti tužen (presuda od 7. ožujka 2018., E.ON Czech Holding, C-560/16, EU:C:2018:167, t. 28. i navedena sudska praksa).

31

U tom su kontekstu područjem primjene članka 22. točke 5. Uredbe br. 44/2001 obuhvaćene tužbe radi ishođenja odluke u postupku koji se odnosi na prisilno ograničavanje mogućnosti raspolaganja pokretninom ili nekretninom s ciljem osiguravanja djelotvorne provedbe sudskih odluka i akata (vidjeti analogijom presudu od 3. rujna 2020., Supreme Site Services i dr., C-186/19, EU:C:2020:638, t. 72. i navedenu sudsku praksu).

32

Nasuprot tomu, tužba čiji je predmet zahtjev za povrat koji se temelji na stjecanju bez osnove nema za cilj ishođenje odluke u postupku koji se odnosi na prisilno ograničavanje mogućnosti raspolaganja pokretninom ili nekretninom s ciljem osiguravanja djelotvorne provedbe sudskih odluka i akata u smislu sudske prakse navedene u prethodnoj točki. Riječ je o samostalnom postupku koji kao takav nije ni ovršni postupak niti predstavlja postupak povodom pravnog lijeka podnesenog po okončanju takvog postupka. Iz toga slijedi da takva tužba nije obuhvaćena područjem primjene članka 22. točke 5. Uredbe br. 44/2001, čak ni kada je do tog stjecanja bez osnove došlo zbog proglašenja ovrhe nedopuštenom.

33

U ovom slučaju hrvatska vlada u biti tvrdi da između glavnog postupka radi povrata neosnovano plaćenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove i ovršnog postupka postoji bliska veza, s obzirom na to da je, s jedne strane, temelj tog stjecanja bez osnove proglašenje ovrhe nedopuštenom u okviru ovršnog postupka te da bi, s druge strane, povrat neosnovano stečenih iznosa bilo moguće tražiti u okviru ovršnog postupka da za to propisan rok nije protekao, a čije se propuštanje ne može pripisati bilo kakvoj nepažnji tužitelja iz glavnog postupka.

34

Međutim, valja istaknuti da i opća struktura Uredbe br. 44/2001, koja implicira da odredbe njezina članka 22. valja usko tumačiti, i zahtjev za tumačenje pravila te uredbe u svjetlu potrebe za njihovom iznimnom predvidljivosti, kako proizlazi iz uvodne izjave 11. navedene uredbe, dovode do toga da se iz područja primjene članka 22. točke 5. te uredbe isključi tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove koja je podnesena zato što je protekao rok u kojem se povrat neosnovano plaćenih iznosa u ovršnom postupku mogao tražiti u okviru tog istog ovršnog postupka.

35

Osim toga, kad je riječ o članku 16. stavku 5. Konvencije iz Bruxellesa, čiji je tekst preuzet u članku 22. točki 5. Uredbe br. 44/2001, Sud je presudio da je glavni razlog za postojanje isključive nadležnosti sudova mjesta u kojem je sudska odluka izvršena ili treba biti izvršena to što su samo sudovi države članice na čijem se državnom području ovrha zahtijeva nadležni za primjenu pravila o postupanju tijela zaduženih za ovrhu na tom državnom području (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 1992., Reichert i Kockler, C-261/90, EU:C:1992:149, t. 26.).

36

Međutim, ako nema zahtjeva za ovrhu, tada tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove nije obuhvaćena područjem primjene članka 22. točke 5. Uredbe br. 44/2001.

37

Stoga, s obzirom na sve prethodno navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 22. točku 5. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove nije obuhvaćena područjem isključive nadležnosti predviđenim tom odredbom, čak i ako je podnesena zbog proteka roka u kojem se povrat neosnovano plaćenih iznosa u ovršnom postupku može tražiti u okviru tog istog ovršnog postupka.

38

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da je tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove obuhvaćena područjem nadležnosti koje je predviđeno tom odredbom.

39

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, dok je člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001 utvrđena opća nadležnost sudova države članice tuženika, člankom 5. točkom 1. podtočkom (a) i člankom 5. točkom 3. te uredbe predviđena su pravila o posebnoj nadležnosti u stvarima koje se odnose na ugovore odnosno u stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte, kojima se tužitelju omogućuje da svoju tužbu podnese sudovima drugih država članica. Ta pravila o posebnoj nadležnosti treba usko tumačiti, kao što je to navedeno u točki 28. ove presude.

40

Usto, dva pravila o posebnoj nadležnosti predviđena u navedenim odredbama moraju se tumačiti autonomno, s obzirom na sustav i ciljeve Uredbe br. 44/2001, kako bi se osigurala njezina ujednačena primjena u svim državama članicama. Taj zahtjev, koji vrijedi osobito za razgraničenje područja primjene tih dvaju pravila, podrazumijeva da se pojmovi „stvari koje se odnose na ugovore” i „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte” ne mogu shvatiti kao upućivanje na kvalifikaciju koju mjerodavno nacionalno pravo daje predmetnom pravnom odnosu pred nacionalnim sudom (vidjeti analogijom presudu od 24. studenoga 2020., Wikingerhof, C-59/19, EU:C:2020:950, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

41

Stoga se tužitelju, kad je riječ o tužbama u stvarima koje se odnose na ugovore, člankom 5. točkom 1. podtočkom (a) navedene uredbe omogućuje da se obrati sudu u mjestu u kojem obveza na kojoj se zahtjev temelji treba biti izvršena, dok je za tužbe u stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte člankom 5. točkom 3. iste uredbe predviđeno da ih se može podnijeti sudu u mjestu u kojem se dogodio štetni događaj ili u kojem bi se on mogao dogoditi.

42

Kad je riječ, konkretno, o tužbama u stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte, valja istaknuti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pojam „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” u smislu članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 obuhvaća svaki zahtjev koji je usmjeren na utvrđivanje tuženikove odgovornosti i koji nije povezan sa stvarima koje se odnose na ugovore u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) te uredbe (vidjeti analogijom presudu od 24. studenoga 2020., Wikingerhof, C-59/19, EU:C:2020:950, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

43

Iz toga slijedi da, kako bi se utvrdilo je li tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove obuhvaćena stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte u smislu članka 5. točke 3. te uredbe, valja provjeriti jesu li ispunjena dva uvjeta, odnosno, s jedne strane, da ta tužba nije povezana sa stvarima koje se odnose na ugovore u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) navedene uredbe i, s druge strane, da je usmjerena na utvrđivanje tuženikove odgovornosti.

44

Kad je riječ o prvom uvjetu, stvari koje se odnose na ugovore, u smislu potonjeg članka, obuhvaćaju svaki zahtjev koji se ne temelji na obvezi koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi (vidjeti u tom smislu presudu od 11. studenoga 2020., Ellmes Property Services, C-433/19, EU:C:2020:900, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

45

Međutim, valja primijetiti, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 45. svojeg mišljenja, da u kontekstu zahtjeva za povrat na temelju stjecanja bez osnove obveza povrata na koju se tužitelj poziva u pravilu ne proizlazi iz tuženikova dobrovoljnog obvezivanja prema tužitelju, nego nastaje neovisno o njegovoj volji. Iz toga slijedi da takav zahtjev za povrat u načelu nije obuhvaćen stvarima koje se odnose na ugovore u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 44/2001.

46

To tumačenje potkrijepljeno je zajedničkim tumačenjem članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 i članka 2. Uredbe br. 864/2007, koji je, u području sukoba zakona, pandan onomu što u području sukoba nadležnosti sudova predstavlja taj članak 5. točka 3., pri čemu treba podsjetiti na to da te dvije uredbe treba, koliko je to moguće, dosljedno tumačiti. Naime, člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 864/2007 predviđeno je da se obveza povrata koja proizlazi iz stjecanja bez osnove smatra izvanugovornom obvezom koja je obuhvaćena tom uredbom i koja, u skladu s njezinim člankom 10., podliježe posebnim pravilima o sukobu zakona (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2016., ERGO Insurance i Gjensidige Baltic, C-359/14 i C-475/14, EU:C:2016:40, t. 45. i 46.).

47

Međutim, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao potpun odgovor, valja dodati da, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 48. do 52. svojeg mišljenja, zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove može u određenim okolnostima biti usko povezan s ugovornim odnosom između stranaka u sporu te ga se, slijedom toga, može smatrati obuhvaćenim pojmom „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) te uredbe.

48

Među tim okolnostima nalazi se i situacija u kojoj je zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove povezan s postojećim ugovornim odnosom između stranaka. Takav je, primjerice, slučaj, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točki 50. svojeg mišljenja, kada se tužitelj poziva na stjecanje bez osnove koje je usko povezano s ugovornom obvezom koju smatra nevaljanom ili koju tuženik nije izvršio odnosno za koju smatra da ju je on sam „prekomjerno izvršio”, kako bi opravdao svoje pravo na povrat.

49

U tom je pogledu Sud već presudio da je zahtjev za povrat činidbi izvršenih na temelju nevaljanog ugovora obuhvaćen takvim stvarima (vidjeti u tom smislu presudu od 20. travnja 2016., Profit Investment SIM, C-366/13, EU:C:2016:282, t. 55. i 58.).

50

Uostalom, takvo je povezivanje u skladu s ciljevima blizine i dobrog sudovanja, koji se nastoje postići člankom 5. točkom 1. podtočkom (a) Uredbe br. 44/2001, a koji podrazumijevaju to da sud nadležan za ugovor može odlučivati o posljedicama njegove nevaljanosti, njegova neizvršenja ili „prekomjernog izvršenja” te, slijedom toga, o obvezama povrata koje iz toga eventualno proizlaze, ako postoji posebno bliska veza između zahtjeva i suda mjesta u kojem je obveza koja je predmet tužbe izvršena ili treba biti izvršena u smislu te odredbe.

51

Iz navedenog proizlazi da tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove nije obuhvaćena stvarima koje se odnose na ugovore, čime ispunjava prvi uvjet iz točke 43. ove presude, osim ako nije usko povezana s nekim postojećim ugovornim odnosom između stranaka.

52

Kad je riječ o drugom uvjetu navedenom u točki 43. ove presude, valja provjeriti je li tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove usmjerena na utvrđivanje tuženikove odgovornosti.

53

Sud je u tom pogledu presudio da je o takvom slučaju riječ kada se štetni događaj, u smislu članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001, može pripisati tuženiku, na način da mu se stavlja na teret činjenje odnosno propuštanje koje je protivno obvezi ili zakonom propisanoj zabrani. Naime, do odgovornosti za štetnu radnju, delikt ili kvazi-delikt može doći samo ako je moguće utvrditi uzročnu vezu između štete i protupravne radnje zbog koje je šteta nastupila (vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2016., Austro-Mechana, C-572/14, EU:C:2016:286, t. 40., 41. i 50. i navedenu sudsku praksu).

54

Valja dodati, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 61. svojeg mišljenja, da ta pojašnjenja vrijede bez razlike za sve stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte, pri čemu ne treba posebno razlikovati stvari koje se odnose na kvazi-delikte. Naime, osim činjenice da se izraz „kvazi-delikt” ne nalazi u danskoj, estonskoj, nizozemskoj, portugalskoj, slovačkoj, finskoj i švedskoj jezičnoj verziji članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001, pojam „kvazi-delikt” ne upućuje toliko na situacije koje obilježava izostanak štetnog događaja koliko na situacije u kojima je do štetnog događaja došlo zbog nemara ili nepažnje. Stoga zahtjev ne može biti obuhvaćen stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte ako se tužiteljeva odgovornost koja se nastoji utvrditi ne temelji na postojanju štetnog događaja, u smislu izloženom u prethodnoj točki.

55

Međutim, zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove temelji se na obvezi koja ne proizlazi iz štetnog događaja. Naime, ta obveza nastaje neovisno o tuženikovu postupanju, tako da ne postoji uzročna veza koja bi se mogla utvrditi između štete i njegova eventualnog protupravnog činjenja ili propuštanja.

56

Slijedom toga, tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove ne može biti obuhvaćena stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte u smislu članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001.

57

Taj zaključak ne može dovesti u pitanje presuda od 21. travnja 2016., Austro-Mechana (C-572/14, EU:C:2016:286), u kojoj je Sud smatrao da je zahtjev udruge za kolektivno ostvarivanje autorskih prava u vezi s obvezom plaćanja „pravične naknade” u smislu članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 – koju u skladu s nacionalnim pravom imaju poduzetnici koji na državnom području prvi stavljaju na tržište, u komercijalne svrhe i uz naplatu, medije za bilježenje – obuhvaćen stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte u smislu članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001. Naime, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 72. svojeg mišljenja, obveza koja je služila kao osnova za taj zahtjev proizlazila je iz štetnog događaja, odnosno štete koja je nositeljima autorskih prava prouzročena privatnim reproduciranjem na medije za bilježenje stavljene na tržište.

58

Valja još napomenuti da je moguće da zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove nije obuhvaćen ni stvarima koje se odnose na ugovore u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 44/2001, ni stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte u smislu članka 5. točke 3. te uredbe. Takav je, naime, slučaj kada taj zahtjev nije usko povezan s postojećim ugovornim odnosom između stranaka predmetnog spora.

59

U takvoj je situaciji zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove u nadležnosti sudova države članice tuženikova domicila, u skladu s općim pravilom iz članka 2. stavka 1. Uredbe br. 44/2001.

60

S obzirom na sve prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove nije obuhvaćena područjem nadležnosti predviđenim tom odredbom.

61

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: