–

za NK, u svojstvu stečajnog upravitelja društva Alpine BAU GmbH, L. T. Štruc, odvetnica,

–

za Alpine BAU GmbH, Salzburg – podružnica Celje, u stečaju, V. Sodja, odvetnica,

–

za slovensku vladu, V. Klemenc, u svojstvu agenta,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, M. Kocjan i M. Wilderspin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 32. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku (SL 2000., L 160., str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 3.).

2

Zahtjev je upućen u okviru postupka koji je pokrenula osoba NK, u svojstvu stečajnog upravitelja iz glavnog stečajnog postupka pokrenutog za društvo Alpine BAU GmbH, sa sjedištem u Austriji, protiv rješenja Okrožnog sodišča v Celju (Okružni sud u Celju, Slovenija) kojim je zbog nepravodobnosti odbijen njezin zahtjev za prijavu tražbina u Sloveniji, nakon pokretanja sekundarnog stečajnog postupka u toj drugoj državi članici.

3

Uvodne izjave 6. i 19. do 23. Uredbe br. 1346/2000 glase:

[…]

4

Člankom 3. te uredbe, pod naslovom „Međunarodna nadležnost”, propisuje se:

„1.   Sudovi države članice unutar čijeg državnog područja se nalazi središte dužnikova glavnog interesa imaju nadležnost pri pokretanju stečajnog postupka. U slučaju trgovačkog društva ili pravne osobe, a u nedostatku dokaza o suprotnom, pretpostavlja se da je mjesto njihovog sjedišta ujedno i središte glavnog interesa.

2.   Kada se središte dužnikova glavnog interesa nalazi unutar državnog područja jedne države članice, sudovi druge države članice imaju nadležnost za pokretanje stečajnog postupka protiv tog dužnika samo ako on ima poslovni nastan na državnom području te druge države članice. Učinci tih postupaka su ograničeni na imovinu dužnika koja se nalazi na državnom području potonje države članice.

3.   Kada su stečajni postupci pokrenuti na temelju stavka 1., bilo koji postupci pokrenuti naknadno prema stavku 2. su sekundarni postupci. Potonji postupci moraju biti likvidacijski postupci.

4.   Teritorijalni stečajni postupci navedeni u stavku 2. mogu se pokrenuti prije pokretanja glavnog stečajnog postupka, u skladu sa stavkom 1.[,] samo ako:

5

Na temelju članka 4. navedene uredbe, pod naslovom „Pravo koje se primjenjuje”:

„1.   Ako ova Uredba ne propisuje drugačije, pravo koje važi za stečajne postupke i njihove posljedice jest ono države članice na čijem državnom području su takvi postupci pokrenuti, a koja se u daljnjem tekstu navodi kao ,država u kojoj je pokrenut postupak’.

2.   Pravom države u kojoj se pokreću postupci utvrđuju se uvjeti za pokretanje takvih postupaka, njihovo vođenje i njihovo okončanje. Posebno se utvrđuje sljedeće:

[…]

[…]”

6

Člankom 28. te uredbe, koji se odnosi na pravo koje se primjenjuje na sekundarne stečajne postupke, određuje se:

„Osim ako nije drukčije propisano ovom Uredbom, pravo koje se primjenjuje na sekundarne postupke jest ono države članice na čijem se državnom području pokreću sekundarni postupci.”

7

Članak 31. Uredbe br. 1346/2000, naslovljen „Dužnost suradnje i razmjene informacija”, propisuje:

„1.   Ovisno o propisima koji ograničavaju razmjenu informacija, stečajni upravitelj u glavnom postupku i stečajni upravitelji u sekundarnim postupcima imaju dužnost međusobno razmjenjivati informacije. Oni moraju odmah proslijediti bilo kakvu informaciju koja može biti važna za druge postupke, posebno napredak postignut u prijavljivanju i potvrđivanju zahtjeva i svim mjerama usmjerenim prema okončanju postupka.

2.   Ovisno o pravilima koja važe za svaki od postupaka, stečajni upravitelj u glavnom postupku i stečajni upravitelji u sekundarnim postupcima imaju dužnost međusobno surađivati.

3.   Stečajni upravitelj u sekundarnom postupku mora upravitelju u glavnom postupku pružiti u odgovarajuće vrijeme mogućnost podnošenja prijedloga za prodaju ili uporabu imovine u sekundarnom postupku.”

8

Članak 32. te uredbe, naslovljen „Ostvarivanje vjerovničkih prava”, glasi kako slijedi:

„1.   Vjerovnik može podnijeti svoj zahtjev u glavnom postupku i u bilo kojem sekundarnom postupku.

2.   Stečajni upravitelji u glavnom i bilo kojem sekundarnom postupku podnose u drugim postupcima zahtjeve koji su već bili podneseni u postupku za koji su oni imenovani, pod uvjetom da je to u interesu vjerovnika u potonjem postupku, a što podliježe pravu vjerovnika da se tomu suprotstave ili da povuku podnesene zahtjeve gdje to omogućava važeće pravo.

3.   Stečajni upravitelj u glavnom ili sekundarnom postupku je ovlašten sudjelovati u ostalim postupcima na istoj osnovi kao i vjerovnik, a posebno nazočiti skupštinama vjerovnika.”

9

Na temelju članka 33. navedene uredbe, naslovljenog „Zastoj s likvidacijom”:

„1.   Sud koji je pokrenuo sekundarni postupak zastaje potpuno ili djelomično s postupkom likvidacije na zahtjev stečajnog upravitelja glavnog postupka, pod uvjetom da može zatražiti od stečajnog upravitelja u glavnom postupku da poduzme prikladne mjere kako bi jamčio za interese vjerovnika u sekundarnom postupku i one pojedinačnih kategorija vjerovnika. Takav zahtjev stečajnog upravitelja može biti odbijen samo ako očito nije u interesu vjerovnika u glavnom postupku. Takvo zastajanje s postupkom likvidacije može se naložiti na rok od tri mjeseca, s time da se može nastaviti ili obnoviti za sličan period.

2.   Sud naveden u stavku 1. okončava zastoj s postupkom likvidacije:

10

Člankom 34. te uredbe, koji se odnosi na „Mjere za okončanje sekundarnog stečajnog postupka”, određuje se:

„1.   Kada pravo koji važi za sekundarni postupak dozvoljava zatvaranje takvog postupka bez likvidacije, sanacijskim planom, stečajnom nagodbom ili usporedivom mjerom, stečajni upravitelj u glavnom postupku ovlašten je sam predložiti takvu mjeru.

Okončanje sekundarnog postupka mjerom navedenom u prvom podstavku nije konačno bez suglasnosti stečajnog upravitelja u glavnom postupku. Ipak, i ako nema njegove suglasnosti, ono može postati konačno ako predložena mjera ne utječe na financijske interese vjerovnika u glavnom postupku.

2.   Bilo kakvo ograničenje vjerovničkih prava koje proizlazi iz mjere navedene u stavku 1. koje je predloženo u sekundarnom postupku, kao što je obustava plaćanja ili isplata duga ne smije imati utjecaj na dužnikovu imovinu koja nije pokrivena tim postupcima bez suglasnosti svih vjerovnika koji u njima imaju interes.

3.   Tijekom zastajanja s postupkom likvidacije naloženog na temelju članka 33. samo stečajni upravitelj u glavnom postupku ili dužnik, uz suglasnost onog prvog, može predložiti mjere propisane u stavku 1. ovog članka u sekundarnom postupku; nikakav drugi prijedlog za takvu mjeru ne može se dati na glasovanje niti odobriti.”

11

Uredba br. 1346/2000 stavljena je izvan snage Uredbom (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti (SL 2015., L 141, str. 19. i ispravak SL 2016., L 349, str. 9.). Ipak, na temelju članka 84. stavka 2. potonje uredbe, Uredba br. 1346/2000 i dalje je primjenjiva ratione temporis na stečajne postupke o kojima je riječ u glavnom postupku.

12

Člankom 59. stavkom 2. Zakona o finančnem poslovanju, postopkih zaradi insolventnosti in prisilnem prenehanju (Zakon o financijskim transakcijama, postupcima u slučaju nesolventnosti i prisilnoj likvidaciji, Uradni list RS, br. 126/2007), u verziji koja se primjenjuje na glavni predmet (u daljnjem tekstu: ZFPPIPP), predviđa se da vjerovnik treba u stečajnu masu prijaviti tražbine prema nesolventnom dužniku u roku od tri mjeseca od objave obavijesti o otvaranju tog postupka, osim ako je drukčije predviđeno u stavcima 3. i 4. tog članka.

13

Na temelju članka 298. stavka 1. ZFPPIPP‑a, ako je tražbina osigurana izlučnim pravom, vjerovnik je dužan u stečajnom postupku u pasivu stečajne mase prijaviti i izlučno pravo, u roku utvrđenom za prijavu osigurane tražbine, osim ako nije drukčije određeno člankom 281. stavkom 1. ili člankom 282. stavkom 2. ZFPPIPP‑a.

14

U skladu s člankom 296. stavkom 5. ZFPPIPP‑a, ako vjerovniku protekne rok za prijavu tražbine, njegova tražbina prema nesolventnom dužniku prestaje postojati, a nadležni sud odbija prijavu njegove tražbine kao nepravodobnu. Isto tako, u skladu s člankom 298. stavkom 5. ZFPPIPP‑a, ako je vjerovnik propustio poštovati rok za prijavu izlučnog prava, to pravo prestaje postojati.

15

Člankom 107. stavkom 1. Insolvenzordnunga (Stečajni zakon) u pogledu tražbina prijavljenih nakon isteka roka za prijavu tražbina o kojima se nije razmatralo na glavnom ispitnom ročištu za utvrđenje tražbina, predviđa se održavanje posebnog ročišta za ispitivanje postojanja dugova. Tražbine koje su prijavljene u roku kraćem od četrnaest dana prije održavanja ročišta za ispitivanje konačnog utvrđenja tražbina neće se uzeti u obzir.

16

Odlukom od 19. lipnja 2013. Handelsgericht Wien (Trgovački sud u Beču, Austrija) pokrenuo je stečajni postupak za društvo Alpine BAU i imenovao osobu NK stečajnim upraviteljem u tom postupku. Kao što to proizlazi iz odluke tog suda od 5. srpnja 2013., riječ je o glavnom stečajnom postupku u smislu članka 3. stavka 1. Uredbe br. 1346/2000.

17

Okrožno sodišče v Celju (Okružni sud u Celju) pokrenulo je, odlukom od 9. kolovoza 2013., sekundarni stečajni postupak u odnosu na društvo Alpine BAU GmbH, Salzburg – podružnica Celje (u daljnjem tekstu: društvo Alpine BAU Slovenija).

18

Okrožno sodišče v Celju (Okružni sud u Celju) obavijestilo je, obaviješću objavljenom istog dana na internetskoj stranici Agencije Republike Slovenije za javnopravne evidence in storitve (Agencija Republike Slovenije za javnopravnu evidenciju i usluge), vjerovnike i stečajne upravitelje iz drugih povezanih stečajnih postupaka da u skladu s člankom 32. Uredbe br. 1346/2000 mogu u sekundarnom postupku pokrenutom u Sloveniji prijaviti tražbine iz glavnog postupka i iz drugih sekundarnih postupaka te je, u tu svrhu, odredilo rok od tri mjeseca od objave te obavijesti, koji je istekao 11. studenoga 2013.

19

Prilikom te objave navedeni je sud također skrenuo pozornost vjerovnika i stečajnih upravitelja na to da, ako do isteka tog roka ne prijave svoje tražbine, one prestaju postojati u odnosu na nesolventnog dužnika u tom sekundarnom postupku, a sud odbija zahtjev za prijavu tražbina u skladu s člankom 296. stavkom 5. ili člankom 298. stavkom 5. ZFPPIPP‑a.

20

Osoba NK podnijela je 30. siječnja 2018. Okrožnom sodišču v Celju (Okružni sud u Celju) zahtjev za prijavu tražbina iz glavnog postupka u sekundarnom stečajnom postupku, u skladu s člankom 32. stavkom 2. Uredbe br. 1346/2000. Taj je sud, rješenjem od 5. srpnja 2019., a na temelju članka 296. stavka 5. ZFPPIPP‑a, odbio navedenu prijavu tražbina kao nepravodobnu.

21

Osoba NK podnijela je žalbu protiv tog rješenja sudu koji je uputio zahtjev, odnosno Višjem sodišču v Ljubljani (Visoki sud u Ljubljani, Slovenija). Smatra da se člankom 32. stavkom 2. Uredbe br. 1346/2000 u korist stečajnog upravitelja iz glavnog stečajnog postupka uvodi „posebno pravo”, koje slovensko pravo ne poznaje. Tim mu se posebnim pravom daje ovlast da tražbine iz glavnog postupka prijavi u bilo kojem sekundarnom stečajnom postupku, pri čemu mu se za to ne određuje nikakav rok. Prema mišljenju osobe NK, posljedica primjene takvog roka bila bi to da ga se zapravo liši prava iz članka 32. stavka 2. te uredbe s obzirom na to da mu u roku od tri mjeseca, koji je predviđen slovenskim zakonodavstvom, nije bilo moguće prijaviti tražbine koje još nisu bile prijavljene ili priznate u drugoj državi članici.

22

Osoba NK pojašnjava da je stečaj društva Alpine BAU jedan od najvećih stečajeva do kojih je došlo u Austriji i da je likvidacijski postupak trajao nekoliko godina, pri čemu je posljednje ročište održano 2. listopada 2018. Međutim, za djelotvornu primjenu članka 32. stavka 2. Uredbe br. 1346/2000 potrebno je da se stečajnom upravitelju u glavnom stečajnom postupku takvih razmjera ne odredi strogi rok za prijavu tražbina samo na temelju zakonodavstva države članice u kojoj je bio pokrenut sekundarni postupak. Stoga, kako bi se osiguralo prvenstvo Uredbe br. 1346/2000, valja otkloniti primjenu ZFPPIPP‑a.

23

Društvo Alpine BAU Slovenija pak tvrdi da se, na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe br. 1346/2000, pravo države članice na čijem je području bio pokrenut stečajni postupak primjenjuje u svim slučajevima, osim ako je Uredbom br. 1346/2000 određeno drugačije. Međutim, ta uredba ne sadržava nijednu odredbu kojom se otklanja primjena nacionalnog prava u pogledu roka koji je u sekundarnom stečajnom postupku određen za to da stečajni upravitelj iz glavnog stečajnog postupka prijavi tražbine. Usto, člankom 32. stavkom 2. Uredbe br. 1346/2000 ne predviđa se nikakvo „posebno pravo” u korist stečajnog upravitelja iz glavnog stečajnog postupka, pri čemu se tom odredbom navedenom stečajnom upravitelju samo omogućava da, kao zakonski zastupnik vjerovnikâ stečajne mase, prijavi tražbine. Tumačenje u skladu s kojim su slovenski vjerovnici vezani strogim rokom za prijavu tražbina u sekundarnom stečajnom postupku, dok vjerovnici iz drugih država članica koje zastupa stečajni upravitelj to nisu, dovodi do nejednakosti u postupanju između tih dviju kategorija vjerovnika. Osim toga, društvo Alpine BAU Slovenija navodi da se tekstom članka 32. stavka 2. Uredbe br. 1346/2000 ne zahtijeva da tražbine koje prijavi stečajni upravitelj iz glavnog postupka i one iz drugih sekundarnih postupaka moraju biti prethodno verificirane i priznate u tim postupcima.

24

U tim je okolnostima Višje sodišče v Ljubljani (Visoki sud u Ljubljani) odlučilo prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 32. stavak 2. Uredbe br. 1346/2000 tumačiti na način da se na prijavu tražbina u sekundarnom postupku koju podnosi stečajni upravitelj iz glavnog stečajnog postupka primjenjuju odredbe prava države u kojoj se vodi sekundarni postupak, o rokovima za prijavu tražbina i o posljedicama nepravodobnih prijava?”

25

Najprije valja istaknuti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, iako je sud koji je uputio zahtjev formalno ograničio pitanja samo na tumačenje određenih aspekata prava Unije, takva okolnost nije prepreka tomu da mu Sud dâ sve elemente tumačenja prava Unije koji mogu biti korisni za donošenje odluke u predmetu koji se pred njim vodi, bez obzira na to je li se taj sud na njih pozvao u svojim pitanjima (presuda od 9. srpnja 2020., Santen, C‑673/18, EU:C:2020:531, t. 35. i navedena sudska praksa).

26

Stoga valja razumjeti da sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 32. stavak 2. Uredbe br. 1346/2000 u vezi s njezinim člancima 4. i 28. tumačiti na način da se na prijavu tražbina –koje su već prijavljene u glavnom stečajnom postupku – u sekundarnom stečajnom postupku, pri čemu tu prijavu podnosi stečajni upravitelj iz tog glavnog postupka, primjenjuju odredbe koje se odnose na rokove za prijavu tražbina i na posljedice nepravodobnih prijava, predviđene zakonom države u kojoj je pokrenut taj sekundarni postupak.

27

Člankom 32. stavkom 2. Uredbe br. 1346/2000 predviđa se da stečajni upravitelji iz glavnog i bilo kojeg sekundarnog postupka prijavljuju u drugim postupcima tražbine koje su već bile prijavljene u postupku za koji su oni imenovani, pod uvjetom da je to u interesu vjerovnika u potonjem postupku, a što podliježe pravu vjerovnika da se tomu suprotstave ili da povuku podnesene prijave gdje to omogućava važeće pravo.

28

Kao što to proizlazi iz njezina teksta, tom se odredbom uspostavlja načelna obveza stečajnog upravitelja da prijavi tražbine koje su već bile prijavljene u stečajnom postupku za koji je on imenovan u drugim povezanim stečajnim postupcima. S druge strane, navedenom se odredbom, kao ni drugim odredbama Uredbe br. 1346/2000, ne daju pojašnjenja u vezi s rokovima koji uređuju takvu prijavu tražbina i s posljedicama eventualne nepravodobne prijave.

29

Ipak valja primijetiti, s jedne strane, da se člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 1346/2000 određuje da, ako ta uredba ne propisuje drugačije, pravo koje vrijedi za stečajne postupke i njihove posljedice jest ono države članice na čijem su državnom području takvi postupci pokrenuti, a koja se u daljnjem tekstu navodi kao „država u kojoj je pokrenut postupak”. Kao što proizlazi iz uvodne izjave 23. te uredbe, to pravilo o sukobu zakona primjenjuje se i na glavni postupak i na sekundarne postupke (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2010., MG Probud Gdynia, C‑444/07, EU:C:2010:24, t. 25.). Člankom 28. navedene uredbe u tom se smislu određuje da, osim ako nije drukčije propisano tom uredbom, pravo koje se primjenjuje na sekundarne postupke jest ono države članice na čijem se državnom području pokreću sekundarni postupci.

30

S druge strane, članak 4. stavak 2. Uredbe br. 1346/2000, kojim se pobliže određuje doseg stavka 1. tog članka, sadržava netaksativan popis različitih točaka postupka koje uređuje zakon države u kojoj je pokrenut postupak, među kojima se u točki (h) navode i pravila koja uređuju prijavljivanje, verifikaciju i priznavanje tražbina.

31

Sud je iz toga zaključio da, kako te odredbe ne bi bile lišene svojeg korisnog učinka, posljedice nepoštovanja zakona države u kojoj je pokrenut postupak u vezi s prijavom tražbina i osobito rokovima koji su s tim u vezi predviđeni treba također ocjenjivati na temelju tog zakona (vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 2016., ENEFI, C‑212/15, EU:C:2016:841, t. 18. i navedenu sudsku praksu).

32

Iz toga slijedi da, budući da Uredbom br. 1346/2000 nije izvršeno usklađivanje rokova određenih za prijavu tražbina u stečajnim postupcima koji ulaze u njezino područje primjene, njih mora utvrditi svaka država članica, u skladu s načelom procesne autonomije, ali pod uvjetom da pravila koja ih uređuju nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične nacionalne situacije (načelo ekvivalentnosti) te da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano ne otežavaju ostvarivanje pravâ koja im dodjeljuje pravo Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 2016., ENEFI, C‑212/15, EU:C:2016:841, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

33

Točnije, rokovi koji se odnose na prijavu – u sekundarnom stečajnom postupku – tražbina koje su prijavljene u stečajnom postupku povezanom s tim sekundarnim postupkom i pokrenutom u drugoj državi članici, pri čemu tu prijavu podnosi stečajni upravitelj iz potonjeg postupka, uređeni su, na temelju članka 32. stavka 2. te uredbe, zakonom države u kojoj je pokrenut taj sekundarni postupak, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti iz prethodne točke ove presude.

34

U ovom slučaju, osoba NK, stečajni upravitelj iz glavnog stečajnog postupka, u biti tvrdi da tu odredbu treba tumačiti na način da se njome stečajnom upravitelju iz glavnog postupka dodjeljuje „posebno pravo” da u sekundarnom stečajnom postupku prijavi tražbine koje su već prijavljene u glavnom postupku za koji je on imenovan, pri čemu se na njega ne primjenjuju rokovi za prijavu predviđeni zakonom države u kojoj je pokrenut sekundarni postupak. To je posebno pravo opravdano obvezom tog stečajnog upravitelja da pričeka na verifikaciju i priznavanje tražbina u glavnom stečajnom postupku prije nego što ih prijavi u sekundarnom postupku.

35

Točno je da stečajni upravitelj iz glavnog stečajnog postupka raspolaže određenim ovlastima koje mu omogućavaju da utječe na sekundarni stečajni postupak, kako potonji ne bi ugrozio zaštitnu svrhu glavnog postupka. Tako, na temelju članka 33. stavka 1. Uredbe br. 1346/2000, on može zatražiti da se zastane s postupkom likvidacije na rok koji je doduše ograničen na tri mjeseca, ali koji se može produljiti ili obnoviti za slično razdoblje. U skladu s člankom 34. stavkom 1. te uredbe, stečajni upravitelj iz glavnog postupka može također predložiti zatvaranje sekundarnog postupka sanacijskim planom, stečajnom nagodbom ili usporedivom mjerom. Tijekom zastoja iz članka 33. stavka 1. navedene uredbe, samo stečajni upravitelj iz glavnog postupka ili dužnik, uz suglasnost onog prvog, mogu na temelju navedenog članka 34. stavka 3. dati taj prijedlog (presuda od 22. studenoga 2012., Bank Handlowy i Adamiak, C‑116/11, EU:C:2012:739, t. 61.).

36

Isto tako valja napomenuti da je, na temelju načela lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU‑a, na sudu koji je nadležan za pokretanje sekundarnog stečajnog postupka da, kada primjenjuje te odredbe, uzme u obzir ciljeve glavnog postupka i vodi računa o strukturi Uredbe br. 1346/2000 čiji je cilj, kao što to osobito proizlazi iz njezine uvodne izjave 20., osigurati učinkovito i djelotvorno funkcioniranje prekograničnih stečajnih postupaka obvezujućom koordinacijom glavnog i sekundarnog postupka, koja osigurava prvenstvo glavnog postupka (presuda od 22. studenoga 2012., Bank Handlowy i Adamiak, C‑116/11, EU:C:2012:739, t. 62.).

37

Međutim, stečajni upravitelj iz glavnog stečajnog postupka ne može na temelju članka 32. stavka 2. Uredbe br. 1346/2000 biti izuzet od rokova za prijavu tražbina, utvrđenih zakonom države pokretanja sekundarnog postupka u kojem on prijavljuje tražbine koje su već prijavljene u glavnom postupku za koji je imenovan.

38

Naime, valja podsjetiti na to da se Uredba br. 1346/2000 temelji na načelu jednakog postupanja prema vjerovnicima, koji je mutatis mutandis temelj svakog stečajnog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 6. lipnja 2018., Tarragó da Silveira, C‑250/17, EU:C:2018:398, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

39

Budući da, u okviru članka 32. stavka 2. Uredbe br. 1346/2000, stečajni upravitelji djeluju u ime i za račun vjerovnikâ, ta se odredba ne može tumačiti na način da ti stečajni upravitelji mogu biti izuzeti od zakona države u kojoj je pokrenut postupak, a kojim se uređuju rokovi za prijavu tih tražbina, čak i kada vjerovnici koji djeluju u vlastito ime i za vlastiti račun to ne mogu. Kad bi bilo tako, potonji bi vjerovnici bili u nepovoljnijem položaju u odnosu na one čije je tražbine prijavio stečajni upravitelj iz drugog povezanog postupka.

40

Stoga su vjerovnici koji djeluju u vlastito ime i za vlastiti račun ne samo dužni poštovati rokove za prijavu svojih tražbina nego u slučaju nepravodobne prijave moraju trpjeti posljedice predviđene zakonom države u kojoj je pokrenut postupak, dok u odnosu na vjerovnike koje zastupa stečajni upravitelj iz drugog povezanog postupka uopće ne postoji prekluzivni rok te su oni izvan dosega bilo kakve posljedice prijave izvan roka. Takva nejednakost u postupanju može dovesti do neopravdanog zadiranja u prava jedne kategorije vjerovnika.

41

U svakom slučaju, u suprotnosti s onim što u svojim pisanim očitovanjima navodi osoba NK, članak 32. stavak 2. Uredbe br. 1346/2000 ne može se tumačiti na način da stečajni upravitelj iz glavnog stečajnog postupka mora pričekati da tražbine koje namjerava prijaviti u sekundarnom postupku budu verificirane i priznate u glavnom stečajnom postupku prije nego što ih on može prijaviti u sekundarnom postupku. Naime, kao što to proizlazi iz točaka 28. i 29. ove presude, verifikacija i priznanje tražbina su, u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (h) te uredbe, uređeni zakonom države u kojoj je pokrenut postupak. Stoga je na stečajnom upravitelju iz sekundarnog postupka da, s obzirom na pravo države u kojoj je pokrenut taj sekundarni postupak, verificira mogućnost priznavanja tako prijavljenih tražbina. To što je stečajni upravitelj iz glavnog postupka verificirao tražbine s obzirom na pravo koje se primjenjuje na glavni postupak nije a priori relevantno za verifikaciju istih tražbina prijavljenih u sekundarnom postupku.

42

Iz svega navedenog proizlazi da na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 32. stavak 2. Uredbe br. 1346/2000 u vezi s njezinim člancima 4. i 28. treba tumačiti na način da se na prijavu tražbina u sekundarnom stečajnom postupku, koje su već prijavljene u glavnom stečajnom postupku, pri čemu tu prijavu podnosi stečajni upravitelj iz potonjeg postupka, primjenjuju odredbe koje se odnose na rokove za prijavu tražbina i na posljedice nepravodobnih prijava predviđene zakonom države u kojoj je pokrenut taj sekundarni postupak.

43

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:

Članak 32. stavak 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku, u vezi s njezinim člancima 4. i 28., treba tumačiti na način da se na prijavu tražbina u sekundarnom stečajnom postupku, koje su već prijavljene u glavnom stečajnom postupku, pri čemu tu prijavu podnosi stečajni upravitelj iz potonjeg postupka, primjenjuju odredbe koje se odnose na rokove za prijavu tražbina i na posljedice nepravodobnih prijava predviđene zakonom države u kojoj je pokrenut taj sekundarni postupak.