1.

Zahtjevi za prethodnu odluku spojeni u ovom postupku usko su povezani sa zahtjevima u predmetima C‑793/19, SpaceNet, C‑794/19, Telekom Deutschland i C‑140/20, Commissioner of the Garda Síochána i dr., o kojima također iznosim mišljenje od istog dana ( 2 ).

2.

U mišljenjima SpaceNet i Telekom Deutschland te Commissioner of the Garda Síochána iznosim razloge zbog kojih predlažem Sudu da Bundesverwaltungsgerichtu (Savezni upravni sud, Njemačka) i Supreme Courtu (Vrhovni sud, Irska) odgovori u skladu sa sudskom praksom o Direktivi 2002/58/EZ ( 3 ), „sažetoj” u presudi La Quadrature du Net. ( 4 )

3.

Međutim, točno je da neposredni predmet dvaju zahtjeva za prethodnu odluku koje je uputio Cour de Cassation (Kasacijski sud, Francuska) nije Direktiva 2002/58, nego Direktiva 2003/6/EZ ( 5 ) i Uredba (EU) br. 596/2014 ( 6 ).

4.

Međutim, u ova dva postupka raspravlja se, u biti, o istom onom o čemu se raspravljalo u navedena dva zahtjeva za prethodnu odluku, odnosno, mogu li države članice uvesti obvezu općeg i neselektivnog zadržavanja podataka o prometu elektroničkih komunikacija ( 7 ).

5.

Stoga, iako je ovdje riječ o Direktivi 2003/6 i Uredbi br. 596/2014 (kojima se nastoji suzbiti trgovanje koje je kvalificirano kao zlouporaba tržišta) ( 8 ), smatram da se u ovom kontekstu može primijeniti sudska praksa Suda sažeta u presudi La Quadrature du Net.

6.

U skladu s člankom 1. („Područje primjene i cilj”):

„1.   Direktiva osigurava usklađenost nacionalnih odredbi koje su potrebne kako bi se osigurala odgovarajuća razina zaštite osnovnih prava i sloboda, a posebno prava na privatnost i povjerljivost, s obzirom na obradu osobnih podataka u području elektroničkih komunikacija, te kako bi se osiguralo slobodno kretanje takvih podataka i elektroničke komunikacijske opreme i usluga u [Uniji].

2.   Odredbe ove Direktive pojašnjavaju i nadopunjuju Direktivu 95/46/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL 1995., L 281, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 7., str. 88.)] u svrhe spomenute u stavku 1. Štoviše, one pružaju zaštitu legitimnih interesa pretplatnika koji su pravne osobe.

3.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na aktivnosti koje su izvan područja primjene [UFEU‑a], poput onih obuhvaćenih glavama V. i VI. Ugovora o Europskoj uniji, te, u svakom slučaju, na aktivnosti koje se odnose na javnu sigurnost, obranu, državnu sigurnost (uključujući gospodarsku dobrobit države kada se aktivnosti odnose na pitanja državne sigurnosti) te na aktivnosti države u području kaznenog prava.”

7.

Člankom 2. („Definicije”) propisuje se:

„Definicije iz Direktive 95/46/EZ i Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) [(SL 2002., L 108, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.)] primjenjuju se osim ako nije drukčije određeno.

Sljedeće definicije se također primjenjuju:

[…]

[…]”.

8.

Člankom 15. stavkom 1. određuje se:

„Države članice mogu donijeti zakonske mjere kojima će ograničiti opseg prava i obveza koji pružaju članak 5., članak 6., članak 8. stavci 1., 2., 3. i 4., te članak 9. ove Direktive kada takvo ograničenje predstavlja nužnu, prikladnu i razmjernu mjeru unutar demokratskog društva s ciljem zaštite nacionalne sigurnosti (odnosno državne sigurnosti), obrane, javne sigurnosti te s ciljem sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela odnosno neovlaštene uporabe elektroničkog komunikacijskog sustava iz članka 13. stavka 1. Direktive 95/46/EZ. S tim u vezi, države članice mogu, između ostalog, donijeti zakonske mjere kojima se omogućuje zadržavanje podataka tijekom ograničenog razdoblja opravdane razlozima određenim u ovom stavku. Sve mjere iz ovog stavka moraju biti u skladu s općim načelima prava Zajednice, uključujući ona iz članka 6. stavaka 1. i 2. Ugovora o Europskoj uniji.”

9.

U skladu s člankom 11.:

„Ne dovodeći u pitanje nadležnosti sudskih tijela, svaka država članica imenuje samo jedno upravno tijelo koje je nadležno za nadzor primjene odredaba donesenih ovom Direktivom.

[…]”.

10.

Člankom 12. određuje se:

„1.   Nadležno tijelo dobiva sve nadzorne i istražne ovlasti koje su potrebne za izvršavanje njegovih funkcija. […]

2.   Ne dovodeći u pitanje članak 6. stavak 7., ovlasti iz stavka 1. ovog članka izvršavaju se u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i obuhvaćaju barem pravo:

[…]

[…]”.

11.

Uredba sadržava sljedeće uvodne izjave:

[…]

[…]

[…]

[…]”.

12.

Članak 1. („Predmet”) glasi:

„Ovom se Uredbom uspostavlja zajednički regulatorni okvir za trgovanje na temelju povlaštenih informacija, nezakonito objavljivanje povlaštenih informacija i manipuliranje tržištem (zlouporaba tržišta) kao i mjere za sprečavanje zlouporabe tržišta kako bi se osigurao integritet financijskih tržišta unutar Unije te povećala zaštita ulagatelja i povjerenje u ta tržišta”.

13.

U članku 3. („Definicije”) njegovu stavku 27. ističe se da za potrebe tog članka „evidencije podataka o prometu” znači „evidencije podataka o prometu prema definiciji iz članka 2. drugog stavka točke (b) Direktive 2002/58 […]”.

14.

Člankom 22. („Nadležna tijela”) propisuje se:

„Ne dovodeći u pitanje nadležnosti pravosudnih tijela, svaka država članica određuje jedinstveno upravno nadležno tijelo za potrebe ove Uredbe […]”.

15.

U članku 23. („Ovlasti nadležnih tijela”) navodi se:

„[…]

2.   Kako bi ispunile svoje dužnosti u okviru ove Uredbe, nadležna tijela imaju, u skladu s nacionalnim pravom, barem sljedeće nadzorne i istražne ovlasti:

[…]

[…]

3.   Države članice osiguravaju postojanje odgovarajućih mjera kako bi nadležna tijela imala sve nadzorne i istražne ovlasti potrebne za ispunjavanje svojih dužnosti.

[…]

4.   Ne smatra se da osoba koja učini informacije dostupnima nadležnom tijelu u skladu s ovom Uredbom krši ikakvo ograničenje u vezi s objavljivanjem informacija koje je nametnuto ugovorom ili bilo kojim zakonom ili drugim propisom te ne čini osobu koja je dostavila informacije odgovornom ni na koji način u vezi s takvim obavješćivanjem.”

16.

U skladu s člankom 28. („Zaštita podataka”):

„U vezi s obradom osobnih podataka u okviru ove Uredbe, nadležna tijela obavljaju svoje zadaće za potrebe ove Uredbe u skladu s nacionalnim zakonima i drugim propisima kojima se prenosi Direktiva 95/46/EZ. U vezi s obradom osobnih podataka koju vrši [Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala (ESMA)] u okviru ove Uredbe, ESMA se pridržava odredbi Uredbe (EZ) br. 45/2001 [Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL 2001., L 8, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 34, str. 6.)].

Osobni podaci zadržavaju se na maksimalno razdoblje od pet godina.”

17.

Člankom L. 621‑10 prvim stavkom CMF‑a, u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica, propisivalo se:

„Istražitelji i revizori mogu za potrebe istrage ili revizije zatražiti uvid u sve dokumente, bez obzira na medij u kojem su pohranjeni. „Istražitelji mogu zatražiti uvid i u podatke koje su telekomunikacijski operatori zadržali i obradili u okviru članka L. 34‑1 codea des postes et des communications électroniques (Zakonik o poštanskim uslugama i elektroničkim komunikacijama; u daljnjem tekstu CPCE) i koje su zadržali i obradili pružatelji usluga navedeni u članku 6. stavku I. točkama 1. i 2. loia no 2004‑575 du 21 juin 2004 pour la confiance dans l’économie numérique (Zakon br. 2004‑575 od 21. lipnja 2004. za promicanje povjerenja u digitalnu ekonomiju (Zakon br. 2004‑575)) te dobiti njihovu presliku.”

18.

U skladu s člankom L. 621‑10-2 CMF‑a koji je primjenjiv u ovom slučaju:

„Za potrebe istrage zlouporabe tržišta […] istražitelji mogu zatražiti uvid u zadržane podatke koje su zadržali i obradili telekomunikacijski operatori, u skladu s uvjetima i ograničenjima predviđenim u članku L. 34‑1 [CPCE‑a], i pružatelji usluga navedeni u članku 6. stavku I. točkama 1. i 2. [Zakona br. 2004‑575].

Za dostavu podataka navedenih u prvom stavku ovog članka potrebno je prethodno odobrenje nadzornika zahtjevâ za pristup podacima o vezi.

[…]”.

19.

U skladu s člankom L. 34‑1 CPCE‑a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka činjenica:

„[…]

II. Operatori elektroničkih komunikacija […] brišu ili anonimiziraju sve podatke o prometu, ne dovodeći u pitanje odredbe stavaka III. […].

[…]

III. U svrhu istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela […] radnje brisanja ili anonimiziranja određenih kategorija tehničkih podataka mogu se odgoditi na razdoblje od najviše jedne godine. […]

[…]

VI. Podaci koji se zadržavaju i obrađuju u uvjetima utvrđenim u stavcima III., IV. i V. odnose se isključivo na identifikaciju korisnika usluga koje pružaju pružatelji usluga, na tehničke značajke komunikacija koje pružaju potonji operatori i na lokaciju terminalne opreme.

Ni u kojem se slučaju ne odnose na sadržaj razmijenjene prepiske ili informacije do kojih se dolazi, u bilo kojem obliku, u okviru tih komunikacija.

[…]”.

20.

Člankom R. 10‑13 CPCE‑a određivalo se:

„I. U svrhu istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela operatori elektroničkih komunikacija zadržavaju, na temelju stavka III. članka L. 34‑1, sljedeće podatke:

II. U slučaju djelatnosti telefonije operator zadržava podatke spomenute u stavku II. te, usto, one koji omogućuju otkrivanje podrijetla i lokacije komunikacije.

III. Zadržavanje podataka spomenutih u ovom članku traje jednu godinu od dana njihova zapisa.

[…]”.

21.

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se ti podaci o vezi, koji su nastali ili su obrađeni slijedom komunikacije, odnose na okolnosti u kojima je komunikacija ostvarena i na korisnike usluge te ne uključuju nikakve naznake o sadržaju poruka.

22.

Činjenice na kojima se temelje predmetna dva zahtjeva za prethodnu odluku u bitnome se podudaraju.

23.

Optužnicom od 22. svibnja 2014. pokrenuta je sudska istraga u pogledu kaznenih djela trgovanja na temelju povlaštenih informacija i prikrivanja.

24.

Autorité des marchés financiers (Nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala; u daljnjem tekstu: AMF) uputio je 23. i 25. rujna 2015. dopis državnom odvjetništvu uz koji su dostavljeni dokumenti iz istrage koju je proveo, koji sadržavaju, konkretno, osobne podatke povezane s upotrebom telefonskih linija.

25.

Službenici AMF‑a temeljili su svoje prikupljanje podataka povezanih s upotrebom tih telefonskih linija na članku L. 621‑10 CMF‑a.

26.

Na temelju tog dopisa, istraga je trima dodatnim optužnicama od 29. rujna, 22. prosinca 2015. i 23. studenoga 2016. proširena na određene vrijednosne papire i povezane financijske instrumente, u pogledu istih kaznenih djela te kaznenih djela sudioništva, korupcije i pranja novca.

27.

Osobe VD i SR, optužene za kaznena djela trgovanja na temelju povlaštenih informacija i pranja novca koja su povezana s navedenim vrijednosnim papirima, podnijele su tužbu za poništenje, s ciljem isključenja postupovnih akata zbog povrede, među ostalim, članaka 7., 8., 11. i 52. Povelje te članka 15. Direktive 2002/58.

28.

Nakon što su njihovi zahtjevi odbijeni presudama chambrea de l’instruction de la cour d’appel de Paris, 2e section (istražno vijeće Žalbenog suda u Parizu, 2. odjel, Francuska) od 20. prosinca 2018. i od 7. ožujka 2019., optuženici su protiv njih podnijeli žalbe Couru de cassation (Kasacijski sud), koji je Sudu uputio sljedeća prethodna pitanja:

29.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjeve za prethodnu odluku 24. srpnja 2020. i 20. kolovoza 2020.

30.

Pisana očitovanja podnijeli su osoba VD, osoba SR, španjolska, estonska, francuska, irska, poljska i portugalska vlada te Europska komisija.

31.

Na raspravi održanoj 14. rujna 2021. sudjelovali su osoba VD, osoba SR, francuska, danska, estonska, španjolska i irska vlada, Europska komisija te Europski nadzornik za zaštitu osobnih podataka.

32.

Nacionalno zakonodavstvo koje je relevantno za ova dva postupka bilo je predmet određenih nacionalnih sudskih odluka koje bi bilo primjereno spomenuti.

33.

Sud koji je uputio zahtjev istaknuo je da je prvi stavak članka L. 621‑10 CMF‑a proglašen neustavnim presudom Conseila constitutionnel (Ustavno vijeće) od 21. srpnja 2017. ( 9 ).

34.

Međutim, Conseil constitutionnel (Ustavno vijeće) odgodio je učinke proglašenja neustavnosti za 31. prosinca 2018.

35.

Nacionalni zakonodavac u međuvremenu je u CMF unio članak L. 621‑10-2 kojim se uspostavlja sustav prethodnog odobrenja za pristup podacima o vezi, za koje je zaduženo neovisno upravno tijelo.

36.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev:

37.

U tim okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) zaključuje da se „jedino pitanje koje se postavlja odnosi na mogućnost vremenske odgode posljedica neusklađenosti članka L. 621‑10 [CMF‑a] ( 12 ).

38.

Sud koji je uputio zahtjev stoga ne postavlja pitanje o usklađenosti članka L. 621‑10 CMF‑a s pravom Unije, nego, polazeći od njegove neusklađenosti s različitim odredbama Povelje, samo želi znati je li također moguće odgoditi pravne učinke koji se odnose na neusklađenost navedene odredbe s pravom Unije, jednako kao što je to učinjeno u nacionalnom pravu u pogledu učinaka proglašenja njezine neustavnosti. To je predmet trećeg prethodnog pitanja.

39.

Nakon upućivanja ta dva zahtjeva za prethodnu odluku, Conseil d’État (Državno vijeće) donio je presudu od 21. travnja 2021. ( 13 ), u postupku u okviru kojeg je upućen zahtjev za prethodnu odluku koji je doveo do presude La Quadrature du Net.

40.

Conseil d’État (Državno vijeće) u toj je presudi odlučio isključiti primjenu članka L. 34‑1 CPCE‑a i naložiti vladi da u roku od šest mjeseci stavi izvan snage članak R. 10‑13 CPCE‑a jer se njima primjereno ne ograničavaju ciljevi obveze općeg i neselektivnog zadržavanja podataka o prometu i lokaciji ( 14 ).

41.

Conseil d’État (Državno vijeće) istaknuo je prilagodbu spornih nacionalnih pravila Direktivi 2002/58. Prema njegovu mišljenju, iz odgovora koji je ponudio Sud u presudi La Quadrature du Net proizlazi da ih ne treba primijeniti (écarter) u glavnom postupku (to vrijedi za članak L. 34‑1 CPCE‑a) ( 15 ) ili staviti izvan snage (to vrijedi za članak R. 10‑13 CPCE‑a) ( 16 ).

42.

Presuda La Quadrature du Net još je važnija za odgovor na prvo prethodno pitanje iz predmetnih zahtjeva za prethodnu odluku jer se u njoj uzima u obzir, među ostalim odredbama, članak R. 10‑13 CPCE‑a ( 17 ), koji je, uz članak L. 34-I istog CPCE‑a, ključan za primjenu članka L. 621‑10 CMF‑a.

43.

Podsjetit ću na to da su se službenici upravnog tijela, prilikom prikupljanja podataka povezanih s upotrebom telefonskih linija kojima su se služile osobe osumnjičene za povrede o kojima se vodila istraga zbog moguće zlouporabe tržišta, temeljili upravo na članku L. 621‑10 CMF‑a.

44.

Kao što sam to već naveo, sud koji je uputio zahtjev želi znati je li sporno nacionalno zakonodavstvo u skladu s Direktivom 2003/6 i Uredbom br. 596/2014, s obzirom na to da i jedan i drugi propis mogu biti posebna osnova za obvezu zadržavanja podataka, različita od osnove iz Direktive 2002/58.

45.

Ako je to slučaj, smatram da zahtjevi za prethodnu odluku nisu postali bespredmetni, unatoč utjecaju koje bi na navedeno nacionalno zakonodavstvo mogle imati prethodno navedene presude francuskih sudova:

46.

Naime, Conseil d’État (Državno vijeće) vladi nije samo propisao obvezu da u roku od šest mjeseci stavi izvan snage članak R. 10‑13 CPCE‑a, nego joj je izričito naložio da „ograniči ciljeve koji se nastoje postići tim člancima i prilagodi regulatorni okvir koji se odnosi na zadržavanje podataka o vezi” ( 19 ).

47.

Slijedom toga, odluka Suda u pogledu merituma mogla bi koristiti sudu koji je uputio zahtjev jer bi:

48.

Prvo prethodno pitanje odnosi se na članak 12. stavak 2. točke (a) i (d) Direktive 2003/6 i članak 23. stavak 2. točke (g) i (h) Uredbe br. 596/2014.

49.

Tim se odredbama omogućuje da nadležna upravna tijela od operatora elektroničkih komunikacija (i, ovisno o slučaju, od investicijskih društava, kreditnih institucija ili financijskih institucija) zatraže postojeće telefonske zapise ( 20 ) i zapise prijenosa podataka kada postoji opravdana sumnja da je počinjeno kazneno djelo zlouporabe tržišta i kada ti zapisi mogu biti relevantni za istragu.

50.

Pretpostavka suda koji je uputio zahtjev jest da pristup tim zapisima podrazumijeva da „nacionalni zakonodavac operatorima elektroničkih komunikacija može naložiti privremeno, ali općenito zadržavanje podataka o vezi kako bi upravnom tijelu omogućio da […] od telekomunikacijskog operatera zahtijeva postojeće zapise o podatkovnom prometu […] jer omogućuju, među ostalim, utvrđivanje kontakata u koje su zainteresirane osobe stupile prije pojave sumnji”.

51.

Naime, sudska praksa Suda, sažeta u presudi La Quadrature du Net, u potpunosti se može primijeniti na obvezu općeg i neselektivnog zadržavanja podataka o vezi u područjima koja nisu nacionalna sigurnost (u dijelu koji je ovdje važan, u području borbe protiv zlouporabe tržišta).

52.

Točno je da je sudska praksa uspostavljena presudom La Quadrature du Net utvrđena u odnosu na Direktivu 2002/58, a da su pravila o kojima Cour de cassation (Kasacijski sud) sada postavlja pitanja Direktiva 2003/6 i Uredba br. 596/2014.

53.

Međutim, Direktiva 2002/58 predstavlja referentnu odredbu jer se, kao što to pokazuje njezin naziv, odnosi na „obrad[u] osobnih podataka i zaštit[u] privatnosti u području elektroničkih komunikacija”.

54.

Direktiva 2003/6 (čiji je predmet trgovanje na temelju povlaštenih informacija i manipuliranje tržištem) i Uredba br. 596/2014 (koja se odnosi na zlouporabu tržišta) sadržavaju odredbe koje se, kao i odredbe istaknute u prvom prethodnom pitanju iz predmetnih zahtjeva na prethodnu odluku, odnose na obradu zapisâ prijenosa podataka.

55.

Stoga je riječ o pravilima koja, u tom posebnom pogledu, pri čemu su cilj i predmet u potpunosti instrumentalni, treba tumačiti u okviru sustava uspostavljenog Direktivom 2002/58.

56.

Prema mojem mišljenju, to proizlazi iz članka 12. stavka 2. točke (d) Direktive 2003/6 i članka 23. stavka 2. točaka (g) i (h) Uredbe br. 596/2014:

57.

Smatram da se nijednom od tih odredbi ne dodjeljuju posebne ovlasti, različite od onih iz Direktive 2002/58, u svrhu zadržavanja podataka: Njima se samo nadležnim tijelima dopušta pristup (postojećim) zadržanim podacima u skladu s propisom kojim se općenito uređuje obrada tih osobnih podataka u području elektroničkih komunikacija, odnosno, Direktivom 2002/58.

58.

Ne bi se moglo pozvati ni na članak 28. Uredbe br. 596/2014 (čije tumačenje sud koji je uputio zahtjev uostalom ni ne traži) kao na navodnu autonomnu pravnu osnovu za nalaganje obveze zadržavanja podataka u tom području.

59.

Tim se člankom, u odjeljku „Zaštita podataka”, u pogledu „obrade osobnih podataka” ponovno:

60.

Činjenica da Direktiva 2003/6 i Uredba br. 596/2014 ne sadržavaju odredbe u području zadržavanja podataka koje se nalaže operatorima elektroničkih komunikacija razumljiva je ako se uzme u obzir kratko vremensko razdoblje od donošenja Direktive 2002/58. Europski zakonodavac već je imao na raspolaganju potonju direktivu kao iscrpan referentni okvir za određivanje opsega (i iznimki) navedene obveze, zbog čega nije bilo potrebe za posebnim sustavom zadržavanja podataka u svrhu borbe protiv zlouporabe tržišta.

61.

Stoga se tumačenje Direktive 2002/58 koje je dao Sud treba, naravno, proširiti na zadržavanje podataka kojim se, s obzirom na to da njima raspolažu operatori elektroničkih komunikacija, mogu koristiti istražna tijela u okviru borbe protiv zlouporabe tržišta.

62.

„Postojeći zapisi” na koje se upućuje u Direktivi 2003/6 i Uredbi br. 596/2014 mogu biti samo „zapisi koji postoje u skladu sa zakonom”, odnosno, prikupljeni u skladu s Direktivom 2002/58. Tom se direktivom u pravu Unije „predviđa, među ostalim, usklađenost nacionalnih odredaba koje su potrebne kako bi se osigurala odgovarajuća razina zaštite osnovnih prava i sloboda, a posebno prava na privatnost i povjerljivost, s obzirom na obradu osobnih podataka u području elektroničkih komunikacija” ( 26 ).

63.

Zakonitost„postojećih zapisa” može se, u konačnici, opravdati samo ako je njihovo postojanje u skladu s odredbama Direktive 2002/58.

64.

Francuska vlada protivi se takvom pristupu. Tvrdi da se odgovor Suda treba ograničiti na tumačenje Direktive 2003/6 i Uredbe br. 596/2014. Na temelju Direktive i Uredbe, države članice implicitno bi imale ovlast da uvedu obvezu općeg i neselektivnog zadržavanja podataka. U suprotnom bi se ozbiljno narušio njihov koristan učinak.

65.

Ne slažem se s tvrdnjama francuske vlade, ali, čak i kad bi se one prihvatile, sigurno je da bi se na tu predloženu „implicitnu ovlast” i dalje primjenjivali uvjeti kojima u skladu sa sudskom praksom Suda podliježu države članice prilikom korištenja mogućnosti da uvedu obvezu općeg i neselektivnog zadržavanja podataka u skladu s Direktivom 2002/58.

66.

Drugim riječima, kad bi se hipotetski prihvatilo da se Direktivom 2003/6 i Uredbom br. 596/2014 predviđa autonomna osnova za zadržavanje podataka (quod non), to bi zadržavanje podlijegalo istim uvjetima kojima bi bilo ograničeno da je njegovo uporište bilo koja druga odredba prava Unije.

67.

Tomu je tako jer, u konačnici, ti uvjeti proizlaze iz zaštite temeljnih prava zajamčenih Poveljom, na čije se poštovanje upućuje u Direktivi 2003/6 i Uredbi br. 596/2014. Upravo je ta prava istaknuo Sud u sudskoj praksi uspostavljenoj presudom La Quadrature du Net.

68.

Ni sama francuska vlada, kao ni stranke koje su sudjelovale u predmetnom postupku, nisu mogli izbjeći upućivanje na sudsku praksu navedenu u potonjoj presudi. U određenim slučajevima (poput portugalske vlade ili Komisije) isticalo se da ona sadržava smjernice za odgovor na predmetna prethodna pitanja, a u drugim (poput, konkretno, irske vlade) izričito se zahtijevalo da se preispita.

69.

Stoga je u središtu rasprave koja se razvila u ovom postupku bilo pitanje treba li potvrditi ili preispitati sudsku praksu Suda u pogledu zakonitosti općeg i neselektivnog zadržavanja podataka o prometu i lokaciji u području elektroničkih komunikacija.

70.

Kao što sam to tvrdio u mišljenjima od istog datuma Commissioner of the Garda Síochána te SpaceNet i Telekom Deutschland, smatram da nije nužno preispitati sudsku praksu Suda u pogledu članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58.

71.

U tim okolnostima, elementi koji su nužni kako bi se odgovorilo sudu koji je uputio zahtjev izravno proizlaze, prema mojem mišljenju, iz sudske prakse Suda koja je sažeta u presudi La Quadrature du Net.

72.

Međutim, prije svega moram podsjetiti na sudsku praksu Suda uspostavljenu tom presudom, koja se u točki 168. sažima na sljedeći način:

„[Č]lanak 15. stavak 1. Direktive 2002/58, u vezi s člancima 7., 8. i 11. kao i člankom 52. stavkom 1. Povelje, treba tumačiti na način da mu se protive zakonske mjere kojima je, u svrhe predviđene tim člankom 15. stavkom 1., preventivno predviđeno opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu i lokaciji. S druge strane, navedenom članku 15. stavku 1., u vezi s člancima 7., 8. i 11. kao i člankom 52. stavkom 1. Povelje, ne protive se zakonske mjere koje

ako te mjere osiguravaju jasnim i preciznim pravilima da predmetno zadržavanje podataka podliježe poštovanju s time povezanih materijalnih i postupovnih uvjeta te da dotične osobe imaju djelotvorna jamstva protiv rizika od zlouporabe.”

73.

Ključna ideja u sudskoj praksi Suda u pogledu Direktive 2002/58 jest ta da, uslijed izostanka vlastitog pristanka korisnici elektroničkih komunikacijskih sredstava imaju u načelu pravo očekivati da njihove komunikacije i s time povezani podaci ostanu anonimni i da se ne mogu bilježiti ( 27 ).

74.

Člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58 dopuštaju se iznimke od obveze osiguravanja povjerljivosti. U presudi La Quadrature du Net ispitivanje se proširuje na usklađenost tih iznimaka s temeljnim pravima čije ostvarenje može biti narušeno. ( 28 )

75.

Prema mišljenju Suda, opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu može se opravdati jedino ciljem zaštite nacionalne sigurnosti, čija važnost „nadmašuje važnost drugih ciljeva iz članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58” ( 29 ).

76.

U tom slučaju (nacionalna sigurnost), Sud je presudio da se toj odredbi, u vezi s člancima 7., 8. i 11. kao i člankom 52. stavkom 1. Povelje, „ne protivi u načelu zakonska mjera koja dopušta nadležnim tijelima da nalažu pružateljima elektroničkih komunikacijskih usluga da tijekom ograničenog razdoblja zadržavaju podatke o prometu i lokaciji svih korisnika elektroničkih komunikacijskih sredstava ako postoje dovoljno konkretne okolnosti na temelju kojih se može zaključiti da je dotična država članica suočena s ozbiljnom prijetnjom […] za nacionalnu sigurnost koja se pokazala stvarnom i trenutačnom ili predvidljivom” ( 30 ).

77.

Konkretno, Sud smatra da „cilj zaštite nacionalne sigurnosti”„uključuje zaštitu i suzbijanje aktivnosti koje mogu ozbiljno destabilizirati ustavne, političke, gospodarske ili društvene strukture određene zemlje, a osobito izravno ugroziti društvo, stanovništvo ili državu” ( 31 ).

78.

Međutim, ne bi se poštovao smisao presude La Quadrature du Net kad bi se tvrdnje iznesene u njoj u pogledu nacionalne sigurnosti mogle primijeniti na kaznena djela, uključujući i ona teška, koja ne narušavaju nacionalnu nego javnu sigurnost ili druge pravom zaštićene interese.

79.

Stoga je Sud pažljivo razlikovao nacionalne zakonske mjere kojima se preventivno uspostavlja opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu i lokaciji radi zaštite nacionalne sigurnosti (točke 134. do 139. presude La Quadrature du Net) od mjera koje se odnose na borbu protiv kriminala i zaštitu javne sigurnosti (točke 140. do 151. te presude). Doseg tih dviju skupina mjera ne može biti jednak jer njihovo razlikovanje onda uopće ne bi imalo smisla.

80.

Ponavljam da se instrumenti za zadržavanje podataka o prometu i lokaciji radi borbe protiv teških kaznenih djela navode u točkama 140. do 151. presude La Quadrature du Net. Njima treba pridodati instrumente iste namjene kojima se dopušta preventivno zadržavanje IP adresa i podataka o građanskom identitetu osobe (točke 152. do 159. te presude), kao i „hitno zadržavanje” podataka o prometu i lokaciji (točke 160. do 166. navedene presude).

81.

Nema dvojbe da je zlouporaba tržišta u potpunosti kažnjiva jer šteti „integritetu financijskih tržišta i narušava povjerenje javnosti u vrijednosne papire [i] izvedenice”. Isto tako, zlouporaba tržišta može se, ovisno o slučaju, kvalificirati kao kažnjiva povreda ili, u značajnijim slučajevima, kao teško kazneno djelo ( 32 ).

82.

Stoga se Prilogom I. Uredbi (EU) 2016/794 ( 33 ), prilikom pozivanja na uzajamnu suradnju nadležnih tijela država članica u sprečavanju i suzbijanju teškog kriminaliteta koji pogađa dvije ili više država članica ili zajednički interes obuhvaćen politikom Unije, u navedeni pojam svrstava, zajedno s drugim kažnjivim postupanjima, „trgovanje na temelju povlaštenih informacija i manipuliranje tržištem”.

83.

Međutim, njihova kaznena priroda, ili čak, ovisno o slučaju, priroda teškog kaznenog djela, ne razlikuje se od prirode mnogih drugih povreda koje utječu na relevantne javne interese i politike Unije. U Prilogu I. Uredbi 2016/794, uz ostale primjere teških kaznenih djela, navode se trgovanje drogom; aktivnosti pranja novca; krijumčarenje imigranata; trgovanje ljudima; otmice, nezakonita oduzimanja slobode i uzimanja talaca; kaznena djela protiv financijskih interesa Unije; krivotvorenje i piratstvo proizvoda; računalni kriminalitet; korupcija te kaznena djela protiv okoliša, između ostalog zagađenje iz brodova.

84.

Javni interesi koji se štite kriminalizacijom nekih od navedenih postupanja mogu biti jednako važni ili važniji od interesa koji se brane suzbijanjem zlouporabe tržišta. No to ne znači da takva postupanja podrazumijevaju prijetnju za nacionalnu sigurnost, u smislu presude La Quadrature du Net ( 34 ).

85.

Kao što je to Komisija tvrdila na raspravi, ciljevima Direktive 2003/6 i Uredbe br. 596/2014 nastoji se uspostaviti unutarnje tržište (konkretno, u području financijskih tržišta), ali ne i očuvati nacionalna sigurnost ( 35 ).

86.

Proširivanje pojma „prijetnja za nacionalnu sigurnost” na kaznena djela zlouporabe tržišta dopustilo bi da se isto učini i s mnogim drugim povredama javnih interesa, koje nisu manje važne, ali teško da bi ih kazneni sud svrstao u navedeni pojam, koji je mnogo ograničeniji. Kad bi Sud to dopustio, pažljivo utvrđena ravnoteža iz presude La Quadrature du Net bila bi uzaludna.

87.

Konačno, „postojeće” evidencije/zapisi na koje se upućuje u članku 12. stavku 2. točki (d) Direktive 2003/6 i članku 23. stavku 2. točkama (g) i (h) Uredbe br. 596/2014 moraju biti oni za koje se u Direktivi 2002/58, u skladu s tumačenjem Suda, dopušta zadržavanje radi borbe protiv teških kaznenih djela i zaštite javne sigurnosti. Ni u kojem slučaju se ne mogu izjednačiti s podacima koji su zadržani preventivno, opće i neselektivno radi obrane nacionalne sigurnosti.

88.

Drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi saznati je li moguće privremeno zadržati učinke francuskog zakonodavstva koje se odnosi na zadržavanje podataka o vezi u slučaju da ono nije u skladu s pravom Unije.

89.

S obzirom na datum upućivanja zahtjevâ za prethodnu odluku, sud koji je uputio zahtjev nije mogao uzeti u obzir odgovor na svoje dvojbe koji se nalazi u presudi (od 6. listopada 2020.) La Quadrature du Net (osobito u njezinim točkama 213. i 228.), koja je u tom pogledu u skladu s tradicionalnom sudskom praksom.

90.

Prema mišljenju Suda, nakon što se utvrdi povreda članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58, u vezi s člancima 7., 8. i 11. kao i člankom 52. stavkom 1. Povelje, „sud koji je uputio zahtjev ne može primijeniti odredbu svojeg nacionalnog prava koja ga ovlašćuje da vremenski ograniči učinke utvrđenja nezakonitosti koje mora iznijeti na temelju tog prava u pogledu nacionalnog zakonodavstva o kojemu je riječ u glavnom postupku” ( 36 ).

91.

Razlog je to što „samo Sud može, u iznimnim slučajevima i iz važnih razloga pravne sigurnosti, odobriti privremenu suspenziju poništavajućeg učinka koji pravilo prava Unije ima u odnosu na nacionalno pravo koje mu se protivi” ( 37 ). „Takvo se vremensko ograničenje učinaka tumačenja tog prava koje je Sud dao može dopustiti samo u istoj presudi kojom se odlučuje o traženom tumačenju” ( 38 ), što nije bio slučaj u presudi od 8. travnja 2014., Digital Rights Ireland i dr. ( 39 )

92.

Posljedično, ako Sud nije smatrao da treba vremenski ograničiti učinke svojeg tumačenja Direktive 2002/58, sud koji je uputio zahtjev ne može donijeti odluku o produljenju djelotvornosti nacionalnog zakonodavstva koje nije u skladu s odredbama prava Unije koje, kao što je to slučaj s Direktivom 2003/6 i Uredbom br. 596/2014, treba tumačiti s obzirom na prvonavedenu direktivu.

93.

U istom smislu prethodno navedenog pitanja, trećim prethodnim pitanjem Cour de Cassation (Kasacijski sud) žali znati može li nacionalni sud privremeno zadržati učinke zakonodavstva „kojim se službenicima neovisnog upravnog tijela zaduženog za provedbu istraga u području zlouporabe tržišta omogućuje da im se bez prethodnog nadzora suda ili drugog neovisnog upravnog tijela dostave podaci o vezi”.

94.

U tom se pitanju ponovno pretpostavlja da navedeno zakonodavstvo samo po sebi nije u skladu s pravom Unije ( 40 ). To je utvrdio i sam sud koji je uputio zahtjev: iako je AMF neovisno upravno tijelo, „ovlast koju imaju njegovi istražitelji da im se dostave podaci o vezi bez prethodnog nadzora suda ili drugog neovisnog upravnog tijela nije u skladu sa zahtjevima iz članaka 7., 8. i 11. Povelje […] kako ih tumači Sud” ( 41 ).

95.

Do istog rješenja dovodi presuda Suda od 2. ožujka 2021., Prokuratuur (Uvjeti pristupa podacima o elektroničkim komunikacijama) ( 42 ), u čijim se točkama 51. i sljedećim točkama ističe da se pristup nadležnih nacionalnih tijela zadržanim podacima mora uvjetovati prethodnim nadzorom suda ili neovisnog upravnog tijela koje ima svojstvo „treće strane” u odnosu na tijelo koje zahtijeva pristup tim podacima.

96.

U tim okolnostima, odgovor na treće prethodno pitanje mora biti istovjetan odgovoru na drugo prethodno pitanje.

97.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da Couru de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odgovori na sljedeći način: