1.

Ovim zahtjevom za prethodnu odluku Visoki trgovački sud Republike Hrvatske uputio je Sudu dva pitanja o tumačenju Uredbe (EZ) br. 44/2001 o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 2 ) (u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I).

2.

Ta su pitanja postavljena u okviru spora između društva HRVATSKE ŠUME d.o.o., Zagreb, osnovanog u skladu s hrvatskim pravom, i društva BP EUROPA SE, sa sjedištem u Hamburgu (Njemačka), u vezi s pljenidbom novčanog iznosa na bankovnom računu prvonavedenog društva i njegovim prijenosom u imovinu drugonavedenog u okviru ovršnog postupka. Budući da je ta ovrha naknadno bila proglašena nedopuštenom, tužitelj iz glavnog postupka zahtijeva povrat predmetnog iznosa na temelju stjecanja bez osnove.

3.

U početnoj fazi, u kojoj se nalazi glavni postupak, sud koji je uputio zahtjev mora utvrditi jesu li za odlučivanje o tom zahtjevu za povrat nadležni hrvatski sudovi ili su za to nadležni njemački sudovi, kao sudovi države članice u kojoj društvo BP EUROPA ima domicil. Odgovor osobito ovisi o tome je li takav zahtjev obuhvaćen „stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” u smislu članka 5. točke 3. Uredbe Bruxelles I.

4.

Ovo nije prvi put da Sud treba odlučiti o kvalifikaciji zahtjeva koji se temelje na stjecanju bez osnove s obzirom na Uredbu Bruxelles I. Međutim, on još nije dao jednoznačan odgovor na pitanje primjenjuje li se na te vrste zahtjeva pravilo o nadležnosti „u stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” iz članka 5. točke 3. te uredbe. Budući da je ta odredba sustavno povezana s onom „u stvarima koje se odnose na ugovore” iz članka 5. točke 1. navedene uredbe, ovaj predmet daje Sudu priliku da pruži sveobuhvatan odgovor u pogledu tih dvaju pravila.

5.

U ovom ću mišljenju objasniti da zahtjevi za povrat koji se temelje na stjecanju bez osnove, s jedne strane, nisu povezani sa „stvarima koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe Bruxelles I, osim kad su usko povezani s postojećim odnosno pretpostavljenim ugovornim odnosom između stranaka u sporu, i da, s druge strane, nisu obuhvaćeni „stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” u smislu članka 5. točke 3. te uredbe.

6.

Uvodne izjave 11. i 12. Uredbe Bruxelles I glase:

7.

U članku 2. stavku 1. te uredbe određuje se:

„Uz poštovanje odredaba ove uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.”

8.

Člankom 5. točkama 1. i 3. navedene uredbe predviđa se:

„Osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena:

[...]

9.

Uredba Bruxelles I zamijenjena je Uredbom (EU) br. 1215/2012 o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 3 ) (u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I.a). Međutim, u skladu sa svojim člankom 66., Uredba br. 1215/2012 primjenjuje se samo na sudske postupke koji su pokrenuti nakon 10. siječnja 2015. Budući da je glavni postupak pokrenut 1. listopada 2014., na njega se ratione temporis primjenjuje Uredba Bruxelles I.

10.

U hrvatskom pravu pravila o stjecanju bez osnove sadržana su u člancima 1111. do 1120. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

11.

Člankom 1111. tog zakona propisano je:

„1. Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

2. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

3. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.”

12.

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je Trgovački sud u Zagrebu (Hrvatska) određenog dana na zahtjev društva THE BURMAH OIL (Deutschland) GmbH odredio ovrhu protiv društva FUTURA d.o.o., Zagreb, i to pljenidbom u korist prvonavedenog društva novčane tražbine koju je drugonavedeno društvo imalo prema trećem društvu, odnosno društvu HRVATSKE ŠUME ( 4 ).

13.

Potonje je društvo Vrhovnom sudu Republike Hrvatske podnijelo izvanredan pravni lijek radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe koja je protiv njega bila određena. Budući da taj pravni lijek nema odgodni učinak, ovrha je bila provedena 11. ožujka 2003., kada je iznos od 3792600,87 kuna (HRK) (približno 503331 euro) s njegova bankovnog računa bio prenesen društvu DEUTSCHE BP AG (koje je u međuvremenu postalo pravni sljednik društva THE BURMAH OIL (Deutschland)) radi namirenja predmetnog potraživanja.

14.

Povodom pravnog lijeka koji je podnijelo društvo HRVATSKE ŠUME, Vrhovni sud u presudi od 21. svibnja 2009. ovrhu provedenu protiv tog društva proglasio je nedopuštenom.

15.

Društvo HRVATSKE ŠUME 1. listopada 2014. Trgovačkom sudu u Zagrebu podnijelo je tužbu za povrat neosnovano plaćenih iznosa koja se temelji na stjecanju bez osnove ( 5 ) protiv društva BP EUROPA (koje je u međuvremenu postalo pravni sljednik društva DEUTSCHE BP). Tužitelj iz glavnog postupka u tom kontekstu u biti je tvrdio da je presudom Vrhovnog suda od 21. svibnja 2009. otpala pravna osnova za prijelaz zaplijenjene tražbine u imovinu društva DEUTSCHE BP, zbog čega je u korist tog društva došlo do stjecanja bez osnove. Stoga je društvo BP EUROPA dužno društvu HRVATSKE ŠUME vratiti predmetni iznos, uvećan za zakonske zatezne kamate.

16.

Društvo BP EUROPA u odgovoru na tužbu istaknulo je prigovor nenadležnosti hrvatskih sudova. Zbog tog je razloga Trgovački sud u Zagrebu rješenjem od 20. ožujka 2019. odbacio tužbu društva HRVATSKE ŠUME. Taj je sud u biti smatrao da je, s obzirom na to da u Uredbi Bruxelles I.a ne postoji posebno pravilo o nadležnosti kad je riječ o stjecanju bez osnove, jedino primjenjivo opće pravilo o nadležnosti sudova države članice tuženikova domicila, predviđeno u članku 4. stavku 1. te uredbe. Stoga je tužitelj iz glavnog postupka tužbu trebao podnijeti njemačkim sudovima.

17.

Protiv tog rješenja društvo HRVATSKE ŠUME podnijelo je žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Taj sud ističe da se Trgovački sud u Zagrebu pogrešno pozvao na Uredbu Bruxelles I.a jer se u postupku koji je pokrenuo tužitelj iz glavnog postupka ratione temporis primjenjuje Uredba Bruxelles I ( 6 ). Usto, žalbeni sud nastoji doznati može li se nadležnost hrvatskih sudova u predmetnom postupku temeljiti na članku 5. točki 3. ili članku 22. točki 5. Uredbe Bruxelles I. U tom se kontekstu taj sud pita, s jedne strane, je li tužba za povrat neosnovano plaćenih iznosa koja se temelji na stjecanju bez osnove obuhvaćena „stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” u smislu prve odredbe. S druge strane, pita se je li predmetni postupak „postup[ak] koji se odnos[i] na izvršenje sudskih odluka” u smislu druge odredbe, s obzirom na to da je do navodnog stjecanja bez osnove došlo u vezi s ovršnim postupkom.

18.

U tim je okolnostima Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

19.

Zahtjev za prethodnu odluku od 6. svibnja 2020. Sud je zaprimio 8. lipnja iste godine. Sudu su pisana očitovanja podnijele hrvatska i češka vlada te Europska komisija. U ovom predmetu nije održana rasprava.

20.

Dva pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev odnose se na nadležnost sudova država članica Unije na temelju Uredbe Bruxelles I za odlučivanje o tužbi koja se temelji na stjecanju bez osnove ( 7 ). U skladu sa zahtjevom Suda, u ovom ću se mišljenju usredotočiti na prvo od tih dvaju pitanja.

21.

Najprije valja podsjetiti na to da je člankom 2. stavkom 1. te uredbe, kao opće pravilo, predviđena nadležnost sudova države članice u kojoj tuženik ima domicil. U ovom je slučaju nesporno da se domicil društva BP EUROPA, za potrebe primjene te uredbe, nalazi u Njemačkoj ( 8 ). Stoga se tom odredbom nadležnost dodjeljuje njemačkim sudovima.

22.

Međutim, Uredbom Bruxelles I predviđaju se i pravila kojima se u određenim slučajevima tužitelju omogućuje da tuženika tuži u nekoj drugoj državi članici ( 9 ). Ta uredba, među ostalim, u članku 5. sadržava pravila o posebnoj nadležnosti u različitim „stvarima” koja tužitelju nude mogućnost da svoju tužbu podnese jednom ili više dodatnih sudova.

23.

Konkretno, takva pravila postoje u „stvarima koje se odnose na ugovore” i u „stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte i kvazi‑delikte”. Kad je riječ o tužbama iz prve kategorije, člankom 5. točkom 1. Uredbe Bruxelles I tužitelju se omogućuje da pokrene postupak pred sudom „u mjestu u kojemu je obveza koja je predmet tužbe izvršena ili treba biti izvršena”. Kad je riječ o tužbama iz druge kategorije, člankom 5. točkom 3. te uredbe predviđa se da se one mogu podnijeti pred sudom „u mjestu u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi”.

24.

Mogućnost takvog izbora nadležnosti za tužitelja ovisi o kvalifikaciji tužbe koju on namjerava podnijeti. Sud koji je uputio zahtjev postavlja pak upravo pitanje koje se odnosi na kvalifikaciju tužbe. Taj sud u biti pita je li tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove, poput one koju je podnijelo društvo HRVATSKE ŠUME, u nedostatku posebnog pravila u Uredbi Bruxelles I, povezana sa „stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” iz članka 5. točke 3. te uredbe. U konačnici, riječ je o tome može li hrvatski sud pred kojim je to društvo pokrenulo postupak temeljiti svoju nadležnost na toj odredbi ili ne.

25.

Kao što sam to naveo u uvodu ovog mišljenja, ovo nije prvi put da se u sudskoj praksi Suda pojavljuje pitanje kvalifikacije zahtjeva na temelju stjecanja bez osnove s obzirom na Uredbu Bruxelles I ( 10 ). Naime, Sud se s tom problematikom susreo već više puta u vezi s različitim odredbama te uredbe ( 11 ). Međutim, on još nije pružio jednoznačan odgovor na pitanje postavljeno u ovom predmetu ( 12 ).

26.

Sud koji je uputio zahtjev smatra, kao i češka vlada i Komisija, da je tužba koja se temelji na stjecanju bez osnove obuhvaćena člankom 5. točkom 3. Uredbe Bruxelles I. Poput hrvatske vlade, s tim se mišljenjem ne slažem. U tom kontekstu pojašnjavam da, iako se prvo prethodno pitanje odnosi samo na navedeni članak 5. točku 3., ta je odredba, kako će detaljnije biti pojašnjeno u nastavku, sustavno povezana s člankom 5. točkom 1. te uredbe. Naime, nije moguće izjasniti se o prvoj odredbi a da se prethodno ne isključi druga. Stoga ću ih ispitati jednu po jednu (dio B). Prije toga kratko ću se vratiti na pravni institut stjecanja bez osnove, kako proizlazi iz nacionalnih pravnih sustava država članica (dio A).

27.

Prema mojim saznanjima, svi nacionalni pravni sustavi država članica poznaju u nekom obliku pravni institut stjecanja bez osnove (koji se naziva i „bezrazložno”, „neopravdano” ili pak „neosnovano” bogaćenje) ( 13 ). Na temelju tog instituta, osoba koja neopravdano stekne imovinu na štetu druge osobe dužna je to potonjoj vratiti ( 14 ). Općenito se smatra da navedeni institut predstavlja izraz načela pravičnosti, u skladu s kojim se nitko ne može obogatiti na račun drugoga ( 15 ).

28.

Oblici tog istog instituta razlikuju se među državama članicama. Konkretno, određena nacionalna prava, poput mađarskog i poljskog, sadržavaju pojam koji obuhvaća stjecanje bez osnove kojem odgovara jedna tužba, a koja se povijesno naziva „de in rem verso”. Druga nacionalna prava, među kojima su dansko, španjolsko, francusko ili austrijsko, u okviru tog instituta poznaju različite varijante i odgovarajuće tužbe, pri čemu se povrat neosnovano plaćenih iznosa (condictio indebiti) u tim pravima osobito razlikuje od drugih oblika stjecanja bez osnove. Usto, razlikuju se pravne kategorije s kojima se taj institut i njegove eventualne varijante povezuju. Primjerice, u francuskom pravu stjecanje bez osnove (i neosnovano plaćanje) potpada pod „kvaziugovore”, pojam koji nije poznat u drugim pravnim porecima, kao što je njemačko pravo, dok u sustavu common law navedeni institut pripada novijoj grani prava koja se naziva law of restitution ( 16 ).

29.

Međutim, te nijanse nisu odlučujuće za potrebe primjene pravila međunarodnog privatnog prava Unije. Konkretno, ne čini mi se potrebnim razlikovati neosnovano plaćanje od stjecanja bez osnove, s obzirom na to da drugi pojam, u širem smislu, obuhvaća prvi. Usto, točna klasifikacija potonjeg instituta u nacionalnom pravu svake države članice nije važna koliko činjenica da on općenito pripada kategoriji sui generis koja nije povezana, među ostalim, ni s ugovornim pravom ni s pravilima koja se primjenjuju na odgovornost za štetu.

30.

Naime, u sustavima nacionalnih prava država članica stjecanje bez osnove predstavlja samostalan izvor obveze. Konkretnije, takvo stjecanje dovodi do nastanka obveze povrata. Stjecatelj je obvezan vratiti imovinsku korist (odnosno, prema potrebi, novčanu protuvrijednost te koristi) onomu na čiju je štetu tu korist neopravdano stekao. Zakonom se stoga nastoji popraviti nepravična situacija nalaganjem uspostave prijašnjeg stanja. Tužitelj u okviru tužbe zbog stjecanja bez osnove traži ispunjenje te obveze ( 17 ). Stoga ću u nastavku ovog mišljenja, radi praktičnosti, govoriti o tužbi (tužbama) odnosno zahtjevu (zahtjevima) za povrat na temelju stjecanja bez osnove.

31.

U tim različitim nacionalnim pravima podnošenje takve tužbe pretpostavlja, u pravilu, ispunjenje četiriju pretpostavki, to jest (1.) povećanje tuženikove imovine, (2.) smanjenje tužiteljeve imovine, (3.) postojanje uzročne veze između povećanja i smanjenja imovine i (4.) nepostojanje „osnove” (drugim riječima, pravne osnove) iz koje to povećanje odnosno smanjenje proizlazi ( 18 ).

32.

Društvo HRVATSKE ŠUME tvrdi da su te pretpostavke, kako su utvrđene u hrvatskom pravu, u ovom slučaju ispunjene. Kao što to objašnjava sud koji je uputio zahtjev, pljenidba više milijuna kuna na bankovnom računu tužitelja iz glavnog postupka i prijenos tog iznosa u imovinu društva THE BURMAH OIL (Deutschland) doveli su do povećanja imovine drugonavedenog društva i odgovarajućeg smanjenja imovine prvonavedenog. Iako je taj prijenos imovine prvotno imao „osnovu” u ovršnom postupku koji je društvo THE BURMAH OIL (Deutschland) pokrenulo protiv društva FUTURA odnosno, konkretnije, u ovrsi koju je Trgovački sud u Zagrebu odredio protiv društva HRVATSKE ŠUME, Vrhovni sud Republike Hrvatske proglasio je tu ovrhu nedopuštenom te je na taj način tu „osnovu” retroaktivno uklonio ( 19 ).

33.

Budući da su izložene osnovne odrednice stjecanja bez osnove, sada je potrebno ispitati kvalifikaciju zahtjeva koji se temelje na takvoj osnovi s obzirom na članak 5. točku 1. i članak 5. točku 3. Uredbe Bruxelles I. U tom pogledu potrebno je podsjetiti se na nekoliko metodoloških aspekata.

34.

U nedostatku definicija u Uredbi Bruxelles I, Sud je u više navrata presudio da su „stvari koje se odnose na ugovore” iz prve odredbe i „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” iz druge odredbe autonomni pojmovi prava Unije koje treba tumačiti prije svega upućivanjem ( 20 ) na sustav i ciljeve te uredbe, i to kako bi se u svim državama članicama zajamčila ujednačena primjena u njoj predviđenih pravila o nadležnosti. Povezivanje zahtjeva s jednom od tih kategorija stoga ne ovisi ni o rješenjima koja su predviđena nacionalnim pravom suda pred kojim je pokrenut postupak (odnosno lex fori) ni o njegovoj kvalifikaciji u skladu s primjenjivim pravom (odnosno lex cause) ( 21 ).

35.

Kad je riječ, s jedne strane, o sustavu uspostavljenom Uredbom Bruxelles I, Sud je u više navrata presudio da se on temelji na općem pravilu o nadležnosti sudova države članice tuženikova domicila, koje je predviđeno u članku 2. stavku 1. te uredbe, dok su pravila o posebnoj nadležnosti, među ostalim, iz članka 5. navedene uredbe iznimke od tog općeg pravila koje kao takve treba strogo tumačiti ( 22 ).

36.

S druge strane, kad je riječ o ciljevima Uredbe Bruxelles I, iz njezine uvodne izjave 12. proizlazi da se pravilima o posebnoj nadležnosti iz članka 5. točke 1. i članka 5. točke 3. te uredbe nastoje ostvariti, među ostalim ( 23 ), ciljevi blizine i dobrog sudovanja. U tom je pogledu Sud u više navrata presudio da je mogućnost koja se tim odredbama nudi tužitelju uvedena uzimajući u obzir to da u „stvarima” na koje se odnose te odredbe postoji posebno bliska veza između tužbe i suda od kojeg se može tražiti da odluči o toj tužbi, a radi postupovne ekonomije ( 24 ).

37.

S obzirom na ta opća razmatranja, Sud je kroz svoju sudsku praksu izveo definicije „stvari koje se odnose na ugovore” i „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte”.

38.

S jedne strane, iz ustaljene sudske prakse Suda, započete presudom Handte ( 25 ), proizlazi da primjena članka 5. točke 1. Uredbe Bruxelles I „pretpostavlja utvrđenje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba” ( 26 ). Drugim riječima, „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu te odredbe obuhvaćaju svaki zahtjev koji se temelji na takvoj obvezi ( 27 ).

39.

S druge strane, u skladu s isto tako ustaljenom sudskom praksom koja proizlazi iz presude Kalfelis, a koja je pojašnjena u presudi Wikingerhof, „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte i kvazi‑delikte”, u smislu članka 5. točke 3. Uredbe Bruxelles I, obuhvaćaju „svaki zahtjev koji je usmjeren na utvrđivanje tuženikove odgovornosti i koji nije povezan sa ‚stvarima koje se odnose na ugovore’”, u smislu članka 5. točke 1. te uredbe, „odnosno koji se ne temelji na pravnoj obvezi koju je osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi” ( 28 ).

40.

Iz zajedničkog tumačenja tih definicija proizlazi, kao što sam to objasnio u svojem mišljenju u predmetu Wikingerhof ( 29 ) i kao što je to Sud presudio u istoimenoj presudi ( 30 ), da povezanost zahtjeva sa „stvarima koje se odnose na ugovore”, u smislu članka 5. točke 1. Uredbe Bruxelles I, odnosno sa „stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte”, u smislu njezina članka 5. točke 3., ovisi o obvezi na kojoj se taj zahtjev temelji.

41.

U biti, „test” kvalifikacije sastoji se od utvrđivanja obveze na koju se tužitelj poziva protiv tuženika, a zatim od utvrđivanja prirode te obveze, koja pak ovisi o događaju ili radnji iz koje ta obveza proizlazi. Kao što ću se na to vratiti, ako predmetna obveza proizlazi iz ugovora ili drugog oblika dobrovoljnog obvezivanja jedne osobe prema drugoj, ta je obveza, a slijedom toga i zahtjev, „ugovorne” prirode u smislu članka 5. točke 1. Uredbe Bruxelles I. S druge strane, ako predmetna obveza proizlazi iz „štetnog događaja”, obveza i zahtjev imaju prirodu „štetne radnje, delikta ili kvazi‑delikta”, u smislu članka 5. točke 3. te uredbe ( 31 ). Naposljetku, ako obveza proizlazi iz nekog drugog izvora, tada je primjena jedne odnosno druge od tih odredaba isključena.

42.

U tom kontekstu, Uredba (EZ) br. 593/2008 o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) ( 32 ) (u daljnjem tekstu: Uredba Rim I), s jedne strane, i Uredba (EZ) br. 864/2007 o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) ( 33 ) (u daljnjem tekstu: Uredba Rim II), s druge strane, pružaju korisne smjernice za utvrđivanje prirode određene obveze, a stoga i za odlučivanje o kvalifikaciji zahtjeva koji se na njoj temelji. Naime, iako te uredbe nemaju potpuno isto područje primjene kao članak 5. točka 1. odnosno članak 5. točka 3. Uredbe Bruxelles I ( 34 ), one su ipak u području sukoba zakona pandan tim odredbama i te se tri uredbe moraju, koliko je to moguće, usklađeno tumačiti ( 35 ).

43.

Nakon ovog podsjetnika, u dijelovima koji slijede objasnit ću zašto zahtjevi za povrat na temelju stjecanja bez osnove u načelu nisu povezani sa „stvarima koje se odnose na ugovore”, osim u određenim slučajevima (dio 1.), i zašto nisu obuhvaćeni pojmom „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” (dio 2.).

44.

Kao što sam to objasnio u točki 38. ovog mišljenja, „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe Bruxelles I obuhvaćaju svaki zahtjev koji se temelji na „pravnoj obvezi preuzetoj slobodnom voljom”, to jest na „ugovornoj obvezi”, u autonomnom smislu koji taj pojam ima u međunarodnom privatnom pravu Unije ( 36 ). Takva obveza proizlazi iz ugovora ili drugog oblika dobrovoljnog obvezivanja jedne osobe prema drugoj ( 37 ).

45.

Međutim, obveza povrata na koju se tužitelj poziva u okviru zahtjeva na temelju stjecanja bez osnove u pravilu ne proizlazi iz takvog dobrovoljnog obvezivanja tuženika prema tužitelju. Ta je obveza, naprotiv, nastala neovisno o stjecateljevoj volji. Iako je u ovom slučaju prednik društva BP EUROPA pokrenuo ovršni postupak koji je doveo do njegova stjecanja, njegova je volja bila na to ograničena. On nije imao namjeru obvezati se društvu HRVATSKE ŠUME. Navedena obveza povrata zapravo proizlazi izravno iz zakona, koji, radi pravičnosti, uz nepostojanje „osnove” iz koje proizlazi to stjecanje veže određene pravne učinke.

46.

Slijedom toga, obveza koja proizlazi iz stjecanja bez osnove u pravilu nije „pravna obveza preuzeta slobodnom voljom” u smislu sudske prakse koja se odnosi na članak 5. točku 1. Uredbe Bruxelles I. Zahtjevi za povrat koji se temelje na takvom stjecanju stoga u načelu nisu povezani sa „stvarima koje se odnose na ugovore” iz te odredbe ( 38 ).

47.

Tekst Uredbe Rim II potvrđuje takvo tumačenje. Naime, iz članka 2. stavka 1. te uredbe proizlazi da se obveza povrata koja proizlazi iz stjecanja bez osnove smatra „izvanugovornom obvezom” koja je obuhvaćena navedenom uredbom ( 39 ) i koja u njezinu članku 10. podliježe posebnim pravilima o sukobu zakona.

48.

S obzirom na navedeno, prethodno tumačenje treba prilagoditi. Naime, kao što je to pravilno istaknula Komisija, zahtjevi za povrat na temelju stjecanja bez osnove mogu se pojaviti u različitim kontekstima. Konkretno, iako se takav zahtjev može podnijeti između osoba koje nisu vezane nikakvim pravnim odnosom, kao što je to a priori slučaj društava HRVATSKE ŠUME i BP EUROPA ( 40 ), on također može biti usko povezan s postojećim odnosno pretpostavljenim ugovornim odnosom između stranaka u sporu.

49.

Kao što je to Sud presudio u svojoj presudi Profit Investment SIM ( 41 ), zahtjev za povrat činidbi izvršenih na temelju nevaljanog ugovora (ništavog, nevažećeg itd.) obuhvaćen je pojmom „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe Bruxelles I. Isto se tumačenje, prema mojem mišljenju, nameće kad je riječ o zahtjevima za povrat slijedom raskida ugovora zbog neizvršenja ili neosnovanog plaćanja izvršenog na temelju nekog ugovora, primjerice kada ugovorni dužnik preplati dug.

50.

Naime, iako se takvi zahtjevi za povrat katkad (ali ne uvijek) u materijalnom pravu temelje na pravilima o stjecanju bez osnove ( 42 ), za potrebe primjene pravila o nadležnosti predviđenih Uredbom Bruxelles I potrebno je smatrati da oni proizlaze iz ugovora. Kako bi opravdao svoje pravo na povrat koje predstavlja zahtijevano „popravljanje” (remedy) nastale situacije, tužitelj se u biti poziva na „ugovornu obvezu” koja je, prema njegovu mišljenju, nevaljana ili koju tuženik nije izvršio odnosno za koju smatra da ju je on sam „prekomjerno izvršio”. Takav se zahtjev stoga u biti temelji na predmetnoj „ugovornoj obvezi”, s obzirom na to da obveza povrata na koju se tužitelj poziva nije samostalna ( 43 ).

51.

Osim toga, u skladu je s ciljevima blizine i dobrog sudovanja, koji se nastoje postići člankom 5. točkom 1. Uredbe Bruxelles I, da sud nadležan za ugovor može odlučivati o posljedicama njegove nevaljanosti, njegova neizvršenja ili „prekomjernog izvršenja” te, osobito, o obvezama povrata koje iz toga proizlaze ( 44 ). Konkretno, nadležnost ne bi smjela varirati s obzirom na to zahtijeva li tužitelj zbog tuženikova neizvršenja ugovorne obveze naknadu štete ili pak raskid ugovora i povrat onoga što je činidbama međusobno dano ( 45 ). Osim toga, za sud pred kojim se vodi postupak odlučivanje o takvim zahtjevima za povrat u biti podrazumijeva odlučivanje o pitanjima ugovorne prirode (poput onih, ovisno o slučaju, o sadržaju predmetne ugovorne obveze, njezinoj valjanosti ili načinu na koji ju je tuženik trebao izvršiti) na temelju ocjene odgovarajućih dokaza. Stoga postoji posebno bliska veza između zahtjeva i suda „mjest[a] u kojemu je obveza koja je predmet tužbe izvršena ili treba biti izvršena” u smislu te odredbe ( 46 ).

52.

Usto je, s jedne strane, člankom 12. stavkom 1. točkama (c) i (e) Uredbe Rim I predviđeno da posljedice povrede ugovornih obveza i posljedice ništavosti ugovora uređuje mjerodavno pravo za ugovor (odnosno lex contractus). Dakle, zakonodavac Unije zauzeo je stajalište u prilog „ugovornoj” prirodi zahtjevâ za povrat slijedom raskida ili nevaljanosti ugovora kao i obveza na kojima se temelje. S druge strane, iz članka 10. stavka 1. Uredbe Rim II proizlazi da, u slučaju kada se izvanugovorna obveza nastala zbog stjecanja bez osnove tiče ugovornog odnosa koji već postoji između stranaka (obično kada ugovorni dužnik preplati dug), za nju vrijedi pravo koje se primjenjuje na taj odnos, odnosno lex contractus. Tako je usklađenost između tih dviju uredbi i Uredbe Bruxelles I osigurana u najvećoj mogućoj mjeri.

53.

Sada, kad je riječ o članku 5. točki 3. Uredbe Bruxelles I, podsjećam na dva kumulativna uvjeta utvrđena sudskom praksom u presudi Kalfelis, navedenoj u točki 39. ovog mišljenja: zahtjev je obuhvaćen „stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” u smislu te odredbe ako je, s jedne strane, „usmjeren na utvrđivanje tuženikove odgovornosti” i ako, s druge strane, nije povezan sa „stvarima koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. te uredbe.

54.

Iz prethodnog dijela proizlazi da zahtjevi za povrat na temelju stjecanja bez osnove nisu povezani sa „stvarima koje se odnose na ugovore” jer se ne temelje na „pravnoj obvezi preuzetoj slobodnom voljom”, nego na „izvanugovornoj obvezi” – osim ako su usko povezani s otprije postojećim ili pretpostavljenim ugovornim odnosom između stranaka u sporu.

55.

Preostaje, dakle, ispitati je li takav zahtjev „usmjeren na utvrđivanje tuženikove odgovornosti” u smislu „sudske prakse Kalfelis”.

56.

Kao što sam to već naveo, poput hrvatske vlade, smatram da nije ( 47 ).

57.

Kao prvo, podsjećam na to da članak 5. točka 3. Uredbe Bruxelles I nadležnost u „stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” dodjeljuje sudovima „u mjestu u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi”. Stoga je za primjenu te odredbe nužno utvrditi takav „štetni događaj”. Riječ je, dakle, o pretpostavci za svaki zahtjev u „stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte”.

58.

Od donošenja presude Bier ( 48 ) Sud je pojam „štetni događaj” u smislu članka 5. točke 3. Uredbe Bruxelles I razdvojio na dva različita koncepta: „štetu” (odnosno, drugim riječima, štetnu posljedicu) i „uzročni događaj koji je doveo do nastanka te štete” ( 49 ). U tom je kontekstu Sud uputio na konstitutivne elemente izvanugovorne odgovornosti, kako proizlaze iz općih načela razvijenih u nacionalnim pravnim sustavima država članica ( 50 ). Tako je presudio da „odgovornost za štetnu radnju, delikt ili kvazi‑delikt može nastati samo ako je moguće utvrditi uzročnu vezu između štete i događaja zbog kojeg je šteta nastupila” ( 51 ).

59.

Slijedom toga, zahtjev je „usmjeren na utvrđivanje tuženikove odgovornosti”, u smislu presude Kalfelis, ako se temelji na „štetnom događaju” koji se može pripisati tuženiku i koji je tužitelju prouzročio štetu ( 52 ). U skladu sa sudskom praksom Suda i općim načelima navedenima u prethodnoj točki, takav „štetni događaj” je protupravna radnja, to jest činjenje odnosno propuštanje koje je protivno obvezi ili zabrani koja je za sve zakonom propisana, a kojom je drugomu prouzročena šteta ( 53 ).

60.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se ne zahtijeva li razlikovanje iz članka 5. točke 3. Uredbe Bruxelles I, u više njegovih jezičnih verzija, između stvari koje se odnose na „štetne radnje [ili] delikte” i „kvazi‑delikte” šire tumačenje područja primjene te odredbe. U tom kontekstu, on smatra da bi drugi pojam, za razliku od prvoga, mogao uključivati pravne činjenice koje nisu „štetni događaji”.

61.

Smatram da to nije tako. Sud u svojoj sudskoj praksi koja se odnosi na članak 5. točku 3. Uredbe Bruxelles I nikada nije razlikovao „kvazi‑delikte” od „delikata”. Osim toga što ta razlika ne postoji u svim jezičnim verzijama te uredbe ( 54 ), prisutnost pojma „kvazi‑delikt” u nekima od njih nema za cilj proširiti područje primjene te odredbe. Riječ je, zapravo, o posudbi od francuskog prava, čija je posebnost odvajanje odgovornosti za štetu koja je posljedica voljnih djelovanja (delikti) od one za štetne događaje do kojih je došlo zbog nemara odnosno nepažnje (kvazi‑delikti) ( 55 ). Ukratko, navedenim se pojmom u predmetnim verzijama označava samo to da su tom odredbom obuhvaćeni „štetni događaji”, neovisno o tome je li do njih došlo zbog namjere ili nepažnje ( 56 ). „Delikti” i „kvazi‑delikti” su dva pojavna oblika tih istih „štetnih događaja”. Uostalom, kao što to sud koji je uputio zahtjev sam ističe, kad bi pojam „kvazi‑delikt” obuhvaćao druge vrste pravnih činjenica, navedeni članak 5. točka 3. ne bi pružao kriterije za utvrđivanje nadležnosti za predmetne zahtjeve.

62.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je zahtjev „usmjeren na utvrđivanje tuženikove odgovornosti”, u smislu presude Kalfelis, a, slijedom toga, i povezan sa „stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” u smislu članka 5. točke 3. Uredbe Bruxelles I kada se temelji na izvanugovornoj obvezi koja, kao što sam to objasnio u točki 41. ovog mišljenja, proizlazi iz „štetnog događaja” („delikta” ili „kvazi‑delikta”), kako je definiran u točki 59. ovog mišljenja ( 57 ). S druge strane, zahtjev koji se temelji na izvanugovornoj odgovornosti koja proizlazi iz pravne činjenice koja nije „štetan događaj” nije obuhvaćena tom odredbom. Ukratko, navedenom odredbom nisu obuhvaćene sve izvanugovorne obveze, nego samo jedna njihova potkategorija koju ću kvalificirati kao „deliktne ili kvazi‑deliktne obveze”.

63.

Stoga, iako kategorija koju čine „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte”, kako je protumačena u predmetu Kalfelis, obuhvaća mnoge raznolike vrste odgovornosti ( 58 ), ipak nije riječ, protivno onomu što tvrdi Komisija, o „rezidualnoj” kategoriji koja obuhvaća sve zahtjeve koji se temelje na građanskopravnoj ili trgovačkopravnoj obvezi koja nije „ugovorna” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe Bruxelles I ( 59 ). Sud je u toj presudi samo naveo da se ta odredba i članak 5. točka 3. te uredbe međusobno isključuju jer isti zahtjev za naknadu štete ne može biti obuhvaćen dvjema odredbama istodobno ( 60 ). Međutim, postoje zahtjevi koji nisu povezani ni s jednom od tih dviju odredbi jer se temelje na obvezama koje nisu ni „ugovorne” ni „deliktne ili kvazi‑deliktne”.

64.

Međutim, i kao drugo, iako se zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove u načelu temelji na izvanugovornoj obvezi ( 61 ), ta obveza ne proizlazi iz „štetnog događaja” koji se može pripisati tuženiku u smislu članka 5. točke 3. Uredbe Bruxelles I ( 62 ). Naime, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev, stjecanje bez osnove ne može se smatrati takvim „događajem”. Stoga, suprotno onomu što tvrde češka vlada i Komisija, nije riječ o „kvazi‑deliktu” u smislu te odredbe.

65.

Naime, obveza povrata na kojoj se temelji takav zahtjev proizlazi iz tuženikova stjecanja i nepostojanja (ili, u ovom slučaju, retroaktivnog otpadanja) „osnove” iz koje proizlazi ( 63 ). Slijedom toga, kao što to pravilno tvrdi hrvatska vlada, takav zahtjev ne podrazumijeva ikakvo štetno činjenje odnosno propuštanje koje se može pripisati tuženiku. Predmetna obveza nastala je samostalno, neovisno o njegovu postupanju ( 64 ).

66.

Češka vlada u biti odgovara da događaj koji je doveo do stjecanja (odnosno, u ovom slučaju, provedbu ovrhe od strane tuženika iz glavnog postupka koja je naknadno proglašena nedopuštenom), treba izjednačiti sa „štetnim događajem” u smislu članka 5. točke 3. Uredbe Bruxelles I.

67.

Međutim, prema mojem mišljenju, to izjednačavanje nije opravdano. Najprije, obveza na kojoj se temelji zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove zapravo ne proizlazi iz događaja koji je doveo do tog stjecanja, nego iz samog stjecanja. Nadalje, taj događaj koji je doveo do stjecanja nije uvijek moguće pripisati tuženiku. Upravo suprotno, vrlo često bit će ga moguće pripisati tužitelju, koji je, primjerice, pogreškom prenio novčani iznos koji ne duguje. Naposljetku, iako je u ovom slučaju do provedbe ovrhe došlo na inicijativu tuženika iz glavnog postupka, to se ne može smatrati „štetnim događajem” s obzirom na to da takva radnja ni na koji način nije protupravna i da tužitelju iz glavnog postupka nije prouzročila „štetu”, u pravnom smislu te riječi.

68.

Komisija pak odgovara da je „štetni događaj” u smislu članka 5. točke 3. Uredbe Bruxelles I propust tuženika iz glavnog postupka da tužitelju iz glavnog postupka vrati ono što je stekao na sporan način, protivno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima ( 65 ).

69.

Taj se argument ne može prihvatiti. Naime, navodna obveza povrata postojala je, u teoriji, prije nego što ju je tuženik iz glavnog postupka eventualno odbio izvršiti. Smatrati da navedena obveza proizlazi iz njegova postupanja predstavljalo bi stoga kružno obrazloženje. Podsjećam na to da je predmetna obveza nastala ranije: u trenutku stjecanja bez osnove (ili, u ovom slučaju, u trenutku kad je ovrha bila proglašena nedopuštenom ex tunc).

70.

Osim toga, ako bi samu činjenicu da tuženik nije izvršio postojeću obvezu trebalo protumačiti kao „štetni događaj”, tada bi članak 5. točka 3. Uredbe Bruxelles I imao iznimno široko područje primjene, s obzirom na to da je razlog podnošenja tužbe u građanskim i trgovačkim stvarima u pravilu tuženikovo neizvršenje navodne obveze ( 66 ).

71.

Suprotno onomu što tvrdi Komisija, situacija nije usporediva s onom o kojoj je riječ u predmetu u kojem je donesena presuda Austro‑Mechana ( 67 ), na koju se također poziva sud koji je uputio zahtjev. Naime, okolnosti tog predmeta, prema mojem mišljenju, vrlo su specifične.

72.

Valja podsjetiti na to da je Sud u toj presudi presudio da je zahtjev za plaćanje „pravične naknade” predviđene u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29/EZ o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu ( 68 ), poput onog koji je Austro‑Mechana, udruga za kolektivno ostvarivanje autorskih prava, podnijela protiv društava Amazon, obuhvaćen „stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” u smislu članka 5. stavka 3. Uredbe Bruxelles I ( 69 ). Taj se zahtjev temeljio na obvezi plaćanja te „naknade” koju je Amazon imao na temelju austrijskog prava jer je na austrijskom državnom području stavljao na tržište medije za bilježenje podataka ( 70 ). To nije predstavljalo protupravnu radnju. Međutim, to je postupanje pridonijelo šteti koja je nositeljima prava prouzročena privatnim umnožavanjem njihovih zaštićenih djela. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, cilj navedene „naknade” je naknada te štete. Austro‑Mechana je kao udruga za kolektivno ostvarivanje prava naplaćivala tu istu „naknadu” za račun nositeljâ pravâ koje je zastupala. Stoga je šteta na koju se to društvo pozivalo zapravo bila šteta prouzročena tim nositeljima prava. Ukratko, obveza koja je služila kao temelj zahtjeva proizlazila je, s obzirom na sve okolnosti, iz „štetnog događaja” ( 71 ). Osim toga, austrijski sudovi bili su u najboljem položaju za ocjenu štete koju su tim istim nositeljima privatnim umnožavanjem prouzročili austrijski potrošači (koja je ovisila o broju medija za bilježenje koje su društva Amazon prodala u Austriji) i, prema tome, za odlučivanje o iznosu „pravične naknade” koju su ta društva morala platiti ( 72 ).

73.

Kao treće, tumačenje prema kojem zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove nije obuhvaćen člankom 5. točkom 3. Uredbe Bruxelles I potvrđeno je, prema mojem mišljenju, jednim drugim dijelom presude Kalfelis. Podsjećam na to da je u predmetu u kojem je donesena ta presuda pojedinac protiv svoje banke pokrenuo postupak nakon neuspješnih burzovnih transakcija i da je u tom okviru podnio kumulativne zahtjeve koji su se temeljili na trima vrstama osnova, odnosno na ugovornoj odgovornosti, deliktnoj odgovornosti i, naposljetku, stjecanju bez osnove. U tom je kontekstu sud koji je uputio zahtjev pitao Sud, među ostalim, je li sud koji je na temelju članka 5. točke 3. Uredbe Bruxelles I nadležan za odlučivanje o zahtjevu koji se temelji na deliktnoj odgovornosti također akcesorno nadležan i za odlučivanje o zahtjevima koji se temelje na ugovornoj odgovornosti i stjecanju bez osnove.

74.

Sud je na to pitanje odgovorio „da sud koji je prema [članku 5. točki 3. Uredbe Bruxelles I] nadležan za odlučivanje o dijelu zahtjeva koji se temelji na deliktnoj osnovi nije nadležan za odlučivanje o drugim dijelovima tog zahtjeva koji se temelje na osnovama koje nisu deliktne” ( 73 ). Izraz „osnove koje nisu deliktne”, tumačen u kontekstu iz prethodne točke, implicitno, ali nužno upućuje na ugovornu odgovornost i stjecanje bez osnove.

75.

Kao četvrto, za razliku od češke vlade i Komisije, smatram da tekst Uredbe Rim II ne opovrgava, nego upravo suprotno, potvrđuje tumačenje koje se predlaže u ovom mišljenju.

76.

Naime, kao što sam to naveo u točki 47. ovog mišljenja, iako ta uredba među „izvanugovorne obveze” koje su obuhvaćene njezinim područjem primjene ubraja obveze koje proizlaze iz stjecanja bez osnove, one su unutar navedene uredbe dio posebne kategorije ( 74 ).

77.

Konkretnije, Uredba Rim II, s jedne strane, u poglavlju II. sadržava pravila koja se primjenjuju na izvanugovorne obveze nastale zbog „protupravnog postupanja”. Taj pojam, prema mojem mišljenju, ima istovjetno značenje kao i „štetni događaj” iz članka 5. točke 3. Uredbe Bruxelles I ( 75 ). Stoga se on odnosi na „deliktne i kvazi‑deliktne obveze” iz točke 62. ovog mišljenja ( 76 ). Ukratko, tim su poglavljem II. u načelu obuhvaćene iste obveze kao i navedenim člankom 5. točkom 3. ( 77 ).

78.

S druge strane, Uredba Rim II u poglavlju III. sadržava pravila koja se primjenjuju na izvanugovorne obveze koje proizlaze iz „drug[e] radnj[e] osim protupravnog postupanja” ( 78 ). Zahtjevi koji se temelje na predmetnim obvezama, u teoriji, ne bi trebali biti obuhvaćeni člankom 5. točkom 3. Uredbe Bruxelles I ( 79 ). To poglavlje III. pak obuhvaća stjecanje bez osnove. Ta klasifikacija, dakle, potvrđuje da obveza povrata na kojoj se temelji zahtjev na temelju takvog stjecanja ne proizlazi iz „štetnog događaja” u smislu navedenog članka 5. točke 3. ( 80 ).

79.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da zahtjevi za povrat na temelju stjecanja bez osnove nisu obuhvaćeni člankom 5. točkom 3. Uredbe Bruxelles I ( 81 ).

80.

Suprotno onomu što tvrdi češka vlada, to tumačenje ne dovodi ni do kakvog uskraćivanja sudske zaštite. U situacijama u kojima članak 5. točka 1. te uredbe nije primjenjiv ( 82 ), iz toga samo slijedi da pojedinac nema mogućnost izbora nadležnosti za podnošenje zahtjeva na temelju stjecanja bez osnove, koji će se morati podnijeti sudovima države članice tuženikova domicila, u skladu s općim pravilom iz članka 2. stavka 1. navedene uredbe ( 83 ).

81.

Osim toga, taj je rezultat, kao prvo, u potpunosti u skladu sa sustavom uspostavljenim Uredbom Bruxelles I. Podsjećam na to da se ona temelji upravo na načelu nadležnosti suda tuženikova domicila ( 84 ). U tom je pogledu Sud u više navrata presudio da se to opće pravilo, kojim se izražava maksima actor sequitur forum rei ( 85 ), opravdava time da se potonji, načelno, može lakše obraniti pred sudovima svojeg domicila ( 86 ). Taj izbor da se tuženika stavi u povoljniji položaj opravdava se pak time što se, u pravilu, on u postupku nalazi u slabijem položaju, s obzirom na to da ga nije pokrenuo i da je tužiteljeva tužba usmjerena protiv njega ( 87 ).

82.

Stoga se ne može tvrditi, kao što to čini Komisija, da u području građanskih i trgovačkih obveza ne bi smjela postojati „pravna praznina” između članka 5. točke 1. i članka 5. točke 3. Uredbe Bruxelles I i da stoga uvijek mora postojati alternativa nadležnosti sudova države članice tuženikova domicila. Ako bi dodatne nadležnosti predviđene tim odredbama bile uvijek na raspolaganju, opće pravilo palo bi u drugi plan, a tužitelj bi bio stavljen u daleko povoljniji položaj, protivno volji zakonodavca Unije ( 88 ).

83.

S druge strane, kao što sam to upravo objasnio, Sud je u više navrata presudio da članak 5. točku 3. Uredbe Bruxelles I, kao odstupanje od tog općeg pravila, treba strogo tumačiti, tako da se ne može prihvatiti „tumačenje kojim se izlazi iz okvira slučajeva koji su izričito predviđeni” tom odredbom ( 89 ). Takvo široko tumačenje pojma „štetan događaj”, na način koji predlažu češka vlada odnosno Komisija, pak dovodi upravo do primjene te odredbe na slučaj koji njome nije izričito predviđen, to jest na slučaj stjecanja bez osnove ( 90 ).

84.

Kao drugo, nisam uvjeren u to da ciljevi blizine i dobrog sudovanja, na kojima se temelji članak 5. točka 3. Uredbe Bruxelles I ( 91 ), zahtijevaju drukčije tumačenje.

85.

Naime, osim što ti ciljevi ni u kojem slučaju ne omogućavaju odstupanje od teksta navedenog članka 5. točke 3., sumnjam da u ovom slučaju između zahtjeva o kojem je riječ u glavnom postupku i hrvatskog suda pred kojim je tužitelj iz glavnog postupka pokrenuo postupak postoji „posebno bliska” veza i da je, slijedom toga, taj sud nužno prikladniji od njemačkih sudova za odlučivanje o tvrdnjama tog društva, odnosno za utvrđivanje jesu li ispunjene pretpostavke za takvo stjecanje ( 92 ), osobito kad je riječ o prikupljanju i ocjeni relevantnih dokaza u tom pogledu.

86.

Sud koji je uputio zahtjev, kojemu se pridružuju češka vlada i Komisija, smatra da je to tako jer je događaj koji je doveo do stjecanja, odnosno ovrha koju je inicirao prednik društva BP EUROPA, nastupio u Hrvatskoj. Tako bi sve relevantne činjenice bile povezane s tom zemljom, dok se samo domicil tuženika iz glavnog postupka nalazi u Njemačkoj.

87.

Međutim, kako bi se odlučilo o zahtjevu za povrat na temelju stjecanja bez osnove, prije svega treba utvrditi upravo je li do takvog stjecanja došlo. Stoga se čini da za odlučivanje o takvom zahtjevu nisu najprikladniji sudovi mjesta u kojem je nastupio događaj koji je doveo do stjecanja, nego sudovi mjesta u kojem došlo do tuženikova navodnog stjecanja.

88.

Analogno tomu, člankom 10. stavkom 3. Uredbe Rim II predviđeno je da, ako je do stjecanja bez osnove došlo neovisno o bilo kakvom već postojećem odnosu između stranaka, a one nemaju uobičajeno boravište u istoj državi, pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu koja je iz toga proizišla jest pravo one države u kojoj je „do neopravdanog bogaćenja [stjecanja bez osnove] došlo”. Dakle, ne upućuje se na državu u kojoj je nastupio događaj koji je doveo do stjecanja, nego na državu u kojoj je tuženik stekao predmetnu imovinsku korist. U slučaju prijenosa sredstava na bankovni račun, kao u ovom slučaju, zemlja stjecanja je ona u kojoj se nalazi bankovna institucija u kojoj je taj račun upisan ( 93 ).

89.

U ovom se slučaju to mjesto, pak, vjerojatno nalazi u Njemačkoj ( 94 ). Stoga su sudovi države članice tuženikova domicila, s obzirom na to da se nalaze u mjestu u kojem je došlo do stjecanja, ti koji su u najboljem položaju za ocjenu tog stjecanja ( 95 ). Iz toga, prema mojem mišljenju, proizlazi da općenito ne postoji „posebno bliska” veza između zahtjeva koji se temelje na stjecanju bez osnove i suda različitog od onog tuženikova domicila ( 96 ).

90.

Osim toga, poteškoća za društvo HRVATSKE ŠUME, koja se u praksi sastoji od toga da društvo BP EUROPA mora tužiti pred sudovima države članice njegova domicila (poteškoća koja, podsjećam, proizlazi iz volje zakonodavca Unije ( 97 )) nadoknađena je postupovnom pogodnosti: pod pretpostavkom da je zahtjev osnovan, i ako se imovina tuženika iz glavnog postupka nalazi u Njemačkoj, tužitelj iz glavnog postupka za potrebe naplate spornog iznosa odmah će raspolagati nacionalnom izvršivom ispravom (budućom presudom njemačkih sudova) a da u toj državi članici neće morati pokrenuti delibacijski postupak radi utvrđenja izvršivosti eventualne hrvatske presude ( 98 ).

91.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prvo pitanje koje je uputio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odgovori na sljedeći način:

Članak 5. točku 1. i članak 5. točku 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove: