1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) omogućuje Sudu da ponovno odluči o pitanju u pogledu odnosa koji postoji između instituta prepacka, kako je razvijen u Nizozemskoj, i odstupanja koje se predviđa člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23/EZ i koje se odnosi na zadržavanje prava koja se tom direktivom dodjeljuju zaposlenicima u slučaju prijenosa poduzeća, pogona ili njihovih dijelova ( 2 ).

2.

Pre‑pack je u nizozemskom pravu postupak koji nije utvrđen zakonom, ali koji je razvijen i koji se primjenjuje u sudskoj praksi te koji se provodi prije proglašenja stečaja dužnika i u okviru kojeg se priprema prodaja poduzeća ili dio tog poduzeća koje ulazi u dužnikovu imovinu koja podliježe likvidaciji, a prodaja se zatim izvršava neposredno nakon proglašenja stečaja. Pitanje koje se postavlja u ovom predmetu jest je li i pod kojim uvjetima taj postupak obuhvaćen područjem primjene navedenog odstupanja.

3.

Sud je već imao priliku razmatrati to pitanje u presudi od 22. lipnja 2017., Federatie Nederlandse Vakvereniging i dr. (C‑126/16, EU:C:2017:489, u daljnjem tekstu: presuda Smallsteps). Međutim, ta je presuda u Nizozemskoj dovela do opsežne rasprave i u okviru sudske prakse i u okviru pravne teorije ( 3 ). U tom kontekstu pravne nesigurnosti, Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) odlučio je Sudu uputiti ovaj zahtjev za prethodnu odluku kako bi ishodio dodatna pojašnjenja te je istaknuo niz elemenata na temelju kojih se prepack na koji se odnosi predmet koji je pred njim u tijeku razlikuje od prepacka na koji se odnosio predmet u kojem je donesena presuda Smallsteps.

4.

Člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/23 propisuje se: „[p]rava i obveze prenositelja, koja na dan prijenosa proizlaze iz postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa, na temelju takvog prijenosa prenose se na preuzimatelja”.

5.

Člankom 4. stavkom 1. te direktive propisuje se da prijenos poduzeća „sam po sebi prenositelju ili preuzimatelju ne daje temelje za otpuštanje s radnoga mjesta”, pri čemu se ne dovodi u pitanje mogućnost otpuštanja u slučaju u kojem su ta otpuštanja opravdana „iz gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, radi kojih su potrebne promjene u radnoj snazi”.

6.

Člankom 5. Direktive 2001/23 predviđa se odstupanje od prethodno navedenog sustava zaštita i tim se člankom utvrđuje:

„1.   Osim ako države članice ne odluče drukčije, članci 3. i 4. ne primjenjuju se na prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona kad prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja i pod nadzorom je nadležnog javnog tijela (koje može biti stečajni upravitelj ovlašten od strane nadležnog javnog tijela).

2.   Kad se članci 3. i 4. primjenjuju na prijenos za vrijeme stečajnih postupaka (bez obzira na to jesu li ti postupci pokrenuti s ciljem likvidacije imovine prenositelja) i pod uvjetom da su takvi postupci pod nadzorom nadležnog javnog tijela (koje može biti stečajni upravitelj kojeg odredi nacionalno pravo), država članica može odrediti da:

[…]

[…]

4.   Države članice poduzimaju primjerene mjere s ciljem sprečavanja zlouporabe postupaka u slučaju insolventnosti radi kojih bi zaposlenici bili uskraćeni za prava koja im pripadaju po ovoj Direktivi.”

7.

Pravna pravila kojima se u nacionalnom pravu Nizozemske uređuju prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća i u kojima se navode odredbe kojima se prenosi Direktiva 2001/23 sadržana su u člancima 7:662. do 7:666. i članku 7:670. stavku 8. Burgerlijk Wetboeka (Građanski zakonik, u daljnjem tekstu: BW).

8.

U skladu s prvom rečenicom članka 7:663. BW‑a, „[p]rijenos poduzeća automatski podrazumijeva da se na primatelja prenose prava i obveze koje u tom trenutku za to poduzeće kao poslodavca proizlaze iz ugovora o radu između njega samog i zaposlenika poduzeća”.

9.

Člankom 7:666. točkom (a) BW‑a, kojim se predviđa odstupanje od prethodno navedenog načela, propisuje se da se „[č]lanci 7:662. do 7:665. i članak 7:670. stavak 8. ne primjenjuju na prijenos poduzeća kada […] je otvoren stečaj nad poslodavcem i kada poduzeće pripada stečajnoj masi”.

10.

Nizozemski stečajni postupak uređuje se Faillissementswetom (Stečajni zakon, u daljnjem tekstu: FW) i njegov je cilj likvidacija dužnikove imovine. Svrha tog postupka jest podjela dužnikove imovine među svim vjerovnicima i njime se nastoji ostvariti najveći mogući prihod za sve vjerovnike. U presudi kojom se proglašava stečaj dužnika imenuju se stečajni upravitelj i stečajni sudac.

11.

Kao što se navodi, pre‑pack je postupak koji nije uređen zakonom, ali koji je razvijen u sudskoj praksi i na temelju kojeg stečaju određenog poduzeća prethodi pripremna faza u okviru koje se detaljno pregovara o prijenosu poduzeća ili njegovog dijela.

12.

Ta se pripremna faza pokreće na inicijativu poduzeća koje odlazi u stečaj i koje od suda traži imenovanje „predviđenog stečajnog upravitelja” kao i „predviđenog stečajnog suca”. Navedena tijela u toj pripremnoj fazi nemaju nikakve autoritativne odnosno predstavničke ovlasti u pogledu poduzeća i/ili vjerovnikâ.

13.

Nakon pregovora o prijenosu, pokreće se stečajni postupak u okviru kojeg sud imenuje stečajnog suca i stečajnog upravitelja (što su u pravilu isti subjekti imenovani tijekom postupka prepacka). Stečajni upravitelj izvršava prijenos na način dogovoren u pripremnoj fazi neposredno nakon proglašenja stečaja kako bi se izbjegli prekidi poduzetničke djelatnosti.

14.

Trenutačno se u nizozemskom parlamentu raspravlja o prijedlogu zakona kako bi se pre‑pack zakonodavno uredio s ciljem utvrđivanja pravne osnove tog instituta i osiguravanja pravne sigurnosti ( 4 ).

15.

Koncern Heiploeg (u daljnjem tekstu: bivši koncern Heiploeg) sastojao se od niza društava koja su se bavila veleprodajom ribe. Tijekom poslovnih godina 2011. i 2012. taj je koncern ostvario znatne gubitke. Nakon što mu je Europska komisija 2013. izrekla znatnu novčanu kaznu zbog povrede tržišnog natjecanja, taj se koncern našao u ozbiljnim financijskim poteškoćama.

16.

Od tog se trenutka razmatrala mogućnost pokretanja postupka pre‑packa. Brojni subjekti pozvani su da dostave ponudu za kupnju imovine koncerna. Od triju zaprimljenih ponuda, najboljom se smatrala ponuda društva Parlevliet en Van der Plas Beheer BV, pa su nakon toga nastavljeni pregovori s tim društvom.

17.

Na zahtjev bivšeg koncerna Heiploeg, Rechtbank Noord‑Nederland (Sud za Sjevernu Nizozemsku, Nizozemska) imenovao je 16. siječnja 2014. dva predviđena stečajna upravitelja i predviđenog stečajnog suca.

18.

U odluci o imenovanju predviđalo se: cilj mjere bilo je ostvarenje najvećeg mogućeg prihoda za sve vjerovnike; imenovanje predviđenih stečajnih upravitelja pružalo je mogućnost da se pravilno pripremi prodaja ili reorganizacija počevši od situacije insolventnosti; predviđeni stečajni upravitelji i nadležni stečajni sudac nisu imali nikakvu ovlast ili zakonsku zadaću; ta su tijela imenovana radi praćenja, kako bi se mogla raspitivati i biti obaviještena te su mogla iznijeti svoja stajališta i, po potrebi, davati savjete ne dovodeći u pitanje obvezu bivšeg koncerna Heiploeg da u potpunosti surađuje s tim tijelima; ako sud utvrdi da nisu ispunjene obveze navedene u toj odluci, taj je sud zadržao mogućnost da iz toga izvede potrebne zaključke i, konkretno, da imenuje drugog stečajnog upravitelja u okviru kasnijeg stečaja.

19.

Bivši koncern Heiploeg zatražio je od prethodno navedenog suda 27. siječnja 2014. da se nad koncernom proglasi stečaj i taj je sud 28. siječnja 2014. donio odluku u skladu sa zahtjevom i imenovao dva predviđena stečajna upravitelja i predviđenog stečajnog suca kao tijela u stečajnom postupku.

20.

U noći s 28. na 29. siječnja 2014. sklopljen je ugovor na temelju kojeg su društva koja čine koncern Parlevliet en Van der Plas Beheer BV (u daljnjem tekstu: novi Heiploeg) kupila velik dio poduzeća bivšeg koncerna Heilpoeg, što je uključivalo i njegove prostore.

21.

Od oko 300 prenositeljevih zaposlenika, 210 je zaposlio preuzimatelj uz nepovoljnije radne uvjete, iako su obavljali iste zadatke koje su već obavljali na istom radnom mjestu.

22.

U okviru glavnog postupka sindikalna organizacija Federatie Nederlandse Vakbeweging (u daljnjem tekstu: FNV) podnijela je žalbu u kasacijskom postupku protiv presude kojom je Gerechtshof Arnhem‑Leeuwarden (Žalbeni sud u Arnhem‑Leeuwardenu, Nizozemska) smatrao da novi Heiploeg na temelju nacionalnog pravnog propisa kojim se prenosi članak 5. stavak 1. Direktive 2001/23 nije bio vezan radnim uvjetima zaposlenikâ koji su bili na snazi prije prijenosa. FNV u biti traži od suda koji je uputio zahtjev da utvrdi da se na prijenos poduzeća bivšeg koncerna Heiploeg primjenjuju zaštite koje se predviđaju Direktivom 2001/23 i da je, na temelju tumačenja članka 7:662. i sljedećih članaka BW‑a u skladu s direktivom, radni odnos svih prenositeljevih zaposlenika nastavljen s preuzimateljem pod istim uvjetima.

23.

Nakon što je opisao stečajni postupak i postupak prepacka u Nizozemskoj ( 5 ), sud koji je uputio zahtjev navodi da u ovom slučaju nije sporno da je ispunjen prvi uvjet koji se predviđa člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23 za primjenu odstupanja koje se uređuje tim člankom, odnosno da je nad bivšim koncernom Heiploeg pokrenut stečajni postupak. Taj sud također navodi da je stečaj tog koncerna u ovom slučaju bio neizbježan. Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da još treba ocijeniti jesu li u pogledu pre‑packa na koji se odnosi ovaj slučaj ispunjeni drugi i treći uvjet koji se predviđaju tom odredbom.

24.

Što se tiče drugog uvjeta, u skladu s kojim mora biti riječ o postupku s ciljem likvidacije imovine, sud koji je uputio zahtjev navodi da je svrha prepacka u ovom slučaju bila ostvariti najveći mogući prihod za sve vjerovnike. Navedeni sud poziva se, među ostalim, na odluku o imenovanju dvaju predviđenih stečajnih upravitelja i predviđenog stečajnog suca te na analizu koju su ta dva predviđena stečajna upravitelja provela prije proglašenja stečaja ( 6 ).

25.

Što se tiče trećeg uvjeta, u skladu s kojim likvidaciju treba provesti pod nadzorom nadležnog javnog tijela, sud koji je uputio zahtjev navodi da u ovom slučaju nadzor nadležnog javnog tijela koji se nizozemskim pravom predviđa u stečajnom postupku nije ugrožen onim što se dogodilo tijekom postupka pre‑packa koji je prethodio proglašenju stečaja ( 7 ).

26.

Unatoč prethodnim razmatranjima, s obzirom na presudu Smallsteps i niz elemenata koji se navode u prethodnim pitanjima i na temelju kojih se postupak pre‑packa u ovom slučaju razlikuje od postupka pre‑packa u predmetu Smallsteps, sud koji je uputio zahtjev smatra da postoji razumna dvojba u pogledu toga jesu li u ovom slučaju ispunjena dva prethodno navedena uvjeta. Sud koji je uputio zahtjev u pogledu te presude napominje, kao prvo, da s obzirom na izraz „pod uvjetom da to sud koji je uputio zahtjev provjeri” iz točke 50. te presude, nacionalni sud u svakom slučaju treba provjeriti je li priroda pre‑packa o kojem je riječ u određenom sporu ista kao ona na koju se odnosila presuda Smallsteps. Kao drugo, u zahtjevu za prethodnu odluku u predmetu Smallsteps ne opisuje se detaljno nizozemsko stečajno pravo kao ni cilj i načini provedbe prepacka. Kao treće, za razliku od predmeta Smallsteps, pregovori o prijenosu poduzeća o kojem je riječ u ovom se slučaju nisu vodili s poduzećem koje je povezano s prenositeljem.

27.

U tim je okolnostima Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28.

Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 1. Direktive 2001/23. Tim se pravnim pravilom predviđa odstupanje od sustava zaštita zaposlenika koji se propisuje člancima 3. i 4. navedene direktive u slučaju prijenosa poduzeća ili njihovih dijelova te se tim pravnim pravilom određuje da se, osim ako države članice ne odluče drukčije, navedeni sustav zaštita ne primjenjuje na prijenos poduzeća kad su ispunjena tri kumulativna uvjeta: (i) prenositelj mora podlijegati stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti; (ii) taj postupak mora biti pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja i; (iii) taj postupak mora biti pod nadzorom nadležnog javnog tijela ( 8 ).

29.

Cilj dvaju prethodnih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev jest pojasniti jesu li u ovom slučaju ispunjeni drugi i treći uvjet s obzirom na prethodno navedenu presudu Smallsteps i elemente koji se navode u tim pitanjima, koji su svojstveni postupku pre‑packa o kojem je riječ i na temelju kojih se taj postupak razlikuje od postupka na koji se odnosila presuda Smallsteps.

30.

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, smatram da je svrsishodno najprije provesti sustavnu analizu Direktive 2001/23 te ispitati sudsku praksu u pogledu njezina članka 5. stavka 1. Zatim ću na temelju te analize odgovoriti na pitanja suda koji je uputio zahtjev.

31.

Zakonodavstvo Unije o zadržavanju prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća izvorno je doneseno u Direktivi iz 1977. ( 9 ) u okviru niza regulatornih mjera čiji je cilj zaštita prava zaposlenika suočenih s restrukturiranjima poduzeća koja su nastala nakon gospodarske krize na početku tog desetljeća ( 10 ). Direktiva 77/187 zatim je izmijenjena Direktivom 98/50/EZ ( 11 ) te je naposljetku zamijenjena Direktivom 2001/23 koja je trenutačno na snazi.

32.

Kao što se to, osim iz njezina teksta, može zaključiti i iz treće i četvrte uvodne izjave te upućivanja iz pete uvodne izjave Povelje Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika donesene 9. prosinca 1989., temeljni cilj Direktive 2001/23 jest zaštita zaposlenika.

33.

Konkretno, svrha uvođenja tog zakonodavstva jest da se izbjegne da prijenos poduzeća predstavlja priliku za smanjenje radne snage te pogoršanje financijskih i pravnih tretmana koji se primjenjuju na poslodavce ( 12 ). Naime, kao što je to Sud u više navrata presudio, Direktiva 2001/23 ima za cilj osigurati zaštitu prava zaposlenika u slučaju promjene poslodavca time što im omogućava da ostanu u službi kod novog poslodavca pod uvjetima jednakim onima koji su dogovoreni s prenositeljem. Sud je stoga pojasnio da je cilj navedene direktive zajamčiti, koliko je to moguće, nastavak ugovorâ ili radnih odnosa, bez izmjena, s preuzimateljem kako bi se spriječilo da se dotični zaposlenici stave u nepovoljniji položaj zbog same činjenice prijenosa ( 13 ).

34.

Stoga se Direktivom 2001/23 provodi socijalna politika Unije kojom se ispravljanjem i izjednačavanjem tržišta nastoje postići socijalni ciljevi i, konkretno, zaštita prava zaposlenika koja su danas utvrđena i u Povelji Europske unije o temeljnim pravima ( 14 ) te promicanje „razvoj[a] ljudskih potencijala u smislu trajne visoke stope zaposlenosti i borbe protiv isključenosti”, kao što se to navodi u članku 151. UFEU‑a.

35.

Sud je u tom smislu u više navrata pojasnio da budući da je ta zaštita pitanje javnog poretka i prema tome izuzeta iz raspolaganja stranaka ugovora o radu, pravna pravila iz Direktive 2001/23 treba smatrati prisilnim tako da od njih nije moguće odstupiti na način koji je nepovoljan za zaposlenike ( 15 ).

36.

U okviru postizanja prethodno navedenih ciljeva člankom 3. stavkom 1. prvim podstavkom Direktive 2001/23 predviđa se, s jedne strane, zbog same činjenice prijenosa poduzeća automatski prijenos poslodavčevih prava i obveza koje proizlaze iz ugovora o radu ili radnog odnosa koji je postojao na dan prijenosa ( 16 ).

37.

S druge strane, člankom 4. stavkom 1. navedene Direktive zaposlenici se štite od otpuštanja od strane prenositelja ili preuzimatelja samo iz razloga tog prijenosa. Osim toga, ta odredba ne sprečava moguća otpuštanja iz gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, radi kojih su potrebne promjene u radnoj snazi. Sud je u tom pogledu pojasnio da iz teksta te odredbe proizlazi da je otpuštanja do kojih dolazi u okviru prijenosa poduzeća potrebno obrazložiti gospodarskim, tehničkim ili organizacijskim razlozima u vezi s planom zapošljavanja koji ne slijede sami po sebi taj prijenos ( 17 ).

38.

Iznimno od tih odredbi, članak 5. stavak 1. Direktive 2001/23 utvrđuje da se sustav zaštite iz navedenih članaka 3. i 4., ne primjenjuje na prijenose poduzeća obavljene u okolnostima preciziranim u toj odredbi, a koje se navode u točki 28. ovog mišljenja, osim ako države članice ne odluče drugačije ( 18 ).

39.

Sud je u tom pogledu u više navrata pojasnio da se navedeni članak 5. stavak 1., time što, u načelu, čini neprimjenjivim sustav zaštite zaposlenika u slučaju određenih prijenosa poduzećâ, te se na taj način udaljava od glavnog cilja Direktive 2001/23, nužno mora usko tumačiti ( 19 ).

40.

Osim toga, članak 5. stavak 2. Direktive 2001/23 navodi da, kad se njezini članci 3. i 4. primjenjuju na prijenos poduzeća bez obzira na to je li stečajni postupak pokrenut s ciljem likvidacije prenositeljeve imovine, država članica pod određenim uvjetima može ne primijeniti određena jamstva iz tih članaka 3. i 4.

41.

Konkretnije, u skladu s navedenim stavkom 2. točkom (b) država članica u navedenim okolnostima može odrediti da preuzimatelj, prenositelj ili osoba ili osobe u funkciji prenositelja na jednoj strani, i predstavnici zaposlenika na drugoj strani mogu dogovoriti, u onoj mjeri u kojoj to dopušta važeće zakonodavstvo ili praksa, izmjene odredaba i uvjeta zaposlenja zaposlenika kojima je cilj zaštita mogućnosti zapošljavanja, tako da se osigura opstanak poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona.

42.

U tom je pogledu istaknuto da članak 5. Direktive 2001/23 i osobito njegovi stavci 1. i 2. ostavljaju široki manevarski prostor državama članicama pri određivanju područja primjene iznimaka koje su njima predviđene ( 20 ). Priznavanje takvog manevarskog prostora državama članicama nije samo u skladu sa sudskom praksom koja prethodi uvođenju članka 5. stavka 1. Direktive 2001/23 iz kojeg proizlazi to pravno pravilo ( 21 ), već je i u skladu sa širokom nadležnošću koja se općenito priznaje državama članicama u okviru izvršavanja i primjene Direktive 2001/23, koja se temelji na činjenici da je cilj te direktive samo djelomično usklađivanje područja koje se njome uređuje, a ne uvođenje ujednačene razine zaštite za cijelu Uniju na temelju zajedničkih kriterija ( 22 ).

43.

Upravo u tom sustavnom kontekstu valja ukratko podsjetiti na sudsku praksu Suda u pogledu odstupanja iz članka 5. stavka 1. Direktive 2001/23.

44.

Uvođenje pravila o tom odstupanju rezultat je razvoja sudske prakse Suda. Iako Direktiva 77/187 ne sadržava posebne odredbe u tom pogledu, Sud je u nizu presuda donesenih tijekom 80-ih i 90-ih godina priznao mogućnost odstupanja od primjene odredbi o pojedinačnoj zaštiti zaposlenika kad su nad poduzećem koje je uključeno u prijenos pokrenuti postupci u slučaju insolventnosti ( 23 ).

45.

Zakonodavac Unije nakon toga utvrdio je i kodificirao načela razvijena u toj sudskoj praksi u članku 5. stavku 1. Direktive 2001/23.

46.

Sud je prvi put tumačio članak 5. stavak 1. Direktive 2001/23 u već više puta navedenoj presudi Smallsteps koja se, kao što je prikazano, odnosila na prijenos poduzeća koji je proveden nakon proglašenja stečaja kojem je prethodio prepack u skladu s nizozemskim pravom.

47.

Sud je u toj presudi provjerio ispunjava li postupak prepacka koji je razvijen u nizozemskoj sudskoj praksi tri uvjeta koji se predviđaju člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23 i koji se navode u točki 28. ovog mišljenja te može li se stoga taj postupak obuhvatiti područjem primjene odstupanja koje se predviđa tom odredbom.

48.

Što se tiče prvog uvjeta, Sud je u tom pogledu utvrdio da s obzirom na to da je u skladu s nacionalnim pravom operacija prepacka pripremljena prije proglašenja stečaja, ali je provedena nakon toga, ona može potpadati pod pojam „stečajni postupak” u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 2001/23 ( 24 ).

49.

Što se tiče drugog uvjeta, Sud je smatrao da u situaciji kao što je ona iz glavnog postupka u tom predmetu operacija prepacka ima za glavni cilj očuvanje društva koje je u stečaju, tako da ona ne može potpadati pod područje primjene odstupanja iz članka 5. stavka 1. Direktive 2001/23. Sud je dodao da sama okolnost da se navedena operacija prepacka može odnositi i na maksimalizaciju zajedničkog namirenja vjerovnika, ne može istu pretvoriti u postupak pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja, u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 2001/23 ( 25 ).

50.

Što se tiče trećeg uvjeta, Sud je u toj presudi isključio postojanje nadzora nadležnog javnog tijela nad postupkom prepacka, pri čemu je istaknuo da je taj postupak vodila uprava poduzeća te da ni predviđeni stečajni upravitelj ni predviđeni stečajni sudac koje je imenovao sud nisu imali zakonom predviđene ovlasti. Sud je smatrao da takav postupak može u velikoj mjeri oduzeti svrhu eventualnom nadzoru nad stečajnim postupkom od strane nadležnog javnog tijela ( 26 ).

51.

Pristup koji je primijenio Sud u presudi Smallsteps zatim je potvrđen u naknadnoj sudskoj praksi.

52.

Nakon što je ponovno istaknuo potrebu uskog tumačenja članka 5. stavka 1. Direktive 2001/23, Sud je u presudi Plessers smatrao da cilj belgijskog postupka sudske reorganizacije koji je proveden s ciljem održavanja cijelog ili dijela poduzeća nije likvidacija imovine u skladu s navedenim pravnim pravilom. Sud je u istoj presudi također isključio mogućnost da je postupak proveden pod nadzorom nadležnog javnog tijela, s obzirom na to da je doseg nadzora koji je proveo sudski povjerenik zadužen za organizaciju i provedbu prijenosa u ime i za račun dužnika ograničeniji u odnosu na nadzor koji provodi odgovarajuće tijelo u okviru stečajnog postupka ( 27 ).

53.

Isto tako, Sud je u presudi TMD Friction smatrao da prijenos određenih kontinuiranih dijelova poslovanja koji provodi stečajni upravitelj u okviru postupka u slučaju insolventnosti u skladu s njemačkim pravom kojem cilj „nije likvidacija prenositeljeve imovine, nego nastavak njegovih djelatnosti nakon njezina prijenosa” ne čini „postupak pokrenut u svrhu likvidacije prenositeljeve imovine u smislu članka 5. stavka 1. navedene direktive” ( 28 ).

54.

Na prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev valja odgovoriti upravo na temelju prethodne analize, pri čemu istodobno valja pojasniti doseg drugog i trećeg uvjeta koji su potrebni za primjenu odstupanja iz članka 5. stavka 1. Direktive 2001/23, osobito u vezi s institutom takozvanog pre‑packa kako je razvijen u nizozemskom pravu.

55.

Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 5. stavak 1. Direktive 2001/23 tumačiti na način da drugi uvjet koji je u skladu s tom odredbom potreban za primjenu odstupanja koje se predviđa tom odredbom, odnosno da prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti „koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja”, treba smatrati ispunjenim kad je riječ o prijenosu poduzeća izvršenom u okviru postupka prepacka nakon kojeg slijedi stečaj prenositelja, s obzirom na posebne elemente navedene u točkama i. do vi. pitanja.

56.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da je prepack dio stečajnog postupka čiji je cilj u nizozemskom pravu likvidacija dužnikove imovine i da stečajni upravitelj u tom kontekstu treba ocijeniti je li prepack najbolji način za ostvarenje najvećeg mogućeg prihoda za sve vjerovnike. Osim toga, taj sud ističe da u ovom slučaju prepack treba zaštiti interes svih vjerovnika kao da je stečaj već proglašen i da je cilj mjere ostvariti najveći mogući prihod za vjerovnike. Činjenica da je prepack osmišljen na način da zahtijeva predviđene stečajne upravitelje i predviđenog stečajnog suca tijekom razdoblja koje prethodi stečaju bila je bitna kako bi se ostvario cilj koji se nastoji postići, odnosno da se ostvari najveći mogući prihod za vjerovnike.

57.

U tom pogledu prije svega podsjećam da se, u skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23, odstupanje koje se predviđa tim člankom i koje se odnosi na prava koja se zaposlenicima dodjeljuju člancima 3. i 4. te direktive primjenjuje kad prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti „koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja”.

58.

U ustaljenoj sudskoj praksi Sud pravi razliku između stečajnih postupaka ili sličnih postupaka u slučaju insolventnosti, „koji su pokrenuti s ciljem likvidacije imovine prenositelja” i koji su obuhvaćeni područjem primjene prethodno navedenog odstupanja, i postupaka kojima je cilj nastavljanje aktivnosti dotičnog poduzeća i koji, suprotno tomu, nisu obuhvaćeni tim odstupanjem ( 29 ).

59.

Kako bi razlikovao dvije vrste postupaka, Sud je pojasnio da postupci kojima je cilj nastavljanje aktivnosti poduzeća jesu oni koji nastoje očuvati operativnu narav poduzeća ili njegovih održivih jedinica ( 30 ). Takvi postupci osmišljeni su ili primijenjeni upravo s posebnim ciljem spašavanja operativne naravi poduzeća (ili njegovih održivih jedinica), tako da se omogući očuvanje vrijednosti koja proizlazi iz neprekinutog nastavka poslovanja tog poduzeća ( 31 ). Suprotno tomu, postupci čiji je cilj likvidacija imovine žele maksimizirati zajedničko namirenje vjerovnika ( 32 ).

60.

Međutim, u tom pogledu valja istaknuti da unatoč toj razlici u sudskoj praksi u okviru postupka u slučaju insolventnosti zapravo ne treba nužno postojati razlika između cilja koji se odnosi na spašavanje operativne prirode poduzeća i cilja koji se odnosi na maksimalizaciju zajedničkog namirenja vjerovnika. To uostalom ističe sam Sud kad upućuje na mogućnost da između tih dvaju ciljeva može postojati stanovito preklapanje ( 33 ). Stoga je sasvim moguće da se određenim postupkom nastoje ostvariti oba cilja i da u okviru tog postupka ostvarivanje jednog od tih ciljeva služi ostvarivanju drugog cilja.

61.

Naime, spašavanje operativne prirode poduzeća u stečaju ili barem njegovih održivih jedinica potencijalno omogućuje da se u okviru likvidacije prijenosom tog poduzeća ili tih jedinica postigne veća cijena u odnosu na cijenu koja bi se postigla prijenosom pojedinačnih elemenata imovine. Naime, nedvojbeno je da je vrijednost poduzeća koje i dalje normalno posluje općenito puno veća od vrijednosti njegove imovine promatrane zasebno i od vrijednosti koju bi isto poduzeće imalo kad bi se njegove ozbiljne financijske poteškoće javno razglasile ( 34 ). Osim toga, osiguravanje kontinuiteta rada također onemogućuje disperziju goodwilla, odnosno imovine (asset) koja ima svoju ekonomsku vrijednost koja pridonosi stvaranju stečajne mase vjerovnikâ. Stoga, osim što ima prednosti u pogledu zaposlenja te u socijalnom pogledu, spašavanje operativne prirode poduzeća može omogućiti maksimalizaciju zajedničkog namirenja vjerovnikâ.

62.

Sud je također pojasnio da u slučaju preklapanja dvaju vrsta ciljeva glavni cilj postupka kojim se nastoji nastaviti aktivnost poduzeća ostaje, u svakom slučaju, očuvanje dotičnog poduzeća i da sama okolnost da se navedeni postupak može odnositi i na maksimalizaciju zajedničkog namirenja vjerovnika, ne može isti pretvoriti u postupak svojstven pravu Unije „koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja” u skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23 ( 35 ).

63.

Postupak prepacka nakon kojeg slijedi stečaj, kako je razvijen u nizozemskoj sudskoj praksi i kako ga opisuje sud koji je uputio zahtjev, jest primjer postupka kojim se nastoje ostvariti oba cilja.

64.

Prodaja poduzeća u stečaju (ili njegovih jedinica koje su još održive) u takvom se postupku odvija u okviru likvidacije prenositelja koji je u stečaju i njezin je cilj maksimalizacija prihoda koje će vjerovnici ostvariti tom likvidacijom. Međutim, ta se prodaja odvija na kraju postupka prepacka, koji je osmišljen i koji se primjenjuje s ciljem i na način čiji je cilj očuvati kontinuitet poslovanja u opsegu u kojem je to moguće.

65.

Kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, iako je točno da je prepack dio stečajnog postupka kojim se nedvojbeno nastoji ostvariti maksimalizacija prihoda za vjerovnike i da se njegova konačna svrha, kao što se to navodi u točki v. prvog prethodnog pitanja, odnosi na to da se u kasnijem stečajnom postupku omogući likvidacija kojom će se poduzeće koje pripada prenositelju i koje trajno posluje (going concern) (odnosno dio tog poduzeća) prodati tako da se ostvari najveći mogući prihod za sve vjerovnike, to ne mijenja činjenicu da se pre‑packom prije svega nastoji osigurati nastavak poslovanja poduzeća ili njegovih održivih jedinica i to upravo zato što baš taj nastavak čini pretpostavku za maksimalizaciju prihoda za vjerovnike. Do te maksimalizacije dolazi zbog nastavka poslovanja poduzeća. Slijedom toga, glavni cilj postupka pre‑packa jest nastavak poslovanja poduzeća koji omogućuje ostvarenje maksimalizacije zajedničkog namirenja vjerovnika.

66.

U tom pogledu napominjem da je Sud u točki 49. presude Smallsteps istaknuo da je cilj operacije pre‑packa„priprema prijenosa poduzeća sve do najmanjih detalja, kako bi se omogućilo brzo pokretanje održivih jedinica poduzeća nakon otvaranja stečaja, s ciljem da se na taj način izbjegne prekid koji bi proizašao iz naglog obustavljanja njegovih aktivnosti na dan otvaranja stečaja, s ciljem očuvanja njegove vrijednosti kao i očuvanja radnih mjesta”. Sud je upravo s obzirom na ta obilježja postupka pre‑packa u presudi Smallsteps smatrao da postupak kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku u tom predmetu ne ispunjava drugi uvjet iz članka 5. stavka 1. Direktive 2001/23.

67.

Međutim, valja istaknuti da ta obilježja postupka pre‑packa koja je Sud utvrdio u točki 49. presude Smallsteps ne dovodi u pitanje ni sud koji je uputio zahtjev ni nizozemska vlada niti jedan drugi intervenijent pred Sudom.

68.

U ovom slučaju iz spisa i očitovanja stranaka proizlazi da je cilj operacije pre‑packa na koju se odnosi glavni postupak, kao i operacije pre‑packa koja se ispitivala u presudi Smallsteps, i to unatoč drukčijem tumačenju suda koji je uputio zahtjev, bio da se prije stečaja detaljno pripremi prijenos poduzeća u obliku going concern s ciljem očuvanja vrijednosti tog poduzeća u svrhu maksimalizacije prihoda za vjerovnike te očuvanja radnih mjesta ( 36 ). Uostalom, cilj koji se odnosi na to da se omogući nastavak poslovanja poduzeća konkretno je postignut, s obzirom na to da je novi Heiploeg kupio i upotrebljavao prostore bivšeg koncerna Heiploeg te je zadržao iste klijente i preuzeo njegove zaposlenike koji su u pravilu nastavili obavljati iste zadatke koje su prethodno obavljali na istom radnom mjestu. Ta operacija točno odgovara obilježjima koja je Sud utvrdio u točki 49. presude Smallsteps na koja se upućuje u točki 66. ovog mišljenja.

69.

Prema mojem mišljenju, elementi koje je naveo sud koji je uputio zahtjev u prvom prethodnom pitanju ne omogućuju da se ta obilježja operacije pre‑packa dovedu u pitanje i da se u ovom slučaju operaciji pripisuje cilj koji s obzirom na načela navedena u točkama 58. do 62. ovog mišljenja omogućuje da se taj cilj obuhvati područjem primjene odstupanja iz članka 5. stavka 1. Direktive 2001/23.

70.

Naime, smatram da nije relevantna činjenica da je prenositelj stvarno insolventan (točka i. prvog prethodnog pitanja) jer ta okolnost ne utječe na cilj postupka. U tom smislu valja napomenuti da je propast prenositelja opća pretpostavka i u članku 5. stavku 2. Direktive u kojem se jasno omogućuje da postoje postupci u slučaju insolventnosti, koji su stoga opravdani propašću poduzeća, i čiji cilj nije likvidacija ( 37 ).

71.

Isto vrijedi za ostvarivanje interesa vjerovnikâ u okviru postupka (na koje se odnose elementi navedeni u točkama ii., iv., v i vi. prvog prethodnog pitanja koje je uputio Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske)). Kao što je istaknuto u točkama 60. do 62., činjenica da se određenim postupkom nastoji postići taj cilj ne sprečava da se u slučaju preklapanja ciljeva taj postupak smatra postupkom čiji je cilj nastavak poslovanja poduzeća ako se tim postupkom nastoji prije svega postići taj cilj, ili drugim riječima ako je taj cilj primarni cilj tog postupka ( 38 ).

72.

Prema mojem mišljenju, stvarni učinak na cilj postupka isto tako nema ni činjenica da je prijenos ostvaren tek nakon proglašenja stečaja (točka iii. prvog prethodnog pitanja) kao ni činjenica da se, suprotno slučaju iz predmeta u kojem je donesena presuda Smallsteps, pregovori o prijenosu bivšeg koncerna Heiploeg nisu vodili s poduzećem koje je povezano s tim koncernom. Smatram da je potonji aspekt potpuno neutralan u odnosu na cilj postupka u slučaju insolventnosti, koji sasvim lako može biti cilj koji se odnosi na očuvanje poslovanja poduzeća, čak i ako je preuzimatelj subjekt koji nije povezan s prenositeljevim koncernom ( 39 ).

73.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, u skladu s pristupom koji je Sud primijenio u presudi Smallsteps i naknadnoj sudskoj praksi i koji se temelji na uskom tumačenju članka 5. stavka 1. Direktive 2001/23 smatram da postupak prepacka u nizozemskom pravu, kako ga opisuje sud koji je uputio zahtjev, predstavlja postupak koji ne ispunjava drugi uvjet koji se predviđa tom odredbom i stoga je taj postupak isključen iz područja primjene odstupanja iz te odredbe.

74.

Međutim, s obzirom na navedeno smatram da je potrebno iznijeti nekoliko važnih dodatnih razmatranja.

75.

Kao prvo, smatram da nije dvojbeno da postupci koji prethode stečaju, kao što je to postupak pre‑packa, u dijelu u kojem je njihov cilj sprečavanje i izbjegavanje ili barem smanjenje gubitaka vrijednosti i radnih mjesta koji proizlaze iz potpunog prijenosa poslovanja poduzeća nakon njegova stečaja, imaju važnu ulogu u društvu i stoga ih treba poticati ( 40 ). Stoga je potrebno izbjegavati pretjerano stroge pristupe čija je posljedica neučinkovitost takvih postupaka u praksi. U tom smislu valja razmotriti pitanje o mogućem odvraćajućem učinku na primjenu postupka kao što je postupak pre‑packa koji u određenim slučajevima može proizlaziti iz tumačenja predmetne odredbe kojom se, u slučaju prijenosa poduzeća u stečaju ili određenih dijelova tog poduzeća, od preuzimatelja zahtijeva da zaposli svu radnu snagu poduzeća u stečaju.

76.

Naime, rizik koji se navodi u očitovanjima nekoliko stranaka koje su intervenirale pred Sudom i u nizozemskoj pravnoj teoriji jest da primjena odredbe o kojoj je riječ u ovom predmetu u određenim situacijama u praksi može čak biti u suprotnosti s općim ciljem zaštite zaposlenika koji se nastoji postići samom direktivom, kako se navodi u točki 32. i sljedećim točkama ovog mišljenja. Naime, u slučaju u kojem iz gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga preuzimanje ukupne radne snage koje provodi preuzimatelj poduzeća u poteškoćama (ili određenih jedinica tog poduzeća) predstavlja odlučujući element koji sprečava nastavak poslovanja poduzeća, zahtijevanje tog preuzimanja bilo bi kontraproduktivno za interese samih zaposlenika. Drugim riječima, ako poduzeće odlazi u stečaj i mogućnost nastavka (barem djelomičnog) poslovanja objektivno pretpostavlja smanjenje radne snage ili promjenu radnih uvjeta zaposlenika poduzeća, bolje je da se preuzme samo dio zaposlenika i pod nepovoljnijim uvjetima, nego da dođe do potpunog stečaja poduzeća koji dovodi do potpunog gubitka radnih mjesta ( 41 ).

77.

Međutim, smatram da je u tom pogledu važno podsjetiti da sustav Direktive 2001/23 sadržava brojne elemente koji osiguravaju fleksibilnost koja omogućuje da se riješi navedeno pitanje.

78.

S jedne strane, valja istaknuti da iako u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 2001/23 prijenos poduzeća sam po sebi prenositelju ili preuzimatelju ne daje temelje za otpuštanje s radnoga mjesta, iz druge rečenice tog članka ipak izričito proizlazi da to ne isključuje „moguća otpuštanja iz gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, radi kojih su potrebne promjene u radnoj snazi”. Stoga je zakonodavac Unije uzeo u obzir potrebe preuzimatelja poduzeća koje su povezane s mogućim viškom osoblja, pri čemu mu je ipak naložio obvezu dokazivanja da je do otpuštanja u okviru prijenosa, kojima naravno ipak treba poštovati sva jamstva predviđena relevantnim odredbama prava Unije ili nacionalnog prava ( 42 ), došlo iz gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga ( 43 ).

79.

U tom pogledu također dodajem da iako se sama volja za smanjivanjem troškova preuzimanja poduzeća ili za sprečavanjem ili ograničavanjem financijskih problema ne može prihvatiti kao opravdan razlog u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 2001/23 ( 44 ) i iako utvrđeno stanje poteškoća u kojima se nalazi poduzeće ne može nužno i sustavno predstavljati gospodarski, tehnički ili organizacijski razlog u skladu s tom odredbom ( 45 ), smatram da ipak nije isključena mogućnost da se dokazani razlozi koji su povezani s potrebom osiguravanja opstanka poduzeća, pogona odnosno dijelova poduzeća ili pogona mogu smatrati tehničkim, gospodarskim ili organizacijskim razlozima u skladu s tom odredbom.

80.

S druge strane, iz članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/23 izričito proizlazi da kad se članci 3. i 4. te direktive primjenjuju na prijenos za vrijeme stečajnih postupaka (bez obzira na to jesu li ti postupci pokrenuti s ciljem likvidacije imovine prenositelja), države članice mogu odrediti da preuzimatelj, prenositelj ili osoba ili osobe u funkciji prenositelja na jednoj strani, i predstavnici zaposlenika na drugoj strani mogu dogovoriti, u onoj mjeri u kojoj to dopušta važeće zakonodavstvo ili praksa, izmjene odredaba i uvjeta zaposlenja zaposlenika kojima je cilj zaštita mogućnosti zapošljavanja, tako da se osigura opstanak poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona.

81.

Iz toga slijedi da u okviru manevarskog prostora koji je ostavljen državama članicama prilikom određivanja područja primjene iznimaka koje se predviđaju člankom 5. Direktive 2001/23 i koji se navodi u točki 42. ovog mišljenja, država članica može, u granicama koje se navode u tom članku, zakonodavno urediti institut kao što je institut pre‑packa i, uz poštovanje te odredbe kojom se izričito predviđa uključivanje predstavnika zaposlenika, odrediti posljedice za radna mjesta koje proizlaze iz primjene tog instituta. U ovom slučaju Kraljevina Nizozemska (još) nije iskoristila manevarski prostor koji joj je izričito priznat navedenim odredbama ( 46 ).

82.

Osim toga, u tom pogledu još želim pojasniti da smatram da se sustav odstupanja poput onog koji se predviđa člankom 5. stavkom 2. Direktive 2001/23 nužno treba temeljiti na zakonodavnom aktu jer nije dovoljno da je izvor tog sustava isključivo sudska praksa.

83.

To razmatranje proizlazi prije svega iz vrste spornih pitanja. Naime, riječ je o temeljnim socijalnim pravima zaposlenika čiju ocjenu treba zahtijevati od demokratski legitimiranih tijela, također s obzirom na uspostavu ravnoteže s mogućim suprotstavljenim interesima. Osim toga, taj zaključak odgovara objektivnoj potrebi za pravnom sigurnošću kojom se zahtijevaju jasnoća i preciznost pravnih pravila kako bi se osigurale dostupnost pravne osnove i predvidljivost situacija i pravnih odnosa koji su obuhvaćeni pravom Unije ( 47 ). Naposljetku, čini se da je zakonodavni instrument potreban s obzirom na samu prirodu diskrecijske ovlasti dodijeljene državama članicama: riječ je o ovlasti za odstupanje od odredbi koje su općenito sadržane u određenom normativnom aktu Unije koja se može izvršavati kako bi se smanjila zaštita zaposlenika ( 48 ).

84.

Kao drugo, smatram da je potrebno ukratko razmotriti izraz „pod uvjetom da to sud koji je uputio zahtjev provjeri” iz točke 50. presude Smallsteps koji je istaknuo sud koji je uputio zahtjev i koji je bio predmet vrlo različitih tumačenja u Nizozemskoj, što je dovelo do nastanka situacije pravne nesigurnosti. Sud koji je uputio zahtjev te brojni sudovi koji odlučuju o meritumu i jedan dio nizozemske pravne teorije iz tog izraza zaključuju da sud u svakom slučaju treba provjeriti odnosi li se predmet koji je pred njim u tijeku na pre‑pack kao onaj o kojem je riječ u presudi Smallsteps ili na pre‑pack na koji se ne primjenjuje navedena presuda ( 49 ).

85.

U tom pogledu valja podsjetiti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi sustav suradnje koji je ustanovljen člankom 267. UFEU‑a zasniva na jasnoj razdiobi ovlasti između nacionalnih sudova i Suda. U okviru postupka koji je uveden tim člankom činjenice utvrđuju i odredbe unutarnjeg prava tumače sudovi država članica. Nasuprot tomu, Sud je nadležan pružiti nacionalnom sudu sve odgovarajuće elemente tumačenja prava Unije i smjernice koje proizlaze iz spisa glavnog postupka te iz pisanih i usmenih očitovanja koja su mu podnesena, koje nacionalnom sudu omogućuju donošenje odluke ( 50 ).

86.

Navedeni izraz iz točke 50. presude Smallsteps te druge izraze upotrijebljene u toj presudi treba tumačiti upravo s tog aspekta ( 51 ).

87.

Međutim, valja utvrditi da ta točka 50. slijedi neposredno nakon prethodno navedene točke 49. u kojoj je Sud, kao što se to navodi u točkama 66. i 67. ovog mišljenja, istaknuo obilježja koja institut pre‑packa koji je razvijen u okviru sudske prakse ima u nizozemskom pravu i na temelju kojih je zaključio da takve operacije nisu obuhvaćene područjem primjene drugog uvjeta koji se predviđa člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23. Prema mojem mišljenju, iz toga slijedi da se provjera koju treba provesti nacionalni sud i koju Sud navodi u točki 50. presude Smallsteps ne odnosi na mogućnost navedenog suda da u svakom slučaju zasebno utvrdi je li cilj pre‑packa likvidacija u skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23. Taj izraz odnosi se, umjesto toga, na provjeru koju treba provesti nacionalni sud i koja se odnosi na to podudara li se operacija na koju se odnosi predmet koji je pred njim u tijeku s operacijom koja se opisuje u točki 49. presude Smallsteps ( 52 ), što u okviru zahtjeva za prethodnu odluku, kao što se to ističe u točki 85. ovog mišljenja, može učiniti samo nacionalni sud kao dominus činjeničnih utvrđenja.

88.

Uostalom, smatram da tumačenje članka 5. stavka 1. Direktive 2001/23, u kojem se od nacionalnog suda u okviru spora zahtijeva da provjeri u svakom slučaju zasebno odnosi li se cilj operacije pre‑packa na likvidaciju, dovodi do nedopuštene situacije pravne sigurnosti koja može dovesti do neupotrebljivosti instituta u praksi. Međutim, smatram da je zainteresiranim subjektima potrebno pružiti pravila koja omogućuju da se u svakom slučaju zasebno, ex ante te na temelju jasnih i sigurnih kriterija provjere posljedice i troškovi koji proizlaze iz primjene takve operacije.

89.

Prema mojem mišljenju, iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti na način da članak 5. stavak 1. Direktive 2001/23 treba tumačiti na način da operacija pre‑packa nakon koje slijedi stečaj i u kojoj se prijenos poduzeća ili njegovih održivih jedinica priprema sve do najmanjih detalja prije proglašenja stečaja kako bi se omogućilo brzo pokretanje poslovanja poduzeća ili njegovih održivih jedinica nakon proglašenja stečaja, s ciljem da se na taj način izbjegne prekid koji bi proizašao iz naglog obustavljanja njegovih aktivnosti na dan otvaranja stečaja te očuvaju vrijednosti i radna mjesta tog poduzeća, ne ispunjava drugi uvjet koji se predviđa tim člankom 5. stavkom 1. u pogledu odstupanja od zadržavanja prava koja se zaposlenicima dodjeljuju člancima 3. i 4. te direktive. U tom pogledu nije relevantno je li cilj koji se nastoji postići tom operacijom prepacka i maksimalizacija prihoda od odstupanja za sve vjerovnike predmetnog poduzeća i je li stečaj prenositelja neizbježan. To tumačenje ne utječe na mogućnost da u skladu sa svim jamstvima koja se predviđaju relevantnim odredbama dođe do mogućih otpuštanja iz gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, radi kojih su potrebne promjene u radnoj snazi, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 2001/23. Osim toga, države članice mogu donijeti zakonodavni okvir kojim se uređuje prepack uz poštovanje uvjetâ iz članka 5. stavka 2. navedene direktive.

90.

Svojim drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 5. stavak 1. Direktive 2001/23 tumačiti na način da je ispunjen treći uvjet koji je u skladu s tom odredbom potreban za primjenu odstupanja koje se predviđa tom odredbom, odnosno da je „[stečajni ili sličan postupak] u slučaju insolventnosti […] pod nadzorom […] nadležnog javnog tijela”, ako se prijenos poduzeća ili njegova dijela priprema u prepacku prije proglašenja stečaja a provodi nakon proglašenja stečaja, s obzirom na posebne elemente navedene u točkama i. do vi. pitanja.

91.

U tom pogledu, s obzirom na odgovor koji predlažem u pogledu prvog prethodnog pitanja i iz kojeg prema mojem mišljenju proizlazi da postupak pre‑packa ne ispunjava drugi uvjet koji se predviđa člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23, smatram da nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje. Stoga samo podredno navodim sljedeća razmatranja.

92.

Prije svega ističem da se i u ovom slučaju čini da su primjenjiva razmatranja Suda iz točaka 53. i 54. te prve rečenice točke 55. presude Smallsteps odnosno, s jedne strane, da predviđeni stečajni upravitelj i predviđeni stečajni sudac nemaju formalne ovlasti na temelju zakona – kao što to uostalom ističe sud koji je uputio zahtjev u točki i. drugog pitanja – i, s druge strane, činjenica da u praksi upravno tijelo poduzeća vodi pregovore i donosi odluke prilikom pripreme prodaje ( 53 ).

93.

Što se tiče okolnosti koje je sud koji je uputio zahtjev naveo u točkama ii. i vi. drugog pitanja i koje se odnose na interese kojima se mora voditi predviđeni stečajni upravitelj u pripremnoj fazi te na zahtjeve objektivnosti i neovisnosti koji trebaju odlikovati navedenog stečajnog upravitelja i predviđenog stečajnog suca, te okolnosti ne utječu na to da ta tijela nemaju zakonom predviđene ovlasti. U tom pogledu ističem da u svrhu ispunjenja trećeg uvjeta nije relevantno utvrditi interese kojima se ta tijela trebaju voditi ili zahtjeve koje trebaju zadovoljiti, nego treba utvrditi stvarne ovlasti kojima ta tijela raspolažu.

94.

Što se tiče okolnosti navedene u točki iii. drugog pitanja, odnosno da se „zadaće predviđenog stečajnog upravitelja i predviđenog stečajnog suca ne razlikuju […] od zadaća stečajnog upravitelja i stečajnog suca”, čini se da ni ta okolnost ne može dovesti u pitanje to da tijela imenovana u fazi koja prethodi proglašenju stečaja nemaju zakonom predviđene ovlasti.

95.

U pogledu ovlasti suda da u okviru kasnijeg stečajnog postupka imenuje drugog stečajnog upravitelja ili stečajnog suca od predviđenog, što je okolnost koju navodi sud koji je uputio zahtjev u točki v. drugog pitanja, smatram da je dovoljno istaknuti da se ta okolnost ne odnosi na djelotvornost ovlasti predviđenog stečajnog upravitelja i predviđenog stečajnog suca, nego da je to okolnost koja se može ostvariti u fazi koja slijedi nakon proglašenja stečaja.

96.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da se na pitanja koja je uputio Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) odgovori na sljedeći način:

Članak 5. stavak 1. Direktive 2001/23 treba tumačiti na način da operacija pre‑packa nakon koje slijedi stečaj i u kojoj se prijenos poduzeća ili njegovih održivih jedinica priprema sve do najmanjih detalja prije proglašenja stečaja kako bi se omogućilo brzo pokretanje poslovanja poduzeća ili njegovih održivih jedinica nakon proglašenja stečaja, s ciljem da se na taj način izbjegne prekid koji bi proizašao iz naglog obustavljanja njegovih aktivnosti na dan otvaranja stečaja te očuvaju vrijednosti i radna mjesta tog poduzeća, ne ispunjava drugi uvjet koji se predviđa tim člankom 5. stavkom 1. u pogledu odstupanja od zadržavanja prava koja se zaposlenicima dodjeljuju člancima 3. i 4. te direktive. U tom pogledu nije relevantno je li cilj koji se nastoji postići tom operacijom pre‑packa i maksimalizacija prihoda od odstupanja za sve vjerovnike predmetnog poduzeća i je li stečaj prenositelja neizbježan. To tumačenje ne utječe na mogućnost da u skladu sa svim jamstvima koja se predviđaju relevantnim odredbama dođe do mogućih otpuštanja iz gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, radi kojih su potrebne promjene u radnoj snazi, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 2001/23. Osim toga, države članice mogu donijeti zakonodavni okvir kojim se uređuje pre‑pack uz poštovanje uvjetâ iz članka 5. stavka 2. navedene direktive.