1.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje, s jedne strane, članka 4. stavka 1. točaka (a) i (c) i članka 9. stavka 1. Uredbe (EU) br. 1307/2013 ( 2 ) o utvrđivanju pravila za izravna plaćanja poljoprivrednicima u programima potpore u okviru zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) i, s druge strane, članka 60. Uredbe (EU) br. 1306/2013 ( 3 ) o financiranju, upravljanju i nadzoru ZPP‑a.

2.

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između, s jedne strane, društva SC Avio Lucos SRL (u daljnjem tekstu: Avio Lucos) i, s druge strane, Agențije de Plăți și Intervenție pentru Agricultură – Centrul județean Dolj (Agencija za plaćanja i intervencije u poljoprivredi, Okružni centar u Dolju, Rumunjska; u daljnjem tekstu: APIA Dolj) i Agențije de Plăți și Intervenție pentru Agricultură (APIA) – Aparat Central (Agencija za plaćanja i intervencije u poljoprivredi, Rumunjska; u daljnjem tekstu: APIA) u pogledu zahtjeva za poništenje odluke APIA‑e Dolj kojom se odbija zahtjev za plaćanje koji je Avio Lucos podnio na temelju programa jedinstvenih plaćanja po površini za poljoprivrednu godinu 2015.

3.

Iako je Sud već imao priliku tumačiti prethodno navedene dvije uredbe ( 4 ), osobito u okviru sporova u koje je bila uključena APIA ( 5 ), ovaj predmet odnosi se na potpuno nova pitanja vezano za tumačenje propisa Unije o mjerama izravne potpore u okviru ZPP‑a. Konkretno, u ovom predmetu, koji se rješava usporedno s predmetom C‑116/20 ( 6 ), Avio Lucos, od Suda se u biti traži da pojasni u kojoj se mjeri pravu Unije i konkretno Uredbi br. 1307/2013 protivi nacionalni propis, donesen u okviru programa jedinstvenih plaćanja po površini, kojim se kao uvjet prihvatljivosti plaćanja predviđa da aktivnost ispaše na određenim poljoprivrednim površinama treba provoditi sa životinjama kojima se uzgaja sâm poljoprivrednik, čime se isključuje dodjela financijske potpore (pravnoj ili fizičkoj) osobi koja takvu aktivnost obavlja posredstvom neke druge osobe. U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev traži i pojašnjenja pojma „aktivni poljoprivrednik” iz te uredbe, kao i klauzule o izbjegavanju predviđene u članku 60. Uredbe br. 1306/2013.

4.

Člankom 60. Uredbe br. 1306/2013., naslovljenim „Klauzula o izbjegavanju”, određuje se:

„Ne dovodeći u pitanje posebne odredbe, niti jedna pogodnost koju predviđa sektorsko poljoprivredno zakonodavstvo ne odobrava se fizičkoj ili pravnoj osobi za koju se utvrdi da su uvjeti za stjecanje tih pogodnosti stvoreni umjetno i suprotno ciljevima tog zakonodavstva.”

5.

Uvodne izjave 3., 7. i 10. Uredbe br. 1307/2013 glase:

[…]

[…]

6.

Člankom 4. te uredbe, naslovljenim „Definicije i povezane odredbe”, određuje se:

„1.   Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

2.   Države članice:

[…]

[…]

3.   Kako bi se osigurala pravna sigurnost, Komisija je ovlaštena donijeti delegirane akte u skladu s člankom 70. kojima se utvrđuje:

[…]

[…]”

7.

Člankom 9. navedene uredbe, naslovljenim „Aktivni poljoprivrednik”, u stavcima 1. do 3. predviđa se:

„1.   Izravna plaćanja ne dodjeljuju se fizičkim ili pravnim osobama ili skupinama fizičkih ili pravnih osoba čije se poljoprivredne površine pretežno prirodno održavaju u stanju pogodnom za pašu ili uzgoj i koji na tim površinama ne obavljaju minimalnu aktivnost definiranu od strane država članica u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (b).

2.   Izravna plaćanja ne dodjeljuju se fizičkim ili pravnim osobama ili skupinama fizičkih ili pravnih osoba koje upravljaju zračnim lukama, željezničkim poduzećima, vodoopskrbnim poduzećima, agencijama za nekretnine, trajnim sportskim i rekreativnim terenima.

Prema potrebi, države članice mogu na popis naveden u prvom podstavku, na temelju objektivnih i nediskriminirajućih kriterija, dodati slične nepoljoprivredne djelatnosti ili aktivnosti te ih kasnije mogu odlučiti povući s popisa.

Osoba ili skupina koje spadaju u područje primjene prvog ili drugog podstavka smatra se međutim aktivnim poljoprivrednikom ako u obliku koji zahtijevaju države članice pruži provjerljive dokaze koji pokazuju da:

3.   Pored stavaka 1. i 2., države članice mogu na temelju objektivnih i nediskriminirajućih kriterija odlučiti da neće dodijeliti izravna plaćanja fizičkim ili pravnim osobama ili skupinama fizičkih ili pravnih osoba:

[…]”

8.

U skladu sa svojim člankom 74., Uredba br. 1307/2013 počela se primjenjivati 1. siječnja 2015.

9.

Uvodne izjave 4., 6., 10. i 16. Delegirane uredbe (EU) br. 639/2014 ( 7 ) glase:

[…]

[…]

[…]

10.

Člankom 4. te delegirane uredbe, naslovljenim „Okvir za kriterije održavanja poljoprivredne površine u stanju pogodnom za ispašu ili uzgoj”, određuje se:

„1.   Za potrebe članka 4. stavka 1. [točke] (c) [pod]točke ii. Uredbe [br. 1307/2013], kriterije koje poljoprivrednici trebaju zadovoljiti kako bi ispunili obvezu održavanja poljoprivredne površine u stanju pogodnom za ispašu ili uzgoj bez da pripremne djelatnosti prelaze uobičajene poljoprivredne metode ili strojeve utvrđuju države članice na bilo koji ili oba sljedeća načina:

2.   Pri utvrđivanju kriterija iz stavka 1., države članice mogu razlikovati različite vrste poljoprivrednih površina.”

11.

Člankom 5. navedene delegirane uredbe, naslovljenim „Okvir za minimalne djelatnosti na poljoprivrednim površinama prirodno održavanima u stanju pogodnom za ispašu ili uzgoj”, predviđa se:

„Za potrebe članka 4. stavka 1. [točke] (c) [pod]točke iii. Uredbe [br. 1307/2013], minimalna je djelatnost koju utvrđuju države članice, a koja će se provoditi na poljoprivrednim površinama prirodno održavanima u stanju pogodnom za ispašu ili uzgoj, barem jedna godišnja djelatnost koju provodi poljoprivrednik. Ako je to opravdano iz ekoloških razloga, države članice mogu odlučiti uzeti u obzir i djelatnosti koje se izvršavaju jednom svake druge godine.”

12.

Članak 10. iste delegirane uredbe, naslovljen „Slučajevi u kojima su poljoprivredne površine uglavnom površine prirodno održavane u stanju pogodnom za ispašu ili uzgoj”, koji se nalazi u odjeljku 3., naslovljenom „Aktivni poljoprivrednik”, glasi kako slijedi:

„1.   Za potrebe članka 9. stavka 1. Uredbe [br. 1307/2013], smatra se da fizička ili pravna osoba, ili skupina fizičkih ili pravnih osoba, posjeduje poljoprivredne površine koje se uglavnom održavaju u stanju pogodnom za ispašu ili uzgoj ako takve površine čine više od 50 % svih poljoprivrednih površina prijavljenih u skladu s člankom 72. stavkom 1. točkom (a) Uredbe [br. 1306/2013].

2.   Članak 9. stavak 1. Uredbe [br. 1307/2013] ne primjenjuje se na fizičku ili pravnu osobu, ili skupinu fizičkih ili pravnih osoba, koja na površinama prirodno održavanima u stanju pogodnom za ispašu ili uzgoj provodi poljoprivrednu djelatnost u smislu članka 4. stavka 1. [točke] (c) [pod]točke i. Uredbe [br. 1307/2013].”

13.

Člankom 2.146 Građanskog zakonika donesenog Legeom nr. 287 privind Codul civil (Zakon br. 287 od 17. srpnja 2009. ( 8 )), koji uređuje posudbu, određuje se da je „posudba […] besplatan ugovor kojim jedna strana, nazvana ,posuditelj’, predaje pokretnu ili nepokretnu imovinu drugoj strani, nazvanoj ,posudovnik’, kako bi je potonja upotrebljavala, uz obvezu da je vrati nakon određenog vremena”.

14.

Člankom 2. Ordonanțe de urgență nr. 34 privind organizarea, administrarea și exploatarea pajiștilor permanente și pentru modificarea și completarea Legii fondului funciar nr. 18/1991 (Hitna vladina uredba br. 34 o uređenju, upravljanju i iskorištavanju trajnih pašnjaka te izmjeni i dopuni Zakona o zemljištu br. 18/1991 ( 9 )) od 23. travnja 2013. određuje se:

„Za potrebe ove uredbe, primjenjuju se sljedeći pojmovi i izrazi:

[…]

[…]”

15.

Člankom 2. Ordonanțe de urgență a Guvernului (OUG) nr. 3 pentru aprobarea schemelor de plăți care se aplică în agricultură în perioada 2015‑2020 și pentru modificarea articolului 2 din Legea nr. 36/1991 privind societățile agricole și alte forme de asociere în agricultură (Hitna vladina uredba br. 3 o odobrenju programâ plaćanja koji se primjenjuju na poljoprivredu u razdoblju 2015. – 2020. i o izmjeni članka 2. Zakona br. 36/1991 o poljoprivrednim društvima i drugim oblicima udruživanja u području poljoprivrede) od 18. ožujka 2015., u verziji koja je bila na snazi 1. srpnja 2015. ( 10 ), određuje se:

„1.   Za potrebe ove hitne uredbe, sljedeći pojmovi definiraju se kako slijedi:

[…]

[…]

2.   U smislu stavka 1. točke (f), izraz ,poljoprivredna djelatnost’, ovisno o slučaju, znači:

[…]

16.

Člankom 7. OUG‑a br. 3/2015 predviđa se:

„1.   Korisnici plaćanja su aktivni poljoprivrednici, fizičke i/ili pravne osobe koje obavljaju poljoprivrednu djelatnost u svojstvu korisnikâ poljoprivrednih površina i/ili zakoniti posjednici životinja u skladu sa zakonodavstvom koje je na snazi. […]

[…]”

17.

Članak 8. OUG‑a br. 3/2015 glasi kako slijedi:

„1.   Kako bi mogli imati pravo na izravna plaćanja predviđena člankom 1. stavkom 2., poljoprivrednici trebaju:

[…]

[…]

[…]

6.   Dokumenti kojima se dokazuje uporaba poljoprivrednih zemljišta i držanje stada određeni su uredbom ministrula agriculturii, pădurilor și dezvoltării rurale (ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja, Rumunjska) i prilažu ih, ovisno o slučaju, svi podnositelji prilikom predaje zahtjeva za jedinstveno plaćanje. Plaćanje se ne odobrava za površine ili stada za koje ti dokumenti nisu priloženi.”

18.

Člankom 2. Ordinula ministrului agriculturii și dezvoltării rurale nr. 619 pentru aprobarea criteriilor de eligibilitate, condițiilor specifice și a modului de implementare a schemelor de plăți prevăzute la articolul 1 alineatele (2) și (3) din Ordonanța de urgență a Guvernului nr. 3/2015 pentru aprobarea schemelor de plăți care se aplică în agricultură în perioada 2015‑2020 și pentru modificarea articolului 2 din Legea nr. 36/1991 privind societățile agricole și alte forme de asociere în agricultură, precum și a condițiilor specifice de implementare pentru măsurile compensatorii de dezvoltare rurală aplicabile pe terenurile agricole, prevăzute în Programul Național de Dezvoltare Rurală 2014‑2020 (Odluka ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja br. 619 o odobrenju kriterija za dopuštenost, posebnih uvjeta i načina provedbe programa plaćanja iz članka 1. stavaka 2. i 3. [OUG‑a br. 3/2015] te o posebnim uvjetima za provedbu kompenzacijskih mjera za ruralni razvoj koji se primjenjuju na poljoprivredna zemljišta u okviru Nacionalnog programa ruralnog razvoja 2014. – 2020.) od 6. travnja 2015., u verziji koja je bila na snazi 1. srpnja 2015. ( 11 ), određuje se:

„Za potrebe ove uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

19.

Člankom 7. stavkom 3. te odluke predviđa se:

„Korisnici trajnih pašnjaka, fizičke ili pravne osobe privatnog prava, osim onih navedenih u stavku 1. i članku 6. stavku 1., koji obavljaju barem minimalnu poljoprivrednu djelatnost na trajnim pašnjacima koji su im na raspolaganju na temelju zakonskih uvjeta , kako je definirana u članku 2. stavku 2. točki (d) [OUG‑a br.o3/2015], u svojstvu aktivnih poljoprivrednika, moraju u trenutku podnošenja zahtjeva za jedinstveno plaćanje APIA‑i dostaviti dokumente predviđene člankom 5. stavkom 1., člankom 5. stavkom 2. točkom (a), člankom 5. stavkom 2. točkom (b) podtočkom i., člankom 5. stavkom 2. točkama (c) i (d), a prema potrebi i:

[…]”

20.

Članak 8. stavak 1. navedene odluke glasi kako slijedi:

„Dokumenti povezani sa zakonskim držanjem životinja koji su predani u skladu s člankom 8. stavkom 1. točkom (n) [OUG‑a br.o3/2015] predviđeni su Odlukom [Autoritateje Națională Sanitară Veterinară și pentru Siguranța Alimentelor (Državno tijelo za veterinarsko zdravstvo i sigurnost hrane)] br. 40/2010.

[…]”

21.

Avio Lucos društvo je osnovano u skladu s rumunjskim pravom čija je glavna djelatnost „pružanje potpore proizvodnji usjeva”.

22.

Avio Lucos podnio je 1. srpnja 2015. APIA‑i Dolj zahtjev za plaćanje u okviru programa jedinstvenih plaćanja po površini za poljoprivrednu godinu 2015., za površinu od 170,36 hektara pašnjaka, odnosno općinskih trajnih travnjaka namijenjenih pojedinačnoj uporabi.

23.

U tu svrhu dostavio je niz dokumenata, među kojima i ugovor o koncesiji sklopljen 28. siječnja 2013. s Općinskim vijećem Općine Podari (Rumunjska), vezano za pašnjak koji se nalazi u toj općini ( 12 ) (u daljnjem tekstu: ugovor o koncesiji), kao i šest ugovora o posudbi (davanju na korištenje) koje je to društvo u travnju 2015. sklopilo s različitim vlasnicima životinja i na temelju kojih je tim vlasnicima dopustilo da besplatno provode ispašu svojih životinja na zemljištu dobivenom u koncesiju (u daljnjem tekstu: ugovori o posudbi). Usto, u svojem zahtjevu za jedinstveno plaćanje Avio Lucos naveo je da posjeduje životinje koje sudjeluju u njegovoj poljoprivrednoj djelatnosti, odnosno 24 goveda starija od dvije godine, jedno govedo mlađe od šest mjeseci, te 60 koza i 20 kopitara (konja) starijih od šest mjeseci.

24.

Odlukom od 20. listopada 2017., APIA Dolj odbila je taj zahtjev za jedinstveno plaćanje zbog neispunjavanja uvjeta prihvatljivosti, uz obrazloženje da Avio Lucos nije osigurao minimalno opterećenje od 0,3 UG po hektaru (u daljnjem tekstu: zahtijevano minimalno opterećenje) za cjelokupnu površinu pašnjaka od 170,36 hektara. Naime, prema mišljenju APIA‑e Dolj, ispašu su vršili vlasnici životinja na koje se upućuje u prethodnoj točki ovog mišljenja, a ne Avio Lucos, koji sam nije posjedovao dovoljno životinja da bi mogao ispuniti zahtijevano minimalno opterećenje.

25.

Avio Lucos podnio je protiv te odluke prethodnu žalbu koju je APIA Dolj odbila odlukom od 4. siječnja 2018.

26.

Avio Lucos je protiv tih dviju odluka APIA‑e Dolj podnio tužbu Tribunalulu Dolj – Secția de contencios administrativ și fiscal (Viši sud u Dolju, Vijeće za upravne i porezne sporove, Rumunjska; u daljnjem tekstu: Viši sud u Dolju), koju je on odbio presudom od 28. siječnja 2018.

27.

Tribunalul Dolj (Viši sud u Dolju) je odbijanje zahtjeva za jedinstveno plaćanje koji je podnio Avio Lucos u biti temeljio na neispunjavanju zahtijevanog minimalnog opterećenja za cijelu površinu pašnjaka od 170,36 hektara. Konkretno, taj je sud po službenoj dužnosti istaknuo dva prigovora nedopuštenosti koji se temelje, s jedne strane, na ništavosti ugovora o koncesiji ( 13 ) i, s druge strane, na ništavosti ugovora o posudbi ( 14 ). Navedeni je sud u biti smatrao da je ugovor o koncesiji sklopljen protivno nacionalnom pravu osobito jer Avio Lucos na datum sklapanja tog ugovora nije imao status uzgajivača životinja i jer je zahtijevano minimalno opterećenje trebalo biti ispunjeno tog datuma, a ne naknadno. S obzirom na to da društvo nije imalo pravo uzeti u koncesiju pašnjake Općine Podari, njegov zahtjev za jedinstveno plaćanje ne može se odobriti. Avio Lucos stvorio je stoga umjetne uvjete kako bi ostvario pravo na isplatu u okviru programa financijske potpore, s isključivim ciljem ostvarivanja prednosti protivne tom programu. Slijedom toga, unatoč formalnom poštovanju kriterija predviđenih nacionalnim propisom, dokumenti koje je Avio Lucos podnio u potporu svojem zahtjevu za jedinstveno plaćanje nisu se mogli uzeti u obzir u potporu tom zahtjevu. Konačno, široko tumačenje pojma „uzgajivač životinja” protivno je pravu Unije s obzirom na to da se nacionalna tijela mogu pozvati isključivo na podatke zabilježene u nacionalnom sustavu za pojedinačnu identifikaciju i registriranje životinja kako bi odbila zatraženu pomoć a da pritom ne provedu druge provjere u skladu s presudom od 21. srpnja 2011., Nagy (C‑21/10, EU:C:2011:505).

28.

Avio Lucos podnio je žalbu protiv te presude, koja je trenutačno u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev, Curteom de Apel Alba Iulia (Žalbeni sud u Albi Iuliji, Rumunjska), u kojoj među ostalim tvrdi da je Tribunalula Dolj (Viši sud u Dolju) pogrešno zaključio da se nije poštovao uvjet prihvatljivosti, odnosno svojstvo vlasnika/uzgajivača životinja. Naime, postojanje ili nepostojanje svojstva uzgajivača životinja nije relevantno i ne može dovesti do odbijanja zahtjeva za jedinstveno plaćanje s obzirom na to da se taj zahtjev nije odnosio na uzgoj životinja, nego na održavanje zemljišta za ispašu ispašom životinja. APIA je pak zatražila da se ta žalba odbije.

29.

Sud koji je uputio zahtjev naglašava da se, u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkama (a) i (c) Uredbe br. 1307/2013, pojam „poljoprivrednik” osobito odnosi na fizičku ili pravnu osobu koja obavlja „poljoprivrednu djelatnost”, koja se u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (c) podtočkom iii. te uredbe može sastojati od provođenja minimalne aktivnosti, koju su definirale države članice, na poljoprivrednim površinama koje se prirodno održavaju u stanju pogodnom za ispašu ili uzgoj. Što se tiče takve minimalne aktivnosti, člankom 4. stavkom 2. navedene uredbe državama članicama ostavlja se mogućnost da je same odrede. Međutim, rumunjski je zakonodavac u tom pogledu predvidio da poljoprivrednu djelatnost treba obavljati sa životinjama kojima se koristi sâm poljoprivrednik, pri čemu se isključuje dodjela financijske potpore svakoj fizičkoj ili pravnoj osobi koja takvu aktivnost provodi posredstvom neke druge osobe, što je, prema APIA‑inu mišljenju, slučaj društva Avio Lucos.

30.

Taj sud želi znati protivi li se članku 4. Uredbe br. 1307/2013 takav nacionalni propis kojim se utvrđuje da se minimalna aktivnost koju treba provoditi na poljoprivrednim površinama sastoji od ispaše sa životinjama kojima se koristi poljoprivrednik. Ako se takav propis ne protivi pravu Unije, navedeni sud pita treba li članak 4. stavak 1. točke (a) i (c), kao i članak 9. stavak 1. Uredbe 1307/2013 tumačiti na način da se „aktivnim poljoprivrednikom” može smatrati pravna osoba koja je sklopila ugovor o koncesiji, kao u ovom slučaju, i koja posjeduje životinje na temelju ugovora o posudbi koji su besplatno sklopljeni s fizičkim osobama. Usto, s obzirom na to da je Avio Lucos s formalnog gledišta ispunio kriterije za dopuštenost predviđene nacionalnim pravom, isti sud pita može li sklapanje ugovora o koncesiji i ugovora o posudbi poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku biti obuhvaćeno pojmom „umjetno stvoreni uvjeti” iz članka 60. Uredbe br. 1306/2013.

31.

U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

32.

Pisana očitovanja podnijeli su Avio Lucos, APIA i APIA Dolj, češka i rumunjska vlada te Europska komisija.

33.

Sud je u skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika odlučio nastaviti s postupkom bez održavanja rasprave. Sud je dopisom od 24. veljače 2021. sudu koji je uputio zahtjev poslao zahtjev za pojašnjenje, na koji se on odazvao, te je strankama glavnog postupka, odnosno rumunjskoj vladi i Komisiji, postavio pitanja na koja je zatražio pisani odgovor i na koja je odgovoreno u za to određenom roku.

34.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita protivi li se Uredbi br. 1307/2013 nacionalni propis kojim se utvrđuje da se minimalna aktivnost koju treba provoditi na poljoprivrednim površinama koje se redovno održavaju u stanju pogodnom za ispašu sastoji od ispaše sa životinjama kojima se koristi poljoprivrednik.

35.

Uvodno smatram korisnim pojasniti opseg tog prvog pitanja.

36.

Najprije valja istaknuti da je očito da se, s obzirom na tekst navedenog pitanja i neovisno o okolnosti da sud koji je uputio zahtjev općenito upućuje na Uredbu br. 1307/2013, to isto pitanje odnosi na tumačenje članka 4. te uredbe i, konkretno, njegova stavka 1. točke (c) podtočke iii. i stavka 2. točke (b). Naime, osim što navedeni sud konkretno upućuje na te odredbe u obrazloženju svojeg zahtjeva za prethodnu odluku, Rumunjska je mjerodavni nacionalni propis prema kojem se ispaša treba provoditi uz jamstvo zahtijevanog minimalnog opterećenja sa životinjama koje uzgaja poljoprivrednik, prema navodima suda koji je uputio zahtjev i rumunjske vlade, donijela u okviru određivanja minimalne aktivnosti koju treba provoditi na poljoprivrednoj površini, u skladu s člankom 4. stavkom 2. navedene uredbe.

37.

Nadalje, kao što je to potvrdila rumunjska vlada, izraz „poljoprivredne površine koje se redovno održavaju”, koji je naveden u prvom pitanju i kojim se preuzima tekst članka 2. stavka 2. točke (d) OUG‑a br. 3/2015, treba shvatiti kao sinonim izraza „poljoprivredne površine koje se prirodno održavaju”, navedenog u članku 4. stavku 1. točki (c) podtočki iii. i članku 4. stavku 2. točki (b) Uredbe br. 1307/2013.

38.

Konačno, valja napomenuti da izraz „životinje kojima se koristi poljoprivrednik”, koji se nalazi u tekstu prvog pitanja i koji se odnosi na pojam „uzgoj” iz članka 2. stavka 2. točke (d) OUG‑a br. 3/2015, nije definiran u nacionalnom pravu. U skladu s objašnjenjima rumunjske vlade, pojam „životinje kojima se koristi poljoprivrednik” preklapa se i s pojmom „držanja” životinja predviđenog člankom 8. stavkom 6. OUG‑a br. 3/2015, kao i s pojmom „posjednik životinja”, predviđenim člankom 2. točkom (m) Odluke br. 619/2015. Stoga uporabom tog izraza naglasak nije stavljen na postupak uzgoja životinja, nego na njihovo „držanje”. Naime, u nacionalnom je pravu „posjednik životinja” osoba koja „trajno posjeduje životinje kao vlasnik životinja i/ili vlasnik poljoprivrednog gospodarstva ili koja privremeno posjeduje životinje kao osoba kojoj su one povjerene na čuvanje tijekom cijele godine za koju se podnosi zahtjev […]” ( 15 ), što je šire značenje od pojma „uzgajivač životinja”.

39.

Iz toga slijedi da svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se nacionalni propis prema kojem minimalnu aktivnost ispaše na poljoprivrednim površinama koje se prirodno održavaju u stanju pogodnom za takvu ispašu treba provoditi sa životinjama koje posjeduje sâm poljoprivrednik ( 16 ) članku 4. stavku 1. točki (c) podtočki iii. i članku 4. stavku 2. točki (b) Uredbe br. 1307/2013.

40.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i njezin kontekst te zadane ciljeve propisa kojeg je dio ( 17 ).

41.

Kao prvo, u pogledu teksta odredbi Uredbe br. 1307/2013 navedenih u točki 39. ovog mišljenja, te odredbe ne predviđaju konkretno da takvu aktivnost, u ovom slučaju ispašu, kako bi ona bila obuhvaćena pojmom „poljoprivredna djelatnost”, treba provoditi sa životinjama kojima se poljoprivrednik sam koristi ili ih posjeduje ( 18 ). Tim se odredbama to izričito ni ne zabranjuje.

42.

Naime, u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (c) podtočkom iii. Uredbe br. 1307/2013, „poljoprivredna djelatnost” znači, među ostalim, „provođenje minimalne aktivnosti, definirane od strane država članica, na poljoprivrednim površinama koje se prirodno održavaju u stanju pogodnom za pašu ili uzgoj”. Usto, na temelju članka 4. stavka 2. te uredbe, države članice određuju, „kad je to primjenjivo”, minimalne aktivnosti koje treba provesti na takvim površinama. Člankom 5. Delegirane uredbe br. 639/2014 uspostavlja se okvir za te minimalne aktivnosti te se navodi da je to „barem jedna godišnja djelatnost koju provodi poljoprivrednik”.

43.

Osim tog uvjeta, u pogledu dosega pojma „minimalna poljoprivredna djelatnost” koja se provodi na poljoprivrednim površinama koje se prirodno održavaju u stanju pogodnom za ispašu ili uzgoj, ne predviđa se nikakvo ograničenje s obzirom na to da ga definira dotična država članica. Stoga, iako tekst prethodno navedenih odredbi Uredbe br. 1307/2013 državama članicama nedvojbeno ostavlja određeni manevarski prostor da odrede minimalnu aktivnost koju se mora obavljati, on ne omogućuje davanje konačnog odgovora na pitanje omogućuje li takav prostor da se odredi uvjet u pogledu vlasništva, posjedovanja ili uzgoja životinja koje se koriste za ispašu ( 19 ).

44.

Kao drugo, određene se tvrdnje mogu izvesti iz konteksta kojim je obuhvaćen članak 4. stavak 1. točka (c) podtočka iii. Uredbe br. 1307/2013. Stoga ističem da se tom uredbom, u skladu s njezinim člankom 1. točkom (b) podtočkom i., utvrđuju posebna pravila za program jedinstvenih plaćanja po površini s obzirom na to da se u uvodnoj izjavi 3. navedene uredbe pojašnjava da bi ta uredba trebala sadržavati „[s]ve osnovne elemente” vezane za isplate potpore Unije poljoprivrednicima. U potonjoj se uvodnoj izjavi utvrđuju i uvjeti za pristup plaćanjima koji su neraskidivo povezani s navedenim osnovnim elementima. Naime, uvjet da za ostvarivanje prava na jedinstvena plaćanja po površini minimalnu poljoprivrednu aktivnost treba provoditi sa životinjama koje uzgaja sâm poljoprivrednik može se smatrati dodatnim zahtjevom koji nije predviđen pravom Unije.

45.

U tom pogledu valja istaknuti da se člankom 4. stavkom 3. točkom (b) Uredbe br. 1307/2013 predviđa da je, kako bi se osigurala pravna sigurnost, Komisija ovlaštena donositi delegirane akte u skladu s člankom 70. te uredbe kojima se utvrđuje okvir unutar kojeg države članice definiraju takvu minimalnu aktivnost, što se navodi i u uvodnoj izjavi 7. navedene uredbe. Komisija je, među ostalim, upravo na toj pravnoj osnovi donijela Delegiranu uredbu br. 639/2014. Međutim, kao što je to prethodno navedeno, člankom 5. te delegirane uredbe pojašnjava se da je minimalna aktivnost „barem jedna godišnja djelatnost koju provodi poljoprivrednik”, što očito ide u prilog tumačenju prema kojem se minimalna aktivnost, kao što je nalaganje minimalnog broja stoke ili godišnja košnja ( 20 ), mora odnositi na samu površinu ili način na koji se provodi ispaša (ili uzgoj), pri čemu se najprije pojašnjava da aktivnost treba provoditi „poljoprivrednik”.

46.

U tom pogledu, iako je točno da ujednačenim definiranjem pojma „poljoprivrednik” Uredba br. 1307/2013 ne pravi razliku između poljoprivrednika koji su vlasnici i poljoprivrednika koji su uzgajivači životinja, ili pak onih koji se koriste životinjama drugih osoba na temelju ugovora o posudbi ili najmu, ipak ostaje činjenica da aktivnost treba provoditi sâm poljoprivrednik, u ovom slučaju „uzgajivač životinja”. Osim toga, u uvodnoj izjavi 16. Delegirane uredbe br. 639/2014 podsjeća se da se prava na plaćanja trebaju dodijeliti osobi koja ima ovlasti za donošenje odluka, dobitke i financijske rizike povezane s poljoprivrednom djelatnosti na zemljištu za koje se ta dodjela zahtijeva ( 21 ).

47.

U tom smislu, čini mi se da je zahtjev prema kojem u okviru provođenja minimalne aktivnosti ispaše treba osigurati minimalno opterećenje osobito sa „životinjama kojima se koristi poljoprivrednik”, u smislu članka 2. stavka 2. točke (d) OUG‑a br. 3/2015, u skladu s odredbama Uredbe br. 1307/2013 s obzirom na to da se elementom „korištenja” u biti ne dodaje dodatni zahtjev koji bi bio protivan pravu Unije. Naime, s obzirom na pojam „poljoprivrednik” u smislu Uredbe br. 1307/2013 i uvodne izjave 16. Delegirane uredbe br. 639/2014, valja pretpostaviti da životinje koje su stavljene na raspolaganje za ispašu obično posjeduje poljoprivrednik koji se koristi predmetnim pašnjakom. Međutim, s obzirom na to da je riječ o tumačenju nacionalnog prava, na sudu je koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan za tumačenje i primjenu nacionalnog prava, da provjeri može li se smatrati da je pojam „korištenje životinja” u smislu članka 2. stavka 2. točke (d) OUG‑a br. 3/2015 u skladu s pojmom „poljoprivrednik” u smislu Uredbe br. 1307/2013, s obzirom na uvodnu izjavu 16. Delegirane uredbe br. 639/2014.

48.

Kao treće i posljednje, čini se da ciljevi koji se nastoje postići predmetnim propisom potvrđuju usklađenost nacionalnog zakonodavstva i odredbi Uredbe br. 1307/2013. U tom pogledu valja podsjetiti na to da je na temelju članka 39. stavka 1. točke (b) UFEU‑a cilj ZPP‑a, među ostalim, osigurati primjeren prihod poljoprivrednicima, osobito povećanjem zarade osobama koje se bave poljoprivrednim djelatnostima ( 22 ). Naime, izravna plaćanja odobravaju se poljoprivrednicima jer ZPP želi pojačati njihov prihod. U tom smislu ističem, kao prvo, da se Uredbom br. 1307/2013, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 10., nastoji osigurati bolja usmjerenost potpore u korist poljoprivrednika kako bi se izbjeglo da se potpora dodijeli fizičkim ili pravnim osobama čija poslovna namjena nije ili je samo marginalno usmjerena na poljoprivrednu djelatnost. Kao drugo, tom se uredbom želi omogućiti i da se izravna plaćanja dodijele manjim poljoprivrednicima kojima je to honorarni posao jer oni izravno doprinose vitalnosti ruralnih područja. Naime, valja podsjetiti na to da je jedan od ciljeva ZPP‑a osigurati primjeren životni standard poljoprivrednog stanovništva i tako pridonijeti očuvanju ruralnih područja. Kao treće, na temelju uvodne izjave 2. te uredbe, jedan od glavnih ciljeva i jedan od ključnih zahtjeva reforme ZPP‑a jest smanjenje administrativnog opterećenja.

49.

Stoga treba utvrditi, s obzirom na ta tri cilja, može li se nalaganje kriterija u pogledu osobe zadužene za uzgoj ili posjedovanje životinja smatrati uvjetom za ostvarivanje prava na jedinstvena plaćanja po površini.

50.

U tom pogledu, što se tiče cilja bolje usmjerenosti potpore u korist poljoprivrednika, rumunjska je vlada najprije istaknula da je rumunjski zakonodavac donošenjem predmetnog nacionalnog propisa imao za cilj pojednostavljivanje izravnog pristupa predmetnim pašnjacima što je moguće većem broju vlasnika ili posjednika životinja, a ne osobama koje poljoprivredne djelatnosti provode posredstvom druge osobe. S tog stajališta, smatram da je činjenica da poljoprivrednik mora sâm posjedovati svoje životinje u skladu s tim ciljem s obzirom na to da je, osim ako se ne dokaže suprotno, aspekt preraspodjele potpore ograničen kada poljoprivrednik koji ne posjeduje vlastite životinje primi jedinstveno plaćanje koje tek uzgredno koristi poljoprivrednicima koji posuđuju svoje životinje. Osim toga, kada se poljoprivrednik koristi životinjama koje pripadaju posuditeljima, on obično ne preuzima nikakav rizik ili obvezu koja uobičajeno proizlazi iz djelatnosti uzgoja životinja.

51.

Nadalje, valja napomenuti da ista razmatranja vrijede i u pogledu cilja da se osigura primjeren životni standard poljoprivrednog stanovništva i tako pridonese očuvanju ruralnih područja, bez obzira što se, kada je riječ o potonjem cilju, takvo očuvanje može osigurati kada tražitelj potpore iskorištava životinje koje pripadaju posuditeljima ( 23 ).

52.

Konačno, što se tiče cilja smanjenja administrativnog opterećenja, valja podsjetiti na to da je Sud već smatrao da se ni Uredbom br. 1307/2013 ni bilo kojim drugim propisom Unije ne zahtijeva podnošenje isprave o vlasništvu niti ikakvog dokaza o pravu uporabe u prilog zahtjevu za dodjelu prava na plaćanje kako bi se dokazalo da su prijavljeni prihvatljivi hektari na raspolaganju podnositelju zahtjeva. Naime, Sud je u tom pogledu presudio da države članice raspolažu marginom prosudbe u pogledu isprava i dokaza koje treba zahtijevati od podnositelja zahtjeva za potporu ( 24 ). Međutim, prilikom korištenja marginom prosudbe o dokazima koje treba dostaviti u prilog zahtjevu za potporu, primjerice u pogledu mogućnosti obvezivanja podnositelja zahtjeva da podnese valjanu pravnu ispravu kojom dokazuje svoje pravo uporabe površina za koje podnosi svoj zahtjev, države članice moraju poštovati zadane ciljeve predmetnog zakonodavstva Unije i opća načela prava Unije, osobito načelo proporcionalnosti ( 25 ). U tom smislu i po analogiji, zahtijevanje eventualnog dokaza da podnositelj zahtjeva za potporu sâm uzgaja životinje moglo bi se shvatiti kao „administrativno opterećenje” koje mi se ipak čini sasvim usklađenim i proporcionalnim s dvama prethodnim ciljevima, a osobito s ciljem pojednostavljivanja izravnog pristupa predmetnim pašnjacima što je moguće većem broju poljoprivrednika koji posjeduju životinje. Naime, čini mi se da ne postoje drugi manje ograničavajući načini da se provjeri djeluje li podnositelj zahtjeva zapravo kao posrednik i stoga kao komercijalno poduzeće čija je djelatnost samo marginalno povezana s poljoprivrednom djelatnosti.

53.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prvo prethodno pitanje odgovori da članak 4. stavak 1. točku (c) podtočku iii. i članak 4. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 1307/2013 treba tumačiti na način da im se u načelu ne protivi nacionalni propis prema kojem minimalnu aktivnost ispaše na poljoprivrednim površinama koje se prirodno održavaju u stanju pogodnom za takvu ispašu treba provoditi sa životinjama čiji je vlasnik sâm poljoprivrednik.

54.

Svojim drugim prethodnim pitanjem koje postavlja u slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 1. točke (a) i (c), kao i članak 9. stavak 1. Uredbe br. 1307/2013 tumačiti na način da pojam „aktivni poljoprivrednik” u smislu tih odredbi obuhvaća pravnu osobu koja je sklopila ugovor o koncesiji za površinu za ispašu koja je u vlasništvu općine i koja se u svrhu ispaše na toj površini besplatno koristi posuđenim životinjama čiji su vlasnici fizičke osobe.

55.

Iz teksta članka 9. Uredbe br. 1307/2013, naslovljenog „Aktivni poljoprivrednik”, i konkretno iz njegova stavka 1. ( 26 ) proizlazi da se izravna plaćanja ne dodjeljuju fizičkim ili pravnim osobama ili skupinama fizičkih ili pravnih osoba čije se poljoprivredne površine pretežno prirodno održavaju u stanju pogodnom za pašu ili uzgoj i koji na tim površinama ne obavljaju minimalnu aktivnost definiranu od strane država članica u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (b) te uredbe, što je navedeno i u njezinoj uvodnoj izjavi 10.

56.

U ovom slučaju nije sporno da su predmetne poljoprivredne površine uglavnom površine koje se prirodno održavaju u stanju pogodnom za pašu ili uzgoj u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 1307/2013. Usto, iz teksta te odredbe jasno proizlazi da se poljoprivrednik koji na tim površinama ne obavlja minimalnu aktivnost koju su definirale države članice, u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (c) podtočkom iii. te uredbe, ne smatra „aktivnim poljoprivrednikom” i stoga mu treba uskratiti svako izravno plaćanje.

57.

Ipak se postavlja pitanje može li se kao „aktivni poljoprivrednik” kvalificirati osoba koja predmetnu minimalnu aktivnost ne provodi sama s vlastitim životinjama, nego se u tu svrhu koristi životinjama koje je besplatno posudila od drugih poljoprivrednika.

58.

Kao prvo, valja utvrditi, kao i u okviru prvog prethodnog pitanja, da odgovor ne proizlazi iz teksta prethodno navedenih odredbi. Naime, točno je da je cilj članka 9. Uredbe br. 1307/2013 da se iz izravnih plaćanja, osobito u skladu s njegovim stavkom 3., isključe fizičke ili pravne osobe „(a) čije poljoprivredne aktivnosti čine samo neznatan dio njihove ukupne gospodarske djelatnosti, i/ili (b) čija se glavna djelatnost ili predmet poslovanja ne sastoji od obavljanja poljoprivredne djelatnosti”. Međutim, taj se članak ne može tumačiti na način da se njime iz izravnih plaćanja isključuje fizičke ili pravne osobe koje se za provođenje minimalne aktivnosti koriste posuđenim životinjama.

59.

Kao drugo, kontekst u kojem se nalazi navedeni stavak pruža nekoliko korisnih smjernica. Stoga se u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1307/2013 pojam „poljoprivrednik” odnosi na osobu „čije se poljoprivredno gospodarstvo nalazi na prostornom području primjene Ugovorâ […] i koja obavlja poljoprivrednu djelatnost” ( 27 ).

60.

Međutim, člankom 4. stavkom 1. točkom (b) te uredbe pojam „poljoprivredno gospodarstvo” definira se kao „sve jedinice koje se upotrebljavaju za poljoprivredne djelatnosti i kojima upravlja poljoprivrednik […]” ( 28 ). Sud je u tom pogledu pojasnio da su poljoprivredne površine dio gospodarstva poljoprivrednika „kad on ima ovlast upravljati njima u svrhu obavljanja poljoprivredne aktivnosti, tj. kad on u pogledu tih površina raspolaže dovoljnom autonomijom za obavljanje poljoprivredne djelatnosti” ( 29 ).

61.

U tom se kontekstu može postaviti pitanje mogu li se životinje, čiji su vlasnici fizičke osobe koje su ih besplatno posudile pravnoj osobi, koja im za potrebe ispaše daje na raspolaganje površine za ispašu, smatrati da su obuhvaćene „poljoprivrednim gospodarstvom” tog poljoprivrednika.

62.

Smatram da odgovor na to pitanje ovisi o činjeničnom okviru, osobito o činjenici posjeduje li takva pravna osoba stvarne ovlasti za donošenje odluka preuzimanjem financijskih rizika povezanih s predmetnom poljoprivrednom djelatnosti ( 30 ).

63.

U ovom slučaju, s obzirom na to da je riječ o ispitivanju koje je isključivo činjenične prirode, na sudu je koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan utvrditi i ocijeniti nacionalno pravo, da provjeri omogućuju li ugovori o posudbi društvu Avio Lucos da zadrži ovlasti za donošenje odluka, dobitke i financijske rizike u pogledu minimalne aktivnosti ispaše na površini za ispašu od 170,36 hektara ( 31 ). Podnositelj zahtjeva koji obavlja poljoprivrednu djelatnost s „posuđenim” životinjama ipak se u načelu može smatrati „aktivnim poljoprivrednikom”. U tom pogledu valja utvrditi da je djelatnost „aktivnog poljoprivrednika” podvrgnuta ispunjenju uvjeta da podnositelj zahtjeva posjeduje prihvatljive hektare koji su mu na raspolaganju, kao što se to predviđa člankom 36. stavkom 5. Uredbe br. 1307/2013. Drugim riječima, poljoprivrednik mora raspolagati dovoljnom autonomijom u svrhu obavljanja svoje poljoprivredne djelatnosti ( 32 ), tako da obavljanje djelatnosti s posuđenim životinjama nema za učinak da se tom poljoprivredniku uskrate sve ovlasti za donošenje odluka u pogledu poljoprivredne djelatnosti.

64.

Kao treće i posljednje, što se tiče cilja iz članka 4. stavka 1. točaka (a) i (c), kao i članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1307/2013, valja podsjetiti na to da je cilj ZPP‑a, među ostalim, osigurati primjeren prihod poljoprivrednicima, primjerice povećanjem zarade osobama koje se bave poljoprivrednim djelatnostima. Naime, izravna plaćanja odobravaju se poljoprivrednicima jer ZPP želi podržati njihov prihod. U tom smislu definicija „aktivnog poljoprivrednika”, koja eventualno uključuje i osobe koje obavljaju djelatnost u okviru koje se koriste životinjama na temelju ugovora o posudbi, u načelu nije protivna tim ciljevima.

65.

Međutim, može se postaviti pitanje može li se takav cilj postići ako in fine korisnik mjera izravne potpore nije poljoprivrednik koji sâm provodi minimalnu aktivnost sa svojim životinjama, nego posrednik koji je sklopio ugovor o koncesiji pašnjaka s lokalnim općinama.

66.

U tom pogledu, uzimajući u obzir ciljeve navedene u uvodnoj izjavi 10. Uredbe br. 1307/2013, s obzirom na to da poljoprivredna djelatnost nije marginalna, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, smatram da nije važno provodi li poljoprivrednik minimalnu aktivnost sa svojim ili posuđenim životinjama.

67.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na drugo prethodno pitanje odgovori da članak 4. stavak 1. točke (a) i (c) te članak 9. stavak 1. Uredbe br. 1307/2013 treba tumačiti na način da pojam „aktivni poljoprivrednik” u smislu tih odredbi obuhvaća fizičku ili pravnu osobu koja je sklopila ugovor o koncesiji za površinu za ispašu koja je u vlasništvu općine i koja se, u svrhu ispaše na toj površini, koristi posuđenim životinjama čiji su vlasnici fizičke osobe, kada ta osoba djeluje kao poljoprivrednik u smislu članka 4. stavka 1. točke (a) te uredbe i pritom zadržava kontrolu nad poljoprivrednim gospodarstvom koje obuhvaća tu površinu, u pogledu upravljanja, dobiti i financijskih rizika.

68.

Svojim trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li sklapanje ugovora o koncesiji i ugovora o posudbi poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku biti obuhvaćeno pojmom „umjetno stvoreni uvjeti” iz članka 60. Uredbe br. 1306/2013.

69.

U skladu s tim člankom 60., ne dovodeći u pitanje posebne odredbe, niti jedna pogodnost koju predviđa sektorsko poljoprivredno zakonodavstvo ne odobrava se fizičkoj ili pravnoj osobi za koju se utvrdi da su uvjeti za stjecanje tih pogodnosti stvoreni umjetno i suprotno ciljevima tog zakonodavstva.

70.

Tekst članka 60. u bitnome odgovara članku 29. Uredbe br. 1782/2003 u kojem se preuzima kodifikacija postojeće sudske prakse prema kojoj se pojedinci ne mogu s namjerom prijevare ili zlouporabe pozivati na pravna pravila Unije ( 33 ).

71.

U svojoj presudi Slancheva sila ( 34 ), čiji bi se zaključci čini mi se mogli primijeniti na ovaj predmet, Sud je naglasio da, u slučaju kada neka aktivnost formalno ispunjava kriterije prihvatljivosti potrebne za dodjelu potpore ( 35 ), dokazivanje zlouporabe potencijalnog korisnika takve potpore zahtijeva, s jedne strane, skup objektivnih okolnosti iz kojih proizlazi da se, bez obzira na formalno poštovanje pretpostavki predviđenih relevantnim propisom Unije, ne postiže cilj tog propisa i, s druge strane, subjektivni element koji se sastoji od volje za stjecanjem koristi koja proizlazi iz navedenog propisa, tako da se umjetno stvore uvjeti potrebni za njezino stjecanje. Na nacionalnom je sudu da u konačnici provede potrebne provjere.

72.

Smatram da se to ustaljeno načelo te sudske prakse može po analogiji primijeniti u ovom predmetu.

73.

Naime, s jedne strane, što se tiče objektivnog elementa, valja još jednom uputiti na cilj predmetne potpore i utvrditi je li taj cilj postignut ili nije. U tom su pogledu i APIA i rumunjska vlada naglasile da je cilj nacionalnog propisa bio osigurati da se poljoprivredna djelatnost obavlja u vlastito ime, a ne posredstvom druge osobe, što odgovara jednom od ciljeva ZPP‑a ( 36 ). Međutim, ako osoba koja ne posjeduje potreban broj životinja za obavljanje ispaše sklopi ugovor o koncesiji i ugovore o posudbi poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, to samo po sebi ne znači da postoji „umjetno stvoreni” uvjet u smislu članka 60. Uredbe br. 1306/2013, ali se na taj način mogu zaobići predmetna izravna plaćanja jednog dijela poljoprivrednog stanovništva, odnosno fizičkih osoba koje pasu vlastite životinje na predmetnim pašnjacima.

74.

S druge strane, što se tiče subjektivnog elementa, valja uzeti u obzir sve relevantne elemente ovog slučaja kako bi se utvrdilo je li Avio Lucos želio steći korist koja proizlazi iz propisa Unije tako što je „umjetno” stvorio uvjete potrebne za njezino stjecanje. Među njima se mogu nalaziti, protivno primjenjivom nacionalnom pravu, sklapanje ugovora o koncesiji ili pak sklapanje ugovora o posudbi iz kojih proizlazi da je u konačnici posuđen pašnjak s obzirom na to da su ispašu provele fizičke osobe koje su vlasnici životinja, a ne Avio Lucos.

75.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na treće prethodno pitanje odgovori da sklapanje ugovora o koncesiji pašnjaka između fizičke ili pravne osobe i općine te podugovaranje aktivnosti ispaše s ciljem primanja izravnih plaćanja u okviru programa jedinstvenih plaćanja po površini samo po sebi ne predstavlja „umjetno stvoreni” uvjet u smislu članka 60. Uredbe br. 1306/2013, osim ako se na temelju svih relevantnih elemenata ne pokaže da je cilj sklapanja takvih ugovora bio protivan ciljevima koji se nastoje postići sektorskim poljoprivrednim zakonodavstvom.

76.

S obzirom na navedeno, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputila Curtea de Apel Alba Iulia (Žalbeni sud u Albi Iuliji, Rumunjska) odgovori kako slijedi: