1.

U svojem pokusu s mačkom u kutiji fizičar Schrödinger ( 2 ) dokazao je da izvan područja kvantne fizike biće ili predmet može istovremeno imati samo jedno stanje. Mačka je mogla biti samo mrtva ili živa. Isto tako, osoba, uz iznimku onih koje su sveprisutne što je ipak rezervirano za bogove, može biti prisutna samo na jednom mjestu ili odsutna s tog mjesta. Ona, dakle, ne može biti istovremeno odsutna i prisutna. To je, međutim, zaključak do kojeg je Opći sud Europske unije došao u rješenju od 29. siječnja 2020., WV/ESVD ( 3 ), odlučivši da se može smatrati da se dužnosnik, iako je bio nazočan na svojem radnom mjestu, nalazio u situaciji „neopravdanog izostanka” jer nije obavljao posao koji mu je povjeren u skladu s njegovim obvezama na temelju Pravilnika o osoblju i da, slijedom toga, nema pravo na primanja zbog tog „neodobrenog izostanka”.

2.

Žalbu protiv tog rješenja podnijela je osoba WV, dužnosnica Europske unije raspoređena u Europsku službu za vanjsko djelovanje (ESVD), protiv koje je iz gore navedenih razloga odlučeno da joj se obustave primanja za 72 kalendarska dana na temelju članka 60. prvog stavka Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), u verziji primjenjivoj na spor povodom kojeg je ova žalba podnesena ( 4 ).

3.

Iako su sudovi Unije već tumačili pojam „neodobreni izostanak” u smislu tog članka, njihova sudska praksa odnosi se na situacije u kojima je dužnosnik bio odsutan sa svojeg radnog mjesta zbog navodnih ili dokazanih zdravstvenih razloga ili zbog korištenja prava na štrajk ili pak radi sindikalnog zastupanja ( 5 ). Pitanje koje se postavlja u okviru ove žalbe je novo, s obzirom na to da je Sud ovdje pozvan pojasniti smisao i doseg pojma „izostanak” dužnosnika u kontekstu u kojem je on na svojem radnom mjestu ( 6 ) izrazio namjeru da ne radi unutar svoje službe i volju da ne obavlja poslove koji su mu povjereni, niti da pomaže svojim nadređenima ili im se stavi na raspolaganje, u skladu sa zahtjevima utvrđenima u člancima 21. i 55. Pravilnika o osoblju.

4.

U skladu sa zahtjevom Suda, ovo će se mišljenje ograničiti na ispitivanje tog pitanja istaknutog u okviru petog dijela jedinog žalbenog razloga.

5.

Nakon iznošenja analize predložit ću Sudu da presudi da su osnovani prigovori koje je žaliteljica iznijela glede tumačenja članka 60. prvog stavka Pravilnika o osoblju koje je Opći sud prihvatio. Naime, mislim da se dužnosnik koji povrijedi svoje radne obveze tijekom svojeg radnog vremena ne može smatrati odsutnim s radnog mjesta u smislu te odredbe.

6.

U glavi II. Pravilnika o osoblju, koja se odnosi na „[p]rava i obveze dužnosnika”, članak 21. prvi stavak određuje:

„Dužnosnik svojim nadređenima pomaže i savjetuje ih neovisno o svom položaju; odgovoran je za obavljanje poslova koji su mu dodijeljeni.”

7.

U glavi IV. Pravilnika o osoblju, naslovljenoj „Uvjeti rada dužnosnika”, članak 55. određuje:

„1.   Dužnosnici u aktivnoj službi na raspolaganju su svojoj instituciji u bilo koje vrijeme.

2.   Redovno tjedno radno vrijeme je u rasponu od 40 do 42 sata; a broj sati u radnom danu određuje tijelo za imenovanje. […]

3.   Od dužnosnika se, međutim, može zahtijevati da zbog potreba službe ili sigurnosnih pravila bude u pripravnosti na radnom mjestu ili kod kuće i izvan redovnog radnog vremena. […]

[…]”

8.

Članak 60. prvi stavak Pravilnika o osoblju određuje:

„Dužnosnik ne može izostati s posla bez prethodnog dopuštenja neposredno nadređenoga, osim u slučaju bolesti ili nesreće. Ne dovodeći u pitanje stegovne mjere koje se mogu primijeniti, svaki utvrđeni neodobreni izostanak oduzima se od dužnosnikovoga godišnjeg odmora. Ako je dužnosnik iskoristio cijeli godišnji odmor, gubi pravo na primitke od rada za odgovarajuće razdoblje.”

9.

Unutar glave VI. Pravilnika o osoblju, naslovljene „Stegovne mjere”, članak 86. određuje:

„1.   Dužnosnik ili bivši dužnosnik koji namjerno ili iz nepažnje povrijedi obveze koje proizlaze iz ovog Pravilnika o osoblju može zbog toga stegovno odgovarati.

[…]

3.   Stegovna pravila, postupci i mjere te pravila i postupci u vezi s upravnim istragama utvrđeni su Prilogom IX.”

10.

Članak 9. stavak 1. Priloga IX. Pravilniku o osoblju, koji se odnosi na stegovni postupak, predviđa da tijelo za imenovanje može primijeniti jednu od sljedećih sankcija: pisano upozorenje, ukor, odgodu napredovanja na viši stupanj u razdoblju od jednog do 23 mjeseca, nazadovanje na niži stupanj, privremeni prelazak u niži razred u razdoblju od 15 dana do jedne godine; prelazak u niži razred u istoj funkcijskoj skupini, razvrstavanje u nižu funkcijsku skupinu, s prelaskom u niži razred ili bez njega, udaljavanje s radnog mjesta i, po potrebi, pro tempore smanjenje mirovine ili uskraćivanje na određeno vrijeme dijela iznosa naknade za invalidnost, pri čemu se učinak ove mjere ne može odnositi na uzdržavanike dužnosnika.

11.

Okolnosti spora, kako su izložene u točkama 1. do 48. pobijanog rješenja, mogu se za potrebe predmetnog žalbenog postupka sažeti na sljedeći način.

12.

Tužiteljica je od 1. siječnja 2011. raspoređena u ESVD. Više je puta bila premještena prije nego što je 16. studenoga 2016. u interesu službe raspoređena u odsjek PRISM. Nakon što je 16. siječnja 2017. obaviještena o tome da se njezini izostanci smatraju „neodobrenima” i da još nije viđena u svojem uredu, tužiteljica se 10. veljače 2017. obratila svojim nadređenima glede svojih izostanaka. Dopisom od 3. travnja 2017. ona je poslala liječničku potvrdu kako bi opravdala svoje izostanke od 30. i 31. ožujka 2017. i od 3. travnja 2017. Dopisom od 10. travnja 2017. tužiteljica je upozorila svoje nadređene da su izostanci neopravdano zavedeni u Sysperu, informatičkom sustavu za upravljanje osobljem, od kojih neki s budućim datumima.

13.

Dana 25. i 26. travnja 2017. tužiteljica je razmijenila poruke elektroničke pošte sa svojim načelnikom odjela glede činjenice da je načelnik odsjeka ocijenio da nazočnost tužiteljice u uredu uprava smatra neodobrenim izostankom. Načelnik odjela je, među ostalim, iznio tužiteljici uvjete koje treba ispuniti da bi se smatrala „nazočnom” na poslu.

14.

Dana 12. rujna 2017. tužiteljičin načelnik odjela uputio joj je obavijest u kojoj se navodilo da je u razdoblju od 1. siječnja do 14. srpnja 2017. tužiteljica zabilježila osamdeset i pet kalendarskih dana neopravdanih izostanaka koji će se odbiti od njezinih primanja u skladu s člankom 60. Pravilnika o osoblju.

15.

Dana 27. studenoga 2017. ESVD je spornom odlukom obavijestio tužiteljicu da je procjena njezinih neopravdanih izostanaka revidirana, to jest da je 9 dana pretvoreno u godišnji odmor i da će se ekvivalent od 72 dana odbiti od njezine plaće. Dana 7. prosinca 2017. tužiteljica je obaviještena o iznosu koji će se od veljače 2018. obustavljati od njezinih primanja.

16.

Dana 3. siječnja 2018. tužiteljica je na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju podnijela žalbu protiv sporne odluke, nakon čega je 6. veljače 2018. Komisijin Ured za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) izvršio obustavu njezinih primanja na temelju te odluke.

17.

Dana 2. svibnja 2018. tijelo za imenovanje odbilo je žalbu koju je podnijela tužiteljica ( 7 ).

18.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 2. kolovoza 2018. tužiteljica je pokrenula postupak za, s jedne strane, poništenje sporne odluke i odluke o odbijanju žalbe i, s druge strane, za povrat iznosa koji su neopravdano odbijeni od njezinih primanja, uvećanih za zatezne kamate.

19.

Tužiteljica je istaknula jedini žalbeni razlog u okviru kojeg se pozvala na više pogrešaka koje se tiču prava temeljenih na povredi Pravilnika o osoblju i općih načela prava Unije ( 8 ). U sklopu navoda o pogreškama koje se tiču prava, tužiteljica je tvrdila da su spomenutim odlukama povrijeđeni članci 21., 55. i 60. Pravilnika o osoblju s obzirom na to da je podnijela dokaz o svojoj nazočnosti u prostorijama unutar svoje službe u danima koji su smatrani neodobrenim izostancima.

20.

Pobijanim rješenjem Opći je sud tu tužbu odbacio kao djelomično očito nedopuštenu i odbio kao djelomično očito pravno neosnovanu.

21.

Glede argumenata koje je tužiteljica istaknula u odnosu na navodnu povredu članaka 21., 55. i 60. Pravilnika o osoblju, Opći je sud u točki 67. pobijanog rješenja utvrdio da su oni očito pravno neosnovani.

22.

Razmatrajući usklađenost sporne odluke i odluke o odbijanju žalbe, Opći je sud prije svega u točki 71. tog rješenja na temelju teksta članaka 21., 55. i 60. Pravilnika o osoblju ispitao obveze koje dužnosnik ima na temelju članaka 21. i 55. Pravilnika o osoblju kao i narav sankcije predviđene u članku 60. prvom stavku Pravilnika o osoblju u slučaju njegovog neodobrenog izostanka. Presudio je sljedeće:

„Iz teksta tih odredbi proizlazi, kao prvo, da je dužnosnik dužan pomagati i savjetovati svoje nadređene i da je odgovoran za obavljanje poslova koji su mu dodijeljeni (članak 21. Pravilnika o osoblju) te, kao drugo, da u bilo kojem trenutku mora biti na raspolaganju instituciji (članak 55. Pravilnika o osoblju). Naposljetku i kao treće, članak 60. Pravilnika o osoblju sankcionira svaki neodobreni izostanak tako da se isti oduzima od godišnjeg odmora zainteresirane osobe. Ako je dužnosnik iskoristio cijeli godišnji odmor, on, prema istom članku, gubi pravo na primitke od rada za odgovarajuće razdoblje.”

23.

Potom je u točkama 73. do 78. pobijanog rješenja Opći sud izložio elemente koji dokazuju tužiteljičinu povredu obveza koje ima na temelju članaka 21. i 55. Pravilnika o osoblju. Nakon što je istaknuo činjenicu da je tužiteljica iskazala namjeru da ne radi unutar odsjeka u koji je bila premještena i volju da ne pomaže svojim nadređenima, ne obavlja poslove koji su joj povjereni i ne stavi se na raspolaganje ESVD‑u u bilo kojem trenutku, Opći je sud presudio da tužiteljica očito nije poštovala uvjete propisane člancima 21. i 55. Pravilnika o osoblju.

24.

U točki 79. pobijanog rješenja Opći je sud iz toga zaključio sljedeće:

„Proizlazi da, pod pretpostavkom da se dokaže da je tužiteljica stvarno bila nazočna u prostorijama ESVD‑a kao što ona to tvrdi, ostaje činjenica da je jasnim očitovanjem namjere da ne radi unutar odsjeka PRISM iz razloga što se htjela usredotočiti samo na administrativna pitanja povezana sa svojim premještajem, tužiteljica očito nije poštovala uvjete propisane člancima 21. i 55. Pravilnika o osoblju. Stoga se ESVD‑u ne može predbaciti da je smatrao da se tužiteljica nalazila u situaciji neopravdanih izostanaka. Osim toga, budući da njezini nadređeni nisu prethodno odobrili izostanke koje je ESVD utvrdio, obustava od plaće za 72 kalendarska dana nije posljedica nepoštovanja zahtjeva predviđenih člankom 60. Pravilnika o osoblju (vidjeti po analogiji presudu od 16. prosinca 2010., Lebedef/Komisija,T‑364/09 P, EU:T:2010:539, t. 24. do 26.).”

25.

U točki 80. pobijanog rješenja Opći je sud naposljetku pojasnio da njegov zaključak ne dovodi u pitanje činjenica da je tužiteljica dostavila dokaze koji potvrđuju njezinu nazočnost u uredu. On smatra da se na temelju tih dokaza ne može dokazati niti da je tužiteljica pomagala svojim nadređenima obavljajući poslove koji su joj povjereni, niti da se u bilo kojem trenutku stavila na raspolaganje instituciji u skladu s obvezama koje proizlaze iz članaka 21. i 55. Pravilnika o osoblju.

26.

S obzirom na te elemente, Opći je sud zaključio da se tužiteljica nalazila u situaciji neodobrenog izostanka koja je opravdala obustavu njezinih primanja u skladu s člankom 60. prvim stavkom Pravilnika o osoblju.

27.

Na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, žaliteljica je podnijela tajništvu Suda 7. svibnja 2020. žalbu protiv pobijanog rješenja kojom je pokrenut žalbeni postupak.

28.

Žaliteljica zahtijeva od Suda da ukine pobijano rješenje, naloži ESVD‑u snošenje troškova obaju postupaka i predmet vrati Općem sudu na ponovno odlučivanje o tužbi.

29.

ESVD traži da se žalba odbaci jer je nedopuštena ili barem odbije kao neosnovana, te zahtijeva od Suda da žaliteljici naloži snošenje troškova postupka.

30.

Podsjećam da će se, u skladu sa zahtjevom Suda, ovo mišljenje ograničiti samo na analizu petog dijela jedinog žalbenog razloga, a osobito na njegov prvi prigovor.

31.

Kako bi se bolje shvatio okvir tog ispitivanja, pojašnjavam da se peti dio jedinog žalbenog razloga koji je žaliteljica istaknula sastoji od dvaju prigovora. Prvim prigovorom na koji će se ovo mišljenje usredotočiti žaliteljica prigovara Općem sudu da je pogrešno primijenio odredbe predviđene u članku 60. prvom stavku Pravilnika o osoblju, time što je presudio da se smatra da se dužnosnik nalazi u situaciji „neopravdanog izostanka” u smislu tog članka u slučaju kad, iako je nazočan u prostorijama institucije, ne ispunjava obveze redovitosti i dostupnosti utvrđene u člancima 21. i 55. Pravilnika o osoblju. Žaliteljica tvrdi da se u takvom slučaju mogao pokrenuti samo stegovni postupak, koji u slučaju sankcije ne predviđa obustavu primanja.

32.

Drugim prigovorom žaliteljica prigovara Općem sudu da je iskrivio činjenice time što je zaključio da se ona nalazi u situaciji neopravdanih izostanaka, iako je fizički bila nazočna na svojem radnom mjestu.

33.

ESVD smatra da su ti argumenti neosnovani. Konkretno tvrdi da je Opći sud s pravom istaknuo da članak 60. prvi stavak Pravilnika o osoblju sankcionira svaki neodobreni izostanak i podrazumijeva stvarnu nazočnost na radnom mjestu, pri čemu zahtijeva da dužnosnik mora ispunjavati dva kumulativna uvjeta iz članaka 21. i 55. Pravilnika o osoblju, to jest pomagati svojim nadređenima u sklopu obavljanja poslova koji su mu povjereni i, u tu svrhu, biti na raspolaganju instituciji u bilo kojem trenutku.

34.

Uvodno želim pojasniti da ću svoju analizu ograničiti na tumačenje pojma „neodobreni izostanak” dužnosnika u smislu članka 60. prvog stavka Pravilnika o osoblju, iako Opći sud upućuje i na pojam „neopravdani izostanak” tog dužnosnika.

35.

Naime, u točki 79. pobijanog rješenja Opći je sud presudio, kao prvo, da u slučaju kad dužnosnik ne poštuje radne obveze koje ima na temelju članaka 21. i 55. Pravilnika o osoblju, njegovi nadređeni mogu smatrati da se nalazi u situaciji „neopravdanih izostanaka”, i to unatoč njegovoj nazočnosti na radnom mjestu. Potom je Opći sud zaključio da takav izostanak, ako ga neposredno nadređeni nije prethodno odobrio, u bitnome jest „neodobreni izostanak” u smislu članka 60. prvog stavka Pravilnika o osoblju, tako da je moguće izvršiti obustavu njegovih primanja za broj dana izostanka.

36.

Žaliteljica se zbog kršenja svojih radnih obveza dakle nalazi u situaciji „neopravdanog izostanka” i prije nego što dođe u situaciju „neodobrenog izostanka” u smislu članka 60. prvog stavka Pravilnika o osoblju ako ne postoji prethodno odobrenje koje u tu svrhu daje njezin neposredno nadređeni.

37.

No, svaki od tih pojmova upućuje na posebno pravno uređenje predviđeno Pravilnikom o osoblju. Iako je pojam „neodobreni izostanak” obuhvaćen člankom 60. prvim stavkom Pravilnika o osoblju, čija je povreda istaknuta u predmetnoj žalbi, na pojam „neopravdani izostanak” se, naprotiv, odnosi članak 59. Pravilnika o osoblju koji uređuje izostanak dužnosnika zbog bolesti ili nesreće. Na temelju te odredbe on se nalazi u situaciji neopravdanog izostanka kada u propisanom roku nije predočio liječničku potvrdu, kada se liječnički pregled u organizaciji institucije nije mogao obaviti zbog razloga pripisivih dužnosniku ili kada se tim pregledom ili pregledom koji obavi neovisni liječnik utvrdi da je on sposoban obavljati svoje dužnosti. U tim okolnostima, ne dovodeći u pitanje moguću provedbu stegovnog postupka, neopravdani izostanak dužnosnika oduzima se od njegova godišnjeg odmora ili, ako je on iskoristio cijeli godišnji odmor, od njegovih primanja.

38.

Tumačenje pobijanog rješenja ne omogućuje da se utvrde razlozi zbog kojih se Opći sud pozvao na pojam „neopravdani izostanak”, odnosno radi li se o primjeni članka 59. Pravilnika o osoblju – u kojem slučaju bi mi se analiza činila pogrešnom i suprotnom obvezi obrazlaganja – ili to upućivanje proizlazi iz jezičnih razlika koje postoje među verzijama članka 59. Pravilnika o osoblju na engleskom i francuskom jeziku. Naime, u verziji tog članka na engleskom jeziku, pojam „neodobreni izostanak” ponekad se koristi umjesto pojma „neopravdani izostanak” koji se rabi u verziji na francuskom jeziku ( 9 ).

39.

Neovisno o tome, s obzirom na to da se prigovori žaliteljice odnose samo na navodnu povredu članka 60. Pravilnika o osoblju, ograničit ću svoju analizu na tumačenje pojma „neodobreni izostanak” dužnosnika navedenog u tom članku.

40.

Iz razloga koje ću sada iznijeti, mislim da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je pogrešno protumačio pojam „izostanak” koji zakonodavac Unije koristi u članku 60. prvom stavku Pravilnika o osoblju, pri čemu to tumačenje dovodi do dosta čudnih posljedica glede dosega tog članka. Naime, iz analize Općeg suda proizlazi da se u situaciji „neodobrenog izostanka” u smislu članka 60. prvog stavka Pravilnika o osoblju nalazi dužnosnik koji, iako je nazočan na svojem radnom mjestu, nije od svojeg neposredno nadređenog dobio prethodno odobrenje da ne obavlja ili da loše obavlja svoj posao i da time krši svoje radne obveze tijekom svojeg radnog vremena. Drukčije rečeno, kako se ne bi našao u situaciji „neodobrenog izostanka”, dužnosnik bi trebao otići na posao i zahtijevati od svojeg nadređenog odobrenje da loše radi ili da ne radi.

41.

Budući da pojam „izostanak” nije definiran u Pravilniku o osoblju, njegovo se značenje izvodi iz uobičajenog smisla tog pojma u svakodnevnom jeziku, kao i iz strukture i ciljeva postavljenih propisom kojem pripadaju ( 10 ).

42.

Članak 60. prvi stavak Pravilnika određuje da dužnosnik ne može izostati s posla bez prethodnog dopuštenja neposredno nadređenoga, osim zbog bolesti ili nesreće. Ako to nije slučaj, izostanak se smatra neodobrenim te se, ne dovodeći u pitanje moguću provedbu stegovnog postupka, taj izostanak oduzima od dužnosnikova godišnjeg odmora ili, ako ga je u cijelosti iskoristio, od dužnosnikovih primanja.

43.

Ističem, kao prvo, da je pojam „izostanak” koji se koristi u članku 60. prvom stavku Pravilnika o osoblju ujednačeno preveden u svim jezičnim verzijama Pravilnika o osoblju ( 11 ). Samo se verzija na njemačkom jeziku razlikuje jer je pojam „izostanak” preveden izrazom „fernbleiben” koji se može shvatiti kao „ostati daleko” što slikovitije navodi na fizičku udaljenost zainteresirane osobe.

44.

U svakodnevnom jeziku pojam „izostanak” služi za označavanje činjenice da se netko ili nešto ne nalazi u mjestu u kojem se očekuje da bude ( 12 ). Može se, primjerice, raditi o osobi koja napušta svoj dom, profesoru koji ne održi svoje predavanje, učeniku koji nije nazočan u razredu ili koji ne sudjeluje u aktivnosti u kojoj je dužan sudjelovati ili pak o osobi koja se ne pojavi pred sudom. Prema pravnom značenju, izostanak se definira kao stanje osobe o kojoj se ne zna što joj se dogodilo jer se prestala pojavljivati u mjestu svojeg prebivališta ili boravišta, pri čemu nije o tome obavijestila svoje bližnje ( 13 ). Odsutnost osobe dovodi do provedbe posebnog pravnog sustava kojim se štite prava odsutne osobe i koji je povezan s činjenicom da „u očima zakona odsutna osoba nije niti mrtva niti živa” ( 14 ). Prvo se smatra da je odsutna osoba živa, a potom se smatra mrtvom ( 15 ). Konkretno, odsutnost osobe može se očitovati samo u njezinoj fizičkoj odsutnosti. Izraz „osim u slučaju bolesti ili nesreće”, korišten u članku 60. prvom stavku Pravilnika o osoblju, uostalom dobro prikazuje namjeru zakonodavca Unije da uputi na situacije u kojima dužnosnik nije fizički nazočan na svojem radnom mjestu zbog ponekad trenutačne nesposobnosti za rad ( 16 ).

45.

Ističem, kao drugo, da članak 60. prvi stavak Pravilnika o osoblju upućuje samo na „izostanak” dužnosnika bez ikakvog drugog pojašnjenja ili navoda o ponašanju, sposobnosti ili učinku koje bi dužnosnik pokazao u razdoblju kad radi.

46.

Usto, smatra se da se on nalazi u situaciji „neodobrenog izostanka” samo iz razloga što nije ishodio prethodno odobrenje od svojeg neposredno nadređenog. Uopće se spominje ikakvo dužnosnikovo kršenje radnih obveza koje ima tijekom svojeg radnog vremena u smislu članaka 21. i 55. Pravilnika o osoblju.

47.

U tom pogledu primjećujem da narav mjera predviđenih u članku 60. prvom stavku Pravilnika o osoblju ne odgovara predmetu i svrsi stegovnih sankcija navedenih u članku 9. Priloga IX. Pravilniku o osoblju. Zakonodavac Unije taksativno je naveo mjere kojima je izložen dužnosnik koji se nalazi u situaciji neodobrenog izostanka. Uskraćivanje dana odmora ili, ako je odmor u cijelosti iskorišten, gubitak prava na primanja za odgovarajuće razdoblje su mjere koje zbog svoje naravi i učinaka imaju za cilj nadoknaditi fizički izostanak dužnosnika, a ne ukoriti ili opomenuti ga zbog lošeg ponašanja ili nesposobnosti ili nedostupnosti koje je pokazao tijekom vremena u kojem radi. Kao što je to Opći sud istaknuo u presudi od 8. srpnja 1998., Aquilino/Vijeće ( 17 ), ovdje se radi o naplati „novčanog ekvivalenta” dužnosnikova izostanka iz njegove plaće ( 18 ).

48.

Izraz „[n]e dovodeći u pitanje stegovne mjere koje se mogu primijeniti”, korišten u članku 60. prvom stavku Pravilnika o osoblju uostalom vrlo jasno pokazuje volju zakonodavca Unije da ne miješa primjenu pravila utvrđenih u članku 60. prvom stavku Pravilnika o osoblju s provedbom stegovnog postupka iz članka 86. Pravilnika o osoblju. Stoga se donošenje mjera predviđenih u članku 60. prvom stavku Pravilnika o osoblju, kojima se neodobreni izostanak dužnosnika nastoji automatski nadoknaditi iz njegova godišnjeg odmora ili, ako ga je cijelog iskoristio, iz njegovih primanja, ne isključuje pokretanje stegovnog postupka i donošenje stegovnih sankcija u smislu članka 86. Priloga IX. Pravilniku o osoblju, ako to opravdava njegovo ponašanje pored samog njegova izostanka.

49.

S obzirom na te elemente, mislim da tumačenje koje je Opći sud prihvatio u točki 79. pobijanog rješenja glede dosega članka 60. prvog stavka Pravilnika o osoblju, a osobito glede pojma „izostanak” dužnosnika, nema nikakvo uporište u tekstu te odredbe.

50.

Čini mi se da struktura i ciljevi propisa čiji je članak 60. prvi stavak Pravilnika o osoblju dio, kao i njegov tekst, potvrđuju da izostanak dužnosnika treba ocjenjivati samo s obzirom na njegovu fizičku nazočnost na radnom mjestu, a ne s obzirom na sposobnost, učinak i ponašanje koje pokazuje tijekom svojeg radnog vremena.

51.

Članak 60. nalazi se unutar glave IV. Pravilnika o osoblju, naslovljene „Uvjeti rada dužnosnika”.

52.

Glava IV. Pravilnika o osoblju sastoji se od triju poglavlja. Poglavlje 1. odnosi se na „[r]adno vrijeme”, dok se poglavlje 2. tiče „[d]opust[a]”, i, naposljetku, poglavlje 3. obuhvaća „[p]razni[ke]”. Pravilnik o osoblju dakle jasno razlikuje radno vrijeme dužnosnika iz poglavlja 1. – dok se nalazi na radnom mjestu tijekom radnog vremena – od vremena tijekom kojeg je dužnosnik odsutan sa svojeg radnog mjesta zbog dopusta uzetog na temelju poglavlja 2. ili praznika iz poglavlja 3.

53.

Članak 60. Pravilnika o osoblju dio je poglavlja 2. posvećenog „[d]opust[ima]” ( 19 ).

54.

Članci koji mu prethode, to jest članci 57. do 59. Pravilnika o osoblju, utvrđuju različite vrste dopusta na koje dužnosnik ima pravo u okviru izvršavanja svojeg ugovora o radu. Svi se odnose na situacije u kojima dužnosnik ne obavlja posao i nije fizički nazočan na svojem radnom mjestu. Godišnjim odmorom iz članka 57. Pravilnika o osoblju nastoji se dužnosniku omogućiti korištenje stvarnim odmorom i raspolaganje vremenom za opuštanje i zabavu ( 20 ). Rodiljni dopust, utvrđen u članku 58. Pravilnika o osoblju, namijenjen je pak zaštiti dužnosnice tijekom trudnoće i nakon poroda, izbjegavajući nagomilavanje obveza zbog istodobnog obavljanja profesionalne djelatnosti ( 21 ). Izostanak zbog bolesti ili nesreće, naveden u članku 59. Pravilnika o osoblju, također jamči razdoblje tijekom kojeg se radnik ne mora fizički pojaviti na svojem radnom mjestu kako bi se mogao oporaviti od bolesti ili nesreće zbog koje je nastala nesposobnost za rad ( 22 ).

55.

Članak 60. Pravilnika o osoblju uvršten je nakon tih odredaba.

56.

Zahtijevajući od dužnosnika da pribavi odobrenje od svojeg neposredno nadređenog kako bi izostao sa svojeg radnog mjesta, izvan slučajeva kada je bolestan ili je doživio nesreću, taj članak ima za cilj pomiriti izostanak dužnosnika s radnog mjesta sa zahtjevima njegove službe te, ovisno o okolnostima, sa zahtjevima poštovanja pravila koja proizlaze iz zajedničkog sustava zdravstvenog osiguranja.

57.

Vodeći računa o predmetu i mjestu koje taj članak zauzima unutar tog poglavlja 2. – radi se o završnoj odredbi – pravilo koje je u njemu navedeno i mjere koje predviđa trebaju se, prema mojem mišljenju, primijeniti kada je dužnosnik odsutan ili je dužan izostati sa svojeg radnog mjesta. Mjere, koje su u njemu utvrđene stoga su samo posljedica neodobrenog izostanka dužnosnika s njegova radnog mjesta. Budući da se izostanak računa prema broju danâ ili polovicâ danâ, mjera navedena u članku 60. prvom stavku Pravilnika o osoblju provodi se oduzimanjem odgovarajućeg broja danâ ili polovicâ danâ od preostalog trajanja godišnjeg odmora ili, ovisno o okolnostima, od primanja.

58.

Takav sustav nije, dakle, namijenjen uređivanju i sankcioniranju ponašanja koje dužnosnik usvoji ili posla koji je stvarno obavio tijekom svojeg „radnog vremena”.

59.

Iz sudske prakse koju je Sud razvio u kontekstu Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena ( 23 ), koja se primjenjuje na institucije ( 24 ), proizlazi da se pojmovi „radno vrijeme” i „vrijeme odmora” međusobno isključuju ( 25 ). Kao što je to Sud istaknuo, pojam „radno vrijeme” definiran je kao svako razdoblje tijekom kojeg radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove ili zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom ( 26 ).

60.

Podsjećam na to da je u kontekstu javne službe Unije članak 21. Pravilnika o osoblju namjerno uvršten unutar njegove glave II., koja se odnosi na „[p]rava i obveze dužnosnika” u okviru izvršenja ugovora o radu i nalaže dužnost pomaganja i savjetovanja svojih nadređenih kao i obavljanja poslova koji su mu povjereni. Glede članka 55. Pravilnika o osoblju, on je dio glave IV. Pravilnika o osoblju koja se odnosi na uvjete rada dužnosnika, i to konkretno njegova poglavlja 1. naslovljenog „Radno vrijeme”. Taj članak određuje doseg obveze dostupnosti dužnosnika tijekom razdoblja u kojem obavlja posao ili dužnosti na temelju tjednog radnog vremena. Iz sudske prakse proizlazi da se stavljanje na raspolaganje u smislu članka 55. Pravilnika o osoblju tumači na način da obuhvaća fizičku i vremensku dostupnost instituciji ( 27 ).

61.

Dužnosnik koji tijekom svojeg „radnog vremena” prekrši takve radne obveze jer ne obavlja poslove koji su mu povjereni u skladu sa zahtjevima utvrđenima u člancima 21. i 55. Pravilnika o osoblju, nije obuhvaćen sustavom predviđenim u članku 60. prvom stavku Pravilnika osoblju, nego sustavom stegovnog postupka iz članka 86. Pravilnika o osoblju.

62.

Ovdje se radi o dvama zasebnim sustavima čija provedba proizlazi iz posebnih razloga i dovodi do donošenja mjera te, ovisno o okolnostima, sankcija čija se narav i učinci očito razlikuju.

63.

Podsjećam na to da je pokretanje stegovnog postupka obuhvaćeno pravilima koja su posebno utvrđena u Prilogu IX. Pravilniku o osoblju, a predviđaju postupovna jamstva u korist dužnosnika. Ističem, usto, da se obustava primanja dužnosnika ne nalazi među stegovnim sankcijama koje je zakonodavac Unije predvidio u članku 9. tog priloga. Naime, za razliku od situacije u kojoj se dužnosniku prigovara da je bez odobrenja izostao sa svojeg radnog mjesta, nije moguće brojčano izraziti moguće kršenje radnih obveza, što je razlog zbog kojeg se stegovna sankcija određuje s obzirom na kriterije izričito utvrđene u članku 10. Priloga IX. Pravilniku o osoblju, a osobito s obzirom na svoju narav i težinu.

64.

Čini mi se, dakle, zloupotrebom stegovnog postupka zaključak da se dužnosnik nazočan na svojem radnom mjestu koji loše obavlja svoje poslove ili je čak okrivljen za neposluh, nalazi u situaciji „neodobrenog izostanka” i da se, prema tome, može primijeniti obustava njegovih primanja ili dana odmora. Ta pogrešna kvalifikacija „neodobrenog izostanka” ima za posljedicu izricanje tom dužnosniku novčane kazne koja nije predviđena Pravilnikom o osoblju, pri čemu se on nije mogao koristiti jamstvima zakonitog stegovnog postupka.

65.

S obzirom na sve te elemente, smatram da je u pobijanom rješenju Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da je ESVD mogao smatrati da se žaliteljica nalazi u situaciji neodobrenog izostanka u smislu članka 60. prvog stavka Pravilnika o osoblju zbog njezina kršenja radnih obveza koje ima na temelju članaka 21. i 55. Pravilnika o osoblju, te da joj izvrši obustavu primanja.

66.

Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, predlažem Sudu da presudi da je prvi prigovor iz petog dijela jedinog žalbenog razloga osnovan.

67.

S obzirom na prethodna razmatranja predlažem Sudu da presudi da prvi prigovor iz petog dijela jedinog žalbenog razloga osobe WV jest osnovan.