1

Europska investicijska banka (EIB) zaposlila je tužitelja, osobu AM, 1. lipnja 2014. u okviru programa „Joint Assistance to Support Projects in European Regions” (Jaspers) na temelju ugovora na određeno vrijeme od jedne godine, koji je nakon toga dvaput produljen od 1. lipnja 2015. do 31. svibnja 2017., a zatim od 1. lipnja 2017. do 31. svibnja 2020.

2

Od početka njegova prvog ugovora s EIB‑om do 31. ožujka 2017. bio je raspoređen u vanjski ured EIB‑a u Beču (Austrija).

3

Porukom elektroničke pošte od 23. ožujka 2017. (u daljnjem tekstu: odluka od 23. ožujka 2017.) EIB je potvrdio tužiteljev premještaj iz vanjskog ureda u Beču u Bruxelles (Belgija) od 1. travnja 2017. do isteka njegova ugovora koji je bio u tijeku, odnosno 31. svibnja 2020.

4

Iz spisa podnesenog Općem sudu proizlazi da postoje dvije verzije te odluke.

5

U prvoj verziji, koja je tužitelju dostavljena 23. ožujka 2017., navodi se da su raspoređivanja u vanjske urede uređena Prilogom VII. Administrativnim odredbama koje se primjenjuju na osoblje EIB‑a (u daljnjem tekstu: Administrativne odredbe).

6

U drugoj verziji te iste odluke, koju je tužitelj zaprimio 24. ožujka 2017. i koju je potpisao 28. ožujka 2017., navodi se nasuprot tomu da su ta raspoređivanja uređena Prilogom I. tim odredbama.

7

EIB je 5. srpnja 2017. tužitelju dostavio novu odluku od 30. lipnja 2017. (u daljnjem tekstu: odluka od 30. lipnja 2017.) koja sadržava ugovorne i administrativne uvjete koji se primjenjuju na njegov premještaj u Bruxelles te ga je pozvao da je prihvati. Konkretnije, u toj je odluci pojašnjeno da tužiteljev premještaj ne ulazi ni u područje primjene članka 1.4. Administrativnih odredbi ni u područje primjene posebnih pravila koja se primjenjuju u smislu Priloga VII. tim odredbama i da stoga nema pravo primati naknadu za zemljopisnu mobilnost. Tužitelj se nikad nije složio s tom odlukom u znak prihvaćanja.

8

Tužitelj je 5. listopada 2017. zatražio pokretanje postupka mirenja kako bi osporio odluku kojom mu se odbija isplatiti tu naknadu, predviđenu člankom 1.4. navedenih odredbi.

9

Porukom elektroničke pošte od 11. prosinca 2017. (u daljnjem tekstu: odluka od 11. prosinca 2017.) EIB je, s jedne strane, ponovio svoju odluku da tužitelju odbije isplatiti navedenu naknadu i, s druge strane, pitao ostaje li potonji, iako je vjerojatno da postupak mirenja neće dovesti do zadovoljavajućeg ishoda, pri svojem zahtjevu za pokretanje tog postupka.

10

Porukom elektroničke pošte od 20. prosinca 2017. tužitelj je potvrdio taj zahtjev te je EIB porukom elektroničke pošte od 8. siječnja 2018. prihvatio taj zahtjev i pokrenuo postupak mirenja.

11

U svojem izvješću od 12. lipnja 2018. EIB‑ovo povjerenstvo za mirenje (u daljnjem tekstu: povjerenstvo za mirenje) zaključilo je da tužiteljeva situacija ulazi u područje primjene članka 1.4. i Priloga VII. Administrativnim odredbama te da je stoga trebao primiti naknadu za zemljopisnu mobilnost počevši od 1. travnja 2017.

12

Tužitelj je 6. studenoga 2018. Europskom ombudsmanu podnio žalbu zbog nepravilnog postupanja jer, nakon izvješća povjerenstva za mirenje, još nije primio odluku od predsjednika EIB‑a.

13

Predsjednik EIB‑a 20. studenoga 2018. obavijestio je tužitelja o svojoj odluci (u daljnjem tekstu: odluka od 20. studenoga 2018.) o neprihvaćanju zaključaka navedenog povjerenstva, potvrđujući tako odbijanje EIB‑a da mu dodijeli naknadu za zemljopisnu mobilnost.

14

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 28. veljače 2019. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

15

Zasebnim aktom od 7. ožujka 2019. tužitelj je podnio zahtjev za zaštitu identiteta u skladu s člankom 66. Poslovnika Općeg suda, koji mu je odobren 17. travnja 2019.

16

EIB je 17. svibnja 2019. podnio odgovor na tužbu.

17

Tužitelj je podnio repliku 10. srpnja 2019.

18

Pisani dio postupka zaključen je nakon podnošenja odgovora na repliku 22. kolovoza 2019.

19

Tužitelj je 12. rujna 2019. zatražio održavanje rasprave na temelju članka 106. Poslovnika.

20

Budući da je sastav Općeg suda izmijenjen, odlukom od 16. listopada 2019., predsjednik Općeg suda dodijelio je predmet novoj sutkinji izvjestiteljici, raspoređenoj u prvo vijeće, primjenom članka 27. stavka 3. Poslovnika.

21

Na prijedlog sutkinje izvjestiteljice Opći sud prihvatio je tužiteljev zahtjev i otvorio je usmeni dio postupka.

22

U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. stavku 3. njegova poslovnika Opći sud je 3. ožujka 2020. postavio pisana pitanja EIB‑u, na koja je on odgovorio u određenom roku.

23

Dana 14. travnja 2020., zbog trajanja zdravstvene krize povezane s bolešću COVID-19, Opći sud je pitao stranke žele li, unatoč toj krizi, da se njihova očitovanja saslušaju na raspravi. Tužitelj je 20. travnja 2020. odgovorio da ostaje pri svojem zahtjevu za saslušanje. EIB je 8. svibnja 2020. odgovorio da ne zahtijeva da ga se sasluša.

24

Tužitelj od Općeg suda u bitnome zahtijeva da:

25

EIB od Općeg suda zahtijeva da:

26

Tužitelj zahtijeva poništenje dviju pobijanih odluka i, po potrebi, odluke od 20. studenoga 2018. u dijelu u kojem se njome odbijaju zaključci povjerenstva za mirenje i potvrđuju dvije pobijane odluke.

27

Kao prvo, tužitelj tvrdi da dvije pobijane odluke, donesene 30. lipnja i 11. prosinca 2017., negativno utječu na njega jer mu se njima odbija naknada za zemljopisnu mobilnost. On pojašnjava da je u odluci od 11. prosinca 2017. ponovljeno EIB‑ovo odbijanje iz odluke od 30. lipnja 2017.

28

U tom pogledu, čak i pod pretpostavkom da se odlukom od 11. prosinca 2017. samo potvrđuje odluka od 30. lipnja 2017., valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tužitelj, koji je podnio svoju tužbu u propisanom roku, ima pravo pobijati potvrđenu odluku ili potvrđujuću odluku ili pak i jednu i drugu (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2007., Weißenfels/Parlament, C‑135/06 P, EU:C:2007:812, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

29

Kao drugo, u vezi s odlukom od 20. studenoga 2018., valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi osobito u pogledu Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije i propisa koji se primjenjuju na osoblje ESB‑a, predsudski zahtjev za osporavanje akta kojim se nanosi šteta, u slučaju kada ta odluka nema autonoman sadržaj, dovodi do toga da Opći sud odlučuje o aktu u pogledu kojeg je zahtjev podnesen (vidjeti u tom smislu presude od 26. ožujka 2020., Teeäär/ESB, T‑547/18, EU:T:2020:119, t. 24. i navedenu sudsku praksu i od 16. siječnja 2018., SE/Vijeće, T‑231/17, neobjavljenu, EU:T:2018:3, t. 21.).

30

Opći sud ističe da se ta sudska praksa po analogiji primjenjuje na ovaj slučaj.

31

Naime, važno je utvrditi, kada je riječ o predsudskom postupku koji se odnosi na sporove između EIB‑a i članova njegova osoblja, da je člankom 41. Pravilnika o osoblju EIB‑a, u verziji koja se primjenjuje na članove osoblja poput tužitelja, koji su stupili u službu EIB‑a nakon 1. srpnja 2013. (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju II.), propisano da je pokretanje postupka mirenja prije podnošenja tužbe na temelju te odredbe obvezno (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2018., SQ/EIB, T‑377/17, EU:T:2018:478, t. 71.).

32

Taj članak predviđa sljedeće:

„[S]vaka tužba koju je podnio član osoblja protiv [EIB‑ova] akta kojim mu se nanosi šteta mora se podnijeti u roku od tri mjeseca.

Sporovi […] podliježu obveznom mirnom rješavanju spora prije pokretanja sudskog postupka pred povjerenstvom za mirenje [EIB‑a], i to neovisno o pokretanju postupka pred Sudom Europske unije.

Zahtjev za mirenje treba podnijeti u roku od tri mjeseca od nastanka činjenica ili priopćenja mjera koje su predmet spora.”

33

Stoga je cilj postupka mirenja omogućiti mirno rješavanje sporova koji nastanu između EIB‑a i članova njegova osoblja te je odluka predsjednika EIB‑a kojom se završava taj postupak tek uvjet za pokretanje postupka pred sudom. U tim okolnostima, poput sudske prakse o sporovima koji proizlaze iz Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije ili zakonodavstva primjenjivog na osoblje ESB‑a, navedenog u točki 29. ove presude, valja smatrati da zahtjevi za poništenje formalno usmjereni protiv odluke predsjednika EIB‑a kojom se završava postupak mirenja imaju za učinak pokretanje postupka pred sudom u pogledu akta kojim se nanosi šteta i koji je predmet tog postupka, osim ako navedena odluka ima drukčiji doseg od akta koji je predmet mirenja. Naime, kada ta odluka sadržava preispitivanje tužiteljeva statusa, u skladu s novim činjeničnim i pravnim elementima, ili kad se njome mijenja ili dopunjava prvotna odluka, ona čini akt koji je podnesen sudu radi nadzora, a sud ga uzima u obzir kod ocjene zakonitosti pobijanog akta te ga može smatrati i aktom kojim se nanosi šteta, a koji zamjenjuje pobijani akt (vidjeti po analogiji presudu od 21. svibnja 2014., Mocová/Komisija, T‑347/12 P, EU:T:2014:268, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

34

U ovom slučaju, s obzirom na to da zahtjev za poništenje odluke od 20. studenoga 2018. nema autonoman sadržaj jer navedena odluka samo odbija zaključke iz izvješća povjerenstva za mirenje od 12. lipnja 2018. na temelju, u biti, istih razloga kao što su oni koji su navedeni u pobijanim odlukama, nije dakle potrebno posebno odlučiti o tom dijelu tužbenog zahtjeva. Prilikom ispitivanja zakonitosti pobijanih odluka potrebno je uzeti u obzir obrazloženje iz odluke od 20. studenoga 2018. s obzirom na to da se smatra da se to obrazloženje poklapa s obrazloženjem pobijanih odluka (vidjeti po analogiji presude od 26. ožujka 2020., Teeäär/ESB, T‑547/18, EU:T:2020:119, t. 25. i navedenu sudsku praksu i od 16. siječnja 2018., SE/Vijeće, T‑231/17, neobjavljenu, EU:T:2018:3, t. 22.).

35

Bez formalnog isticanja prigovora nedopuštenosti na temelju članka 130. Poslovnika, EIB ističe da je ova tužba nedopuštena jer je tužitelj zahtjev za pokretanje postupka mirenja podnio izvan roka od tri mjeseca predviđenog člankom 41. stavkom 3. Pravilnika o osoblju II.

36

Kao prvo, EIB u tom pogledu tvrdi da je dan od kojeg počinje teći rok za osporavanje neplaćanja naknade za zemljopisnu mobilnost bio 12. travnja 2017., dan kada je tužitelj primio svoju prvu obračunsku ispravu nakon što je premješten u vanjski ured u Bruxellesu.

37

Naime, budući da je tužitelj već iz te obračunske isprave saznao za neplaćanje te naknade, odluka od 30. lipnja 2017. samo je potvrda upravnog stajališta koje je EIB zauzeo u odnosu na njega i stoga ne čini akt kojim se nanosi šteta.

38

Podredno, EIB smatra da bi se, čak i u slučaju koji je najpovoljniji za tužitelja, kada bi se datum te odluke uzeo u obzir kao dies a quo, pokazalo da tužitelj u svakom slučaju nije poštovao rok od tri mjeseca predviđen člankom 41. stavkom 3. Pravilnika o osoblju II. za pokretanje postupka pred povjerenstvom za mirenje.

39

Potonji osporava osnovanost EIB‑ova argumenta o postojanju zapreke vođenju postupka.

40

Najprije valja podsjetiti na to da je učinak dostave mjesečne obračunske isprave o primicima od rada ili mirovini da počinju teći rokovi za podnošenje prigovora ili tužbe protiv upravne odluke kada se iz te obračunske isprave vidi, jasno i prvi put, da ta odluka postoji i koji je njezin doseg (vidjeti presudu od 12. veljače 2020., ZF/Komisija, T‑605/18, EU:T:2020:51, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

41

U tom pogledu valja primijetiti da je ta sudska praksa primijenjena u situacijama u kojima iz obračunskih isprava protiv kojih su podnesene tužbe proizlazi postojanje i doseg odluka isključivo novčane prirode koje se po svojoj prirodi mogu odraziti u takvim obračunima plaće. Naime, smatralo se da obračunske isprave o primicima od rada čine akte kojima se nanosi šteta kada odražavaju odluke koje se odnose, među ostalim, na isplatu plaće dužnosniku, kamate za zakašnjele isplate plaća, primjenu korektivnog koeficijenta na dužnosnikovu plaću, naknadu putnih troškova, naknadu za život u inozemstvu, iznos obiteljskih doplataka ili pak na određivanje ljestvice roditeljskih doprinosa za usluge čuvanja djece (vidjeti presudu od 9. siječnja 2007., Van Neyghem/Odbor regija, T‑288/04, EU:T:2007:1, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

42

Međutim, u ovom slučaju, iako je točno da je tužiteljeva obračunska isprava za travanj 2017. u novčanom smislu odražavala učinke odluke o njegovu premještaju u vanjski ured u Bruxellesu, činjenica je da ni ta odluka, a još manje navedena obračunska isprava, jasno ne određuju EIB‑ov položaj u pogledu dodjele naknade za zemljopisnu mobilnost.

43

Naime, u tom pogledu valja utvrditi da, kao prvo, izostanak naknade u obračunskoj ispravi za isplatu plaće predmetnoj osobi ne znači nužno da joj upravno tijelo odbija to pravo (vidjeti u tom smislu presudu od 22. rujna 1988., Canters/Komisija, 159/86, EU:C:1988:432, t. 7.). Kao drugo, kao što je to navedeno u točkama 5. i 6. ove presude, tužitelj je primio dvije različite verzije odluke od 23. ožujka 2017. čija usporedba pokazuje, kao što on to pravilno ističe, proturječnost u vezi s odredbama primjenjivima na njegov premještaj.

44

U tim okolnostima i s obzirom na to da je odluka od 30. lipnja 2017. prva kojom se jasno navodi EIB‑ovo odbijanje da tužitelju dodijeli naknadu za zemljopisnu mobilnost, valja smatrati da je ta odluka prvi akt kojim se nanosi šteta tužitelju, a što ima za učinak to da od nje počinje teći rok za žalbu i tužbu.

45

U tom pogledu valja pojasniti da je na stranci koja se poziva na nepravodobnost tužbe u pogledu rokova utvrđenih mjerodavnim propisom da dokaže datum dostave pobijane odluke i, u svakom slučaju, datum na koji je zainteresirana osoba za nju saznala ako je riječ o pojedinačnoj mjeri (vidjeti u tom smislu presudu od 29. studenoga 2018., WL/ERCEA, T‑493/17, neobjavljenu, EU:T:2018:852, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

46

Međutim, u ovom slučaju EIB, na kojem je teret dokazivanja, ne osporava ni tužiteljevu tvrdnju ni dokaz koji je potonji podnio da mu je odluka od 30. lipnja 2017. dostavljena porukom elektroničke pošte od 5. srpnja 2017.

47

Iz toga slijedi da je dan od kojeg u ovom slučaju treba izračunati rok za podnošenje zahtjeva za mirenje 5. srpnja 2017., dan kada je tužitelju dostavljena odluka od 30. lipnja 2017. Slijedom toga, tužitelj je podnošenjem svojeg zahtjeva za pokretanje postupka mirenja 5. listopada 2017. poštovao rok predviđen člankom 41. trećim stavkom Pravilnika o osoblju II.

48

S obzirom na prethodna razmatranja, argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je istaknuo EIB treba odbiti.

49

U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužitelj ističe četiri tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 1.4. Administrativnih odredbi i članka 11. Priloga VII. tim odredbama, drugi na povredi načela legitimnih očekivanja, pravne predvidljivosti i brižnog postupanja, treći na povredi načela nediskriminacije, članka 1.3. Kodeksa ponašanja osoblja EIB‑a i članka 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te četvrti na povredi načela dobre uprave i načela razumnog roka.

50

Kao prvo, tužitelj u biti ističe da o njegovu premještaju u vanjski ured u Bruxellesu nije odlučeno trajno jer se odlukom od 23. ožujka 2017. jasno preciziralo da je njegovo upućivanje privremeno.

51

Kao drugo, tužitelj osporava tumačenje koje je EIB dao u pogledu članka 1.4. Administrativnih odredbi kao i članka 11. Priloga VII. tim odredbama, u dijelu u kojem EIB uvjetuje dodjelu naknade za zemljopisnu mobilnost time da se član osoblja vrati u sjedište EIB‑a u Luxembourgu (Luksemburg) nakon njegova raspoređivanja u vanjski ured.

52

Tužitelj u tom pogledu pojašnjava da članak 1.4. navedenih odredbi kao jedine uvjete za dodjelu te naknade predviđa, s jedne strane, premještaj člana osoblja na drugo radno mjesto unutar Europske unije i, s druge strane, prethodno raspoređivanje od najmanje dvanaest mjeseci. Stoga bi on imao pravo na navedenu naknadu s obzirom na to da je, s jedne strane, premješten na drugo radno mjesto unutar Unije, odnosno vanjski ured u Bruxellesu i, s druge strane, proveo najmanje dvanaest mjeseci u službi na prethodnom radnom mjestu s obzirom na to da je radio u vanjskom uredu u Beču tijekom tri godine.

53

EIB osporava te argumente ponavljajući u biti da se naknada za zemljopisnu mobilnost dodjeljuje samo članovima osoblja raspoređenima u vanjske urede tijekom određenog razdoblja i koji bi se nakon tog privremenog raspoređivanja u takav ured vratili u sjedište EIB‑a, čak i u slučaju kada pod „sjedištem EIB‑a” treba smatrati ne samo sjedište u Luksemburgu nego i svako drugo radno mjesto ili vanjski ured. Konkretnije, tvrdi da iz članka 2. stavka 2. Priloga VII. Administrativnim odredbama proizlazi da, ako osoba koja je trajno raspoređena u vanjski ured završi svoju službu u EIB‑u u vanjskom uredu o kojem je riječ, nema pravo na navedenu naknadu.

54

To je bio tužiteljev slučaj, koji je bio trajno raspoređen u vanjski ured u Bruxellesu do isteka njegova ugovora i bez izgleda da će se vratiti u sjedište EIB‑a nakon završetka tog raspoređivanja.

55

Kako bi se odgovorilo na ovaj tužbeni razlog, valja odlučiti o tome koji su uvjeti za dodjelu naknade za zemljopisnu mobilnost u slučaju premještaja u vanjski ured EIB‑a unutar Unije i, konkretnije, je li, kao što to tvrdi EIB, dodjela te naknade također uvjetovana povratkom dotične osobe u njegovo sjedište nakon isteka raspoređivanja u taj vanjski ured.

56

Najprije valja istaknuti da su uvjeti za dodjelu naknade za zemljopisnu mobilnost u slučaju premještaja u vanjski ured EIB‑a unutar Unije uređeni člankom 1.4. Administrativnih odredbi.

57

Taj članak glasi:

„Članu osoblja koji je premješten na drugo radno mjesto u Europskoj uniji dodjeljuje se naknada za zemljopisnu mobilnost. Trajanje raspoređivanja utvrđuje se na razdoblje od jedne do tri godine i može se produljiti za razdoblje od jedne godine, uz ukupno trajanje od najviše pet godina.

Naknada se isplaćuje počevši od dana stvarnog premještaja i tijekom razdoblja raspoređivanja. Kako bi na to imao pravo, član osoblja mora imati [ostvareno] najmanje dvanaest mjeseci staža na prethodnom radnom mjestu.

U slučaju premještaja u Luksemburg, naknada se isplaćuje za razdoblje od najviše godinu dana.

[…]

U slučaju raspoređivanja u ured [EIB‑a] izvan Europske unije, naknada za zemljopisnu mobilnost dodjeljuje se pod uvjetima utvrđenima u Prilogu VII. [Administrativnim odredbama].”

58

Iz doslovnog tumačenja navedenog članka proizlazi da, kao što to tužitelj pravilno ističe, moraju biti ispunjena dva kumulativna uvjeta kako bi se ostvarilo pravo na naknadu za zemljopisnu mobilnost u slučaju premještaja u vanjski ured EIB‑a unutar Unije, odnosno, s jedne strane, premještaj na drugo radno mjesto unutar Unije na razdoblje od jedne do pet godina i, s druge strane, ostvarenje najmanje dvanaest mjeseci staža na prethodnom radnom mjestu. Stoga iz teksta navedenog članka proizlazi da, ako su ta dva uvjeta ispunjena, zainteresirana osoba ima pravo na tu naknadu tijekom cijelog razdoblja raspoređivanja u vanjski ured u koji je premještena.

59

Stoga najprije valja utvrditi da taj članak ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na uvjet privremenog raspoređivanja u vanjski ured unutar Unije na koji se EIB poziva, prema kojem bi se član osoblja trebao vratiti u njegovo sjedište nakon razdoblja raspoređivanja kako bi mogao ostvariti pravo na predmetnu naknadu.

60

Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst i ciljeve propisa kojeg je ona dio (vidjeti presudu od 24. travnja 2018., Caisse régionale de crédit agricole mutuel Alpes Provence i dr./ESB, T‑133/16 do T‑136/16, EU:T:2018:219, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

61

Što se tiče konteksta, važno je navesti da, iako članak 1.4. Administrativnih odredbi uređuje uvjete dodjele naknade za zemljopisnu mobilnost, s druge strane Prilog VII. tim odredbama sadržava posebne odredbe koje se primjenjuju na članove osoblja raspoređene u vanjske urede EIB‑a. U tom pogledu valja pojasniti da, iako posljednji stavak navedenog članka 1.4. izričito upućuje na taj prilog samo u pogledu premještaja u vanjski ured izvan područja Unije, članak 1. navedenog priloga izričito predviđa da se on također primjenjuje na osoblje premješteno u vanjski ured EIB‑a unutar Unije, pri čemu se stranke slažu oko tog tumačenja. Stoga u tom kontekstu valja protumačiti članak 1.4. navedenih odredbi i, slijedom toga, uvjete za dodjelu predmetne naknade u slučaju premještaja u vanjski ured EIB‑a unutar Unije.

62

Konkretno, članak 2. Priloga VII. Administrativnim odredbama, naslovljen „Trajanje raspoređivanja”, predviđa:

„Raspoređivanje u vanjski ured u načelu je vremenski ograničeno na tri godine. [EIB] može, prema vlastitom nahođenju i u interesu službe, produljiti to razdoblje do najduljeg trajanja od šest godina.

Nakon isteka razdoblja raspoređivanja predviđenog u prethodnom stavku, predmetni član osoblja mora se vratiti u sjedište [EIB‑a]. Vraća se na radno mjesto iste funkcionalne razine (ako je njegov ugovor o radu uređen [p]ravilnikom o osoblju I. ili istog razreda (ako je njegov ugovor o radu uređen [p]ravilnikom o osoblju II.) kao što je ono koje je bilo na kraju njegova raspoređivanja u vanjskom uredu.”

63

Članak 11. navedenog priloga određuje da član osoblja raspoređen u vanjski ured ima pravo na naknadu za zemljopisnu mobilnost predviđenu člankom 1.4. Administrativnih odredbi.

64

Stoga iz zajedničkog tumačenja članaka 2. i 11. Priloga VII. Administrativnim odredbama proizlazi da raspoređivanje u vanjski ured ne može trajati dulje od onog predviđenog mjerodavnim propisom i da član osoblja koji ispunjava uvjete predviđene relevantnim Administrativnim odredbama ima pravo na naknadu za zemljopisnu mobilnost za vrijeme trajanja tog raspoređivanja. Osim toga, predviđeno je da se nakon tog raspoređivanja predmetni član osoblja mora vratiti u sjedište EIB‑a.

65

Stoga valja utvrditi da vraćanje u sjedište EIB‑a, predviđeno člankom 2. Priloga VII. Administrativnim odredbama, nije uvjet za dodjelu naknade za zemljopisnu mobilnost, nego samo logična posljedica završetka razdoblja privremenog raspoređivanja u vanjski ured za članove osoblja čiji ugovor nije istekao i koji se moraju vratiti u sjedište EIB‑a nakon isteka tog razdoblja. Navedenim člankom predviđa se, uostalom, jamstvo u skladu s kojim se predmetni članovi osoblja na kraju tog razdoblja vraćaju na radno mjesto iste funkcionalne razine ili istog razreda kao što je ono na kojem su radili dok su bili raspoređeni u vanjski ured.

66

Točno je da valja utvrditi da, iako se Prilog VII. Administrativnim odredbama primjenjuje, kao što se pojašnjava u njegovu članku 1., „na članove osoblja [EIB‑a] koji su raspoređeni u vanjski ured unutar ili izvan Unije”, nijedna odredba tog priloga, pa čak nijedna odredba općenito, ne uređuje slučaj člana osoblja kao što je tužitelj, čiji ugovor na određeno vrijeme završava kada i razdoblje na koje je bio raspoređen.

67

Međutim, čak i u nedostatku precizne odredbe u tom pogledu, ne može se prihvatiti EIB‑ov argument prema kojem se u takvim okolnostima takav premještaj mora smatrati trajnim, tako da se članak 1.4. Administrativnih odredbi ne bi mogao primijeniti.

68

Naime, valja istaknuti da je premisa na kojoj se temelji taj argument, odnosno trajnost tužiteljeva premještaja, pogrešna.

69

U tom pogledu valja primijetiti da iz odluke od 23. ožujka 2017., bez obzira na to koja je verzija proslijeđena tužitelju, jasno proizlazi, kao prvo, da je trajanje premještaja potonjeg u vanjski ured u Bruxellesu odgovaralo trajanju njegova ugovora, odnosno do 31. svibnja 2020.; kao drugo, u slučaju produljenja tog ugovora bilo bi potrebno izmijeniti uvjete raspoređivanja; kao treće, raspoređivanje u vanjske urede EIB‑a moguće je na najdulje šest godina i ne može produljiti nakon isteka tekućeg ugovora.

70

Stoga valja utvrditi da je stvarno trajanje tužiteljeva raspoređivanja u vanjski ured u Bruxellesu, kao što je to bilo predviđeno odlukom od 23. ožujka 2017., odgovaralo točno određenom razdoblju od 1. travnja 2017. do 31. svibnja 2020.

71

U tim okolnostima valja istaknuti da ne samo da se premještaj u vanjski ured na temelju relevantnih Administrativnih odredbi po svojoj prirodi ne može smatrati „trajnim” jer je od početka ograničen na najdulje trajanje predviđeno navedenim odredbama nego, čak i u slučaju da je član EIB‑ova osoblja raspoređen u takav ured na razdoblje čiji se istek preklapa s istekom ugovora na određeno vrijeme, kao što je to ovdje slučaj, taj član osoblja ima pravo na tu naknadu ako ispunjava dva kumulativna uvjeta iz članka 1.4. Administrativnih odredbi navedena u točki 58. ove presude.

72

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je EIB, odbivši tužitelju dodijeliti naknadu za zemljopisnu mobilnost, povrijedio članak 1.4. Administrativnih odredbi.

73

Stoga valja prihvatiti prvi tužbeni razlog.

74

Slijedom toga, a da nije potrebno odlučivati o drugim tužbenim razlozima koje je tužitelj istaknuo u prilog zahtjevu za poništenje, valja prihvatiti taj zahtjev i poništiti pobijane odluke u dijelu u kojem se njima tužitelju odbija isplata naknade za zemljopisnu mobilnost.

75

Tužitelj u biti zahtijeva, s jedne strane, naknadu navodne imovinske štete koja proizlazi iz neisplate naknade za zemljopisnu mobilnost od 1. travnja 2017. i, s druge strane, naknadu navodne neimovinske štete koja proizlazi iz EIB‑ove inertnosti oko okončanja postupka mirenja.

76

Prvim dijelom zahtjeva za naknadu štete tužitelj u biti zahtijeva naknadu štete u iznosu od 36045,60 eura koja odgovara iznosu naknade za zemljopisnu mobilnost koja se duguje od 1. travnja 2017. do trenutka podnošenja ove tužbe. Taj iznos treba uvećati za 1567,20 eura za svaki dodatni mjesec.

77

Drugim dijelom zahtjeva za naknadu štete tužitelj zahtijeva plaćanje zateznih kamata utvrđenih po kamatnoj stopi ESB‑a uvećanoj za dva postotna boda na iznose navedene u točki 76. ove presude.

78

U tom pogledu valja podsjetiti na to da su na temelju članka 266. prvog stavka UFEU‑a institucija, tijelo, ured ili agencija čiji je akt proglašen ništavim dužni poduzeti potrebne mjere kako bi postupili sukladno presudi. Ovim zahtjevima tužitelj nastoji ishoditi da se EIB‑u naloži da mu isplati iznos koji mu duguje na temelju odluke koju će on morati donijeti u okviru izvršenja ove presude o poništenju.

79

Budući da su navedeni zahtjevi, dakle, preuranjeni, ne mogu se prihvatiti (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., ZS/EIB, T‑659/18, neobjavljenu, EU:T:2020:281, t. 90. i navedenu sudsku praksu).

80

Trećim dijelom svojeg zahtjeva za naknadu štete tužitelj tvrdi da predsjednik EIB‑a nije donio odluku u razumnom roku nakon podnošenja izvješća povjerenstva za mirenje, što može dovesti do odgovornosti EIB‑a.

81

U tom pogledu tužitelj tvrdi da mu je, osim već teške financijske situacije u kojoj se nalazio zbog toga što nije primao naknadu za zemljopisnu mobilnost, nesigurnost do koje je došlo zbog nepostojanja odluke predsjednika EIB‑a nakon tog izvješća, što ga je uostalom prisililo da se obrati Europskom ombudsmanu, uzrokovala neimovinsku štetu koju on procjenjuje na 2000 eura.

82

EIB osporava te argumente.

83

U tom pogledu, najprije valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, poništenje nezakonitog akta može samo po sebi predstavljati primjerenu naknadu i načelno dostatnu za sve neimovinske štete koje je taj akt mogao prouzročiti. To međutim ne bi bio slučaj kada bi tužitelj dokazao da je pretrpio neimovinsku štetu koja se može odvojiti od nezakonitosti na kojoj se temelji poništenje i koja se ne može u potpunosti popraviti tim poništenjem (vidjeti presudu od 30. siječnja 2020., BZ/Komisija, T‑336/19, neobjavljenu, EU:T:2020:210, t. 54. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 14. rujna 2017., Bodson i dr./EIB, T‑504/16 i T‑505/16, EU:T:2017:603, t. 77. i navedenu sudsku praksu).

84

Nadalje, iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da u okviru zahtjeva za naknadu štete koji je podnio dužnosnik ili član privremenog osoblja utvrđivanje odgovornosti institucije ovisi o ispunjenju triju uvjeta, odnosno da je riječ o nezakonitom postupanju institucije, da je pretrpljena stvarna šteta i da postoji uzročna veza između postupanja i štete na koju se poziva. Tri uvjeta za utvrđivanje odgovornosti su kumulativna, što podrazumijeva da se, ako jedan od njih nije ispunjen, ne može utvrditi odgovornost institucije. Osim toga, sud Unije nije dužan ispitati uvjete prema određenom redoslijedu (vidjeti rješenje od 11. lipnja 2020., Vanhoudt i dr./EIB, T‑294/19, neobjavljeno, EU:T:2020:264, t. 70. i navedenu sudsku praksu).

85

U ovom slučaju neimovinska šteta na koju se tužitelj poziva u biti je uzrokovana osjećajem neizvjesnosti zbog prekomjernog kašnjenja s kojim je predsjednik EIB‑a donio odluku o završetku postupka mirenja.

86

Međutim, iako se takva neimovinska šteta može smatrati odvojivom od nezakonitosti na kojoj se temelji poništenje pobijanih odluka, odnosno povrede članka 1.4. Administrativnih odredbi, ipak valja utvrditi da tužba ne sadržava nikakav dokaz u pogledu opsega neimovinske štete koju je tužitelj navodno pretrpio.

87

U tim okolnostima valja odbiti treći dio zahtjeva za naknadu štete.

88

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, valja poništiti pobijane odluke EIB‑a u mjeri u kojoj se njima tužitelju odbija dodijeliti naknadu za zemljopisnu mobilnost, a u preostalom dijelu tužbu odbiti.

89

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da EIB nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, u skladu s tužiteljevim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje: