–

za G. M. A., A. Valcke, avocat,

–

za belgijsku vladu, L. Van den Broeck, C. Pochet i M. Jacobs, u svojstvu agentica, uz asistenciju F. Motulsky, avocat,

–

za dansku vladu, M. Wolff i J. Nymann‑Lindegren, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za vladu Ujedinjene Kraljevine, Z. Lavery i S. Brandon, u svojstvu agenata, uz asistenciju K. Apps, barrister,

–

za Europsku komisiju, D. Martin, B.-R. Killmann i E. Montaguti, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 45. UFEU‑a, članaka 15. i 31. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42. i ispravak SL 2016., L 87, str. 36.), kao i članaka 41. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Taj je zahtjev upućen u okviru spora između G. M. A.-a i Belgijske Države u vezi s odbijanjem potonje da G. M. A.-u, kao tražitelju zaposlenja, prizna pravo na boravak dulji od tri mjeseca na belgijskom državnom području.

3

Uvodna izjava 9. Direktive 2004/38 glasi kako slijedi:

„Građani Unije trebali bi imati pravo na boravak u državi članici domaćinu u razdoblju koje ne prelazi tri mjeseca, a da pritom ne podliježu bilo kakvim uvjetima ili formalnostima osim zahtjevu da imaju važeću osobnu iskaznicu ili putovnicu, ne dovodeći u pitanje povoljnije postupanje koje se primjenjuje na tražitelje zaposlenja, u skladu sa sudskom praksom Suda.”

4

U skladu s člankom 6. stavkom 1. te direktive:

„Građani Unije imaju pravo na boravak na državnom području druge države članice u razdoblju do tri mjeseca bez bilo kakvih uvjeta ili formalnosti, osim zahtjeva da imaju važeću osobnu iskaznicu ili putovnicu.”

5

Člankom 7. stavcima 1. i 3. navedene direktive predviđeno je:

„1.   Svi građani Unije imaju pravo na boravak na državnom području druge države članice u razdoblju duljem od tri mjeseca ako:

[…]

3.   Za potrebe stavka 1. točke (a), građanin Unije koji više nije radnik ili samozaposlena osoba zadržava status radnika ili samozaposlene osobe ako je:

6

Članak 8. iste direktive određuje niz upravnih formalnosti kategorijama osoba iz njezina članka 7.

7

Člankom 14. stavcima 1., 2. i 4. Direktive 2004/38 određeno je:

„1.   Građani Unije i članovi njihovih obitelji imaju pravo na boravak predviđeno u članku 6. tako dugo dok ne postanu prekomjeran teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina.

2.   Građani Unije i članovi njihovih obitelji imaju pravo na boravak predviđeno u člancima 7., 12. i 13. tako dugo dok ispunjavaju uvjete navedene u tim člancima.

[…]

4.   Odstupajući od stavaka 1. i 2. i ne dovodeći u pitanje odredbe poglavlja VI., mjera protjerivanja se ni u kojem slučaju ne može izreći protiv građana Unije ili članova njihovih obitelji ako:

[…]

8

Člankom 39/2 stavkom 2. loi du 15 décembre 1980 sur l’accès au territoire, le séjour, l’établissement et l’éloignement des étrangers (Zakon od 15. prosinca 1980. o pristupu državnom području, boravku, nastanjenju i udaljavanju stranaca (Moniteur belge od 31. prosinca 1980., str. 14584.)), u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon od 15. prosinca 1980.), predviđeno je:

„Conseil [du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima, Belgija)] donošenjem odluka odlučuje o drugim pravnim lijekovima zbog bitne povrede postupka ili povrede regulatornih postupaka, koje uzrokuju ništavost, prekoračenja ili zlouporabe ovlasti.”

9

U skladu s člankom 40. stavkom 4. Zakona od 15. prosinca 1980.:

„Svaki građanin Unije ima pravo boraviti u Kraljevini u razdoblju duljem od tri mjeseca ako ispunjava uvjet iz članka 41. [prvog stavka] i:

1° ako je radnik ili samozaposlena osoba u Kraljevini ili je ušao u Kraljevinu u potrazi za poslom, pod uvjetom da može pružiti dokaz da i dalje traži posao i da ima stvarne izglede za zaposlenje;

[…]”

10

U skladu s člankom 50. arrêté royal sur l’accès au territoire, le séjour, l’établissement et l’éloignement des étrangers, du 8 octobre 1981 (Kraljevska uredba o pristupu državnom području, boravku, nastanjenju i udaljavanju stranaca od 8. listopada 1981. (Moniteur belge od 27. listopada 1981., str. 13740.)):

„§ 1. Građanin Unije koji na državnom području Kraljevine namjerava boraviti dulje od tri mjeseca i koji dokaže svoje građanstvo u skladu s člankom 41. [prvim stavkom] Zakona [od 15. prosinca 1980.], podnosi zahtjev za izdavanje potvrde o prijavi općinskoj upravi u mjestu u kojem boravi u obliku dokumenta prema predlošku iz Priloga 19.

[…]

§ 2. Prilikom podnošenja zahtjeva ili najkasnije u roku od tri mjeseca nakon podnošenja zahtjeva, građanin [... U]nije treba podnijeti sljedeće dokumente:

[…]

3° tražitelj zaposlenja:

[…]”

11

Grčki državljanin G. M. A. podnio je 27. listopada 2015. zahtjev za izdavanje potvrde o prijavi u Belgiji u svojstvu tražitelja zaposlenja kako bi ostvario pravo na boravak dulji od tri mjeseca u toj državi članici, u skladu s člankom 50. stavkom 1. Kraljevske uredbe o pristupu državnom području, boravku, nastanjenju i udaljavanju stranaca. Iz zahtjeva za prethodnu odluku nije razvidan datum na koji je G. M. A. ušao na državno područje navedene države članice.

12

Taj je zahtjev odbijen 18. ožujka 2016. odlukom Officea des étrangers de Belgique (Ured za strance, Belgija, u daljnjem tekstu: Ured) jer G. M. A. ne ispunjava uvjete koji se belgijskim zakonodavstvom zahtijevaju za ostvarivanje prava na boravak dulji od tri mjeseca (u daljnjem tekstu: odluka Ureda). Naime, prema mišljenju Ureda, na temelju dokumentacije koju je podnio G. M. A. nije se moglo pretpostaviti da ovaj potonji ima stvarne izglede za zaposlenje na belgijskom državnom području. Slijedom navedenog, G. M. A.-u je naloženo da to državno područje napusti u roku od 30 dana nakon dostave navedene odluke.

13

Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima, Belgija), to jest prvostupanjski sud nadležan za ispitivanje sporova o zakonitosti odluka Ureda, odbio je presudom od 28. lipnja 2018. tužbu koju je G. M. A. podnio protiv odluke Ureda.

14

G. M. A. je stoga podnio žalbu u kasacijskom postupku sudu koji je uputio zahtjev, to jest Conseilu d’État (Državno vijeće, Belgija), istaknuvši, kao prvo, da iz članka 45. UFEU‑a, s obzirom na presudu od 26. veljače 1991., Antonissen (C‑292/89, EU:C:1991:80), proizlazi da su države članice obvezne tražiteljima zaposlenja iz druge države članice dodijeliti „razumni rok”, kako bi se tim osobama omogućilo da pronađu ponude za posao koje bi im mogle odgovarati i poduzmu mjere potrebne za zaposlenje. Navedeni rok ne može nipošto biti kraći od šest mjeseci, kao što proizlazi iz zajedničkog tumačenja po analogiji članka 7. stavka 3. te članaka 11. i 16. Direktive 2004/38.

15

Osim toga, tijekom cijelog trajanja navedenog roka, tražitelj zaposlenja nije dužan dokazati da ima stvarne izglede za zaposlenje.

16

Kao drugo, G. M. A. je tvrdio da je nakon donošenja odluke Ureda, odnosno 6. travnja 2016., angažiran u Europskom parlamentu kao pripravnik. Ta okolnost dokazuje da on ima stvarne izglede za zaposlenje i da je, slijedom toga, mogao ostvariti pravo na boravak dulji od tri mjeseca.

17

No, time što u obzir nije uzeo zaposlenje G. M. A.-a, Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) povrijedio je članke 15. i 31. Direktive 2004/38 kao i članke 41. i 47. Povelje. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da sudovi nadležni za nadzor zakonitosti upravne odluke koja se odnosi na pravo na boravak građanina Unije trebaju temeljito ispitati sve relevantne okolnosti i uzeti u obzir sve elemente o kojima su obaviješteni, čak i ako su se ti elementi pojavili nakon predmetne odluke.

18

S obzirom na ta razmatranja, G. M. A. je tvrdio da je Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) trebao izuzeti iz primjene nacionalno postupovno pravilo kojim su u belgijsko pravo nepravilno preneseni članci 15. i 31. Direktive 2004/38, odnosno članak 39/2. stavak 2. Zakona od 15. prosinca 1980., na temelju kojeg taj sud nije uzeo u obzir njegov angažman kao pripravnika nakon odluke Ureda.

19

Sud koji je uputio zahtjev smatra da rješenje glavnog spora ovisi o načinu na koji Sud protumači članak 45. UFEU‑a, članke 15. i 31. Direktive 2004/38 kao i članke 41. i 47. Povelje. Naime, ako se te odredbe treba tumačiti na način koji zagovara G. M. A., on bi trebao ostvariti pravo na boravak dulji od tri mjeseca na belgijskom državnom području.

20

U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21

Najprije treba podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru postupka suradnje iz članka 267. UFEU‑a između nacionalnih sudova i Suda, zadaća Suda dati nacionalnom sudu koristan odgovor na temelju kojeg će moći riješiti predmet u kojem vodi postupak. U tom smislu, Sud će, prema potrebi, preoblikovati pitanja koja su mu postavljena. Okolnost da je nacionalni sud formalno sastavio prethodno pitanje pozivajući se na neke odredbe prava Unije ne sprečava Sud da tom sudu da sve elemente tumačenja koji mogu biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se vodi pred njim, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima (presuda od 23. travnja 2020., Land Niedersachsen (Ranija razdoblja relevantne djelatnosti), C‑710/18, EU:C:2020:299, t. 18.).

22

U ovom slučaju, iako svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje samo članka 45. UFEU‑a, valja primijetiti da se članak 14. stavak 4. točka (b) Direktive 2004/38 odnosi upravo na tražitelje zaposlenja. Naime, u skladu s tom odredbom, mjera protjerivanja ne može se izreći protiv građana Unije tako dugo dok, s jedne strane, ulaze na državno područje države članice domaćina u potrazi za poslom, i dok, s druge strane, mogu pružiti dokaz da i dalje tamo traže posao i da imaju stvarne izglede za zaposlenje.

23

Slijedom navedenog, valja zaključiti da svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, treba li članak 45. UFEU‑a i članak 14. stavak 4. točku (b) Direktive 2004/38 tumačiti na način da je država članica domaćin dužna tražitelju zaposlenja dodijeliti razumni rok kako bi mu se omogućilo da pronađe ponude za posao koje bi mu mogle odgovarati i poduzme mjere potrebne za svoje zaposlenje, da taj rok za traženje zaposlenja nipošto ne može biti kraći od šest mjeseci, i da tijekom tog razdoblja država članica domaćin može od tražitelja zaposlenja zahtijevati da pruži dokaz da traži posao i da ima stvarne izglede za zaposlenje.

24

Što se, kao prvo, tiče pitanja je li država članica domaćin dužna tražiteljima zaposlenja dodijeliti „razumni rok” koji im omogućuje da pronađu ponude za posao koje bi im mogle odgovarati i poduzmu mjere potrebne da se zaposle, valja istaknuti da pojam „radnik” u smislu članka 45. UFEU‑a ima autonoman doseg svojstven pravu Unije i ne smije se tumačiti usko (presuda od 21. veljače 2013.,N., C‑46/12, EU:C:2013:97, t. 39.). Konkretno, osobu koja stvarno traži posao treba također smatrati „radnikom” (vidjeti u tom smislu presudu od 19. lipnja 2014., Saint Prix, C‑507/12, EU:C:2014:2007, t. 35.).

25

Valja također istaknuti da slobodno kretanje radnika čini temelje Unije i da, stoga, odredbe kojima se propisuje ta sloboda treba tumačiti široko. Konkretno, usko tumačenje članka 45. stavka 3. UFEU‑a ugrozilo bi stvarne izglede državljanina države članice koji traži posao da ga i pronađe u drugim državama članicama te bi stoga tu odredbu lišilo njezina korisnog učinka (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 1991., Antonissen, C‑292/89, EU:C:1991:80, t. 11. i 12.).

26

Proizlazi da sloboda kretanja radnika podrazumijeva pravo državljana država članica slobodno se kretati na državnom području drugih država članica i ondje boraviti u svrhu traženja zaposlenja (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 1991., Antonissen, C‑292/89, EU:C:1991:80, t. 13.), pri čemu je to pravo zakonodavac Unije kodificirao u članku 14. stavku 4. točki (b) Direktive 2004/38. U tom pogledu valja istaknuti da je koristan učinak članka 45. UFEU‑a zajamčen ako se zakonodavstvom Unije ili, ako ono ne postoji, zakonodavstvom države članice zainteresiranim osobama dodjeljuje razumni rok kako bi na području države članice domaćina pronašle ponude za posao koje odgovaraju njihovim stručnim kvalifikacijama i kako bi po potrebi poduzele mjere potrebne da se zaposle (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 1991., Antonissen, C‑292/89, EU:C:1991:80, t. 16.).

27

Slijedom navedenog, valja zaključiti da je država članica domaćin dužna tražiteljima zaposlenja dodijeliti razumni rok koji im omogućuje da na državnom području navedene države članice pronađu ponude za posao koje odgovaraju njihovim stručnim kvalifikacijama i, po potrebi, poduzmu mjere potrebne da se zaposle.

28

Što se, kao drugo, tiče trajanja tog roka, valja podsjetiti, prvo, da iz članka 6. Direktive 2004/38 proizlazi da svi građani Unije imaju pravo na boravak na državnom području druge države članice u razdoblju do tri mjeseca bez bilo kakvih uvjeta ili formalnosti, osim zahtjeva da imaju važeću osobnu iskaznicu ili putovnicu.

29

Članak 7. te direktive predviđa pak situacije u kojima građanin Unije može ostvarivati pravo na boravak dulji od tri mjeseca.

30

Valja također podsjetiti da članak 14. stavci 1. i 2. navedene direktive predviđaju pretpostavke pod kojima građani Unije mogu zadržati pravo na boravak koje je predviđeno, ovisno o okolnostima, u njezinu članku 6. ili članku 7.

31

Konkretno, na temelju članka 14. stavka 1. Direktive 2004/38 pravo na boravak o kojemu je riječ u članku 6. potonje zadržava se tako dugo dok zainteresirane osobe ne postanu prekomjeran teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina. Članak 14. stavak 2. te direktive predviđa, među ostalim, da građani Unije i članovi njihovih obitelji ostvaruju pravo na boravak dulji od tri mjeseca dok ispunjavaju uvjete navedene u članku 7. navedene direktive.

32

No, kao što to proizlazi iz točke 22. ove presude, na tražitelje zaposlenja konkretno se odnosi članak 14. stavak 4. točka (b) Direktive 2004/38 kojom je predviđeno odstupanje od stavaka 1. i 2. navedenog članka 14.

33

Proizlazi da članak 14. stavak 4. točka (b) Direktive 2004/38 konkretno određuje pretpostavke kojima podliježe zadržavanje prava na boravak građana Unije koji svoju državu članicu podrijetla napuste s namjerom traženja zaposlenja u državi članici domaćinu. No, ta odredba, koju je zakonodavac Unije donio radi kodificiranja utvrđenja iz presude od 26. veljače 1991., Antonissen (C‑292/89, EU:C:1991:80), u vezi s pravom na boravak tražitelja zaposlenja na temelju članka 45. UFEU‑a, uređuje izravno i pravo na boravak građana Unije koji imaju svojstvo tražitelja zaposlenja, kao što to proizlazi osobito iz točke 52. presude od 15. rujna 2015., Alimanovic (C‑67/14, EU:C:2015:597).

34

Stoga, kada građanin Unije uđe na državno područje države članice domaćina kako bi tamo tražio posao, njegovo pravo na boravak obuhvaćeno je, od dana njegove prijave u svojstvu tražitelja zaposlenja, člankom 14. stavkom 4. točkom (b) Direktive 2004/38.

35

Međutim, valja istaknuti da iz teksta članka 6. Direktive 2004/38 proizlazi da se ta odredba primjenjuje bez razlike na sve građane Unije, neovisno o namjeri s kojom ti građani uđu na državno područje države članice domaćina. Proizlazi, da čak i kada građanin Unije uđe na državno područje države članice domaćina s namjerom da tamo traži posao, njegovo pravo na boravak obuhvaćeno je također, tijekom prva tri mjeseca, člankom 6. Direktive 2004/38.

36

U tim se okolnostima, tijekom navedenog razdoblja od tri mjeseca iz te odredbe, s jedne strane, tom građaninu ne može nametnuti niti jedan uvjet osim zahtjeva da posjeduje valjanu osobnu ispravu.

37

S druge strane, valja zaključiti da razumni rok iz točke 27. ove presude počinje teći od trenutka u kojem je dotični građanin Unije odlučio prijaviti se kao tražitelj zaposlenja u državi članici domaćinu.

38

Što se, kao drugo, tiče mogućnosti određivanja minimalnog trajanja tog razumnog roka, valja istaknuti da članak 14. stavak 4. točka (b) Direktive 2004/38 ne sadržava nikakvu naznaku u tom pogledu.

39

U tim se okolnostima mora podsjetiti, prije svega, da, kao što to proizlazi iz točke 26. ove presude, takav rok mora omogućiti da se zajamči koristan učinak članka 45. UFEU‑a.

40

Potom, iako nije utvrdio minimalno trajanje navedenog razumnog roka, u točki 21. presude od 26. veljače 1991., Antonissen (C‑292/89, EU:C:1991:80) Sud je presudio da za rok od šest mjeseci od ulaska na državno područje države članice domaćina, poput onoga o kojemu je bila riječ u predmetu povodom kojeg je donesena ta presuda, ne proizlazi da može dovesti u pitanje navedeni koristan učinak.

41

Naposljetku, u tom kontekstu valja voditi računa o ciljevima Direktive 2004/38 kojom se nastoji olakšati ostvarivanje temeljnog i individualnog prava slobodnog kretanja i boravka, koje je izravno dodijeljeno građanima Unije člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a te poduprijeti to pravo (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2019., Tarola, C‑483/17, EU:C:2019:309, t. 23.).

42

S obzirom na ta razmatranja, valja zaključiti da rok od šest mjeseci od dana prijave nije, u načelu, nedovoljan i ne dovodi u pitanje koristan učinak članka 45. UFEU‑a.

43

Kao treće, glede obveza koje država članica domaćin može odrediti tražitelju zaposlenja tijekom tog istog razumnog roka, kao što slijedi iz točke 22. ove presude, iz teksta članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2004/38 proizlazi da se protiv tražitelja zaposlenja ne može izreći mjera protjerivanja ako pruži dokaz da i dalje traži posao i da ima stvarne izglede za zaposlenje. Tom se odredbom preuzima, u biti, načelo koje proizlazi iz točke 21. presude od 26. veljače 1991., Antonissen (C‑292/89, EU:C:1991:80) prema kojoj se zainteresirana osoba ne može prisiliti da napusti državno područje države članice domaćina, ako nakon isteka razumnog roka pruži dokaz da „i dalje traži posao i da ima stvarne izglede za zaposlenje”.

44

Budući da radi izbjegavanja obveze napuštanja državnog područja države članice domaćina tražitelj zaposlenja mora, dakle, „i dalje” tražiti posao nakon isteka tog razumnog roka, iz toga valja zaključiti da država članica domaćin može, već tijekom navedenog roka, zahtijevati da tražitelj zaposlenja traži posao. Međutim, za vrijeme navedenog roka, ta država članica ne može od zainteresirane osobe zahtijevati da dokaže postojanje stvarnih izgleda za zaposlenje.

45

To tumačenje potkrepljuje činjenica da s obzirom da je cilj takvog razumnog roka, kao što to proizlazi iz točke 27. ove presude, omogućiti tražitelju zaposlenja da pronađe ponude za posao koje odgovaraju njegovim osobnim kvalifikacijama i poduzme mjere potrebne da se zaposli, tek po isteku takvog roka nadležna nacionalna tijela mogu biti u mogućnosti ocijeniti traži li zainteresirana osoba i dalje zaposlenje i ima li stvarne izglede za zaposlenje.

46

Stoga je tek nakon isteka tog istog razumnog roka tražitelj zaposlenja dužan pružiti dokaz ne samo o tome da i dalje traži posao, nego i da ima stvarne izglede za zaposlenje.

47

Na tijelima i sudovima države članice domaćina je da ocijene dokaze koje u tom smislu podnese predmetni tražitelj zaposlenja. U tom pogledu navedena tijela i sudovi morat će analizirati sve relevantne elemente poput, primjerice, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 75. i 76. svojeg mišljenja, okolnost da je taj tražitelj zaposlenja prijavljen kod nacionalnog tijela nadležnog za tražitelje zaposlenja, da se redovito javlja mogućim poslodavcima šaljući im molbe za posao ili pak da se odaziva na razgovore za posao. U okviru te ocjene, navedena tijela i sudovi moraju uzeti u obzir stanje na nacionalnom tržištu rada u sektoru koji odgovara osobnim kvalifikacijama predmetnog tražitelja zaposlenja. S druge strane, činjenica da je potonji odbio ponude za posao koje ne odgovaraju njegovim stručnim kvalifikacijama ne može dovesti do zaključka da on ne ispunjava uvjete predviđene u članku 14. stavku 4. točki (b) Direktive 2004/38.

48

U konkretnom slučaju, iz gore izloženih razmatranja proizlazi da je u trenutku u kojem je kao tražitelj zaposlenja podnio svoj zahtjev za prijavu, to jest 27. listopada 2015., G. M. A. morao raspolagati barem razumnim rokom tijekom kojeg su mu belgijska tijela mogla samo naložiti da dokaže da traži posao.

49

No, iz informacija kojima Sud raspolaže proizlazi da je odluka Ureda kojom je G. M. A.-u uskraćeno pravo na boravak dulji od tri mjeseca na belgijskom državnom području bila donesena iz razloga što se dokazima, koje je ovaj potonji podnio u prilog svojem zahtjevu, nije moglo utvrditi da on ima stvarne izglede za zaposlenje.

50

U tim okolnostima, valja utvrditi da se članku 45. UFEU‑a i članku 14. stavku 4. točki (b) Direktive 2004/38 protivi nacionalni propis koji takav uvjet određuje tražitelju zaposlenja koji se nalazi u istoj situaciji kao i G. M. A.

51

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti na sljedeći način:

52

Svojim drugim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, treba li članke 15. i 31. Direktive 2004/38, članke 41. i 47. Povelje kao i načela nadređenosti i korisnog učinka tumačiti na način da su sudovi države članice domaćina dužni, u okviru ispitivanja tužbe protiv odluke kojom je tražitelju zaposlenja uskraćena dodjela prava na boravak duži od tri mjeseca, provesti nadzor neograničene nadležnosti i uzeti u obzir elemente koji su nastali nakon navedene odluke, kada bi ti elementi mogli izmijeniti položaj tog tražitelja zaposlenja i opravdati dodjelu navedenog prava na boravak.

53

Iz odgovora na prvo pitanje proizlazi da tijekom razdoblja obuhvaćenog razumnim rokom iz točke 51. ove presude tijela države članice domaćina ne mogu dotičnom tražitelju zaposlenja naložiti da dokaže da ima stvarne izglede za zaposlenje. Budući da su u konkretnom slučaju odlukom Ureda G. M. A.-u određene obveze suprotne članku 45. UFEU‑a i članku 14. stavku 4. točki (b) Direktive 2004/38, ne proizlazi da je nužno ispitati, moraju li sudovi države članice domaćina uzeti u obzir elemente koji su nastali nakon te odluke kako bi se tužitelju u glavnom postupku priznalo pravo na boravak kao tražitelju zaposlenja.

54

U tim okolnostima nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje.

55

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 45. UFEU‑a i članak 14. stavak 4. točku (b) Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ, treba tumačiti na način da je država članica domaćin dužna građaninu Unije dodijeliti razumni rok koji počinje teći od trenutka u kojem se taj građanin Unije prijavio kao tražitelj zaposlenja, kako bi mu se omogućilo da pronađe ponude za posao koje bi mu mogle odgovarati i poduzme mjere potrebne da se zaposli.

Tijekom tog roka, država članica domaćin može zahtijevati da tražitelj zaposlenja predoči dokaz da traži posao. Tek nakon isteka navedenog roka ta država članica može zahtijevati da tražitelj zaposlenja dokaže ne samo da i dalje traži posao, nego i da ima stvarne izglede za zaposlenje.