1

Svojom žalbom društva Sony Optiarc Inc. i Sony Optiarc America Inc. (u daljnjem tekstu zajedno: žalitelji) traže ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 12. srpnja 2019., Sony Optiarc i Sony Optiarc America/Komisija (T‑763/15, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2019:517), kojom je taj sud odbio njihovu tužbu za, kao glavno, djelomično poništenje Odluke Komisije C(2015) 7135 final od 21. listopada 2015. o postupku na temelju članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.39639 – Optički diskovni pogoni) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), u dijelu koji se odnosi na njih, i, podredno, smanjenje iznosa novčane kazne koja im je izrečena.

2

U skladu s člankom 23. stavcima 2. i 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.):

„2.   [Europska] [k]omisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

[…]

Kada se povreda propisa koja nastupa od strane udruženja poduzetnika odnosi na aktivnosti njegovih članova, novčana kazna ne smije prelaziti 10 % zbroja ukupnih prihoda svih članova koji su djelovali na tržištu na kojem je nastupila povreda propisa od strane udruženja poduzetnika.

3.   Pri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se u obzir težina i trajanje povrede.”

3

U članku 27. stavku 2. te uredbe određuje se:

„U postupcima se u potpunosti mora poštivati pravo stranaka na obranu. Strankama u postupku mora biti omogućen uvid u spis Komisije, sukladno pravnom interesu poduzetnika i podložno zaštiti njihovih poslovnih tajni. Pravo na uvid u spis neće se odnositi na povjerljive podatke i interne dokumente Komisije ili tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje. Pravo na uvid u spis posebno se ne odnosi na korespondenciju između Komisije i tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje, ili između potonjih, uključujući i dokumente iz članaka 11. i 14. Odredbe ovog stavka ni na koji način ne sprečavaju Komisiju da otkrije i koristi informacije koje su neophodne kako bi dokazala povredu propisa.”

4

Članak 31. navedene uredbe formuliran je ovako:

„Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale. Sud može ukinuti, smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.”

5

Kada je riječ o izračunu novčanih kazni, u točkama 6. i 13. Smjernica Komisije o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe (EZ) br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 58.; u daljnjem tekstu: Smjernice za izračun novčanih kazni), navodi se:

„6.   Kombinacija vrijednosti prihoda od prodaje na koju se odnosi povreda te trajanj[a] povrede smatra se primjerenom formulom koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi. Pozivanje na te čimbenike jasno ukazuje na red veličine kazne i ne treba se smatrati osnovom za metodu automatskog i aritmetičkog izračuna.

[…]

13.   U određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti, Komisija će upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar Europskoga gospodarskog prostora [(EGP)]. […]”

6

Okolnosti spora navode se u točkama 1. do 32. pobijane presude te se za potrebe predmetnog postupka mogu sažeti kako slijedi.

7

Prvi tužitelj, Sony Optiarc (bivši Sony NEC Optiarc Inc.), dioničko je društvo osnovano prema japanskom pravu. To je društvo osnovano 3. travnja 2006. kao zajedničko poduzeće društava Sony Corporation i NEC Corporation, pod nazivom Sony NEC Optiarc Inc. Svako je matično društvo unijelo svoju odgovarajuću djelatnost u sektoru optičkih diskovnih pogona (u daljnjem tekstu: pogoni).

8

Od 2. travnja 2007. Sony NEC Optiarc pregovarao je sa društvom kćeri čiji je stopostotni vlasnik, Sonyjem Optiarc America (bivši Sony NEC Optiarc America Inc.), drugim tužiteljem, i dobio ugovore po provođenju nadmetanja te je preuzeo narudžbe za pogone, barem one društva Dell Inc. Sony NEC Optiarc i Sony NEC Optiarc America u spornoj se odluci zajedno navode pod nazivom „Sony Optiarc”. S druge strane, „Sony/Optiarc” u spornoj odluci označava dvojac koji čine Sony Corporation i Sony Optiarc, društva koja su zajedno davala usmene izjave i odgovarala na zahtjeve Komisije za dostavu informacija. Nakon 1. rujna 2007., Sony NEC Optiarc nastavio je sudjelovati u postupcima nadmetanja koje je organiziralo društvo Dell. Njega je angažirao zaposlenik društva Sony Electronics (Singapore) Pte. Ltd, djelujući u ime i po napucima društva Sony Optiarc.

9

Predmetna povreda odnosi na pogone koji se koriste, među ostalim, u osobnim računalima (stolnim i prijenosnim) koja proizvode Dell i Hewlett Packard (u daljnjem tekstu: HP).

10

Dell i HP dva su glavna proizvođača izvornih proizvoda na svjetskom tržištu osobnih računala. Ta dva društva koriste klasične postupke nadmetanja na svjetskoj razini koji, među ostalim, podrazumijevaju tromjesečne pregovore o cijeni na svjetskoj razini i o količini globalnih prodaja s malim brojem prethodno odabranih dobavljača pogona.

11

Postupci nadmetanja podrazumijevaju zahtjeve za ponude, elektroničke zahtjeve za ponude, internetske pregovore, elektroničke dražbe i bilateralne pregovore (izvan interneta). Po završetku postupka nadmetanja klijenti sudjelujućim dobavljačima pogona dodjeljuju količine prema cijenama koje su ponudili.

12

Komisija je 14. siječnja 2009. zaprimila zahtjev za oslobađanje od kazne na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.), koji je uputilo društvo Koninklijke Philips NV. Taj je zahtjev upotpunjen 29. siječnja i 2. ožujka 2009. da bi se njime uz to društvo obuhvatilo i društvo Lite‑On IT Corporation i njihovo zajedničko poduzeće Philips & Lite‑On Digital Solutions Corporation.

13

Komisija je 30. lipnja 2009. društvima Koninklijke Philips, Lite‑On IT i Philips & Lite‑On Digital Solutions dodijelila uvjetno oslobađanje.

14

Komisija je 18. srpnja 2012. uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku 13-orici dobavljača pogona, među kojima i žaliteljima (u daljnjem tekstu: obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku), u kojoj je navela da su oni povrijedili članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.; u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u) sudjelujući u zabranjenom sporazumu koji se odnosio na pogone od 5. veljače 2004. do 29. lipnja 2009., koji se sastojao od usklađivanja njihovih ponašanja u pogledu nadmetanja koja su organizirala dva proizvođača računala, odnosno Dell i HP.

15

Žalitelji su se zajedno pisano očitovali 29. listopada 2012. u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Saslušanje je održano 29. i 30. studenoga 2012. i na njemu su sudjelovali svi adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

16

Komisija je spornu odluku donijela 21. listopada 2015.

17

Komisija je u toj odluci smatrala da su sudionici zabranjenog sporazuma uskladili svoje konkurentno ponašanje, barem od 23. lipnja 2004. do 25. studenoga 2008. Pojasnila je da je takvo usklađivanje provedeno na temelju mreže paralelnih bilateralnih kontakata. Navela je da su sudionici u zabranjenom sporazumu nastojali prilagoditi svoje količine na tržištu kako bi se osiguralo da cijene i dalje budu više nego što bi bile da nije bilo tih bilateralnih kontakata.

18

Komisija je u spornoj odluci navela da se usklađivanje između sudionika u zabranjenom sporazumu odnosilo na račune klijenata Della i HP‑a. Prema Komisijinu mišljenju, uz bilateralne pregovore s dobavljačima pogona, Dell i HP primjenjivali su standardizirane postupke nadmetanja koji su se održavali najmanje svaka tri mjeseca. Istaknula je da su se sudionici u zabranjenom sporazumu koristili svojom mrežom bilateralnih kontakata kako bi manipulirali tim postupcima nadmetanja, sprečavajući time pokušaje svojih klijenata da potaknu konkurenciju cijenama.

19

Prema Komisijinu mišljenju, redovite razmjene informacija omogućile su sudionicima u zabranjenom sporazumu, među ostalim, da vrlo precizno znaju za namjere svojih konkurenata čak i prije nego što se upuste u postupak nadmetanja i stoga da predvide svoju strategiju tržišnog natjecanja.

20

Komisija je dodala da su, u redovitim vremenskim razmacima, sudionici u zabranjenom sporazumu razmjenjivali informacije o cijenama koje su se odnosile na pojedinačne račune klijenata te informacije koje nisu povezane s cijenom, kao što su postojeća proizvodnja, kapacitet opskrbe, stanje zaliha, stanje u pogledu kvalifikacija i vrijeme uvođenja novih proizvoda ili poboljšanja. Istaknula je, nadalje, da su dobavljači pogona pratili konačne rezultate okončanih postupaka nadmetanja, odnosno klasifikaciju, cijenu i dobivene količine.

21

Komisija je također navela da su dobavljači pogona, imajući na umu da njihovi kontakti trebaju ostati tajni u odnosu na klijente, za kontakt koristili načine koje su smatrali dovoljno prikladnima za postizanje željenog rezultata. Navela je da je, uostalom, pokušaj sazivanja sastanka radi organiziranja redovitih multilateralnih sastanaka između tih dobavljača propao 2003. nakon što je otkriven klijentu. Komisija smatra da su se umjesto tih sastanaka održavali bilateralni kontakti, većinom u obliku telefonskih razgovora i, ponekad, posredstvom elektroničkih poruka, uključujući privatne adrese elektroničke pošte i usluge za trenutačnu razmjenu poruka, odnosno na sastancima, uglavnom na razini voditelja globalnih računa.

22

Komisija je utvrdila da su sudionici zabranjenog sporazuma bili u redovitom kontaktu te da su ti kontakti, uglavnom posredstvom telefona, postajali učestaliji za vrijeme postupaka nadmetanja, tijekom kojih su neki parovi sudionika u zabranjenom sporazumu telefonski razgovarali nekoliko puta dnevno. Pojasnila je da su općenito kontakti između određenih parova sudionika u zabranjenom sporazumu bili znatno učestaliji nego kontakti između nekih drugih sudionika.

23

Kad je riječ o izračunu iznosa novčane kazne izrečene žaliteljima, Komisija se oslonila na Smjernice za izračun novčanih kazni.

24

Najprije, da bi se odredio osnovni iznos novčane kazne, Komisija je smatrala da je, s obzirom na znatne razlike u trajanju sudjelovanja dobavljača pogona u zabranjenom sporazumu i kako bi se bolje odrazio njegov stvarni učinak, bilo primjereno upotrijebiti godišnji prosjek koji se izračunava na temelju stvarne vrijednosti prodaja koje su dotični poduzetnici ostvarili tijekom punih kalendarskih mjeseci njihova odgovarajućeg sudjelovanja u povredi.

25

Komisija je tako objasnila da je vrijednost prihoda od prodaje izračunana na temelju prodaja pogona namijenjenih osobnim računalima za koje su izdani računi subjektima društava HP i Dell, koji se nalaze u EGP‑u.

26

Osim toga, Komisija je smatrala da je relevantnu vrijednost prihoda od prodaje, s obzirom na to da je protutržišno ponašanje u odnosu na HP započelo kasnije i kako bi se uzeo u obzir razvoj zabranjenog sporazuma, trebalo izračunati odvojeno za Dell i za HP te da je trebalo primijeniti dva multiplikatora s obzirom na trajanje.

27

Što se tiče žaliteljâ, s obzirom na to da njihovo sudjelovanje u kontaktima s HP‑om nije dokazano, Komisija je utvrdila njihovu odgovornost samo u pogledu usklađivanja s Dellom.

28

Nadalje, budući da se sporazumi o usklađivanju cijena po samoj svojoj naravi ubrajaju u najteže povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u i da je zabranjeni sporazum obuhvaćao barem EGP, Komisija je odlučila da postotak koji se primjenjuje na temelju težine u ovom slučaju iznosi 16 % za sve adresate sporne odluke.

29

Osim toga, Komisija je navela da je s obzirom na okolnosti slučaja odlučila dodati iznos od još 16 % u svrhu preventivnog djelovanja.

30

Nadalje, Komisija je smanjila iznos novčane kazne izrečene žaliteljima za 3 % kako bi se u obzir uzela činjenica da oni nisu znali za dio jedinstvene i trajne povrede koji se odnosi na HP, kako bi se na odgovarajući način i u dovoljnoj mjeri odrazila manje ozbiljna priroda njihova ponašanja.

31

Izreka sporne odluke, u dijelu u kojem se odnosi na žalitelje, glasi ovako:

„Članak 1.

Sljedeći poduzetnici su povrijedili članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u sudjelujući tijekom navedenih razdoblja u jedinstvenoj i trajnoj povredi, sačinjenoj od više zasebnih povreda, u sektoru [pogona] koji obuhvaća cijeli EGP, a koja se sastojala u sklapanju sporazuma o usklađivanju cijena:

[…]

[…]

Članak 2.

Za povredu iz članka 1. izriču se sljedeće novčane kazne:

[…]

[…]”

32

Tužbom dostavljenom tajništvu Općeg suda 31. prosinca 2015. žalitelji su pokrenuli postupak tražeći, kao glavno, poništenje sporne odluke u dijelu koji se odnosi na njih i, podredno, smanjenje iznosa novčane kazne koja im je izrečena.

33

Žalitelji su u prilog svojoj tužbi istaknuli dva tužbena razloga koja su se odnosila, prvi, u bitnome, na postojanje povrede članka 101. UFEU‑a i, drugi, istaknut podredno, na izračun iznosa te novčane kazne.

34

Opći je sud u pobijanoj presudi odbio te tužbene razloge, a slijedom toga i tužbu u cijelosti.

35

Žalitelji u žalbi traže od Suda da:

36

Komisija traži od Suda da:

37

U prilog osnovanosti svoje žalbe žalitelji ističu četiri žalbena razloga koji se u bitnome odnose na ocjenu Općeg suda u pogledu, prvi, postojanja jedinstvene i trajne povrede, drugi, trajanja te povrede, treći, utvrđenja više zasebnih povreda te, četvrti, iznosa novčane kazne koja im je izrečena.

38

Sud smatra svrsishodnim razmotriti treći žalbeni razlog prije nego što analizira prvi, drugi i četvrti žalbeni razlog.

39

Treći žalbeni razlog koji su žalitelji istaknuli podijeljen je u dva dijela.

40

Prvim dijelom trećeg žalbenog razloga žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je ocijenio da Komisija nije povrijedila njihova prava obrane time što im je u spornoj odluci prvi put stavila na teret sudjelovanje u više zasebnih povreda.

41

Žalitelji ističu da se u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku navodi, osobito u njezinim uvodnim izjavama 310., 317. i 318., postojanje jedinstvene i trajne povrede. Komisija je, navode žalitelji, ocijenila da bi sporna ponašanja bilo neprirodno podijeliti na više zasebnih povreda. Međutim, u spornoj odluci ta je institucija prvi put dala do znanja da se ta jedinstvena i trajna povreda sastoji od više zasebnih povreda. Stoga se potonja odluka, prema mišljenju žaliteljâ, u biti udaljava od kvalifikacije prihvaćene u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku zbog čega oni nisu mogli, prije donošenja navedene odluke, osporavati kvalifikaciju svakog pojedinačnog kontakta kao zasebne i samostalne povrede.

42

U tom pogledu navode da je Opći sud, utvrđujući u točkama 211., 212. i 219. pobijane presude da se jedinstvena i trajna povreda nužno sastoji od zasebnih povreda, došao do zaključka koji je u suprotnosti sa sudskom praksom Općeg suda i Suda u kojoj se ne spominje nužnost nego samo mogućnost da se jedinstvena i trajna povreda sastoji od zasebnih povreda. Smatraju da je Opći sud na taj način počinio pogrešku koja se tiče prava koja je dovela do toga da je propustio utvrditi da je Komisija povrijedila njihova prava obrane.

43

Komisija u odgovoru na žalbu u prvom redu formulira dva općenita komentara, nakon čega odgovara na argumente iznesene u dvama dijelovima trećeg žalbenog razloga koji su iznijeli žalitelji.

44

Kao prvo, navodi da su bespredmetni argumenti žaliteljâ o uzgrednom utvrđenju Komisije u spornoj odluci da su njihovi protutržišni kontakti također predstavljali više zasebnih povreda. Naime, ističe da je Opći sud potvrdio glavno utvrđenje Komisije o postojanju jedinstvene i trajne povrede te o sudjelovanju žaliteljâ u toj povredi. Smatra da već sama ta potvrda opravdava zaključak iz članka 1. točke (g) sporne odluke kao i novčanu kaznu koja je žaliteljima izrečena na temelju članka 2. točke (g) te odluke.

45

Kao drugo, tvrdi da se argumenti žaliteljâ temelje na pogrešnoj premisi da je Opći sud ocijenio da se jedinstvena i trajna povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a nužno sastoji od više zasebnih i samostalnih povreda te odredbe. Međutim, Opći je sud u točkama 210. i 211. pobijane presude samo utvrdio da jedinstvena i trajna povreda pretpostavlja postojanje „skupa ponašanja” koja mogu sama po sebi predstavljati zasebne povrede. Navodi da je Opći sud u točkama 208. i 209. te 212. do 216. pobijane presude u bitnome dodao da se u konkretnom slučaju jedinstvena i trajna povreda doista sastojala od zasebnih povreda o kojima su žalitelji bili saslušani.

46

U drugom redu, kada je konkretno riječ o prvom dijelu trećeg žalbenog razloga, Komisija tvrdi, kao prvo, da se on temelji na pogrešnoj činjeničnoj pretpostavci. Navodi da iz točaka 209. do 214. pobijane presude jasno proizlazi da su žalitelji u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama već bili obaviješteni o predmetnim zasebnim povredama.

47

Kao drugo, tvrdi da su utvrđenja koja se navode u točkama 209., 214. i 215. te presude činjenične naravi i da se ne mogu osporavati u okviru žalbenog postupka.

48

Kao treće, ističe da je tvrdnja žaliteljâ da ih Komisija nije saslušala o predmetnim zasebnim povredama u suprotnosti s jasnim tekstom uvodnih izjava 353., 354. i 276. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku te da se temelji na pogrešnom tumačenju sudske prakse s obzirom na to da je Sud već ocijenio da jedan ili više elemenata skupa radnji ili trajnog ponašanja mogu sami po sebi predstavljati povredu članka 101. UFEU‑a.

49

Kao četvrto, Komisija smatra da, suprotno navodima žaliteljâ, utvrđenje jedinstvene i trajne povrede nije uvjetovano postojanjem više zasebnih povreda. Ističe da su žalitelji bili saslušani i u pogledu utvrđenja jedinstvene i trajne povrede o kojoj je riječ i u pogledu utvrđenja zasebnih povreda od kojih se ona sastoji, tako da njihova prava obrane nisu povrijeđena. Naime, omogućeno im je da u upravnom postupku razumiju da im se na teret stavljaju i ponašanja od kojih se sastoji ta jedinstvena i trajna povreda.

50

Drugim dijelom trećeg žalbenog razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da je sporna odluka bila dostatno obrazložena u pogledu postojanja više zasebnih povreda.

51

Naime, oni smatraju da Komisija u spornoj odluci nije precizno odredila, za svaki oblik ponašanja odnosno svaki skup ili više skupova bilateralnih kontakata koji navodno čine zasebnu povredu, kao prvo, narav i opseg te povrede, kao drugo, njezinu kvalifikaciju kao sporazuma ili usklađenog djelovanja u smislu članka 101. UFEU‑a, kao treće, razloge i dokaze za svaku kvalifikaciju, kao četvrto, poduzetnike koji se trebaju smatrati odgovornima za svaku zasebnu povredu i, kao peto, razlog zbog kojeg, za razliku od stajališta koje je Komisija iznijela u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, više nije bilo neprirodno utvrditi postojanje više zasebnih povreda.

52

Žalitelji smatraju da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je propustio utvrditi da opseg zasebnih povreda nikada nije bio opisan ili pojašnjen. Naime, taj je sud u točki 227. pobijane presude ocijenio pravilnim Komisijin zaključak o tome da utvrđenje jedinstvene i trajne povrede nužno potvrđuje njezine zaključke o postojanju više zasebnih povreda.

53

Komisija smatra da drugi dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

54

Smatra da je Opći sud s pravom ocijenio da su glavno utvrđenje jedinstvene i trajne povrede te uzgredno utvrđenje zasebnih povreda međusobno dosljedni. Kao prvo, tvrdnjom žaliteljâ da je Opći sud u pobijanoj presudi odbio njihove argumente jer je imao pogrešno uvjerenje da utvrđenja koja se tiču jedinstvene i trajne povrede nužno potvrđuju utvrđenja koja se tiču postojanja više zasebnih povreda, iskrivljava se sadržaj točke 227. pobijane presude. Kao drugo, žalitelji su se mogli upoznati s razlozima za donošenje sporne odluke te su bili u mogućnosti iznijeti svoje argumente o svakom od protutržišnih kontakata koji im se stavljaju na teret. Kao treće, iz presude od 23. studenoga 2006., Asnef‑Equifax i Administración del Estado (C‑238/05, EU:C:2006:734, t. 30. do 32.), proizlazi da čim se utvrdi postojanje elemenata povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a, nebitno je hoće li predmetna tajna dogovaranja biti kvalificirana kao sporazumi ili usklađena djelovanja. Komisija u tom pogledu ističe da je Opći sud u točki 230. pobijane presude prihvatio da je pogrešna tvrdnja žaliteljâ da je u spornoj odluci trebalo pojedinačno kvalificirati zasebne povrede kao „sporazume” odnosno „usklađena djelovanja”.

55

Trećim žalbenim razlogom žalitelji navode da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava time što je ocijenio da se jedinstvena i trajna povreda nužno sastoji od više zasebnih povreda. To ga je navelo na pogrešan zaključak da, s jedne strane, Komisija nije povrijedila prava obrane žaliteljâ i da je, s druge strane, dostatno obrazložila spornu odluku kad je riječ o zasebnim povredama koje im se stavljaju na teret.

56

U tom pogledu valja istaknuti to da je Komisija u članku 1. točki (g) sporne odluke u bitnome utvrdila, s jedne strane, postojanje jedinstvene i trajne povrede i, s druge strane, postojanje „više zasebnih povreda” od kojih se sastoji ta povreda.

57

S tim u vezi, trećim se žalbenim razlogom nastoji osporiti isključivo ocjena Općeg suda koja se tiče drugonavedenog utvrđenja, onog koje se odnosi na postojanje više zasebnih povreda. Nasuprot tomu, taj žalbeni razlog ne tiče se ocjene tog suda u pogledu zaključka iz navedene odredbe prema kojem su žalitelji sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi.

58

Iz toga slijedi da se, suprotno onomu što tvrdi Komisija, navedeni žalbeni razlog ne može odmah odbiti kao bespredmetan, s obzirom na to da je ona u ovom slučaju spornu odluku temeljila na dvama zasebnim utvrđenjima o povredi.

59

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a može biti posljedica ne samo izdvojenog djela, nego također niza djela ili čak trajnog ponašanja, iako jedan ili više elemenata tog niza djela ili tog trajnog ponašanja može isto tako sâm po sebi i zasebno predstavljati povredu te odredbe. Stoga, ako različita ponašanja predmetnih poduzetnika čine „sveobuhvatni plan” jer njihov istovjetni cilj narušava tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, Komisija može pripisati odgovornost za ta ponašanja ovisno o sudjelovanju u čitavoj povredi (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

60

Poduzetnik koji je u takvoj jedinstvenoj i trajnoj povredi sudjelovao vlastitim ponašanjem, obuhvaćenim pojmom „sporazum” ili „usklađeno djelovanje” s protutržišnim ciljem u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a i usmjerenim na pridonošenje počinjenju povrede u cjelini, tako može biti odgovoran i za ponašanja drugih poduzetnika u okviru te povrede tijekom čitavog razdoblja svojeg sudjelovanja u navedenoj povredi (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

61

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 59. svojeg mišljenja, sudjelovanje poduzetnika u počinjenju jedinstvene i trajne povrede ne zahtijeva da on mora izravno sudjelovati u svim protutržišnim postupcima koji čine tu povredu (presuda od 22. listopada 2020., Silver Plastics i Johannes Reifenhäuser/Komisija, C‑702/19 P, EU:C:2020:857, t. 82. i navedena sudska praksa).

62

Upravo u svjetlu tih razmatranja treba ispitati treći žalbeni razlog.

63

Prvim dijelom trećeg žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je odbio njihov argument da je Komisija povrijedila njihova prava obrane time što im je u spornoj odluci prvi put stavila na teret, osim sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi, i sudjelovanje u više zasebnih povreda, koje odgovaraju ponašanjima uključenima u tu jedinstvenu i trajnu povredu.

64

Kao prvo, valja podsjetiti na to da pojam „jedinstvena i trajna povreda” podrazumijeva skup ponašanja koja mogu i sama po sebi predstavljati povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Iako se sveukupna ponašanja, pod uvjetima navedenima u točkama 59. i 60. ove presude, mogu kvalificirati kao jedinstvena i trajna povreda, iz toga se ne može zaključiti da se svako od tih ponašanja mora, samo po sebi i pojedinačno, nužno identificirati i kvalificirati kao zasebnu povredu te odredbe. Naime, kako bi to učinila, Komisija treba još kvalificirati kao takva svako od navedenih ponašanja i zatim podnijeti dokaz o uključenosti predmetnog poduzetnika kojem se ta ponašanja pripisuju.

65

Sud je u tom smislu već presudio da se Komisijinu odluku kojom se sveukupni zabranjeni sporazum kvalificira kao jedinstvena i trajna povreda može tako razdijeliti samo ako je, s jedne strane, navedeni poduzetnik tijekom upravnog postupka bio u mogućnosti shvatiti da ga se također teretilo za svako od ponašanja koja je sačinjavaju te stoga u vezi s tim iznijeti svoju obranu i ako je, s druge strane, ta odluka dovoljno jasna u tom pogledu (presuda od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 46.).

66

Kao drugo, što se tiče prava obrane, prema ustaljenoj sudskoj praksi poštovanje tih prava u svakom postupku koji može dovesti do sankcija, a osobito novčanih kazni ili periodičnih penala, predstavlja temeljno načelo prava Unije, koje Komisija mora u potpunosti poštovati (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2015., Komisija i dr./Versalis i dr., C‑93/13 P i C‑123/13 P, EU:C:2015:150, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

67

Kao što je na to Opći sud s pravom podsjetio u točki 72. pobijane presude, Uredbom br. 1/2003 predviđa se slanje strankama obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u kojoj se moraju jasno navesti svi bitni elementi na kojima Komisija temelji svoj zaključak u toj fazi postupka. Takva obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku predstavlja postupovno jamstvo kojim se primjenjuje temeljno načelo prava Unije, kojim se zahtijeva poštovanje prava obrane u svakom postupku koji može dovesti do izricanja sankcije. Tim se načelom zahtijeva, među ostalim, da obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, koju je Komisija uputila poduzetniku kojem namjerava izreći sankciju za povredu pravila tržišnog natjecanja, sadržava ključne elemente utvrđene protiv tog poduzetnika, kao što su to činjenice koje mu se stavljaju na teret, njihova kvalifikacija i dokazi na kojima Komisija temelji svoj zaključak, a kako bi navedeni poduzetnik mogao učinkovito istaknuti svoje argumente u upravnom postupku koji je pokrenut protiv njega (vidjeti u tom smislu presudu od 3. rujna 2009., Papierfabrik August Koehler i dr./Komisija, C‑322/07 P, C‑327/07 P i C‑338/07 P, EU:C:2009:500, t. 35. i 36. te navedenu sudsku praksu).

68

Točno je, kao što na to podsjeća nezavisni odvjetnik u točki 88. svojeg mišljenja, da Komisija u svojoj konačnoj odluci može pojasniti kvalifikaciju činjenica koju je u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku privremeno utvrdila, uzimajući u obzir elemente koji proizlaze iz upravnog postupka, kako bi ili odustala od preliminarno utvrđenih činjenica u postupku koje se pokažu neutemeljenima ili kako bi razvila i upotpunila svoju činjeničnu, ali i pravnu, argumentaciju u prilog preliminarno utvrđenim činjenicama koje ističe (vidjeti u tom smislu presudu od 5. prosinca 2013., SNIA/Komisija, C‑448/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:801, t. 42. do 44.). Međutim, to znači da Komisija u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku mora navesti svaku kvalifikaciju činjenica koju namjerava usvojiti u svojoj konačnoj odluci.

69

Iz toga proizlazi da su prava obrane predmetnog poduzetnika povrijeđena zbog nesuglasnosti između obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i konačne odluke samo pod uvjetom da prigovor usvojen u toj odluci nije bio iznesen u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ili da u njoj nije bio naveden u dovoljnoj mjeri kako bi se adresatima te obavijesti omogućilo da učinkovito iznesu svoje argumente u okviru postupka koji je pokrenut protiv njih.

70

Iz toga slijedi da kada Komisija adresatima obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ne namjerava staviti na teret samo jedinstvenu i trajnu povredu, nego i svako od ponašanja koja odvojeno sačinjavaju tu povredu kao zasebne povrede, poštovanje prava obrane tih adresata zahtijeva da Komisija u toj obavijesti iznese elemente koji su im nužni kako bi mogli razumjeti da Komisija protiv njih vodi postupak kako na temelju navedene jedinstvene i trajne povrede tako i na temelju svake od tih zasebnih povreda.

71

U konkretnom slučaju valja napomenuti da je Opći sud u točkama 71. do 76. pobijane presude podsjetio na sudsku praksu u vezi s poštovanjem prava obrane u postupku za utvrđivanje povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a, posebno onu izloženu u točkama 67. i 68. ove presude.

72

Nakon što se u točki 208. pobijane presude pozvao na tu sudsku praksu, Opći je sud u točkama 209. do 217. te presude ispitao jesu li žalitelji u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku bili obaviješteni o tome da Komisija smatra da se jedinstvena i trajna povreda sastojala od različitih dvostranih sporazuma.

73

U tom kontekstu, on je u točkama 211. i 212. navedene presude utvrdio da pojam jedinstvene i trajne povrede pretpostavlja skup ponašanja tako da žalitelji ne mogu tvrditi da je Komisija izmijenila svoje zaključke kada je ocijenila da uz jedinstvenu i trajnu povredu postoji i više bilateralnih kontakata, s obzirom na to da su upravo ti bilateralni kontakti činili navedenu jedinstvenu povredu.

74

Kao što je razvidno iz točke 219. iste presude, Opći je sud pošao od premise da svako od ponašanja koja čine jedinstvenu i trajnu povredu treba nužno kvalificirati kao zasebnu povredu. Stoga je presudio da su žalitelji morali razumjeti da je Komisija iz toga mogla izvesti zaključak da svi bilateralni kontakti koji im se stavljaju na teret u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku čine, sami za sebe, takve zasebne povrede.

75

Time je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava. Naime, suprotno onomu što je ocijenio u točkama 211., 212. i 219. pobijane presude – prešutno brkajući uostalom pojmove „ponašanje” i „povreda” – u uvjetima nepostojanja bilo kakve jasne naznake u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku žalitelji nisu mogli razumjeti da ih Komisija namjerava goniti ne samo za počinjenje jedinstvene i trajne povrede navedene u toj obavijesti, nego i za više zasebnih povreda koje čine u njoj spomenuti različiti bilateralni kontakti.

76

Iz toga slijedi da Opći sud nije mogao zaključiti, a da time ne počini pogrešku koja se tiče prava, da Komisija nije povrijedila prava obrane žaliteljâ s obzirom na to da obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku nije sadržavala bitne elemente koji ih terete kad je riječ o tim zasebnim povredama, osobito razmatranu kvalifikaciju ponašanja koja im se stavljaju na teret.

77

Prvi dio trećeg žalbenog razloga stoga valja prihvatiti.

78

Drugim dijelom trećeg žalbenog razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 227. pobijane presude zaključio da je sporna odluka bila dovoljno obrazložena kada je riječ o postojanju više zasebnih povreda.

79

U tom pogledu valja s jedne strane podsjetiti na to da, kao što je i Opći sud istaknuo u točki 222. pobijane presude, prema ustaljenoj sudskoj praksi obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora odgovarati prirodi akta o kojem je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela pobijani akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a sudu Europske unije omogućilo provođenje nadzora. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na svoju formulaciju već i na svoj kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje (presuda od 10. srpnja 2019., Komisija/Icap i dr., C‑39/18 P, EU:C:2019:584, t. 23. i navedena sudska praksa).

80

S druge strane, kao što proizlazi iz točaka 59. do 61. i 64. ove presude, iz činjenice da je Komisija skup ponašanja kvalificirala kao jedinstvenu i trajnu povredu ne može se izvesti zaključak da svako od tih ponašanja, samo po sebi i promatrano odvojeno, treba nužno kvalificirati kao zasebnu povredu. Naime, ako ta institucija odluči sporna ponašanja kvalificirati kao takva i staviti ih na teret žaliteljima, ona ih još mora pojedinačno ispitati i dokazati njihovu protupravnost kao i uključenost žalitelja u svako od njih.

81

Iz toga slijedi da Komisija, kada želi prigovoriti žaliteljima da su sudjelovali ne samo u „jedinstvenoj i trajnoj povredi”, nego i u više zasebnih povreda koje odgovaraju ponašanjima koja sačinjavaju tu povredu, mora precizirati i obrazložiti kvalifikaciju zasebne povrede koju pripisuje svakom od tih ponašanja.

82

U ovom slučaju Opći je sud u točki 224. pobijane presude među ostalim podsjetio na to da obrazloženje odluke koju donosi Komisija kako bi osigurala provedbu pravila o tržišnom natjecanju mora biti logično i pogotovo ne smije sadržavati unutarnje proturječnosti koje bi otežale dobro razumijevanje razloga na kojima se ta odluka temelji.

83

Opći je sud upravo u tom kontekstu u točki 227. pobijane presude ocijenio da u uvodnoj izjavi 352. sporne odluke nije bilo nikakve nedosljednosti jer je Komisija u njoj navela da kontakti o kojima je riječ čine pojedinačne povrede i istodobno udovoljavaju kriterijima jedinstvene i trajne povrede. Navedeni je sud u točkama 229. do 232. te presude zaključio da je Komisija udovoljila obvezi obrazlaganja koju ima na temelju članka 296. UFEU‑a, s obzirom na to da je jasno iznijela opseg i narav ponašanja žaliteljâ, za koje je ocijenila da čini povredu članka 101. UFEU‑a, te da je iznijela dokaze kojima se potvrđuju ti zaključci.

84

Međutim, Opći sud je time počinio pogrešku koja se tiče prava. Naime, suprotno onomu što je Opći sud presudio, obrazloženje utvrđenja više zasebnih povreda koje su žalitelji navodno počinili, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 352. te odluke, nije dostatno. Tako iz te uvodne izjave proizlazi da je na temelju činjenica opisanih u odjeljku 4. i Prilogu I. navedenoj odluci cilj svakog pojavnog oblika ostvarenog ponašanja odnosno sveukupne cjeline (ili više cjelina) bilateralnih kontakata bio ograničiti tržišno natjecanje i da stoga oni predstavljaju povredu članka 101. UFEU‑a, ali Komisija pritom ipak nije iznijela razloge zbog kojih smatra da žaliteljima nije trebalo pripisati svako ponašanje koje im se stavlja na teret samo na temelju „jedinstvene i trajne povrede”, nego i na temelju više zasebnih povreda članka 101. UFEU‑a.

85

Iz toga slijedi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da je Komisija ispunila svoju obvezu obrazlaganja sporne odluke smatrajući da su žalitelji, uz sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi, sudjelovali i u više zasebnih povreda.

86

Slijedom navedenog, valja prihvatiti drugi dio trećeg žalbenog razloga, a samim time i taj žalbeni razlog u cijelosti.

87

Prvim žalbenim razlogom žalitelji ističu da je Opći sud pogrešno svojim obrazloženjem nadomjestio obrazloženje iz sporne odluke, pri čemu je potvrdio zaključak sadržan u toj odluci prema kojem su žalitelji sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi. Prema navodima žaliteljâ, Opći je sud u bitnome prihvatio njihovu tvrdnju da Komisija nije dokazala protutržišnu narav više kontakata za koje ih je teretila, to jest kontakata br. 66, 67, 70, 73, 76, 78, 88, 98, 101 i 105. Međutim, umjesto da razmotri je li zbog toga neosnovan zaključak iz sporne odluke koji se odnosi na postojanje jedinstvene i trajne povrede sačinjene od više zasebnih povreda, Opći sud ocijenio je da svi kontakti u kojima su sudjelovali žalitelji mogu biti dio skupa indicija na kojima je moguće temeljiti kvalifikaciju takve jedinstvene i trajne povrede, unatoč činjenici da nisu dokazani baš svi protutržišni kontakti.

88

Tvrde, naime, da je ocjenjujući je li Komisija podnijela dovoljno dokaza kako bi kvalificirala ponašanje koje čini jedinstvenu i trajnu povredu, Opći sud prihvatio prigovore žaliteljâ na spornu odluku prema kojima Komisija nije dokazala protutržišnu narav više kontakata koji im se stavljaju na teret. Konkretno, ističu da je Opći sud u točki 108. pobijane presude priznao da kontakti br. 66, 67, 70, 73, 76 i 78 nisu bili elementi na kojima je Komisija temeljila svoju odluku. Podsjećaju da je u točki 159. pobijane presude utvrđeno da kontakt br. 101 ne može biti dio skupa indicija. Nadalje, navode da je Opći sud priznao da kontakti br. 88, 98 i 105 nisu bili jasno dokazani. Prema tome, žalitelji smatraju da je Opći sud trebao ispitati osnovanost zaključka iz sporne odluke o postojanju jedinstvene i trajne povrede sačinjene od više zasebnih povreda. Naime, Komisija u spornoj odluci nije zauzela pristup utemeljen na skupu indicija, nego je pošla od pretpostavke da svaki kontakt koji se stavlja na teret čini samostalnu povredu i da su te zasebne povrede dio sveobuhvatnog plana koji općenito čini jedinstvenu i trajnu povredu. Naprotiv, ističu da je Opći sud utvrdio da svi kontakti u kojima su žalitelji sudjelovali, iako neki od njih nisu dokazani kao protutržišni kontakti, mogu biti dio skupa indicija na kojima je moguće utemeljiti kvalifikaciju jedinstvene i trajne povrede.

89

Dakle, nadomjestivši obrazloženje koje je Komisija iznijela u spornoj odluci svojim obrazloženjem, Opći je sud po mišljenju žaliteljâ počinio pogrešku koja se tiče prava.

90

Komisija osporava osnovanost prvog žalbenog razloga.

91

Prvim žalbenim razlogom žalitelji prigovaraju Općem sudu da je pogrešno svojim obrazloženjem nadomjestio Komisijino obrazloženje iz sporne odluke kad je riječ o ocjeni postojanja jedinstvene i trajne povrede.

92

S tim u vezi valja podsjetiti na to da sudovi Unije ne mogu mijenjati sastavne dijelove povrede koju je Komisija zakonito utvrdila u spornoj odluci, ni u okviru nadzora zakonitosti ni prilikom izvršavanja svoje neograničene nadležnosti. Naime, u skladu sa sudskom praksom Suda, ti sudovi ne mogu, u okviru nadzora zakonitosti iz članka 263. UFEU‑a, svojim obrazloženjem nadomjestiti obrazloženje donositelja predmetnog akta. Neograničena nadležnost koju Opći sud ima na temelju članka 31. Uredbe br. 1/2003 odnosi se samo na njegovu ocjenu novčane kazne koju je izrekla Komisija (presuda od 26. rujna 2018., Philips i Philips France/Komisija, C‑98/17 P, neobjavljena, EU:C:2018:774, t. 50. i navedena sudska praksa).

93

Valja stoga provjeriti je li Opći sud, kako ti tvrde žalitelji, izmijenio sastavne dijelove jedinstvene i trajne povrede koju je Komisija zakonito utvrdila u spornoj odluci.

94

U konkretnom slučaju treba napomenuti da se, kao prvo, analiza kontakata br. 66, 67, 70, 73, 76, 78, 88, 98, 101 i 105 koju je Opći sud proveo u točkama 108. do 168. pobijane presude nije odnosila na protutržišni karakter tih kontakata nego na pitanje mogu li oni biti dio skupa indicija kojima se želi dokazati postojanje povrede s obzirom na cilj. U tom pogledu, Opći je sud potvrdio da je to bio slučaj sa deset od 17 kontakata koji se pripisuju žaliteljima (kontakti br. 62, 63, 65, 88, 89, 95, 98, 100, 105 i 116) u razdoblju od petnaest mjeseci tijekom kojeg su sudjelovali u predmetnoj jedinstvenoj i trajnoj povredi, te je u točki 175. te presude iz toga zaključio da je Komisija mogla – a da pritom ne počini pogreške i ne povrijedi svoju obvezu obrazlaganja – zaključiti, s obzirom na dokaze i indicije koje se uzevši zajedno mogu prihvatiti, da su žalitelji sudjelovali u povredi „s obzirom na cilj” članka 101. UFEU‑a.

95

Kao drugo, valja napomenuti da, suprotno onomu što tvrde žalitelji, iz sporne odluke proizlazi to da se Komisija oslonila na skup indicija kako bi dokazala jedinstvenu i trajnu povredu za koju ih tereti. Tako, primjerice, valja istaknuti da je spomenuta institucija u uvodnoj izjavi 322. sporne odluke izričito podsjetila na to da je, s jedne strane, nužno da ponudi precizne i usklađene dokaze na kojima će se temeljiti čvrsto uvjerenje o tome da je povreda počinjena, ali da svaki od iznesenih dokaza ne mora nužno zadovoljiti te kriterije u odnosu na svaki element povrede i da je, s druge strane, dovoljno da skup indicija na koje se poziva institucija, ocijenjenih zajedno, ispunjava taj zahtjev.

96

S tim u vezi, Komisija se izričito pozvala na taj skup indicija i u uvodnim izjavama 220., 325., 334. i 425. sporne odluke.

97

Prema tome, ne može se prihvatiti tvrdnja da je Opći sud, upućivanjem na skup indicija, svojim obrazloženjem nadomjestio Komisijino obrazloženje iz sporne odluke. Upravo suprotno, on je u biti potvrdio da je pristup te institucije – koji se sastojao od oslanjanja na skup indicija kako bi se utvrdilo postojanje jedinstvene i trajne povrede – u skladu sa sudskom praksom koja se tiče dokazivanja povrede na temelju članka 101. UFEU‑a.

98

Prvi žalbeni razlog stoga valja odbiti kao neosnovan.

99

Drugi žalbeni razlog žaliteljâ podijeljen je u dva dijela.

100

Prvi dio drugog žalbenog razloga temelji se na tvrdnji da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da su žalitelji sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi od 25. srpnja 2007. do 29. listopada 2008.

101

Kao prvo, žalitelji tvrde da, s obzirom na sudsku praksu Općeg suda, protutržišni kontakti trebaju biti dovoljno vremenski bliski kako bi bilo moguće utvrditi jedinstvenu i trajnu povredu. Jednako tako, oni navode da je u presudi od 26. rujna 2018., Infineon Technologies/Komisija (C‑99/17 P, EU:C:2018:773, t. 50. do 52.), Sud ocijenio da je, kad je riječ o proizvodima za koje se cijene utvrđuju na godišnjoj razini, svrsishodno provjeriti je li Komisija dokazala barem godišnje primjere sudjelovanja dotičnih poduzetnika u zabranjenom sporazumu.

102

Međutim, žalitelji ističu da Opći sud u pobijanoj presudi nije ocjenjivao je li, uzimajući u obzir nedokazane kontakte, njihovo sudjelovanje u povredi bilo neprekinuto. Podsjećaju na to da je Opći sud u točki 198. te presude naveo da neki od 17 kontakata koji se pripisuju žaliteljima nisu bili dokazani. Konkretno, tvrde da je Opći sud u točki 108. navedene presude prihvatio tvrdnju da Komisija nije izvela nikakav zaključak u pogledu kontakata br. 66, 67, 70, 73, 76 i 78 – koji se ne navode u Prilogu I. spornoj odluci te se stoga ne pojavljuju ni u obrazloženju te odluke – što ga je trebalo navesti na zaključak da u razdoblju od oko pet mjeseci žalitelji nisu imali ni jedan protutržišni kontakt.

103

Međutim, žalitelji tvrde da Opći sud nije analizirao, s obzirom na stvarno funkcioniranje tržišta, dovodi li razdoblje od oko pet mjeseci bez dokazanog protutržišnog kontakta u pitanje sudjelovanje žaliteljâ u jedinstvenoj i trajnoj povredi o kojoj je riječ. Stoga smatraju da je Opći sud, ne izvodeći zaključke iz vlastitih utvrđenja, počinio pogrešku koja se tiče prava.

104

Komisija osporava tu argumentaciju.

105

Prvim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da su oni sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi od 25. srpnja 2007. do 29. listopada 2008., pri čemu nije uzeo u obzir vlastita utvrđenja prema kojima je postojao razmak od oko pet mjeseci između dvaju kontakata u kojima su sudjelovali žalitelji.

106

U tom pogledu valja naglasiti da je poduzetnik također mogao izravno sudjelovati samo u jednom dijelu protutržišnih ponašanja koja čine trajnu i jedinstvenu povredu, ali pritom biti svjestan svih drugih protupravnih ponašanja koja planiraju ili izvršavaju drugi sudionici zabranjenog sporazuma pri ispunjavanju istih ciljeva ili ih razumno predvidjeti ili biti spreman snositi povezani rizik. U takvom slučaju Komisija može pripisati tom poduzetniku odgovornost za sva protutržišna ponašanja koja čine takvu povredu i, slijedom toga, za tu cjelokupnu povredu (presuda od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 43. i navedena sudska praksa).

107

Iz toga također slijedi da, u takvom slučaju, činjenicu da poduzetnik nije sudjelovao u svim sastavnim dijelovima zabranjenog sporazuma ili da je imao manje važnu ulogu u aspektima u kojima je sudjelovao, treba uzeti u obzir samo prilikom ocjene težine povrede i, ovisno o slučaju, određivanja iznosa novčane kazne (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2018., Infineon Technologies/Komisija, C‑99/17 P, EU:C:2018:773, t. 54.).

108

Nadalje, u okviru povrede koja je trajala više godina, činjenica da su djelovanja u kontekstu zabranjenog sporazuma nastupala u različitim razdobljima koja se mogu razdvojiti duljim ili kraćim vremenskim okvirima ipak ne utječe na postojanje tog zabranjenog sporazuma, pod uvjetom da se različitim radnjama koje su dio te povrede nastoji ostvariti isti cilj i da su dio jedinstvene i trajne povrede (presuda od 21. rujna 2006., Technische Unie/Komisija, C‑113/04 P, EU:C:2006:593, t. 169.).

109

U konkretnom slučaju treba napomenuti da je Opći sud u točkama 176. do 200. pobijane presude ispitao tvrdnju žaliteljâ o nepostojanju dokaza o jedinstvenoj i trajnoj povredi koju je utvrdila Komisija.

110

Opći je sud najprije u točkama 178. do 181. te presude podsjetio na relevantnu sudsku praksu koja se tiče Komisijinih obveza u području dokazivanja jedinstvene i trajne povrede. Potom je u točki 186. spomenute presude naglasio – kad je riječ o pitanju je li ta institucija bila dužna razmotriti jesu li razdoblja između kontakata bila dovoljno kratka da bi se utvrdila jedinstvena i trajna povreda – da činjenica da za određena razdoblja ne postoje dokazi o postojanju jedinstvene i trajne povrede ne onemogućava utvrđenje prema kojem je povreda počinjena tijekom sveukupnog razdoblja koje je dulje od navedenih, ako takvo utvrđenje počiva na objektivnim i usklađenim indicijama.

111

Konačno, kada je konkretno riječ o broju navodnih kontakata žaliteljâ, Opći je sud u točki 198. pobijane presude utvrdio da se, čak i ako se uzme u obzir činjenica da neki od tih kontakata nisu apsolutno dokazani, taj broj ne može smatrati malim.

112

Općem se sudu stoga ne može prigovoriti to da nije uzeo u obzir mogući razmak od oko pet mjeseci između navedenih dvaju kontakata.

113

Kao prvo, Opći je sud u točki 187. pobijane presude utvrdio da je najdulje dokazano razdoblje bez kontakta trajalo samo tri mjeseca.

114

Kao drugo, suprotno navodima žaliteljâ, Opći sud u točki 198. pobijane presude nije utvrdio da određeni kontakti nisu dokazani. On je samo razmatrao pretpostavku da neki od kontakata koji se pripisuju žaliteljima nisu uopće dokazani te je iz toga izveo precizan zaključak da se čak i pod tom pretpostavkom, uspoređujući njihovu situaciju s onom drugih sudionika u zabranjenom sporazumu, ne može dovesti u pitanje sudjelovanje žaliteljâ u jedinstvenoj i trajnoj povredi.

115

Kao treće, kada je konkretno riječ o kontaktima br. 66, 67, 70, 73, 76 i 78, valja podsjetiti na to da nepostojanje dokaza o protutržišnim kontaktima za određena razdoblja ne onemogućava utvrđenje jedinstvene i trajne povrede, ako ono počiva na objektivnim i usklađenim indicijama i ako se različitim radnjama koje su dio te povrede nastoji ostvariti isti cilj, pod uvjetima iznesenima u točki 108. ove presude.

116

Opći je sud s pravom slijedio upravo tu logiku. Tako je u točkama 188. do 195. pobijane presude ocijenio da je Komisija pravilno pokazala da su žalitelji bili svjesni postojanja zajedničkog cilja i da su namjerno pridonosili gospodarskom i protutržišnom cilju zabranjenog sporazuma.

117

U tim okolnostima, razmak od oko pet mjeseci između dvaju kontakata u kojima su sudjelovali žalitelji, čak i da je dokazan, ne može dovesti u pitanje njihovo sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi o kojoj je riječ.

118

U svakom slučaju, žalitelji se ne mogu pozvati na presudu od 26. rujna 2018., Infineon Technologies/Komisija (C‑99/17 P, EU:C:2018:773), u prilog tvrdnji da je Opći sud morao provjeriti dovodi li razmak od oko pet mjeseci bez dokazanog protutržišnog kontakta u pitanje njihovo sudjelovanje u dotičnoj jedinstvenoj i trajnoj povredi. Naime, dok se točke 50. do 52. te presude odnose na analizu posebnih okolnosti predmetnog slučaja, Sud je u njezinoj točki 53. podsjetio na to da, u kontekstu povrede koja je trajala određeno vrijeme, činjenica da se zabranjeni sporazum provodio u različitim razdobljima, koja su mogla biti odvojena duljim ili kraćim vremenskim razmacima, ne utječe na postojanje tog zabranjenog sporazuma s obzirom na to da se različite radnje koje su sastavni dio te povrede provode u svrhu ostvarivanja jednog cilja i ulaze u okvir jedinstvene i trajne povrede.

119

Prvi dio drugog žalbenog razloga stoga valja odbiti kao neosnovan.

120

Drugim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu da je povrijedio obvezu obrazlaganja jer je pobijanu presudu temeljio na nesuvislim razlozima. Naime, tvrde da je obrazloženje pobijane presude samo po sebi nesuvislo kada je riječ o njihovu sudjelovanju u jedinstvenoj i trajnoj povredi. Navod u točki 187. te presude da razmaci između većine pojedinačnih kontakata u pravilu nisu bili dulji od mjesec dana, prema njihovu je mišljenju u proturječju sa zaključkom, navedenim u točki 108. navedene presude, da kontakti br. 66, 67, 70, 73, 76 i 78 nisu dokazani. Naime, ako ti kontakti nisu utvrđeni, nužno je zaključiti da je postojao prekid kontakata u razdoblju od oko pet mjeseci.

121

Komisija tvrdi da je drugi dio drugog žalbenog razloga neosnovan.

122

Drugim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu da je povrijedio obvezu obrazlaganja jer je pobijanu presudu temeljio na nesuvislim razlozima.

123

U tom pogledu dovoljno je istaknuti da je Opći sud u točki 187. pobijane presude utvrdio da su „tužitelji […] sudjelovali u brojnim kontaktima u razdoblju od petnaest mjeseci[, da] je razmak između većine kontakata iznosio samo mjesec dana [, da] su tužitelji ponekad sudjelovali u više kontakata tijekom istog mjeseca [i da je] najdulje dokazano razdoblje bez kontakta iznosi[lo] samo tri mjeseca”.

124

To pokazuje da je navedeni zaključak paušalan i da ga se ne može tumačiti na način da znači da ni jedan od razmaka između bilo kojeg od kontakata u kojem su sudjelovali žalitelji nije bio dulji od mjesec dana.

125

Dakle, drugi dio drugog žalbenog razloga temelji se na pogrešnom tumačenju pobijane presude te ga stoga treba odbiti kao neosnovanog.

126

Drugi žalbeni razlog stoga valja u cijelosti odbiti kao neosnovan.

127

Četvrti žalbeni razlog žaliteljâ podijeljen je u tri dijela.

128

Prvim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu da je povrijedio načelo, navedeno u Smjernicama za izračun novčanih kazni, prema kojem vrijednost prihoda od prodaje mora odražavati ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu svakog poduzetnika koji sudjeluje u povredi, a samim time i načela proporcionalnosti i jednakog postupanja.

129

Žalitelji tvrde da je za vrijeme trajanja navodne povrede društvo Quanta proizvodilo pogone koji su naknadno prodavani pod robnom markom Sony Optiarc. U okviru sporazumâ o podjeli prihoda sklopljenih između žaliteljâ i društva Quanta, žalitelji su društvu Quanta uplaćivali odgovarajuće prihode za te proizvode koje je projektiralo i proizvodilo potonje društvo. Međutim, u spornoj je odluci provedeno dvostruko uračunavanje tih prihoda tako što su istodobno pripisani i žaliteljima i društvu Quanta.

130

Žalitelji tvrde da je Opći sud odbio argument žaliteljâ da su u spornoj odluci dvaput uračunani isti prihodi. Odbio je i njihov argument da su tim dvostrukim uračunavanjem povrijeđena načela jednakog postupanja i proporcionalnosti, zbog toga što je njime žaliteljima izrečena novčana kazna kojom je neosnovano povećan njihov udio u vrijednosti prihoda od prodaje.

131

Žalitelji navode da se u Smjernicama za izračun novčanih kazni vrijednost prihoda od prodaje definira kao primjerena formula koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi. Sud je potvrdio to tumačenje vrijednosti prihoda od prodaje, koje je u skladu s načelima navedenima u prethodnoj točki te je Komisija nastojala u pojedinim predmetima izbjeći takvo dvostruko uračunavanje.

132

Žalitelji tvrde da je Opći sud u točki 245. pobijane presude, kako bi odbio njihov argument, ocijenio da bi metoda koju predlažu ugrozila učinkovitost zabrane zabranjenih sporazuma jer bi dotičnim poduzetnicima bilo dovoljno povezati se s nekim od sudionika u tom sporazumu kako bi smanjili iznos svoje novčane kazne. Takvo obrazloženje dovelo je do toga da je Opći sud potvrdio dvostruko uračunavanje vrijednosti prihoda od prodaje, što predstavlja pogrešku koja se tiče prava i povredu spomenutih načela.

133

Komisija smatra da je prvi dio četvrtog žalbenog razloga nedopušten. Navodi da iz članka 256. UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije te iz članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju jasno navesti osporavani dijelovi presude čije ukidanje žalitelj traži. Međutim, prema Komisijinu mišljenju, taj prvi dio četvrtog žalbenog razloga u stvarnosti je zahtjev za puko preispitivanje tužbe podnesene Općem sudu, bez navođenja konkretne pogreške u pobijanoj presudi, za što Sud nije nadležan.

134

U svakom slučaju smatra da je prvi dio četvrtog žalbenog razloga neosnovan i bespredmetan.

135

Drugi dio četvrtog žalbenog razloga temelji se na povredi obveze obrazlaganja počinjenoj time što je Opći sud propustio odgovoriti na argument žaliteljâ da je dvostrukim uračunavanjem vrijednosti prihoda od prodaje nezakonito povećana gospodarska važnost navodne povrede i, prema tome, novčana kazna koja im je izrečena.

136

U skladu s tom obvezom, Opći je sud po mišljenju žaliteljâ dužan u dovoljnoj mjeri odgovoriti na sve argumente koje su oni istaknuli. Prema njihovu mišljenju, obrazloženje koje daje Opći sud može biti implicitno samo pod uvjetom da zainteresiranim osobama omogućava da se upoznaju s razlozima zbog kojih taj sud nije prihvatio njihove argumente.

137

Žalitelji tvrde da Opći sud nije odgovorio na argumente koje su iznijeli te da se zadovoljio općenitim razmatranjima kojima se izravno ne odgovara na te argumente, osobito ne na onaj koji se tiče dvostrukog uračunavanja prihoda od prodaje pogona.

138

Komisija smatra da je drugi dio četvrtog žalbenog razloga neosnovan i bespredmetan.

139

Trećim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku time što je odbio njihov argument prema kojem Komisija nije opravdala zbog čega je u njihovu slučaju odstupila od svoje prakse izbjegavanja dvostrukog uračunavanja, iako je u ranijim odlukama vodila računa o vrijednosti prihoda od prodaje prilikom izračuna novčane kazne jer ta vrijednost odražava ekonomsku važnost povrede.

140

Komisija smatra da treći dio četvrtog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan i bespredmetan.

141

Trima dijelovima četvrtog žalbenog razloga, koje valja razmotriti zajedno, žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava te povrijedio načela jednakog postupanja i proporcionalnosti kao i svoju obvezu obrazlaganja, time što je potvrdio iznos novčane kazne koja im je izrečena na temelju istih prihoda koji su poslužili za izračun novčane kazne izrečene društvu Quanta, koje je na osnovi sporazumâ o podjeli prihoda projektiralo i proizvodilo pogone prodavane pod robnom markom Sony Optiarc.

142

Uvodno valja istaknuti to da iz žalbe implicitno, ali jasno proizlazi da žalitelji osporavaju točke 237. do 250. pobijane presude, što su uostalom i potvrdili u svojoj replici. Ovaj je žalbeni razlog stoga dopušten.

143

Kad je riječ o meritumu, valja istaknuti to da je Opći sud najprije u točki 238. pobijane presude odmah utvrdio da je teško razumjeti argument žaliteljâ prema kojem je Komisija dvostruko uračunavala prihode od prodaje Dellu, s obzirom na to da su samo žalitelji ostvarivali prihode u poslovanju s tim društvom.

144

Opći je sud potom u točkama 239. do 243. te presude podsjetio na sudsku praksu u vezi s Komisijinim utvrđivanjem iznosa novčanih kazni za povredu prava tržišnog natjecanja Unije.

145

Naposljetku, Opći je sud u biti ocijenio da je Komisija u spornoj odluci postupila u skladu s metodom izračuna utvrđenom u Smjernicama za izračun novčanih kazni. U tom pogledu, on je u točki 244. navedene presude zaključio da je bilo logično to što je Komisija, kada je utvrđivala vrijednost prihoda od prodaje robe na koju se povreda izravno ili neizravno odnosi, uzela u obzir žaliteljeve izravne prodaje Dellu kao temelj za izračun iznosa novčane kazne.

146

Kad je riječ, konkretno, o argumentu koji se tiče dvostrukog uračunavanja prihoda, Opći je sud u točki 245. pobijane presude pojasnio da bi metoda koju predlažu žalitelji, u skladu s kojom bi se od njihovih prihoda koje su ostvarili u poslovanju s Dellom odbili prihodi uplaćeni društvu Quanta, ugrozila učinkovitost zabrane zabranjenih sporazuma jer bi poduzetnicima koji sudjeluju u tom sporazumu bilo dovoljno povezati se kako bi smanjili iznos svoje novčane kazne.

147

Kada je riječ o načelima proporcionalnosti i jednakog postupanja, Opći je sud u točkama 246. i 247. pobijane presude dodao da se ponašanje žaliteljâ u osnovi nije razlikovalo od ponašanja ostalih adresata sporne odluke, kako u pogledu činjenice da su oni razmjenjivali informacije, prije svega o cijenama, tako i u pogledu učestalosti te razmjene. Iz toga je zaključio da se spornom odlukom ne krše ni ta načela ni Smjernice za izračun novčanih kazni.

148

Kao prvo, kada je riječ o argumentima žaliteljâ vezanima uz povredu obveze obrazlaganja, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza obrazlaganja presuda, koju Opći sud ima na temelju članka 36. i članka 53. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, njemu ne nalaže da mora pružiti obrazloženje kojim bi se, iscrpno i pojedinačno, osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu. Obrazloženje stoga može biti implicitno, pod uvjetom da ono zainteresiranim osobama omogućava da se upoznaju s razlozima na kojima je Opći sud temeljio odluku, a Sudu da raspolaže s dovoljno informacija za provođenje nadzora u okviru žalbenog postupka (presuda od 25. studenoga 2020., Komisija/GEA Group, C‑823/18 P, EU:C:2020:955, t. 42. i navedena sudska praksa).

149

Obrazloženje sadržano u točkama 237. do 250. pobijane presude u skladu je sa zahtjevima iz sudske prakse navedene u prethodnoj točki. Naime, Opći sud ispitao je sve prigovore koje su žalitelji istaknuli u pogledu izračuna novčane kazne i iznio razloge zbog kojih je te prigovore odbio. Konkretno, navod o dvostrukom uračunavanju taj je sud ispitivao u točkama 237. i 238. pobijane presude gdje je iznio i razloge za odbijanje tih prigovora.

150

Kao drugo, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je ocijenio da se Komisija nije udaljila od metode utvrđene u Smjernicama za izračun novčanih kazni.

151

Naime, on je pravilno istaknuo da je Komisija, u skladu s tom metodom, svoj izračun novčane kazne koja se izriče žaliteljima utemeljila, među ostalim, na vrijednosti prihoda od prodaje robe na koju se povreda izravno ili neizravno odnosi.

152

Opći je sud također pravilno ocijenio da bi metoda koju predlažu žalitelji, a koja se ne temelji na vrijednosti prihoda od svih, nego samo od izravnih prodaja, ugrozila učinkovitost zabrane zabranjenih sporazuma, zbog čega se ne može smatrati da odražava ekonomsku važnost povrede.

153

Kao treće, kada je riječ o načelu jednakog postupanja, valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da to načelo predstavlja opće načelo prava Unije utvrđeno u člancima 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. To načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presuda od 25. studenoga 2020., Komisija/GEA Group, C‑823/18 P, EU:C:2020:955, t. 58. i navedena sudska praksa).

154

U konkretnom slučaju, Opći je sud u točki 246. pobijane presude ocijenio da se ponašanje žaliteljâ u osnovi nije razlikovalo od ponašanja ostalih adresata sporne odluke, i to kako u pogledu činjenice da su razmjenjivali informacije o cijenama tako i u pogledu učestalosti te razmjene. U tim okolnostima, on je u točki 247. te presude smatrao da se tom odlukom ne krši načelo jednakog postupanja.

155

Suprotno argumentaciji žaliteljâ, taj zaključak ne sadržava nikakvu pogrešku koja se tiče prava. Naime, iz točaka 246. i 247. pobijane presude proizlazi da je Opći sud s pravom u bitnome zaključio da je Komisija pravilno primijenila istu metodu izračuna iznosa novčane kazne na sve uključene poduzetnike, temeljenu na uzimanju u obzir vrijednosti prihoda od prodaje, a da okolnosti na koje se pozivaju žalitelji, koje po njihovu mišljenju opravdavaju korištenje drugačije metode izračuna, ne mogu utjecati na taj zaključak.

156

Kao četvrto, kada je riječ o načelu proporcionalnosti, valja podsjetiti na to da, prema već ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kada potonji odlučuje o pravnim pitanjima u žalbenom postupku, on ne može iz razloga pravičnosti svojom ocjenom zamijeniti ocjenu Općeg suda koji je izvršavajući svoju neograničenu nadležnost odlučio o iznosu novčanih kazni izrečenih poduzetnicima zbog njihova kršenja prava Unije. Stoga se pogrešku koja se tiče prava koju je počinio Opći sud zbog neprikladnosti iznosa novčane kazne može utvrditi samo ako Sud ocijeni da je iznos sankcije ne samo neprikladan nego i pretjeran do te mjere da je neproporcionalan (presude od 30. svibnja 2013., Quinn Barlo i dr./Komisija, C‑70/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:351, t. 57. i navedena sudska praksa, te od 26. rujna 2018., Philips i Philips France/Komisija, C‑98/17 P, neobjavljena, EU:C:2018:774, t. 107.).

157

Međutim, žalitelji nisu dokazali postojanje razloga zbog kojih bi iznos izrečene novčane kazne bio pretjeran do te mjere da je neproporcionalan.

158

Iz navedenog proizlazi da četvrti žalbeni razlog treba u cijelosti odbiti kao neosnovan.

159

Kao što proizlazi iz analize izložene u točkama 55. do 86. ove presude u pogledu trećeg žalbenog razloga koji su iznijeli žalitelji, Opći je sud počinio pogreške koje se tiču prava.

160

U tim okolnostima pobijanu presudu valja ukinuti.

161

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, ako je žalba osnovana, Sud ukida odluku Općeg suda. On tada može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

162

U konkretnom slučaju valja donijeti konačnu odluku o sporu jer stanje postupka dopušta odlučivanje.

163

Kao što je to navedeno u točki 33. ove presude, u prilog osnovanosti svoje tužbe pred Općim sudom žalitelji su istaknuli dva tužbena razloga.

164

U okviru prvog tužbenog razloga istaknutog pred Općim sudom žalitelji su istaknuli da, kad je riječ o njihovu sudjelovanju u zasebnim povredama koje sačinjavaju jedinstvenu i trajnu povredu koja im se stavlja na teret, Komisija navedenu tvrdnju nije iznijela u upravnom postupku nego ju je prvi put istaknula u spornoj odluci, čime im je povrijedila prava obrane. Prema njihovu mišljenju, ta odluka sadržava i nedostatke u obrazloženju u pogledu utvrđenja tih zasebnih povreda.

165

Kada je riječ o prigovoru vezanom uz povredu obveze obrazlaganja, treba istaknuti da, iz razloga navedenih u točkama u točkama 78. do 90. ove presude, Komisija nije obrazložila svoju odluku u pogledu sudjelovanja žaliteljâ u navedenim zasebnim povredama od kojih se sastoji jedinstvena i trajna povreda koja im se stavlja na teret.

166

Prema tome, bez potrebe razmatranja ostalih argumenata koje žalitelji iznose u okviru prvog tužbenog razloga istaknutog u prilog osnovanosti svoje tužbe, taj tužbeni razlog valja prihvatiti u dijelu u kojem se njime Komisiji prigovara da nije dostatno obrazložila spornu odluku kad je riječ o njihovu sudjelovanju u tim zasebnim povredama.

167

S obzirom na navedeno te na ono što je istaknuto u točkama 55. do 58. ove presude, članak 1. točku (g) sporne odluke valja poništiti u dijelu u kojem je utvrđeno da su žalitelji povrijedili članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u time što su sudjelovali u više zasebnih povreda.

168

Drugim tužbenim razlogom iz tužbe podnesene Općem sudu žalitelji su u okviru prvog dijela tvrdili da im je Komisija izrekla novčanu kaznu izračunanu na temelju prihoda ostvarenih u poslovanju s Dellom, koji su bili uplaćeni društvu Quanta na temelju važećih sporazuma o podjeli prihoda između žaliteljâ i društva Quanta. U okviru drugog dijela žalitelji su tvrdili da je Komisija povrijedila načela jednog postupanja i proporcionalnosti, članak 23. stavak 3. Uredbe br. 1/2003 i Smjernice za izračun novčanih kazni, s obzirom na to da u spornoj odluci nije uzeto u obzir njihovo znatno ograničenije postupanje u usporedbi s postupanjem nekih drugih adresata odluke.

169

Što se konkretno tiče, kao prvo, prvog dijela drugog tužbenog razloga, valja smatrati da zbog razloga navedenih u točkama 141. do 158. ove presude, kada je riječ o prigovoru u vezi s metodom izračuna novčane kazne, spornom odlukom nisu povrijeđena ni načela jednakog postupanja i proporcionalnosti, ni Smjernice za izračun novčanih kazni.

170

Kao drugo, kada je riječ o drugom dijelu drugog tužbenog razloga, Sud preuzima obrazloženje koje je Opći sud iznio u točkama 253. do 264. pobijane presude. Stoga taj drugi tužbeni razlog treba odbiti iz razloga iznesenih u tim točkama te razloga iznesenih u prethodnoj točki ove presude.

171

Isto tako, na temelju neograničene nadležnosti koju Sud ima na temelju članka 261. UFEU‑a i članka 31. Uredbe br. 1/2003 valja utvrditi iznos novčane kazne koju treba izreći žaliteljima (presuda od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 87. i navedena sudska praksa).

172

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je Sud pri donošenju konačne odluke u sporu, na temelju članka 61. stavka 1. druge rečenice Statuta Suda Europske unije, ovlašten u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti nadomjestiti svojom odlukom odluku Komisije te posljedično ukinuti, smanjiti ili povećati izrečenu novčanu kaznu ili periodični penal (presuda od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 88. i navedena sudska praksa).

173

Kako bi utvrdio iznos izrečene novčane kazne, on sam mora ocijeniti okolnosti konkretnog slučaja i vrstu predmetne povrede (presuda od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 89. i navedena sudska praksa).

174

Takav postupak na temelju članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 podrazumijeva uzimanje u obzir za svakog sankcioniranog poduzetnika težine predmetne povrede kao i njezino trajanje, uvažavajući osobito načela obrazlaganja, proporcionalnosti, individualizacije sankcija i jednakosti postupanja, a da Sud pritom nije vezan okvirnim pravilima koja je Komisija definirala u svojim smjernicama, iako se sudovi Unije mogu njima voditi kada izvršavaju svoju neograničenu nadležnost (presuda od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 90. i navedena sudska praksa).

175

U konkretnom slučaju Sud smatra da ni jedan od elemenata koje su žalitelji istaknuli u okviru ovog predmeta odnosno ni jedan od razloga javnog poretka ne opravdava primjenu neograničene nadležnosti kako bi se smanjio iznos novčane kazne iz članka 2. točke (g) sporne odluke.

176

Slijedom svih navedenih razmatranja, valja poništiti članak 1. točku (g) sporne odluke u dijelu u kojem je utvrđeno da su žalitelji povrijedili članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u time što su sudjelovali u više zasebnih povreda, dok u preostalom dijelu tužbu valja odbiti.

177

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika, kad je žalba osnovana i Sud sâm konačno odluči o sporu, on odlučuje o troškovima.

178

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. U članku 138. stavku 3. navedenog poslovnika navodi se da ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Sud može odlučiti da, uz vlastite troškove, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.

179

U ovom slučaju žalitelji su zahtijevali da se Komisiji naloži snošenje troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka te ona nije uspjela sa svojim razlozima u okviru ove žalbe, a djelomično ni sa razlozima u prvostupanjskom postupku. Žalitelji djelomično nisu uspjeli sa svojim razlozima u prvostupanjskom postupku.

180

S obzirom na navedeno te imajući u vidu okolnosti slučaja, Sud smatra da Komisiji valja naložiti snošenje, osim vlastitih troškova nastalih u prvostupanjskom i žalbenom postupku, svih troškova koje su žalitelji imali u okviru ovog žalbenog postupka kao i polovice troškova koje su imali u prvostupanjskom postupku. Žalitelji će snositi polovicu vlastitih troškova nastalih u prvostupanjskom postupku.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) proglašava i presuđuje: