1

NRW.Bank svojom žalbom zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 26. lipnja 2019., NRW.Bank/SRB (T‑466/16, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2019:445), kojom je taj sud odbacio njegovu tužbu za poništenje, s jedne strane, odluke Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 15. travnja 2016. o ex ante doprinosima u Jedinstveni fond za sanaciju (SRF) za 2016. (SRB/ES/SRF/2016/06) (u daljnjem tekstu: prva sporna odluka) i, s druge strane, odluke SRB‑a donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 20. svibnja 2016. o usklađenju ex ante doprinosâ u SRF za 2016. godinu, kojom se dopunjuje prva sporna odluka (SRB/ES/SRF/2016/13) (u daljnjem tekstu: druga sporna odluka; a zajedno s prvom spornom odlukom: sporne odluke), u dijelu u kojem se odnose na njega.

2

Člankom 54. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 225, str. 1. i ispravak SL 2015., L 101, str. 62.) predviđa se:

„Na izvršnoj sjednici [SRB]:

3

Članak 67. stavak 4. Uredbe br. 806/2014 glasi:

„Doprinose iz članaka […] 69., 70. i 71. od subjekata iz članka 2. prikupljaju nacionalna sanacijska tijela i uplaćuju ih u [SRF] u skladu sa sporazumom [između država članica sudionica].”

4

U članku 69. navedene uredbe, naslovljenom „Cilj[a]na razina”, navodi se, u njegovu stavku 1.:

„Do kraja početnog razdoblja od osam godina, od 1. siječnja 2016. ili od datuma kad se ovaj stavak počne primjenjivati na temelju članka 99. stavka 6., dostupna financijska sredstva [SRF‑a] iznose najmanje 1 % iznosa osiguranog depozita svih kreditnih institucija s odobrenjem u svim državama članicama sudionicama.”

5

Članak 70. Uredbe br. 806/2014, naslovljen „Ex ante doprinosi”, u stavcima 1. i 2. propisuje:

„1.   Pojedinačni doprinos svake institucije prikuplja se najmanje jedanput godišnje i izračunava se razmjerno iznosu njezinih obveza (isključujući regulatorni kapital) umanjenih za osigurane depozite, u odnosu na ukupne obveze (isključujući regulatorni kapital) umanjene za osigurane depozite svih institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica.

2.   Svake godine, nakon savjetovanja s [Europskom središnjom bankom (ESB)] ili nadležnim nacionalnim tijelom te u uskoj suradnji s nacionalnim sanacijskim tijelom, [SRB] izračunava pojedinačne doprinose kako bi osigurao da doprinosi svih institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica sudionica ne premašuju 12,5 % ciljane razine.

Svake godine izračun doprinosa pojedinih institucija temelji se na:

U odnosu između paušalnog doprinosa i doprinosa prilagođenog za rizik mora se uzeti u obzir uravnotežena raspodjela doprinosa na različite vrste banaka.

U svakom slučaju ukupan iznos pojedinačnih doprinosa svih institucija s ovlaštenjem na državnim područjima svih država članica sudionica, izračunan u skladu s točkama (a) i (b) ne smije premašiti 12,5 % ciljane razine.”

6

Člankom 5. stavkom 1. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2015/63 od 21. listopada 2014. o dopuni Direktive [2014/59] u vezi s ex ante doprinosima aranžmanima financiranja sanacije (SL 2015., L 11, str. 44. i ispravak SL 2017., L 156, str. 38.) predviđa se:

„Doprinos iz članka 103. stavka 2. Direktive [2014/59] izračunava se isključenjem sljedećih obveza:

[…]

[…]

7

U Prilogu I. Delegiranoj uredbi 2015/63, naslovljenom „Postupak za izračunavanje godišnjih doprinosa institucija”, navode se formula, postupci i koraci za izračun tih doprinosa. Korak 6. tog izračuna, naslovljen „Izračunavanje godišnjih doprinosa”, detaljno je opisan na sljedeći način:

„1. Sanacijsko tijelo razvrstava konačni kompozitni pokazatelj koji proizlazi iz koraka 5., FCIn, unutar raspona utvrđenog u članku 9. primjenom sljedeće formule:

gdje su argumenti minimalne i maksimalne funkcije vrijednosti svih institucija koje pridonose aranžmanu financiranja sanacije za koje se izračunava konačni kompozitni pokazatelj.

2. Sanacijsko tijelo izračunava godišnji doprinos svake institucije n, osim institucija koje podliježu članku 10. i osim paušalnog dijela doprinosa institucija na koje države članice primjenjuju članak 20. stavak 5., kao:

gdje je:

p, q indeks institucija;

Target godišnji cilj kako ga je odredilo sanacijsko tijelo u skladu s člankom 4. stavkom 2., umanjen za zbroj doprinosa izračunanih u skladu s člankom 10. i umanjeno za zbroj mogućih paušalnih iznosa u skladu s člankom 20. stavkom 5.;

Bn iznos obveza (isključujući regulatorni kapital) po odbitku osiguranih depozita institucije n, prilagođen u skladu s člankom 5. i ne dovodeći u pitanje članak 20. stavak 5.”

8

U članku 5. Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2015/81 od 19. prosinca 2014. o utvrđivanju jedinstvenih uvjeta primjene Uredbe br. 806/2014 (SL 2015., L 15, str. 1.) određuje se:

„1.   Članak 5. te provedbene uredbe predviđa: [SRB] obavješćuje relevantna nacionalna sanacijska tijela o svojim odlukama o izračunu godišnjih doprinosa institucija s odobrenjem za rad na njihovim državnim područjima.

2.   Nakon što primi obavijest iz stavka 1. svako nacionalno sanacijsko tijelo obavješćuje svaku instituciju s odobrenjem za rad u njezinoj državi članici o odluci [SRB‑a] o izračunu godišnjeg doprinosa koji treba platiti ta institucija.”

9

Okolnosti spora izložene su u točkama 1. do 9. pobijane presude te ih je za potrebe ovog postupka moguće sažeti na sljedeći način.

10

NRW.Bank je razvojna banka Landa Nordrhein‑Westfalen (Savezna zemlja Sjeverna Rajna‑Vestfalija, Njemačka). Ona obavlja u biti tri vrste djelatnosti, odnosno razvojne djelatnosti, pomoćne razvojne djelatnosti i druge djelatnosti.

11

Prije stupanja na snagu Uredbe br. 806/2014 i na temelju Direktive 2014/59, kako je dopunjena Delegiranom uredbom 2015/63, njemačko regulatorno tijelo, Bundesanstalt für Finanzmarktstabilisierung (Savezna agencija za stabilizaciju financijskih tržišta, Njemačka, u daljnjem tekstu: FMSA), 2015. godine na temelju članka 103. te direktive utvrdilo je ex ante doprinos žalitelja za 2015. godinu, smatrajući da iz izračuna tog doprinosa treba isključiti kako njegove razvojne djelatnosti tako i njegove pomoćne razvojne djelatnosti.

12

U obrascu naslovljenom „Ex ante doprinosi u [SRF] – prijavni obrazac za razdoblje doprinosa 2016.”, koji je sastavio SRB, a FMSA dostavio žalitelju, potonji je najprije izjavio da iz izračuna njegova ex ante doprinosa za 2016. godinu treba, na temelju članka 5. stavka 1. Delegirane uredbe 2015/63, isključiti zbroj svih njegovih obveza povezanih s njegovim razvojnim djelatnostima i njegovim pomoćnim razvojnim djelatnostima. Međutim, nakon što je bio obaviješten da se, prema SRB‑ovu mišljenju, pomoćne razvojne djelatnosti ne smiju isključiti iz izračuna, žalitelj je podnio ispravljeni prijavni obrazac u skladu s kojim treba isključiti samo ukupnu vrijednost obveza povezanih s njegovim razvojnim djelatnostima.

13

Prvom spornom odlukom SRB je na svojoj izvršnoj sjednici od 15. travnja 2016. utvrdio, na temelju članka 54. stavka 1. točke (b) i članka 70. stavka 2. Uredbe br. 806/2014, iznos ex ante doprinosa za 2016. godinu svakog od subjekata iz članka 2. te uredbe, među kojima je i žalitelj.

14

Rješenjem o prikupljanju doprinosa od 22. travnja 2016., koje je žalitelj primio 25. travnja 2016., FMSA ga je obavijestio da je SRB utvrdio njegov ex ante doprinos u SRF za 2016. godinu i naveo mu iznos koji treba platiti.

15

Drugom spornom odlukom SRB je na svojoj izvršnoj sjednici od 20. svibnja 2016. proveo prilagodbu ex ante doprinosa u SRF za 2016. godinu te je povećao žaliteljev doprinos.

16

Rješenjem o prikupljanju doprinosa od 10. lipnja 2016., koje je žalitelj primio 13. lipnja 2016., FMSA ga je obavijestio da mora platiti uvećani iznos, naveden u prethodnoj točki ove presude, koji proizlazi iz druge sporne odluke.

17

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. kolovoza 2016. žalitelj je pokrenuo postupak radi osporavanja iznosa svojeg ex ante doprinosa u SRF za 2016. godinu jer pomoćne razvojne djelatnosti nisu bile povlaštene te je, slijedom toga, njegov doprinos bio utvrđen u prekomjernom iznosu. U prilog toj tužbi on se u biti pozvao na povredu članka 103. stavaka 2. i 7. Direktive 2014/59, članka 70. stavka 2. Uredbe br. 806/2014 i provedbenih uredba tih akata kao i na njihovu nezakonitost.

18

Predsjednik osmog vijeća Općeg suda odlukama od 10. i 11. siječnja 2017. prihvatio je zahtjeve Europske komisije i Vijeća Europske unije za intervenciju u potporu SRB‑u.

19

Opći je sud pobijanom presudom odbacio tužbu kao nedopuštenu, pri čemu nije odlučivao o žaliteljevim tužbenim razlozima, te mu je naložio snošenje troškova.

20

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

21

SRB od Suda zahtijeva da:

22

Vijeće od Suda zahtijeva da, u slučaju da ukine pobijanu presudu, utvrdi da se ni na temelju jednog elementa ne može dovesti u pitanje zakonitost odnosno valjanost Provedbene uredbe 2015/81.

23

Komisija od Suda zahtijeva da:

24

Žalitelj u prilog svojoj žalbi ističe dva žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 263. šestog stavka UFEU‑a i članka 60. Poslovnika Općeg suda, a drugi na povredi prava na saslušanje.

25

U okviru svojeg prvog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 263. stavak 6. UFEU‑a i članak 60. svojeg Poslovnika kada je presudio da žalitelj nije poštovao rok za podnošenje tužbe za poništenje. Taj se žalbeni razlog sastoji od četiriju dijelova, od kojih je prvi istaknut kao glavni, a sljedeća tri kao podredna.

26

Prvim dvama dijelovima prvog žalbenog razloga, koje valja ispitati zajedno, žalitelj u biti tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je rok za podnošenje tužbe bio poštovan bez obzira na ocjenu druge sporne odluke.

27

U tom pogledu žalitelj tvrdi, s jedne strane, da druga sporna odluka predstavlja novu meritornu odluku i da ona nije isključivo odluka kojom se potvrđuje prva sporna odluka. Spornim se odlukama tužitelju utvrđuju godišnji doprinosi koji nisu isti, tako da je drugom spornom odlukom njegova pravna situacija bila izmijenjena. Usto, potonja se odluka temelji na novim elementima, poput izmijenjene ocjene bitnog djelomičnog pokazatelja, i ne predstavlja ispravak obične pogreške u izračunu.

28

S druge strane, žalitelj tvrdi da, čak i pod pretpostavkom da druga sporna odluka nije u potpunosti zamijenila prvu spornu odluku, nego ju je izmijenila, njegova tužba protiv druge sporne odluke nije bila nepravodobna. U tom okviru on Općem sudu osobito prigovara da nije analizirao utjecaj presude od 18. listopada 2007., Komisija/Parlament i Vijeće (C‑299/05, EU:C:2007:608), koja se odnosi na izmjenu uredbi, niti je naveo razloge zbog kojih načela koja iz nje proizlaze nisu primjenjiva u ovom slučaju, iako iz njih proizlazi da u slučaju izmjene akta, čak i konačnog, počinje teći novi rok za tužbu, kako u pogledu izmijenjene odredbe tako i u odnosu na sve odredbe tog akta.

29

SRB tvrdi da žalitelj u biti osporava ocjenu činjenica Općeg suda i da je njegova argumentacija nedopuštena. Dodaje da se druga sporna odluka ne temelji ni na kakvoj novoj činjenici u vezi s predmetom spora, odnosno isključenjem obveza povezanih s pomoćnim razvojnim djelatnostima iz izračuna ex ante doprinosa u SRF za 2016. godinu. Izračunom doprinosa utvrđenih u toj odluci ispravljena je slučajna pogreška u pisanju počinjena u formuli za izračun u vezi s pokazateljem IPS, koji se odnosi na članstvo u institucionalnom sustavu, što nije uključivalo ocjenu novih činjenica ni novu pravnu ocjenu, tako da je navedena odluka, kad je riječ o predmetu spora, potvrđujući akt. Slijedom toga, okolnost da se spornim odlukama za žalitelja utvrđuju drukčiji iznosi doprinosa ne mijenja zaključak prema kojem se drugom spornom odlukom, kad je riječ o predmetu spora, potvrđuje prva sporna odluka.

30

Kad je riječ o argumentaciji koja se odnosi na sudsku praksu proizišlu iz presude od 18. listopada 2007., Komisija/Parlament i Vijeće (C‑299/05, EU:C:2007:608), SRB smatra da je ona nedopuštena jer ne sadržava konkretne argumente usmjerene protiv pobijane presude. Usto, ta se sudska praksa odnosi na zakonodavni akt opće primjene, tako da nije relevantna kada je riječ o pojedinačnoj odluci. Konačno, žalitelj nije naveo ni dokazao da neizmijenjeni dijelovi prve sporne odluke zajedno s onima koji su drugom spornom odlukom izmijenjeni čine cjelinu.

31

Budući da su Vijeće i Komisija, kao i pred Općim sudom, svoja očitovanja ograničili na nevaljanost, tumačenje i primjenu relevantnih propisa, a osobito Provedbene uredbe 2015/81, oni samo tvrde da ta uredba i SRB‑ove odluke nisu nezakonite, pri čemu nisu zauzeli stajalište o prvom tužbenom razlogu.

32

Kad je riječ o prvoj spornoj odluci, valja podsjetiti na to da je Opći sud, nakon što je utvrdio da sporne odluke nisu bile ni objavljene ni dostavljene žalitelju, koji nije bio njihov adresat, naveo da u takvom slučaju rok za tužbu počinje teći tek od trenutka u kojem se zainteresirana osoba u potpunosti upoznala sa sadržajem i razlozima predmetnog akta, pod uvjetom da u razumnom roku zatraži njegov cjelovit tekst. U tom je kontekstu Opći sud utvrdio da je žalitelj za postojanje te odluke saznao u trenutku primitka prvog rješenja o prikupljanju doprinosa 25. travnja 2016. te da je zahtjev FMSA‑u za uvid u spis podnio 22. kolovoza 2016., što je gotovo četiri mjeseca od dana primitka rješenja o prikupljanju doprinosa. Opći je sud dodao da se na temelju načina na koji je FMSA proveo sporne odluke ne može smatrati da je drugom spornom odlukom bila zamijenjena prva sporna odluka. Opći sud iz toga je zaključio da je tužba podnesena 23. kolovoza 2016., kad je riječ o prvoj spornoj odluci, nepravodobna.

33

Kad je riječ o drugoj spornoj odluci, Opći sud je istaknuo da žalitelj SRB‑u u biti prigovara da je povrijedio određene odredbe primjenjivih propisa jer iz izračuna njegova ex ante doprinosa u SRF za 2016. godinu nije isključio njegove obveze povezane s njegovim pomoćnim razvojnim djelatnostima. U tom je pogledu Opći sud istaknuo da druga sporna odluka ne sadržava nikakav novi element, da SRB uopće nije preispitao ocjenu koja je već bila provedena prilikom donošenja prve sporne odluke u vezi s pitanjem treba li iz izračuna žaliteljeva doprinosa isključiti obveze povezane s njegovim pomoćnim razvojnim djelatnostima i da žalitelj ni SRB‑u ni FMSA‑u nije podnio zahtjev za preispitivanje navedenog pitanja koji bi se temeljio na novim i bitnim činjenicama. Opći sud iz toga je zaključio da je tužba protiv druge sporne odluke nedopuštena jer se tom odlukom, kad je riječ o predmetu spora, isključivo potvrđuje prva sporna odluka i zato što žalitelj protiv druge sporne odluke nije istaknuo nijedan tužbeni razlog odnosno argument.

34

Na prvom mjestu, valja odbiti SRB‑ove prigovore u pogledu dopuštenosti žaliteljeve argumentacije.

35

Stoga, kao prvo, valja podsjetiti na to da razmatranje pitanja potvrđuje li se pobijanom odlukom isključivo prethodna odluka predstavlja pravnu kvalifikaciju činjenica koju je Sud nadležan ispitati u okviru žalbe. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kad Opći sud utvrdi ili ocijeni činjenice, Sud je na temelju članka 256. UFEU‑a nadležan za ispitivanje njihove pravne kvalifikacije i iz toga izvedenih pravnih posljedica (presuda od 28. lipnja 2018., Andres (stečaj Heitkamp BauHolding)/Komisija, C‑203/16 P, EU:C:2018:505, t. 77. i navedena sudska praksa).

36

Kao drugo, točno je da, u skladu sa sudskom praksom Suda, iz članka 256. UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije kao i iz članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju precizno navesti osporavani dijelovi presude ili rješenja Općeg suda kao i pravni argumenti koji konkretno idu tomu u prilog jer će u protivnom žalba ili dotični žalbeni razlog biti nedopušten (vidjeti osobito presudu od 4. srpnja 2000., Bergaderm i Goupil/Komisija, C‑352/98 P, EU:C:2000:361, t. 34. i rješenje od 31. siječnja 2019., Iordăchescu/Parlament i dr., C‑426/18 P, neobjavljeno, EU:C:2019:89, t. 28.). Žalba koja ne sadržava nikakve argumente konkretno namijenjene utvrđivanju pogreške koja se tiče prava počinjene u predmetnoj presudi ili rješenju ne zadovoljava taj uvjet (presuda od 20. svibnja 2021., Dickmanns/EUIPO, C‑63/20 P, neobjavljena, EU:C:2021:406, t. 49. i navedena sudska praksa).

37

Međutim, valja utvrditi da u ovom slučaju žaliteljeva argumentacija nije ni općenita ni neprecizna. Naprotiv, iz žalbe jasno proizlazi da se njome Općem sudu prigovara, s jedne strane, da je počinio pogrešku koja se tiče prava kada je smatrao da se drugom spornom odlukom isključivo potvrđuje prva sporna odluka te, slijedom toga, kad je tužbu ocijenio nepravodobnom i, s druge strane, da nije uzeo u obzir žaliteljeve argumente koji se odnose na presudu od 18. listopada 2007., Komisija/Parlament i Vijeće (C‑299/05, EU:C:2007:608).

38

Na drugom mjestu, kad je riječ o kvalifikaciji druge sporne odluke, valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tužbu za poništenje iz članka 263. UFEU‑a moguće podnijeti u odnosu na sve akte institucija koji proizvode obvezujuće pravne učinke, neovisno o njihovu obliku (presuda od 26. ožujka 2019., Komisija/Italija, C‑621/16 P, EU:C:2019:251, t. 44. i navedena sudska praksa).

39

Usto, iz isto tako ustaljene sudske prakse proizlazi da su potvrđujući akti i posve provedbeni akti, s obzirom na to da ne proizvode takve pravne učinke, izuzeti iz sudskog nadzora predviđenog u tom članku (presuda od 26. ožujka 2019., Komisija/Italija, C‑621/16 P, EU:C:2019:251, t. 45. i navedena sudska praksa).

40

Kako bi se utvrdilo proizvodi li akt obvezujuće pravne učinke koji mogu utjecati na žaliteljeve interese, mijenjajući na bitan način njegov pravni položaj, valja osobito razmotriti samu bit tog akta (presude od 26. siječnja 2010., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑362/08 P, EU:C:2010:40, t. 51. i 52. i od 6. svibnja 2021., ABLV Bank i dr./ESB, C‑551/19 P i C‑552/19 P, EU:C:2021:369, t. 40. i navedena sudska praksa).

41

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi Suda, akt isključivo potvrđuje prethodni akt kada u odnosu na taj akt ne sadržava nikakav novi element (presude od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep, C‑224/12 P, EU:C:2014:213, t. 69. i navedena sudska praksa i od 15. studenoga 2018., Estonija/Komisija, C‑334/17 P, neobjavljena, EU:C:2018:914, t. 46. i navedena sudska praksa).

42

U ovom se slučaju spornim odlukama utvrđuje iznos ex ante doprinosa svakog od subjekata iz članka 2. Uredbe br. 806/2014. Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je SRB za 2016. godinu, nakon što je izračunao doprinose u SRF za svaki od tih subjekata, napravio novi izračun tih doprinosa jer je pokazatelj IPS, koji se odnosi na članstvo u institucionalnom sustavu zaštite iz članka 5. stavka 1. točke (b) Delegirane uredbe 2015/63, bio pogrešno izračunan. Ispravak te pogreške u izračunu doveo je do novog izračuna ex ante doprinosa za 2016. godinu za sve institucije, čak i ako one nisu članovi IPS‑a, a iznos ex ante doprinosa u SRF za 2016. godinu utvrđen u drugoj spornoj odluci odražava izmjene do kojih je došlo zbog tog novog izračuna.

43

Stoga, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 87. svojeg mišljenja, s jedne strane, druga sporna odluka sadržava novi element u odnosu na prvu spornu odluku, s obzirom na to da je vrijednost pokazatelja IPS upotrijebljena u drugoj spornoj odluci različita od one upotrijebljene u prvoj spornoj odluci.

44

Usto, iako sporne odluke imaju istovjetan predmet jer se njima utvrđuju ex ante doprinosi u SRF za 2016. godinu, bit tih odluka se razlikuje jer su u njima utvrđeni iznosi doprinosa različiti.

45

Slijedom toga, time što žalitelju nalaže obvezu plaćanja ex ante doprinosa u SRF čiji se iznos razlikuje od iznosa utvrđenog prvom spornom odlukom, druga sporna odluka mijenja žaliteljev pravni položaj, tako da se poništenje te odluke ne bi zamijenilo poništenjem prve sporne odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 1977., Metro SB‑Großmärkte/Komisija, 26/76, EU:C:1977:167, t. 4.).

46

SRB, međutim, tvrdi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je smatrao da se, kad je riječ o predmetu spora, drugom spornom odlukom potvrđuje prva sporna odluka, s obzirom na to da žalitelj tvrdi da je SRB počinio pogrešku kada iz izračuna njegovih ex ante doprinosa u SRF nije isključio obveze povezane s pomoćnim razvojnim djelatnostima, a u izračunu tih doprinosa nije bilo izmjena u pogledu uzimanja u obzir obveza povezanih s pomoćnim djelatnostima.

47

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kada je odredba akta izmijenjena, tužbu je moguće ponovno podnijeti, i to ne samo protiv te odredbe nego i protiv svih onih koje, iako neizmijenjene, zajedno s njom čine cjelinu (vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 2007., Komisija/Parlament i Vijeće, C‑299/05, EU:C:2007:608, t. 29. i 30.).

48

Suprotno onomu što tvrdi SRB, neizmijenjeni elementi izračuna koji su u prvoj spornoj odluci doveli do utvrđivanja ex ante doprinosa u SRF za 2016. zajedno s izmijenjenim elementom tog izračuna, odnosno pokazateljem IPS, čine cjelinu za potrebe donošenja druge sporne odluke.

49

U tom kontekstu valja podsjetiti na to da iznos ex ante doprinosâ u SRF ovisi o dvama elementima. S jedne strane, ukupan iznos pojedinačnih doprinosa ovisi o ciljanoj razini utvrđenoj u članku 69. stavku 1. Uredbe br. 806/2014. S druge strane, u skladu s člankom 70. stavcima 1. i 2. te uredbe, izračun tih doprinosa za svaku instituciju ovisi o njezinoj veličini, utvrđenoj s obzirom na njezine obveze i razinu rizičnosti njezinih djelatnosti (vidjeti analogijom presudu od 3. prosinca 2019., Iccrea Banca, C‑414/18, EU:C:2019:1036, t. 77. do 79.). U tom se okviru u člancima 6. do 12. Delegirane uredbe 2015/63 utvrđuju pravila za procjenu obveza institucija i njihova profila rizičnosti.

50

Iz pravila za izračun pojedinačnih doprinosa iz Priloga I. toj uredbi te konkretno iz koraka 6. tog izračuna proizlazi da, nakon što s obzirom na različite pokazatelje predviđene propisom utvrdi obveze i faktor rizičnosti institucije, SRB raspodjeljuje iznos koji odgovara godišnjoj ciljanoj razini među različitim institucijama.

51

Slijedom toga, iako je točno da se određeni pokazatelji, poput pokazatelja ISP, primjenjuju samo na određene institucije jer utječu na utvrđivanje obveza ili faktora rizičnosti tih institucija isključujući druge institucije, s obzirom na to da se ciljana razina raspodjeljuje među svim institucijama, izmjena takvog pokazatelja ipak dovodi do izmjene iznosa doprinosa institucija na koje se taj pokazatelj odnosi i nužno utječe na doprinose svih institucija.

52

Iz toga slijedi, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 47. ove presude, da zbog izmjene jednog od elemenata izračuna ex ante doprinosa u SRF, poput pokazatelja ISP, počinje teći novi rok za podnošenje tužbe koji omogućava osporavanje ne samo tog elementa izračuna tog doprinosa nego i svih ostalih elemenata tog izračuna.

53

Nenamjernost pogreške počinjene prilikom uzimanja u obzir pokazatelja ISP ne dovodi u pitanje taj zaključak. Naime, je li pogreška koja je dovela do donošenja akta kojim se mijenja prethodni akt namjerna ili nenamjerna nije relevantno za utvrđivanje, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 39., 40. i 41. ove presude, sadržava li taj akt o izmjeni novi element u odnosu na tu prethodnu odluku te proizvodi li pravne učinke.

54

Iz svih tih razmatranja proizlazi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je presudio da se drugom spornom odlukom isključivo potvrđuje prva sporna odluka kad je riječ o predmetu spora i da je zbog toga tužba nedopuštena.

55

Slijedom toga, valja prihvatiti prva dva dijela prvog žalbenog razloga i, na temelju toga, u cijelosti ukinuti pobijanu presudu a da o drugim dijelovima tog žalbenog razloga, kao ni o drugom žalbenom razlogu, nije potrebno odlučiti.

56

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud nakon ukidanja odluke Općeg suda može vratiti predmet Općem sudu na ponovno suđenje ili može sam konačno odlučiti o sporu, ako stanje postupka to dopušta.

57

U ovom slučaju, budući da je Opći sud odbacio žaliteljevu tužbu kao nedopuštenu i da, slijedom toga, nije ispitao tužbene razloge koje je on istaknuo u prilog svojoj tužbi, stanje postupka ne dopušta odlučivanje o sporu. Stoga predmet valja vratiti Općem sudu na ponovno suđenje.

58

Budući da se predmet vraća Općem sudu na ponovno suđenje, o troškovima valja odlučiti naknadno.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) proglašava i presuđuje: