1

Svojom tužbom Europska komisija zahtijeva od Suda da:

2

U skladu s člankom 1. Direktive 2016/680:

„1.   Ovom se Direktivom utvrđuju pravila povezana sa zaštitom pojedinaca u pogledu obrade osobnih podataka od strane nadležnih tijela u svrhe sprečavanja, istrage, otkrivanja ili progona kaznenih djela ili izvršavanja kaznenih sankcija, uključujući zaštitu od prijetnji javnoj sigurnosti i njihovo sprečavanje.

2.   U skladu s ovom Direktivom države članice:

3.   Ovom se Direktivom ne sprečava države članice da predvide snažnije zaštitne mjere za zaštitu prava i sloboda ispitanika u pogledu obrade osobnih podataka od strane nadležnih tijela, od onih koje su utvrđene u ovoj Direktivi.”

3

Člankom 63. stavkom 1. Direktive 2016/680 određeno je:

„1.   Države članice stavljaju na snagu zakone i druge propise koji su potrebni radi usklađivanja s ovom Direktivom do 6. svibnja 2018. One Komisiji odmah dostavljaju tekst tih odredaba. One primjenjuju te odredbe od 6. svibnja 2018.

Kada države članice donose te odredbe, one sadržavaju upućivanje na ovu Direktivu ili se na nju upućuje prilikom njihove službene objave. Države članice određuju načine tog upućivanja.

2.   Odstupajući od stavka 1., država članica može predvidjeti da se, iznimno, ako to zahtijeva nerazmjeran napor, automatizirani sustavi obrade uspostavljeni prije 6. svibnja 2016. moraju uskladiti s člankom 25. stavkom 1. do 6. svibnja 2023.

3.   Odstupajući od stavaka 1. i 2. ovog članka, država članica može, u iznimnim okolnostima, automatizirani sustav obrade kako je navedeno u stavku 2. ovog članka uskladiti s člankom 25. stavkom 1. unutar određenog roka nakon roka iz stavka 2. ovog članka, ako bi to u suprotnom uzrokovalo ozbiljne poteškoće u radu tog automatiziranog sustava obrade. Dotična država članica obavješćuje Komisiju o razlozima tih ozbiljnih poteškoća te razlozima određenog roka unutar kojeg se taj konkretni automatizirani sustav obrade usklađuje s člankom 25. stavkom 1. Određeni rok u svakom slučaju ne smije biti kasnije od do 6. svibnja 2026.

4.   Države članice Komisiji šalju tekst glavnih odredaba nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.”

4

Budući da od Kraljevine Španjolske nije primila nikakvu informaciju o donošenju i objavi zakonskih i drugih odredbi o donošenju i objavi zakonskih i drugih odredbi potrebnih za usklađivanje s Direktivom 2016/680 nakon isteka roka za prenošenje iz njezina članka 63., odnosno 6. svibnja 2018., Komisija je toj državi članici 20. srpnja 2018. uputila pismo opomene.

5

Iz odgovora Kraljevine Španjolske od 26. rujna 2018. bilo je jasno da do tog dana nije donesena nijedna mjera za prenošenje. Stoga je Komisija navedenoj državi članici 25. siječnja 2019. uputila obrazloženo mišljenje u kojem ju je pozvala da donese mjere potrebne za postupanje u skladu sa zahtjevima iz Direktive 2016/680 u roku od dva mjeseca od primitka tog mišljenja.

6

U svojem odgovoru na obrazloženo mišljenje od 27. ožujka 2019. Kraljevina Španjolska navela je da je u tijeku upravni postupak za donošenje mjera za prenošenje Direktive 2016/680 i da bi se on trebao dovršiti potkraj srpnja 2019. Ona je pojasnila da bi se parlamentarni postupak trebao dovršiti potkraj ožujka 2020. Osim toga, ta je država članica istaknula da razlog zakašnjenja u prenošenju direktive u biti leži u političkom kontekstu i potrebi njezina prenošenja organskim zakonom.

7

Budući da je smatrala da Kraljevina Španjolska nije donijela nacionalne mjere za prenošenje Direktive 2016/680 niti ih je priopćila, Komisija je 4. rujna 2019. podnijela ovu tužbu.

8

Odlukom predsjednika Suda od 10. prosinca 2019., Republici Poljskoj odobrena je intervencija u potporu Kraljevini Španjolskoj.

9

Prema Komisijinu mišljenju, Kraljevina Španjolska je, time što nije donijela sve zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s Direktivom 2016/680 najkasnije do 6. svibnja 2018. ili, u svakom slučaju, time što ih nije priopćila Komisiji, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 63. te direktive.

10

Komisija također ističe da je ta država članica povrijedila svoje obveze time što nije donijela pozitivan akt prenošenja, s obzirom na to da je, u skladu sa sudskom praksom Suda – ako neka direktiva izrijekom predviđa, kao što to čini Direktiva 2016/680 u svojem članku 63., da odredbe kojima se ona prenosi moraju sadržavati upućivanje na nju ili da se uz njih navodi takvo upućivanje prilikom njihove službene objave – u svakom slučaju bilo nužno donošenje pozitivnog akta prenošenja.

11

Osim toga, Sud je u svojoj presudi od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina) (C‑543/17, EU:C:2019:573) presudio da su države članice dužne Komisiji pružiti jasne i precizne informacije i nedvosmisleno naznačiti zakone i druge propise kojima smatraju da su ispunile različite obveze koje im nalaže direktiva.

12

U predmetnom slučaju Komisija smatra da Kraljevina Španjolska nije ispunila nijednu od tih obveza.

13

Kraljevina Španjolska ne osporava da je povrijedila svoje obveze donošenja i priopćavanja mjera za prenošenje Direktive 2016/680.

14

Međutim, ta država članica navodi da su zbog niza vrlo iznimnih okolnosti vlada i nacionalni parlament zakasnili s donošenjem potrebnih mjera za prenošenje, koje su priopćene Komisiji u skladu s člankom 63. Direktive 2016/680 čim su donesene. Iako Kraljevina Španjolska priznaje da se institucionalnim okolnostima predmetnog slučaja, na temelju sudske prakse Suda, ne može opravdati pripisana povreda, ona tvrdi da su te okolnosti osobito relevantne za ocjenu proporcionalnosti sankcija koje je predložila Komisija.

15

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, postojanje povrede obveze treba ocjenjivati s obzirom na stanje u državi članici kakvo je bilo u trenutku isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju, pri čemu naknadno nastale promjene Sud ne može uzeti u obzir (presude od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina), C‑543/17, EU:C:2019:573, t. 23.; od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 19. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 30.).

16

Osim toga, Sud je u više navrata presudio da je, ako direktiva izričito predviđa obvezu za države članice da osiguraju da mjere potrebne za njezinu provedbu sadržavaju uputu na tu direktivu ili da se uz njih navodi takva uputa prilikom njihove službene objave, u svakom slučaju potrebno da države članice donesu pozitivan akt prenošenja predmetne direktive (presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 20. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 31.).

17

Budući da je u predmetnom slučaju Komisija Kraljevini Španjolskoj dostavila obrazloženo mišljenje 25. siječnja 2019., dvomjesečni rok koji joj je dan da postupi u skladu sa svojim obvezama istekao je 25. ožujka 2019. Slijedom toga, postojanje navodne povrede valja ocijeniti s obzirom na stanje nacionalnog zakonodavstva koje je bilo na snazi tog dana (presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 21. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 32.).

18

S tim u vezi, kako to proizlazi i iz odgovora Kraljevine Španjolske na pismo opomene i iz odgovora na tužbu koji je ta država članica podnijela u ovom postupku, nije sporno da na dan isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju, odnosno 25. ožujka 2019., Kraljevina Španjolska nije donijela mjere potrebne za osiguranje prenošenja Direktive 2016/680 niti je, slijedom toga, priopćila te mjere Komisiji.

19

Kad je riječ o argumentima koje ističe Kraljevina Španjolska, koji se odnose na opravdanje nepoštovanja predmetnog roka za prenošenje i koji se poglavito temelje na tome da je sastav španjolske vlade tijekom relevantnog razdoblja bio privremen, dovoljno je podsjetiti na to da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, država članica ne može pozivati na odredbe, prakse ili situacije iz svojeg unutarnjeg pravnog poretka kako bi opravdala nepoštovanje obveza koje proizlaze iz prava Unije, poput neprenošenja direktive u za to određenom roku (presuda od 4. listopada 2018., Komisija/Španjolska, C‑599/17, neobjavljena, EU:C:2018:813, t. 23.).

20

Stoga valja zaključiti da nakon isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju Kraljevina Španjolska nije donijela mjere potrebne za osiguranje prenošenja Direktive 2016/680 niti je stoga te mjere priopćila Komisiji.

21

Stoga valja utvrditi da je Kraljevina Španjolska, time što nakon isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju nije donijela zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s Direktivom 2016/680 i stoga time što Komisiji nije priopćila te odredbe, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 63. te direktive.

22

Komisija podsjeća na to da je Sud točkama 53. do 59. svoje presude od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina) (C‑543/17, EU:C:2019:573) presudio da članak 260. stavak 3. UFEU‑a obuhvaća kako situacije u kojima država članica nije priopćila nikakvu mjeru za prenošenje tako i one u kojima je ona djelomično priopćila te mjere. Do takve situacije može doći ili kada mjere za prenošenje priopćene Komisiji ne obuhvaćaju cjelokupno područje države članice ili kada priopćenje sadržava praznine u pogledu mjera za prenošenje koje se odnose na jedan dio direktive.

23

Osim toga, ta institucija naglašava da ona u svojoj komunikaciji naslovljenoj „Pravo EU‑a: boljom primjenom do boljih rezultata” (SL 2017., C 18, str. 10.) podsjeća na to da pridaje veliku važnost pravovremenom prenošenju direktiva. Utvrdivši da države članice i dalje ne poštuju rokove za prenošenje, Komisija je najavila da će prilagoditi svoju praksu u predmetima upućenima Sudu na temelju članka 260. stavka 3. UFEU‑a tako što će sustavno tražiti od Suda da naloži plaćanje i paušalnog iznosa novčane kazne. Komisija je također pojasnila da će pri određivanju paušalnog iznosa u skladu sa svojom praksom uzeti u obzir stupanj prenošenja kako bi utvrdila ozbiljnost propusta.

24

U ovom predmetu riječ je upravo o sankcioniranju – pored nepriopćavanja Komisiji mjera za prenošenje – toga što Kraljevina Španjolska nije donijela ni objavila sve pravne odredbe potrebne za osiguranje prenošenja Direktive 2016/680 u nacionalno pravo.

25

Kraljevina Španjolska smatra da bi, iako se njima ne može opravdati povreda koja joj se pripisuje, prilikom ocjene proporcionalnosti sankcija koje je predložila Komisija trebalo uzeti u obzir nacionalne institucionalne okolnosti, s obzirom na to da je rok za odgovor od dva mjeseca utvrđen u pismu opomene istekao manje od mjeseca dana prije raspuštanja nacionalnog parlamenta i početka izbornog postupka.

26

Kraljevina Španjolska ističe da bi – uzimajući u obzir situaciju u kojoj se tog datuma nalazila vlada, koja je tada obavljala samo tekuće poslove, u iščekivanju formiranja nove vlade, i značajke španjolskog parlamentarnog sustava – podnošenje tužbe zbog povrede obveze i zahtjeva za nalaganje plaćanja novčane kazne i paušalnog iznosa na temelju članka 260. stavka 3. UFEU‑a predstavljalo ozbiljan presedan koji može utjecati na prava država članica. U potporu svojoj argumentaciji ona se poziva na članke 4. i 5. UEU‑a, osobito na članak 4. stavak 2. UEU‑a, koji predviđa obvezu poštovanja nacionalnog identiteta država članica. U iznimnim okolnostima poput onih o kojima je riječ u predmetnom slučaju, Kraljevina Španjolska smatra potrebnim pomiriti, s jedne strane, zahtjeve iz članka 4. stavka 2. UEU‑a i načelo proporcionalnosti kao i, s druge strane, diskrecijsku ovlast koju ima Komisija u pogledu podnošenja tužbe na temelju članka 260. stavka 3. UFEU‑a. Bez takvog pomirenja primjena članka 260. stavka 3. UFEU‑a mogla bi postati sredstvo izmjene demokratskog postupka u državama članicama koje utječe na njihovo ustavno funkcioniranje.

27

Republika Poljska ističe da, time što je podnijela ovu tužbu, Komisija nije poštovala pretpostavke iz članka 260. stavka 3. UFEU‑a jer nije konkretno i pojedinačno dokazala, s jedne strane, opravdanost zahtjeva za nalaganje novčane kazne i, s druge strane, potrebu da se Kraljevini Španjolskoj nametne plaćanje kako dnevne novčane kazne tako i paušalnog iznosa.

28

Valja podsjetiti na to da se člankom 260. stavkom 3. prvim podstavkom UFEU‑a određuje da, kada Komisija uputi predmet Sudu na temelju članka 258. UFEU‑a jer smatra da dotična država članica nije ispunila svoju obvezu priopćavanja mjera za prenošenje direktive donesene u skladu sa zakonodavnim postupkom, ona može, ako to smatra primjerenim, odrediti paušalni iznos ili novčanu kaznu koju je ta država članica dužna platiti, a koju smatra primjerenom s obzirom na okolnosti. U skladu s drugim podstavkom članka 260. stavka 3. UFEU‑a, ako utvrdi da je došlo do povrede, Sud može dotičnoj državi članici naložiti plaćanje paušalnog iznosa ili novčane kazne koja ne premašuje iznos koji je odredila Komisija, pri čemu obveza plaćanja proizvodi učinke od dana koji Sud odredi u svojoj presudi.

29

Kada je riječ o dosegu članka 260. stavka 3. UFEU‑a, Sud je presudio da treba usvojiti tumačenje te odredbe kojim se, s jedne strane, omogućuje da se zajamče ovlasti koje Komisija ima radi osiguranja djelotvorne primjene prava Unije i zaštite prava obrane te postupovni položaj koji imaju države članice na temelju zajedničke primjene članka 258. i članka 260. stavka 2. UFEU‑a te se, s druge strane, stavlja Sud u položaj da može izvršavati svoju sudsku funkciju koja se sastoji od ocjene, u okviru jednog postupka, toga je li dotična država članica ispunila svoje obveze u području priopćavanja mjera prenošenja i, ovisno o slučaju, ocjene težine tako utvrđene povrede obveze te od izricanja novčane kazne za koju smatra da je najprimjerenija s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja (presude od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina), C‑543/17, EU:C:2019:573, t. 58.; od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 45. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 55.).

30

U tom kontekstu, Sud je protumačio pojam „obveza priopćavanja mjera za prenošenje” iz članka 260. stavka 3. UFEU‑a na način da se odnosi na obvezu država članica da proslijede dovoljno jasne i precizne informacije u vezi s mjerama za prenošenje direktive. Kako bi ispunile obvezu u vezi s pravnom sigurnošću i osigurale potpuno prenošenje odredaba te direktive na cijelom dotičnom državnom području, države članice dužne su za svaku odredbu navedene direktive navesti nacionalnu odredbu ili odredbe kojima se osigurava njezino prenošenje. Kad je to priopćavanje izvršeno, ovisno o slučaju, uz podnošenje korelacijske tablice, na Komisiji je da utvrdi, radi zahtijevanja da se dotičnoj državi članici izrekne novčana kazna predviđena u članku 260. stavku 3. UFEU‑a, da određene mjere za prenošenje očito nedostaju ili ne obuhvaćaju cijelo državno područje dotične države članice, pri čemu u okviru sudskog postupka pokrenutog na temelju te odredbe nije na Sudu da ispita osigurava li se nacionalnim mjerama koje su priopćene Komisiji pravilno prenošenje odredaba predmetne direktive (presude od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina),C‑543/17, EU:C:2019:573, t. 59.; od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 46. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 56.).

31

Budući da je, kako to proizlazi iz točaka 20. i 21. ove presude, utvrđeno da Kraljevina Španjolska po isteku roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju nije Komisiji priopćila nikakve mjere za prenošenje Direktive 2016/680, u smislu članka 260. stavka 3. UFEU‑a, tako utvrđena povreda obuhvaćena je područjem primjene te odredbe.

32

Kada je riječ o pitanju mora li Komisija – kao što to ističe Republika Poljska – na pojedinačnoj osnovi obrazložiti svoju odluku da zahtijeva novčanu kaznu na temelju članka 260. stavka 3. UFEU‑a, ili to navedena institucija može učiniti bez obrazloženja, u svim slučajevima koji spadaju u područje primjene te odredbe, treba podsjetiti na to da Komisija, kao čuvarica Ugovorâ na temelju članka 17. stavka 1. druge rečenice UEU‑a, raspolaže diskrecijskom ovlasti za donošenje takve odluke (presuda od 13. siječnja 2021., Komisija/Slovenija (MiFID II), C‑628/18, EU:C:2021:1, t. 47.). Također je ustaljena sudska praksa da pretpostavke za primjenu članka 260. stavka 3. UFEU‑a ne mogu biti strože od onih za primjenu članka 258. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 49. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 59.). Kad Sud, nakon kontradiktornog postupka, donese takvu odluku, on je mora obrazložiti. Usto, na temelju članka 260. stavka 3. UFEU‑a, jedino je Sud nadležan za izricanje novčane kazne državama članicama. Stoga nepostojanje Komisijina obrazloženja u pogledu njezina izbora da od Suda zahtijeva primjenu članka 260. stavka 3. UFEU‑a ne utječe na postupovna jamstva predmetne države članice (presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 50. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 60.).

33

Važno je dodati da okolnost da Komisija ne mora na pojedinačnoj osnovi obrazložiti svoju odluku da zahtijeva izricanje novčane kazne u skladu s člankom 260. stavkom 3. UFEU‑a ne oslobađa tu instituciju obveze obrazlaganja naravi i iznosa zahtijevane novčane kazne, vodeći u tom pogledu računa o smjernicama koje je usvojila, kao što su to one iz komunikacija Komisije, koje, iako ne obvezuju Sud, pridonose jamstvu transparentnosti, predvidljivosti i pravne sigurnosti Komisijina djelovanja (presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 51. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 61.).

34

Taj zahtjev da se obrazloži narav i iznos novčane kazne još je i važniji jer, za razliku od onoga što je predviđeno u članku 260. stavku 2. UFEU‑a, stavak 3. tog članka predviđa da, u okviru postupka pokrenutog u skladu s tom odredbom, Sud ima samo ograničenu diskrecijsku ovlast jer, u slučaju da utvrdi da je došlo do povrede, Komisijini prijedlozi vezuju Sud u pogledu naravi novčane kazne koju može izreći i najvišeg iznosa kazne koju može izreći (presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 52. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 62.).

35

Naime, iz članka 260. stavka 3. UFEU‑a proizlazi da je na Komisiji da odredi „paušalni iznos ili novčanu kaznu koju je dotična država članica dužna platiti”, ali da Sud može odrediti samo plaćanje novčane kazne „koja ne premašuje iznos koji je odredila” Komisija. Na taj su način autori UFEU‑a utvrdili izravnu povezanost između sankcije koju zahtijeva Komisija i sankcije koju Sud može izreći na temelju te odredbe (presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 53. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 63.).

36

Kad je riječ o argumentaciji Kraljevine Španjolske koja se temelji na tome da je u prethodnom slučaju predsudski postupak započeo pismom opomene čiji je rok za odgovor istjecao manje od mjesec dana prije raspuštanja nacionalnog parlamenta i započinjanja izbornog postupka, valja istaknuti, s jedne strane, da je pismo opomene poslano prije isteka roka za prenošenje utvrđenog u Direktivi 2016/680 i da države članice moraju provesti postupak donošenja mjera potrebnih za osiguranje prenošenja direktive a da pritom ne čekaju Komisijino slanje pisma opomene. Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pretpostavka za slanje pisma opomene na temelju članka 258. prvog stavka UFEU‑a jest da Komisija prethodno može valjano istaknuti povredu obveze koju ima dotična država članica (presuda od 5. prosinca 2019., Komisija/Španjolska (Planovi gospodarenja otpadom), C‑642/18, EU:C:2019:1051, t. 17. i navedena sudska praksa).

37

S druge strane i u svakom slučaju, razmatranja koja su potaknula Komisiju da podnese tužbu zbog povrede obveze protiv Kraljevine Španjolske na dan koji je ona za to odabrala ne mogu ugroziti primjenjivost članka 260. stavka 3. UFEU‑a ili dopuštenost tužbe podnesene na temelju te odredbe (presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 55. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 65.).

38

Stoga valja utvrditi da se članak 260. stavak 3. UFEU‑a primjenjuje u situaciji poput one o kojoj je riječ u predmetnom slučaju.

39

Kad je riječ o iznosu novčanih kazni koje valja izreći, Komisija, u skladu sa stajalištem iznesenim u točki 23. Komunikacije objavljene 15. siječnja 2011., naslovljene „Provedba članka 260. stavka 3. UFEU‑a” (SL 2011., C 12, str. 1.), smatra da, s obzirom na to da povreda obveze priopćavanja mjera za prenošenje direktive nije manje ozbiljna od povrede obveze koja može biti predmet kazni navedenih u članku 260. stavku 2. UFEU‑a, pravila za izračun novčanih kazni iz članka 260. stavka 3. UFEU‑a moraju biti ista kao ona koja se primjenjuju u okviru postupka predviđenog stavkom 2. tog članka.

40

U predmetnom slučaju, vodeći računa, kao prvo, o važnosti odredbi prava Unije koje su povrijeđene, pri čemu je zaštita osobnih podataka temeljno pravo, kao što to proizlazi iz članka 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i članka 16. UFEU‑a, kao drugo, o postojanju posebnih akata prava Unije koji se odnose na zaštitu osobnih podataka – odnosno Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1.), Direktive 2016/680, ali i Okvirne odluke Vijeća 2008/977/PUP od 27. studenoga 2008. o zaštiti osobnih podataka obrađenih u okviru policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima (SL 2008., L 350, str. 60.) – nacionalnim propisima kojima je provedena, i, kao treće, tome što Kraljevina Španjolska nije donijela nikakvu mjeru za prenošenje Direktive 2016/680, Komisija predlaže primjenu koeficijenta težine 10 na ljestvici od 1 do 20. Kad je riječ o trajanju povrede, smatra da je prikladan koeficijent 1,4 na ljestvici od 1 do 3. Primjenom faktora „n” na te koeficijente koji je upotrijebila Kraljevina Španjolska, odnosno 2,06 i standardnog paušala od 3105 eura, Komisija je zahtijevala nalaganje dnevne novčane kazne u iznosu od 89548,20 eura (3105 x 10 x 1,4 x 2,06) po danu zakašnjenja u prenošenju Direktive 2016/680.

41

Osim toga, ta institucija zahtijeva nalaganje plaćanja paušalnog iznosa čija je visina izračunana u skladu sa smjernicama sadržanima u njezinoj komunikaciji od 13. prosinca 2005., naslovljenoj „Provedba članka 228. UEZ‑a” (SEC(2005) 1658), kako je izmijenjena Komunikacijom od 13. prosinca 2017., naslovljenom „Ažuriranje podataka za izračun paušalnih iznosa i novčanih kazni koje Komisija predlaže Sudu u postupcima zbog povrede propisa” (C(2017) 8720) i njezinom Komunikacijom od 25. veljače 2019., naslovljenom „Izmjena metode izračuna za plaćanja paušalnog iznosa i dnevne novčane kazne koje predlaže Komisija u postupcima zbog povrede pred Sudom Europske unije” (SL 2019., C 70, str. 1., u daljnjem tekstu: Komunikacija iz 2019.). Kao što to proizlazi iz Priloga II. potonjoj komunikaciji, minimalni paušalni iznos za Kraljevinu Španjolsku iznosi 5290000 eura. Uz pridržaj prekoračenja tog iznosa u predmetnom slučaju, Komisija predlaže da se dnevni iznos koji služi izračunu utvrdi množenjem standardnog paušala koeficijentom težine i faktorom „n”. U predmetnom slučaju dnevni iznos stoga bi iznosio 1035 x 10 x 2,06 = 21321 euro po danu.

42

U tim okolnostima Komisija predlaže Sudu da Kraljevini Španjolskoj naloži plaćanje paušalnog iznosa na temelju dnevnog iznosa od 21321 eura, pomnoženog s brojem dana koji su protekli od 7. svibnja 2018., odnosno dana koji je slijedio nakon isteka roka za prenošenje predviđenog Direktivom 2016/680, i dana otklanjanja povrede ili, ako nije otklonjena, dana objave presude donesene na temelju članka 260. stavka 3. UFEU‑a.

43

Kraljevina Španjolska smatra da je činjenica da je Komisija zahtijevala nalaganje nametanja novčanih sankcija neproporcionalna s obzirom na institucionalne okolnosti u predmetnom slučaju.

44

Poput onoga što je Sud presudio osobito u svojim presudama od 30. svibnja 2013., Komisija/Švedska (C‑270/11, EU:C:2013:339) i od 19. prosinca 2012., Komisija/Irska (C‑279/11, neobjavljena, EU:C:2012:834), valjalo bi smatrati da osobite okolnosti svojstvene ovom predmetu čine olakotne okolnosti te, slijedom toga, smanjiti sankcije koje je predložila Komisija. Nadalje, Komisijini prijedlozi u pogledu novčanih kazni ne mogu vezati Sud i čine samo korisnu referentnu osnovu. Također, smjernice poput onih iz različitih Komisijinih komunikacija ne vežu Sud, nego samo pridonose jamstvu transparentnosti, predvidljivosti i pravne sigurnosti sama Komisijina postupanja kad ta institucija daje prijedloge Sudu.

45

Naime, prema mišljenju Kraljevine Španjolske, u okviru postupka na temelju članka 260. stavka 3. UFEU‑a Sud bi trebao moći slobodno odrediti izrečenu novčanu kaznu u iznosu i obliku koji smatra primjerenim kako bi naveo predmetnu državu članicu da prestane s povredom. U izvršenju svoje diskrecijske ovlasti u tom području zadaća je Suda utvrditi novčanu kaznu tako da ona bude, s jedne strane, prilagođena okolnostima te, s druge strane, proporcionalna utvrđenoj povredi i mogućnosti plaćanja predmetne države članice.

46

U predmetnom slučaju, s jedne strane, kako bi se poštovao članak 4. stavak 2. UEU‑a, bilo bi neproporcionalno prisiliti Kraljevinu Španjolsku da plaća dnevnu novčanu kaznu, a vlada više nema većinu u zastupničkom domu i obavlja samo tekuće poslove. Iako takvu novčanu kaznu ipak treba naložiti, bilo bi potrebno, radi jamstva njezine proporcionalnosti i razumnosti, izračunati njezin iznos u razdoblju od dana formiranja vlade koja ima sve te ovlasti i dana potpunog izvršenja presude.

47

S druge strane, valjalo bi uzeti u obzir činjenicu da je, s obzirom na to da je rok za odgovor na pismo opomene istekao mjesec dana prije raspuštanja parlamenta, bilo nemoguće prestati s povredom primjenom redovnog zakonodavnog postupka za donošenje traženih odredbi. Time što bi Sud u takvim okolnostima Kraljevini Španjolskoj naložio plaćanje paušalnog iznosa, u skladu s Komisijinim zahtjevom, on bi stvorio „opasan presedan”. Valjalo bi izbjeći da nakon okončanja ovog predmeta Komisija može primjenjivati postupak iz članka 260. stavka 3. UFEU‑a tako da može neproporcionalno utjecati na ustavno djelovanje država članica. Stoga nalaganje plaćanja paušalnog iznosa ne bi bilo razumno, s obzirom na to da je u ovom slučaju dostatno nalaganje plaćanja novčane kazne.

48

Ako bi Sud ipak smatrao da je nalaganje paušalnog iznosa prikladno, Kraljevina Španjolska ističe da je iznos koji je predložila Komisija neproporcionalan. Među čimbenicima o kojima Sud mora voditi računa prilikom utvrđivanja paušalnog iznosa su čimbenici poput težine utvrđene povrede i razdoblje tijekom kojeg se ona odvija. Što se tiče razdoblja povrede, ta država članica smatra da bi, radi poštovanja zahtjeva iz članka 4. stavka 2. UEU‑a, valjalo isključiti razdoblja tijekom kojih je španjolska vlada obavljala samo tekuće poslove. Ona tvrdi da u predmetnom slučaju razdoblje koje je proteklo od 4. ožujka 2019. ne treba uzeti u obzir radi određivanja trajanja povrede.

49

Osim toga, konfiguracija kriterija kvantifikacije novčanih sankcija koje Sud treba izreći postavila bi važno pitanje metode određivanja koeficijenta „n” u skladu s načinima koje je Komisija definirala u svojoj Komunikaciji iz 2019. U predmetnom slučaju to pitanje nije nevažno, s obzirom na to da, na temelju metode izračuna koju primjenjuje Komisija, najniža svota paušalnog iznosa koja iz toga proizlazi za Kraljevinu Španjolsku smješta tu državu članicu na četvrto mjesto u pogledu visine tog doprinosa država članica. Suprotno tomu, ako Sud odluči zadržati bruto domaći proizvod (BDP) kao „prevladavajući čimbenik” u izračunu koeficijenta „n”, Kraljevina Španjolska, uzimajući u obzir BDP po stanovniku, smjestila bi se na četrnaesto mjesto. Stoga, prema mišljenju navedene države članice, na temelju metode izračuna tog koeficijenta možda će nastati neopravdane razlike među državama članicama, a njih je Komisija nakon svoje Komunikacije iz 2019. upravo pokušala izbjeći.

50

Republika Poljska osobito ističe da se sudska praksa koja se odnosi na članak 260. stavak 2. UFEU‑a ne može automatski primijeniti na njegov stavak 3., s obzirom na to da je cilj tog stavka 3. sankcionirati povredu koja je lakša od one iz tog stavka 2., a koja se sastoji od toga da se nije poštovala prva presuda Suda o utvrđenju povrede obveze. U svakom slučaju, koeficijent težine 10, koji zagovara Komisija, neproporcionalan je s obzirom na težinu navedene povrede jer ne uzima u obzir stvarni rizik njezinih posljedica na javne i privatne interese. Usto, Komisija nije uzela u obzir činjenicu da sama Direktiva 2016/680 predviđa da se automatizirani sustavi obrade uspostavljeni prije 6. svibnja 2016. pod određenim uvjetima mogu uskladiti sa zahtjevima Direktive najkasnije do 6. svibnja 2023. ili u duljem roku. Stoga svotu paušalnog iznosa koju je predložila Komisija valja smanjiti.

51

Najprije valja podsjetiti na to da, s jedne strane, povreda obveze države članice da priopći mjere za prenošenje direktive, bilo potpunim ili djelomičnim nepostojanjem informacije ili nedovoljno jasnom i preciznom informacijom, može sama po sebi opravdati pokretanje postupka na temelju članka 258. UFEU‑a radi utvrđivanja te povrede (presude od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina), C‑543/17, EU:C:2019:573, t. 51.; od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 64. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 74.).

52

S druge strane, cilj koji slijedi uvođenje mehanizma iz članka 260. stavka 3. UFEU‑a nije samo potaknuti države članice da u najkraćem mogućem roku prekinu povredu obveze, koja bi u slučaju nepostojanja takve mjere i dalje postojala, nego također i ublažiti i ubrzati postupak izricanja novčanih sankcija u vezi s povredama obveze priopćavanja nacionalne mjere za prenošenje direktive donesene u skladu sa zakonodavnim postupkom, pri čemu se pojašnjava da je prije uvođenja takvog mehanizma do izricanja novčane sankcije državama članicama jer nisu u rokovima postupile sukladno ranijoj presudi Suda i nisu poštovale svoju obvezu prenošenja moglo doći tek nekoliko godina nakon potonje presude (presude od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina), C‑543/17, EU:C:2019:573, t. 52.; od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 64. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 74.).

53

Međutim, valja utvrditi da su, kako bi se ostvario cilj koji se želi postići člankom 260. stavkom 3. UFEU‑a, predviđene dvije vrste novčanih sankcija, odnosno paušalni iznos i novčana kazna.

54

U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da primjena jedne ili druge od tih mjera ovisi o primjerenosti svake od njih da ostvari cilj koji se želi ostvariti, ovisno o okolnostima slučaja. Dok se izricanje novčane kazne čini posebno prikladnim da potakne državu članicu da u što kraćem roku okonča povredu obveze koja bi, bez takve mjere, nastavila postojati, nalaganje plaćanja paušalnog iznosa više počiva na ocjeni posljedica neizvršenja obveza dotične države članice na privatne i javne interese, osobito ako je povreda postojala tijekom dugog razdoblja (presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 66. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 76.).

55

Kao prvo, kad je riječ o svrsishodnosti nametanja novčane kazne u predmetnom slučaju, valja podsjetiti na to da je, u skladu sa sudskom praksom Suda, izricanje novčane kazne načelno opravdano samo ako povreda koja se tom novčanom kaznom želi sankcionirati traje i u vrijeme dok Sud ispituje činjenice (presuda od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina), C‑543/17, EU:C:2019:573, t. 60.).

56

Sud je presudio da tu sudsku praksu koja se odnosi na članak 260. stavak 2. UFEU‑a treba analogijom primijeniti na članak 260. stavak 3. UFEU‑a, s obzirom na to da novčane kazne na temelju tih dviju odredbi slijede isti cilj, to jest potaknuti državu članicu da u najkraćem mogućem roku prekine povredu obveze koja bi u nepostojanju takve mjere i dalje bila trajala (presuda od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina), C‑543/17, EU:C:2019:573, t. 61.).

57

Osim toga, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da treba smatrati da Sud ocjenjuje činjenice na dan zatvaranja postupka (vidjeti osobito presudu od 13. siječnja 2021., Komisija/Slovenija (MiFID II), C‑628/18, EU:C:2021:1, t. 81. i navedenu sudsku praksu).

58

Iz toga slijedi da, radi određivanja toga može li se u predmetnom slučaju izreći plaćanje novčane kazne, najprije valja ispitati je li povreda koja se pripisuje Kraljevini Španjolskoj na temelju članka 260. stavka 3. UFEU‑a, kako je utvrđena u točki 21. ove presude, trajala do dana zatvaranja postupka, koji je nastupio 6. svibnja 2020.

59

S tim u vezi iz pisanih očitovanja i dokumenata podnesenih Sudu proizlazi da na dan zatvaranja pisanog dijela postupka Kraljevina Španjolska nije ni donijela ni stoga priopćila mjere potrebne za osiguranje prenošenja odredbi Direktive 2016/680 u španjolsko pravo.

60

U tim okolnostima valja utvrditi da je Kraljevina Španjolska, time što na taj dan nije donijela mjere potrebne za prenošenje odredbi Direktive 2016/680 u nacionalno pravo niti je, a fortiori, priopćila Komisiji te mjere za prenošenje, nastavila sa svojom povredom.

61

Stoga Sud smatra da je nalaganje Kraljevini Španjolskoj plaćanja novčane kazne koje zahtijeva Komisija novčano sredstvo prikladno za osiguranje toga da ta država članica u najkraćem mogućem roku prestane s utvrđenom povredom i poštuje obveze koje ima na temelju Direktive 2016/680. Suprotno tomu, budući da se ne može isključiti da na dan objave presude u ovom predmetu prenošenje navedene direktive bude potpuno dovršeno, tu novčanu kaznu valja naložiti samo u mjeri u kojoj povreda bude i dalje postojala na dan objave ove presude.

62

Valja podsjetiti na to da je na Sudu da pri izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti u tom području odredi novčanu kaznu tako da ona, s jedne strane, bude primjerena okolnostima i proporcionalna utvrđenoj povredi te mogućnosti plaćanja dotične države članice i da, s druge strane, u skladu s člankom 260. stavkom 3. drugim podstavkom UFEU‑a, ne premašuje iznos koji je odredila Komisija (presuda od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina), C‑543/17, EU:C:2019:573, t. 83.).

63

U okviru ocjene Suda za potrebe određivanja iznosa novčane kazne kriteriji koje treba uzeti u obzir kako bi se osigurala njezina prinudna priroda u cilju jedinstvene i učinkovite primjene prava Unije jesu u načelu trajanje povrede, stupanj njezine težine i mogućnost plaćanja dotične države članice. Za primjenu tih kriterija Sud je pozvan uzeti u obzir osobito posljedice povrede u odnosu na javne i privatne interese koji su u pitanju kao i žurnost koja postoji, a zbog koje bi se država članica trebala uskladiti sa svojim obvezama (presuda od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina), C‑543/17, EU:C:2019:573, t. 84.).

64

Kad je riječ o težini povrede, valja podsjetiti na to da su obveza donošenja nacionalnih mjera za osiguranje potpunog prenošenja direktive i obveza priopćavanja tih mjera Komisiji bitne obveze država članica za osiguranje pune djelotvornosti prava Unije i da stoga treba smatrati da povreda tih obveza ima određenu težinu (presude od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina), C‑543/17, EU:C:2019:573, t. 85.; od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 73. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 82.).

65

U predmetnom slučaju valja utvrditi da je, kao što to proizlazi iz točke 21. ove presude, kada je istekao rok iz obrazloženog mišljenja, odnosno 25. ožujka 2019., Kraljevina Španjolska povrijedila svoje obveze prenošenja tako da djelotvornost prava Unije nije bila osigurana u svakom trenutku. Težina te povrede, osim toga, pojačana je okolnošću da na taj dan Kraljevina Španjolska još nije bila priopćila nikakvu mjeru za prenošenje Direktive 2016/680.

66

Što se tiče trajanja povrede, ono se u načelu treba procjenjivati uzimajući u obzir trenutak u kojem je Sud ocjenjivao činjenice, a ne trenutak u kojem je Komisija pokrenula postupak pred Sudom (presuda od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina), C‑543/17, EU:C:2019:573, t. 87.).

67

U predmetnom slučaju, kao što to proizlazi iz točke 57. ove presude, pripisana povreda na dan zatvaranja pisanog dijela postupka pred Sudom još nije završila. Stoga valja smatrati da ta povreda i dalje traje nakon isteka roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju, odnosno 25. ožujka 2019. Dakle, to trajanje povrede od gotovo godinu i pol je znatno s obzirom na činjenicu da su na temelju članka 63. Direktive 2016/680 države članice imale obvezu prenošenja njezinih odredaba najkasnije do 6. svibnja 2018.

68

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i s obzirom na diskrecijsku ovlast koja je Sudu priznata člankom 260. stavkom 3. UFEU‑a – koji predviđa da on ne može, što se tiče novčane kazne koju izriče, premašiti iznos koji je odredila Komisija – valja, u slučaju da povreda utvrđena u točki 21. ove presude bude i dalje postojala na dan objave ove presude, naložiti Kraljevini Španjolskoj da Komisiji plati, od tog dana do dana kada ta država članica prekine utvrđenu povredu, dnevnu novčanu kaznu u iznosu od 89000 eura.

69

Kada je, kao drugo, riječ o svrsishodnosti izricanja paušalnog iznosa u predmetnom slučaju, treba podsjetiti na to da je Sud dužan, u svakom predmetu i s obzirom na okolnosti slučaja o kojem je pozvan odlučiti, kao i na razinu uvjerljivosti i odvraćanja koje mu se čini da je dosegnuo, odlučiti o prikladnim novčanim sankcijama, osobito kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih povreda prava Unije (presude od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina), C‑543/17, EU:C:2019:573, t. 78.; od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 68. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 78.).

70

U ovom predmetu treba utvrditi da, bez obzira na činjenicu da je Kraljevina Španjolska surađivala s Komisijinim službama tijekom cijelog predsudskog postupka i da ih je obavijestila o razlozima zbog kojih je bila spriječena osigurati prenošenje Direktive 2016/680 u nacionalno pravo, ukupnost pravnih i činjeničnih elemenata utvrđene povrede, odnosno potpuno nepriopćavanje mjera potrebnih za prenošenje Direktive 2016/680 nakon isteka roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju, pa čak i na dan podnošenja ove tužbe, pokazatelj je da učinkovito sprečavanje budućeg ponavljanja analognih povreda prava Unije može zahtijevati izricanje odvraćajuće mjere kao što je nalaganje plaćanja paušalnog iznosa (presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 69. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 79.).

71

Ta ocjena nije dovedena u pitanje argumentacijom iz točke 36. ove presude. Naime, s jedne strane, kako je istaknuto u toj točki, Komisija je osobito dužna ocijeniti svrsishodnost postupanja protiv države članice i odabrati trenutak u kojem će pokrenuti postupak zbog povrede obveze protiv nje. S druge strane, ne navodi se da su rokovi za odgovor koji su u ovom slučaju određeni u pismu opomene i obrazloženom mišljenju bili osobito kratki ili nerazumni i da su mogli dovesti u pitanje ciljeve predsudskog postupka, odnosno omogućavanje državi članici o kojoj je riječ da ispuni svoje obveze koje ima na temelju prava Unije i da učinkovito iskoristi svoja sredstva obrane protiv Komisijinih prigovora (presuda od 19. rujna 2017., Komisija/Irska (Registracijska pristojba), C‑552/15, EU:C:2017:698, t. 28. i navedena sudska praksa). Osim toga, kao što to proizlazi iz činjenica navedenih u točkama 5. i 6. ove presude, Kraljevina Španjolska u potpunosti je znala za činjenicu da je povrijedila obveze koje ima na temelju članka 63. Direktive 2016/680, barem od 7. svibnja 2018.

72

Navedenu ocjenu ne može dovesti u pitanje ni argument koji se temelji na institucionalnoj situaciji Kraljevine Španjolske između 27. travnja 2016., dana donošenja Direktive 2016/680, i 6. svibnja 2018., dana isteka roka za prenošenje utvrđenog u navedenoj direktivi, kojoj su bila svojstvena česta raspuštanja nacionalnog parlamenta, privremenost vlade i održavanje novih izbora. Naime, Sud je u situaciji sličnoj onoj o kojoj je riječ u glavnom postupku presudio da se takve okolnosti ne mogu navoditi kako bi se opravdalo neispunjenje obveza koje proizlaze iz prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2017., Komisija/Španjolska, C‑388/16, neobjavljenu, EU:C:2017:548, t. 41.).

73

Kada je riječ o izračunu paušalnog iznosa koji je primjereno odrediti u ovom predmetu, treba podsjetiti na to da Sud ima pravo, izvršavajući svoju diskrecijsku ovlast u tom pogledu onako kako je ograničena prijedlozima Komisije, utvrditi visinu paušalnog iznosa na čije se plaćanje može osuditi državu članicu na temelju članka 260. stavka 3. UFEU‑a, na način da isti bude, s jedne strane, prilagođen okolnostima, i, s druge strane, proporcionalan počinjenoj povredi. Među relevantnim čimbenicima u tom pogledu nalaze se, među ostalim, elementi poput težine utvrđene povrede, razdoblja u kojem je ona trajala kao i sposobnosti plaćanja države članice o kojoj je riječ (presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 72. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 81.).

74

Kad je, prvo, riječ o težini povrede, valja podsjetiti na to da su obveza donošenja nacionalnih mjera za osiguranje potpunog prenošenja direktive i obveza priopćavanja tih mjera Komisiji bitne obveze država članica za osiguranje pune djelotvornosti prava Unije i da stoga treba smatrati da povreda tih obveza ima određenu težinu (presude od 8. srpnja 2019., Komisija/Belgija (Članak 260. stavak 3. UFEU‑a – Mreže velikih brzina), C‑543/17, EU:C:2019:573, t 85.; od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 73. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 82.).

75

Usto, cilj je Direktive 2016/680 doprinos ostvarenju područja slobode, sigurnosti i pravde u Uniji, uz istodobno postavljanje okvira za snažnu i dosljednu zaštitu osobnih podataka radi osiguranja poštovanja temeljnog prava zaštite fizičkih osoba s obzirom na postupanje s osobnim podacima, koje je priznato člankom 8. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i člankom 16. stavkom 1. UFEU‑a. Nepostojanje ili nedovoljnost, na nacionalnoj razini, pravila koja jamče pravilno funkcioniranje područja slobode, sigurnosti i pravde u Uniji treba smatrati osobito teškima s obzirom na njihove posljedice na javne i privatne interese unutar Unije.

76

Osim toga, težina utvrđene povrede pogoršana je okolnošću da, na dan isteka roka iz obrazloženog mišljenja, odnosno 25. ožujka 2019., ali i na dan zatvaranja pisanog dijela postupka pred Sudom, Kraljevina Španjolska još nije donijela nijednu mjeru za prenošenje Direktive 2016/680.

77

Argumentacija koju Kraljevina Španjolska ističe radi opravdanja zakašnjenja u prenošenju Direktive 2016/680, odnosno činjenica da je vlada tijekom dugog razdoblja obavljala samo tekuće poslove, ne može utjecati na težinu povrede o kojoj je riječ, s obzirom na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, interne prakse ili situacije u državi članici ne mogu opravdati nepoštovanje obveza i rokova koji proizlaze iz direktiva Unije ni stoga njihovo zakašnjelo ili nepotpuno prenošenje (presuda od 13. srpnja 2017., Komisija/Španjolska, C‑388/16, neobjavljena, EU:C:2017:548, t. 41.).

78

S tim u vezi valja dodati da se, suprotno onomu što tvrdi Kraljevina Španjolska, osobite institucionalne okolnosti poput onih koje su svojstvene ovoj povredi obveze ne mogu smatrati olakotnim okolnostima u smislu sudske prakse Suda (vidjeti u tom smislu presudu od 30. svibnja 2013., Komisija/Švedska, C‑270/11, EU:C:2013:339, t. 54. i 55.).

79

Drugo, kad je riječ o trajanju povrede, važno je podsjetiti na to da se ono u načelu treba procjenjivati uzimajući u obzir trenutak u kojem je Sud ocjenjivao činjenice, a ne trenutak u kojem je Komisija pokrenula postupak pred Sudom. Treba smatrati da se ta ocjena činjenica provodi na dan zatvaranja postupka (presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 77. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 86.).

80

U predmetnom slučaju nije sporno da predmetna povreda na dan zatvaranja pisanog dijela postupka, koji je nastupio 6. svibnja 2020., još nije završila.

81

Kad je riječ o početku razdoblja o kojem treba voditi računa kako bi se odredila visina paušalnog iznosa čije plaćanje treba naložiti na temelju članka 260. stavka 3. UFEU‑a, Sud je presudio da, za razliku od dnevne novčane kazne, datum koji treba uzeti za potrebe procjene trajanja povrede o kojoj je riječ nije datum isteka roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju, nego datum isteka roka za prenošenje predviđenog predmetnom direktivom (presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 79. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 90.).

82

U ovom predmetu nije sporno da na dan isteka roka za prenošenje predviđenog člankom 63. Direktive 2016/680, odnosno 6. svibnja 2018., Kraljevina Španjolska nije bila donijela zakone i druge propise potrebne za prenošenje te direktive i, slijedom toga, nije ni priopćila Komisiji mjere za njezino prenošenje. Iz toga slijedi da je predmetna povreda trajala dvije godine.

83

Treće, kad je riječ o sposobnosti plaćanja predmetne države članice, iz sudske prakse Suda proizlazi da treba uzeti u obzir nedavno kretanje BDP‑a te države članice, kako je iskazano na dan kad je Sud ispitivao činjenice (presude od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Sprečavanje pranja novca), C‑549/18, EU:C:2020:563, t. 85. i od 16. srpnja 2020., Komisija/Irska (Sprečavanje pranja novca), C‑550/18, EU:C:2020:564, t. 97.).

84

Uzimajući u obzir sve okolnosti ovog predmeta i diskrecijsku ovlast koja je Sudu priznata člankom 260. stavkom 3. UFEU‑a, koji predviđa da pri određivanju paušalnog iznosa, čije plaćanje nalaže, ne smije premašiti iznos koji je odredila Komisija, treba smatrati da učinkovito sprečavanje budućeg ponavljanja povreda sličnih onoj koja proizlazi iz povrede članka 63. Direktive 2016/680, i koje utječu na punu djelotvornost prava Unije, može zahtijevati nalaganje plaćanja paušalnog iznosa čija visina treba biti određena na 15000000 eura.

85

Slijedom toga, Kraljevini Španjolskoj valja naložiti da Komisiji plati paušalni iznos od 15000000 eura.

86

Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija zatražila da Kraljevina Španjolska snosi troškove te s obzirom na to da ona nije uspjela u postupku, treba joj naložiti da, uz vlastite, snosi i Komisijine troškove.

87

U skladu s člankom 140. stavkom 1. tog Poslovnika, prema kojem države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove, Republika Poljska snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) proglašava i presuđuje: