–

za M. S., J. Brick, advocate, J. Buckley, barrister, i C. O’Dwyer, SC,

–

za M. W., J. Watters, solicitor, J. Buckley, barrister, i C. O’Dwyer, SC,

–

za G. S., D. Leonard, barrister, M. Conlon, QC, i C. Ó Briain, solicitor,

–

za Irsku, M. Browne, G. Hodge i A. Joyce, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, J. Tomkin, A. Azéma i M. Condou‑Durande, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 25. Direktive Vijeća 2005/85/EZ od 1. prosinca 2005. o minimalnim normama koje se odnose na postupke priznavanja i ukidanja statusa izbjeglica u državama članicama (SL 2005., L 326, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 7., str. 19.).

2

Zahtjev je upućen u okviru triju sporova između, s jedne strane, M. S.-a, M. W.-a i G. S.-a, pojedinaca, i, s druge strane, Minister for Justice and Equality (Ministar pravosuđa i jednakosti, Irska) u vezi s njegovim odbijanjem njihovih zahtjeva za međunarodnu zaštitu zbog toga što im je priznata supsidijarna zaštita u drugoj državi članici.

3

Uvodne izjave 1., 6. i 22. Direktive 2005/85 glase:

[…]

[…]

4

Iz članka 1. Direktive 2005/85 proizlazi da je njezina svrha utvrditi minimalne norme za postupke priznavanja i ukidanja statusa izbjeglica u državama članicama.

5

Članak 2. navedene direktive, naslovljen „Definicije”, glasi:

„U svrhu ove Direktive:

[…]

6

Članak 25. iste direktive, naslovljen „Nedopušteni zahtjevi”, određuje:

„1.   Osim slučajeva u kojima se zahtjev ne ispituje u skladu s [Uredbom Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. veljače 2003. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje (SL 2003., L 50, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 37.)] države članice nisu obvezne razmatrati zadovoljenje uvjeta za status izbjeglice u skladu s Direktivom [2004/83] ako se zahtjev tražitelja smatra nedopuštenim sukladno ovom članku.

2.   Zahtjev za azil države članice mogu smatrati nedopuštenim sukladno ovom članku, ako:

[…]”

7

Direktivom 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249. i ispravak SL 2020., L 76, str. 38.) preinačena je Direktiva 2005/85.

8

Uvodna izjava 58. Direktive 2013/32 navodi:

„U skladu s člancima 1. i 2. te člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde koji je priložen [UEU‑u i UFEU‑u], a ne dovodeći u pitanje članak 4. tog Protokola, Ujedinjena Kraljevina i Irska ne sudjeluju u donošenju ove Direktive, ne obvezuje ih, niti se na njih primjenjuje.”

9

U skladu s člankom 1. te direktive, njezina je svrha uspostava zajedničkih postupaka za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite u skladu s [Direktivom 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248. i ispravak SL 2020., L 76., str. 37.)].

10

Članak 33. Direktive 2013/32, naslovljen „Nedopušteni zahtjevi”, glasi kako slijedi:

„1.   Osim slučajeva u kojima se zahtjev ne razmatra u skladu s [Uredbom (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108. i ispravak SL 2017., L 49, str. 50.)], od država članica se ne zahtijeva da razmatraju ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za međunarodnu zaštitu u skladu s [Direktivom 2011/95/EU] ako se zahtjev smatra nedopuštenim u skladu s ov[i]m člank[om].

2.   Države članice mogu smatrati zahtjev za međunarodnu zaštitu nedopuštenim samo ako:

[…]”

11

Članak 53. Direktive 2013/32, naslovljen „Stavljanje izvan snage”, u prvom stavku prvoj rečenici određuje:

„Direktiva [2005/85] stavlja se izvan snage za države članice koje obvezuje ova Direktiva s učinkom od 21. srpnja 2015. ne dovodeći u pitanje obveze država članica u pogledu rokova za prijenos Direktive u nacionalno zakonodavstvo, kako su utvrđeni u Prilogu II. dijelu B.”

12

Uvodne izjave 2. i 41. Uredbe br. 604/2013 (u daljnjem tekstu: Uredba Dublin III) kojom je stavljena izvan snage i zamijenjena Uredba br. 343/2003 (u daljnjem tekstu: Uredba Dublin II), navode:

[…]

13

Cilj je te uredbe, kao što to proizlazi iz njezina članka 1., utvrditi takve kriterije i mehanizme u pogledu zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pri čemu valja pojasniti da se takvi zahtjevi, prema definiciji iz članka 2. točke (h) Direktive 2011/95, na koju upućuje članak 2. točka (b) Uredbe Dublin III, odnose na dobivanje statusa izbjeglice ili statusa supsidijarne zaštite.

14

Članak 18. stavak 1. točka (d) spomenute uredbe predviđa:

„Odgovorna država članica u skladu s ovom Uredbom obvezna je da:

[…]

15

Članak 48. iste uredbe određuje:

„Uredba [Dublin II] stavlja se izvan snage.

[…]

Upućivanja na Uredbu ili članke stavljene izvan snage smatraju se upućivanjima na ovu Uredbu i tumače se u skladu s korelacijskom tablicom u Prilogu II.”

16

U skladu s člankom 21. stavkom 2. točkom (a) International Protection Acta 2015 (Zakon o međunarodnoj zaštiti iz 2015.), zahtjev za međunarodnu zaštitu je nedopušten ako je druga država članica podnositelju zahtjeva priznala status izbjeglice ili supsidijarnu zaštitu.

17

Osobe M. S., M. W. i G. S. državljani su trećih zemalja, koji su, nakon što im je odobrena supsidijarna zaštita u Italiji, 2017. ušli u Irsku i ondje podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu International Protection Officeu (Ured za međunarodnu zaštitu, Irska).

18

Odlukama od 1. prosinca 2017., 2. veljače 2018. i 29. lipnja 2018. Ured za međunarodnu zaštitu odbio je te zahtjeve zbog toga što je dotičnima već bila priznata supsidijarna zaštita u drugoj državi članici, odnosno u Italiji.

19

Osobe M. S., M. W. i G. S. podnijele su žalbe protiv tih odluka pred International Protection Appeals Tribunalom (Žalbeni sud za međunarodnu zaštitu, Irska), koji ih je odbio odlukama od 23. svibnja, 28. rujna i 18. listopada 2018.

20

Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su High Courtu (Visoki sud, Irska) tužbe za poništenje tih odluka.

21

Pozivajući se na točke 58. i 71. presude od 19. ožujka 2019., Ibrahim i dr. (C‑297/17, C‑318/17, C‑319/17 i C‑438/17, EU:C:2019:219), sud koji je uputio zahtjev podsjeća da članak 33. stavak 2. točka (a) Direktive 2013/32 dopušta državi članici da odbaci zahtjev za azil kao nedopušten ako je podnositelju zahtjeva u drugoj državi članici priznata međunarodna zaštita, neovisno o tome radi li se o statusu izbjeglice ili supsidijarne zaštite. Međutim, u skladu sa sustavom iz članka 25. stavka 2. točke (a) Direktive 2005/85., ta je mogućnost postojala samo u slučaju u kojem je podnositelju zahtjeva u drugoj državi članici priznat status izbjeglice.

22

Stoga, na temelju zajedničke primjene Direktive 2013/32 i Uredbe Dublin III, nijedna država članica nije dužna odlučivati o zahtjevu za međunarodnu zaštitu ako je supsidijarna zaštita već priznata u drugoj državi članici.

23

Međutim, sud koji je uputio zahtjev naglašava da je Irska, iako sudjeluje u donošenju i primjeni Uredbe Dublin III, odlučila da neće sudjelovati u donošenju i primjeni Direktive 2013/32, tako da je ta država članica i dalje vezana Direktivom 2005/85.

24

U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li, u slučaju da državu članicu obvezuje zajednička primjena Direktive 2005/85 i Uredbe Dublin III, članak 25. te direktive tumačiti na način da mu se protivi propis te države članice na temelju kojeg se zahtjev za međunarodnu zaštitu smatra nedopuštenim ako je podnositelju zahtjeva već priznata supsidijarna zaštita u drugoj državi članici. Konkretno, navedeni sud pita o opsegu razloga nedopuštenosti iz članka 25. stavka 2. točaka (d) i (e) navedene direktive, osobito u pogledu tumačenja pojma „država članica” koji se nalazi u tim odredbama.

25

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev želi znati predstavlja li zlouporabu prava to što je državljanin treće zemlje kojem je supsidijarna zaštita priznata u prvoj državi članici podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u drugoj državi članici, zbog čega potonja država članica, u slučaju potvrdnog odgovora, može takav zahtjev smatrati nedopuštenim.

26

U tim je okolnostima High Court (Visoki sud, Irska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

27

Svojim prvim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 25. stavak 2. Direktive 2005/85 tumačiti na način da mu se protivi propis države članice na koju se primjenjuje Uredba Dublin III, ali koju ne obvezuje Direktiva 2013/32, prema kojem se zahtjev za međunarodnu zaštitu smatra nedopuštenim ako je podnositelju zahtjeva priznata supsidijarna zaštita u drugoj državi članici.

28

Uvodno, treba napomenuti da je, kao što to proizlazi iz točaka 8., 11. i 12. ove presude, Irska odlučila, s jedne strane, ne sudjelovati u donošenju i primjeni Direktive 2013/32, kojom je Direktiva 2005/85 stavljena izvan snage za države članice koje je obvezivala, i, s druge strane, sudjelovati u donošenju i primjeni Uredbe Dublin III kojom je stavljena izvan snage i zamijenjena Uredba Dublin II.

29

Posljedično, u Irskoj se, u području postupovnih pravila azila, zajednički primjenjuju Direktiva 2005/85 i Uredba Dublin III.

30

Na temelju članka 25. stavka 2. Direktive 2005/85, države članice mogu zahtjev za azil smatrati nedopuštenim u slučajevima navedenima u toj odredbi.

31

Kao što to proizlazi iz točke 24. ove presude, sud koji je uputio zahtjev pita se dopuštaju li razlozi za nedopuštenost iz članka 25., stavka 2. točaka (d) i (e) Direktive 2005/85 državi članici da odbaci zahtjev za azil koji je podnio državljanin treće zemlje kao nedopušten, nakon što mu je priznata supsidijarna zaštita u drugoj državi članici. Prema mišljenju navedenog suda, to bi bio slučaj kada bi se izraz „država članica” u tim odredbama trebao tumačiti na način da se može odnositi na državu članicu u kojoj je navedenom državljaninu ranije priznata supsidijarna zaštita.

32

U tom pogledu, članak 25. stavak 2. točka (d) Direktive 2005/85 određuje da države članice mogu smatrati zahtjev nedopuštenim kada je podnositelju zahtjeva omogućeno da ostane u „državi članici” iz drugih razloga, na temelju kojih mu je priznat status koji osigurava ekvivalentna prava i povlastice kao i status izbjeglice na temelju Direktive 2004/83.

33

Što se tiče članka 25. stavka 2. točke (e) te direktive, on navodi da države članice mogu smatrati zahtjev nedopuštenim kada je podnositelju zahtjeva omogućeno da ostane u „državi članici” iz drugih razloga, koji ga štite od prisilnog udaljenja ili vraćanja u očekivanju ishoda postupka za priznanje statusa na temelju članka 25. stavka 2. točke (d) navedene direktive.

34

Dok izraz „druga država članica” iz članka 25. stavka 2. točke (a) Direktive 2005/85 označava državu članicu u kojoj je podnositelju zahtjeva ranije priznat status izbjeglice, izraz „država članica” iz članka 25. stavka 2. točaka (d) i (e) te direktive upućuje na državu članicu u kojoj je podnositelju zahtjeva omogućeno da ostane iz drugih razloga navedenih u tim odredbama.

35

Kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 41. svojeg mišljenja, uporaba različitih pojmova u članku 25. stavku 2. točki (a), s jedne strane, i, članku 25. stavku 2. točkama (d) i (e) Direktive 2005/85, s druge strane, objašnjava se činjenicom da je zakonodavac Unije htio obuhvatiti dva različita slučaja, na način da se izraz „država članica” ne treba smatrati istovjetnim izrazu „druga država članica”.

36

Iz navedenog proizlazi da „država članica” iz članka 25. stavka 2. točaka (d) i (e) Direktive 2005/85 ne može označavati državu članicu koja je ranije dotičnom podnositelju zahtjeva priznala supsidijarnu zaštitu.

37

To tumačenje potvrđuje kontekst kojim su obuhvaćene te odredbe. Naime, u članku 2. točki (k) te direktive, izraz „ostati u državi članici” znači ostati na državnom području države članice u kojoj je zahtjev za azil podnesen ili se razmatra. Međutim, odredbe članka 25. stavka 2. točaka (d) i (e) navedene direktive odnose se posebno na slučaj u kojem je podnositelju zahtjeva omogućeno da ostane u dotičnoj državi članici ili na području dotične države članice.

38

Posljedično, kao što to u biti ističe nezavisni odvjetnik u točki 44. svojeg mišljenja, izraz „država članica” iz članka 25. stavka 2. točaka (d) i (e) Direktive 2005/85 odnosi se na državu članicu u kojoj je državljanin treće zemlje podnio zahtjev za azil i na čijem je području ostao, bilo zato što mu je ta država članica priznala status koji osigurava ekvivalentna prava i povlastice kao i status izbjeglice, bilo zato što je postupak za priznanje takvog statusa još u tijeku.

39

Iz toga slijedi da razlozi nedopuštenosti iz članka 25. stavka 2. točaka (d) i (e) te direktive ne dopuštaju državi članici da kao nedopušten odbaci zahtjev za azil koji je podnio državljanin treće zemlje kojemu je ranije priznata supsidijarna zaštita u drugoj državi članici.

40

Točno je da članak 25. Direktive 2005/85 u stavku 1. pojašnjava da se razlozi nedopuštenosti navedeni u njegovu stavku 2. dodaju „slučajevima u kojima se zahtjev za azil ne razmatra u skladu s Uredbom [Dublin II]” i da jedan od tih razloga nerazmatranja iz članka 16. stavka 1. točke (e) te uredbe predviđa da država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil na temelju navedene uredbe mora ponovno prihvatiti državljanina treće zemlje čiji je zahtjev odbacila, i koji se bez dopuštenja nalazi na području druge države članice.

41

U tom pogledu, u okviru zajedničke primjene Direktive 2005/85 i Uredbe Dublin II, Sud je zaključio da članak 25. stavak 2. točka (a) omogućava odbacivanje zahtjeva za azil kao nedopuštenog samo zato što je podnositelju status izbjeglice priznat u drugoj državi članici (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2019., Ibrahim i dr., C‑297/17, C‑318/17, C‑319/17 i C‑438/17, EU:C:2019:219, t. 58. i 71.). Država članica u kojoj je državljanin treće zemlje, kojemu je supsidijarna zaštita priznata u drugoj državi članici, podnio zahtjev za azil, ne može, dakle, odbaciti taj zahtjev kao nedopušten na temelju članka 25. stavka 2. točke (a) Direktive 2005/85. Ipak, ta prva država članica uvijek može pokrenuti postupak ponovnog prihvata na temelju članka 16. stavka 1. točke (e) Uredbe Dublin II.

42

Međutim, valjda podsjetiti da je Irska, kao što to proizlazi iz točke 28. ove presude, uz nastavak primjene Direktive 2005/85 koja je stavljena izvan snage Direktivom 2013/32, odlučila sudjelovati u donošenju i primjeni Uredbe Dublin III kojom je stavljena izvan snage Uredba Dublin II. Stoga, tu državu ne treba smatrati vezanom ni Direktivom 2013/32 ni Uredbom Dublin II.

43

Upućivanje na Uredbu Dublin II u članku 25. stavku 1. Direktive 2005/85 treba, stoga, shvatiti kao upućivanje na Uredbu Dublin III, u skladu s člankom 48. potonje uredbe. Naime, u skladu s korelacijskom tablicom iz Priloga II. Uredbi Dublin III, razlog za nerazmatranje koji je bio predviđen člankom 16. stavkom 1. točkom (e) Uredbe Dublin II sada je predviđen člankom 18. stavkom 1. točkom (d) Uredbe Dublin III.

44

Međutim, što se tiče primjene razloga za nerazmatranje predviđenog u članku 18. stavku 1. točki (d) Uredbe Dublin III, u okviru zajedničke primjene Direktive 2013/32 i Uredbe Dublin III, Sud je odlučio da, u okviru postupaka definiranih tom uredbom, država članica ne može valjano od druge države članice zatražiti prihvat ili ponovni prihvat državljanina treće zemlje koji je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u prvoj od tih dviju država članica nakon što mu je supsidijarna zaštita priznata u drugoj među njima. Naime, u toj je situaciji zakonodavac Unije smatrao da odbijanje takvog zahtjeva za međunarodnu zaštitu treba osigurati na temelju odluke o nedopuštenosti na temelju članka 33. stavka 2. točke (a) Direktive 2013/32, a ne na temelju odluke o transferu i nerazmatranju zahtjeva, u skladu s člankom 26. Uredbe Dublin III (rješenje od 5. travnja 2017., Ahmed, C‑36/17, EU:C:2017:273, t. 39. i 41. i presuda od 19. ožujka 2019., Ibrahim i dr., C‑297/17, C‑318/17, C‑319/17 i C‑438/17, EU:C:2019:219, t. 78. i 79.).

45

Stoga, budući da Irska nije vezana ni Direktivom 2013/32 ni Uredbom Dublin II, u situaciji u kojoj je podnositelju zahtjeva za azil priznata supsidijarna zaštita u drugoj državi članici, nadležna tijela Irske ne mogu donijeti odluku o nedopuštenosti na temelju Direktive 2013/32 niti pokrenuti postupak prihvata ili ponovnog prihvata na temelju Uredbe Dublin II tako da su ta tijela u načelu obvezna razmotriti zahtjev za azil.

46

Ipak, takvo rješenje, čak i ako je posljedica izbora Irske da ne primjenjuje određene mjere obuhvaćene zajedničkim europskim sustavom azila, bilo bi suprotno, ne samo logici tog sustava, nego i ciljevima koji se žele postići Direktivom 2005/85 i Uredbom Dublin III.

47

U tom pogledu, kao što to proizlazi iz točaka 41. i 44. ove presude, zakonodavac Unije je smatrao, kako u okviru zajedničke primjene Direktive 2005/85 i Uredbe Dublin II tako i u onome zajedničke primjene Direktive 2013/32 i Uredbe Dublin III, da država članica ne mora razmotriti zahtjev za azil ako je podnositelju zahtjeva već priznata supsidijarna zaštita u drugoj državi članici. Taj se zaključak posebno vidi u uvodnoj izjavi 22. Direktive 2005/85, u skladu s kojom države članice ne bi trebale biti obavezne ocijeniti utemeljenost zahtjeva za azil, ako je prva država azila podnositelju zahtjeva već prije dodijelila status izbjeglice ili na drugi način osigurala dostatnu zaštitu, a podnositelj zahtjeva će biti ponovno primljen u tu zemlju.

48

U tom kontekstu treba podsjetiti da načelo uzajamnog povjerenja između država članica, na kojem se temelji zajednički europski sustav azila, u pravu Unije ima temeljnu važnost s obzirom na to da omogućava stvaranje i održavanje prostora bez unutarnjih granica (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2019., Ibrahim i dr., C‑297/17, C‑318/17, C‑319/17 i C‑438/17, EU:C:2019:219, t. 84.).

49

Međutim, na temelju članka 25. stavka 2. točaka (b) i (c) Direktive 2005/85, država članica može kao nedopušten odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je podnio državljanin treće zemlje kojemu je priznata zaštita koja je smatra dostatnom u trećoj zemlji.

50

U tim okolnostima, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točki 70. svojeg mišljenja, spriječiti Irsku, koja sudjeluje u Uredbi Dublin III, da razmotri zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je podnio državljanin treće zemlje kojemu je ranije priznata supsidijarna zaštita u drugoj državi članici, nije u skladu s činjenicom da ona može odbaciti kao nedopušten takav zahtjev koji je podnio državljanin treće zemlje kojemu je priznata zaštita koja se smatra dostatnom u trećoj zemlji.

51

Osim toga, kako proizlazi iz njezine uvodne izjave 6. i članka 1., Direktiva 2005/85 ima za cilj utvrditi minimalne norme u vezi s postupkom priznavanja i ukidanja statusa izbjeglice u državama članicama u svrhu, osobito, ograničavanja sekundarnog kretanja podnositelja azila među državama članicama u slučaju kada bi ta kretanja bila uzrokovana razlikama koje postoje u pravnim okvirima tih država članica. Što se tiče Uredbe Dublin III, Sud je odlučio da se njome žele spriječiti takva kretanja uspostavljanjem ujednačenih mehanizama i kriterija za određivanje odgovorne države članice i razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 2019., H. i R., C‑582/17 i C‑583/17, EU:C:2019:280, t. 77. kao i navedenu sudsku praksu).

52

Međutim, iako je država članica vezana Direktivom 2005/85 i Uredbom Dublin III, poput Irske, trebala razmotriti zahtjeve za azil koje su podnijeli državljani trećih država članica kojima je već priznata supsidijarna zaštita u drugoj državi članici, u toj bi situaciji postojala opasnost poticanja državljana trećih zemalja da odu u druge države članice uzrokujući tako sekundarna kretanja što navedena direktiva i uredba upravo nastoje spriječiti (vidjeti po analogiji, što se tiče Uredbe Dublin III, presudu od 17. ožujka 2016., Mirza, C‑695/15 PPU, EU:C:2016:188, t. 52.).

53

Iz toga proizlazi da, iako države članice mogu odbaciti zahtjev za azil kao nedopušten ako je podnositelju priznata dostatna zaštita u trećoj zemlji, one moraju a fortiori moći, s obzirom na kontekst i ciljeve zajedničkog europskog sustava azila, učiniti isto čak i ako je podnositelju već u državi članici priznata supsidijarna zaštita.

54

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 25. stavak 2. Direktive 2005/85 treba tumačiti na način da mu se ne protivi propis države članice na koju se primjenjuje Uredba Dublin III, ali koja nije vezana Direktivom 2013/32, prema kojem se zahtjev za međunarodnu zaštitu smatra nedopuštenim ako je podnositelju zahtjeva priznata supsidijarna zaštita u drugoj državi članici.

55

Uzimajući u obzir odgovor na prvo i treće pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje.

56

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 25. stavak 2. Direktive 2005/85/EZ Vijeća od 1. prosinca 2005. o minimalnim normama koje se odnose na postupke priznavanja i ukidanja statusa izbjeglica u državama članicama, treba tumačiti na način da mu se ne protivi propis države članice na koju se primjenjuje Uredba (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, ali koja nije vezana Direktivom 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, prema kojem se zahtjev za međunarodnu zaštitu smatra nedopuštenim ako je podnositelju zahtjeva priznata supsidijarna zaštita u drugoj državi članici.