–

za osobu X, R. Weir i K. Deal, QC, te P. Banks, solicitor,

–

za Kuoni Travel Ltd, W. Audland, QC, N. Ross i A. Burin, barristers, te G. Tweddle, solicitor,

–

za ABTA Ltd, H. Stevens, QC, J. Hawkins, barrister, i T. Smith, solicitor,

–

za Europsku komisiju, A. Lewis i C. Valero, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 2. treće alineje Direktive Vijeća 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paketaranžmanima (SL 1990., L 158, str. 59.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 60., str. 27.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe X, potrošača s boravištem u Ujedinjenoj Kraljevini, i društva Kuoni Travel Ltd (u daljnjem tekstu: društvo Kuoni), organizatora putovanja sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini, o zahtjevu osobe X za naknadu štete nastale zbog nepravilnog izvršenja ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu sklopljenog između te osobe i društva Kuoni (u daljnjem tekstu: dotični ugovor).

3

Direktiva 90/314 u svojoj prvoj, drugoj, trećoj i desetoj uvodnoj izjavi navodi:

„budući da je jedan od glavnih ciljeva [Europske unije] upotpuniti unutarnje tržište čiji bitan dio je turistički sektor;

budući da se u nacionalnom zakonodavstvu država članica koje se odnosi na putovanja, odmore i kružna putovanja u paket aranžmanima […] uočavaju brojne neujednačenosti, a nacionalne prakse se u tom području osjetno razlikuju, što dovodi do zapreka slobodi pružanja usluga [s] obzirom na paket aranžmane, kao i narušavanj[a] tržišnog natjecanja [iz]među gospodarskih subjekata s poslovnim nastanom u različitim državama članicama;

budući da će utvrđivanje zajedničkih pravila o paket aranžmanima doprinijeti otklanjanju tih zapreka te time i ostvarenju zajedničkog tržišta u području pružanja usluga, a to gospodarskim subjektima s poslovnim nastanom u jednoj državi članici omogućava da svoje usluge nude u drugim državama članicama, dok potrošači u [Uniji] imaju pogodnost uspoređivanja ponuđenih uvjeta prilikom kupnje paket aranžmana u bilo kojoj državi članici;

[…]

budući da bi od zaštite koja se uvodi ovom Direktivom potrošač trebao imati koristi bez obzira na to je li on izravna ugovorna stranka, osoba na koju se ugovor prenosi ili član skupine u čije je ime neka druga osoba potpisala ugovor o paket‑aranžmanu”.

4

Članak 1. te direktive propisuje:

„Svrha ove Direktive je usklađivanje zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na paket aranžmane prodane ili ponuđene na prodaju na području [Unije].”

5

Članak 2. navedene direktive propisuje:

„Za potrebe ove Direktive pojam:

6

Članak 4. stavak 6. drugi podstavak Direktive 90/314 propisuje:

„[Ako potrošač odustane od ugovora u skladu sa stavkom 5. ovog članka ili ako iz bilo kojeg razloga koji nije skrivio potrošač, organizator otkaže paket‑aranžman prije dogovorenog datuma polaska,] [potrošač] ima pravo, ako je to primjereno, na naknadu bilo od organizatora ili prodavatelja, ovisno o tome što propisuje pravo [odnosne] države članice, zbog neispunjenja ugovora, osim ako:

[…]

7

Člankom 5. stavcima 1. do 3. navedene direktive predviđa se:

„1.   Države članice moraju poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale odgovornost ugovorne stranke organizatora i/ili prodavatelja prema potrošaču za pravilno izvršenje obveza koje proizlaze iz ugovora, bez obzira na to da li te obveze moraju izvršiti organizator i/ili prodavatelj ili [drugi] pružatelji usluga, ne dovodeći u pitanje pravo organizatora i/ili prodavatelja da poduzima mjere protiv drugih pružatelja usluga.

2.   U pogledu štete koja je za potrošača nastala zbog neizvršenja ili nepravilnog izvršenja ugovora, države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se osigurala odgovornost organizatora i/ili prodavatelja osim ako se odgovornost za neizvršenje ili za nepravilno izvršenje ne može pripisati ni njima, ni drugim pružateljima usluga zato što:

[…]

3.   Ne dovodeći u pitanje četvrti podstavak stavka 2., nije dopušteno ugovoriti iznimke od odredaba stavaka 1. i 2. ovog članka.

[…]”

8

Package Travel, Package Holidays and Package Tours Regulations 1992 (Uredba iz 1992. o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paket‑aranžmanima; u daljnjem tekstu: Uredba iz 1992.) od 22. prosinca 1992. prenio je Direktivu 90/314 u pravo Ujedinjene Kraljevine.

9

Člankom 15. stavcima 1., 2. i 5. Uredbe iz 1992. predviđa se:

„1.   Druga ugovorna strana odgovorna je potrošaču za pravilno izvršenje obveza iz ugovora, bez obzira na to izvršava li te obveze ta druga strana ili drugi pružatelji usluga, ali to ne utječe na bilo koje pravno sredstvo ili pravo na postupanje koje bi ta druga strana mogla imati protiv tih drugih pružatelja usluga.

2.   Druga ugovorna strana odgovorna je potrošaču za svu štetu koja mu je nanesena zbog neizvršenja ili nepravilnog izvršenja ugovora, osim ako neizvršenje ili nepravilno izvršenje ugovora nije prouzročeno krivnjom niti druge ugovorne strane niti drugog pružatelja usluga jer:

[…]

5.   Ne dovodeći u pitanje stavke 3. i 4., odgovornost iz stavaka 1. i 2. ne može se isključiti nikakvim ugovornim odredbama.”

10

U skladu s člankom 13. Supply of Goods and Services Acta 1982 (Zakon o nabavi robe i usluga iz 1982.) od 13. srpnja 1982., u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku, društvo Kuoni bilo je obvezno s razumnom pažnjom i vještinom pružiti usluge navedene u ugovoru.

11

Osoba X i njezin suprug sklopili su s društvom Kuoni dotični ugovor na temelju kojeg se to društvo obvezalo pružiti paket‑aranžman za putovanje u Šri Lanku koji je uključivao povratne letove iz Ujedinjene Kraljevine i 15 noćenja sa sveobuhvatnom ponudom u hotelu od 8. do 23. srpnja 2010.

12

Članak 2. stavak 2. tog ugovora određivao je:

„Ugovor sklapate s [društvom Kuoni]. Organizirat ćemo pružanje raznih usluga koje čine dio odmora koji rezervirate s nama.”

13

Članak 5. stavak 10. točka (b) dotičnog ugovora predviđa, s jedne strane, da društvo Kuoni preuzima odgovornost ako „zbog krivnje [tog] društva ili zbog krivnje [njegovih] zastupnika ili dobavljača, bilo koji dio […] turističkog aranžmana koji je rezerviran prije odlaska iz Ujedinjene Kraljevine nije onakav kako je opisan u brošuri ili nije u skladu s razumnim standardom, ili ako [suugovaratelj] ili bilo koji od [njegovih] suputnika premine ili pretrpi štetu zbog aktivnosti koja je dio tog turističkog aranžmana”, i, s druge strane, da društvo Kuomi „ne preuzima odgovornost ako i u mjeri u kojoj bilo kakav propust u […] turističkom aranžmanu, smrt ili šteta nisu prouzročeni [njegovom] krivnjom ili krivnjom [njegovih] zastupnika ili dobavljača, nego su [krivnja suugovaratelja] […] ili su posljedica nepredviđenih okolnosti koje, čak i uz svu dužnu pažnju, [to] društvo, [njegovi] zastupnici ili dobavljači nisu mogli predvidjeti ili izbjeći”.

14

Osoba X je 17. srpnja 2010., na putu do recepcije hotela u kojem je boravila, susrela osobu N, električara, zaposlenika tog hotela koji je bio na dužnosti i nosio je uniformu člana osoblja navedenog hotela. Nakon što je osobi X ponudio da joj pokaže prečac do recepcije, N ju je namamio u strojarnicu gdje ju je silovao i napao.

15

U okviru glavnog postupka, osoba X zahtijeva naknadu štete od društva Kuoni zbog pretrpljenog silovanja i napada s obrazloženjem da su oni posljedica nepravilnog izvršenja predmetnog ugovora kao i povrede Uredbe iz 1992. Društvo Kuoni osporava to da silovanje i napad koje je počinila osoba N mogu predstavljati povredu obveza koje društvo Kuoni ima prema osobi X na temelju ugovora ili Uredbe iz 1992. U potporu tom argumentu, društvo Kuoni poziva se na članak 5. stavak 10. točku (b) tog ugovora i članak 15. stavak 2. točku (c) podtočku ii. Uredbe iz 1992.

16

High Court of Justice (England & Wales) (Visoki sud (Engleska i Wales), Ujedinjena Kraljevina) odbio je tužbu osobe X za naknadu štete zato što „turistički aranžman” iz članka 5. stavka 10. točke (b) predmetnog ugovora ne određuje da član osoblja zadužen za održavanje prati gosta do recepcije. Osim toga, uzgredno je zaključio da bi se društvo Kuoni u svakom slučaju moglo pozvati na razlog za oslobođenje od odgovornosti predviđen u članku 15. stavku 2. točki (c) podtočki ii. Uredbe iz 1992.

17

U žalbenom postupku, Court of Appeal (England & Wales) (Žalbeni sud (Engleska i Wales), Ujedinjena Kraljevina) također je odbio zahtjev osobe X. Taj je sud smatrao da član osoblja zadužen za održavanje hotela, koji je kao takav poznat gostu i koji ga prati do hotelske recepcije, nije obuhvaćen područjem primjene članka 5. stavka 10. točke (b) dotičnog ugovora. Taj je sud također smatrao da Uredba iz 1992. nije zamišljena kako bi olakšala sudski postupak protiv organizatora putovanja zbog protupravnog postupanja zaposlenika pružatelja usluga jer to ponašanje nije dio „zadataka zbog kojih je on [bio] zaposlen” i jer ne postoji izvedena odgovornost pružatelja usluga prema nacionalnom pravu koje se primjenjuje na potrošače niti prema stranom pravu koje se primjenjuje na navedenog pružatelja usluga. Napokon, on je uzgredno zaključio da društvo Kuoni nije odgovorno niti na temelju članka 5. stavka 10. točke (b) tog ugovora niti na temelju članka 15. Uredbe iz 1992., jer osoba N nije bila „pružatelj usluge” u smislu tih odredbi.

18

U izdvojenom mišljenju, Court of Appeal (England & Wales) (Žalbeni sud (Engleska i Wales)) ipak je izrazio sumnju u pogledu ocjene da hotel prema engleskom pravu ne snosi odgovornost za silovanje koje je počinio zaposlenik u uniformi, a koji je javnosti predstavljen kao pouzdani zaposlenik. Istaknuo je da, prema tom pravu, osoba koja preuzima ugovornu odgovornost zadržava osobnu odgovornost za izvršenje ugovora, čak i ako ga izvršava posredstvom trećih osoba. Što se tiče Direktive 90/314, smatrao je da ona, kao i Uredba iz 1992., u biti za cilj ima to da se turistu čiji je odmor uništen omogući pravno sredstvo protiv druge ugovorne strane. Prema njegovu mišljenju, organizatoru putovanja treba prepustiti da razriješi posljedice uništenog odmora s osobama s kojima je sam sklopio ugovor, a one bi potom trebale rješavati probleme s vlastitim zaposlenicima ili podizvođačima. Usto, tvrdio je da nije bilo nikakvog opravdanja za zaključak prema kojem bi se pojam „pružatelja usluga” trebao ograničiti na dotični hotel u slučaju podizvođača ili zaposlenika. Dodao je da nema nikakve sumnje da je neke zaposlenike trebalo smatrati pružateljima usluga.

19

U postupku po žalbi, Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) smatrao da je da su mu u žalbenom postupku upućena dva glavna pitanja koja se odnose, prvo, na to predstavljaju li silovanje i napad počinjeni protiv osobe X nepravilno izvršenje obveza koje društvo Kuoni ima na temelju predmetnog ugovora i, drugo, u slučaju potvrdnog odgovora, može li se društvo Kuoni osloboditi od odgovornosti za ponašanje osobe N pozivanjem na članak 5. stavak 10. točku (b) tog ugovora i, prema potrebi, na članak 15. stavak 2. točku (c) Uredbe iz 1992.

20

Kako bi odlučio o tom drugom pitanju, Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) smatrao je da treba uputiti zahtjev za prethodnu odluku Sudu.

21

Za potrebe tog zahtjeva, taj je sud precizirao da valja smatrati da je praćenje osobe X na recepciju od strane člana osoblja hotela bila usluga u okviru „turističkog aranžmana” koju se društvo Kuoni obvezalo pružiti te da silovanje i napad predstavljaju nepravilno izvršenje predmetnog ugovora.

22

U tim je okolnostima Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

23

Nakon objave mišljenja nezavisnog odvjetnika, društvo Kuoni je aktom podnesenim tajništvu Suda 3. prosinca 2020. zatražilo da se u skladu s člankom 83. Poslovnika Suda odredi ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

24

Kuoni u tom zahtjevu pojašnjava da takvo ponovno otvaranje treba naložiti ako Sud ocijeni da o ovom predmetu treba odlučiti na temelju tumačenja izraza „događaj” koje je dao nezavisni odvjetnik u točkama 78. do 84. svojeg mišljenja.

25

Na temelju članka 83. Poslovnika, Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka po zatvaranju tog dijela postupka iznese novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo.

26

Međutim, valja podsjetiti na to da, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, nezavisni odvjetnik, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznosi obrazložena mišljenja o predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem ni obrazloženjem nezavisnog odvjetnika (presuda od 3. rujna 2020., Češka Republika/Komisija, C‑742/18 P, EU:C:2020:628, t. 25. i navedena sudska praksa).

27

Usto, u Statutu Suda Europske unije i Poslovniku ne predviđa se mogućnost podnošenja očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika. Neslaganje s mišljenjem nezavisnog odvjetnika ne može stoga samo za sebe biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka (presuda od 3. rujna 2020., Češka Republika/Komisija, C‑742/18 P, EU:C:2020:628, t. 26. i navedena sudska praksa).

28

U ovom slučaju stranke iz glavnog postupka i druge zainteresirane osobe iz članka 23. Statuta Suda Europske unije mogle su iznijeti svoja očitovanja o dosegu pojma „događaj” iz članka 5. stavka 2. treće alineje Direktive 90/314.

29

Naime, u okviru prvog postavljenog pitanja, koje se odnosi na tumačenje te odredbe i stoga na tumačenje svakog njezina pojma, stranke su mogle podnijeti pisana očitovanja Sudu, a društvo Kuoni i druge stranke takva su očitovanja i podnijeli. Uostalom, određene su stranke u svojim pisanim očitovanjima posebno zauzele stajalište o izrazu „događaj”. Osim toga, u odgovoru na sedmo pisano pitanje koje je Sud postavio strankama, one su ponovno imale mogućnost izjasniti se o dosegu navedene odredbe.

30

U tim okolnostima Sud utvrđuje, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da se pred njim moglo raspravljati o svim elementima relevantnima za ocjenu pitanja koja mu je postavio sud koji je uputio zahtjev i da stoga ne treba odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

31

Svojim dvama pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se članak 5. stavak 2. treća alineja Direktive 90/314, s obzirom na to da predviđa razlog za izuzeće od odgovornosti organizatora putovanja u paket‑aranžmanu za pravilno izvršenje obveza koje proizlaze iz ugovora o takvom putovanju sklopljenog između tog organizatora i potrošača te uređenog tom direktivom, tumačiti na način da se u slučaju neizvršenja ili nepravilnog izvršenja tih obveza zbog radnji zaposlenika pružatelja usluga koji izvršava navedeni ugovor, taj zaposlenik treba smatrati pružateljem usluga u svrhu primjene te odredbe i da se organizator može osloboditi odgovornosti koja proizlazi iz takvog neizvršenja ili nepravilnog izvršenja, primjenom navedene odredbe.

32

Što se tiče prvog dijela pitanja suda koji je uputio zahtjev, valja istaknuti da je cilj Direktive 90/314, u skladu s njezinim člankom 1., usklađivanje zakona i drugih propisa država članica o putovanjima u paket‑aranžmanima, odmorima i kružnim putovanjima prodanima ili ponuđenima na prodaju na području Unije.

33

Kao što to proizlazi iz članka 2. Direktive 90/314, ugovori na koje se ona odnosi ugovori su sklopljeni između potrošača, s jedne strane, i organizatora ili prodavatelja, s druge strane, čiji je predmet paket‑aranžman koji se sastoji od prodaje po cijeni koja uključuje razne usluge koje se pružaju u vremenu dužem od 24 sata ili uključuju smještaj i noćenje, a koje objedinjuju najmanje dva od tri elementa prijevoza, smještaja ili ostale turističke usluge koje nisu sporedne u odnosu na prijevoz ili smještaj i imaju značajan udio u paket‑aranžmanu (u daljnjem tekstu: ugovori o putovanjima u paket‑aranžmanima).

34

Kako bi se postiglo usklađivanje navedeno u njezinu članku 1., Direktiva 90/314 uspostavlja, među ostalim, sustav ugovorne odgovornosti organizatora putovanja u paket‑aranžmanima u odnosu na potrošače koji su s njima sklopili ugovor o takvim putovanjima. Konkretno, člankom 5. stavkom 1. Direktive 90/314 predviđa se da države članice moraju poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale odgovornost organizatora i/ili prodavatelja, koji su stranke takvog ugovora, prema potrošaču za pravilno izvršenje obveza koje proizlaze iz tog ugovora, bez obzira na to moraju li te obveze izvršiti organizator i/ili prodavatelj ili drugi pružatelji usluga. Članak 5. stavak 3. te direktive usto pojašnjava da se od te odgovornosti ne može odstupiti ugovornom odredbom. Jedina dopuštena odstupanja od te odgovornosti su ona koja su taksativno navedena u članku 5. stavku 2. navedene direktive.

35

Člankom 5. stavcima 1. i 3. Direktive 90/314 stoga se ograničava sloboda stranaka ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu da odrede sadržaj ugovornih odredbi koje se na njih primjenjuju, namećući organizatoru odgovornost prema potrošaču za pravilno izvršenje tog ugovora. Jedna od posebnosti te odgovornosti jest ta da obuhvaća pravilno ispunjenje obveza pružatelja usluga koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu. Međutim, Direktiva 90/314 ne definira pojam „pružatelj usluga” niti u tom pogledu izričito upućuje na pravo država članica.

36

U takvom slučaju, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakog postupanja proizlazi da se izrazi odredbe prava Unije moraju u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., Novo Banco, C‑253/19, EU:C:2020:585, t. 17. i navedenu sudsku praksu).

37

U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da utvrđivanje značenja i dosega pojmova za koje pravo Unije ne daje nikakvu definiciju treba provesti u skladu s njihovim uobičajenim smislom u svakodnevnom jeziku, uzimajući u obzir kontekst u kojem se oni koriste i ciljeve postavljene propisom kojem pripadaju (presuda od 10. ožujka 2005., EasyCar, C‑336/03, EU:C:2005:150, t. 21. i navedena sudska praksa).

38

U skladu s njegovim uobičajenim značenjem u svakodnevnom jeziku, izraz „pružatelj usluga” iz članka 5. Direktive 90/314 označava fizičku ili pravnu osobu koja pruža usluge uz naknadu. Kao što je to istaknuo i nezavisni odvjetnik u točki 54. svojeg mišljenja, to shvaćanje dijele različite jezične verzije te odredbe.

39

Osim toga, to shvaćanje potvrđuje i kontekst u kojem se nalazi predmetna odredba. Naime, kao što to proizlazi iz točke 33. ove presude, predmet ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu jest pružanje kombinacije usluga prijevoza, smještaja i drugih turističkih usluga. Međutim, obveze koje proizlaze iz tih ugovora u odnosu na potrošača i koje su predmet sustava ugovorne odgovornosti predviđenog člankom 5. Direktive 90/314, mogu se izvršavati posredstvom fizičkih ili pravnih osoba, različitih od organizatora, koje pružaju usluge uz naknadu.

40

Ciljevi koji se žele postići Direktivom 90/314, a koji se sastoje, među ostalim – u skladu s njezinom prvom, drugom i trećom uvodnom izjavom – od otklanjanja zapreka slobodnom pružanju usluga i sprečavanja narušavanja tržišnog natjecanja, kao i – u skladu s desetom uvodnom izjavom te direktive – jamčenja visoke razine zaštite potrošača (presuda od 16. veljače 2012., Blödel‑Pawlik, C‑134/11, EU:C:2012:98, t. 24. i navedena sudska praksa), također potvrđuju takvo tumačenje pojma „pružatelj usluga” jer ono jamči jedinstveni doseg odgovornosti organizatora prema potrošaču.

41

Međutim, zaposlenik pružatelja usluga ne može se sam smatrati pružateljem usluga u smislu članka 5. Direktive 90/314, jer s organizatorom putovanja u paket‑aranžmanu nije sklopio nikakav ugovor kojim bi mu pružao usluge, nego se ograničava na obavljanje posla za račun pružatelja usluga koji je sklopio takav ugovor s tim organizatorom, tako da se radnje tog zaposlenika, prilikom obavljanja tog posla, u većini slučajeva izvršavaju istodobno s izvršavanjem obveza pružatelja usluga koji ga zapošljava.

42

Osim toga, izraz „zaposlenik” označava osobu koja svoj posao obavlja u okviru odnosa podređenosti s poslodavcem i stoga pod njegovim nadzorom. Međutim, po definiciji, pružatelj usluga ne podliježe nikakvom podređenom odnosu kada pruža svoje usluge, tako da se zaposlenik ne može smatrati pružateljem usluga za potrebe primjene članka 5. Direktive 90/314.

43

Ipak, okolnost da se zaposlenika pružatelja usluga ne može samog po sebi smatrati pružateljem usluga u okviru primjene sustava ugovorne odgovornosti uspostavljenog člankom 5. Direktive 90/314, ne isključuje da se radnje ili propusti tog zaposlenika mogu izjednačiti za potrebe tog sustava s onima pružatelja usluga koji ga zapošljava.

44

Kako bi se ocijenilo može li se izvršiti takvo izjednačavanje, kao prvo valja istaknuti da se odgovornost organizatora iz članka 5. Direktive 90/314 odnosi samo na obveze koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu, kako je definiran tom direktivom, koji je taj organizator sklopio s tim potrošačem. Ona stoga ne utječe na odgovornost strana tog ugovora ili trećih osoba, koja proizlazi iz drugih obveza ili drugih sustava odgovornosti, kao što je kaznena odgovornost.

45

Međutim, uzimajući u obzir cilj Direktive 90/314, naveden u točki 40. ove presude, koji se osobito sastoji u osiguranju visoke razine zaštite potrošača, obveze koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu čije nepravilno izvršenje ili neizvršenje dovodi do odgovornosti organizatora, ne mogu se restriktivno tumačiti. Navedene obveze obuhvaćaju sve obveze vezane za pružanje usluga prijevoza, smještaja i turističkih usluga koje proizlaze iz cilja ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu, bilo da te obveze mora izvršiti sam organizator ili pružatelji usluga.

46

U tom smislu, postojanje odgovornosti organizatora predviđene u članku 5. stavku 1. Direktive 90/314 podrazumijeva, kao što je to istaknuo i nezavisni odvjetnik u točki 40. svojeg mišljenja, postojanje veze između radnje ili propusta kojim je prouzročena šteta navedenom potrošaču i obveza organizatora koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu.

47

Kao drugo, valja podsjetiti da obveze koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu iz Direktive 90/314, kako su navedene u točki 45. ove presude, mogu izvršavati pružatelji usluga koji i sami mogu djelovati posredstvom svojih zaposlenika koji se nalaze pod njihovim nadzorom. Izvršenje ili propuštanje određenih radnji od strane tih zaposlenika može stoga predstavljati neizvršenje ili nepravilno izvršenje obveza koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu.

48

Slijedom toga, to neizvršenje ili nepravilno izvršenje, iako se temelji na radnjama koje su počinili zaposlenici koji se nalaze pod nadzorom pružatelja usluga, može dovesti do odgovornosti organizatora u skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive 90/314.

49

To tumačenje potvrđuje cilj zaštite potrošača kojem teži Direktiva 90/314. Naime, kao što je to u biti također istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 62. svojeg mišljenja, u nedostatku takve odgovornosti došlo bi do neopravdane razlike između odgovornosti organizatora za djela koja su počinili njihovi pružatelji usluga kad potonji sami izvršavaju obveze koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu, s jedne strane, i odgovornosti koja proizlazi iz istih djela koje su počinili zaposlenici tih pružatelja usluga u izvršavanju svojih obveza, s druge strane, što bi organizatoru omogućilo da izbjegne svoju odgovornost.

50

Stoga, na temelju članka 5. stavka 1. Direktive 90/314, neizvršenje ili nepravilno izvršenje obveze koja proizlazi iz ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu od strane zaposlenika pružatelja usluga, dovodi do odgovornosti organizatora tog putovanja u odnosu na potrošača s kojim je sklopio taj ugovor, ako je to neizvršenje ili nepravilno izvršenje uzrokovalo štetu tom potrošaču.

51

U ovom slučaju, kako proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, sud koji je uputio zahtjev polazi od pretpostavke prema kojoj je praćenje osobe X do recepcije od strane člana osoblja hotela bila usluga u okviru turističkog aranžmana koji se društvo Kuoni obvezalo pružiti na temelju predmetnog ugovora, te da silovanje i napad koje je počinila osoba N na štetu osobe X predstavljaju nepravilno izvršenje tog ugovora.

52

Iz toga slijedi da se u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, organizator putovanja kao što je Kuoni može smatrati odgovornim u odnosu na potrošača poput osobe X za nepravilno izvršenje ugovora koji obvezuje stranke, u slučaju kada je njegov uzrok postupanje zaposlenika pružatelja usluga u izvršavanju obveza koje proizlaze iz navedenog ugovora.

53

Što se tiče drugog dijela pitanja suda koji je uputio zahtjev, navedenog u točki 31. ove presude, važno je istaknuti da članak 5. stavak 2. Direktive 90/314 predviđa izuzeća od odgovornosti organizatora putovanja u paket‑aranžmanu. Na temelju te odredbe, organizator je odgovoran za štetu nastalu potrošaču zbog neizvršenja ili nepravilnog izvršenja ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu, osim ako se odgovornost za to neizvršenje ili nepravilno izvršenje ne može pripisati ni njima, ni drugim pružateljima usluga zbog toga što se na njega primjenjuje jedan od razloga za oslobođenje od odgovornosti iz te odredbe.

54

Među tim razlozima za oslobođenje nalazi se onaj iz članka 5. stavka 2. treće alineje Direktive 90/314 koji se odnosi na situacije u kojima je do neizvršenja ili nepravilnog izvršenja ugovora došlo zbog događaja koji organizator ili pružatelj usluga uz svu dužnu pažnju nisu mogli predvidjeti ili spriječiti.

55

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točaka 19. i 31. ove presude, sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li u slučaju kada je organizator putovanja u paket‑aranžmanu povjerio pružatelju hotelskih usluga izvršenje ugovora koji ga povezuje s dvama potrošačima i kada je zaposlenik tog pružatelja usluga počinio silovanje i napad na jednog od dvaju potrošača, ta okolnost činiti događaj koji se nije mogao predvidjeti ili spriječiti u smislu tog razloga za oslobođenje.

56

U tom pogledu valja istaknuti da, s obzirom na to da navedeni razlog oslobođenja odstupa od pravila kojim se predviđa odgovornost organizatora predviđenog u članku 5. stavku 1. Direktive 90/314, on se mora usko tumačiti (vidjeti po analogiji presudu od 22. siječnja 2020., Pensionsversicherungsanstalt (Prestanak rada nakon dobi za odlazak u mirovinu), C‑32/19, EU:C:2020:25, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

57

Osim toga, valja podsjetiti da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 36. i 37. ove presude, taj razlog oslobođenja treba, u nedostatku upućivanja na nacionalno pravo, tumačiti autonomno i ujednačeno vodeći računa ne samo o njegovu tekstu već i o kontekstu u kojem se nalazi i cilju Direktive 90/314.

58

U tom pogledu, kao prvo, iz teksta članka 5. stavka 2. treće alineje Direktive 90/314 proizlazi da se događaj koji se nije mogao predvidjeti ili spriječiti, na koji se poziva ta odredba, razlikuje od slučaja više sile. Naime, navedena odredba utvrđuje višu silu kao posebni razlog oslobođenja i definira ga, upućivanjem na članak 4. stavak 6. drugi podstavak točku ii. te direktive, kao neobične i nepredvidive okolnosti izvan nadzora ugovorne stranke koja zahtijeva otkaz, čije se posljedice nisu mogle izbjeći čak ni da su bile poduzete sve potrebne mjere predostrožnosti. Rastavni veznik „ili” koji se nalazi između više sile navedene u prvom dijelu članka 5. stavka 2. treće alineje Direktive 90/314 i događaja koji se nije mogao predvidjeti ili spriječiti navedenog u drugom dijelu te odredbe, isključuje mogućnost da se navedeni događaj izjednači sa slučajem više sile.

59

Kao drugo, članak 5. stavak 2. treća alineja Direktive 90/314 oslobađa organizatora obveze da potrošaču nadoknadi štetu prouzročenu nepredvidivim događajima, neovisno o tome jesu li uobičajeni, ili pak neizbježnim događajima, neovisno o tome jesu li predvidljivi ili uobičajeni.

60

Kao treće, iz članka 5. stavka 2. Direktive 90/314 proizlazi da razlozi za oslobođenje navedeni u različitim alinejama te odredbe izričito navode konkretne slučajeve u kojima se neizvršenje ili nepravilno izvršenje obveza koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu ne mogu pripisati ni organizatoru ni drugom pružatelju usluga jer im se ne može pripisati nikakva krivnja. To nepostojanje krivnje podrazumijeva da događaj koji se nije mogao predvidjeti ili spriječiti iz članka 5. stavka 2. treće alineje Direktive 90/314 treba tumačiti na način da se odnosi na radnju ili incident koji nije obuhvaćen područjem nadzora organizatora ili pružatelja usluga.

61

Međutim, budući da su, iz razloga iznesenih u točki 48. ove presude, radnje ili propusti zaposlenika pružatelja usluga prilikom izvršavanja obveza koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu, koji dovode do neizvršenja ili nepravilnog izvršenja navedenih obveza organizatora prema potrošaču, obuhvaćeni tim područjem nadzora, te se radnje ili propusti ne mogu smatrati događajima koji se ne mogu predvidjeti ili spriječiti u smislu članka 5. stavka 2. treće alineje Direktive 90/314.

62

Slijedom toga, valja smatrati da nije moguće pozvati se na članak 5. stavak 2. treću alineju Direktive 90/314 kako bi se organizatore oslobodilo njihove obveze da nadoknade štetu prouzročenu potrošačima zbog neizvršenja ili nepravilnog izvršenja obveza koje proizlaze iz ugovorâ o putovanjima u paket‑aranžmanima sklopljenih s tim organizatorima, ako su te povrede posljedica radnji ili propusta zaposlenika pružatelja usluga u izvršavanju navedenih obveza.

63

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 5. stavak 2. treću alineju Direktive 90/314, u dijelu u kojem predviđa razlog za oslobođenje od odgovornosti organizatora putovanja u paket‑aranžmanu za pravilno izvršenje obveza koje proizlaze iz ugovora o takvom putovanju sklopljenog između tog organizatora i potrošača te uređenog tom direktivom, treba tumačiti na način da se u slučaju neizvršenja ili nepravilnog izvršenja tih obveza zbog radnji zaposlenika pružatelja usluga u izvršavanju navedenog ugovora:

64

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članak 5. stavak 2. treću alineju Direktive Vijeća 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paket aranžmanima, u dijelu u kojem predviđa razlog za oslobođenje od odgovornosti organizatora putovanja u paket‑aranžmanu za pravilno izvršenje obveza koje proizlaze iz ugovora o takvom putovanju sklopljenog između tog organizatora i potrošača te uređenog tom direktivom, treba tumačiti na način da se u slučaju neizvršenja ili nepravilnog izvršenja tih obveza zbog radnji zaposlenika pružatelja usluga u izvršavanju navedenog ugovora: