–

za Crown Van Gelder BV, M. R. het Lam, advocaat,

–

za TenneT TSO BV, L. Baljon, uz asistenciju I. Brinkmana, advocaat,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i P. Huurnink, u svojstvu agenata,

–

za finsku vladu, J. Heliskoski, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, E. Manhaeve i O. Beynet, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 37. stavka 11. Direktive 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ (SL 2009., L 211, str. 55.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 29.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Crown Van Gelder BV i Autoriteita Consument en Markt (ACM) (Tijelo za potrošače i tržišta, Nizozemska) u pogledu odluke potonjeg tijela o nedopuštenosti pritužbe koju je to društvo podnijelo protiv društva TenneT TSO BV, operatora nacionalnog visokonaponskog sustava, povodom kvara nastalog na tom sustavu.

3

Uvodne izjave 37., 42., 51. i 54. Direktive 2009/72 glase:

[…]

[…]

[…]

4

Članak 1. te direktive glasi:

„Ovom se Direktivom uspostavljaju zajednička pravila za proizvodnju, prijenos, distribuciju i opskrbu električne energije, zajedno s odredbama o zaštiti potrošača, radi poboljšavanja i integriranja konkurentnih tržišta električne energije u [Uniji]. […] Njome se također utvrđuju obveze univerzalne usluge i prava potrošača električne energije te se pojašnjavaju zahtjevi tržišnog natjecanja.”

5

Članak 2. navedene direktive sadržava sljedeće definicije:

„Za potrebe ove Direktive, primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

[…]”

6

Članak 3. Direktive 2009/72, naslovljen „Obveze javne usluge i zaštita kupaca”, u stavku 7. određuje:

„Države članice poduzimaju odgovarajuće mjere radi zaštite krajnjih kupaca i posebno osiguravaju postojanje prikladnih mjera zaštite radi zaštite ugroženih kupaca […] Osiguravaju visoke razine zaštite potrošača, posebno u pogledu […] mehanizama rješavanja sporova. […]”

7

U skladu s člankom 12. te direktive, naslovljenim „Zadaci operatora prijenosnog sustava”:

„Svaki operator prijenosnog sustava odgovoran je za:

[…]”

8

Članak 32. navedene direktive, naslovljen „Pristup treće strane”, u stavku 2. predviđa:

„Operator prijenosnog sustava ili distribucijskog sustava može odbiti pristup kada ne raspolaže nužnim kapacitetima. […] Regulatorna tijela, kada su države članice tako predvidjele, ili države članice osiguravaju dosljednu primjenu tih kriterija te da korisnik sustava kojem je pristup odbijen može koristiti postupak za rješavanje sporova […]”

9

Člankom 36. Direktive 2009/72, naslovljenim „Opći ciljevi regulatornog tijela”, određeno je:

„Pri izvršavanju regulatornih zadataka navedenih u ovoj Direktivi regulatorno tijelo poduzima sve razumne mjere za ostvarivanje sljedećih ciljeva u okviru svojih dužnosti i ovlasti kako je utvrđeno člankom 37., uz blisko savjetovanje, prema potrebi, s drugim relevantnim nacionalnim tijelima, uključujući tijela za tržišno natjecanje, i ne dovodeći u pitanje njihove nadležnosti:

[…]

[…]”

10

U skladu s člankom 37. te direktive, naslovljenim „Dužnosti i ovlasti regulatornog tijela”:

„1.   Regulatorno tijelo ima sljedeće dužnosti:

[…]

[…]

[…]

[…]

4.   Države članice osiguravaju da regulatorna tijela dobiju ovlasti koje im omogućuju izvršavanje dužnosti iz stavaka 1., 3. i 6. na učinkovit i brz način. U tu svrhu regulatorno tijelo raspolaže najmanje sljedećim ovlastima:

[…]

[…]

11.   Svaka stranka koja ima pritužbu na operatora prijenosnog sustava ili distribucijskog sustava u vezi s obvezama tog operatora na temelju ove Direktive može uputiti pritužbu regulatornom tijelu koje, djelujući u svojstvu tijela za rješavanje sporova, donosi odluku unutar razdoblja od dva mjeseca od primitka pritužbe. To se razdoblje može produljiti za dva mjeseca kada regulatorno tijelo zatraži dodatne informacije. To se produljeno razdoblje može dodatno produljiti uz suglasnost podnositelja pritužbe. Odluka regulatornog tijela obvezujuća je ako i sve dok ne bude ukinuta povodom žalbe.

[…]”

11

Članak 37. stavak 11. Direktive 2009/72 prenesen je u nizozemsko pravo člankom 51. stavkom 1. Weta houdende regels met betrekking tot de productie, het transport en de levering van elektriciteit (Elektriciteitswet 1998) (Zakon o proizvodnji, prijenosu i opskrbi električnom energijom (Zakon o električnoj energiji iz 1998.)) od 2. srpnja 1998. (Stb 1998., br. 427). U skladu s tim člankom 51. stavkom 1. „stranka koja je s operatorom sustava u sporu o načinu na koji potonji izvršava svoje funkcije i ovlasti na temelju ovog zakona te ispunjava svoje obveze na temelju ovog zakona može podnijeti pritužbu [ACM‑u]”.

12

Dana 27. ožujka 2015. zbog općeg kvara u transformatorskoj stanici (380 kV) u Diemenu (Nizozemska), koja je dio je visokonaponskog sustava čiji je operator društvo TenneT TSO, veliki dio regije Noord‑Holland (Sjeverna Holandija) i manji dio regije Flevoland na nekoliko su sati ostali bez električne energije.

13

Zbog tog je kvara na nekoliko sati prekinut prijenos električne energije do tvornice Crown Van Geldera koji u Velsen‑Noordu (Nizozemska), upravlja tvornicom papira priključenom na distribucijski sustav, kojim upravlja Liander NV, čiji se sustav napaja iz visokonaponskog sustava kojim upravlja društvo TenneT TSO.

14

Tvrdeći da je zbog tog pretrpio štetu, Crown Van Gelder podnio je pritužbu ACM‑u kojom je zahtijevao da se utvrdi da društvo TenneT TSO nije poduzelo sve što je je razumno moglo kako bi spriječilo prekid pružanja usluge prijenosa električne energije i da struktura sustava stanice u Diemenu ne ispunjava zakonske zahtjeve.

15

ACM je odlukom od 30. travnja 2018. proglasio tu pritužbu nedopuštenom jer Crown Van Gelder nije bio u izravnom odnosu s društvom TenneT TSO te ga se stoga nije moglo smatrati „strankom koja je s operatorom sustava u sporu” u smislu članka 51. stavka 1. Zakona o električnoj energiji iz 1998. S tim u vezi on je utvrdio da tvornica Crown Van Geldera nije bila priključena na sustav društva TenneT TSO, da Crown Van Gelder nije ni sklopio ugovor s tim operatorom sustava i da on od njega nije primao račune.

16

Crown Van Gelder podnio je žalbu protiv te odluke sudu koji je uputio zahtjev, Collegeu van Beroep voor het bedrijfsleven (Žalbeni sud za upravne sporove u gospodarstvu, Nizozemska).

17

Taj sud navodi da se stranke u postupku koji se pred njim vodi spore o tumačenju pojma „svaka stranka koja ima pritužbu” u smislu članka 37. stavka 11. Direktive 2009/72. Budući da mora riješiti problem toga može li osobito pritužbu podnijeti pravna osoba koja upravlja poduzećem priključenim na regionalni sustav čija je opskrba električnom energijom prekinuta zbog kvara na nacionalnom sustavu iz kojeg se napaja taj regionalni sustav, on smatra da doseg te odredbe nije toliko jasan da ne postoji nikakva razumna sumnja u pogledu njezina tumačenja.

18

U tim je okolnostima College van Beroep voor het bedrijfsleven (Žalbeni sud za upravne sporove u gospodarstvu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 37. stavak 11. Direktive 2009/72 […] tumačiti na način da se tom odredbom pravo na pritužbu protiv operatora nacionalne mreže (operator prijenosnog sustava) priznaje i stranci koja nema priključak na mrežu tog operatora sustava (operator prijenosnog sustava) nego je priključen isključivo na regionalnu mrežu (distribucijski sustav) u kojem prijenos električne energije zastaje zbog prekida napajanja u nacionalnoj mreži (prijenosni sustav) koja napaja regionalnu mrežu (distribucijska mreža)?”

19

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 37. stavak 11. Direktive 2009/72 tumačiti na način da regulatorno tijelo može odbiti pritužbu koju je krajnji kupac podnio protiv operatora prijenosnog sustava povodom kvara nastalog na tom prijenosnom sustavu uz obrazloženje da postrojenje tog krajnjeg kupca nije izravno priključeno na navedeni prijenosni sustav, nego samo na distribucijski sustav iz kojeg se on napaja.

20

Budući da članak 37. stavak 11. Direktive 2009/72 predviđa da svaka stranka koja ima pritužbu na operatora prijenosnog sustava ili distribucijskog sustava u vezi s obvezama tog operatora na temelju te direktive može uputiti pritužbu regulatornom tijelu koje, djelujući u svojstvu tijela za rješavanje sporova, donosi odluku unutar razdoblja od dva mjeseca od primitka pritužbe, za odgovor na postavljeno pitanje potrebno je protumačiti pojam „stranka koja ima pritužbu”.

21

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, iz zahtjevâ za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja svojeg smisla i dosega trebaju u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, koje treba dati uzimajući u obzir kontekst odredbe i cilj predmetnog propisa (presuda od 19. prosinca 2019., GRDF, C‑236/18, EU:C:2019:1120, t. 30. i navedena sudska praksa).

22

U predmetnom slučaju kad je, najprije, riječ o tekstu članka 37. stavka 11. Direktive 2009/72, iz njega proizlazi da je nadležnost regulatornog tijela, predviđena tom odredbom, izričito podređena dvama uvjetima. S jedne strane, pritužba se treba odnositi na operatora prijenosnog sustava ili distribucijskog sustava. S druge strane, prigovor u toj pritužbi mora se odnositi na obveze operatora sustava na temelju te direktive.

23

Suprotno tomu, iz teksta članka 37. stavka 11. Direktive 2009/72 ne proizlazi da je nadležnost regulatornog tijela na temelju te odredbe uvjetovana postojanjem izravnog odnosa između podnositelja pritužbe i operatora sustava protiv kojeg je podnesena navedena pritužba.

24

S tim u vezi valja primijetiti da bi tumačenje pojma „stranka koja ima pritužbu” u smislu da on podrazumijeva takav uvjet ograničilo doseg tog pojma, dok upotreba izraza „svaka” koji prethodi izrazu „stranka”, naprotiv, upućuje da navedeni pojam valja shvatiti široko. Usto, kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 30. do 32. svojega mišljenja, izraz „stranka” ne određuje nužno ugovornu stranu, nego se također može razumjeti i u „‚postupovnom’ smislu” tog izraza kao da upućuje na osobe koje imaju interes pokrenuti postupak pred regulatornim tijelom. Usto, u određenim jezičnim verzijama te odredbe upotrijebljeni su izrazi različiti od „stranka”, poput „Betroffene” (dotična osoba) u njemačkoj verziji i „interessado” (zainteresirana osoba) u portugalskoj verziji, koji se ne odnose na ugovorne strane.

25

Nadalje, što se tiče konteksta članka 37. stavka 11. Direktive 2009/72, valja istaknuti da se ni jednom njezinom odredbom ne nastoji ograničiti doseg pojma „stranka koja ima pritužbu” time što se iz tog pojma isključuju osobe koje nisu u izravnom odnosu s predmetnim operatorom sustava. Naprotiv, člankom 32. stavkom 2. te direktive predviđeno je da korisnik sustava kojem je odbijen pristup može koristiti postupak za rješavanje sporova, iako upravo u slučaju tog korisnika ne postoji ugovorni odnos između dotične osobe i operatora sustava.

26

Naposljetku, što se tiče ciljeva koji se nastoje postići Direktivom 2009/72, valja istaknuti da iz njezinih uvodnih izjava 37., 42., 51. i 54. te članka 1. proizlazi da je njezin cilj ovlastiti energetske regulatore da doprinose potpunoj učinkovitosti mjera zaštite potrošača, da cjelokupna industrija i trgovina te svi građani Unije uživaju visoke razine zaštite potrošača i mehanizme rješavanja sporova, da interesi potrošača budu u središtu navedene direktive, da regulatorna tijela, kada im je država dodijelila tu ovlast, osiguravaju poštovanje prava potrošača električne energije i dostupnost učinkovitih sredstava rješavanja sporova svim potrošačima.

27

Isto tako, članak 3. stavak 7. Direktive 2009/72, među ostalim, nameće državama članicama da osiguraju visoku razinu zaštite potrošača, osobito kad je riječ o mehanizmima rješavanja sporova, a članak 36. točka (g) te direktive zadaje regulatornim tijelima cilj doprinosa osiguravanju zaštite potrošača (vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2020., Energiavirasto, C‑578/18, EU:C:2020:35, t. 34. i 35.).

28

Radi postizanja tih ciljeva članak 37. stavak 1. točka (b) Direktive 2009/72 određuje da je dužnost regulatornog tijela osigurati da operatori prijenosnog sustava i distribucijskog sustava i, prema potrebi, vlasnici sustava, kao i elektroenergetska poduzeća, ispunjavaju svoje obveze na temelju te direktive i drugog relevantnog zakonodavstva Unije. U tu svrhu regulatorno tijelo raspolaže osobito na temelju članka 37. stavka 4. točaka (a), (d) i (e) te direktive ovlašću donošenja obvezujućih odluka o elektroenergetskim poduzećima i izricanja učinkovitih, proporcionalnih i odvraćajućih sankcija ili predlaganja da nadležni sud izrekne takve sankcije kao i odgovarajućih prava istraživanja i odgovarajućih ovlasti davanja uputa za rješavanje sporova u skladu s člankom 37. stavkom 11. navedene direktive.

29

U kontekstu glavnog predmeta valja također primijetiti da je, u skladu s člankom 37. stavkom 1. točkama (h) i (m) Direktive 2009/72, dužnost regulatornog tijela poštovanje pravila sigurnosti i pouzdanosti mreže, ocjenjivanje njihove učinkovitosti u prošlom razdoblju kao i praćenje vremena koje je operatorima prijenosnog sustava i distribucijskog sustava potrebno za priključke i popravke.

30

Međutim, ograničenje prava podnošenja pritužbe regulatornom tijelu u skladu s člankom 37. stavkom 11. Direktive 2009/72 samo na krajnje kupce koji su izravno povezani s dotičnim operatorom sustava nije u skladu s ciljevima navedenima u točkama 26. i 27. ove presude jer ograničava pristup potrošača mehanizmima rješavanja sporova i stoga mogućnosti tog tijela da ispuni zadaće koje su mu povjerene, kako su navedene u točkama 28. i 29. ove presude.

31

Usto, kad je osobito riječ operatorima prijenosnog sustava, valja primijetiti da se, kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 47. svojega mišljenja, zadaće i obveze koje su im naložene Direktivom 2009/72 ne odnose samo na subjekte čije je postrojenje priključeno na njihov sustav. Stoga im, osobito, članak 12. točke (a) do (d) te direktive nameće, među ostalim, da upravljaju održavaju i razvijaju na temelju ekonomskih uvjeta sigurne, pouzdane i učinkovite prijenosne sustave, da osiguravaju prikladna sredstva za udovoljavanje obveza pružanja usluge, da doprinesu sigurnost opskrbe kroz prikladne kapacitete prijenosa i pouzdanosti sustava i da upravljaju tokovima električne energije u sustavu, vodeći računa o razmjenama s drugim međusobno povezanim sustavima.

32

Stoga, ograničenje prava podnošenja pritužbe regulatornom tijelu u skladu s člankom 37. stavkom 11. Direktive 2009/72 samo na krajnje kupce koji su izravno povezani s dotičnim operatorom prijenosnog sustava osobito ograničava sposobnost regulatornog tijela da zahvaljujući pritužbi ispuni zadaću koja mu je osobito povjerena a koja se sastoji u osiguravanju toga da operatori prijenosnog sustava ispunjavaju svoje obveze na temelju te direktive.

33

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da se pojam „stranka koja ima pritužbu” ne može tumačiti na način da podrazumijeva izravan odnos između podnositelja pritužbe i operatora sustava protiv kojeg je ona podnesena.

34

Stoga, iako članak 37. Direktive 2009/72 ne nameće državama članicama da regulatornom tijelu dodijele ovlast rješavanja sporova između potrošača električne energije i operatorâ sustava, nego im dopušta da tu ovlast dodijele drugom tijelu (vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2020., Energiavirasto, C‑578/18, EU:C:2020:35, t. 36. do 40. i t. 43.), ako je navedenu nadležnost država članica povjerila regulatornom tijelu, ona ne može biti uvjetovana postojanjem izravnog odnosa između podnositelja pritužbe i operatora sustava protiv kojeg je ona podnesena.

35

Slijedom toga, ako je krajnji kupac regulatornom tijelu podnio pritužbu u kojoj navodi nepoštovanje obveza koje su Direktivom 2009/72 nametnute operatorima prijenosnih sustava, to tijelo ne može odbiti tu pritužbu oslanjajući se na to što postrojenje tog krajnjeg kupca nije izravno priključeno na taj prijenosni sustav, nego samo na distribucijski sustav iz kojeg se on napaja.

36

S obzirom na sva prethodna razmatranja na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 37. stavak 11. Direktive 2009/72 treba tumačiti na način da regulatorno tijelo ne može odbiti pritužbu koju je krajnji kupac podnio protiv operatora prijenosnog sustava povodom kvara nastalog na tom prijenosnom sustavu uz obrazloženje da postrojenje tog krajnjeg kupca nije izravno priključeno na navedeni prijenosni sustav, nego samo na distribucijski sustav iz kojeg se on napaja.

37

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 37. stavak 11. Direktive 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ treba tumačiti na način da regulatorno tijelo ne može odbiti pritužbu koju je krajnji kupac podnio protiv operatora prijenosnog sustava povodom kvara nastalog na tom prijenosnom sustavu uz obrazloženje da postrojenje tog krajnjeg kupca nije izravno priključeno na navedeni prijenosni sustav, nego samo na distribucijski sustav iz kojeg se on napaja.