–

za Komisiju za protivodejstvije na korupcijata i za otnemane na nezakonno pridobitoto imušestvo, S. Tsatsarov,

–

za osobe ZV, AX i „Medicinski centar po dermatologia i estetična medicina PRIMA DERM” ООD, S. Kostov i G. Atanasov, advokati,

–

za bugarsku vladu, T. Mitova i M. Georgieva, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i T. Machovičová, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, u početku N. Nikolova, I. Zaloguin i M. Wilderspin, a zatim N. Nikolova i I. Zaloguin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2014/42/ЕU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji (SL 2014., L 127, str. 39. i ispravak SL 2014., L 138, str. 114.) i članaka 17. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Komisije za protivodejstvije na korupcijata i za otnemane na nezakonno pridobitoto imušestvo (Komisija za suzbijanje korupcije i oduzimanje nezakonito stečene imovine, Bugarska; u daljnjem tekstu: Komisija za oduzimanje imovine) i osoba ZV, AX te „Medicinskog centra po dermatologia i estetična medicina PRIMA DERM” ООD u vezi s oduzimanjem imovine koju su osoba ZV i članovi njezine obitelji navodno nezakonito stekli.

3

Uvodnim izjavama 9., 15. i 22. Direktive 2014/42 određuje se:

[…]

[…]

4

Članak 1. stavak 1. te direktive glasi:

„Ova direktiva utvrđuje minimalna pravila o zamrzavanju imovine s ciljem mogućeg naknadnog oduzimanja i o oduzimanju imovine u kaznenim stvarima.”

5

Člankom 3. navedene direktive propisuje se:

„Direktiva se primjenjuje na kaznena djela obuhvaćena:

[…]”

6

Člankom 4. iste direktive, naslovljenim „Oduzimanje”, u stavku 1. određuje se:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi omogućile oduzimanje, u cijelosti ili djelomično, predmeta i imovinske koristi ili imovine čija vrijednost odgovara takvim predmetima ili imovinskoj koristi, podložno pravomoćnoj presudi za kazneno djelo, koja također može proizlaziti iz postupka u odsutnosti.”

7

Zakon za otnemane v polza na daržavata na nezakono pridobito imušestvo (Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine u korist države) (DV br. 38 od 18. svibnja 2012.; u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju iz 2012.), koji je stupio na snagu 19. studenoga 2012., stavljen je izvan snage Zakonom za protivodejstvije na korupcijata i za otnemane na nezakonno pridobito imušestvo (Zakon o sprečavanju korupcije i oduzimanju nezakonito stečene imovine) (DV br. 7 od 19. siječnja 2018.), međutim, on se, kako to pojašnjava sud koji je uputio zahtjev, i dalje primjenjuje ratione temporis u ovom slučaju.

8

Članak 1. Zakona o oduzimanju imovine iz 2012. glasio je:

„1.   Ovaj zakon uređuje uvjete i načine na koje država oduzima nezakonito stečenu imovinu.

2.   Imovina iz stavka 1. je imovina za čije se stjecanje ne može utvrditi zakonit izvor.”

9

Člankom 2. tog zakona bilo je propisano:

„Postupak prema ovom zakonu provodi se neovisno o kaznenom postupku protiv osobe koja je pod istragom i/ili s njom povezanih osoba.”

10

Člankom 22. stavkom 1. navedenog zakona predviđalo se:

„Istraga iz članka 21. stavka 2. započinje odlukom direktora područne direkcije o kojoj je riječ, kada je osoba osumnjičena ili optužena za kazneno djelo iz:

[…]

8. članaka 201. do 203.;

[…]

20. članaka 282., 283. i 283.а;

[…]

Nakazatelen kodeksa [Kazneni zakonik].”

11

Voenno okražna prokuratura – Sofia (Okružno vojno tužiteljstvo u Sofiji, Bugarska) 5. svibnja 2015. obavijestila je Komisiju za oduzimanje imovine o tome da se osoba ZV kazneno progoni za kazneno djelo predviđeno člankom 282. stavkom 2. prvom rečenicom Kaznenog zakonika, u vezi s njegovim člankom 282. stavkom 1.

12

Konkretno, osoba ZV se kazneno progoni jer je od 29. studenoga 2004. do 10. rujna 2014. kao voditelj Voennomedicinske akademije (Vojnomedicinska akademija) na katedri za dermatologiju, venerologiju i alergologiju u Sofiji (Bugarska) počinio radnje kojima je prekoračio ovlasti kojima je raspolagao u okviru svojih funkcija kako bi za sebe ili za društvo DERMA PRIM MK OOD, čiji je većinski vlasnik, ostvario imovinsku korist.

13

Kazneni postupak protiv osobe ZV trenutno je u tijeku pred Sofijskim voenenim sadom (Vojni sud u Sofiji, Bugarska).

14

Na temelju obavijesti Okružnog vojnog tužiteljstva u Sofiji, Komisija za oduzimanje imovine, u skladu s člankom 22. Zakona o oduzimanju imovine iz 2012., protiv osobe ZV pokrenula je istragu.

15

Nakon istrage ta je komisija utvrdila da postoji znatan nerazmjer između, s jedne strane, imovine osobe ZV i njezina supruga te, s druge strane, njihovih prihoda. Slijedom toga, ona je 18. siječnja 2017. sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku podnijela zahtjev za oduzimanje u korist države imovine koju su nezakonito stekle osoba ZV te fizičke i pravne osobe za koje se smatra da su s njome povezane ili da se nalaze pod njezinom kontrolom.

16

Sud koji je uputio zahtjev je na zahtjev navedene komisije donio privremene mjere u pogledu imovine čije se oduzimanje tražilo.

17

Tuženici iz glavnog postupka ističu nedopuštenost toga zahtjeva, pozivajući se na neusklađenost Zakona o oduzimanju imovine iz 2012. s Direktivom 2014/42. Tvrde da se ta direktiva primjenjuje i u području koje nije kazneno te da ona nije bila pravilno prenesena u bugarsko pravo, osobito s obzirom na to da u navedenom zakonu nisu predviđene zaštitne postupovne mjere za tuženike i treće strane na koje se primjenjuju pravila o izricanju privremenih mjera odnosno o oduzimaju nezakonito stečene imovine.

18

Sud koji je uputio zahtjev najprije pojašnjava da je u članku 2. Zakona o oduzimanju imovine iz 2012. izričito predviđeno da odvijanje postupka oduzimanja imovine pokrenutog pred građanskim sudom neovisno o kaznenom postupku pokrenutom protiv osobe koja je predmet istrage ili osoba koje su s njom povezane ili pod njezinom kontrolom. Naime, prema nacionalnoj sudskoj praksi, samo postojanje kaznenih optužbi protiv neke osobe dovoljan je uvjet za pokretanje istrage protiv te osobe. Stoga se postupak pokrenut na temelju tog zakona vodi neovisno o tome je li osoba koja je predmet istrage pravomoćno osuđena.

19

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev ističe da je u Zakonu o oduzimanju imovine iz 2012. došlo do prebacivanja tereta dokazivanja. Naime, dovoljna je tvrdnja Komisije za oduzimanje imovine da postoji osnovana sumnja da je imovina stečena nezakonito. Na taj je način nacionalni zakonodavac propisao pretpostavku nezakonitosti stjecanja imovine čije podrijetlo nije utvrđeno ili dokazano i uveo pojam „nerazmjer imovine” kao jedini i odlučujući dokaz o postojanju nezakonito stečene imovine. Stoga, oduzimanju ne podliježe samo imovina stečena konkretnim kaznenim djelom ili teškim prekršajem, nego svaka imovina čije se podrijetlo ne može utvrditi ili dokazati.

20

Naposljetku, prema mišljenju tog suda, čak i ako zahtjev za oduzimanje imovine treba razmotriti u skladu s građanskim postupovnim pravom, mjera oduzimanja nezakonito stečene imovine po svojoj je prirodi kaznena mjera koja je obuhvaćena područjem primjene Direktive 2014/42.

21

Međutim, budući da Zakonom o oduzimanju imovine iz 2012. nisu predviđene minimalne zaštitne mjere propisane Direktivom 2014/42, on je protivan toj direktivi. Osim toga, prekomjeran teret dokazivanja koji ima predmetna osoba također je protivan članku 48. Povelje.

22

Budući da je ipak imao određene sumnje u pogledu tumačenja odredbi Direktive 2014/42, Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji, Bugarska) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Komisija za oduzimanje imovine tvrdi da odgovor na prethodna pitanja nije relevantan za rješenje spora u glavnom postupku s obzirom na to da Direktiva 2014/42 nije primjenjiva na taj spor, tako da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten. Konkretno, prema mišljenju te komisije, zahtjev za oduzimanje imovine proizlazi iz kaznenog djela iz članka 282. stavka 2. Kaznenog zakonika. Međutim, to kazneno djelo nije obuhvaćeno nijednim od onih navedenih u članku 3. Direktive 2014/42, kojim se određuje njezino materijalno područje primjene.

24

U tom smislu valja navesti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, za pitanja koja se odnose na tumačenje prava Unije koja postavi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji određuje na vlastitu odgovornost i čiju točnost Sud ne provjerava postoji pretpostavka relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je posve očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili glavnim postupkom, u slučaju kada je problem hipotetski ili kada Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se moglo dati koristan odgovor na upućena pitanja (presude od 24. lipnja 2008., Commune de Mesquer, C‑188/07, EU:C:2008:359, t. 30., i od 19. ožujka 2020., Agro In 2001, C‑234/18, EU:C:2020:221, t. 43. i navedena sudska praksa).

25

Međutim, kao što je to slučaj u ovom predmetu, kada nije očito da tumačenje odredbe prava Unije nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka, prigovor neprimjenjivosti te odredbe na predmet u glavnom postupku ne odnosi se na dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku, već ulazi u meritum pitanja (presuda od 19. ožujka 2020., Agro In 2001, C‑234/18, EU:C:2020:221, t. 44. i navedena sudska praksa).

26

Stoga je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

27

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2014/42 tumačiti na način da se primjenjuje na propis države članice kojim se predviđa da oduzimanje nezakonito stečene imovine nalaže nacionalni sud u okviru ili nakon postupka koji se ne odnosi na utvrđenje jednog ili više kaznenih djela.

28

Najprije valja istaknuti da iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da, za razliku od akata o kojima je riječ u predmetu u kojem je donesena presuda od 19. ožujka 2020., Agro In 2001 (C‑234/18, EU:C:2020:221, t. 47.), kaznena djela za koja se osoba ZV progoni obuhvaćena su pojmom kaznenog djela u smislu konvencije navedene u članku 3. točki (a) Direktive 2014/42.

29

Okolnost da određene zainteresirane stranke pred Sudom tvrde da navedena kaznena djela zapravo nisu obuhvaćena područjem primjene navedene konvencije i da su činjenice iz glavnog postupka nastupile prije stupanja na snagu Direktive 2014/42 ili nakon isteka roka određenog za njezino prenošenje ne može dovesti u pitanje tu pretpostavku.

30

Naime, budući da Sud ne može, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 24. ove presude, provjeriti točnost pravnog i činjeničnog okvira koji je utvrdio sud koji je uputio zahtjev, on mora poći od pretpostavke da se ta direktiva može primijeniti na predmet u glavnom postupku.

31

Međutim, valja provjeriti uređuje li Direktiva 2014/42 oduzimanje predmeta i imovinske koristi koji potječu od nezakonitih radnji koje nalaže sud države članice u okviru ili nakon postupka koji se ne odnosi na utvrđivanje jednog ili više kaznenih djela.

32

U tu svrhu valja podsjetiti na to da se Direktiva 2014/42 temelji na odredbama trećeg dijela glave V. poglavlja 4. UFEU‑a, naslovljenog „Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima” i, konkretnije, na članku 82. stavku 2. i članku 83. stavku 1. UFEU‑a.

33

Te odredbe dopuštaju Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije da utvrde minimalna pravila, s jedne strane, u mjeri u kojoj je to potrebno radi olakšavanja uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka te policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s prekograničnim elementima i, s druge strane, o definiranju kaznenih djela i sankcija u području osobito teškog kriminaliteta s prekograničnim elementima koji proizlaze iz prirode ili učinka takvih kaznenih djela ili iz posebne potrebe njihova zajedničkog suzbijanja.

34

U tom pogledu, iako bi trebalo biti moguće oduzeti predmete i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom odnosno imovinu čija vrijednost odgovara takvim predmetima ili imovinskoj koristi, iz uvodne izjave 15. te direktive proizlazi da bi to trebalo biti moguće samo u slučaju pravomoćne presude za kazneno djelo, pri čemu se takva pravomoćna presuda također može donijeti i u okviru postupka u odsutnosti.

35

Tako se člankom 4. stavkom 1. Direktive 2014/42 zahtijeva da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi omogućile oduzimanje, u cijelosti ili djelomično, predmeta i imovinske koristi ili imovine čija vrijednost odgovara takvim predmetima ili imovinskoj koristi, podložno pravomoćnoj presudi za kazneno djelo, koja također može proizlaziti iz postupka u odsutnosti.

36

Slijedom toga, uzimajući u obzir ciljeve i tekst odredbi Direktive 2014/42 kao i okolnosti u kojima je ona donesena, treba zaključiti da je ta direktiva, kao i Okvirna odluka 2005/212 na koju se odnosi, u skladu sa svojom uvodnom izjavom 9., akt kojim se države članice obvezuju donijeti minimalna zajednička pravila o oduzimanju predmeta i imovinske koristi pribavljenih kaznenim djelima, kako bi se, među ostalim, olakšalo uzajamno priznavanje sudskih naloga za oduzimanje donesenih u okviru kaznenih postupaka (vidjeti analogijom, kad je riječ o Okvirnoj odluci 2005/212, presudu od 19. ožujka 2020., Agro In 2001, C‑234/18, EU:C:2020:221, t. 56.).

37

Direktiva 2014/42 stoga ne uređuje oduzimanje predmeta i imovinske koristi koji potječu od nezakonitih radnji koje nalaže sud države članice u okviru ili nakon postupka koji se ne odnosi na utvrđivanje jednog ili više kaznenih djela (vidjeti analogijom presudu od 19. ožujka 2020., Agro In 2001, C‑234/18, EU:C:2020:221, t. 57.). Naime, na takvo se oduzimanje ne primjenjuju minimalna pravila utvrđena tom direktivom, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1., te je uređenje takvog oduzimanja stoga u nadležnosti država članica, na koju se poziva u uvodnoj izjavi 22. navedene direktive, da u svojem nacionalnom pravu predvide šire ovlasti.

38

U ovom je slučaju očito da je postupak oduzimanja koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev građanskopravne prirode i da on u unutarnjem pravu postoji usporedno s kaznenopravnim režimom oduzimanja. Točno je da na temelju članka 22. stavka 1. Zakona o oduzimanju imovine iz 2012. takav postupak pokreće Komisija za oduzimanje imovine kada ima saznanja o tome da je osoba optužena za počinjenje određenih kaznenih djela. Međutim, iz elemenata spisa kojima Sud raspolaže proizlazi da se, u skladu s odredbama tog zakona, jednom kada je pokrenut, taj postupak, koji je usredotočen isključivo na navodno nezakonito stečenu imovinu, vodi neovisno o eventualnom kaznenom postupku koji je pokrenut protiv navodnog počinitelja predmetnih kaznenih djela kao i o ishodu takvog postupka, a osobito o mogućoj osudi tog počinitelja (presuda od 19. ožujka 2020., Agro In 2001, C‑234/18, EU:C:2020:221, t. 60.).

39

U tim okolnostima valja utvrditi da se odluka koju sud koji je uputio zahtjev treba donijeti u predmetu u glavnom postupku ne donosi u okviru postupka niti nakon postupka koji se odnosi na jedno ili više kaznenih djela. Usto, oduzimanje koje može naložiti nakon ispitivanja zahtjeva koji mu je podnesen ne ovisi o kaznenoj osudi predmetne osobe. Takav postupak, stoga, nije obuhvaćen područjem primjene Direktive 2014/42 (vidjeti analogijom presudu od 19. ožujka 2020., Agro In 2001, C‑234/18, EU:C:2020:221, t. 61.).

40

To se tumačenje ne može dovesti u pitanje presudom od 14. siječnja 2021., Okražna prokuratura – Haskovo i Apelativna prokuratura – Plovdiv (C‑393/19, EU:C:2021:8), u kojoj je Sud bio uzeo u obzir Okvirnu odluku 2005/212. Naime, predmet u glavnom postupku razlikuje se od predmeta u kojem je donesena ta presuda jer je oduzimanje o kojem je bila riječ u potonjem predmetu bilo predviđeno Kaznenim zakonikom, njegova primjena bila je povezana s počinjenjem tog kaznenog djela, u tom slučaju s krijumčarenjem, te je predmetna osoba bila osuđena za počinjenje navedenog kaznenog djela.

41

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da Direktivu 2014/42 treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na propis države članice kojim se predviđa da oduzimanje nezakonito stečene imovine nalaže nacionalni sud u okviru ili nakon postupka koji se ne odnosi na utvrđivanje jednog ili više kaznenih djela.

42

S obzirom na odgovor na prvo pitanje, na drugo, treće, peto i sedmo pitanje nije potrebno odgovoriti.

43

Svojim četvrtim i šestim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev od Suda traži tumačenje Povelje i, konkretnije, njezinih članaka 17. i 48.

44

Međutim, na temelju članka 51. stavka 1. Povelje, njezine se odredbe odnose na države članice samo kada provode pravo Unije, a prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojam „provedba prava Unije” u smislu te odredbe pretpostavlja postojanje određenog stupnja povezanosti, između akta prava Unije i predmetne nacionalne mjere, koji nadilazi sličnost obuhvaćenih područja ili neizravne učinke jednog područja na drugo, uzimajući u obzir kriterije za ocjenu koje je definirao Sud (presuda od 22. travnja 2021., Profi Credit Slovakia, C‑485/19, EU:C:2021:313, t. 37. i navedena sudska praksa).

45

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točke 41. ove presude, postupak oduzimanja o kojemu je riječ u glavnom postupku nije obuhvaćen područjem primjene Direktive 2014/42, tako da se ne može smatrati da se bugarskim zakonodavstvom koje uređuje taj postupak provodi pravo Unije.

46

U tim okolnostima, budući da Povelja nije primjenjiva na glavni postupak, Sud nije nadležan odgovoriti na četvrto i šesto pitanje (vidjeti u tom smislu rješenje od 2. srpnja 2020., S. A. D. Maler und Anstreicher, C‑256/19, EU:C:2020:523, t. 32. do 34. i navedenu sudsku praksu).

47

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Direktivu 2014/42/ЕU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na propis države članice kojim se predviđa da oduzimanje nezakonito stečene imovine nalaže nacionalni sud u okviru ili nakon postupka koji se ne odnosi na utvrđivanje jednog ili više kaznenih djela.