–

za Atresmedia Corporación de Medios de Comunicación SA, C. Aguilar Fernández, L. J. Vidal Calvo i M. González Gordon, abogados,

–

za Asociación de Gestión de Derechos Intelectuales (AGEDI), J. J. Marín López, abogado,

–

za Artistas Intérpretes o Ejecutantes, Sociedad de Gestión de España (AIE), A. López Sánchez, abogado,

–

za španjolsku vladu, u početku A. Rubio González, a zatim S. Jiménez García, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, É. Gippini Fournier i J. Samnadda, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 8. stavka 2. Direktive Vijeća 92/100/EEZ od 19. studenoga 1992. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva (SL 1992., L 346, str. 61.) i članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva (SL 2006., L 376, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 218.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Atresmedia Corporación de Medios de Comunicación SA (u daljnjem tekstu: Atresmedia), poduzetnika koji je vlasnik više televizijskih kanala, s jedne strane, te Asociación de Gestión de Derechos Intelectuales (AGEDI) i Artistas Intérpretes, Ejecutantes, Sociedad de Gestión de España (AIE), subjekata koji upravljaju pravima intelektualnog vlasništva proizvođača fonograma i takvim pravima umjetnika izvođača, s druge strane, u pogledu isplate društva Atresmedia jedinstvene pravične naknade zbog emitiranja na televizijskim kanalima kojima ono upravlja audiovizualnih djela u koja su ugrađeni fonogrami.

3

Člankom 31. stavkom 2. točkom (a) Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 1155., str. 331.) propisuje se:

„U svrhu tumačenja ugovora, osim teksta, uključujući preambulu i priloge, kontekst obuhvaća:

[…]”

4

Europska unija nije stranka Međunarodne konvencije za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju, sklopljene u Rimu 26. listopada 1961. (u daljnjem tekstu: Rimska konvencija), za razliku od svih država članica Unije, osim Republike Malte.

5

Člankom 3. navedene konvencije propisuje se:

„Za potrebe ove Konvencije:

[…]

[…]

[…]”

6

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) donijela je 20. prosinca 1996. Ugovor o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo i Ugovor o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (u daljnjem tekstu: WPPT). Ti su ugovori odobreni u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. o odobrenju, u ime Zajednice, Ugovora o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo i Ugovora o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (SL 2000., L 89, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 122., str. 77.) te su u odnosu na Uniju stupili na snagu 14. ožujka 2010.

7

Člankom 2. točkom (b) WPPT‑a propisuje se:

„Za potrebe ovog Ugovora:

[…]

8

Diplomatska konferencija o određenim pitanjima autorskog prava i srodnih prava od 20. prosinca 1996. donijela je sljedeću zajedničku izjavu u vezi s člankom 2. točkom (b) WPPT‑a:

„Dogovoreno je da definicija fonograma u članku 2. točki (b) ne podrazumijeva da na prava na fonogramu na bilo koji način može utjecati njegovo ugrađivanje u kinematografsko ili drugo audiovizualno djelo.”

9

Sedma i deseta uvodna izjava Direktive 92/100 glasile su:

„budući da stvaralački i umjetnički rad autora i umjetnika izvođača zahtijevaju odgovarajući dohodak kao temelj za daljnji stvaralački i umjetnički rad, a ulaganja koja su potrebna posebno za proizvodnju fonograma i filmova izričito su visoka i rizična; da je mogućnost osiguranja takva dohotka i povrata takva ulaganja moguće učinkovito jamčiti samo odgovarajućom pravnom zaštitom nositelja prava;

[…]

budući da bi zakonodavstva država članica trebalo uskladiti tako da ona ne budu u suprotnosti s međunarodnim konvencijama na kojima se temelje autorsko pravo i srodna prava mnogih država članica.” [neslužbeni prijevod]

10

Člankom 8. navedene direktive, naslovljenim „Radiodifuzijsko emitiranje i priopćavanje javnosti”, u stavku 2. propisivalo se:

„Države članice moraju predvidjeti pravo kojim će se osigurati plaćanje jedinstvene pravične naknade od strane korisnika, ako se fonogram izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak takva fonograma koristi za bežično radiodifuzijsko emitiranje ili za bilo kakvo priopćavanje javnosti, te raspodjelu takve naknade između odnosnih umjetnika izvođača i proizvođača fonograma. Države članice mogu, u slučaju nepostojanja sporazuma između umjetnika izvođača i proizvođača fonograma, utvrditi uvjete u vezi s raspodjelom takve naknade.” [neslužbeni prijevod]

11

Direktiva 92/100 kodificirana je i stavljena izvan snage Direktivom 2006/115.

12

Člankom 2. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.) određuje se:

„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:

[…]”

13

Uvodne izjave 5. i 7. Direktive 2006/115 glase:

[…]

14

Tekst članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115 istovjetan je tekstu članka 8. stavka 2. Direktive 92/100.

15

Člankom 108. stavkom 4. Real Decreta Legislativo 1/1996, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley de Propiedad Intelectual, regularizando, aclarando y armonizando las disposiciones legales vigentes sobre la materia (Kraljevska zakonodavna uredba 1/1996 o odobravanju kodificiranog teksta Zakona o intelektualnom vlasništvu kojim se utvrđuju, pojašnjavaju i usklađuju zakonske odredbe na snazi u tom području) od 12. travnja 1996. (BOE br. 97 od 22. travnja 1996., str. 14369.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: LPI), određuje se:

„Korisnici fonograma izdanog u komercijalne svrhe ili umnoženog primjerka takva fonograma koji se koristi za bilo kakvo priopćavanje javnosti obvezni su platiti jedinstvenu pravičnu naknadu umjetnicima izvođačima i proizvođačima fonograma, koji je međusobno dijele. U slučaju nepostojanja sporazuma između njih o toj raspodjeli naknade, ona se dijeli na jednake dijelove […]”

16

Člankom 114. stavkom 1. LPI‑ja predviđa se:

„Fonogram znači svaka isključivo zvučna fiksacija zvukova izvedbe ili drugih zvukova.”

17

Tekst članka 116. stavka 2. LPI‑ja, koji se nalazi u glavi u kojoj se uređuju prava proizvođača fonograma, istovjetan je tekstu njegova članka 108. stavka 4.

18

Subjekti AGEDI i AIE podnijeli su 29. srpnja 2010. pred Juzgadom de lo Mercantil núm. 4 Bis de Madrid (Trgovački sud u Madridu, Španjolska) tužbu protiv društva Atresmedia radi isplate naknade zbog radnji priopćavanja javnosti fonograma izdanih u komercijalne svrhe ili njihovih umnoženih primjeraka od 1. lipnja 2003. do 31. prosinca 2009. na televizijskim kanalima kojima upravlja društvo Atresmedia i zbog neovlaštenog reproduciranja fonograma u svrhu provođenja navedenih radnji priopćavanja javnosti.

19

Budući da je Juzgado de lo Mercantil de Madrid (Trgovački sud u Madridu) tu tužbu proglasio neosnovanom, subjekti AGEDI i AIE podnijeli su žalbu protiv presude tog suda pred Audiencijom Provincial de Madrid (Provincijski sud u Madridu, Španjolska), koja je ukinula tu presudu i u potpunosti prihvatila njihov zahtjev.

20

Društvo Atresmedia protiv presude Audiencije Provincial de Madrid (Provincijski sud u Madridu) podnijelo je žalbu u kasacijskom postupku pred sudom koji je uputio zahtjev.

21

Taj sud ističe da se žalba odnosi isključivo na pitanje daje li priopćavanje javnosti audiovizualnih djela koje je izvršilo društvo Atresmedia na svojim televizijskim kanalima pravo na jedinstvenu pravičnu naknadu predviđenu u španjolskom pravu u članku 108. stavku 4. i članku 116. stavku 2. LPI‑ja, koji u pravu Unije odgovaraju članku 8. stavku 2. Direktive 92/100 i članku 8. stavku 2. Direktive 2006/115. Konkretno, navedeni sud navodi da je na njemu da utvrdi mogu li dotični umjetnici izvođači i proizvođači fonograma, od trenutka kada je fonogram izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak tog fonograma ugrađen ili „sinkroniziran” u audiovizualni zapis koji sadržava fiksaciju zvukova iz audiovizualnog djela, zahtijevati tu jedinstvenu pravičnu naknadu.

22

Isti sud dodaje da su, s obzirom na to da subjekti AGEDI i AIE traže od društva Atresmedia naknadu zbog priopćavanja audiovizualnih djela javnosti od 1. lipnja 2003. do 31. prosinca 2009., i Direktiva 92/100 i Direktiva 2006/115 primjenjive rationae temporis u glavnom postupku.

23

U tim je okolnostima Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Najprije valja istaknuti da je u glavnom postupku nesporno da su fonogrami izdani u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerci tih fonograma ugrađeni u audiovizualne zapise koji sadržavaju fiksaciju zvukova iz audiovizualnih djela, pri čemu su ti audiovizualni zapisi naknadno bili priopćeni javnosti na televizijskim kanalima u vlasništvu društva Atresmedia.

25

U tom pogledu, pitanje suda koji je uputio zahtjev ne odnosi se na reproduciranje takvih fonograma prilikom njihova ugrađivanja u navedene audiovizualne zapise. Naime, taj sud pojašnjava da je takvo ugrađivanje provedeno uz odobrenje dotičnih nositelja prava i u zamjenu za naknadu koja im je isplaćena u skladu s primjenjivim ugovornim aranžmanima.

26

Imajući navedeno u vidu, navedeni sud želi znati trebaju li dotični umjetnici izvođači i proizvođači fonograma dobiti jedinstvenu pravičnu naknadu predviđenu člankom 8. stavkom 2. Direktive 92/100 i člankom 8. stavkom 2. Direktive 2006/115 kada su takvi audiovizualni zapisi nakon toga priopćeni javnosti.

27

U tim okolnostima valja smatrati da svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 8. stavak 2. Direktive 92/100 i članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 tumačiti na način da korisnik mora platiti jedinstvenu pravičnu naknadu iz tih odredbi kada priopći javnosti audiovizualni zapis koji sadržava fiksaciju zvukova iz nekog audiovizualnog djela u koje je ugrađen fonogram ili umnoženi primjerak tog fonograma.

28

Valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive 92/100 i člankom 8. stavkom 2. Direktive 2006/115, države članice moraju predvidjeti pravo kojim će se osigurati plaćanje jedinstvene pravične naknade od strane korisnika, ako se fonogram izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak takva fonograma koristi za bežično radiodifuzijsko emitiranje ili za bilo kakvo priopćavanje javnosti.

29

Kao što je to Sud već imao priliku podsjetiti, ta naknada predstavlja protučinidbu za korištenje komercijalnog fonograma pri takvom radiodifuzijskom emitiranju ili priopćavanju javnosti (vidjeti u tom smislu presude od 6. veljače 2003., SENA, C‑245/00, EU:C:2003:68, t. 37. i od 14. srpnja 2005., Lagardère Active Broadcast, C‑192/04, EU:C:2005:475, t. 50.).

30

Tim odredbama dodjeljuje se stoga osobama koje su njima obuhvaćene pravo kompenzacijske naravi čiji je povod radiodifuzijsko emitiranje ili priopćavanje javnosti izvedbe djela fiksirane na fonogram izdan u komercijalne svrhe ili na umnoženi primjerak takva fonograma (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2020., Recorded Artists Actors Performers, C‑265/19, EU:C:2020:677, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

31

U tim okolnostima važno je utvrditi treba li audiovizualni zapis koji sadržava fiksaciju zvukova iz nekog audiovizualnog djela, poput onoga iz točke 27. ove presude, okvalificirati kao „fonogram” ili „umnoženi primjerak tog fonograma”, u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 92/100 ili članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115.

32

Kao prvo, valja istaknuti da ni direktive 92/100 i 2006/115 ni druge direktive Unije u području autorskog prava ne definiraju pojam „fonogram” niti sadržavaju izričito upućivanje na pravo država članica radi određivanja dosega tog pojma.

33

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja svojeg smisla i dosega u pravilu trebaju u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, kojom prilikom u obzir treba uzeti tekst te odredbe, njezin kontekst i ciljeve propisa kojeg je ona dio (presuda od 8. rujna 2020., Recorded Artists Actors Performers, C‑265/19, EU:C:2020:677, t. 46. i navedena sudska praksa).

34

U tom pogledu valja podsjetiti na to da odredbe Direktive 92/100 i Direktive 2006/115 treba tumačiti s obzirom na međunarodno pravo, a osobito konvencijsko pravo koje se tim instrumentima upravo želi provesti, kao što je to izričito navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 92/100 i u sedmoj uvodnoj izjavi Direktive 2006/115 (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2020., Recorded Artists Actors Performers, C‑265/19, EU:C:2020:677, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

35

Međutim, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 36. svojeg mišljenja, iz obrazloženja Prijedloga direktive Vijeća o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima [COM (90) 586 final], koji je prethodio donošenju Direktive 92/100, proizlazi da se, za potrebe te direktive, imajući u vidu okolnost da su pojmovi korišteni u navedenoj direktivi temeljni pojmovi u području autorskog prava i srodnih prava te da je njihovo značenje već u velikoj mjeri neizravno usklađeno konvencijskim pravom, trebalo osloniti na pojmove iz, među ostalim, Rimske konvencije.

36

Točno je da odredbe te konvencije nisu dio pravnog poretka Unije, s obzirom na to da Unija nije njezina stranka. Međutim, Sud je već imao priliku podsjetiti na to da Rimska konvencija u Uniji proizvodi neizravne učinke (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2012., SCF, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 42. i 50.).

37

U skladu s tekstom članka 3. točke (b) Rimske konvencije, pojam „fonogram” definiran je kao svako „isključivo zvučno” fiksiranje zvukova izvedbe ili drugih zvukova. Iz toga slijedi da tim pojmom ne može biti obuhvaćeno fiksiranje slika i zvukova, s obzirom na to da se takvo fiksiranje ne može okvalificirati kao „isključivo zvučno”.

38

Osim toga, valja podsjetiti na to da pojam „fonogram”, koji se nalazi u članku 8. stavku 2. Direktive 2006/115, koji je bez izmjene zamijenio članak 8. stavak 2. Direktive 92/100, treba tumačiti u skladu s istovjetnim pojmom iz WPPT‑a (vidjeti u tom smislu presude od 15. ožujka 2012., Phonographic Performance (Irska), C‑162/10, EU:C:2012:141, t. 58. i od 8. rujna 2020., Recorded Artists Actors Performers, C‑265/19, EU:C:2020:677, t. 62.), s obzirom na to da odredbe tog ugovora čine sastavni dio pravnog poretka Unije te su stoga primjenjive (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2012., SCF, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 38. i 39.).

39

Upravo je u skladu s člankom 2. točkom (b) WPPT‑a „fonogram” definiran kao „fiksiranje zvukova izvedbe ili drugih zvukova, ili predstavljanja zvukova, osim u obliku fiksiranja zvukova sadržanih u kinematografskim ili drugim audiovizualnim djelima”.

40

U tom pogledu, iz Vodiča o ugovorima o autorskom pravu i autorskom pravu srodnim pravima koji su usvojeni pod okriljem WIPO‑a – interpretativnog dokumenta koji je sastavio WIPO te koji, iako nije pravno obvezujući, ipak pomaže Sudu pri tumačenju WPPT‑a (vidjeti po analogiji, kada je riječ o Bernskoj konvenciji za zaštitu književnih i umjetničkih djela (Akt iz Pariza od 24. srpnja 1971.), u verziji koja je nastala izmjenom od 28. rujna 1979., presudu od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr., C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 201. i navedenu sudsku praksu) – proizlazi da je WPPT‑om aktualizirana definicija „fonograma” iz članka 3. točke (b) Rimske konvencije, što je, među ostalim, imalo „učinak da, u slučajevima u kojima audiovizualna fiksacija nema status djela, fiksaciju zvukova izvedbe ili drugih zvukova ili predstavljanja zvukova ugrađenih u takvu audiovizualnu fiksaciju treba smatrati ‚fonogramom’”, na što je u biti podsjetio i nezavisni odvjetnik u točki 50. svojeg mišljenja.

41

Stoga valja smatrati da i tekst članka 2. točke (b) WPPT‑a i dokument iz prethodne točke isključuju da je fiksacija zvukova ugrađenih u kinematografsko djelo ili drugo audiovizualno djelo obuhvaćena pojmom „fonogram” u smislu te odredbe.

42

Točno je, kao što su to istaknuli subjekti AGEDI i AIE te španjolska vlada, da se Zajedničkom izjavom o članku 2. točki (b) WPPT‑a koju je donijela Diplomatska konferencija o određenim pitanjima autorskog prava i srodnih prava od 20. prosinca 1996., a koja, u skladu s člankom 31. stavkom 2. točkom (a) Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, predstavlja bitan element za tumačenje te odredbe, pojašnjava da „definicija fonograma u članku 2. točki (b) ne podrazumijeva da na prava na fonogramu na bilo koji način može utjecati njegovo ugrađivanje u kinematografsko ili drugo audiovizualno djelo”.

43

Međutim, ta zajednička izjava ne može dovesti u pitanje prethodna razmatranja.

44

Naime, iz navedene zajedničke izjave može se zaključiti da fonogram koji je ugrađen u kinematografsko djelo ili drugo audiovizualno djelo gubi svoje svojstvo „fonograma” jer postaje dio takvog djela a da ta okolnost ipak ni na koji način ne utječe na prava na tom fonogramu u slučaju njegova korištenja neovisno o djelu o kojem je riječ.

45

Uostalom, to je tumačenje potkrijepljeno dokumentom navedenim u točki 40. ove presude, iz kojeg proizlazi da je cilj te iste zajedničke izjave pojasniti da se „fonogrami mogu koristiti u [kinematografskom djelu ili drugom audiovizualnom djelu] samo sklapanjem odgovarajućih ugovornih aranžmana, propisno uzimajući u obzir prava proizvođača fonograma predviđena [WPPT‑om]. Ako se ponovno koriste neovisno o audiovizualnom djelu, treba ih smatrati fonogramima.”

46

U ovom slučaju, s jedne strane, u točki 25. ove presude već je navedeno da je ugrađivanje fonograma o kojima je riječ u glavnom postupku u audiovizualna djela provedeno uz odobrenje dotičnih nositelja prava i u zamjenu za naknadu koja im je isplaćena u skladu s primjenjivim ugovornim aranžmanima. S druge strane, uopće se ne tvrdi da su ti fonogrami ponovno korišteni neovisno o audiovizualnom djelu u koje su ugrađeni.

47

U tim okolnostima valja smatrati da se audiovizualni zapis koji sadržava fiksaciju zvukova iz nekog audiovizualnog djela ne može okvalificirati kao „fonogram” u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 92/100 ili članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115.

48

Kao drugo, kad je riječ o pojmu „umnoženi primjerak […] fonograma” u smislu tih odredbi, koji nije definiran navedenim direktivama, a koje ne sadržavaju ni izričito upućivanje na pravo država članica radi definiranja njegova dosega, valja istaknuti da članak 3. točka (e) Rimske konvencije, koji treba uzeti u obzir zbog razloga navedenih u točkama 34. do 36. ove presude, „umnožavanje” definira kao „izradu jednog ili više primjeraka fiksiranja”.

49

Međutim, valja utvrditi da se ta definicija odnosi na radnju reproduciranja fiksacije o kojoj je riječ, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 71. svojeg mišljenja.

50

Takva radnja, koja je predmet prava preventivne naravi iz članka 2. Direktive 2001/29, nije predmet odredbi članka 8. stavka 2. Direktive 92/100 i članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115, kojima se ne predviđa takvo pravo preventivne naravi, nego pravo kompenzacijske naravi, čiji je povod, kao što je to navedeno u točki 30. ove presude, priopćavanje javnosti izvedbe djela fiksiranog na fonogram ili na njegov umnoženi primjerak, pri čemu takav umnoženi primjerak, u kontekstu tih odredbi, treba smatrati primjerkom fonograma proizišlim iz takve radnje reproduciranja.

51

Međutim, s obzirom na to da se, zbog razloga navedenih u točkama 34. do 41. ove presude, audiovizualni zapis koji sadržava fiksaciju zvukova iz nekog audiovizualnog djela ne može okvalificirati kao „fonogram” u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 92/100 ili članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115, takav zapis ne može, zbog istih razloga, biti ni primjerak tog fonograma i stoga biti obuhvaćen pojmom „umnoženi primjerak” navedenog fonograma u smislu tih odredbi.

52

U tim okolnostima valja smatrati da se audiovizualni zapis koji sadržava fiksaciju zvukova iz nekog audiovizualnog djela ne može okvalificirati kao „fonogram” ili „umnoženi primjerak tog fonograma” u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 92/100 ili članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115.

53

Iz toga slijedi da priopćavanje javnosti takvog zapisa ne daje pravo na naknadu predviđenu tim odredbama.

54

Valja dodati da takvo tumačenje ne povređuje ciljeve Direktive 92/100 ili Direktive 2006/115, koji su navedeni u sedmoj uvodnoj izjavi Direktive 92/100 i u petoj uvodnoj izjavi Direktive 2006/115, odnosno osiguravanje kontinuiteta stvaralačkog i umjetničkog rada autora i umjetnika izvođača, propisivanjem usklađene pravne zaštite kojom se jamči mogućnost primanja odgovarajućeg dohotka i povrata ulaganja te omogućavanje na taj način postizanja odgovarajuće ravnoteže između interesa umjetnika izvođača i proizvođača fonograma da dobiju naknadu po osnovi emitiranja određenog fonograma, s jedne strane, i interesa trećih osoba da mogu provesti radiodifuzijsko emitiranje tog fonograma ili ga priopćiti javnosti pod razumnim uvjetima (vidjeti u tom smislu presudu od 6. veljače 2003., SENA, C‑245/00, EU:C:2003:68, t. 36.).

55

Naime, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku ti se ciljevi moraju postići sklapanjem, prilikom ugrađivanja fonograma ili umnoženih primjeraka tih fonograma u dotična audiovizualna djela, odgovarajućih ugovornih aranžmana između nositelja prava na fonogramima i proizvođača takvih djela, tako da se naknada za srodna prava na fonogramima prilikom takvog ugrađivanja ostvaruje takvim ugovornim aranžmanima.

56

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 8. stavak 2. Direktive 92/100 i članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 treba tumačiti na način da korisnik ne mora isplatiti jedinstvenu pravičnu naknadu iz tih odredbi kada javnosti priopći audiovizualni zapis koji sadržava fiksaciju zvukova iz nekog audiovizualnog djela u koje je ugrađen fonogram ili umnoženi primjerak tog fonograma.

57

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 8. stavak 2. Direktive Vijeća 92/100/EEZ od 19. studenoga 1992. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva i članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva treba tumačiti na način da korisnik ne mora isplatiti jedinstvenu pravičnu naknadu iz tih odredbi kada javnosti priopći audiovizualni zapis koji sadržava fiksaciju zvukova iz nekog audiovizualnog djela u koje je ugrađen fonogram ili umnoženi primjerak tog fonograma.