1

Svojom žalbom Bank Refah Kargaran traži djelomično ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 10. prosinca 2018., Bank Refah Kargaran/Vijeće (T‑552/15, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2018:897), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu predmet koje je bio zahtjev za naknadu štete na temelju članka 268. UFEU‑a koju je pretrpio zbog donošenja mjera ograničavanja protiv njega.

2

Okolnosti spora iznesene su u točkama 1. do 13. pobijane presude na sljedeći način:

3

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 25. rujna 2015. žalitelj je pokrenuo postupak u kojem je tražio da se Uniji naloži naknada štete koja proizlazi iz donošenja i zadržavanja mjera ograničavanja koje se odnose na njega – a koje su poništene poništavajućom presudom – isplatom iznosa od 68651318 eura, uvećanog za zakonske zatezne kamate, na osnovi imovinske štete i iznosa od 52547415 eura, uvećanog za zakonske zatezne kamate, na osnovi neimovinske štete, kao i da, podredno, Opći sud utvrdi da svi iznosi ili dio iznosa koji se traže na osnovi neimovinske štete proizlaze iz imovinske štete.

4

Pobijanom presudom Opći sud je u cijelosti odbio tužbu i naložio žalitelju snošenje troškova.

5

Kao prvo, u točkama 25. do 32. pobijane presude Opći sud je po službenoj dužnosti ispitao svoju nadležnost za odlučivanje o tužbi za naknadu štete u pogledu odluka 2010/413, 2010/644 i 2011/783, donesenih u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP).

6

U tom pogledu Opći sud je u točki 27. pobijane presude naveo da žalitelj nije razlikovao između, s jedne strane, odgovornosti Unije koja proizlazi iz donošenja odluka 2010/413, 2010/644 i 2011/783 u okviru ZVSP‑a i, s druge strane, odgovornosti koja proizlazi iz donošenja Uredbi br. 961/2010 i 267/2012 kao i Provedbene uredbe br. 1245/2011.

7

Opći sud je u točki 30. pobijane presude utvrdio da iz članka 24. stavka 1. drugog podstavka šeste rečenice UEU‑a i članka 275. prvog stavka UFEU‑a proizlazi da sud Unije načelno nije nadležan kad je riječ o odredbama primarnog prava koje se odnose na ZVSP, niti za pravne akte donesene na njihovoj osnovi, te da je sud Unije samo iznimno, u skladu s člankom 275. drugim stavkom UFEU‑a, nadležan u području ZVSP‑a. Opći sud je dodao da ta nadležnost obuhvaća, s jedne strane, nadzor poštovanja članka 40. UEU‑a i, s druge strane, tužbe za poništenje koje pojedinci podnose pod uvjetima utvrđenima u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a protiv mjera ograničavanja koje je Vijeće donijelo u okviru ZVSP‑a te da, nasuprot tomu, članak 275. drugi stavak UFEU‑a sudu Unije ne daje nikakvu nadležnost za tužbe za naknadu štete. Opći sud je iz toga zaključio da tužba za naknadu štete koja je navodno pretrpljena zbog donošenja akta u području ZVSP‑a nije u njegovoj nadležnosti.

8

Opći sud je u točki 31. pobijane presude utvrdio da je, nasuprot tomu, nadležan za zahtjev za naknadu štete koju je navodno pretrpjela osoba ili subjekt zbog mjera ograničavanja donesenih u odnosu na njih, u skladu s člankom 215. UFEU‑a.

9

Opći sud je iz toga zaključio, u točki 32. pobijane presude, da nije nadležan za žaliteljev zahtjev s obzirom na to da se njime tražila naknada štete koju je navodno pretrpio zbog mjera ograničavanja predviđenih odlukama 2010/413, 2010/644 i 2011/783 i da je nadležan za odlučivanje o tužbi samo u dijelu u kojem se ona odnosi na uspostavu izvanugovorne odgovornosti Unije na temelju Uredbi br. 961/2010 i 267/2012 kao i Provedbene uredbe br. 1245/2011.

10

Kao drugo, kad je riječ o ispitivanju osnovanosti tužbe za naknadu štete u pogledu uredbi navedenih u prethodnoj točki, Opći sud je provjerio je li ispunjen uvjet nezakonitosti spornog postupanja Vijeća.

11

Kao prvo, Opći sud je u točki 41. pobijane presude naveo da je poništavajućom presudom poništio uvrštenje žaliteljeva imena na popise koji se nalaze u Prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom br. 1245/2011, i u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012 na osnovi prigovora koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja utvrdivši da razlog tog uvrštavanja nije dovoljno precizan.

12

U tom je pogledu Opći sud u točki 43. pobijane presude utvrdio da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, povreda obveze obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a ne može sama po sebi dovesti do uspostave odgovornosti Unije.

13

Opći sud je u točki 45. pobijane presude dodao da je poništavajućom presudom poništio mjere ograničavanja koje su se odnosile na žalitelja na osnovi povrede obveze obrazlaganja, ali da se nije izjasnio o njihovoj osnovanosti. Naveo je da je nezakonitost utvrđena presudom od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (T‑384/11, EU:T:2014:986), potvrđena u žalbenom postupku presudom od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402), stoga drukčije prirode i da s obzirom na to da se Opći sud u toj presudi nije izjasnio o povredi obveze obrazlaganja Vijeća, žalitelj iz toga nije mogao izvući argument o postojanju dovoljno ozbiljne povrede prava Unije u ovom slučaju.

14

Kao drugo, Opći sud je u točki 49. pobijane presude naveo da je žalitelj uputio na točku 82. poništavajuće presude u kojoj je Opći sud potvrdio da je Vijeće povrijedilo obvezu da žalitelja u njegovu svojstvu zainteresiranog subjekta obavijesti o elementima koje mu stavlja na teret u vezi s razlozima za mjere zamrzavanja financijskih sredstava donesene protiv njega. Opći sud ipak je utvrdio da tu tvrdnju treba tumačiti s obzirom na žaliteljev argument naveden u točki 68. navedene poništavajuće presude u skladu s kojim nedostatnost obrazloženja nije otklonjena dokumentima koje je Vijeće naknadno dostavilo. Opći sud je u točki 50. pobijane presude dodao da ta tvrdnja nije takva da sama po sebi može dokazati postojanje dovoljno ozbiljne povrede prava obrane.

15

Usto, Opći sud je u točki 51. pobijane presude naglasio da s obzirom na to da je žalitelj podnio tužbu protiv mjera ograničavanja koje su se na njega odnosile i s obzirom na to da je Opći sud poništio te mjere poništavajućom presudom, on se u ovom slučaju ne može pozivati na postojanje dovoljno ozbiljne povrede njegova prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

16

Kao treće, Opći sud je u točkama 52. do 58. pobijane presude ispitao argument koji je žalitelj iznio u svojoj replici u skladu s kojim Vijeće, time što je nezakonito uvrstilo njegovo ime na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, nije primijenilo kriterij za koji tvrdi da ga je primijenilo – odnosno onaj u pogledu subjekata koji su pomogli osobama ili subjektima za koje je određeno da izbjegavaju ili krše odredbe predviđene određenim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda ili Odlukom 2010/413 – jer razlog za uvrštenje njegova imena, odnosno preuzimanje poslovanja društva Bank Melli Iran, ne odgovara tom kriteriju.

17

U tom je pogledu Opći sud u točki 55. pobijane presude utvrdio da su se tužbeni razlog i argumenti izneseni u tužbi kojima se nastoji dokazati postojanje dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojim se pojedincima dodjeljuju prava koja bi mogla dovesti do uspostave odgovornosti Unije temeljili samo na nezakonitostima koje je Opći sud navodno utvrdio u poništavajućoj presudi i da se, kad je riječ o tim nezakonitostima, žalitelj u stadiju tužbe nije pozivao na navodnu nezakonitost koja se temelji na neusklađenosti razloga za uvrštenje njegova imena na popise osoba na koje se odnose mjere ograničavanja s kriterijem koji je primijenilo Vijeće.

18

Opći sud je u točkama 56. i 57. pobijane presude dodao da se, osim toga, argument koji je žalitelj naveo u svojoj replici razlikovao od onog iz tužbe zbog toga što se nije temeljio na povredi obveze obrazlaganja nego na osporavanju osnovanosti razloga za njegovo uvrštavanje i da se žaliteljev argument iz replike prema tome nije mogao smatrati proširenjem tužbenog razloga navedenog u tužbi. Opći sud je, u točki 58. pobijane presude, iz toga zaključio da taj argument, s obzirom na to da ga je žalitelj iznio tek u stadiju replike i da se ne nadovezuje ni na koji razlog ili argument iznesen u tužbi, treba kvalificirati kao nov razlog te ga prema tome odbaciti kao nedopušten.

19

Kao četvrto, Opći sud je u točkama 59. i 60. pobijane presude zaključio da uvjet za uspostavu odgovornosti Unije u pogledu nezakonitosti spornog postupanja Vijeća nije ispunjen u ovom slučaju i da, prema tome, tužbu treba odbiti a da pritom nije nužno ispitivati ostale uvjete za uspostavu takve odgovornosti.

20

Svojom žalbom žalitelj od Suda zahtijeva da:

21

Vijeće od Suda zahtijeva da:

22

Komisija od Suda zahtijeva da:

23

Uvodno valja navesti da je Opći sud u točki 32. pobijane presude po službenoj dužnosti ustanovio da nije nadležan za žaliteljev zahtjev za naknadu štete u dijelu u kojem se taj zahtjev odnosio na naknadu štete koju je navodno pretrpio zbog mjera ograničavanja predviđenih odlukama koje proizlaze iz ZVSP‑a, a koje se temelje na članku 29. UEU‑a (u daljnjem tekstu: odluke ZVSP‑a).

24

Žalitelj ne osporava to utvrđenje kao takvo iako u svojoj žalbi traži da se pobijana presuda u cijelosti ukine, uključujući dio presude u kojem se odbija zahtjev za naknadu štete koju je navodno pretrpio zbog mjera ograničavanja predviđenih odlukama ZVSP‑a.

25

Međutim, budući da je pitanje nadležnosti Suda Europske unije za odlučivanje u postupku kogentne naravi, takvo pitanje Sud može ispitati u svakom stadiju postupka, čak i po službenoj dužnosti (presuda od 12. studenoga 2015., Elitaliana/Eulex Kosovo, C‑439/13 P, EU:C:2015:753, t. 37. i navedena sudska praksa).

26

U tom pogledu treba podsjetiti na to da u skladu s člankom 24. stavkom 1. drugim podstavkom zadnjom rečenicom UEU‑a i člankom 275. prvim stavkom UFEU‑a Sud Europske unije načelno nije nadležan za odredbe koje se odnose na ZVSP kao ni za akte donesene na njihovoj osnovi (presude od 24. lipnja 2014., Parlament/Vijeće, C‑658/11, EU:C:2014:2025, t. 69. i od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 60.).

27

Međutim, ugovori izričito propisuju dvije iznimke od tog načela. Naime, s jedne strane, i članak 24. stavak 1. drugi podstavak zadnja rečenica UEU‑a i članak 275. drugi stavak UFEU‑a predviđaju da je Sud Europske unije nadležan za nadzor poštovanja članka 40. UEU‑a. S druge strane, članak 24. stavak 1. drugi podstavak zadnja rečenica UEU‑a tom sudu daje nadležnost za nadzor zakonitosti određenih odluka iz članka 275. drugog stavka UFEU‑a. Potonja odredba predviđa nadležnost navedenog Suda za odlučivanje u postupcima pokrenutima u skladu s uvjetima utvrđenima u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a u kojima se ispituje zakonitost odluka Vijeća, donesenih na temelju odredbi koje se odnose na ZVSP, kojima se predviđaju mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba (presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 60.).

28

U ovom je slučaju poništavajućom presudom Opći sud zbog nedostatnog obrazloženja poništio odluke ZVSP‑a u dijelu u kojem se one odnose na žalitelja kao i uredbe koje se temelje na članku 215. UFEU‑a koje se odnose na mjere ograničavanja i kojima se, iako nisu obuhvaćene ZVSP‑om, provode navedene odluke. U svojoj tužbi za naknadu štete nakon poništavajuće presude žalitelj nije razlikovao između, s jedne strane, odgovornosti Unije koja proizlazi iz tih odluka ZVSP‑a i, s druge strane, odgovornosti koja proizlazi iz tih uredbi.

29

Međutim, nesporno je da je – kao što je to Opći sud uostalom pravilno utvrdio, u bitnome, u točki 31. pobijane presude – Sud Europske unije nadležan za zahtjev za naknadu štete koju je žalitelj navodno pretrpio zbog mjera ograničavanja koje su navedenim uredbama predviđene protiv njega.

30

Tako je Sud već primijenio uvjete koji se odnose na uspostavu izvanugovorne odgovornosti Unije nakon poništenja uredbi koje su se temeljile na članku 215. UFEU‑a, osobito u presudi od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402).

31

Osim toga, točno je da članak 275. UFEU‑a izričito ne spominje nadležnost Suda Europske unije za odlučivanje o šteti koja je navodno pretrpljena zbog mjera ograničavanja predviđenih odlukama ZVSP‑a.

32

Međutim, s jedne strane, članak 24. stavak 1. drugi podstavak zadnja rečenica UEU‑a i članak 275. prvi stavak UFEU‑a uvode odstupanje od pravila o općoj nadležnosti koja se člankom 19. UEU‑a daje Sudu Europske unije za osiguranje poštovanja prava prilikom tumačenja i primjene ugovora. Posljedično, navedeni članak 24. stavak 1. i članak 275. prvi stavak treba usko tumačiti (presude od 24. lipnja 2014., Parlament/Vijeće, C‑658/11, EU:C:2014:2025, t. 70., i od 19. srpnja 2016., H/Vijeće i dr., C‑455/14 P, EU:C:2016:569, t. 40.).

33

Zatim, tužba za naknadu štete autonomno je pravno sredstvo koje ima posebnu funkciju u sustavu pravnih sredstava i ovisi o pretpostavkama za primjenu koje su određene uzimajući u obzir njegovu posebnu svrhu (presude od 28. travnja 1971., Lütticke/Komisija, 4/69, EU:C:1971:40, t. 6., i od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće, C‑123/18 P, EU:C:2019:694, t. 40.).

34

S druge strane, tužbu za naknadu štete treba ocjenjivati s obzirom na cjelokupan sustav sudske zaštite pojedinaca uveden ugovorima (vidjeti u tom smislu presude od 5. prosinca 1979., Amylum i Tunnel Refineries/Vijeće i Komisija, 116/77 i 124/77, EU:C:1979:273, t. 14., i od 12. travnja 1984., Unifrex/Komisija i Vijeće, 281/82, EU:C:1984:165, t. 11.), s obzirom na to da ta tužba pridonosi djelotvornosti te zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2006., Reynolds Tobacco i dr./Komisija, C‑131/03 P, EU:C:2006:541, t. 82. i 83.).

35

U tom pogledu iz članka 2. UEU‑a, koji je dio općih odredbi UEU‑a, kao i članka 21. UEU‑a o vanjskom djelovanju Unije, na koji upućuje članak 23. UEU‑a o ZVSP‑u, proizlazi da se Unija osobito temelji na vrijednosti vladavine prava (presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 72. i navedena sudska praksa).

36

Nadalje, članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojim se potvrđuje načelo djelotvorne sudske zaštite, u svojem prvom stavku zahtijeva da svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima tim člankom. Sâmo postojanje djelotvornog sudskog nadzora radi osiguranja poštovanja Unijinih pravnih odredaba svojstveno je postojanju vladavine prava (presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 73. i navedena sudska praksa).

37

Međutim, kao što je to navedeno u točkama 29. i 30. ove presude, Sud Europske unije nadležan je za odlučivanje o tužbi za naknadu štete ako se ona odnosi na mjere ograničavanja predviđene uredbama koje se temelje na članku 215. UFEU‑a.

38

Taj članak, koji povezuje ciljeve UEU‑a u području ZVSP‑a i djelovanje Unije koje uključuje gospodarske mjere obuhvaćene UFEU‑om, omogućuje da Vijeće, odlučujući kvalificiranom većinom na zajednički prijedlog Visokog predstavnika i Komisije, donosi propise radi provedbe mjera ograničavanja ako one ulaze u područje primjene UFEU‑a kao i osobito radi osiguranja njihove ujednačene primjene u svim državama članicama (presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 89.).

39

U tim okolnostima i kao što je to nezavisni odvjetnik u bitnome istaknuo u točkama 67. i 68. svojeg mišljenja, nužna ujednačenost sustava sudske zaštite predviđenog pravom Unije zahtijeva da, kako bi se izbjegla praznina u sudskoj zaštiti fizičkih ili pravnih osoba na koje se ta zaštita odnosi, Sud Europske unije također bude nadležan za odlučivanje o šteti koja je navodno pretrpljena zbog mjera ograničavanja predviđenih odlukama ZVSP‑a.

40

Naposljetku, ne može se prihvatiti navod Vijeća u skladu s kojim, s obzirom na to da uredbe koje se temelje na članku 215. UFEU‑a u bitnome preuzimaju tekst odluka kojima je pravna osnova članak 29. UEU‑a, nadležnost Suda Europske unije za odlučivanje o šteti koja je navodno pretrpljena zbog mjera ograničavanja donesenih na temelju članka 215. UFEU‑a osigurava potpunu sudsku zaštitu fizičkih ili pravnih osoba na koje se te mjere odnose.

41

Naime, kao što to priznaje sâmo Vijeće, moguće je da odluke ZVSP‑a i uredbe koje se temelje na članku 215. UFEU‑a koje su namijenjene njihovoj provedbi ne budu materijalno istovjetne. Osobito kad je riječ o fizičkim osobama, ograničenja ulaska na teritorij država članica mogu biti obuhvaćena odlukama ZVSP‑a a da nisu nužno preuzeta uredbama koje se temelje na članku 215. UFEU‑a.

42

Osim toga, javno imenovanje osoba na koje se odnose mjere ograničavanja popraćeno je sramoćenjem i nepovjerenjem (vidjeti u tom smislu presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija, C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 70. i navedenu sudsku praksu), tako da se ne može isključiti da te mjere mogu biti uzrok štete i da mogu opravdati podnošenje tužbe za njezinu naknadu.

43

Stoga načelo djelotvorne sudske zaštite osoba ili subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja zahtijeva da, kako bi ta zaštita bila potpuna, Sud Europske unije može odlučivati o tužbi za naknadu štete koju podnose te osobe ili subjekti i kojima se traži naknada štete koju su uzrokovale mjere ograničavanja predviđene odlukama ZVSP‑a.

44

Prema tome, valja utvrditi da su Opći sud i, u slučaju žalbe, Sud nadležni za odlučivanje o tužbi za naknadu štete u mjeri u kojoj se njome traži naknada štete koja je navodno pretrpljena zbog mjera ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba predviđenih odlukama ZVSP‑a.

45

To utvrđenje nije dovedeno u pitanje argumentom Vijeća iz presuda od 27. veljače 2007., Gestoras Pro Amnistía i dr./Vijeće (C‑354/04 P, EU:C:2007:115, t. 46.) i od 27. veljače 2007., Segi i dr./Vijeće (C‑355/04 P, EU:C:2007:116, t. 46.). Iz tih presuda proizlazi da u okviru ugovora koji su tada bili na snazi, članak 35. UEU‑a Sudu Europske unije nije davao nikakvu nadležnost za tužbu za naknadu štete kad je riječ o glavi VI. UEU‑a u verziji prije Ugovora iz Lisabona, pod naslovom „Odredbe o policijskoj i pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima”.

46

Vijeće se poziva na presudu od 27. veljače 2007., Segi i dr./Vijeće (C‑355/04 P, EU:C:2007:116, t. 50. i 56.), kako bi utemeljilo tvrdnju da treba primijeniti isto tumačenje kad je riječ o ZVSP‑u, koji je bio predmet poglavlja V. UEU‑a u verziji prije Ugovora iz Lisabona, s obzirom na to da su države članice jedine nadležne za tužbe za naknadu štete u tom području.

47

U tom pogledu valja navesti da se struktura ugovora promijenila u odnosu na onu koja je postojala na datum nastanka činjenica o kojima je riječ u predmetima u kojima su donesene presude navedene u točki 45. ove presude. Nakon toga je Ugovor iz Lisabona, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009., okončao razdvajanje koje je ranije postajalo između Europske zajednice i Europske unije davanjem Uniji jedinstvene pravne osobnosti iz članka 47. UEU‑a. To se, među ostalim, manifestiralo uključivanjem odredbi koje se odnose na ZVSP u opći okvir prava Unije, pri čemu je ta politika ipak podvrgnuta posebnim pravilima i postupcima, kako to proizlazi iz članka 24. UEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 91.).

48

Iz te nove strukture proizlazi da, u svrhu ocjene stvarnog dosega nadležnosti Suda Europske unije u području ZVSP‑a nisu nimalo relevantne odredbe UEU‑a o nadležnostima te institucije koje su bile primjenjive prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona kao i slijedom toga, presude na koje se poziva Vijeće.

49

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 30. pobijane presude utvrdio da tužba za naknadu štete koju je navodno pretrpjela fizička ili pravna osoba zbog mjera ograničavanja predviđenih odlukama ZVSP‑a nije u njegovoj nadležnosti.

50

Međutim, valja podsjetiti na to da, ako obrazloženje odluke Općeg suda sadržava povredu prava Unije, ali je njezina izreka osnovana iz drugih pravnih razloga, takva povreda nema za posljedicu ukidanje te odluke pa valja zamijeniti obrazloženje (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 75.).

51

U ovom je slučaju nesporno da su poništavajućom presudom zbog istih razloga poništene odluke ZVSP‑a kao i uredbe koje se temelje na članku 215. UFEU‑a, da žalitelj u okviru svoje tužbe za naknadu štete nije razlikovao između izvanugovorne odgovornosti koja proizlazi iz tih odluka i odgovornosti koja proizlazi iz tih uredbi te da je pobijanom presudom Opći sud u cijelosti odbio tu tužbu.

52

U tim okolnostima valja smatrati da pogreška koja se tiče prava utvrđena u točki 49. ove presude ne utječe na izreku pobijane presude pod pretpostavkom da se nijednim od žalbenih razloga ne dovede u pitanje ocjena Općeg suda u pogledu osnovanosti tužbe za naknadu štete.

53

Prvi žalbeni razlog temelji se na tome da nedostatnost obrazloženja akata koji su poništeni poništavajućom presudom čini dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila Unije kojim se dodjeljuju prava pojedincima.

54

Žalitelj ističe da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava time što je u točki 43. pobijane presude utvrdio da povreda obveze obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a sama po sebi nije takva da dovodi do uspostave odgovornosti Unije.

55

Naime, sudska praksa na kojoj je Opći sud utemeljio svoju odluku nije relevantna s obzirom na to da se odnosi na regulatorne akte, a ne na mjere ograničavanja pojedinačnog dosega koje su, kao u ovom slučaju, znatno utjecale na prava i slobode dotičnih osoba.

56

Osim toga, obveza obrazlaganja glavni je element dobrog sudovanja. U tom smislu Sud je utvrdio temeljni značaj načela poštovanja prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu u svim postupcima koji bi mogli dovesti do pojedinačnih sankcija sa štetnim učincima, među ostalim u presudi od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija (C‑3/06 P, EU:C:2007:88, t. 68.). Takva je obveza još važnija kad je riječ o odlukama koje, kao u slučaju pojedinačnih mjera ograničavanja, samim svojim predmetom uzrokuju štetu.

57

Naposljetku, podredno, žalitelj prigovara Općem sudu da je utvrdio da mu njegova službena dužnost ne nameće da provede in concreto procjenu ozbiljnosti navodne povrede kako bi ocijenio čini li ona dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila Unije kojim se dodjeljuju prava pojedincima.

58

Vijeće i Komisija osporavaju te argumente.

59

U točki 43. pobijane presude Opći sud je utvrdio da u skladu s ustaljenom sudskom praksom povreda obveze obrazlaganja sama po sebi ne dovodi do uspostave odgovornosti Unije.

60

Žalitelj ističe da se ta sudska praksa primjenjuje samo u slučaju postojanja regulatornog akta koji sadržava nedostatno obrazloženje.

61

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, kad je riječ o sustavu pravnih sredstava, cilj obrazloženja akata opće primjene omogućiti Sudu izvršenje njegove kontrole zakonitosti u okviru članka 263. UFEU‑a u korist pojedinaca kojima je ta tužba omogućena UFEU‑om (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 1982., Kind/CEE, 106/81, EU:C:1982:291, t. 14.). Nasuprot tomu, eventualno nedostatno obrazloženje akta opće primjene samo po sebi ne dovodi do uspostave odgovornosti Unije (vidjeti u tom smislu presude od 15. rujna 1982., Kind/EEZ, 106/81, EU:C:1982:291, t. 14., i od 30. rujna 2003., Eurocoton i dr./Vijeće, C‑76/01 P, EU:C:2003:511, t. 98.).

62

U istom je smislu Sud naveo da nedostatno obrazloženje akta kojim se uvodi mjera ograničavanja samo po sebi nije takve prirode da dovodi do nastanka izvanugovorne odgovornosti Unije (presuda od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće, C‑123/18 P, EU:C:2019:694, t. 103.). Posljedično, protivno onomu što ističe žalitelj, ta se sudska praksa primjenjuje ne samo na akt opće primjene nego i na akt kojim se uvode pojedinačne mjere ograničavanja.

63

Stoga valja utvrditi da je Opći sud u točki 43. pobijane presude pravilno utvrdio da nedostatnost obrazloženja akata kojima se uvode mjere ograničavanja u odnosu na žalitelja samo po sebi nije takvo da dovodi do uspostave odgovornosti Unije i da, prema tome, treba odbiti prvi žalbeni razlog.

64

S obzirom na to, valja navesti da obveza obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a čini bitnu postupovnu pretpostavku, koju treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta. Naime, obrazloženje odluke sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se ta odluka temelji. Ako ti razlozi nisu potkrijepljeni ili ako sadržavaju pogreške, takvi nedostaci utječu na materijalnu zakonitost odluke, ali ne i na njezino obrazloženje (presude od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, EU:C:2008:392, t. 181. i od 16. studenoga 2017., Ludwig‑Bölkow‑Systemtechnik/Komisija, C‑250/16 P, EU:C:2017:871, t. 16.).

65

Iz toga slijedi da se, kao što je to nezavisni odvjetnik u bitnome naveo u točki 88. svojeg mišljenja, odgovornost Unije može uspostaviti ako, među ostalim, akti Unije na kojima se temelji mjera ograničavanja sadržavaju nedostatak ili nedostatno obrazloženje te ako Vijeće ne podnese elemente kojima se može dokazati osnovanost navedene mjere pod uvjetom da osoba ili subjekt na koje se odnosi ta mjera izričito navede tužbeni razlog u tom smislu u svojoj tužbi za naknadu štete.

66

Drugim žalbenim razlogom navodi se da se poništenjem mjera ograničavanja ne gubi interes za pozivanje na dovoljno ozbiljnu povredu prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

67

Žalitelj navodi da je u skladu s točkom 51. pobijane presude pravo na djelotvornu sudsku zaštitu u bitnome postupovne prirode jer se svodi na pravo na podnošenje tužbe za poništenje.

68

Međutim, u poništavajućoj se presudi Opći sud nije izjasnio o svim istaknutim prigovorima s obzirom na to da je mjere ograničavanja poništio samo zbog nedostatnog obrazloženja akata kojima se uvode te mjere. Međutim, žalitelj se također pozivao na povredu svojeg prava na djelotvornu sudsku zaštitu. U okviru svoje tužbe za naknadu štete on može istaknuti tu povredu s obzirom na to da se nije odlučilo o cjelokupnoj njegovoj argumentaciji.

69

Usto, žalitelj smatra da poništenje nezakonite mjere ograničavanja stoga ne čini bespredmetnim prigovor prema kojemu je nezakonitim postupanjem Vijeća počinjena ozbiljna povreda prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Ispitivanje eventualne povrede tog prava tako ovisi o opsegu margine prosudbe kojom je Vijeće raspolagalo u odnosu na povrijeđeno pravilo, uzimajući u obzir ozbiljnost nezakonitog postupanja i osobito njegovo trajanje.

70

U tom je smislu Sud u presudi od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402, t. 40.), presudio da čak i ako se mjera ograničavanja poništi povodom tužbe za poništenje, počinjena nezakonitost može činiti dovoljno ozbiljnu povredu prava Unije uključujući prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

71

Vijeće i Komisija ističu da taj žalbeni razlog treba odbiti.

72

Uvodno valja navesti da je Opći sud u točki 55. pobijane presude utvrdio da se tužbeni razlog i argumenti izneseni u tužbi kojima se nastoji dokazati postojanje dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila Unije kojim se dodjeljuju prava pojedincima, koja može dovesti do nastanka izvanugovorne odgovornosti Unije, temelje samo na nezakonitostima koje je Opći sud utvrdio u poništavajućoj presudi.

73

Žalitelj takvu ocjenu ne pobija u svojoj žalbi.

74

Međutim, u svojoj tužbi povodom koje je donesena poništavajuća presuda žalitelj je istaknuo da obveza obrazlaganja pravnih akata proizlazi iz članka 296. drugog stavka UFEU‑a, ali također, među ostalim, iz prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

75

U dijelu te tužbe naslovljenom „Nepoštovanje obveze dostatnog obrazlaganja” žalitelj je zaključio da „[o]dluka o njegovu uvrštenju na popise stoga ne sadržava dostatno obrazloženje, što čini povredu članka 296. drugog stavka UFEU‑a, prava na dobru upravu, prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu”.

76

Posljedično, kao što to navodi žalitelj, argument koji se temelji na pravu na djelotvornu sudsku zaštitu u stvarnosti se veže uz prigovor koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja i ne čini samostalan prigovor.

77

Osim toga, iako je točno da ništa ne sprečava žalitelja da se u tužbi za naknadu štete poput one povodom koje je donesena pobijana presuda pozove na nezakonitost koja se sastoji od povrede prava na djelotvornu sudsku zaštitu, ipak valja navesti da žalitelj nije uspio dokazati kako je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši u točki 51. pobijane presude da Vijeće nije počinilo takvu povredu.

78

S obzirom na te elemente, drugi žalbeni razlog treba odbiti.

79

Treći i šesti žalbeni razlog, koje valja razmotriti zajedno, temelje se na pogrešci koja se tiče prava i na pogrešnom tumačenju tužbe time što je Opći sud odbio tužbeni razlog naveden u replici.

80

U tom pogledu žalitelj ističe da je Opći sud u točkama 52. do 58. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što se ograničio na provjeru toga je li jedna od nezakonitosti na koje se žalitelj poziva u svojoj replici – odnosno činjenica da Vijeće nije primijenilo kriterij za koji tvrdi da ga je primijenilo za određivanje osoba i subjekata u odnosu na koje valja donijeti mjere ograničavanja – izričito navedena u tužbi kojom se pokreće postupak a da pritom nije provjerio je li ta nezakonitost prešutno navedena.

81

Ističe da je Opći sud bio obvezan ispitati je li taj razlog već naveden, makar implicitno, u tužbi ili navodi iz replike proizlaze iz uobičajenog razvoja rasprave u okviru parničnog postupka. Tako se žalitelj ograničio na davanje odgovora na argumente koje je Vijeće navelo u svojem odgovoru na tužbu. Time što nije proveo takvo ispitivanje, Opći sud je iz svojeg razmatranja isključio elemente koji su relevantni za ocjenu ozbiljnosti povrede prava Unije o kojoj je riječ.

82

Žalitelj također smatra da je Opći sud u istim točkama 52. do 58. pogrešno protumačio njegovu tužbu time što je njegov argument, u skladu s kojim Vijeće nije primijenilo kriterij za koji je tvrdilo da ga je primijenilo za opravdavanje donesene sankcije, odbacio kao nedopušten. U tom pogledu iz njegove tužbe proizlazi da je žalitelj zaista osporavao nezakonitost mjera ograničavanja koje su donesene protiv njega, a koja dovodi do uspostave odgovornosti Unije.

83

Vijeće i Komisija traže odbijanje trećeg i šestog žalbenog razloga.

84

U točkama 55. do 58. pobijane presude Opći sud je utvrdio da se žaliteljev argument iz replike, koji se temelji na neusklađenosti razloga za uvrštenje njegova imena na popise osoba na koje se odnose mjere ograničavanja s kriterijem koji primjenjuje Vijeće – namijenjen osporavanju osnovanosti tog uvrštenja – ne može smatrati proširenjem tužbenog razloga navedenog u tužbi kojim se nastoji dokazati postojanje dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima, koja može dovesti do uspostave odgovornosti Unije, te da se on, kao novi tužbeni razlog, treba odbaciti kao nedopušten.

85

Žalitelj osporava to tumačenje navođenjem da je u svojoj tužbi pred Općim sudom istaknuo da je Vijeće povrijedilo obvezu u pogledu koje nije raspolagalo marginom prosudbe s obzirom na to da je moglo djelovati samo primjenom regulatornih kriterija navedenih u predmetnoj odluci i uredbama kojima se uspostavljaju kategorije osoba i subjekata koji bi mogli biti sankcionirani.

86

Međutim, bitno je utvrditi da je u toj tužbi žalitelj povezao taj argument s povredom obveze obrazlaganja. Naime, nakon navoda iz prethodne točke ove presude odmah je dodao da se „nezakonitost koju sadržavaju akti Vijeća sastoji od povrede obveze obrazlaganja, što je očita povreda prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu”.

87

Posljedično, Opći sud mogao je pravilno zaključiti da se argument žalitelja iz navedene tužbe koji se temelji na nezakonitosti akata Vijeća poništenih u poništavajućoj presudi – zbog toga što je ta institucija primijenila kriterij različit od onog za koji je tvrdila da ga je primijenila – temeljio samo na povredi obveze obrazlaganja, a ne na osporavanju osnovanosti razloga za njegovo uvrštenje na popis osoba i subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja predviđene navedenim aktima.

88

U tim okolnostima treći i šesti žalbeni razlog treba odbiti.

89

Četvrti, peti i sedmi žalbeni razlog, koje valja zajedno razmotriti, temelje se na pogrešnom tumačenju poništavajuće presude, pogrešnom utvrđenju u skladu s kojim propust da se žalitelja obavijesti o dokazima koji ga terete ne čini dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila Unije kao i na pogrešnom tumačenju tužbe u dijelu u kojem je Opći sud sveo navodne razloge nezakonitosti samo na povredu obveze obrazlaganja.

90

Žalitelj predbacuje Općem sudu da je u točkama 49. i 50. pobijane presude na pogrešan način tumačio poništavajuću presudu kad je riječ o obvezi Vijeća da ga obavijesti o dokazima koji ga terete.

91

Naime, Opći sud je u točki 82. poništavajuće presude izričito naveo da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu da žalitelja obavijesti o takvim dokazima. Iz prethodnih točaka navedene presude proizlazi da Vijeće nije moglo podnijeti dokaz koji bi mogao poduprijeti prigovore koji opravdavaju sankciju poduzetu prema žalitelju. Prema tome, Opći sud u poništavajućoj presudi nije samo naveo da nedostatnost obrazloženja nije otklonjena naknadno dostavljenim dokumentima nego je i pravilno utvrdio da Vijeće nije poštovalo svoju obvezu obavještavanja o dokazima koji terete žalitelja, pri čemu nije bilo u mogućnosti utvrditi ni konkretna djelovanja potonjeg.

92

Žalitelj također ističe da je Opći sud u točki 50. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da povreda navedene obveze obavještavanja u ovom slučaju ne dokazuje postojanje dovoljno ozbiljne povrede prava Unije koja dovodi do uspostave odgovornosti Unije.

93

U tom je pogledu Sud u presudi od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402, t. 40.), presudio da povreda obveze podnošenja, u slučaju osporavanja, informacija ili dokaza koji podupiru razloge za donošenje mjera ograničavanja čini dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila Unije kojim se dodjeljuju prava pojedincima. Žalitelj smatra da je takva povreda obveze podnošenja informacija ili dokaza istovjetna povredi obveze da ga se u njegovu svojstvu zainteresirane osobe obavijesti o dokazima koji ga terete kad je riječ o razlogu za donošenje mjera zamrzavanja financijskih sredstava koje su donesene protiv njega.

94

Naposljetku, žalitelj ističe da je Opći sud u točkama 44. i 45. kao i u točkama 55. do 58. pobijane presude pogrešno protumačio njegovu tužbu time što je istaknute razloge nezakonitosti sveo samo na povredu obveze obrazlaganja. U tom je pogledu žalitelj u svojoj tužbi naveo nepostojanje dokaza koji bi mogli opravdati donesenu sankciju. Taj je razlog neovisan o onome što je Opći sud utvrdio u izreci poništavajuće presude, ali je u vezi s onim što je naveo u njezinu obrazloženju.

95

Vijeće i Komisija odgovaraju da ti razlozi nisu osnovani.

96

U točki 82. poništavajuće presude Opći je sud utvrdio da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja i obvezu da žalitelja, u njegovu svojstvu zainteresiranog subjekta, obavijesti o dokazima koje mu stavlja na teret kad je riječ o razlogu za donošenje mjera zamrzavanja financijskih sredstava koje su donesene protiv njega. Opći sud je u točki 83. poništavajuće presude iz toga zaključio da treba prihvatiti drugi tužbeni razlog u dijelu u kojem se temelji na povredi obveze obrazlaganja, što čini utvrđenje koje samo za sebe opravdava poništenje pobijanih akata u dijelu u kojem se odnose na žalitelja.

97

Iz tih točaka poništavajuće presude proizlazi da je Opći sud smatrao da je žaliteljev argument koji se temelji na povredi obveze obavještavanja o dokazima koji ga terete dio prigovora koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.

98

U tom je smislu Opći sud u točki 68. poništavajuće presude naveo da, kad je osobito riječ o obrazloženju, žalitelj u bitnome ističe da ne može razumjeti po kojoj je osnovi uvršten na popise osoba koje su predmet mjera zamrzavanja financijskih sredstava, da nedostatnost obrazloženja nije otklonjena dokumentima koji su kasnije dostavljeni i da je dopis od 5. prosinca 2011. koji mu je Vijeće uputilo bio unaprijed sastavljen standardizirani dopis.

99

Međutim, u svojoj tužbi koja je dovela do poništavajuće presude, žalitelj je sâm vezao neobavještavanje o dokazima koji ga terete uz svoj prigovor koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, iznesen u okviru drugog tužbenog razloga.

100

Iz toga proizlazi da je, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 93. svojeg mišljenja, Opći sud pravilno utvrdio u točki 49. pobijane presude da neobavještavanje o dokazima koji terete žalitelja nije dovoljan razlog za poništenje.

101

Usto, treba odbaciti žaliteljev argument koji se temelji na pogrešnom tumačenju njegove tužbe pred Općim sudom u dijelu u kojem taj sud njegov argument koji se temelji na nepostojanju dokaza koji opravdava donesenu sankciju nije razumio kao odvojen razlog nezakonitosti.

102

Naime, kao što to u bitnome navodi nezavisni odvjetnik u točkama 95. do 97. svojeg mišljenja, iz te tužbe proizlazi da je, u skladu s onime što je navedeno u točki 86. ove presude u pogledu argumenta koji se temelji na tome da je Vijeće primijenilo kriterij različit od onog za koji tvrdi da ga je primijenilo, žaliteljev argument o nepostojanju dokaza koji bi mogao opravdati sankciju koja je donesena protiv njega neodvojivo povezan s njegovim tužbenim razlogom koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja Vijeća.

103

Valja dodati da se, unatoč tomu što je u presudi od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402, t. 40.), na koju se žalitelj poziva u svojoj žalbi, Sud podsjetio na obvezu Vijeća da u slučaju osporavanja podnese informacije ili dokaze koji podupiru razloge za donošenje mjera ograničavanja u pogledu fizičke ili pravne osobe, ta presuda odnosila na sudski nadzor materijalne zakonitosti pojedinačnih mjera ograničavanja, a ne na nadzor poštovanja obveze obrazlaganja. Kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 64. ove presude, obveza obrazlaganja čini bitan postupovni zahtjev koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja.

104

Presuda od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402), stoga nije relevantna za osnovanost četvrtog, petog i sedmog žalbenog razloga s obzirom na to da se u pogledu žaliteljeve argumentacije iznesene u tužbi za naknadu štete pred Općim sudom i u stadiju žalbe ovaj predmet odnosi samo na posljedice povrede obveze obrazlaganja.

105

Stoga te razloge koji proizlaze iz pogrešnog tumačenja poništavajuće presude kao i tužbe pred Općim sudom treba odbaciti.

106

S obzirom na prethodno navedeno i u skladu s onim što je izneseno u točki 52. ove presude, valja zaključiti da pogreška koja se tiče prava utvrđena u točki 49. ove presude nije takva da opravdava ukidanje pobijane presude.

107

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da žalbu treba u cijelosti odbiti.

108

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

109

Budući da je Vijeće zatražilo da se žalitelju naloži snošenje troškova te da on nije uspio u postupku, treba mu naložiti da, uz vlastite troškove, snosi i troškove Vijeća.

110

U skladu s člankom 140. stavkom 1. navedenog Poslovnika, prema kojem države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove, Komisija će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) proglašava i presuđuje: