1.

Društvo NeXovation, Inc. (u daljnjem tekstu: žalitelj) svojom žalbom, na koju se odnosi ovo mišljenje, zahtijeva da se ukine presuda Općeg suda Europske unije od 19. lipnja 2019., NeXovation/Komisija (T‑353/15, EU:T:2019:434; u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Opći sud odbio tužbu za poništenje Odluke Komisije (EU) 2016/151 od 1. listopada 2014. o državnoj potpori Njemačke SA.31550 (2012/C) (ex 2012/NN) u korist Nürburgringa (u daljnjem tekstu: konačna odluka) ( 2 ).

2.

U ovom se predmetu postavljaju pitanja u pogledu opsega obveze obrazlaganja presuda koju ima Opći sud, kao i u pogledu opsega postupovnih prava zainteresiranih strana koje Komisiji podnose pritužbu u području državnih potpora.

3.

Okolnosti spora iznesene su u točkama 1. do 15. pobijane presude te ih je za potrebe ovog postupka moguće sažeti na sljedeći način.

4.

Kompleks Nürburgring (u daljnjem tekstu: Nürburgring), koji se nalazi u njemačkoj saveznoj zemlji Porajnje‑Falačka, obuhvaća stazu za automobilske trke, zabavni park, hotele i restorane.

5.

Između 2002. i 2012. vlasnici Nürburgringa (u daljnjem tekstu: prodavatelji) bili su korisnici mjera potpore, i to uglavnom od savezne zemlje Porajnje‑Falačka, za izgradnju zabavnog parka, hotelâ i restoranâ te za organizaciju utrka Formule 1.

6.

Nakon podnošenja pritužbe te su mjere potpore bile predmet službenog istražnog postupka na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a, koji je Komisija pokrenula 2012.

7.

Te iste godine Amtsgericht Bad Neuenahr‑Ahrweiler (Općinski sud u Bad Neuenahr‑Ahrweileru, Njemačka) utvrdio je da su prodavatelji nesposobni za plaćanje i odlučio je pristupiti prodaji njihove imovine (u daljnjem tekstu: imovina Nürburgringa). Pokrenut je natječajni postupak (u daljnjem tekstu: natječajni postupak), a okončan je prodajom te imovine društvu Capricorn Nürburgring Besitzgesellschaft GmbH (u daljnjem tekstu: Capricorn).

8.

Tužitelj je 10. travnja 2014. podnio pritužbu Komisiji u kojoj je tvrdio da natječajni postupak nije bio otvoren, transparentan, nediskriminirajuć i bezuvjetan te da nije završio prodajom imovine Nürburgringa po tržišnoj cijeni jer je ta imovina bila ustupljena ponuditelju, društvu Capricorn, čija je ponuda bila niža od njegove i kojemu je dana prednost u okviru natječajnog postupka. Prema toj pritužbi, društvo Capricorn primilo je dakle potporu koja odgovara razlici između tržišne cijene imovine Nürburgringa i cijene koja je plaćena za stjecanje te imovine te je osiguralo kontinuitet gospodarskih djelatnosti prodavatelja. Stoga je rješenje o povratu potpora koje su prodavatelji primili trebalo proširiti i na to društvo.

9.

Komisija je 1. listopada 2014. donijela konačnu odluku. Kao prvo, Komisija je u toj odluci, s jedne strane, utvrdila nezakonitost i nespojivost s unutarnjim tržištem određenih mjera koje je Njemačka donijela u korist prodavatelja i, s druge strane, utvrdila da društvo Capricorn, kao ni njegova društva kćeri, nisu obuhvaćeni povratom tih potpora ( 3 ) (u daljnjem tekstu: prva sporna odluka).

10.

Kao drugo, Komisija je u konačnoj odluci utvrdila da prodaja imovine Nürburgringa društvu Capricorn nije državna potpora ( 4 ). Komisija je smatrala da je ta prodaja provedena na temelju otvorenog, transparentnog i nediskriminirajućeg natječajnog postupka i da je taj postupak doveo do prodaje te imovine po tržišnoj cijeni (u daljnjem tekstu: druga sporna odluka).

11.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 26. lipnja 2015. žalitelj je pokrenuo postupak za poništenje i prve i druge sporne odluke.

12.

U pobijanoj presudi Opći sud najprije je tužbu proglasio nedopuštenom u dijelu u kojem se odnosila na poništenje prve sporne odluke. Opći sud smatrao je da tužitelj nije dokazao da se ta odluka osobno odnosi na njega u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a ( 5 ).

13.

Što se tiče zahtjeva za poništenje druge sporne odluke, Opći sud najprije je utvrdio da je tužitelj kao zainteresirana strana imao aktivnu procesnu legitimaciju za zaštitu postupovnih prava koja su mu zajamčena člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a ( 6 ), kao i pravni interes. Opći sud potom je meritorno ispitao tužbene razloge istaknute u prilog tom zahtjevu, te je odbio sve tužbene razloge a time i tužbu u cijelosti ( 7 ).

14.

Žalitelj zahtijeva od Suda da ukine točke 3. i 4. izreke pobijane presude i poništi prvu i drugu spornu odluku ili, podredno, vrati predmet na ponovno odlučivanje Općem sudu i naloži Komisiji snošenje troškova.

15.

Komisija zahtijeva od Suda da odbije žalbu i žalitelju naloži snošenje troškova.

16.

Žalitelj u prilog svojoj žalbi ističe šest žalbenih razloga.

17.

Prvi žalbeni razlog vezan je uz dio pobijane presude koji se odnosi na prvu spornu odluku. Žalitelj ističe da je Opći sud pogrešno zaključio da se ta odluka osobno ne odnosi na njega.

18.

Ostalih pet žalbenih razloga vezano je pak uz dio pobijane presude koji se odnosi na drugu spornu odluku. Konkretno, drugi žalbeni razlog odnosi se na pogrešnu primjenu pojma državne potpore. Treći žalbeni razlog odnosi se na pogrešnu primjenu pojma „ozbiljne poteškoće”. Četvrti žalbeni razlog odnosi se na pogrešnu primjenu članka 20. stavka 2. Uredbe br. 659/1999 ( 8 ). Peti žalbeni razlog odnosi se na pogrešnu ocjenu nepristranosti ispitivanja žaliteljeve pritužbe. Naposljetku, šestim žalbenim razlogom žalitelj ističe pogreške koje se tiču prava u pogledu ocjene prikladnosti obrazloženja druge sporne odluke.

19.

U skladu sa zahtjevom Suda, svoju ću analizu usmjeriti na drugi, treći, četvrti, peti i šesti žalbeni razlog koji se odnose na zahtjev za poništenje druge sporne odluke.

20.

U tom pogledu najprije valja istaknuti da je nesporno da druga sporna odluka predstavlja odluku koja je donesena nakon faze prethodnog ispitivanja ( 9 ), kojom je Komisija utvrdila da predmetne mjere ne predstavljaju državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i, slijedom toga, odlučila da neće pokrenuti službeni istražni postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a ( 10 ).

21.

U tom pogledu također podsjećam, kao što se to navodi u točkama 77. do 82. pobijane presude, da iz sudske prakse proizlazi da kada tužitelj zahtijeva poništenje odluke koja je donesena nakon prethodnog ispitivanja i kojom se utvrđuje da predmetna mjera nije državna potpora ili poništenje odluke o neospornosti, on u biti osporava činjenicu da Komisija nije pokrenula službeni istražni postupak, pri čemu je takvim postupanjem povrijedila postupovna prava koja tužitelj ima u okviru tog postupka. Kako bi se prihvatila njegova tužba za poništenje, tužitelj može istaknuti bilo koji razlog koji dokazuje da je ocjena informacija i elemenata kojima je Komisija raspolagala ili mogla raspolagati trebala pobuditi sumnje u kvalifikaciju mjere kao državne potpore ili spojivost te mjere s unutarnjim tržištem ( 11 ).

22.

Drugi žalbeni razlog podijeljen je na četiri dijela.

23.

Žalitelj u prvom dijelu tvrdi da je Opći sud u točkama 122. do 128. pobijane presude pogrešno smatrao da Komisija nije smjela imati sumnje glede obvezatnosti dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014. koji je društvo Capricorn podnijelo kao financijsku garanciju u prilog svojoj ponudi. Žalitelj ističe da iz različitih elemenata, a osobito iz izričitog navođenja neobvezatnosti u prilogu tom dopisu, proizlazi da je taj dopis bio samo pismo namjere. Žalitelj u svojoj replici ističe da je pitanje određivanja obvezatnosti tog dopisa pravno pitanje koje Sud može ispitati u okviru žalbenog postupka, a podredno tvrdi da je Opći sud u svakom slučaju iskrivio taj dopis.

24.

Drugi dio odnosi se na osporavanje zaključka Općeg suda u skladu s kojim žalitelj nije dokazao da je Komisija morala imati sumnje o transparentnosti natječajnog postupka u pogledu rokova za dostavljanje ponuda.

25.

Kao prvo, žalitelj tvrdi da je Opći sud zanemario činjenicu da su ga prodavatelji doveli u zabludu u pogledu tih rokova jer su ga obavijestili o produljenju navedenih rokova do 31. ožujka 2014. Osim toga, Opći sud zanemario je činjenicu da je izmjenu uvjeta takvog postupka trebalo primijeniti na sve ponuditelje.

26.

Kao drugo, Opći sud također je zanemario, kao što to navodi žalitelj, činjenicu da se takvim natječajnim postupkom odstupa od pristupa koji bi primijenio prosječni privatni ulagač. To potvrđuje točka 93. Obavijesti Komisije o pojmu državne potpore ( 12 ), iz koje proizlazi da nepoštovanje pravnih pravila Unije u području javne nabave treba pobuditi sumnju u pogledu usklađenosti s odredbama u području državnih potpora. Te odredbe nisu poštovane u ovom slučaju, s obzirom na to da pravo Unije ne dopušta slobodne pregovore nakon isteka roka. Opći sud nije uzeo u obzir ta pitanja.

27.

Kao treće, Opći sud zanemario je činjenicu, kao što to ističe žalitelj, da konačna odluka sadržava proturječne tvrdnje u uvodnoj izjavi 272. odnosno uvodnoj izjavi 275. točki (c) u pogledu pitanja jesu li prodavatelji produljili rok za podnošenje ponuda.

28.

Žalitelj u trećem dijelu ističe da je Opći sud zanemario tri argumenta koja je on naveo u pogledu triju izmjena uvedenih tijekom natječajnog postupka, a o kojima pak nisu bili obaviješteni svi potencijalni ponuditelji.

29.

Kao prvo, iako je na početku žalitelju predloženo da imovinu Nürburgringa preuzme na temelju „poravnane bilance” (clean balance sheet), odnosno na način da ne mora iskazati sadašnje i prošle dugove i troškove kojima je opterećena ta imovina, poslije se pokazalo da je sve bitne sporazume povezane s upravljanjem Nürburgringom sklopila treća osoba na temelju ugovora o poslovnom zakupu (business lease) s prodavateljima koje je žalitelj, u slučaju preuzimanja Nürburgringa, bio dužan priznati kao takve. Opći sud u pobijanoj presudi ni na koji način nije uzeo u obzir argument koji je iznesen u tom pogledu.

30.

Kao drugo, Opći sud nije uzeo u obzir argument koji je žalitelj naveo u pogledu ugovora o poslovnom zakupu (business lease) koji je dodijeljen društvu Capricorn i koji je na početku bio zamišljen kao „druga najbolja mogućnost”, ako natječajni postupak ne bude uspješan ili ako Komisijina odluka o njemu bude osporavana. Iako je ta druga najbolja mogućnost očito bila relevantna za određivanje konačne cijene, ona nije priopćena drugim ponuditeljima. Slijedom toga, informacije koje su pružene tijekom natječajnog postupka nisu bile potpune i stoga navedeni postupak nije bio u skladu sa zahtjevom transparentnosti u smislu propisa u području državnih potpora.

31.

Kao treće, Opći sud nije ispitao argument kojim žalitelj tvrdio da su prodavatelji tijekom natječajnog postupka uveli ekološki kriterij za odabir a da to nije bilo priopćeno svim ponuditeljima.

32.

Žalitelj u četvrtom dijelu ističe da je Opći sud zanemario nekoliko argumenata koje je on naveo, s jedne strane, u pogledu transparentnosti natječajnog postupka i, s druge strane, u pogledu diskriminatornosti tog postupka.

33.

Komisija smatra da drugi žalbeni razlog treba odbiti u cijelosti. Prvi dio i argumenti izneseni u drugom dijelu nisu dopušteni jer se njima djelomično dovode u pitanje činjenična utvrđenja Općeg suda i djelomično ne navode dijelovi pobijane presude koji se osporavaju. Što se tiče trećeg dijela, Komisija smatra da se prva dva argumenta temelje na pogrešnom tumačenju pobijane presude. U pogledu trećeg argumenta, tvrdi da Opći sud nije bio dužan na njega odgovoriti jer je utvrđenje o nevjerodostojnosti i neobvezatnosti žaliteljeve ponude temeljio na drugim elementima. Što se tiče argumenata koje je žalitelj naveo u četvrtom dijelu, smatra da su oni nedopušteni ili bespredmetni.

34.

Prvi dio drugog žalbenog razloga odnosi se na osporavanje analize Općeg suda sadržane u točkama 124. do 127. pobijane presude, na temelju koje je u točki 128. te presude zaključio da Komisija nije trebala sumnjati u obvezatnost dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014. o financiranju ponude društva Capricorn.

35.

U tom pogledu valja podsjetiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Opći sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu činjenica te, načelno, za ispitivanje dokaza prikupljenih u potporu tim činjenicama. Naime, ako su ti dokazi pravilno pribavljeni i ako su poštovana opća pravna načela i postupovna pravila koja se primjenjuju na teret dokazivanja i izvođenje dokaza, Opći sud je jedini ovlašten ocijeniti vrijednost dokaza koji su mu predočeni. Ta ocjena stoga ne predstavlja, osim u slučaju iskrivljavanja tih dokaza, pravno pitanje koje kao takvo podliježe nadzoru Suda u okviru žalbenog postupka ( 13 ).

36.

Argumenti koje je žalitelj naveo u okviru prvog dijela drugog žalbenog razloga u ovom se slučaju odnose na osporavanje ocjene koju je Opći sud dao u pogledu dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014. s obzirom na obvezatnost tog dopisa. Stoga žalitelj od Suda u biti zahtijeva da u okviru žalbenog postupka ponovno ocijeni dokaz iznesen pred Općim sudom, što nije dopušteno na temelju sudske prakse spomenute u prethodnoj točki ovog mišljenja.

37.

Osim toga, valja istaknuti da žalitelj u svojoj žalbi ni na koji način nije tvrdio da je Opći sud iskrivio taj dokaz. Žalitelj je istaknuo tek u svojoj replici, i to pritom samo podredno, da je Opći sud krivo protumačio taj dopis. Međutim, u tom pogledu valja podsjetiti da iz članka 127. Poslovnika, koji se na žalbeni postupak primjenjuje na temelju članka 190. stavka 1. tog poslovnika, proizlazi da je tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka ( 14 ), što nije slučaj u ovom predmetu.

38.

Prema mojem mišljenju, iz navedenog proizlazi da prvi dio drugog žalbenog razloga treba proglasiti nedopuštenim.

39.

Žalitelj u okviru drugog, trećeg i četvrtog dijela drugog žalbenog razloga u više pogleda ističe da je Opći sud zanemario i propustio uzeti u obzir nekoliko argumenata koje je on iznio u prvostupanjskom postupku. Prije nego što analiziram te dijelove, smatram da je svrsishodno podsjetiti na načela iz sudske prakse koja je Sud razvio u pogledu opsega obveze obrazlaganja presuda koju ima Opći sud.

40.

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obveza obrazlaganja koja za Opći sud proizlazi iz članka 36. Statuta Suda Europske unije, koji se na njega primjenjuje na temelju članka 53. prvog stavka tog statuta i članka 117. njegova poslovnika, nalaže da rasuđivanje Općeg suda mora biti na jasan i nedvosmislen način razvidno iz obrazloženja pobijane presude, tako da zainteresirane osobe mogu spoznati razloge donesene odluke, a Sud obaviti sudski nadzor ( 15 ).

41.

Iz sudske prakse također proizlazi da žalbeni razlog koji se temelji na izostanku odgovora Općeg suda na argumente koji su izneseni u prvostupanjskom postupku u biti znači isticanje povrede obveze obrazlaganja ( 16 ) i da je pitanje je li obrazloženje presude Općeg suda proturječno ili manjkavo pravno pitanje koje se kao takvo može postaviti u okviru žalbenog postupka ( 17 ).

42.

U okviru tog postupka nadzor Suda ima za cilj prije svega provjeriti je li Opći sud u dovoljnoj pravnoj mjeri odgovorio na sve argumente koje je iznio tužitelj ( 18 ).

43.

Unatoč tomu, iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da obveza obrazlaganja ne nalaže Općem sudu da pruži obrazloženje kojim bi se iscrpno i pojedinačno osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu. Obrazloženje Općeg suda može dakle biti implicitno, pod uvjetom da omogućuje zainteresiranim osobama da saznaju razloge zbog kojih Opći sud nije prihvatio njihove argumente, a Sudu da raspolaže dostatnim elementima za izvršavanje svojeg nadzora ( 19 ). Međutim, Opći sud nije dužan zauzeti stajalište o elementima koji očito nisu relevantni niti unaprijed razmatrati moguće prigovore ( 20 )

44.

Iz prethodno navedenih načela proizlazi da iako prema sudskoj praksi Opći sud može ispuniti svoju obvezu obrazlaganja presuda pod navedenim uvjetima na temelju implicitnog obrazloženja, on ipak ne može jednostavno izbjeći davanje izričitog ili implicitnog odgovora na argumente koji su pred njim izneseni, a koji nisu očito irelevantni, ili iskriviti njihov sadržaj. Naime, takav propust predstavlja nedostatak u obrazloženju, koji je protivan obvezi obrazlaganja koju ima Opći sud, kao i povredu prava na djelotvornu sudsku zaštitu, zajamčenog člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 21 ).

45.

Argumente koje je žalitelj iznio u okviru drugog, trećeg i četvrtog dijela drugog žalbenog razloga stoga treba ispitati s obzirom na ta načela.

46.

Žalitelj u okviru drugog dijela drugog žalbenog razloga ističe da je Opći sud previdio ili zanemario nekoliko argumenata koje je on iznio u pogledu određivanja roka za podnošenje ponuda tijekom natječajnog postupka, što su argumenti čiji je cilj bilo dokazivanje netransparentnosti tog postupka.

47.

U tom pogledu najprije valja istaknuti da je Opći sud u točkama 119. do 121. pobijane presude ispitao prigovor glede netransparentnosti natječajnog postupka. Konkretno, u točki 119. te presude Opći je sud prije svega utvrdio da je, kao što to proizlazi iz dopisa KPMG‑a od 17. prosinca 2013., krajnji rok za podnošenje ponuda bio određen za 17. veljače 2014. Međutim, Opći sud također je istaknuo da je u tom dopisu pojašnjeno da će biti razmotrene i ponude podnesene nakon isteka roka, ali da su prodavatelji mogli donijeti odluku o odabiru ubrzo nakon isteka roka za podnošenje ponuda. Opći sud tako je u točki 120. pobijane presude činjenično utvrdio da je mogućnost podnošenja ponude nakon 17. veljače 2014. bila poznata svim ponuditeljima.

48.

Kao prvo, žalitelj ističe da je Opći sud zanemario činjenicu da su ga prodavatelji doveli u zabludu u pogledu tih rokova jer su ga obavijestili o produljenju navedenih rokova do 31. ožujka 2014. i da je Opći sud također zanemario činjenicu da je izmjenu uvjeta takvog postupka trebalo primijeniti na sve ponuditelje.

49.

Prema mojem mišljenju, ta dva argumenta nisu dopuštena jer se njima u biti nastoje dovesti u pitanje činjenična utvrđenja Općeg suda iz točaka 119. i 120. pobijane presude, koja se navode u točki 47. ovog mišljenja i odnose se na datum utvrđivanja krajnjeg roka za podnošenje ponuda i na to da je taj rok bio poznat svim ponuditeljima. U tom pogledu valja istaknuti da žalitelj nije istaknuo iskrivljavanje činjenica u svojoj žalbi, nego je taj razlog naveo tek u svojoj replici, odnosno, kao što to proizlazi iz točke 37. ovog mišljenja, nepravodobno.

50.

Kao drugo, žalitelj navodi da je Opći sud zanemario argumente kojima je pravno isticao da pristup u pogledu rokova koji je primijenjen u natječajnom postupku, kao što se to navodi u konačnoj odluci ( 22 ), nije bio u skladu sa zahtjevima transparentnosti i da nijedan privatni ulagač nije primijenio taj pristup.

51.

Naime, iz postupovnih akata iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je žalitelj u svojoj tužbi osporavao usklađenost sa zahtjevima transparentnosti natječajnog postupka u kojem nije bio utvrđen pravi rok, odnosno točan trenutak završetka postupka, nego u kojem su prodavatelji bili ovlašteni da brzo nakon dana navedenog kao rok odaberu ponuditelje koji su ispunili uvjete i u kojem su ponuditelji koji su ispunili uvjete mogli izmijeniti svoje ponude ili dostaviti dokaz o financiranju i nakon isteka tog roka.

52.

U tom pogledu ističem da iz tumačenja pobijane presude, konkretno točaka 119. do 121. u kojima je Opći sud odlučivao o prigovoru glede netransparentnosti natječajnog postupka, ne proizlazi da je Opći sud odgovorio na taj pravni argument kojim je žalitelj meritorno osporavao usklađenost s pravom Unije provedenog natječajnog postupka u pogledu utvrđivanja krajnjeg roka za podnošenje ponuda. Odgovor na taj argument ne proizlazi ni implicitno iz rasuđivanja Općeg suda u točkama 119. do 121. pobijane presude. Naime, kako bi se odgovorilo na pravni argument kojim se navodi da neodređivanje pravog roka u okviru natječajnog postupka nije u skladu s načelom transparentnosti, smatram da nije dovoljno činjenično utvrditi da je svim ponuditeljima bilo poznato da ponudu mogu podnijeti i nakon produljenog roka.

53.

Stoga smatram da pobijana presuda u tom pogledu sadržava nedostatak u obrazloženju.

54.

Kao treće, žalitelj tvrdi da je Opći sud zanemario njegov argument kojim je istaknuo da je konačna odluka sadržavala proturječne tvrdnje u uvodnoj izjavi 272. odnosno uvodnoj izjavi 275. točki (c) u pogledu pitanja jesu li prodavatelji produljili rok za podnošenje ponuda.

55.

U tom pogledu ističem da iako pobijana presuda doista ne sadržava izričit odgovor na taj argument, iz točke 119. pobijane presude može se zaključiti da je Opći sud činjenično utvrdio da je taj rok bio stvarno produljen na način i pod uvjetima koji se ondje navode, što je, prema mojem mišljenju, dovoljno kako bi se odgovorilo na prigovor o nedostatku u obrazloženju pobijane presude u pogledu produljenja predmetnog roka. Međutim, budući da žalitelj tim argumentom namjerava istaknuti pogrešku koja se tiče prava koju je počinio Opći sud zato što nije uočio proturječnost u obrazloženju druge sporne odluke, taj je argument obuhvaćen šestim žalbenim razlogom koji se razmatra u točki 118. i sljedećim točkama ovog mišljenja.

56.

Trećim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelj navodi da je Opći sud zanemario tri argumenta koja je naveo u okviru svojeg prigovora kojim je istaknuo netransparentnost natječajnog postupka. Ta su se tri argumenta odnosila na tri izmjene tijekom natječajnog postupka koje, prema žaliteljevu mišljenju, nisu bile priopćene svim potencijalnim ponuditeljima, čime je povrijeđen zahtjev transparentnosti.

57.

Što se tiče prvog od tih argumenata, iz spisâ predmeta iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je žalitelj pred Općim sudom naveo da je Komisija bila u zabludi kada je u uvodnoj izjavi 275. točki (a) konačne odluke zaključila da se koncept prodaje nije promijenio tijekom natječajnog postupka. Naime, iako je na početku, prema žaliteljevu mišljenju, prodaja bila strukturirana kao prodaja na temelju „poravnane bilance” (clean balance sheet), nakon toga je izmijenjena struktura te transakcije a da ponuditelji o tome nisu obaviješteni, čime su povrijeđeni zahtjevi transparentnosti.

58.

Što se tiče drugog argumenta, iz spisâ predmeta iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je žalitelj pred Općim sudom istaknuo da informacije koje su pružene tijekom natječajnog postupka nisu bile potpune i da, slijedom toga, navedeni postupak nije bio u skladu sa zahtjevima transparentnosti u smislu propisa u području državnih potpora. Žalitelj je naveo da informacije u pogledu ugovora o poslovnom zakupu (business lease) koji je dodijeljen društvu Capricorn i koji je na početku bio zamišljen kao „druga najbolja mogućnost” ako natječajni postupak ne bude uspješan ili ako Komisijina odluka o njemu bude osporavana, nisu bile dostavljene svim ponuditeljima. Žalitelj je istaknuo da Komisija nije uzela u obzir izostanak dostave tih informacija drugim ponuditeljima tijekom natječajnog postupka iako su navedene informacije bile relevantne za određivanje cijene ponude, što je prema njegovu mišljenju pogrešno.

59.

Što se tiče trećeg argumenta, iz spisa predmeta proizlazi da je žalitelj pred Općim sudom istaknuo da je Komisijina ocjena u pogledu ekoloških aspekata iz uvodne izjave 275. točke (i) konačne odluke bila pogrešna, s obzirom na to da su, prema njegovu mišljenju, prodavatelji tijekom natječajnog postupka uveli ekološki kriterij za odabir a da to nije bilo priopćeno svim ponuditeljima, što je dovelo do povrede zahtjevâ transparentnosti.

60.

Iz tumačenja pobijane presude ne proizlazi da je Opći sud izričito odgovorio na ikoji od tih argumenata kojima se dovodi u pitanje usklađenost natječajnog postupka sa zahtjevom transparentnosti. Osim toga, smatram da obrazloženje te presude ne omogućuje da se, čak ni implicitno, saznaju razlozi zbog kojih Opći sud nije prihvatio te argumente. Naime, implicitni odgovor na te argumente, a osobito na prvi i drugi argument, ne proizlazi ni na koji način iz točaka 119. do 121. pobijane presude u kojima je Opći sud odlučivao o prigovoru glede netransparentnosti natječajnog postupka. Taj odgovor ne proizlazi ni iz točaka 146. do 150. pobijane presude u kojima je Opći sud razmatrao, i to doista vrlo ograničeno, argumente vezane uz ugovor o poslovnom zakupu.

61.

Suprotno Komisijinim tvrdnjama, odgovor na prvi od tih argumenata čak ni implicitno ne proizlazi iz podatka koji se navodi u točki 9. četvrtoj alineji pobijane presude o tome da su ponuditelji mogli dostaviti ponudu za cjelokupnu imovinu, određene skupine ili pojedinačne dijelove imovine. Taj podatak, koji se navodi u opisnom dijelu natječajnog postupka, ni na koji način, čak ni implicitno, ne odgovara na prigovor koji je žalitelj naveo u pogledu netransparentnosti natječajnog postupka.

62.

Prema mojem mišljenju, iz prethodnih razmatranja proizlazi da s obzirom na to da Opći sud nije ni izričito ni implicitno razmatrao određene argumente koje je žalitelj naveo u prilog prigovoru o navodnoj netransparentnosti natječajnog postupka, obrazloženje pobijane presude ne omogućuje zainteresiranim stranama da saznaju razloge zbog kojih Opći sud nije prihvatio taj prigovor, niti omogućuje Sudu da raspolaže dostatnim elementima za izvršavanje svojeg nadzora. Slijedom toga, smatram da pobijana presuda u tom pogledu sadržava nedostatak u obrazloženju.

63.

Žalitelj u okviru četvrtog dijela drugog žalbenog razloga ističe da je Opći sud propustio uzeti u obzir dva niza argumenata, od kojih se jedan, kao i argumenti navedeni u trećem dijelu, odnosi na prigovor o navodnoj netransparentnosti natječajnog postupka, a drugi na prigovor o navodnoj diskriminatornosti navedenog postupka.

64.

Kao prvo, što se tiče argumenata u pogledu prigovora o netransparentnosti natječajnog postupka, iz tumačenja spisa predmeta iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je žalitelj pred Općim sudom istaknuo: na prvom mjestu, da natječajni postupak nije bio objavljen izvan Europske unije; na drugom mjestu, da brojni dokumenti važni za prodaju nisu bili dostavljeni odnosno dostavljeni su prekasno ili su dostavljeni na prijevaran način; na trećem mjestu, da je Komisija pogriješila kad je smatrala da je dostavljanje komentara uz ugovor o stjecanju imovine spada isključivo u okvir poslovnog pregovaranja i da stoga nije relevantno sa stajališta državnih potpora; na četvrtom mjestu, da je Komisija pogriješila kad je smatrala da nepravodobna dostava informacija tijekom natječajnog postupka ne utječe na podnošenje konačne ponude ponuditeljâ ili na zaključenje ekonomskih izračuna koji su potrebni u tu svrhu; i, na petom mjestu, da je Komisija pogriješila kad je zaključila da je KPMG svim ponuditeljima dostavio sve informacije koje su potrebne kako bi im se omogućilo da prikladno ocijene imovinu Nürburgringa.

65.

Upravo kao što je to slučaj s argumentima koji se navode u okviru trećeg dijela ovog žalbenog razloga, iz tumačenja pobijane presude ne proizlazi da je Opći sud izričito odgovorio na ikoji od argumenata navedenih u prethodnoj točki ovog mišljenja, niti obrazloženje te presude omogućuje da se implicitno saznaju razlozi zbog kojih Opći sud nije prihvatio te argumente. Konkretno, implicitan odgovor na te argumente ni na koji način ne proizlazi iz točaka 119. do 121. pobijane presude u kojima je Opći sud odlučivao o prigovoru glede netransparentnosti natječajnog postupka, pri čemu je svoju analizu ograničio na pitanje roka utvrđenog za podnošenje ponuda.

66.

Kao drugo, što se tiče argumenata o prigovoru glede diskriminatornosti natječajnog postupka, iz tumačenja spisa predmeta iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je žalitelj pred Općim sudom istaknuo da Komisija nije provela istragu u pogledu: na prvom mjestu, činjenice da je žalitelj bio diskriminiran, s obzirom na to da nije dostavljena preslika cijele dokumentacije natječajnog postupka na engleskom jeziku; na drugom mjestu, okolnosti da je društvu Capricorn omogućen povlašteni pristup informacijama u odnosu na druge ponuditelje; na trećem mjestu, okolnosti da je sam partner jednog važnog američkog odvjetničkog ureda zastupao najprije prodavatelje, a zatim društvo Capricorn; na četvrtom mjestu, okolnosti da je društvo Capricorn ostvarilo korist od povlaštene potpore i nakon 17. veljače 2014. i u pogledu dobivanja financiranja od društva Deutsche Bank.

67.

U pogledu tih argumenata također ističem da iz tumačenja pobijane presude ne proizlazi da je Opći sud izričito meritorno odgovorio na ikoji od navedenih argumenata, niti obrazloženje te presude omogućuje da se implicitno saznaju razlozi zbog kojih Opći sud nije prihvatio te argumente. Konkretno, smatram da implicitan odgovor na te argumente ne proizlazi iz dijela pobijane presude, odnosno iz točaka 122. do 134., u kojem je Opći sud analizirao prigovor o diskriminatornosti natječajnog postupka, pri čemu je svoju analizu ograničio na pitanje zahtjeva postojanja obvezujuće obveze financiranja. Stoga smatram da pobijana presuda i u tom pogledu sadržava nedostatak u obrazloženju.

68.

Prema mojem mišljenju, iz prethodnih razmatranja proizlazi da pobijana presuda sadržava nedostatak u obrazloženju koji se odnosi na različite aspekte i da, slijedom toga, treba prihvatiti drugi, treći i četvrti dio drugog žalbenog razloga.

69.

Treći žalbeni razlog podijeljen je na tri dijela.

70.

Žalitelj u prvom dijelu tvrdi da iako je Opći sud u točki 91. pobijane presude smatrao da je faza prethodnog ispitivanja trajala manje od šest mjeseci (od trenutka podnošenja pritužbe u travnju 2014. do donošenja konačne odluke u listopadu 2014.) i da to ne dokazuje postojanje ozbiljnih poteškoća koje mogu opravdati pokretanje službenog istražnog postupka, on ipak nije odgovorio na određene argumente istaknute u tužbi radi dokazivanja postojanja tih ozbiljnih poteškoća. Naime, žalitelj je naveo da ozbiljne poteškoće također proizlaze, s jedne strane, iz činjenice da je donošenje konačne odluke više puta moralo biti odgođeno i okolnosti da je Komisija 13. travnja 2015. objavila ispravak odluke te, s druge strane, zbog okolnosti da je Komisija počela s ispitivanjem postupka prodaje imovine Nürburgringa već u jesen 2012. i da je od 2013. blisko surađivala s prodavateljima. Žalitelj je u tim okolnostima tvrdio da je dodatno kašnjenje od šest mjeseci u pogledu odlučivanja o provedbi natječajnog postupka bilo pretjerano, što je argument koji Opći sud nije uzeo u obzir.

71.

Žalitelj u okviru drugog dijela trećeg žalbenog razloga osporava rasuđivanje Općeg suda iz točke 98. pobijane presude u pogledu dopisa društva Deutsche Bank od 10. ožujka 2014. Smatra da tvrdnje iz te točke pobijane presude treba ispraviti s različitih stajališta. Komisija je pogriješila prilikom ocjenjivanja uvjeta za postojanje otvorenog, transparentnog i bezuvjetnog natječajnog postupka i zapravo je naišla na ozbiljne poteškoće. Konkretno, Komisiji je bila potrebna izmijenjena verzija tog dopisa u srpnju 2014. Priznala je da nije znala je li to pismo namjere bilo potpisano ili povučeno i priznala je da je analizirala samo strukturu natječajnog postupka. Osim toga, njemačko državno odvjetništvo usprotivilo se obvezatnosti tog dopisa.

72.

Žalitelj u trećem dijelu tvrdi da je Opći sud zanemario njegov argument u pogledu nastavka postupka prodaje imovine Nürburgringa, koji je ipak otkrio postojanje ozbiljnih poteškoća u fazi prethodnog ispitivanja. Opći sud je u točkama 102. do 104. pobijane presude samo istaknuo da se ta prodaja dogodila 28. listopada 2014. na temelju fiducijarnog ugovora od 5. listopada 2014., odnosno nakon donošenja konačne odluke. Međutim, Opći sud zanemario je činjenicu da je žalitelj informacije u tom pogledu dostavio Komisiji već 22. rujna 2014. i da je novinski članak od 30. rujna 2014., dakle članak koji je objavljen prije nego što je donesena konačna odluka, sadržavao tu informaciju. Osim toga, Komisija je nakon toga obećala da će uzeti u obzir daljnji razvoj slučaja.

73.

Komisija tvrdi da treći žalbeni razlog treba djelomično odbaciti kao nedopušten, a djelomično odbiti kao neosnovan.

74.

Žalitelj u prvom dijelu trećeg žalbenog razloga, upravo kao u drugom, trećem i četvrtom dijelu drugog žalbenog razloga, ističe da Opći sud nije uzeo u obzir određene argumente koje je on naveo u prvostupanjskom postupku. U tom je kontekstu riječ o argumentima koji su povezani s trajanjem faze prethodnog ispitivanja i u kojima je istaknuto postojanje ozbiljnih poteškoća.

75.

U tom pogledu valja naglasiti da je, suprotno nego u slučaju argumenata istaknutih u navedenim dijelovima drugog žalbenog razloga o ne postoje nikakve naznake u pobijanoj presudi, Opći sud u točki 88. te presude ipak naveo da je žalitelj pred njim istaknuo, s jedne strane, da je donošenje odluke bilo više puta odgađano i, s druge strane, da je ispravak konačne odluke donesen više od godinu dana nakon podnošenja pritužbe Komisiji.

76.

Međutim, Opći sud u točki 91. pobijane presude nije izričito odgovorio na te argumente prilikom odgovaranja na prigovor koji se odnosio na trajanje faze prethodnog ispitivanja a istaknut je u okviru žalbenog razloga koji se temelji na postojanju ozbiljnih poteškoća u ocjeni prodaje imovine Nürburgringa, nego je samo utvrdio da s obzirom na to da je konačna odluka donesena 1. listopada 2014., odnosno manje od šest mjeseci nakon što je žalitelj podnio pritužbu, takvo trajanje faze prethodnog ispitivanja ne može dokazati postojanje ozbiljnih poteškoća u ocjeni koje mogu opravdati pokretanje službenog istražnog postupka.

77.

Smatram da se pobijana presuda u tom pogledu može tumačiti na način da iako Opći sud nije izričito odbio dva argumenta navedena u točki 75. ovog mišljenja, on s obzirom na trajanje faze prethodnog ispitivanja koje je bilo kraće od šest mjeseci nije smatrao da su u svrhu određivanja postojanja ozbiljnih poteškoća u ocjeni irelevantne dvije okolnosti koje je naveo žalitelj, odnosno, s jedne strane, da je tijekom tog razdoblja donošenje konačne odluke bilo više puta odgađano i, s druge strane, da je ta odluka bila predmet ispravka koji je donesen godinu dana nakon toga.

78.

Smatram da ta analiza, koja implicitno proizlazi iz pobijane presude, ne sadržava pogrešku. Naime, s jedne strane, činjenica da se donošenje odluke odgađa može biti uzrokovana različitim razlozima i ne predstavlja sama po sebi dokaz postojanja ozbiljnih poteškoća u ocjeni koje mogu opravdati pokretanje službenog istražnog postupka. Konkretno, to vrijedi u pogledu tako ograničenog trajanja faze prethodnog ispitivanja koja je dovela do donošenja konačne odluke.

79.

S druge strane, ispravak odluke jest radnja čiji je cilj ispravljanje previda ili materijalnih pogrešaka poput omašaka u pisanju, a ne izmjena sadržaja odluke. Slijedom toga, taj ispravak uopće ne dovodi do produljenja trajanja postupka. U svakom slučaju ističem da žalitelj nije dostavio nijedan dokaz u prilog svojem argumentu u tom pogledu.

80.

Naposljetku, što se tiče okolnosti koju je naveo žalitelj glede toga da je Komisija počela s ispitivanjem postupka prodaje imovine Nürburgringa već 2012., ona nije u skladu s činjeničnim utvrđenjem Općeg suda prema kojem je faza prethodnog ispitivanja trajala manje od šest mjeseci, što je utvrđenje koje žalitelj kao takvo nije doveo u pitanje.

81.

Smatram da iz navedenog proizlazi da prvi dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti.

82.

Što se tiče drugog dijela trećeg žalbenog razloga, ističem da je Opći sud u točki 98. pobijane presude, koju je žalitelj doveo u pitanje, smatrao da je Komisija dokazala da je od travnja 2014. raspolagala dopisom društva Deutsche Bank od 10. ožujka 2014. i da stoga ne postoji razlog da se u sumnju dovede njezina tvrdnja da je provela vlastitu analizu navedenog dopisa i zaključila da je on bio osiguranje financiranja čiju su obvezatnost potvrdila njemačka tijela.

83.

Riječ je o činjeničnim utvrđenjima koja se odnose na obvezatnost navedenog dopisa društva Deutsche Bank koja se, kao što se to navodi u točkama 34. do 37. ovog mišljenja, ne mogu dovesti u pitanje u okviru žalbenog postupka a da se ne pozove na iskrivljavanje činjenica, što je razlog koji je žalitelj nepravodobno istaknuo tek u svojoj replici, i da uostalom čak nije ni pojasnio na kojim se elementima temelji eventualno iskrivljavanje. Prema mojem mišljenju, taj dio stoga treba proglasiti nedopuštenim.

84.

Suprotno tomu, treći dio trećeg žalbenog razloga odnosi se na osporavanje zaključka Općeg suda iz točke 104. pobijane presude u skladu s kojim se Komisiji ne može predbaciti da se u konačnoj odluci nije izjasnila o nastavku postupka prodaje ustupanjem potpreuzimatelju udjela koji je društvo Capricorn držalo u društvu za preuzimanje imovine Nürburgringa, s obzirom na to da se to ustupanje dogodilo tek nakon donošenja konačne odluke.

85.

Kao prvo, u tom pogledu ističem da Opći sud nije zanemario žaliteljev argument koji se odnosio na nastavak postupka prodaje imovine Nürburgringa, nego je činjenično utvrdio da se ta prodaja dogodila nakon donošenja konačne odluke te je iz toga zaključio, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 102. te presude, da se Komisiji ne može prigovoriti da se nije izjasnila o toj okolnosti koja je nastala nakon donošenja konačne odluke.

86.

Kao drugo, žalitelj tvrdi da je Opći sud zanemario činjenicu da je on obavijestio Komisiju o nastavku postupka prodaje predmetne imovine potpreuzimatelju nekoliko dana prije donošenja konačne odluke i da je ta prodaja proizlazila iz novinskog članka, koji je također objavljen nekoliko dana prije donošenja navedene odluke. Međutim, u tom pogledu valja istaknuti da je Opći sud u točki 165. pobijane presude odgovorio na taj argument i utvrdio da žalitelj nije dokazao da je Komisija raspolagala ili mogla raspolagati tim informacijama u trenutku u kojem je donijela konačnu odluku. Također riječ je o činjeničnoj ocjeni koju žalitelj ne može dovesti u pitanje u okviru žalbe, osim ako nije riječ o slučaju iskrivljavanja ( 23 ). Žalitelj je tek u svojoj replici, dakle nepravodobno, naveo da je riječ o iskrivljavanju a da pritom nije točno naveo dokaze koji su iskrivljeni i u čemu se sastoji njihovo iskrivljavanje. Stoga smatram da treći dio trećeg žalbenog razloga treba djelomično odbiti kao neosnovan, a djelomično odbaciti kao nedopušten.

87.

Prema mojem mišljenju, iz navedenog proizlazi da treći žalbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

88.

Svojim četvrtim žalbenim razlogom žalitelj osporava dio pobijane presude u kojem je Opći sud odbio tužbeni razlog u kojem je on istaknuo povredu članka 20. stavka 2. Uredbe br. 659/1999 jer ga Komisija nije obavijestila o svojoj namjeri da odbije njegovu pritužbu niti ga je pozvala da podnese očitovanja u tom pogledu ( 24 ).

89.

Žalitelj smatra, s jedne strane, da je Opći sud pogrešno primijenio članak 20. stavak 2. Uredbe br. 659/1999, s obzirom na to da iz te odredbe jasno proizlazi Komisijina obveza da zainteresiranu stranu obavijesti o svojoj namjeri da odbije njezinu pritužbu i da je pozove da podnese očitovanja u tom pogledu. Budući da u ovom slučaju nije obavijestila žalitelja o svojoj prethodnoj ocjeni, Komisija je žalitelju uskratila mogućnost da utječe na donošenje odluke i da, u slučaju da je to potrebno, potkrijepi Komisijinu istragu drugim činjenicama. Cilj prava na podnošenje očitovanja predviđenog spornom odredbom jest da se prava stranaka zaštite što je prije moguće tijekom postupka i stoga je povreda tog prava predstavljala ozbiljan propust na štetu žalitelja.

90.

S druge strane, upućivanje u točki 188. pobijane presude na presudu od 18. studenoga 2010., NDSHT/Komisija (C‑322/09 P, EU:C:2010:701), bilo je pogrešno i zavaravajuće. Naime, žalitelj smatra da Sud u tom predmetu nije razmatrao pitanje potrebe da se dopusti podnošenje dodatnih očitovanja prije donošenja odluke. Nadalje, iz presude od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija (C‑521/06 P, EU:C:2008:422), proizlazi da zainteresirane strane imaju pravo na odgovarajući način biti uključene u postupak, pri čemu se u obzir uzimaju okolnosti konkretnog slučaja.

91.

Komisija osporava žaliteljeve argumente i smatra da četvrti žalbeni razlog treba odbiti.

92.

Svojim četvrtim žalbenim razlogom žalitelj ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene članka 20. stavka 2. Uredbe br. 659/1999.

93.

U tom pogledu najprije valja podsjetiti da se u verziji koja je izmijenjena Uredbom (EU) br. 734/2013 ( 25 ), koja se primjenjuje na ovaj slučaj, člankom 20. stavkom 2. prvim podstavkom Uredbe br. 659/1999 ( 26 ) propisivalo da „[s]vaka zainteresirana strana može podnijeti pritužbu kojom obavještava Komisiju o svakom navodnom slučaju nezakonite potpore ili o svakom navodnom slučaju zloporabe potpore[;] [u] tom smislu, zainteresirana strana propisno ispunjava obrazac koji je određen […] i navodi sve obvezne podatke koji se u njemu zahtijevaju”, a člankom 20. stavkom 2. drugim podstavkom te uredbe propisivalo se da „[a]ko Komisija smatra da se zainteresirana strana ne pridržava obveznih dijelova obrasca za pritužbu ili da činjenice ili pravna pitanja koje je iznijela zainteresirana strana ne predstavljaju dostatne razloge na temelju kojih bi se u prima facie ispitivanju moglo utvrditi postojanje nezakonite potpore ili zlouporabe potpore, o tome obavještava zainteresiranu stranu i poziva je da dostavi primjedbe unutar propisanog razdoblja koje u pravilu ne smije biti dulje od mjesec dana[;] [a]ko zainteresirana strana ne iskaže svoja stajališta u propisanom roku, pritužba se smatra povučenom[;] Komisija obavješćuje dotičnu državu članicu ako se pritužba smatra povučenom”. U skladu s trećim podstavkom te odredbe, „Komisija podnositelju pritužbe šalje primjerak odluke o slučaju koji se odnosi na predmet pritužbe”.

94.

Žalitelj tvrdi da mu članak 20. stavak 2. Uredbe br. 659/1999, a osobito njegov drugi podstavak, dodjeljuje postupovno pravo da ga Komisija, prije nego što donese odluku, obavijesti o svojoj namjeri da odbije pritužbu koju je on podnio, pri čemu ga poziva da podnese očitovanja u tom pogledu. Budući da Komisija nije obavijestila žalitelja i da mu nije dopustila da podnese očitovanja prije donošenja odluke o odbijanju njegove pritužbe, Komisija je povrijedila odredbu o kojoj je riječ, a Opći je sud time počinio pogrešku koja se tiče prava jer nije utvrdio tu povredu.

95.

Ne slažem se s tumačenjem članka 20. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 659/1999 koje je predložio žalitelj.

96.

U tom pogledu valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, tumačenje odredbe prava Unije zahtijeva da se u obzir uzme ne samo njezin tekst nego i kontekst te ciljevi akta kojeg je ona dio. Okolnosti nastanka neke odredbe prava Unije mogu također pružiti informacije važne za njezino tumačenje ( 27 ).

97.

Doslovno, kontekstualno i teleološko tumačenje, s obzirom na okolnosti nastanka izmijenjene odredbe članka 20. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 659/1999, navodi me na zaključak da njezin cilj nije, kao što to tvrdi žalitelj, da se podnositelju pritužbe općenito, prije donošenja negativne odluke o njegovoj pritužbi, dodijeli postupovno pravo na to da ga Komisija obavijesti o namjeri donošenja te odluke i da podnese očitovanja u tom pogledu. Suprotno tomu, smatram da se ta odredba primjenjuje u vrlo ranoj fazi postupka te joj je cilj da se Komisiji dopusti da brzo rješava, zbog razloga upravne učinkovitosti, pritužbe koje očito (prima facie) ne ispunjavaju minimalne formalne ili materijalne zahtjeve za započinjanje upravnog postupka u području državnih potpora, a time ni faze prethodnog ispitivanja mjera koje se eventualno dovode u pitanje.

98.

Naime, iz teksta odredbe članka 20. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 659/1999 proizlazi da se ona odnosi na dva slučaja: s jedne strane, na slučaj neispunjavanja propisanih formalnih zahtjeva za podnošenje pritužbe, odnosno na pridržavanje obveze korištenja „obrasca za pritužbu” i, s druge strane, na slučaj u kojem pritužba, iako ispunjava formalne zahtjeve, ne ispunjava minimalne materijalne zahtjeve jer „činjenice ili pravna pitanja koje je iznijela zainteresirana strana ne predstavljaju dostatne razloge na temelju kojih bi se u prima facie ispitivanju moglo utvrditi postojanje nezakonite potpore ili zlouporabe potpore”.

99.

Odredba o kojoj je riječ predviđa za oba slučaja (neispunjavanje minimalnih formalnih ili materijalnih zahtjeva) isti postupovni tretman i iste pravne posljedice. S jedne strane, oba slučaja postupovno se tretiraju na isti način, odnosno podnositelju pritužbe omogućuje se da podnese očitovanja, pri čemu formalni ili materijalni nedostatak ispravlja pružanjem važnih informacije koje omogućuju da se pokrene analiza u području državnih potpora. S druge strane, posljedica izostanka djelovanja podnositelja pritužbe ili kontinuirano neispunjavanje minimalnih formalnih ili materijalnih zahtjeva za podnošenje pritužbe jest da Komisija pritužbu može smatrati povučenom.

100.

To tumačenje predmetne odredbe potvrđuje i teleološka analiza te odredbe s obzirom na okolnosti nastanka izmjene odredbe o kojoj je riječ, koja je uvedena Uredbom br. 734/2013. Naime, iz nacrta Uredbe Vijeća koji je podnijela Komisija i koji je doveo do donošenja navedene Uredbe ( 28 ) proizlazi da je cilj uvođenja izmjene bio, s jedne strane, uvođenje formalnih zahtjeva za podnošenje Komisiji pritužbe koja se odnosi na državnu potporu i, s druge strane, omogućavanje Komisiji da brzo i učinkovito riješi „veći dio” pritužbi koje ta institucija dobiva u području državnih potpora, a koje ne mogu „dovesti do stvarnih zabrinutosti u pogledu tržišnog natjecanja ili koje nisu dovoljno potkrijepljene” ( 29 ). Stoga odredba o kojoj je riječ u tom pogledu Komisiji omogućuje da ne smatra pravom pritužbom podneske koji ne ispunjavaju minimalne formalne ili materijalne zahtjeve, i to nakon što osobi koja ih je podnijela omogući da „ispravi” nedostatak svojeg podneska u pogledu minimalnih formalnih ili materijalnih zahtjeva. Komisija stoga u slučaju takvih podnesaka nije dužna donijeti konačnu odluku. Ti podnesci smatraju se povučenim pritužbama i eventualno se evidentiraju kao tržišni podaci koje Komisija može ponovno upotrijebiti u nekoj sljedećoj fazi za istrage koje pokreće po službenoj dužnosti ( 30 ).

101.

Navedeno tumačenje odredbe o kojoj je riječ također potvrđuje tumačenje točke 48. podtočke (b) Kodeksa najbolje prakse za provedbu postupaka nadzora državnih potpora u verziji iz 2009. ( 31 ) koju, prema mojem mišljenju, Opći sud pravilno navodi u točki 187. pobijane presude, a navodi se i u nacrtu uredbe spomenutom u prethodnoj točki ovog mišljenja ( 32 ).

102.

Što se tiče presuda Athinaïki Techniki/Komisija i NDSHT/Komisija na koje upućuje žalitelj, dovoljno je napomenuti da se one odnose na verziju predmetne odredbe koja je bila na snazi prije izmjene uvedene Uredbom br. 734/2013, pa se stoga, prema mojem mišljenju, ne mogu koristiti za osporavanje pruženog tumačenja izmijenjene verzije te odredbe niti zaključka navedenog u prethodnoj točki ovog mišljenja.

103.

Stoga iz navedenih razmatranja proizlazi da valja odbiti tumačenje prema kojem članak 20. stavak 2. Uredbe br. 659/1999, a osobito njegov drugi podstavak, zainteresiranim stranama dodjeljuje postupovno pravo na to da ih Komisija, prije nego što donese odluku, obavijesti o svojoj namjeri da odbije pritužbu koju su one podnijele, pri čemu ih poziva da podnesu očitovanja u tom pogledu.

104.

U tom smislu također valja podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da zainteresirane strane u postupcima u području državnih potpora nemaju stvarno pravo obrane ili pravo na kontradiktornu raspravu s Komisijom, a njihova je uloga samo pružiti sve podatke potrebne za usmjeravanje Komisije ( 33 ).

105.

Prema sudskoj praksi, u postupku nadzora državnih potpora druge zainteresirane stranke osim predmetne države članice imaju ograničena postupovna prava koja ne obuhvaćaju izravnu kontradiktornu raspravu s Komisijom kao što je ona koja se predviđa u korist te države članice, nego samo pravo sudjelovanja u odgovarajućoj mjeri u upravnom postupku koji provodi Komisija, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja ( 34 ).

106.

Kao što se to navodi u točki 20. ovog mišljenja, u ovom slučaju nesporno je da druga sporna odluka predstavlja odluku koja je donesena po provođenju faze prethodnog ispitivanja, a ne osporava se ni to da je, kao što proizlazi među ostalim iz uvodne izjave 13. konačne odluke, žalitelj aktivno sudjelovao u tom postupku okončanom odlukom u kojoj je u biti odbijena njegova pritužba koja se ni na koji način nije smatrala povučenom. Prema mojem mišljenju, iz toga slijedi da se odredba članka 20. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 659/1999 ne može primijeniti na žaliteljev slučaj i da žalitelj stoga ne može istaknuti Komisijinu povredu te odredbe, a time ni pogrešku koju je u tom pogledu počinio Opći sud.

107.

Smatram da iz navedenog proizlazi da Opći sud nije počinio nijednu pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene članka 20. stavka 2. Uredbe br. 659/1999 i da stoga četvrti žalbeni razlog treba odbiti.

108.

Petim žalbenim razlogom žalitelj osporava to što je Opći sud u točkama 209. do 212. pobijane presude odbio njegov tužbeni razlog koji se temeljio na tvrdnji da njegova pritužba nije bila nepristrano ispitana. Žalitelj smatra da je Opći sud pogrešno i bezrazložno smatrao da se na postupke u području državnih potpora po analogiji primjenjuje sudska praksa iz područja tržišnog natjecanja.

109.

U svakom slučaju, čak i da se ta sudska praksa primjenjuje, žalitelj ističe da se pozvao na indicije koje dokazuju da Komisija nije namjeravala nastaviti s ispitivanjem slučaja niti ishoditi dodatne ili preciznije informacije.

110.

Komisija smatra da peti žalbeni razlog treba odbiti.

111.

U točkama 207. do 213. pobijane presude Opći je sud odbio žaliteljev argument prema kojem je izjava glasnogovornika člana Komisije zaduženog za tržišno natjecanje o tome da su njemačka tijela slijedila smjernice koje je taj član Komisije dao u pogledu prodaje imovine Nürburgringa i da je ta imovina prodana boljem ponuditelju nakon provođenja zakonitog natječajnog postupka i po tržišnoj cijeni, onemogućila Komisijino nepristrano ispitivanje njegove pritužbe.

112.

Opći sud u bitnome je odbio taj tužbeni razlog tako što je po analogiji primijenio sudsku praksu prema kojoj takva nepravilnost u području povrede pravila tržišnog natjecanja može dovesti do toga da sud Unije poništi odluku koja se pred njime pobija, samo ako se dokaže da bi sadržaj te odluke bio drukčiji da ta nepravilnost nije postojala. Opći sud smatrao je da žalitelj nije podnio nikakav dokaz ni indiciju o tome da je konačna odluka mogla imati drukčiji sadržaj da sporna izjava nije dana.

113.

Kao prvo, žalitelj osporava da se ta sudska praksa, razvijena u području tržišnog natjecanja, po analogiji primjenjuje na područje državnih potpora. Međutim, u tom pogledu ističem da ta sudska praksa, koja se odnosi na pravne posljedice koje proizlaze iz pogrešnog otkrivanja elemenata, čak i bitnih, odluka koje donosi Komisija, ima opću primjenu i da stoga ne postoje razlozi za ograničavanje njezine primjene samo na područje tržišnog natjecanja ( 35 ).

114.

Uostalom, ta sudska praksa predstavlja primjenu na konkretan slučaj opće sudske prakse prema kojoj postupovna nepravilnost u načelu dovodi do poništenja odluke u cijelosti ili djelomično samo ako se utvrdi da je bez te nepravilnosti pobijana odluka mogla imati drukčiji sadržaj, što je sudska praksa koja se nedvojbeno primjenjuje i na područje državnih potpora ( 36 ).

115.

Kao drugo, što se tiče informacija za koje žalitelj tvrdi da ih je pred Općim sudom istaknuo kao indicije kojima se može dokazati da je sadržaj druge sporne odluke mogao biti drukčiji da nije postojala navodna nepravilnost, njima se ni na koji način ne može dokazati navodni nedostatak Komisijine nepristranosti. Naime, riječ o razmjeni elektroničkih poruka između žaliteljevih odvjetnika i Komisijinih službi o navodnom nepostupanju navedenih službi po obavijestima koje je žalitelj dostavio 2014. i 2015., dakle nakon donošenja konačne odluke, i o navodnoj nemogućnosti da se u skladu s člankom 20. stavkom 2. Uredbe br. 659/1999 dostave dodatne primjedbe, čija je navodna nezakonitost već odbačena u okviru četvrtog žalbenog razloga ( 37 ).

116.

Smatram da takve indicije ni na koji način nisu povezane s navodnim nedostatkom Komisijine nepristranosti i da se njima ne može dokazati da bi druga sporna odluka imala drukčiji sadržaj da nije postojala izjava glasnogovornika člana Komisije zaduženog za tržišno natjecanje, koju žalitelj navodi. Konkretno, što se tiče ocjene Općeg suda u pogledu spomenute razmjene elektroničkih poruka, ona se, prema sudskoj praksi koja se navodi u točki 35. ovog mišljenja, ne može dovesti u pitanje u okviru žalbe a da se ne istakne iskrivljavanje dokaza.

117.

Prema mojem mišljenju, iz navedenog proizlazi da peti žalbeni razlog treba odbiti.

118.

Svojim šestim žalbenim razlogom žalitelj osporava dio pobijane presude ( 38 ) u kojem je Opći sud odbio tužbeni razlog koji je on istaknuo u prvostupanjskom postupku, a kojim je tvrdio da druga sporna odluka sadržava nedostatak u obrazloženju. Žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene članka 296. drugog stavka UFEU‑a. Žalitelj ističe da je u prvostupanjskom postupku naveo primjere kojima se dokazuju četiri vrste Komisijinih propusta: izostanak odgovora na neke njegove bitne prigovore; izostanak jasnog i nedvosmislenog obrazloženja; izostanak detaljnijeg rasuđivanja u pogledu odstupanja od prakse odlučivanja; i, naposljetku, neuzimanje u obzir relevantnog činjeničnog i pravnog okvira.

119.

Što se tiče prvog od tih prigovora istaknutih u prvostupanjskom postupku, žalitelj konkretno osporava rasuđivanje Općeg suda iz točke 179. pobijane presude prema kojem je Komisija bila vremenski ograničena s obzirom na kratke rokove faze prethodnog ispitivanja. Naime, žalitelj smatra da je Komisija započela analizu postupka prodaje već 2012., odnosno puno prije podnošenja pritužbi. Osim toga, Opći je sud zanemario žaliteljevu glavnu kritiku, odnosno činjenicu da Komisija nije donijela vlastite zaključke i da je samo upućivala na tuđe izjave.

120.

Što se tiče ostalih triju prigovora i argumenata koji se u njima navode, Opći sud ih je u potpunosti zanemario.

121.

Komisija smatra da šesti žalbeni razlog treba odbiti.

122.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, obrazloženje akata institucija Unije, propisano člankom 296. UFEU‑a, mora odgovarati prirodi akta o kojemu je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Obvezu obrazlaganja treba ocjenjivati prema svim okolnostima slučaja, uključujući i sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati akta ili druge osobe na koje se taj akt izravno i osobno odnosi. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na njegov sadržaj, nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje ( 39 ).

123.

Konkretno, što se tiče Komisijine odluke kojom se navodna državna potpora na koju je upozorio podnositelj pritužbe proglašava nepostojećom, iz sudske prakse proizlazi da je Komisija svakako dužna u dovoljnoj mjeri podnositelju pritužbe izložiti razloge zbog kojih činjenična i pravna pitanja istaknuta u pritužbi nisu bila dovoljna da dokažu postojanje državne potpore. Međutim, Komisija nije dužna zauzeti stajalište o elementima koji očito nisu relevantni, koji su besmisleni ili za koje je jasno da su sporedni ( 40 ).

124.

Nužna međuovisnost između razloga na koje se poziva podnositelj pritužbe i obrazloženja Komisijine odluke ne može Komisiji nametati obvezu odbijanja svakog pojedinog argumenta istaknutog u prilog tim razlozima. Dovoljno je da ona navede činjenice i pravna razmatranja koji su od ključne važnosti u kontekstu odluke ( 41 ).

125.

Osim toga, valja podsjetiti da obveza obrazlaganja odluka predstavlja bitnu postupovnu pretpostavku koju treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta. Naime, obrazloženje odluke sastoji se od izričitog navođenja razloga na kojima se ta odluka temelji. Ako ti razlozi imaju nedostatke, oni negativno utječu na materijalnu zakonitost odluke, ali ne i na njezinu obrazloženost, koja može biti zadovoljavajuća čak i kad navodi pogrešne razloge, tako da Općem sudu nije nemoguće izvršiti sudski nadzor ( 42 ).

126.

U okviru ovog žalbenog razloga žalitelj osporava, kao prvo, upućivanje Općeg suda na okolnost da je Komisija nakon završetka faze prethodnog ispitivanja odluku trebala donijeti u „kratkom roku”, s obzirom na to da je, prema njegovu mišljenju, Komisija već bila započela analizu predmetnog postupka prodaje puno prije podnošenja pritužbi ( 43 ). Međutim, u tom se pogledu slažem s Komisijinim stajalištem da je taj argument u svakom slučaju bespredmetan jer se njime osporava točka presude koju je Opći sud podredno naveo. Suprotno tomu, taj argument ne može sam po sebi dovesti u pitanje zaključak Općeg suda koji proizlazi iz točaka 176. i 178. pobijane presude, prema kojem je obrazloženje iz uvodnih izjava 266. do 281. konačne odluke dovoljno za upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere i prema kojem Komisija stoga nije povrijedila svoju obvezu obrazloženja zato što nije odgovorila na neke prigovore, s obzirom na to da je smatrala da oni nisu od ključne važnosti u kontekstu odluke.

127.

Kao drugo, žalitelj ističe da je Opći sud zanemario temeljnu kritiku koju je on naveo, odnosno činjenicu da Komisija nije donijela vlastite zaključke i da je samo upućivala na izjave drugih osoba. U tom pogledu, ne uzimajući u obzir činjenicu da je taj argument iznesen pred Sudom na vrlo općenit i apstraktan način, što onemogućuje da se točno utvrdi pogreška koja se prigovara Općem sudu, napominjem da u svakom slučaju, općenito govoreći, činjenica da se prisvajaju tuđe izjave kako bi se obrazložila osnovanost određene odluke sama po sebi ne dovodi do toga da je obrazloženje nedovoljno ili manjkavo. Osim što je vjerojatno nedopušten, i taj je argument stoga bespredmetan.

128.

Kao treće, žalitelj prigovara Općem sudu da nije odgovorio na neke prigovore koje je on istaknuo u prvostupanjskom postupku.

129.

U tom pogledu smatram da treba odbiti argument u dijelu u kojem žalitelj njime namjerava istaknuti nedostatak u obrazloženju pobijane presude. Naime, iz točaka 175. do 180. pobijane presude jasno i nedvosmisleno proizlazi rasuđivanje koje je Opći sud slijedio kako bi odbio žaliteljev tužbeni razlog, odnosno činjenica da je Opći sud smatrao da je izlaganje iz uvodnih izjava 266. do 281. konačne odluke dovoljno za upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere i da je Komisija navela činjenice i pravna razmatranja koji su od ključne važnosti u kontekstu druge sporne odluke.

130.

Međutim, u dijelu u kojem žalitelj tim argumentom namjerava istaknuti da je Opći sud povrijedio članak 296. drugi stavak UFEU‑a zato što nije uzeo u obzir činjenicu da konačna odluka sadržava nedostatak u obrazloženju jer i sama Komisija nije uzela u obzir elemente navedene u prvostupanjskom postupku u okviru drugog, trećeg i četvrtog prigovora, taj se argument može prihvatiti samo ako te elemente treba smatrati činjenicama ili pravnim razmatranjima koji su od ključne važnosti u kontekstu odluke. Prema sudskoj praksi navedenoj u točkama 123. i 124. ovog mišljenja, Komisija je u tom slučaju trebala uzeti u obzir te elemente.

131.

Međutim, s jedne strane, žalitelj ni na koji način ne pojašnjava zašto elemente navedene u prvostupanjskom postupku u okviru drugog, trećeg i četvrtog prigovora treba smatrati činjenicama ili pravnim razmatranjima koji su od ključne važnosti u kontekstu odluke i koje je Komisija nužno trebala uzeti u obzir. S druge strane, argumenti navedeni u tim prigovorima u biti su usmjereni na osporavanje osnovanosti obrazloženja koje se odnosi na materijalnu zakonitost sporne odluke, a ne na njezino obrazloženje. Međutim, iako Opći sud pod određenim uvjetima može izmijeniti kvalifikaciju argumentacije koju je određena stranka istaknula u prilog nekom drugom tužbenom razlogu ( 44 ), nisam uvjeren da se u slučaju kad tužitelj navodi argumente u prilog svojem tužbenom razlogu koji se odnosi na povredu obveze obrazlaganja, Općem sudu može prigovoriti pogreška koja se tiče prava zato što nije izmijenio kvalifikaciju te argumentacije u smislu da se odnosi na osnovanost obrazloženja koje, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 125. ovog mišljenja, predstavlja zasebno pitanje.

132.

Prema mojem mišljenju, iz navedenog proizlazi da treba odbiti i treći argument naveden u okviru šestog žalbenog razloga, a time i taj žalbeni razlog u cijelosti.

133.

Na temelju svih prethodnih razmatranja predlažem Sudu da: