1.

Predmetni zahtjev za prethodnu odluku, koji je tajništvu Suda podnesen 27. kolovoza 2019., proizlazi iz spora između dvaju pojedinaca, BY i CX, u građanskom postupku ( 2 ) koji je sada došao pred Svea hovrätt, Patent- och marknadsöverdomstolen (Žalbeni sud regije Svea za patente i tržišno natjecanje, Stockholm, Švedska). On otvara pitanja od određene važnosti u pogledu odnosa između zakonodavstva Unije o autorskom pravu i nacionalnog prava na pristup informacijama, u vezi s pravom na djelotvoran pravni lijek i pošteno suđenje (kako je zajamčeno člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima) (u daljnjem tekstu: Povelja).

2.

Konkretno, čini li otkrivanje djela zaštićenog autorskim pravom (u predmetnom je slučaju to fotografija) u nacionalnom sudskom postupku „priopćavanje javnosti” i/ili „distribuciju javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. i članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu ( 3 )?

3.

Međutim, prije analize tog pitanja potrebno je izložiti relevantni pravni okvir.

4.

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) je 20. prosinca 1996. u Ženevi usvojila Ugovor o autorskom pravu WIPO‑a (u daljnjem tekstu: WCT). WCT je potom u ime Europske zajednice odobren Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. ( 4 )

5.

Članak 6. WCT‑a, naslovljen „Pravo stavljanja u promet”, predviđa:

„1.   Autori književnih i umjetničkih djela uživaju isključivo pravo davanja dopuštenja za stavljanje na raspolaganje javnosti izvornika i primjeraka njihovih djela prodajom ili drugim prijenosom vlasništva.

[…]”

6.

Uvodne izjave 3., 9., 10., 15. i 31. Direktive 2001/29 predviđaju:

7.

Članak 3. te direktive, naslovljen „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti”, propisuje:

„1.   Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

[…]”

8.

Članak 4. Direktive 2001/29, naslovljen „Pravo distribucije”, predviđa:

„1.   Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za bilo koji oblik distribucije javnosti izvornika ili primjeraka njihovih djela prodajom ili na koji drugi način.

[…]”

9.

Članak 5. Direktive 2001/29, naslovljen „Iznimke i ograničenja”, u stavku 3. propisuje:

„Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava navedenih u člancima 2. i 3. u sljedećim slučajevima:

[…]

[…]”

10.

Članak 2. lagen (1960:729) om upphovsrätt till litterära och konstnärliga verk (upphovsrättslagen) (Zakon br. 729 iz 1960. o autorskom pravu na književnim i umjetničkim djelima; u daljnjem tekstu: Zakon o autorskom pravu) propisuje:

„[1.] U okviru ograničenja koja su utvrđena ovim zakonom, autorsko pravo podrazumijeva isključivo pravo raspolaganja djelom putem njegova reproduciranja i stavljanja na raspolaganje javnosti, u izvornom ili izmijenjenom obliku, prevedenom ili prerađenom obliku, u drugoj vrsti književnog ili umjetničkog djela ili uporabom neke druge tehnike.

[2.] Svako izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje djela, na bilo koji način i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili djelomično, smatra se reprodukcijom.

[3.] Djelo se u sljedećim slučajevima stavlja na raspolaganje javnosti:

[…]

Svako priopćavanje ili izvođenje djela namijenjeno velikom zatvorenom krugu, u profesionalnom kontekstu, smatra se priopćavanjem javnosti ili javnom izvedbom.”

11.

Članak 49.a Zakona o autorskom pravu glasi:

„Autor fotografskog djela ima isključivo pravo reproducirati tu fotografiju i staviti je na raspolaganje javnosti. To se pravo primjenjuje bez obzira na to upotrebljava li se djelo u izvornom ili u izmijenjenom obliku i bez obzira na korištenu tehniku.”

12.

U skladu s člankom 1. poglavlja 2. tryckfrihetsförordningen (Zakon o slobodi tiska), promicanje slobode izražavanja i raznolikosti informacija podrazumijeva pravo svakoga na pristup javnim dokumentima. Zakon o slobodi tiska jedan je od četiriju temeljnih švedskih zakona koji uživaju poseban status, sličan statusu ustava u drugim državama članicama.

13.

Zakon o slobodi tiska također predviđa, među ostalim, da je javni dokument svaki postupovni akt koji se u bilo kojem obliku podnosi sudu. Učinak članka 1. poglavlja 2. Zakona o slobodi tiska stoga je da svatko može ostvariti pristup postupovnom aktu dostavljenom sudu. Međutim, to načelo podliježe iznimci koja se odnosi na povjerljive informacije.

14.

Dakle, načelo je da se pravo na pristup dokumentima odnosi i na dokumente obuhvaćene autorskim pravom i autorskom pravu srodnim pravima.

15.

I BY i CX fizičke su osobe koje upravljaju internetskim stranicama. CX je u okviru ranijeg spora pred građanskim sudovima kao dokaz dostavio stranicu teksta, uključujući fotografiju, s BY‑ove internetske stranice. Ta je fotografija stoga dio dokumentarnog spisa postupka.

16.

BY navodi da je nositelj autorskog prava na toj fotografiji te zahtijeva da se CX‑u naloži plaćanje naknade štete za, kao prvo, povredu autorskog prava i, kao drugo, povredu posebne zaštite koju fotografijama pruža članak 49.a Zakona o autorskom pravu. CX osporava svaku obvezu plaćanja naknade štete te tvrdi da otkrivanje predmetnog sadržaja za potrebe sudskog postupka ne čini povredu autorskog prava.

17.

U prvostupanjskom je postupku Patent- och marknadsdomstolen (Sud za patente i tržišno natjecanje, Švedska) utvrdi da je predmetna fotografija zaštićena pravima srodnima autorskom pravu, to jest posebnom zaštitom koju fotografije uživaju. Međutim, taj je sud naveo da svaka treća osoba može zahtijevati da se ta fotografija, s obzirom na to da je tom sudu podnesena kao postupovni dokument, priopći u skladu s primjenjivim pravilima švedskog ustavnog prava o pristupu dokumentima. Iako je Patent- och marknadsdomstolen (Sud za patente i tržišno natjecanje) zaključio da je CX tu fotografiju distribuirao javnosti u smislu Zakona o autorskom pravu, utvrdio je da nije dokazano da je BY pretrpio štetu te je stoga odbio tužbu.

18.

BY je protiv presude podnio žalbu sudu koji je uputio zahtjev.

19.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da osobito mora odlučiti o pitanju čini li podnošenje primjerka te fotografije sudu kao postupovni korak nezakonito stavljanje djela na raspolaganje u smislu relevantnog nacionalnog zakonodavstva o autorskom pravu, bilo kao distribucija javnosti ili kao priopćavanje javnosti.

20.

Nesporno je da je fotografija sudu koji je razmatrao spor između stranaka poslana elektroničkim putem (elektroničkom poštom) kao elektronički primjerak. Nacionalni sud također želi doznati može li se za te potrebe smatrati da je sud obuhvaćen pojmom „javnost”.

21.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da nije jasno kako se u pravu Unije pojmovi „priopćavanje javnosti” i „distribucija javnosti” tumače kada je riječ o podnošenju sudu, u okviru građanskog postupka, djela zaštićenog autorskim pravom. Iz toga se nameće pitanje, kao prvo, može li se za sud smatrati da je obuhvaćen pojmom „javnost” u smislu Direktive 2001/29 i, kao drugo, mora li se pojmu „javnost” dati isto značenje i u kontekstu primjene članka 3. stavka 1. i u kontekstu primjene članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29.

22.

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu ističe da je Sud utvrdio da pojam „javnost” obuhvaća neograničen broj potencijalnih adresata te usto podrazumijeva znatan broj osoba. Dalje je naglasio da cilj mora biti da se djelo učini dostupnim, bilo kojim prikladnim sredstvima, „osobama općenito”, a ne samo određenim osobama, koje pripadaju privatnoj skupini ( 5 ).

23.

Iz sudske prakse Suda također proizlazi da pojam „distribucija”, u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29, ima isto značenje kao izraz „stavljanje na raspolaganje javnosti […] prodajom” u smislu članka 6. stavka 1. WCT‑a. Međutim, iz presude od 13. svibnja 2015., Dimensione Direct Sales i Labianca (C‑516/13, EU:C:2015:315), čini se da je za postojanje „distribucije javnosti” dovoljno da se zaštićeno djelo dostavi pripadniku javnosti.

24.

Također je potrebno utvrditi čini li podnošenje postupovnog dokumenta sudu, bilo u fizičkom (papirnatom) obliku ili u obliku priloga poruci elektroničke pošte, „priopćavanje javnosti” ili „distribuciju javnosti” s obzirom na to da takvo podnošenje u oba slučaja ima istu svrhu i iste učinke.

25.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se ni taj sud ni članove njegova osoblja ne može smatrati „javnosti” u općem smislu tog pojma. Međutim, ne može ih se smatrati ni dijelom privatne skupine.

26.

Osim toga, prema navodu suda koji je uputio zahtjev, iako djelu nakon njegova podnošenja sudu pristupiti može samo osoblje suda, broj osoba koje mu imaju pristup nužno je promjenjiv te ga od početka treba smatrati znatnim. Uostalom, nacionalno pravo predviđa da svatko ima pravo na pristup dokumentima koje sudovi zaprime.

27.

U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev prekinuo je postupak i Sudu uputio sljedeća prethodna pitanja:

28.

Europska komisija podnijela je pisana očitovanja.

29.

Sud je švedskoj vladi uputio nekoliko pisanih pitanja. Švedska vlada na ta je pitanja odgovorila 6. svibnja 2020.

30.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem pita ima li pojam „javnost” ujednačeno značenje u članku 3. stavku 1. i članku 4. stavku 1. Direktive 2001/29 ( 6 ).

31.

U okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljenog u članku 267. UFEU‑a, na potonjem je da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. Sud će u tu svrhu možda morati preoblikovati pitanja koja su mu postavljena nakon što na temelju svih informacija koje mu je pružio sud koji je uputio zahtjev, a osobito na temelju obrazloženja zahtjeva, odredi elemente prava Unije koje je potrebno protumačiti s obzirom na predmet spora u glavnom postupku ( 7 ).

32.

Prema mojemu mišljenju, odgovor Suda na prvo pitanje nije potreban te ostala pitanja stoga treba preoblikovati. U tom pogledu iz točaka 3. i 6. zahtjeva za prethodnu odluku jasno proizlazi da je zaštićena fotografija ( 8 ), koja je predmet postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, elektroničkom poštom poslana građanskim sudovima kao dokaz u postupcima koji su se pred njima vodili.

33.

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29, autori imaju isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje svojih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje svojih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu. Štoviše, članak 4. stavak 1. te direktive predviđa da autori imaju isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za bilo koji oblik distribucije javnosti izvornika ili primjeraka svojih djela prodajom ili na koji drugi način. Članak 4. stavak 2. Direktive 2001/29 dalje predviđa da se to pravo iscrpljuje kada je prva prodaja ili drugi prijenos vlasništva nad izvornikom ili primjerkom djela u Uniji izvršen od strane nositelja prava ili uz njegov pristanak ( 9 ).

34.

Iz, među ostalim, točaka 39. do 45. i 51. i 52. presude od 19. prosinca 2019., Nederlands Uitgeversverbond i Groep Algemene Uitgevers (C‑263/18, EU:C:2019:111), proizlazi da se djelo mora u optjecaj staviti u obliku fizičkih primjeraka, materijalnih stvari ili opipljivih predmeta da bi se radilo o „distribuciji javnosti” u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29 ( 10 ). Taj poseban uvjet iz članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29 nije ispunjen kada se djelo prenosi elektroničkom poštom u neopipljivu obliku ( 11 ).

35.

Umjesto toga, prijenos djela elektroničkom poštom čini, prema mojemu mišljenju, radnju priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje tog djela, žicom ili bežičnim putem, kojemu adresat može pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sam odabere, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29. Međutim, ključno pitanje u ovom predmetu jest čini li taj prijenos priopćavanje ili stavljanje na raspolaganje „javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 ( 12 ).

36.

Stoga smatram da u predmetnom postupku nije potrebno da Sud tumači članak 4. stavak 1. Direktive 2001/29.

37.

U svakom slučaju, neovisno o tome može li se na činjenično stanje iz glavnog postupka primijeniti članak 3. stavak 1. ili pak članak 4. stavak 1. Direktive 2001/29, tu se direktivu, kako presuda od 13. svibnja 2015., Dimensione Direct Sales i Labianca (C‑516/13, EU:C:2015:315, t. 34.), ilustrira, mora tumačiti na način koji osigurava učinkovitu i strogu zaštitu nositelja autorskog prava.

38.

Članak 17. stavak 2. Povelje, koji predviđa da je intelektualno vlasništvo „zaštićeno”, dodatno naglašava taj strogi uvjet ( 13 ).

39.

Sada ću upravo s obzirom na te uvjete razmatrati druga, na potreban način preoblikovana, pitanja suda koji je uputio zahtjev.

40.

Drugo, treće i četvrto pitanje suda koji je uputio zahtjev preklapaju se te se njima u bitnome želi doznati može li i, ako može, u kojim okolnostima dostava, elektroničkom poštom, sudu sadržaja zaštićenog autorskim pravom kao dokaza u postupku činiti priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29. Prvo ću razmatrati opća pitanja, a potom zaključiti pružanjem odgovora na konkretna pitanja koja su postavljena.

41.

Srž zaštite koju dodjeljuje članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 je u ideji da je nositelj autorskog prava ovlašten na zaštitu od priopćavanja ili stavljanja na raspolaganje „javnosti” sadržaja zaštićenog autorskim pravom ( 14 ). U tom smislu, podložno iznimkama i ograničenjima iz članka 5. Direktive 2001/29, da bi treća strana mogla izvršiti bilo koju radnju priopćavanja djela javnosti, potrebno je prethodno odobrenje njegova autora.

42.

Iako priopćavanje zaštićenog sadržaja trećim stranama koje obavljaju upravne ili sudačke funkcije možda i može premašivati „određeni minimalni prag” s obzirom na broj ljudi o kojima se može raditi ( 15 ), ono obično, prema mojemu mišljenju, ne bi moglo činiti „priopćavanje javnosti” u smislu koji je zamišljen člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29, upravo zato što bi te osobe, iako ne čine privatnu skupinu ( 16 ) kao takvu, ipak ograničavala narav njihovih službenih funkcija. Osobito, one ne bi mogle sadržaj zaštićen autorskim pravom tretirati na način kao da ne uživa tu zaštitu.

43.

Ako bi, primjerice, stranka sudskog postupka u okviru tog postupka takav sadržaj priopćila sudskim službenicima ili nositeljima sudačkih funkcija, to priopćavanje ne bi, povrh činjenice da nema nikakav samostalan ekonomski značaj ( 17 ), adresatima sadržaja omogućilo da s njim čine što žele. Uostalom, sadržaj se u ovom primjeru odnosnim osobama dostavlja u njihovim upravnim ili, ovisno o slučaju, sudačkim svojstvima te bi njihova mogućnost reproduciranja, priopćavanja ili distribucije takvog sadržaja bila ograničena određenim izričitim ili prešutnim pravnim i etičkim ograničenjima, uključujući autorsko pravo, koja su predviđena nacionalnim pravom.

44.

Sukladno tomu, unatoč potencijalno velikom broju uključenih sudskih službenika, priopćavanje ne bi bilo usmjereno neodređenom broju potencijalnih adresata, kako Sud zahtijeva u točki 37. svoje presude od 7. prosinca 2006., SGAE (C‑306/05, EU:C:2006:764). Umjesto toga, ono bi bilo usmjereno jasno određenoj i ograničenoj skupini osoba koje svoje funkcije obavljaju u javnom interesu te koje su, podložno provjeri od strane suda koji je uputio zahtjev, vezane pravnim i etičkim pravilima o, među ostalim, korištenju i otkrivanju informacija i dokaza primljenih u sudskom postupku.

45.

Prema mojemu mišljenju, priopćavanje sudu, u okviru sudskog postupka te u dokazne svrhe, sadržaja zaštićenog autorskim pravom načelno ne dovodi u pitanje isključiva prava nositelja autorskog prava na tom sadržaju tako da, primjerice, nositelja autorskog prava lišava mogućnosti potraživanja odgovarajuće naknade za korištenje njegova djela. Nasuprot tomu, mogućnost podnošenja, u građanskom postupku te u dokazne svrhe, sadržaja zaštićenog autorskim pravom služi osiguravanju prava na djelotvoran pravni lijek i pošteno suđenje u smislu članka 47. Povelje. Prava obrane stranke postupka bila bi ozbiljno ugrožena ako ona sudu ne bi mogla podnijeti dokaze u slučaju da se druga stranka tog postupka ili pak treća strana pozove na autorskopravnu zaštitu u pogledu tih dokaza ( 18 ).

46.

U tom se pogledu mora naglasiti da prava intelektualnog vlasništva priznata člankom 17. stavkom 2. Povelje nisu apsolutna prava, nego ih se mora odvagivati u odnosu na druga prava zajamčena Poveljom ( 19 ).

47.

Bit tih prava ne ugrožava nacionalno pravo ili praksa koji strankama sudskog postupka omogućuju da u tom postupku koriste ili se pozovu na sadržaj zaštićen autorskim pravom, osobito s obzirom na to da se autorskopravna zaštita ne gubi samim pozivanjem na odnosni sadržaj u tom postupku.

48.

Sud koji je uputio zahtjev svojim četvrtim pitanjem u biti pita mijenja li taj zaključak činjenica da švedsko zakonodavstvo predviđa opće načelo pristupa javnim dokumentima prema kojem svaka osoba koja to zatraži može pristupiti dokumentima podnesenima sudu, osim ako sadržavaju povjerljive informacije ( 20 ). Prema mojemu mišljenju te navodima Komisije ( 21 ) i švedske vlade ( 22 ), ako stranka postupka u takvim okolnostima sudu priopći sadržaj zaštićen autorskim pravom, ne radi se o priopćavanju javnosti od strane stranke postupka jer u konačnici sam sud (ili sudski službenici) može odobriti pristup odnosnom sadržaju na temelju nacionalnih pravila o pravu na pristup informacijama ili o transparentnosti ( 23 ).

49.

U tom pogledu ništa u spisu pred Sudom ne upućuje na to da su sudovi ili sudski službenici u Švedskoj doista odobrili pristup predmetnom sadržaju zaštićenom autorskom pravu niti da je takav pristup zatražen.

50.

Sud koji je uputio zahtjev u tom je zahtjevu naveo tek da nacionalni propisi o pravu na pristup informacijama dopuštaju široj javnosti pristup tom sadržaju kao pravo ( 24 ). To je, uostalom, opći smisao zakonodavstva o pravu na pristup informacijama kako na nacionalnoj razini tako i na razini Unije ( 25 ). Naime, taj je koncept u središtu švedskog Zakona o slobodi tiska ( 26 ) – koji je pak bio inspiracija zakonodavstvu o pravu na pristup informacijama u mnogim drugim državama članicama te na razini Unije – utoliko što sudskim dokumentima, na temelju članka 1. poglavlja 2. tog zakona, pripadnici javnosti načelno imaju mogućnost pristupa kao pravo ( 27 ). Švedska vlada istaknula je i da je autorsko pravo, u skladu s pravilima Zakona o autorskom pravu, zaštićeno švedskim ustavom. Međutim, članak 26.b stavak 1. tog zakona predviđa da se, neovisno o pravilima o autorskom pravu, javni dokumenti priopćavaju javnosti prema uvjetima iz poglavlja 2. Zakona o slobodi tiska.

51.

Međutim, postoje iznimke od tog općeg načela transparentnosti. Iako je to u konačnici na nacionalnom sudu da provjeri, švedska vlada je Sud u odgovoru na njegovo pisano pitanje obavijestila da članak 23. poglavlja 31. OSL‑a ( 28 ) sadržava izuzeće za sadržaj zaštićen autorskim pravom. Čini se da to izuzeće – ponovno, podložno provjeri od strane suda koji je uputio zahtjev – djeluje na način da se informacije koje su dio sadržaja zaštićenog autorskim pravom smatraju, pod određenim okolnostima, povjerljivima te ih se ne može otkriti ako drukčije nije izričito propisano ( 29 ).

52.

Osim i možda važnije od toga, švedska vlada je istaknula da članak 26.b stavak 1. Zakona o autorskom pravu, iako uređuje otkrivanje javnih dokumenata, ne daje pravo korištenja takvih dokumenata. Prema navodu te vlade, „nitko kome je dostavljen primjerak djela u skladu s ovom odredbom stoga ne može njime raspolagati u suprotnosti sa [Zakonom o autorskom pravu]. Svako daljnje korištenje iziskuje dopuštenje autora ili se mora temeljiti na jednoj od iznimki od autorskopravne zaštite koje su predviđene [Zakonom o autorskom pravu].”

53.

Stoga se čini da sadržaj zaštićen autorskim pravom ne stupa u javnu domenu na temelju odredbi Zakona o slobodi tiska koje se odnose na pravo na pristup informacijama samo zato što je otkriven, prikazan ili na drugi način stavljen na raspolaganje kao dokaz u okviru sudskog postupka.

54.

Drugim riječima, otkrivanje takvog sadržaja zaštićenog autorskim pravom na temelju pravila o transparentnosti ne djeluje sadržajno na način da taj sadržaj gubi autorskopravnu zaštitu te time stupa u javnu domenu.

55.

Dakle, jasno je, podložno, naravno, konačnoj provjeri od strane nacionalnog suda, da švedsko zakonodavstvo ne predviđa niti dopušta gubitak autorskopravne zaštite zbog puke činjenice da je jedna od stranaka prikazala taj sadržaj u okviru sudskog postupka te je treća strana potom stekla pristup tom sadržaju na temelju švedskog zakonodavstva o pravu na pristup informacijama.

56.

Naposljetku, da je to zakonodavstvo drukčije te da se autorsko pravo može izgubiti zbog puke radnje prikazivanja dokumenta zaštićenog autorskim pravom u građanskom postupku, valjalo bi smatrati da Kraljevina Švedska nije pravilno prenijela zahtjeve iz Direktive 2001/29 te da je ujedno povrijedila zahtjeve iz članka 17. stavka 2. Povelje u pogledu djelotvorne zaštite intelektualnog vlasništva. Takvo stanje stvari očigledno bi dovodilo u pitanje bit potrebne razine autorskopravne zaštite koja je nositeljima prava zajamčena Direktivom 2001/29 (a uostalom i člankom 17. stavkom 2. Povelje) jer bi potonji na taj način ostali bez djelotvorne zaštite od gubitka autorskog prava.

57.

Međutim, budući da to, podložno provjeri od strane suda koji je uputio zahtjev, očito nije tako, to pitanje nije potrebno dalje razmatrati.

58.

Stoga, prema mojemu mišljenju, ako stranka postupka elektroničkim putem sudu kao dokaz podnese sadržaj zaštićen autorskim pravom, ne radi se o „priopćavanju javnosti” ili „distribuciji javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. i članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29. Puka činjenica da se takav dokaz smatra javnim dokumentom te da javnost odnosnom sadržaju zaštićenom autorskim pravom stoga načelno može pristupiti u skladu s nacionalnim pravilima o pravu na pristup informacijama ili o transparentnosti ne znači da on stupa u javnu domenu te da nije zaštićen autorskim pravom.

59.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da Sud na pitanja koja je uputio Svea hovrätt, Patent- och marknadsöverdomstolen (Žalbeni sud regije Svea za patente i tržišno natjecanje, Stockholm, Švedska) treba odgovoriti na sljedeći način:

„Ako stranka postupka elektroničkim putem sudu kao dokaz podnese sadržaj zaštićen autorskim pravom, ne radi se o ,priopćavanju javnosti’ ili ,distribuciji javnosti’ u smislu članka 3. stavka 1. i članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu. Puka činjenica da se takav dokaz smatra javnim dokumentom te da javnost odnosnom sadržaju zaštićenom autorskim pravom stoga načelno može pristupiti u skladu s nacionalnim pravilima o pravu na pristup informacijama ili o transparentnosti ne znači da on stupa u javnu domenu te da nije zaštićen autorskim pravom.”