1. 

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska), odnosi se na tumačenje članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115/EZ ( 2 ) i slično sročenog članka 8. stavka 2. Direktive 92/100/EEZ ( 3 ) (u daljnjem tekstu zajedno: Direktiva o iznajmljivanju). Kokretno, sud koji je uputio zahtjev traži smjernice u pogledu područja primjene te odredbe u kontekstu „priopćavanja javnosti” audiovizualnih djela u koja su ugrađeni postojeći, izdani fonogrami.

2. 

Predmet pred sudom koji je uputio zahtjev odnosi se na zahtjeve za naknadu koje su, na temelju španjolskog zakonodavstva kojim je provedena Direktiva o pravu iznajmljivanja, dva društva za kolektivno ostvarivanje prava umjetnika izvođača i proizvođača fonograma u Španjolskoj podnijela u vezi s navodnim korištenjem fonograma od stranog televizijskog društva radi priopćavanja javnosti. Televizijsko društvo smatra da javnosti nisu „priopćeni”„fonogrami” ili njihovi „umnoženi primjerci” nego „audiovizualna djela” te da se za takav sadržaj ne mora platiti naknada , čak i ako ta audiovizualna djela sadržavaju, kao svoju zvučnu podlogu odnosno kao dio svoje zvučne podloge, postojeće fonograme koji su izdani u komercijalne svrhe.

3. 

Da bi se odgovorilo na pitanja suda koji je uputio zahtjev, moraju se proučiti ne samo relevantne direktive Unije nego i odredbe međunarodnog prava, prije svega Međunarodne konvencije za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju (u daljnjem tekstu: Rimska konvencija) ( 4 ) i Ugovora o izvedbama i fonogramima WIPO‑a (u daljnjem tekstu: WPPT) ( 5 ).

4.

Rimska konvencija sklopljena je u Rimu 26. listopada 1961. (u daljnjem tekstu: Rimska konvencija).

5.

Iako Rimska konvencija nije kao takva dio pravnog poretka Unije, ona unutar Unije ipak proizvodi neizravne učinke ( 6 ).

6.

Članak 3. Rimske konvencije sadržava definicije nekoliko pojmova koji su, premda uz neke razlike, definirani i u WPPT‑u te se koriste u Direktivi o pravu iznajmljivanja. U tom su članku, za potrebe konvencije, dolje navedeni pojmovi definirani na sljedeći način:

„[…]

[…]

[…]”.

7.

Članak 7. stavak 1. Rimske konvencije predviđa:

„Zaštita predviđena ovom Konvencijom za umjetnike izvođače uključuje mogućnost sprječavanja:

[…]

8.

U skladu s člankom 12., „[a]ko se fonogram izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak tog fonograma rabi izravno za emitiranje ili za bilo kakvo priopćavanje javnosti, korisnik mora umjetnicima izvođačima ili proizvođačima fonograma ili i jednima i drugima platiti jedinstvenu pravičnu naknadu”. Pojam „jedinstvena pravična naknada” javlja se i u WPPT‑u i u Direktivi o pravu iznajmljivanja.

9.

Članak 19. Rimske konvencije glasi:

„Neovisno o svim drugim odredbama ove Konvencije, jednom kad umjetnik izvođač pristane da se njegove izvedbe fiksiraju slikovno ili zvučno i slikovno, članak 7. prestaje se primjenjivati.”

10.

WPPT je sklopljen 20. prosinca 1996. u Ženevi. Vijeće je Odlukom 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. ( 7 )„odobrilo” WPPT i polaganje isprava o njegovu sklapanju. Europska unija je WPPT ratificirala 14. prosinca 2009. te je on u odnosu na nju na snagu stupio 14. ožujka 2010. WPPT je tako dio pravnog poretka Europske unije.

11.

Članak 2. WPPT‑a propisuje:

„Za potrebe ovog Ugovora:

[…]

[…]

12.

Diplomatska konferencija ( 8 ) usvojila je nekoliko „sporazumnih izjava” u pogledu WPPT‑a ( 9 ). Sporazumna izjava u pogledu članka 2. točke (b) predviđa sljedeće:

„Podrazumijeva se da definicija fonograma dana u članku 2. točki (b) ne navodi na mišljenje da se na prava na fonogram na bilo koji način može utjecati prilikom njihovog utjelovljivanja u kinematografsko ili drugo audiovizualno djelo.”

13.

Članak 15. WPPT‑a, naslovljen „Pravo na naknadu za emitiranje i priopćavanje javnosti”, propisuje sljedeće:

„1.   Umjetnici izvođači i proizvođači fonograma uživaju pravo na jedinstvenu pravičnu naknadu za neposrednu ili posrednu uporabu fonograma izdanih u komercijalne svrhe za emitiranje ili za bilo koje priopćavanje javnosti.

2.   Ugovorne stranke mogu svojim nacionalnim zakonodavstvom odrediti da jedinstvenu pravičnu naknadu mogu od korisnika zahtijevati umjetnik izvođač ili proizvođač fonograma ili oba. Ugovorne stranke mogu odrediti nacionalnim zakonodavstvom, kad nedostaje sporazum između umjetnika izvođača i proizvođača fonograma, uvjete prema kojima će umjetnici izvođači i proizvođači fonograma dijeliti jedinstvenu pravičnu naknadu.

[…]”

14.

Na Diplomatskoj konferenciji održanoj 20. prosinca 1996. usvojena je „Rezolucija o audiovizualnim izvedbama”, u kojoj su sudjelujuće delegacije izrazile žaljenje da „[WPPT] ne pokriva prava umjetnika izvođača u pogledu audiovizualnih fiksacija njihovih izvedbi” te pozvale na poduzimanje pripremnih koraka s ciljem da se najkasnije 1998. usvoji protokol o audiovizualnim izvedbama. Takav protokol nije usvojen te problem nije riješen u okviru WPPT‑a, nego u konačnici zasebnim ugovorom, Pekinškim ugovorom o audiovizualnim izvedbama, usvojenim 24. lipnja 2012.

15.

Direktiva 92/100 usvojena je 19. studenoga 1992 te je, nakon nekoliko izmjena njezinih odredbi, zamijenjena Direktivom 2006/115, kojom je kodificirana tako izmijenjena direktiva.

16.

Članak 7. („Pravo reproduciranja”) Direktive 92/100 u izvornom je obliku propisivao:

„1.   Države članice predviđaju isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno reproduciranje:

[…]

2.   Pravo reproduciranja iz stavka 1. može se prenositi, ustupati ili biti predmetom ugovornih licencija.” [neslužbeni prijevod]

17.

Članak 8. Direktive 92/100 u bitnome je ostao nepromijenjen od svojeg usvajanja te je u nastavku u t. 20. izložen u verziji iz Direktive 2006/115.

18.

Članak 7. Direktive 92/100 izmijenjen je i zamijenjen člankom 2. („Pravo reproduciranja”) Direktive 2001/29/EZ ( 10 ). Njime je predviđeno:

„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:

[…]

[…]”

19.

Direktivom 2006/115 kodificirana je izmijenjena Direktiva 92/100. Dok je, među ostalima, izmijenjen članak 7. Direktive 92/100, koji je izbrisan i zamijenjen člankom 2. Direktive 2001/29, članak 8. u bitnome je ostao nepromijenjen od svojeg usvajanja u okviru Direktive 92/100.

20.

Članak 8. („Radiodifuzijsko emitiranje i priopćavanje javnosti”) propisuje:

[…]„

2.   Države članice moraju predvidjeti pravo kojim će se osigurati plaćanje jedinstvene primjerene naknade od strane korisnika, ako se fonogram izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak takva fonograma koristi za bežično radiodifuzijsko emitiranje ili za bilo kakvo priopćavanje javnosti, te raspodjelu takve naknade između odnosnih umjetnika izvođača i proizvođača fonograma. Države članice mogu, u slučaju nepostojanja sporazuma između umjetnika izvođača i proizvođača fonograma, utvrditi uvjete u vezi s raspodjelom takve naknade.

[…]”.

21.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da su članak 108. stavak 4. i članak 116. stavak 2. Texto Refundido de la Ley de Propiedad Intelectual (Preinačeni tekst Zakona o intelektualnom vlasništvu) jednaki. Prvonavedena odredba odnosi se na prava umjetnika izvođača, a potonja na prava proizvođača fonograma. Tekst tih dviju odredbi, kako ga je prenio sud koji je uputio zahtjev, glasi:

„Korisnici fonograma izdanog u komercijalne svrhe ili umnoženog primjerka takva fonograma koji se koristi za bilo kakvo priopćavanje javnosti obvezni su platiti jedinstvenu pravičnu naknadu umjetnicima izvođačima i proizvođačima fonograma, koji je međusobno dijele. U slučaju nepostojanja sporazuma između umjetnika izvođača i proizvođača fonograma o načinu raspodjele naknade, ona se dijeli na jednake dijelove […]”.

22.

Članak 114. stavak 1. istog zakona sadržava sljedeću definiciju:

„‚Fonogram’ znači svaka isključivo zvučna fiksacija zvukova izvedbe ili drugih zvukova.”

23.

Spor iz glavnog postupka odnosi se na tužbe koje su društva za kolektivno ostvarivanje prava Asociación de Gestión de Derechos Intelectuales (u daljnjem tekstu: AGEDI) i Artistas Intérpretes o Ejecutantes, Sociedad de Gestión de España (u daljnjem tekstu: AIE) podnijeli protiv društva Atresmedia Corporación de Medios de Comunicación S. A. (u daljnjem tekstu: Atresmedia) za plaćanje naknade štete za radnje priopćavanja javnosti ( 11 ) fonograma (ili njihovih umnoženih primjeraka) izdanih u komercijalne svrhe u razdoblju između 1. lipnja 2003. i 31. prosinca 2009. na televizijskim kanalima kojima upravlja društvo Atresmedia i za neovlašteno umnožavanje fonograma za potrebe navedenih radnji priopćavanja javnosti.

24.

AGEDI i AIE podnijeli su 29. srpnja 2010. Juzgadu de lo Mercantil (Trgovački sud) tužbu protiv društva Atresmedia zahtijevajući naknadu štete za gorenavedene radnje priopćavanja i umnožavanja. Juzgado de lo Mercantil (Trgovački sud) utvrdio je da za radnje priopćavanja javnosti fonograma koji su ugrađeni u audiovizualna djela ili „sinkronizirani” na njih ili za njihovo „funkcionalno” umnožavanje ne treba odrediti nikakvu naknadu štete. Naveo je da je sinkronizacija postojećeg fonograma na audiovizualno djelo na temelju plaćene licencije dovelo do nastajanja izvedenog djela koje je novo i samostalno te da prava na naknadu za priopćavanje fonograma (koji je nacionalni sud, kako je navedeno u odluci kojom je upućen zahtjev, nazvao „djelom”) javnosti i njegovo funkcionalno umnožavanje „istječu” plaćanjem sinkronizacije. Sud je potom društvu Atresmedia plaćanje naknade štete naložio na temelju drugih razloga.

25.

AGEDI i AIE podnijeli su Audienciji Provincial de Madrid (Provincijski sud u Madridu, Španjolska) žalbu protiv presude Juzgada de lo Mercantil (Trgovački sud) zahtijevajući da se društvu Atresmedia također naloži plaćanje naknade štete za radnje priopćavanja javnosti fonograma koji su „sinkronizirani” na audiovizualna djela koja su javnosti priopćena na televizijskim kanalima društva Atresmedia. Audiencia Provincial (Provincijski sud) prihvatila je žalbu i u svojoj presudi navela:

„[…] Fonogram nije djelo. [On] je samo medij koji sadržava fiksaciju [određene izvedbe]. […] Posljedično, ako fonogram nije djelo, na njemu nije moguće provesti nikakvu radnju koja podrazumijeva preinaku djela u tehničkom i pravnom smislu te, u skladu s tim, nije moguće ni da od fonograma nastane izvedeno djelo […] Ostaje činjenica da su značajke zvukova fiksiranih u fonogramu objektivno iste prije i poslije sinkronizacije. […] Budući da je zvučna fiksacija u audiovizualnom djelu tek replika zvukova fiksiranih u sinkroniziranom fonogramu, može ju se smatrati samo umnoženim primjerkom tog fonograma. Na temelju priopćavanja javnosti tog umnoženog primjerka, kao i priopćavanja javnosti samog fonograma, nastaje pravo na pravičnu naknadu predviđeno [odgovarajućim španjolskim odredbama].”

26.

Na temelju toga Audiencia Provincial ukinula je presudu Juzgada Mercantil te u cijelosti prihvatila tužbu AGEDI‑ja i AIE‑a.

27.

Društvo Atresmedia podnijelo je Tribunalu Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) kasacijsku žalbu, koja se isključivo odnosi na pitanje imaju li odgovarajući umjetnici izvođači i proizvođači fonograma na temelju priopćavanja javnosti audiovizualnih djela na televizijskim kanalima društva Atresmedia pravo na pravičnu naknadu u skladu s odredbama španjolskog prava kojima je proveden članak 8. stavak 2. Direktive o pravu iznajmljivanja, to jest u skladu s člankom 108. stavkom 4. i člankom 116. stavkom 2. Zakona o intelektualnom vlasništvu.

28.

U tom kontekstu Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

29.

Pisana očitovanja podnijeli su društvo Atresmedia, AGEDI, AIE, španjolska vlada i Europska komisija. Sve navedene stranke iznijele su usmena očitovanja na raspravi održanoj 30. siječnja 2020.

30.

Prvim, od dvaju pitanja koja su Sudu upućena u ovom predmetu, traži se pojašnjenje pojma „umnoženi primjerak [fonograma izdanog u komercijalne svrhe] ( 12 )” u smislu članka 8. stavka 2. Direktive o pravu iznajmljivanja. Sud koji je uputio zahtjev to pitanje postavlja u pogledu postupka „sinkronizacije” koji se odvija u vrijeme stvaranja audiovizualnog djela. Čini se da društvo Atresmedia, kao odašiljatelj televizijskih signala, u tom postupku ne sudjeluje.

31.

Tako postavljeno pitanje odnosi se na radnju umnožavanja; međutim, članak 8. stavak 2. odnosi se na radnju korištenja predmeta, „fonogram[a] […] ili umnožena primjerka takva fonograma” za „priopćavanje javnosti”. U skladu s važećim propisima, člankom 2. („Pravo reproduciranja”) Direktive 2001/29 uređene su radnje umnožavanja. Takvom shvaćanju prvog pitanja u prilog idu sažeci stajališta društva Atresmedia ( 13 ) te AGEDI‑jevih i AIE‑ovih navoda koje je sud koji je uputio zahtjev pružio ( 14 ).

32.

Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem, u vezi s prvim, u bitnome pita mora li televizijska kuća koja kao korisnik priopćava javnosti audiovizualno djelo koje sadržava fonogram izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak takva fonograma platiti jedinstvenu pravičnu naknadu predviđenu člankom 8. stavkom 2. Direktive o pravu iznajmljivanja. U zahtjevu za prethodnu odluku jasno je istaknuto da je „sinkronizacija” odnosnih fonograma izvršena nakon izdavanja odobrenja ( 15 ). Shodno tomu, predlažem da Sud preoblikuje prethodna pitanja i sudu koji je uputio zahtjev pruži smjernice o tome obuhvaćaju li pojmovi „fonogram” ili „umnoženi primjerak fonograma” iz članka 8. stavka 2. Direktive o pravu iznajmljivanja audiovizualno djelo u koje je ugrađen fonogram – nakon što je za to propisno ishođeno odobrenje od jednog ili više odgovarajućih nositelja prava nad fonogramom kako zahtijeva članak 2. točka (c) Direktive 2001/29 –te o tome zahtijeva li članak 8. stavak 2. Direktive o pravu iznajmljivanja od država članica da propišu da korisnik u okolnostima poput predmetnih mora nositelju(-ima) prava nad fonogramom platiti „jedinstvenu pravičnu naknadu”.

33.

Prije razmatranja pitanja naravi audiovizualnog sadržaja u koje je ugrađen postojeći izdani fonogram razmatrat ću narav radnje „sinkronizacije” od strane producenta audiovizualnog sadržaja.

34.

Sud je u presudi Pelham i dr. ( 16 ) utvrdio da, za potrebe članka 2. točke (c) Direktive 2001/29, proizvođač fonograma na temelju svojeg prava umnožavanja fonograma može spriječiti druge osobe da čak i mali dio zvučnog uzorka fonograma ugrade u drugi fonogram, osim ako se taj uzorak ugradi u izmijenjenom, uhu neprepoznatljivom obliku, upravo zato što takvo korištenje uzorka čini radnju djelomičnog „umnožavanja” fonograma iz kojeg je uzorak uzet. Tako iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, za potrebe prava umnožavanja koje je sada predviđeno člankom 2. točkom (c) Direktive 2001/29, sinkronizacija (koja u praktičnom smislu uvijek podrazumijeva umnožavanje fonograma u prepoznatljivom obliku) čini umnožavanje, to jest radnju umnožavanja.

35.

Iako takva radnja „sinkronizacije” doista čini „reproduciranje” u smislu članka 2. točke (c) Direktive 2001/29 te kao takva zahtijeva pristanak i odobrenje ( 17 ) od strane odgovarajućeg nositelja prava, to jest proizvođača fonograma, to ne znači nužno da rezultat te radnje umnožavanja fonograma u veću cjelinu ujedno treba smatrati „umnoženim primjerkom fonograma” u smislu članka 8. stavka 2. Direktive o pravu iznajmljivanja.

36.

Direktiva 92/100 nije predviđala definicije mnogih ključnih pojmova koji su u njoj bili sadržani. Smatralo se potrebnim definirati pojmove „iznajmljivanje”, „posudba” i „film” [neslužbeni prijevod] ( 18 ), ali većina pojmova – kao što su „umnožavanje” ili „fonogram” – nisu izričito definirani u toj direktivi. U Memorandumu s objašnjenjem izvornog prijedloga Direktive 92/100 ( 19 ) objašnjeno je da je Komisija namjerno izostavila definicije korištenih pojmova te da se željelo da se oni tumače u skladu s Bernskom konvencijom ( 20 ) i Rimskom konvencijom ( 21 ).

37.

Kako je opisano u izmijenjenom prijedlogu Direktive 92/100 ( 22 ), izvorni prijedlog 92/100 bio je ograničen na „oblike piratstva povezane s materijalnim iskorištavanjem” [neslužbeni prijevod] te nije – u skladu sa Zelenom knjigom o autorskom pravu ( 23 ) –predviđao nikakvu zaštitu povezanih prava, kakva je u konačnici ugrađena u članak 8. direktive. U izmijenjenom se prijedlogu slijedilo mišljenje Europskog parlamenta u pogledu odredbe koja je postala članak 8. Direktive o pravu iznajmljivanja te je prijedlog Parlamenta, uz manje prilagodbe u izričaju, usvojen kao članak 6.a izmijenjenog prijedloga. Prema Memorandumu s objašnjenjima, članak 6.a u velikoj je mjeri slijedio minimalne odredbe Rimske konvencije, pritom ostavivši državama članicama da zadrže ili uvedu dalekosežniju zaštitu ( 24 ).

38.

U kratkom odjeljku Memoranduma s objašnjenjima koji se odnosio na članak 6.a stavak 2. (koji je postao članak 8. stavak 2. Direktive o pravu iznajmljivanja) navedeno je da je tu odredbu „većina država članica načelno provela u svojim propisima; radi se o minimalnoj odredbi” [neslužbeni prijevod]. U memorandumu nisu pruženi nikakvi primjeri takvih propisa država članica te izvorni prijedlog, iako se u njemu opširno govorilo o tadašnjem pravnom stanju u državama članicama u pogledu autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava, nije sadržavao odredbu sličnu članku 8. te se ne čini da se govorilo o usporedivim odredbama u propisima država članica. S obzirom na uglavnom nerazvijenu narav propisa o autorskom pravu srodnih prava koja je u to vrijeme prevladavala kako na međunarodnoj razini tako i na razini država članica, čini se malo vjerojatnim da su propisi većine država članica 1992. proizvođačima fonograma i umjetnicima izvođačima čiji su zapisi sadržani u audiovizualnim djelima jamčili ekonomska prava u pogledu „priopćavanja javnosti” tih audiovizualnih djela kako to AGEDI i AIE navode. Jednako se malo vjerojatnim čini i to da je Komisija prilikom sastavljanja nove odredbe na temelju mišljenja Parlamenta htjela stvoriti takva prava.

39.

Članak 6.a stavak 2. izmijenjenog prijedloga u konačnici je usvojen kao članak 8. stavak 2. Direktive 92/100, uz samo manje i nevažne promjene u tekstu. Dakle, zakonodavna povijest predmetne odredbe jasno pokazuje da se opsegom zaštite predviđene člankom 8. stavkom 2. nije željelo drastično proširiti zaštitu koja se u to vrijeme već pružala u državama članicama. Navodi u uvodnoj izjavi 10. i izričiti navodi u Memorandumu s objašnjenjima izvornog prijedloga, kao i komentari u pogledu članka 6.a u tom memorandumu, potvrđuju da pojmove iz članka 8. stavka 2. treba tumačiti s obzirom na slične pojmove definirane u Rimskoj konvenciji.

40.

U skladu s člankom 12. Rimske konvencije, naslovljenim „Sporedni oblici uporabe fonograma” [neslužbeni prijevod], „[a]ko se fonogram izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak tog fonograma rabi izravno za emitiranje ili za bilo kakvo priopćavanje javnosti, korisnik mora umjetnicima izvođačima ili proizvođačima fonograma ili i jednima i drugima platiti jedinstvenu pravičnu naknadu”.

41.

Upravo je ta odredba bila inspiracija za članak 8. stavak 2. Direktive o pravu iznajmljivanja. Iako se članak 8. stavak 2. Direktive o pravu iznajmljivanja u nekim pogledima razlikuje od članka 12. Rimske konvencije (direktiva ne dopušta rezerve slične onima koje su dopuštene člankom 16. stavkom 1. točkom (a) Rimske konvencije, zahtijeva da se jedinstvena pravična naknada osigura i proizvođačima fonograma i umjetnicima izvođačima ( 25 ) te obuhvaća i izravnu i neizravnu uporabu), dijelovi te odredbe koji su najrelevantniji za potrebe ovog predmeta („fonogram izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak takva fonograma”) jednako glase i u konvenciji i u direktivi. Članak 12. kasnije je bio osnova za članak 15. WPPT‑a, o kojem se govori u odjeljku 3. Vidjeti tekst pod naslovom „WPPT” u nastavku.

42.

Za potrebe Rimske konvencije (te stoga valjda i za potrebe Direktive 92/100), pojam „fonogram” u članku 3. točki (b) te konvencije definiran je kao „svako isključivo zvučno fiksiranje zvukova izvedbe ili drugih zvukova”. U Vodiču o Rimskoj konvenciji i Fonogramskoj konvenciji ( 26 ) izričito je navedeno da „[f]iksacija mora biti isključivo zvučna [da bi se smatrala fonogramom]. Fiksacija slika (primjerice, filmske vrpce) ili slika i zvukova (primjerice, televizija) isključene su [sic] […]”. [neslužbeni prijevod]

43.

S obzirom na tu definiciju, čini se da nijedna audiovizualna fiksacija nije obuhvaćena pojmom „fonogram” u smislu članka 12. Rimske konvencije, a vjerojatno ni pojmom „fonogram” u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 92/100. Stoga, sukladno tom tumačenju, ni članak 12. Rimske konvencije ni članak 8. stavak 2. Direktive 92/100 ne zahtijevaju plaćanje jedinstvene pravične naknade za priopćavanje javnosti audiovizualne fiksacije, osim ako je fiksacija „umnoženi primjerak […] fonograma” izdanog u komercijalne svrhe.

44.

„Umnožavanje” je u članku 3. točki (e) Rimske konvencije definirano kao „izradu jednog ili više primjeraka fiksiranja”. U kontekstu Rimske konvencije iz 1961. i tadašnjeg stanja tehnologije, „primjerak” se smatralo nečim opipljivim ( 27 ). Iako umnoženi primjerak prema Rimskoj konvenciji ne mora biti potpuno identičan primjerak čitavog predmeta umnožavanja, tumačenje koje bi pojam umnožavanja fonograma proširilo na nešto što sâmo nije fonogram protivilo bi se sustavu i smislu konvencije kao i uobičajenom značenju izraza „umnožavanje” ili „primjerak”.

45.

Stoga smatram da tumačenje članka 8. stavka 2. Direktive o pravu iznajmljivanja u svjetlu odredbi Rimske konvencije snažno ide u prilog zaključku da članak 8. stavak 2. ne zahtijeva od država članica da propišu pravo na pravičnu naknadu za priopćavanje javnosti audiovizualnog djela koje sadržava fonogram izdan u komercijalne svrhe (ili njegove dijelove).

46.

WPPT je Zajednica potpisala 20. prosinca 1996., a „odobren” je Odlukom 2000/278. Europska unija ga je ratificirala 14. prosinca 2009. te je on u odnosu na Europsku uniju na snagu stupio 14. ožujka 2010.

47.

Sud se već bavio pitanjem primjenjivosti WPPT‑a u pravnom poretku Europske unije. U presudi SCF ( 28 ) utvrdio je da WPPT „obvezuje institucije Europske unije i države članice” jer ga je Europska unija potpisala, a odobren je Odlukom 2000/278. Odredbe WPPT‑a stoga su sastavni dio pravnog poretka Unije te se primjenjuju u Europskoj uniji ( 29 ).

48.

U skladu s člankom 1. stavkom 1. WPPT‑a, ništa u tom ugovoru ne ukida obveze koje ugovorne stranke imaju jedna prema drugoj prema Rimskoj konvenciji. Sud je u presudi SCF na temelju toga utvrdio da Europska unija, iako nije ugovorna stranka Rimske konvencije, „ne [smije] stajati na putu obvezama koje države članice imaju na temelju te konvencije” te da Rimska konvencija stoga proizvodi neizravne učinke unutar Europske unije ( 30 ). Sud u toj presudi nije spomenuo učinke koje Rimska konvencija ima na područje primjene i sadržaj Direktive o pravu iznajmljivanja s obzirom na činjenicu da se u potonjoj koriste pojmovi koji su definirani u svjetlu te konvencije, kako je opisano u točki 36. i sljedećima ovog mišljenja u okviru rasprave o zakonodavnoj povijesti direktive.

49.

Članak 2. WPPT‑a sadržava definicije nekoliko ključnih pojmova. U tom smislu pojam „fonogram” definiran je kao „fiksiranje zvukova izvedbe ili drugih zvukova, ili predstavljanja zvukova, osim u obliku fiksiranja zvukova sadržanih u kinematografskim ili drugim audiovizualnim djelima”. Ta se definicija na dva načina nadovezuje na i proširuje definiciju „fonograma” iz Rimske konvencije. Odražavajući razvoj u glazbenoj tehnologiji, definicija iz WPPT‑a obuhvaća i „predstavljanja zvukova”, to jest snimke sintetičkih zvukova – kao što su zvukovi koji se proizvode sintesajzerom – koji prije provedbe fiksiranja nisu bili proizvedeni kao stvarni zvukovi.

50.

Nadalje, definicija „fonograma” iz WPPT‑a obuhvaća i fiksacije zvukova ili predstavljanja zvukova sadržanih u audiovizualnoj fiksaciji koja ne čini „djelo” za potrebe autorskog prava. To je značajna promjena.

51.

Sporazumna izjava u pogledu članka 2. točke (b) dalje predviđa da „definicija fonograma […] ne navodi na mišljenje da se na prava na fonogram na bilo koji način može utjecati prilikom njihovog ( 31 ) utjelovljivanja u kinematografsko ili drugo audiovizualno djelo”.

52.

AGEDI i AIE navode da Sporazumnu izjavu treba tumačiti na način da prava na fonogram nastavljaju postojati nakon ugrađivanja fonograma u audiovizualno djelo kao da je audiovizualno djelo (također) fonogram. Smatram da taj navod i takvo tumačenje sporazumne izjave nisu pravilni.

53.

Smisao i sustav članka 2. točke (b) i članka 15. WPPT‑a, kao i pregovori koji su doveli do konačnog oblika tih odredbi, ne idu u prilog tom tumačenju niti nelogičnom shvaćanju da fonogram koji je dio audiovizualnog djela čini „fonogram”.

54.

Kako je opisano u Guide to the Copyright and Related Rights Treaties Administered by WIPO (Vodič o ugovorima o autorskom pravu i autorskom pravu srodnim pravima koji su usvojeni pod okriljem WIPO‑a) ( 32 ), interpretativnom dokumentu koji je sastavio WIPO te koji, iako nije pravno obvezujuć, ipak pomaže Sudu pri tumačenju WPPT‑a ( 33 ), sporazumnom izjavom u pogledu članka 2. točke (b) željelo se potvrditi da je fonograme u audiovizualnim djelima moguće koristiti samo na temelju odgovarajućih ugovornih aranžmana, propisno uzimajući u obzir prava proizvođača fonograma, te da fonograme treba (ponovno) smatrati fonogramima ako se ponovno koriste neovisno o audiovizualnom djelu, što upućuje na to da fonogram gubi svoje svojstvo fonograma dok god je dio audiovizualne cjeline (te da, sukladno sporazumnoj izjavi, obnavlja svoj status fonograma ako se ponovno odvoji od audiovizualne cjeline) ( 34 ). Također vidjeti raspravu u glavnom odboru I. Diplomatske konferencije, na kojoj je pojašnjeno da zvučne podloge filmova koje su izdane kao zvučni zapisi treba smatrati fonogramima ( 35 ).

55.

Tom stajalištu u prilog ide i literatura. Vidjeti, primjerice, „The WIPO Treaties 1996”, str. 258., prvi i drugi dio broja 35, gdje se govori o članku 2. WPPT‑a te se objašnjava: „Isključenje iz definicije [‚fonograma’] primjenjivo je samo kada se zvučna podloga javlja zajedno sa slikama snimke ili je na drugi način s njima povezana. […] Nevažno je to je li prvotno bilo predviđeno da se zvučna podloga koristi […] kao fonogram […] Isto vrijedi u pogledu trenutka fiksiranja: nevažno je to je li zvučna podloga izvedena iz postojeće snimke ili je snimljena istodobno sa slikama […] Ključan je način korištenja, to jest koristi li se zvučna podloga kao neodvojiv dio audiovizualnog djela ili se koristi zasebno kao puka snimka zvukova.

Kasnije ugrađivanje fiksacija zvukova ili predstavljanja zvukova u audiovizualno djelo ne mijenja narav te fiksacije, već ona ostaje ‚fonogram’; njezinu narav fonograma može se smatrati suspendiranom dok je dio audiovizualnog djela”.

56.

U literaturi su se pojavila i druga stajališta. Od istih autora vidjeti „The WIPO Treaties on Copyright” ( 36 ), stranicu 272., točke 8.2.41. i 8.2.42., gdje se raspravlja o stajalištu da postojeći fonogrami mogu ostati fonogrami čak i dok su dio audiovizualnog dijela, i stranicu 489., točke 9.2.8. i 9.2.9., gdje se opisuju raznolika tumačenja članka 2. točke (c) WPPT‑a od strane raznih ugovornih stranaka koja su iznesena na Diplomatskoj konferenciji iz 2000. tijekom pregovora koji su u konačnici doveli do Pekinškog ugovora ( 37 ).

57.

Resolution Concerning Audiovisual Performances (Rezolucija o audiovizualnim izvedbama), koja je usvojena 20. prosinca 1996. na Diplomatskoj konferenciji iz 1996., a u kojoj su delegacije‑sudionice izrazile žaljenje da [WPPT] ne pokriva prava umjetnika izvođača u pogledu audiovizualnih fiksacija njihovih izvedbi”, također podupire stajalište da članak 15. WPPT‑a ne predviđa pravo na jedinstvenu pravičnu naknadu za priopćavanje javnosti audiovizualnih djela u koje je ugrađen postojeći fonogram.

58.

Stoga smatram da tumačenje članka 8. stavka 2. Direktive o pravu iznajmljivanja u svjetlu odredbi WPPT‑a kojim se odredbe te direktive nastoje tumačiti u skladu s odredbama tog ugovora snažno ide u prilog zaključku da članak 8. stavak 2. ne zahtijeva od država članica da predvide pravo na pravičnu naknadu za priopćavanje javnosti audiovizualnih djela na čiju je zvučnu podlogu sinkroniziran fonogram izdan u komercijalne svrhe (ili njegovi dijelovi).

59.

U predmetu Re:Sound protiv Motion Picture Theatre Associations of Canada ( 38 ) tražilo se od Supreme Court of Canada (Vrhovni sud Kanade) da protumači kanadske pravne odredbe koje su uvedene kako bi se ispunile obveze Kanade na temelju članka 12. Rimske konvencije. Iako se terminologija odnosnog kanadskog zakonodavstva u određenoj mjeri razlikovala od terminologije upotrijebljene u Rimskoj konvenciji i Direktivi o pravu iznajmljivanja, pitanja koja je kanadski sud razmatrao bila su uvelike slična prethodnim pitanjima upućenima Sudu na odlučivanje u ovom predmetu.

60.

„Zvučni zapis” u kanadskom je zakonodavstvu bio definiran kao zapis sačinjen od zvukova, ali ne uključujući „zvučne podloge kinematografskih djela koje prate to djelo”. Treba istaknuti da ta definicija više nalikuje definiciji „fonograma” iz WPPT‑a nego definiciji tog pojma iz Rimske konvencije, utoliko što iznimka za zvučne podloge vrijedi samo u pogledu zvučnih zapisa koji prate kinematografska „djela”.

61.

Vrhovni sud Kanade jednoglasno je utvrdio da je ta definicija „zvučnog zapisa” podrazumijevala da pravo na pravičnu naknadu ne postoji kada zvučna podloga prati pokretne slike, ali da postoji ako se zvučna podloga „izvodi izvan filma ili [televizijskog] sadržaja” te da je to tumačenje sukladno definiciji „fonograma” iz članka 3. Rimske konvencije jer se kanadska iznimka za „zvučne podloge” nije odnosila „isključivo na zvučne fiksacije” ( 39 ).

62.

Analiza tog predmeta je informativna, ali, naravno, ni na koji način ne prejudicira rješenje ovog predmeta.

63.

Čini se da je logično i jezično smisleno smatrati da je „reprodukcija” umnoženog primjerka rezultat radnje reproduciranja.

64.

Međutim, postupak sinkronizacije kako ga je opisao sud koji je uputio zahtjev iziskuje mnogo više od puke reprodukcije fonograma. Načelno valja pretpostaviti da se prvo mora proizvesti čitav vizualni aspekt audiovizualnog djela, dok se zvučna podloga koja uključuje fonogram (odnosno njegove dijelove) mora prilagoditi vizualnom aspektu. Može se uključiti dijalog, kao i drugi snimljeni glazbeni ili neglazbeni zvučni dijelovi. Ti drugi dijelovi audiovizualnog proizvoda moraju biti dovoljno izvorne naravi da kombinirani ishod podignu na status audiovizualnog „djela” za potrebe autorskog prava te da ga se smatra fonogramom u smislu WPPT‑a ( 41 ).

65.

Imajući na umu da ni Direktiva o pravu iznajmljivanja ni Direktiva 2001/29 ne sadržavaju nikakvu definiciju izraza „fonogram izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak takva fonograma” niti pojmova „fonogram” i „umnoženi primjerak” koji se nalaze u tom izrazu, značenje i opseg tih pojmova i tog izraza moraju se odrediti s obzirom na njihovo uobičajeno značenje u svakodnevnom govoru, vodeći pritom računa i o kontekstu u kojem se javljaju ( 42 ). Kao pojmove odredbe u kojoj se za potrebe određivanja njihova značenja i opsega ne upućuje izričito na pravo država članica, mora ih se autonomno i ujednačeno tumačiti u čitavoj Europskoj uniji, kako nalažu potreba za ujednačenim tumačenjem prava Unije i načelo jednakosti ( 43 ).

66.

Govoreći za početak o kontekstu u kojem se spomenuti izraz i pojmovi javljaju, pojam „[reprodukcija]” ( 44 )nalazi se ne samo u članku 8. stavku 2. Direktive o pravu iznajmljivanja, nego i u članku 7. Direktive 92/100 te u kasnijem utjelovljenju te odredbe u obliku članka 2. Direktive 2001/29.

67.

Kako je Sud više puta utvrdio, imajući u vidu zahtjeve jedinstvenosti i usklađenosti pravnog poretka Unije, pojmovi koji se koriste u Direktivi 2001/29 i Direktivi 2006/115 moraju imati isto značenje, osim ako je zakonodavac Unije izrazio, u točno određenom zakonodavnom kontekstu, drukčiju namjeru ( 45 ).

68.

U tom je pogledu važno uzeti u obzir različite svrhe i različitu narav interesa koji su, s jedne strane, zaštićeni odredbama prava Unije (i odgovarajućim odredbama međunarodnog prava) koje umjetnicima izvođačima i proizvođačima fonograma pružaju isključiva (ali prenosiva) prava da odobre ili zabrane određene radnje, kao što je pravo proizvođača fonograma da odobre ili zabrane reproduciranje svojih fonograma, i, s druge strane, prava na pravičnu naknadu za iznajmljivanje ili posudbu ili za radiodifuzijsko emitiranje ili priopćavanje javnosti, koja u biti imaju ekonomsku narav ( 46 ).

69.

Svrha prvonavedenih prava jest to da se umjetnicima izvođačima i proizvođačima fonograma omogući kontrola konkretnih oblika uporabe rezultata njihovih doprinosa te da, za potrebe toga, dogovore naknadu za takvu uporabu, dok je svrha potonjih prava umjetnicima izvođačima ili proizvođačima fonograma osigurati naknadu za uporabu njihovih izvedbi ili za ulaganja u kontekstu uporaba koje ne kontroliraju.

70.

Što se tiče pojma „priopćavanje javnosti”, prisutnog u članku 3. stavku 1. Direktive 2001/29 kao i u članku 8. stavku 2. Direktive o pravu iznajmljivanja, Sud je više puta naveo da te odredbe imaju donekle različite ciljeve jer spomenuti članak 3. pruža autorima pravo koje je preventivne naravi ( 47 ). Ista logika vrijedi i u odnosu na članak 2. Direktive 2001/29 koji ovlaštenicima pruža preventivno pravo, to jest pravo da odobre ili zabrane reproduciranje.

71.

Nadalje, pojam „[reprodukcija]” ( 48 )može se razumjeti ili kao postupak reproduciranja određenog predmeta ili kao rezultat takvog reproduciranja. Člankom 2. točkom (c) Direktive 2001/29 zabranjena je neovlaštena radnja reproduciranja, dok članak 8. stavak 2. govori o naknadi za određene oblike uporabe umnoženog primjerka fonograma, to jest za uporabu predmeta. To su dva različita značenja iste riječi.

72.

U tom pogledu okolnosti predmetnog slučaja razlikuju se od okolnosti koje su se razmatrale u presudi Reha Training ( 49 ), u čijim je točkama 31. i 32. Sud utvrdio da nema dokaza o tome da je zakonodavac Unije želio da pojam „priopćavanje javnosti” ima različita značenja u Direktivi 2001/29 odnosno u Direktivi 2006/115 te koja se odnosila na situaciju u kojoj su prava predviđena tim dvjema direktivama imala isti okidač (a pojam u pitanju bio je dio tog okidača).

73.

Što se tiče uobičajenog značenja „[reprodukcije]” ( 50 ) u svakodnevnom govoru, smatram da nijedan prosječan čovjek ne bi uobičajeno audiovizualno djelo smatrao „[reprodukcijom]” fonograma koji se koristi kao zvučna podloga (ili dio zvučne podloge) tog djela. Isključivo kao primjer ističem da ja ne bih – a vjerujem ni itko drugi – film kao što je Smrt u Veneciji ( 51 ) smatrao „[reprodukcijom]” (dijelova) snimke Mahlerove V. simfonije ili ikojih drugih glazbenih djela koja su dio zvučne podloge tog filma ( 52 ) ili da bi film Diplomac ( 53 ) smatrao „[reprodukcijom]” pjesme The Sound of Silence Simona i Garfunkela, u uobičajenom značenju tog pojma u svakodnevnom govoru.

74.

Radnju umnožavanja postojeće snimke na zvučnu podlogu filma moglo bi se smatrati radnjom reproduciranja, jer umnožavanje to i podrazumijeva. Pjesma se reproducira i ugrađuje u audiovizualnu cjelinu. Kako se raspravljalo u točkama 33. do 35. ovog mišljenja, čini se jasnim da se takva radnja reproduciranja u smislu u kojem se taj pojam koristi za potrebe prava reproduciranja odvija kada se fonogram sinkronizira.

75.

Međutim, činjenica da je radnja sinkronizacije postojeće snimke radnja reproduciranja tog fonograma ne čini nastalo audiovizualno djelo (kojega je pjesma vjerojatno manji i manje značajan dio) umnoženim primjerkom pjesme. To ne bi odgovaralo uobičajenom značenju tog pojma u svakodnevnom govoru.

76.

Od Suda se u predmetu Pelham tražilo da protumači „pravo distribucije” predviđeno člankom 9. Direktive o pravu iznajmljivanja. Ta odredba, među ostalim, proizvođačima fonograma daje isključivo pravo da svoje fonograme, „uključujući njihove umnožene primjerke”, prodajom ili na neki drugi način stave na raspolaganje javnosti. Sudu je postavljeno pitanje je li fonogram koji je sadržavao zvučne uzorke prenesene s drugog fonograma (u tom slučaju bez pristanka nositelja prava na fonogram iz kojeg su uzorci uzeti) činio „umnoženi primjerak”, u smislu članka 9. stavka 1. Direktive o pravu iznajmljivanja, fonograma iz kojeg su uzorci uzeti. Sud je na to pitanje odgovorio negativno. Zaključio je, djelomično na temelju svrhe prava distribucije u mjeri u kojoj se odnosi na proizvođače fonograma (ono proizvođačima fonograma pruža, kroz adekvatnu pravnu zaštitu nositeljâ pravâ intelektualnog vlasništva, mogućnost povrata izvršenih ulaganja i suzbijanja piratstva), a djelomično na temelju usporedne (iako drukčije sročene) odredbe u članku 1. točki (c) Ženevske konvencije ( 54 ), da fonogram koji sadržava zvučne uzorke iz drugog fonograma ne čini „umnoženi primjerak” tog fonograma, „ako se ne preuzima čitav taj fonogram ili njegov bitan dio” ( 55 ).

77.

Istaknuo bih da se predmet Pelham odnosio na situaciju u kojoj je reproducirani ili umnoženi dio bio znatno manji od integrirane cjeline jer je reproduciran samo mali dio izvornog fonograma. U predmetnom slučaju fonogram u pitanju može se reproducirati potpuno ili djelomično u postupku sinkronizacije. Međutim, čak i ako se fonogram u okviru sinkronizacije potpuno reproducira, zahtjev da audiovizualni proizvod čini „djelo” znači da promjene izvršene na cjelini moraju dosezati prag izvornosti. Stoga nije moguće tvrditi da su fonogram i audiovizualno djelo jedno te isto ili da je audiovizualno djelo reproduciranje ili umnoženi primjerak fonograma.

78.

U tom kontekstu smatram da su pojmovi „reproduciranje” i „umnoženi primjerak”, iako nemaju identično značenje, povezani. Doista, u članku 3. točki (e) Rimske konvencije „umnožavanje” je definirano kao „izrad[a] jednog ili više primjeraka fiksiranja”. U tom pogledu smatram da je rješenje koje je predloženo najsukladnije ranijoj sudskoj praksi Suda.

79.

Zbog navedenih razloga predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) odgovori na sljedeći način:

„Pojmovi ‚fonogram’ i ‚umnoženi primjerak […] fonograma’, koji se nalaze u članku 8. stavku 2. Direktive Vijeća 92/100/EEZ od 19. studenoga 1992. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe i određenim pravima srodnima autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva i članku 8. stavku 2. Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva, ne obuhvaćaju audiovizualno djelo u koje je ugrađen fonogram nakon što je za to propisno ishođeno odobrenje od jednog ili više odgovarajućih nositelja prava nad fonogramom, kako zahtijeva članak 2. točka (c) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu.

Kada djelo koje je priopćeno javnosti čini audiovizualno djelo kao takvo, ono nije ‚fonogram’ u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 92/100 i članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115 koji se ‚koristi’ ili priopćava javnosti.

Posljedično, članak 8. stavak 2. Direktive 92/100 i članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 ne zahtijevaju od država članica da propišu da korisnik mora nositelju(-ima) prava nad ugrađenim fonogramom platiti ‚jedinstvenu pravičnu naknadu’ za ‚priopćavanje javnosti’ audiovizualnog djela.”