1.

Lietuvos Aukščiausiasis Teismas (Vrhovni sud Litve) upućuje niz prethodnih pitanja o tumačenju Uredbe (EU) br. 650/2012 ( 2 ). Smatra ih neophodnima za rješavanje žalbe koja je podnesena protiv jednog litavskog javnog bilježnika koji je odbio odobriti zahtjev za pokretanje postupka nasljeđivanja i izdati nacionalnu potvrdu o nasljeđivanju.

2.

Spor je nastao u okviru nasljeđivanja zbog smrti litavske državljanke s boravištem u Njemačkoj ( 3 ), koja je sastavila oporuku u Litvi i čija se ostavina nalazi u toj zemlji. Njezin sin, također litavski državljanin, podnio je javnom bilježniku u Kaunasu (Litva) zahtjev za pokretanje postupka nasljeđivanja i izdavanje potvrde o nasljeđivanju, koji je javni bilježnik odbio, pri čemu je kao razlog naveo uobičajeno boravište umrle u Njemačkoj.

3.

U skladu s uputom Suda, ovo će se mišljenje odnositi samo na četvrto, peto i šesto prethodno pitanje. Međutim, u okviru analize morat ću uzgredno uputiti i na sadržaj nekih od preostalih pitanja.

4.

Sljedeće su uvodne izjave relevantne:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

5.

U skladu s člankom 3. stavkom 1.:

[…]

6.

U članku 3. stavku 2. navodi se:

„Za potrebe ove Uredbe, pojam ‚sud’ znači sva pravosudna tijela i sva ostala tijela i pravni stručnjaci s nadležnošću u nasljednim stvarima koji izvršavaju pravosudne funkcije ili postupaju u skladu s prenesenim ovlastima od strane pravosudnog tijela ili postupaju pod nadzorom pravosudnog tijela, uz uvjet da takva druga tijela i pravni stručnjaci jamče nepristranost i pravo svih stranaka na saslušanje i pod uvjetom da njihove odluke po pravu države članice u kojoj djeluju:

[…]”

7.

U skladu s člankom 4.:

„Sudovi države članice u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti.”

8.

Člankom 5. predviđa se:

„1.   Ako je pravo koje je umrli izabrao za uređenje svojeg nasljeđivanja u skladu s člankom 22. pravo države članice, stranke na koje se to odnosi mogu se sporazumjeti da sud ili sudovi te države članice imaju isključivu nadležnost odlučivati o svim pitanjima vezanim za nasljeđivanje.

2.   Takav sporazum o izboru suda mora biti u pisanom obliku i datiraju ga i potpisuju stranke na koje se to odnosi. […]”

9.

U skladu s člankom 7.:

„Sudovi države članice čije je pravo izabrao umrli u skladu s člankom 22. imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju:

[…]

10.

U skladu s člankom 9. stavkom 1.:

„Ako se tijekom postupka pred sudom države članice koja izvršava nadležnost prema članku 7. utvrdi da nisu sve stranke u tom postupku bile stranke sporazuma o izboru suda, sud nastavlja izvršavati nadležnost ako se stranke u postupku koje nisu bile stranke sporazuma upuste u postupak bez osporavanja nadležnosti suda.”

11.

Člankom 22. propisuje se:

„1.   Osoba može za pravo koje će urediti u cijelost njezino nasljeđivanje izabrati pravo države čiji je državljanin u trenutku izbora ili u trenutku smrti.

[…]

2.   Izbor prava se vrši izričito u izjavi u obliku raspolaganja imovinom zbog smrti ili slijedi iz odredaba takvog raspolaganja.

[…]”

12.

U skladu s člankom 59. stavkom 1.:

„Javna isprava sastavljena u državi članici ima jednaku dokaznu snagu u drugoj državi članici kao što ima u državi članici podrijetla, ili najsličniji učinak, pod uvjetom da to nije očigledno protivno javnom poretku (ordre public) u dotičnoj državi članici.

[…]”

13.

U skladu s člankom 83. stavcima 2. i 4.:

„2.   Ako je umrli odabrao pravo mjerodavno za svoje nasljeđivanje prije 17. kolovoza 2015., taj izbor je valjan ako ispunjava uvjete utvrđene u poglavlju III. ili ako je valjan po pravilima međunarodnog privatnog prava koji su bili na snazi u trenutku izbora u državi u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište ili u bilo kojoj državi čiji je bio državljanin.

[…]

4.   Ako je raspolaganje imovinom zbog smrti izvršeno prije 17. kolovoza 2015. u skladu s pravom koje je umrli mogao izabrati u skladu s ovom Uredbom, smatra se da je to pravo izabrano kao pravo mjerodavno za nasljeđivanje.”

14.

U članku 5. stavku 4. navodi se:

„1.   Smatra se da je mjesto otvaranja nasljedstva posljednje mjesto domicila ostavitelja ili oporučitelja (članak 2. stavak 12. ovog zakonika).

[…]

4.   U slučaju spora, mjesto otvaranja nasljedstva može utvrditi sud na zahtjev zainteresiranih stranaka, uzimajući u obzir sve okolnosti.”

15.

Članak 5. stavak 66. glasi:

„1.   Nasljednici koji nasljeđuju na temelju zakona ili oporuke mogu javnom bilježniku u mjestu otvaranja nasljedstva podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o nasljeđivanju […]”.

16.

Člankom 1. predviđa se:

„Institucija javnog bilježništva obuhvaća sve javne bilježnike kojima je, u skladu s ovim zakonom, dodijeljeno pravo zakonskog utvrđivanja neosporavanih subjektivnih prava, i povezanih pravnih činjenica, fizičkih i pravnih osoba te osiguravanja zaštite pravnih interesa tih osoba i države.”

17.

U skladu s člankom 26.:

„Javni bilježnici obavljaju sljedeće javnobilježničke radnje:

[…]

[…]

Treba priznati da su činjenice navedene u ispravama koje je ovjerio javni bilježnik utvrđene i da ne zahtijevaju nikakav dokaz dok god isprave (njihovi dijelovi) nisu proglašene nevaljanima u skladu s bilo kojim zakonskim postupkom.”

18.

Člankom 444. stavkom 2. predviđa se:

„Sud ispituje predmete:

[…]

19.

U skladu s člankom 511. stavkom 1.:

„Obavljanje javnobilježničke radnje ili odbijanje obavljanja javnobilježničke radnje može se osporavati u skladu s postupkom utvrđenim u ovom poglavlju.”

20.

E. E. litavski je državljanin čija je majka sklopila brak s K.-D. E.-om, njemačkim državljaninom. Majka i sin (koji je rođen u prethodnom braku) preselili su se u Njemačku kada je on bio maloljetan.

21.

E. E.-ova majka je 4. srpnja 2013. pred javnim bilježnikom u Garliavi (Litva) sastavila oporuku u kojoj je E. E.-a imenovala jedinim nasljednikom cijele svoje ostavine ( 4 ).

22.

E. E. je 17. srpnja 2017. zatražio od Kauno miesto 4-asis notaro biuras (javnobilježnički ured br. 4 u Kaunasu (Litva)) da se pokrene postupak nasljeđivanja i da se izda potvrda o nasljeđivanju ( 5 ).

23.

Javni bilježnik odbio je E. E.-ov zahtjev jer je smatrao da se mjesto uobičajenog boravišta umrle u trenutku smrti, u smislu Uredbe, nalazilo u Njemačkoj.

24.

E. E. osporio je odbijanje javnog bilježnika pred Kauno apylinkės teismasom (Općinski sud u Kaunasu, Litva). Taj je sud 29. siječnja 2018. utvrdio da, iako je E. E.-ova majka navela da se preselila u Njemačku, ona nije prekinula svoje veze s Litvom. Stoga je na temelju načela razumnosti i dobre vjere prihvatio tužbu i poništio odluku javnog bilježnika te mu naložio da sastavi javnobilježnički akt.

25.

Javni bilježnik podnio je žalbu protiv odluke tog suda pred Kauno apygardos teismasom (Okružni sud u Kaunasu, Litva), koji je tu odluku ukinuo presudom od 26. travnja 2018. Žalbeni sud odlučio je da, kada se osporava uobičajeno boravište umrle osobe, samo sud može utvrditi da je uobičajeno boravište umrle bilo u državi podrijetla te da u ovom predmetu nije bilo informacije da je žalitelj podnio taj zahtjev sudu. Odlučio je i da se prvostupanjski sud, time što je poništio osporavanu javnobilježničku odluku, neopravdano oslonio na opća načela.

26.

E. E. podnio je žalbu u kasacijskom postupku Lietuvos Aukščiausiasis Teismasu (Vrhovni sud, Litva), koji Sudu upućuje sljedeća prethodna pitanja:

27.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 4. veljače 2019. Vlade Austrije, Mađarske, Litve, Kraljevine Španjolske i Češke Republike te Komisija podnijele su očitovanja.

28.

Rasprava na kojoj su prisustvovali predstavnici vlada Litve i Kraljevine Španjolske te Europske Komisije održana je 16. siječnja 2020.

29.

Kao prvo, razmotrit ću (peto) pitanje koje se odnosi na mogućnost da se uobičajeno boravište umrle osobe nalazi u više država članica. Kako bih na njega odgovorio, neminovno moram ispitati primjenjivost Uredbe na spor.

30.

Kao drugo, uputit ću na (četvrto) pitanje o potvrdi o nasljeđivanju, što će pak podrazumijevati upućivanje na kvalifikaciju javnog bilježnika koji je izdaje kao pravosudno tijelo.

31.

Naposljetku, ograničit ću se na zadnje (šesto) pitanje o nadležnosti litavskih sudova i primjeni prava te države na sporno nasljeđivanje zbog smrti.

32.

Uredbom se nastoji ukloniti „preprek[e] slobodnom kretanju osoba koje se trenutačno susreću s poteškoćama u ostvarivanju svojih prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije” ( 6 ).

33.

U Uredbi ne postoji definicija „nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije” ni popis elemenata na temelju kojih je u različitim državama moguće točno utvrditi te implikacije. Prema mojem mišljenju, cilj Uredbe, koji sam upravo naveo, preporučuje fleksibilnu ocjenu tih pojmova kako bi se njima moglo obuhvatiti svako nasljeđivanje čija organizacija (od strane umrlog) ili uređivanje (nakon njegove smrti) nailaze na prepreke zbog postojanja veza s više država.

34.

Prema poglavljima II. i III. Uredbe, uobičajeno boravište umrlog u trenutku smrti ( 7 ) opći je kriterij prema kojem se određuje međunarodna sudska nadležnost te je poveznica s kolizijskim pravilom. Na temelju tog podatka treba ocijeniti je li, zbog toga što se drugi element nalazi u državi različitoj od države boravišta umrlog, nasljeđivanje isključivo nacionalno.

35.

U pogledu toga što može biti taj „drugi element”, pojedine odredbe Uredbe odražavaju mogućnost da je za nasljeđivanje zbog smrti nadležno više sudova te se u njima navode, bez iscrpljivanja, smjernice za prepoznavanje njegove prekogranične prirode. Situacija u pogledu imovine, nasljednika, legatara ili drugih bliskih srodnika umrlog, kao i njegovo državljanstvo, drugi su tipični podaci koji se mogu uzeti u obzir.

36.

Primjena Uredbe nije dispozitivna, odnosno ne ovisi o volji nijedne od stranaka ( 8 ). Ona je obvezna za tijela i ne može se odbaciti kada se, s obzirom na njezine odredbe, utvrdi da određeno nasljeđivanje može imati implikacije za više sudova.

37.

Suprotno tomu, Uredbom se osobama na koje se to odnosi pružaju sredstva za ublažavanje, u određenoj mjeri, učinaka koji proizlaze iz prekogranične prirode situacije.

38.

Konkretno, člankom 22. Uredbe umrlom se omogućuje da za života poduzme inicijativu kako bi ublažio posljedice uobičajenog boravišta koje se nalazi u državi različitoj od države u kojoj se nalaze ostali čimbenici koji su (predvidivo) relevantni za nasljeđivanje. Međutim, to može učiniti isključivo u okviru koji mu pruža Uredba samo ako je državljanin druge države. U tom slučaju može izabrati pravo te države kao mjerodavno pravo.

39.

Nasljeđivanje ne prestaje biti međunarodno zbog te mogućnosti, međutim, na temelju nje stranke na koje se to odnosi mogu, nakon smrti ostavitelja, prenijeti međunarodnu sudsku nadležnost na sudove iste države ( 9 ) (članak 5. i sljedeći Uredbe).

40.

Sud koji je uputio zahtjev u biti pita mora li uobičajeno boravište umrlog, u smislu Uredbe, biti samo jedno ili se naprotiv može priznati da ih je imao više ( 10 ).

41.

Kao što sam to već naveo, u strukturi Uredbe uobičajeno boravište u pravilu je „opća poveznica” za utvrđivanje međunarodne sudske nadležnosti i mjerodavnog prava. To boravište može, prema mojem mišljenju, biti samo jedno, a ne više njih.

42.

Argumenti predvidljivosti, pravne sigurnosti, sprečavanja proturječnih ishoda ili pozivanja na mjerodavno pravo za potrebe uređivanja nasljeđivanja u cijelosti kako bi se izbjegla njegova fragmentacija, koji su nabrojeni u uvodnoj izjavi 37. Uredbe, određuju da uobičajeno boravište mora biti jedno. Uvodna izjava 27., u skladu s kojom su pravila Uredbe zamišljena tako da se osigura da tijelo koje se bavi nasljeđivanjem u većini situacija primjenjuje svoje pravo, ide u prilog toj ideji.

43.

Točno je da se Uredbom predviđa mogućnost da je „umrli živio u nekoliko država naizmjence ili […] je putovao iz jedne države u drugu a da se nije stalno nastanio u bilo kojoj od njih” ( 11 ). Međutim, u tim slučajevima, koji se u njoj kvalificiraju kao složeni, za konačnu procjenu svih objektivnih okolnosti radi utvrđivanja „jednog” uobičajenog boravišta nudi se rješenje koje je spoj nekoliko čimbenika.

44.

Odredbe Uredbe ne bi više bile korisne da se prizna, radi rješavanja problema koji se njome pokušavaju riješiti, da osoba može istodobno imati uobičajeno boravište u nekoliko država. Ta bi mogućnost lišila smisla znatan dio odredbi same Uredbe koje se, ponavljam, opetovano odnose na „jedno” uobičajeno boravište u jednini, a ne u množini.

45.

U Uredbi nema ni definicije kojom bi se odredilo što je to „uobičajeno boravište” u kontekstu prekograničnog nasljeđivanja: u njoj se samo ističe da bi ono trebalo imati „blisku i stabilnu vezu” s nekom državom ( 12 ).

46.

Uobičajeno boravište autonomni je pojam prava Unije koji ne upućuje na sve pojmove koji se upotrebljavaju za označavanje te pojave u nacionalnim pravnim porecima. Da to nije tako, ugrozila bi se ujednačenost primjene Uredbe jer bi se tako otvorio prostor za različita mišljenja tijela zaduženih za njezinu primjenu.

47.

Iako se ne može isključiti upotreba definicije „uobičajenog boravišta” kojom se koriste druga pravila prava Unije, takvo mjesto, koje je obilježeno time da ima blisku i stabilnu vezu s nekom državom, treba ocijeniti s obzirom na konkretne ciljeve [te] [u]redbe ( 13 ) koji su navedeni u njezinoj uvodnoj izjavi 7.

48.

Stoga tijelo s tog gledišta mora utvrditi posljednje uobičajeno boravište umrlog, a time i s obzirom na naznake koje mu se pružaju u samoj Uredbi, pri čemu se na druge naznake može pozvati samo podredno.

49.

Iako u Uredbi nije definiran pojam uobičajenog boravišta, ona ipak u uvodnim izjavama 23. i 24. pruža korisne upute za njegovo utvrđivanje. Uvodno, navodi se da utvrđivanje uobičajenog boravišta mora proizlaziti iz ukupne procjene životnih okolnosti ostavitelja tijekom posljednjih godina njegova života i u trenutku smrti.

50.

Za potrebe te procjene treba prikupiti sve relevantne dokaze koji su dopušteni zakonom. U tom kontekstu jednostavne izjave osoba na koje se odnosi nasljeđivanje, koje su međusobno usklađene i dane pred tijelom zaduženim za nasljeđivanje koje ne izvršava (kao što ću to kasnije objasniti) pravosudne funkcije, čine mi se nedovoljnim za utvrđivanje uobičajenog boravišta umrlog.

51.

Skup činjeničnih elemenata koji se odnose na život umrlog, na koje se odnosi uvodna izjava 23., omogućit će donošenje odluke o tome koja situacija, od situacija predviđenih u toj i sljedećoj uvodnoj izjavi, odgovara situaciji konkretnog umrlog.

52.

Prva je situacija ona u kojoj činjenični podaci, koji se posebno odnose na trajanje i stalnost prisutnosti umrlog u određenoj državi (objektivni čimbenici) te na uvjete i razloge za tu prisutnost (subjektivni čimbenici), sami po sebi upućuju na postojanje „bliske i stabilne veze” s navedenom državom ( 14 ).

53.

Stabilnost je zasigurno ono što se traži u toj prvoj fazi analize. Međutim, smatram da nakon što se ona potvrdi, još ne treba izvoditi konačne posljedice na uobičajeno boravište umrlog. Osim toga, za utvrđivanje uobičajenog mjesta upravljanja interesima umrlog, može biti potrebno procijeniti okolnosti koje su opravdavale tu stabilnost ( 15 ).

54.

Iako je zakonodavac Unije dao prednost kriteriju uobičajenog boravišta, ne može se zanemariti povećana mobilnost pojedinaca. Iz toga proizlazi da vrijeme koje pojedinci provedu u nekoj državi članici nije samo po sebi odlučujući kriterij: pravilno je provesti ispitivanje svakog slučaja zasebno kako bi drugi pokazatelji, povezani s obiteljskom i društvenom integracijom osobe ili njezinom blizinom predmetnom mjestu, potvrdili rezultat na koji upućuje vremenski element.

55.

Druga situacija opisana je u uvodnoj izjavi 24. Uredbe, a odnosi se na slučaj kada nije utvrđena redovita i dugotrajna prisutnost umrlog u određenoj državi ( 16 ). Polazeći od toga, dvije su pretpostavke:

56.

U okviru tih pretpostavki, osobni element (državljanstvo umrlog) ili gospodarski element (mjesto u kojem se nalazi njegova glavna imovina) mogu osobito pridonijeti općoj ocjeni svih činjeničnih okolnosti.

57.

Smatram da bi Sud, s obzirom na rasuđivanje suda koji je uputio zahtjev, trebao istaknuti da su državljanstvo umrlog ili mjesto njegove imovine odlučujući podredni elementi uobičajenog boravišta. Drugim riječima, ispitivanje svih činjeničnih elemenata koji se odnose na stabilnost situacije umrlog i njezino opravdanje vrijede za utvrđivanje toga je li njegova situacija „složena” u skladu sa samom terminologijom iz uvodne izjave 24.

58.

To ispitivanje nužno prethodi uzimanju u obzir državljanstva i mjesta na kojem se nalazi glavna imovina umrlog koje je iznimno u sustavu koji se uspostavljen Uredbom kako bi se zajamčila pravna sigurnost ( 17 ).

59.

Naposljetku, podsjećam da se, što se tiče određivanja mjerodavnog prava, uvodnom izjavom 25. in fine Uredbe zabranjuje pribjegavanje, kao supsidijarnoj poveznici, kriteriju „očigledno najbliž[e] vez[e]” umrlog s pravom koje je različito od prava njegova posljednjeg uobičajenog boravišta, čak i ako se utvrđivanje tog boravišta pokaže složenim ( 18 ). Prema mojem mišljenju, iz te uvodne izjave jasno proizlazi da nije moguće izbjeći utvrđivanje jednog uobičajenog boravišta, neovisno o tome koliko je taj postupak težak.

60.

Sud koji je uputio zahtjev tvrdi da su podaci koji se odnose na uobičajeno boravište umrle „neprecizno navedeni u spisu ili su predmet osporavanja” ( 19 ). Naime, čini se da ne smatra da su prvostupanjski ili žalbeni sud riješili to pitanje.

61.

Ako je to tako, nastala situacija obilježena je više nedostatkom informacija nego dvojbama koje proizlaze iz postojanja proturječnih podataka, koji sprečavaju utvrđivanje mjesta posljednjeg uobičajenog boravišta.

62.

Ako u žalbi u kasacijskom postupku nije moguće dobiti više elemenata ocjene, spor treba rješavati s elementima koji su dostupni jer se o nasljeđivanju ne može raspravljati ako je to pitanje ostalo otvoreno. Naposljetku, ako nije moguće riješiti dvojbe u tom pogledu, može se razmotriti druga mogućnost opisana u uvodnoj izjavi 24. Uredbe. Državljanstvo umrle i mjesto gdje se nalazi glavna imovina ostavine tada postaju primarni pri ocjeni svih objektivnih okolnosti.

63.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati dopušta li činjenica da se ostali poznati elementi (na koje utječe nasljeđivanje) nalaze u samo jednoj nadležnosti (latvijskoj) to da se nasljeđivanje kvalificira kao isključivo nacionalno kada nema sigurnosti u pogledu posljednjeg uobičajenog boravišta umrlog. U tom se slučaju Uredba ne bi primjenjivala.

64.

Kao što sam već naveo, primjena Uredbe nije dispozitivna. Iz te pretpostavke proizlazi da je pravna relevantnost određenih izjava ili ponašanja, poput ponašanja bračnog druga umrle (koji je izrazio nezainteresiranost za ostavinu i dopustio da se postupak nasljeđivanja provede u Litvi), određena Uredbom, ako je primjenjiva, ili drugim pravnim sustavom, ako nije.

65.

Iako je na sudu koji je uputio zahtjev da odluči o tom pitanju, teško je zaobići prekogranične implikacije nasljeđivanja zbog smrti o kojem je riječ, s obzirom na to da se jedan od mogućih nasljednika nalazi u Njemačkoj, drugi i ostavina u Litvi, a posljednje boravište umrle u jednoj od tih država (vjerojatno u Njemačkoj gdje je pri sastavljanju oporuke navela da živi). U tom bi se smislu Uredba primjenjivala na to nasljeđivanje.

66.

Odgovor koji uvjetuje primjenu Uredbe na odluke svih stranaka o aspektima nasljeđivanja, koji se odnose na svaku od njih, stvorio bi iznimno nesigurnu situaciju. To ne vrijedi ako se, nakon što se Uredbu odluči primijeniti, te odluke ocijene u skladu s njezinim odredbama.

67.

Četvrto prethodno pitanje polazi od pretpostavke da se litavski javni bilježnici ne smatraju „sudovima” u smislu Uredbe. Na temelju te pretpostavke, sud koji je uputio zahtjev želi znati jesu li ti javni bilježnici ovlašteni izdavati potvrde o nasljeđivanju, „pri čemu se ne trebaju pridržavati općih pravila o nadležnosti”.

68.

Drugi dio tog pitanja odnosi se na kvalifikaciju potvrda o nasljeđivanju kao „javnih isprava”, u smislu Uredbe.

69.

U Uredbi se „sud” definira u članku 3. stavku 2. Tim su pojmom obuhvaćena pravosudna i druga tijela s nadležnošću u nasljednim stvarima.

70.

Europski zakonodavac, svjestan različitih modela podjele nadležnosti za bavljenje nasljeđivanjem u državama članicama, unio je taj podatak u Uredbu ( 20 ). Tako je istaknuo cilj neutralnosti sustava u skladu s drugim prethodnim instrumentima kojima se izravno ili tumačenjem prihvaća pojam „sud” koji je kombinacija institucionalnog ili organskog aspekta i funkcionalnog pristupa.

71.

Sud je imao priliku istaknuti, u kontekstu sličnom predmetnom slučaju, da „izvršavanje pravosudnih funkcija podrazumijeva ovlast za odlučivanje na temelju vlastite nadležnosti o mogućim spornim pitanjima među predmetnim strankama” ( 21 ).

72.

U presudi WB Sud se, kao prvo, oslonio na svoje tumačenje pojma „odluka” koje je iznio u okviru Briselske konvencije iz 1968. u pogledu sudske nagodbe i na njegove kvalifikacije za potrebe poglavlja te konvencije o priznavanju i izvršenju odluka. Kao drugo, preuzeo je svoju raniju sudsku praksu u pogledu članka 267. UFEU‑a.

73.

S obzirom na te podatke, u presudi WB nije priznao svojstvo „suda” javnom bilježniku koji samo može obavljati djelatnosti u vezi s izdavanjem potvrde o nasljeđivanju na zahtjev zainteresiranih strana, ne zahvaćajući usto ovlasti suda u slučaju nepostojanja sporazuma među strankama ( 22 ).

74.

Kvalifikacija tijela koje nije pravosudno tijelo (ili pravnog stručnjaka) kao „suda”, u smislu Uredbe, ima dvije posljedice: jednu, u kontekstu međunarodne sudske nadležnosti, i drugu, u kontekstu sustava kretanja proizvoda njegove djelatnosti.

75.

Kada tijelo koje nije pravosudno tijelo (ili pravni stručnjak) djeluje kao „sud”, tada i samo tada se na njega primjenjuju pravila Uredbe koja se odnose na međunarodnu sudsku nadležnost ( 23 ). Tako se osigurava da će se njihovim intervencijama postići cilj blizine između tijela i nasljeđivanja koja je nužna za dobro sudovanje te cilj izbjegavanja fragmentacije nasljeđivanja u materijalnom smislu ( 24 ).

76.

Osim u tom slučaju, na javnog bilježnika ne primjenjuju se pravila Uredbe koja se odnose na međunarodnu sudsku nadležnost. Stoga nije na njemu ni da utvrdi jesu li sudovi u čijoj nadležnosti obavlja svoju djelatnost općenito nadležni za, u drugom koraku, odlučivanje o njegovoj nadležnosti kao javnog bilježnika u skladu s teritorijalnom podjelom koja se određuje prema pravu suda.

77.

Čini se da sud koji je uputio zahtjev ( 25 ) razumije Uredbu na način da javni bilježnik ne smije izdati nacionalnu potvrdu o nasljeđivanju ako sudovi pravnog sustava u kojem obavlja djelatnost nemaju međunarodnu nadležnost, u skladu s Uredbom. S tom se primjedbom slažu austrijska i mađarska vlada, a njezin se sadržaj razmatrao na raspravi.

78.

Točno je da bi takvo tumačenje osiguralo jedinstveno postupanje s nasljeđivanjem koje je povezano s više pravnih poredaka. Osim toga, na temelju članka 64. Uredbe, to je relevantno pravilo kada se zahtijeva izdavanje europske potvrde o nasljeđivanju. Međutim, Uredbom ga se ne propisuje kada se zahtjev odnosi na nacionalnu potvrdu.

79.

U uvodnoj izjavi 32. Uredbe objašnjava se da se cilj jedinstvenosti kombinira s ciljem pojednostavnjenja položaja nasljednika, kao što se to navodi u odredbama poput članka 13. Činjenica da tijela različitih država članica koja nisu pravosudna tijela (na primjer, javni bilježnici koji nemaju te ovlasti) izdaju isprave o svojstvu nasljednika ili njegovim pravima ne bi trebala fragmentirati nasljeđivanje u materijalnom smislu jer sva ta tijela primjenjuju isto pravo.

80.

Sa stajališta upravljanja nasljeđivanjem, više potvrda naravno dovodi do fragmentacije, ali se ta (neizbježna) mogućnost prihvaća u Uredbi i izražava u uvodnoj izjavi 36., u kojoj se kao na vrstu rješenja upućuje na dobrovoljni sporazum stranaka o tome kako postupiti. U nedostatku takvog sporazuma, a time i u slučaju proturječja, predviđa se intervencija suda: posljednji odlučuje sud koji ima nadležnost na temelju Uredbe.

81.

Iz informacija koje je pružio sud koji je uputio zahtjev, koje su potvrđene na raspravi, proizlazi da litavski javni bilježnik nije nadležan za odlučivanje o spornim pitanjima između stranaka. Nije ovlašten za utvrđivanje činjeničnih elemenata koji nisu jasni i očiti, niti može odlučivati o spornim pitanjima; kada postoje dvojbe o sadržaju oporuke, nije na njemu da ih objasni niti može slijediti tumačenje koje pruži jedan od nasljednika, a u slučaju njihova neslaganja, ne smije ni odrediti koje razumijevanje teksta odražava stvarnu volju ostavitelja.

82.

U slučaju bilo kakvog spora ili dvojbe, litavski javni bilježnik mora se suzdržati od odlučivanja jer o tome odlučuje sud. Pravosudna tijela u svakom slučaju rješavaju sporove o mjestu otvaranja nasljedstva, valjanosti oporuke, njezinu izvršenju ili upravljanju ostavinom, među ostalim ( 26 ).

83.

Iz tih informacija (koje sud koji je uputio zahtjev treba potkrijepiti) proizlazi da to što litavski javni bilježnici izdaju nacionalne potvrde o nasljeđivanju ne podrazumijeva izvršavanje pravosudnih funkcija. Stoga ti javni bilježnici nisu „sud” iz članka 3. stavka 2. Uredbe br. 650/2012.

84.

Slijedom prethodno navedenog, na litavskog javnog bilježnika ne primjenjuju se pravila Uredbe koja se odnose na međunarodnu sudsku nadležnost niti je on uvjetovan time dodjeljuju li ona litavskim sudovima sudsku nadležnost za rješavanje spora u nasljednim stvarima.

85.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati je li potvrda koju izdaje litavski javni bilježnik „javna isprava” u smislu Uredbe koja proizvodi pravne učinke u drugim državama članicama ( 27 ).

86.

Sud je o pojmu „javna isprava”, definiranom u članku 3. stavku 1. točki (i) Uredbe, odlučivao nekoliko puta, a nedavno u presudi WB ( 28 ). Status i doseg „vjerodostojnosti”, koja je bitan element javne isprave, također su opisani u Uredbi te ih je Sud razmatrao u istoj presudi ( 29 ).

87.

U skladu s tom sudskom praksom i dostupnim informacijama ( 30 ), čini se da potvrda litavskog javnog bilježnika ima obilježja koja su potrebna da je se kvalificira kao „javna isprava” za potrebe Uredbe jer:

88.

Ponovno je na sudu koji je uputio zahtjev, koji se zbog poznavanja nacionalnog prava nalazi u najboljoj situaciji da razjasni to pitanje, da u tom pogledu donese konačnu odluku. Ako odluči da je potvrda vjerodostojna isprava, njezina se dokazna snaga mora prihvatiti u drugim državama članicama u skladu s člankom 59. stavkom 1. Uredbe.

89.

Sud koji je uputio zahtjev zapravo postavlja dva povezana pitanja, polazeći od činjenica opisanih u svojoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku. Želi znati, u skladu s tim činjenicama, jesu li se „stranke složile da trebaju biti nadležni sudovi u Litvi i da treba primijeniti litavsko pravo”.

90.

Odgovor stoga zahtijeva tumačenje članka 22. stavka 2. Uredbe. Budući da je datum oporuke raniji od 17. kolovoza 2015., razmotrit ću i njezine prijelazne odredbe.

91.

Na temelju članka 5. stavka 1. Uredbe, ako je umrli izabrao pravo neke države članice, to strankama na koje se odnosi nasljeđivanje omogućuje da sporazumno prenesu isključivu nadležnost na sudove te države pod određenim uvjetima. Člankom 7. točkom (c) proširuje se izbor jer se omogućuje da to bude sud pred kojim je pokrenut postupak. U zahtjevu za prethodnu odluku zahtijeva se i tumačenje tih odredbi.

92.

Jamčenje slobodnog izbora prava u nasljednim stvarima jedan je od najznačajnijih aspekata Uredbe. Međutim, valjanost izbora podliježe subjektivnim, objektivnim i formalnim zahtjevima.

93.

Mogućnost izbora priznaje se, zbog očitih razloga, samo umrlom. Na temelju članka 22. stavka 1. Uredbe, on može izabrati samo svoje nacionalno pravo ( 32 ).

94.

Kako bi se osiguralo da je postojala volja za izborom i da je njegov predmet bio jasan, člankom 22. stavkom 2. Uredbe propisani su formalni uvjeti: izbor prava se vrši izričito u izjavi u obliku raspolaganja imovinom zbog smrti ili slijedi iz odredaba takvog raspolaganja. Upravo ta druga mogućnost uzrokuje najviše poteškoća u praksi.

95.

Razjašnjavanje toga je li došlo do izbora prava u nasljednim stvarima zahtijeva posebnu pažnju kako bi se osiguralo poštovanje volje pojedinca (umrlog) koji je, po definiciji, neće moći potvrditi ili raspravljati o njoj pri otvaranju nasljeđivanja.

96.

Zbog toga i zbog formalnih uvjeta koje sam već naveo, smatram da se professio iuris ne može izvesti iz podataka koji nisu povezani sa samim oporučnim raspolaganjem. Tim više kada je ono sastavljeno pred javnim bilježnikom te je stoga pružen (ili se može pretpostaviti da je pružen) savjet o mjerodavnom pravu za nasljeđivanje.

97.

Stoga čimbenici koji nisu povezani s oporučnim raspolaganjem (poput, na primjer, putovanja umrlog u određenu zemlju radi sastavljanja oporuke, državne pripadnosti tijela koje sudjeluje u postupku ili prava na temelju kojeg je ono nadležno) nisu odlučujući. Ovisno o slučaju, oni vrijede kao argumenti ad abundantiam, odnosno u prilog zaključku je li došlo do izbora prava, koji proizlazi iz samog oporučnog raspolaganja.

98.

Što se tiče potonjeg oporučnog raspolaganja, u skladu s uvodnom izjavom 39. Uredbe, za izbor prava moglo bi se smatrati da „slijedi iz raspolaganja imovinom zbog smrti ako je […] umrli […] uputio na određene odredbe prava države čiji je on državljanin ili ako je na drugi način spomenuo to pravo”.

99.

Ta posljedica uvelike ovisi o tome koje su to navedene određene odredbe. Usporedba s pravom uobičajenog boravišta, kao prava koje se automatski primjenjuje, nužna je kako bi se utvrdilo u kojoj su mjeri navedene odredbe samo tipične za pravo o čijem se izboru raspravlja.

100.

Sve dosad navedeno može se, međutim, promijeniti u slučaju oporuka koje su sastavljene prije datuma potpune primjenjivosti Uredbe.

101.

Člankom 83. Uredbe predviđa se prijelazno uređenje za oporučna raspolaganja prije 17. kolovoza 2015. Njegov je cilj zaštititi ih od zakonodavnih izmjena koje se dogode nakon što je umrli odredio podjelu svoje imovine nakon smrti.

102.

Na temelju cilja očuvanja volje oporučitelja, člankom 83. stavkom 2. uređuje se valjanost izbora nacionalnog ili drugog prava koji je izvršen prije 17. kolovoza 2015. (ako ostavitelj umre na taj dan ili nakon toga). Taj je izbor valjan ako ispunjava uvjete iz poglavlja III. Uredbe ili one koji su bili na snazi u trenutku izbora u državi u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište ili u bilo kojoj državi čiji je bio državljanin.

103.

U skladu s člankom 83. stavkom 4. Uredbe, ako je raspolaganje imovinom zbog smrti izvršeno prije 17. kolovoza 2015. valjano „u skladu s pravom koje je umrli mogao izabrati u skladu s ovom Uredbom, smatra se da je to pravo izabrano kao pravo mjerodavno za nasljeđivanje”.

104.

Pravna fikcija utvrđena u toj odredbi uklanja potrebu za ispitivanjem je li u oporuci nastaloj prije 17. kolovoza 2015. izabrano pravo kada to jasno ne proizlazi iz njezina teksta (u tom slučaju treba primijeniti članak 83. stavak 2.), pod uvjetom, naravno, da je ispunjen uvjet iz same odredbe.

105.

Nije sporno da je oporuka sastavljena pred javnim bilježnikom u Litvi 4. srpnja 2013. Tada je već nasljeđivanje imalo inozemne elemente koji su bili poznati umrloj: njezino litavsko državljanstvo, njezina stalna prisutnost u Njemačkoj, mjesto gdje se nalazi njezina imovina u Litvi te različita državljanstva njezina bračnog druga i sina.

106.

Osim toga, na taj je datum Uredba već stupila na snagu. Izričit izbor prava, ili prava koje proizlazi iz odredbi oporučnog raspolaganja, bio je moguć na temelju članka 83. stavka 2.

107.

U svakom slučaju, ako je oporuka valjana u skladu s nacionalnim pravom umrlog u trenutku sastavljanja ili smrti, člankom 83. stavkom 4. Uredbe bezuvjetno se dopušta primjena pravne fikcije da je navedeno pravo zaista izabrano.

108.

U skladu s člankom 4. Uredbe, međunarodna sudska nadležnost za odlučivanje o bilo kojem aspektu nasljeđivanja koje ima prekogranične elemente isključivo je na sudovima države članice uobičajenog boravišta umrlog u trenutku njegove smrti.

109.

Vjerojatno postoji bliska veza između tako određenih sudova i ostavine, kao i osoba na koje se ona odnosi. Usto, s obzirom na to da je mjerodavno pravo automatski pravo posljednjeg uobičajenog boravišta umrlog, isto tako automatski nastaje korelacija forum/ius. Oba su središnji ciljevi Uredbe, kao što je to objašnjeno u njezinim uvodnim izjavama 23. i 27.

110.

Povećana mobilnost osoba te mogućnost izbora nacionalnog prava kao mjerodavnog prava za buduće nasljeđivanje dovode u opasnost ili izravno sprečavaju ciljeve koje sam upravo naveo. Svjestan toga, europski zakonodavac donio je pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti koja, pod određenim uvjetima, ostavljaju postrani pravilo iz članka 4. Uredbe.

111.

U skladu s jednim od tih pravila, osobama na koje se odnosi nasljeđivanje omogućuje se da nadležnost prenesu na sudove države čije je umrli imao državljanstvo ako je kao mjerodavno pravo izabrao svoje nacionalno pravo.

112.

Treba postaviti pitanje postoji li mogućnost, koja se pruža strankama na koje se to odnosi i koja, ponavljam, ovisi o tome je li umrli prethodno izabrao pravo, i onda kada nije sigurno je li bilo izričitog izbora, ali se nacionalno pravo ostavitelja nalaže kao rezultat pravne fikcije utvrđene u članku 83. stavku 4. Uredbe (za oporuke sastavljene prije 17. kolovoza 2015.).

113.

Prema mojem mišljenju, odgovor treba biti potvrdan. Treba odbaciti formalističko tumačenje Uredbe (iako uvijek upućuje na pravo koje je umrli „izabrao”) i poticati prijenos sudske nadležnosti na tijelo koje najbolje poznaje mjerodavno materijalno pravo. Smatram da je to rješenje koje je najviše u skladu s ciljem navedenim u uvodnoj izjavi 27. Uredbe.

114.

Kada je pravo koje je umrli izabrao radi uređenja svojeg nasljeđivanja pravo države članice, člankom 5. Uredbe predviđa se da stranke na koje se to odnosi mogu isključivu nadležnost za odlučivanje o svim pitanjima vezanima uz nasljeđivanje prenijeti na sud navedene države.

115.

Međutim, ta izričita prorogacija nadležnosti podliježe strogim formalnim uvjetima u skladu s navedenim člankom 5. stavkom 2. Time se želi osigurati da je onaj koji potpisuje sporazum o prenošenju isključive nadležnosti upoznat s njegovim sadržajem, da je pristao na njega i da je svjestan njegovih posljedica: prorogacije nadležnosti izabranih sudova i derogacije nadležnosti sudova posljednjeg uobičajenog boravišta umrlog.

116.

Člankom 7. točkom (c) Uredbe također se predviđa da su stranke u postupku (odnosi se na postupak koji je već u tijeku) izričito prihvatile nadležnost suda pred kojim je pokrenut postupak. Člankom 9. nadležnost suda izabranog na temelju sporazuma, pred kojim je već pokrenut postupak, proširuje se na stranke u postupku koje nisu bile stranke sporazuma ako se upuste u postupak bez osporavanja nadležnosti suda.

117.

U Uredbi nema drugih mogućnosti prijenosa nadležnosti. Ako se stranka na koju se to odnosi i koja je obaviještena o pokretanju postupka nasljeđivanja ne upusti u postupak, to ne podrazumijeva prešutnu prorogaciju nadležnosti. Ni izjava koju stranka na koju se to odnosi dâ izvan svakog postupka o svojim pravima ili obvezama u pogledu ostavine ne proizvodi taj učinak.

118.

Europski zakonodavac u članku 5. i članku 7. ne propisuje jednake stroge formalne uvjete. U tom drugom slučaju postupak je u tijeku: osobe na koje se to odnosi koje su pozvane da sudjeluju u njemu i koje su u tom trenutku priznale nadležnost suda pred kojim je pokrenut postupak raspolažu svim relevantnim elementima za to da se njihov pristanak smatra informiranim.

119.

Međutim, prihvaćanje nadležnosti mora biti izričito kako bi se izbjegle sve dvojbe o njegovu postojanju. Na nacionalnom je zakonodavcu da pojasni ostale vremenske i formalne uvjete kako bi se ostvarilo prihvaćanje u pokrenutom postupku, uz poštovanje načela djelotvornosti i ekvivalentnosti.

120.

U skladu s podacima iz zahtjeva za prethodnu odluku, čini se da između stranaka nije bilo sporazuma o prenošenju nadležnosti u korist litavskih sudova. Suprotno tomu, postoje jednostrane izjave bračnog druga umrle, dane u Njemačkoj, u kojima se odriče svih zahtjeva u pogledu ostavine, pristaje na nadležnost litavskog suda te se odbija pojaviti pred njim u postupcima koji su u tijeku u toj državi.

121.

Samo je druga izjava ovdje važna jer može odgovarati situaciji opisanoj u članku 7. točki (c) Uredbe. Sud koji je uputio zahtjev treba utvrditi je li to slučaj s obzirom na sadržaj te izjave, a osobito s obzirom na doseg pristanka koji je u njoj izražen. Također mora provjeriti ostale vremenske i formalne uvjete predviđene u njegovu pravnom poretku kako bi takva izjava proizvela učinak prijenosa nadležnosti u postupcima u tijeku.

122.

Što se tiče sudske nadležnosti na temelju sporazuma između stranaka, želim podsjetiti da Uredbu ne treba tumačiti na način da se njome sprečava da stranke riješe nasljeđivanje bez spora, u državi članici koju su izabrale, ako je to moguće na temelju prava te države članice. Takva mogućnost mora i dalje postojati, čak i ako mjerodavno pravo za nasljeđivanje nije pravo te države. Taj kriterij, koji se jasno izražava u uvodnoj izjavi 29. Uredbe, može biti koristan sudu koji je uputio zahtjev.

123.

S obzirom na navedeno, predlažem da se Lietuvos Aukščiausiasis Teismasu (Vrhovni sud Litve) odgovori na sljedeći način: