1.

Društvo Wikingerhof GmbH & Co. KG sklopilo je ugovor s društvom Booking.com BV kako bi se hotel kojim upravlja postavio na istoimenu internetsku platformu za rezervaciju smještaja. Međutim, Prvonavedeno društvo smatra da drugonavedeno društvo nalaže nepoštene uvjete hotelijerima koji su registrirani na njegovoj platformi, što predstavlja zlouporabu vladajućeg položaja kojom im se nanosi šteta.

2.

U tom je kontekstu Wikingerhof podnio pred njemačkim sudom tužbu za propuštanje protiv društva Booking.com, koja se temelji na pravilima njemačkog prava u području tržišnog natjecanja. Tuženik u glavnom postupku ipak tvrdi da taj sud nije nadležan za odlučivanje o navedenoj tužbi. Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka), kojem je u tom pogledu podnesen zahtjev za reviziju, pita Sud o tumačenju Uredbe (EU) br. 1215/2012 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 2 ) (u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I.a).

3.

U biti, sud koji je uputio zahtjev želi znati je li tužba kao što je ona koju je Wikingerhof podnio protiv društva Booking.com, koja se temelji na pravnim pravilima za koja se u nacionalnom pravu smatra da su povezana s deliktima, potpada pod „stvar povezana s deliktima ili kvazideliktima” ( 3 ), u smislu članka 7. točke 2. te uredbe, u kojem bi slučaju sud pred kojim je pokrenut postupak mogao proglasiti da nije nadležan za tu odredbu, ili pak „stvar povezana s ugovorom”, u smislu članka 7. točke 1. navedene uredbe s obzirom na činjenicu da su navodna protutržišna ponašanja koja prvo društvo stavlja na teret drugom društvu počinjena u njihovu ugovornom odnosu, u kojem bi slučaju Wikingerhof svoju tužbu vjerojatno trebao, u skladu s potonjom odredbom, podnijeti nizozemskom sudu. Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) stoga poziva Sud da pojasni sadržaj kategorija navedenih „stvari”, kao i međuodnos između tih kategorija.

4.

Pitanja iznesena u prethodnoj točki nipošto nisu nova. U pogledu njih je prije tridesetak godina već donesena sudska praksa Suda ( 4 ) koja je uvedena presudama Kalfelis ( 5 ) i Handte ( 6 ). Unatoč tomu, ostalo je nekoliko nejasnoća osobito u pogledu kvalifikacije određenih tužbi koje su na granici između predmetnih kategorija, kao što su tužbe zbog građanskopravne odgovornosti koje su podnijele ugovorne stranke. Te nejasnoće konkretno proizlaze iz presude Brogsitter ( 7 ), u kojoj je Sud pokušao iznijeti apstraktnu metodu za klasificiranje potonjih tužbi, ali o čijem se točnom sadržaju često raspravlja u pravnoj teoriji i pred nacionalnim sudovima ( 8 ).

5.

Ovim je zahtjevom za prethodnu odluku stoga Sudu dana prilika da u velikom vijeću sažme tu sudsku praksu i na taj način pojasni elemente koji su ostali nerazjašnjeni. To je dodatno opravdano time što se, od stupanja na snagu Uredbe (EZ) br. 593/2008 o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze ( 9 ) (u daljnjem tekstu: Uredba Rim I) i Uredbe (EZ) br. 864/2007 o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze ( 10 ) (u daljnjem tekstu: Uredba Rim II), rješenja koja je Sud utvrdio u području sudske nadležnosti odražavaju se u području sukoba zakona. Naime, te su uredbe u pogledu tog područja pandan članka 7. točaka 1. i 2. Uredbe Bruxelles I.a te tu regulatornu cjelinu treba, koliko god je to moguće, dosljedno tumačiti ( 11 ). K tomu, pojašnjenja koja će Sud iznijeti u pogledu tih općih pitanja pojasnit će konkretno pravila međunarodnog privatnog prava primjenjiva na tužbe za utvrđivanje građanske odgovornosti zbog povrede prava tržišnog natjecanja ( 12 ).

6.

U ovom ću mišljenju općenito objasniti da uključivanje zahtjeva za utvrđivanje građanske odgovornosti u „stvari povezane s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a ili „stvari povezane s deliktima” u smislu članka 7. točke 2. te uredbe ovisi o njezinu predmetu, odnosno o „ugovornoj” ili „deliktnoj” obvezi na kojoj se temelji i na koju se tužitelj poziva protiv tuženika. Ta se logika primjenjuje i na tužbe zbog građanskopravne odgovornosti koje su podnijele ugovorne stranke. Tako ću objasniti zašto je, u skladu s tim načelima, tužba za propuštanje, kao što je ona koju je Wikingerhof podnio protiv društva Booking.com, koja se temelji na povredi pravila u pravu tržišnog natjecanja, „stvar povezana s deliktima”, u smislu te odredbe.

7.

U uvodnoj izjavi 16. Uredbe Bruxelles I.a. navodi se:

„Pored domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove nadležnosti temeljene na uskoj povezanosti između suda i tužbe ili zbog olakšavanja pravilnog sudovanja. Postojanje uske povezanosti trebalo bi osigurati pravnu sigurnost i spriječiti mogućnost da tuženik bude tužen pred sudom države članice u vezi kojeg mu nije bilo moguće razumno predvidjeti. […]”

8.

Odjeljak 2. poglavlja II. te uredbe, naslovljen „Posebna nadležnost”, sadržava među ostalim članak 7. navedene uredbe. Tim se člankom, u njegovim točkama 1. i 2., određuje:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

9.

Wikingerhof, društvo njemačkog prava sa sjedištem u Kroppu (Njemačka), upravlja hotelom koji se nalazi u saveznoj zemlji Schleswig‑Holstein (Njemačka). Booking.com, sa sjedištem u Amsterdamu (Nizozemska), upravlja istoimenom internetskom platformom za rezervaciju smještaja.

10.

Wikingerhof je u ožujku 2009. potpisao obrazac ugovora koji je predložio Booking.com. Tim se ugovorom određuje da su opći uvjeti poslovanja koje primjenjuje potonje društvo sastavni dio ugovora. Navedenim se ugovorom također određuje da njegovim potpisivanjem hotelijer potvrđuje da je primio jedan primjerak tih općih uvjeta poslovanja i potvrđuje da ih je pročitao i razumio te je s njima suglasan.

11.

U općim uvjetima poslovanja društva Booking.com osobito se predviđa da to društvo hotelijerima registriranim na njegovoj platformi stavlja na raspolaganje internetski sustav, nazvan „Extranet”, koji im omogućuje da ažuriraju informacije o svojim objektima i da pristupe podacima o rezervacijama učinjenima putem te platforme. Osim toga, ti opći uvjeti poslovanja sadržavaju sporazum o nadležnosti kojim se, u pravilu, isključiva nadležnost daje sudovima u Amsterdamu za rješavanje sporova koji proizađu iz ugovora.

12.

Booking.com nekoliko je puta izmijenio svoje opće uvjete poslovanja. Dopisom od 30. lipnja 2015. Wikingerhof je osporavao jednu od tih izmjena. Zatim je to društvo podnijelo Landgerichtu Kiel (Zemaljski sud u Kielu, Njemačka) tužbu za propuštanje protiv društva Booking.com, koja se temelji na povredi pravila u njemačkog prava tržišnog natjecanja ( 13 ). U tom je slučaju Wikingerhof tvrdio da su mali hotelski poduzetnici poput njega primorani s društvom Booking.com sklopiti ugovor zbog njegova vladajućeg položaja na tržištu usluga posredovanja za hotele preko portala za rezervaciju hotelskog smještaja. Wikingerhof određene prakse društva Booking.com u vezi s posredovanjem kod rezervacije hotelskog smještaja vidi kao nepošteno ograničenje i zlouporabu tog položaja koja čini povredu prava tržišnog natjecanja. Wikingerhof je tako od tog suda zahtijevao da društvu Booking.com, pod prijetnjom zakonskih sankcija, zabrani da:

13.

Booking.com istaknuo je da Landgericht Kiel (Zemaljski sud u Kielu) nema međunarodnu i mjesnu nadležnost. Presudom od 27. siječnja 2017., taj je sud proglasio tužbu društva Wikingerhof nedopuštenom iz sljedećeg razloga. Konkretnije, smatrao je da je sporazum o nadležnosti sadržan u općim uvjetima poslovanja društva Booking.com, kojim se isključiva nadležnost daje sudovima u Amsterdamu, valjano sklopljen između stranaka, u skladu s člankom 25. Uredbe Bruxelles I.a, i da se primjenjuje na takvu tužbu.

14.

U žalbenom postupku, Oberlandesgericht Schleswig (Visoki zemaljski sud u Schleswig, Njemačka) potvrdio je, u presudi od 12. listopada 2018., prvostupanjsku presudu, ali na temelju drukčijih obrazloženja. Taj je sud u biti smatrao da Landgericht Kiel (Zemaljski sud u Kielu) ne može svoju nadležnost temeljiti na pravilu „povezanom s deliktima” predviđenom u članku 7. točki 2. Uredbe Bruxelles I.a jer je tužba koju je podnio Wikingerhof „stvar povezana s ugovorom”, u smislu članka 7. točke 1. te uredbe. Nadležnost suda pred kojim je pokrenut postupak nije se mogla utvrditi ni na temelju navedenog članka 7. točke 1. jer „mjesto izvršenja konkretne obveze” u smislu te odredbe nije u njegovu području nadležnosti ( 14 ). Prema tome, žalbeni sud nije smatrao potrebnim odlučiti o tome je li sporazum o nadležnosti sadržan u općim uvjetima poslovanja društva Booking.com valjano sklopljen između stranaka glavnog postupka.

15.

Wikingerhof je podnio reviziju protiv te presude pred Bundesgerichtshofom (Savezni vrhovni sud), koji je odobrio tu reviziju. U tom okviru, to društvo tvrdi da je žalbeni sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što na tužbu koju je podnijelo navedeno društvo nije primijenio pravilo o nadležnosti „u stvarima povezanim s deliktima” koje je predviđeno u članku 7. točki 2. Uredbe Bruxelles I.a.

16.

Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) napominje da se revizijom koja mu je podnesena ne osporava utvrđenje žalbenog suda da Landgericht Kiel (Zemaljski sud u Kielu) ne može biti nadležan na temelju članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a za rješavanje tužbe koju je podnio Wikingerhof. Pitanje valjanosti sporazuma o nadležnosti sadržanog u općim uvjetima poslovanja društva Booking.com također nije predmet te revizije ( 15 ). Uspjeh navedene revizije stoga ovisi samo o tome može li takva tužba biti obuhvaćena člankom 7. točkom 2. te uredbe.

17.

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 7. točku 2. [Uredbe Bruxelles I.a] tumačiti na način da se u slučaju tužbe za propuštanje određenog ponašanja može primijeniti nadležnost suda mjesta u kojem je nastala štetna radnja, ako je moguće da je sporno ponašanje obuhvaćeno ugovornim odredbama, ali tužitelj ističe da se te odredbe temelje na tuženikovoj zlouporabi vladajućeg položaja?”

18.

Zahtjev za prethodnu odluku od 11. prosinca 2018. Sud je zaprimio 29. siječnja 2019. Booking.com, češka vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja Sudu. Wikingerhof, Booking.com i Komisija bili su zastupani na raspravi održanoj 27. siječnja 2020.

19.

U pozadini su ovog predmeta tužbe zbog građanskopravne odgovornosti zbog povrede prava tržišnog natjecanja, koje su podnijele privatne stranke, koje su svojstvene onomu što se obično naziva „private enforcement”. Tužba koju je Wikingerhof podnio protiv društva Booking.com temelji se, konkretnije, na povredi njemačkih pravnih pravila kojima se, kao u članku 102. UFEU‑a, zabranjuje zlouporaba vladajućeg položaja. Prvo društvo u biti tvrdi da drugo društvo zloupotrebljava vladajući položaj koji navodno ima na tržištu usluga posredovanja za hotele preko portala za rezervaciju hotelskog smještaja time što nalaže nepoštene uvjete poslovanja ( 16 ) malim hotelijerima registriranim na njegovoj platformi. U tom kontekstu, Sud nije pozvan da pojasni doseg navedenog članka 102. Suprotno tomu, postavlja mu se pitanje o pravilima nadležnosti koja se primjenjuju na takvu tužbu.

20.

Sud je već presudio da su tužbe zbog građanskopravne odgovornosti koje se temelje na pravilima prava tržišnog natjecanja obuhvaćene pojmom „građanske i trgovačke stvari” u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a, zbog čega ulaze u materijalno područje primjene te uredbe ( 17 ).

21.

Člankom 4. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I.a općenito se predviđa da nadležnost imaju sudovi države članice u kojoj tuženik ima domicil. U ovom slučaju nije sporno da je domicil društva Booking.com, u smislu te uredbe ( 18 ), u Nizozemskoj i da Wikingerhof stoga nije mogao pokrenuti postupak pred njemačkim sudom na temelju te odredbe.

22.

Međutim, Uredbom Bruxelles I.a predviđaju se i pravila kojima se, u određenim slučajevima, tužitelju omogućuje da tuženika tuži pred sudovima druge države članice ( 19 ). Tom se uredbom, među ostalim, uređuje posebna nadležnost, u različitima „stvarima”, koja tužitelju nudi mogućnost da svoju tužbu podnese pred jednim dodatnim sudom ili više njih.

23.

Takva posebna nadležnost postoji, konkretno, u „stvarima povezanim s ugovorom” i u „stvarima povezanim s deliktima”. U pogledu tužbi iz prve kategorije, člankom 7. točkom 1. Uredbe Bruxelles I.a tužitelju se omogućuje da pokrene postupak pred sudom „mjesta izvršenja konkretne obveze”. U pogledu tužbi iz druge kategorije, člankom 7. točkom 2. te uredbe predviđa se da se one mogu podnijeti pred sudom „mjesta u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja”.

24.

Moguće nadležnosti koje se nude tužitelju stoga ovise o kvalifikaciji predmetne tužbe. Međutim, u ovom se slučaju stranke u glavnom postupku spore oko toga u koju od kategorija koje se navode u prethodnoj točki treba uključiti tužbu koju je podnio Wikingerhof. Uspjeh prigovora nenadležnosti koji je istaknuo Booking.com naime ovisi o toj kvalifikaciji: dok „mjesto u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja”, u smislu članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles I.a, može biti u nadležnosti njemačkog suda pred kojim je podnositelj revizije u glavnom postupku pokrenuo postupak ( 20 ), u žalbenom je postupku utvrđeno da to nije slučaj s „mjestom izvršenja konkretne obveze”, u smislu članka 7. točke 1. te uredbe ( 21 ).

25.

Kao što to napominje sud koji je uputio zahtjev, iz sudske prakse proizlazi da su, načelno, tužbe zbog građanskopravne odgovornosti koje se temelje na povredi pravila prava tržišnog natjecanja „stvari povezane s deliktima”, u smislu članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles I.a ( 22 ).

26.

Međutim, tužba o kojoj je riječ u ovom predmetu posebna je jer su je podnijele ugovorne stranke i jer su navodna protutržišna ponašanja koja Wikingerhof stavlja na teret društvu Booking.com počinjena u njihovu ugovornom odnosu zato što obuhvaćaju činjenicu da je drugo društvo u okviru tog odnosa prvom društvu odredilo nepoštene poslovne uvjete. Uostalom, moguće je da su određena ili čak sve ( 23 ) osporavane prakse obuhvaćene odredbama općih uvjeta poslovanja primjenjivima na predmetni ugovor. Stoga u takvim okolnostima treba utvrditi ima li „ugovorna” kvalifikacija prednost pred „deliktnom” kvalifikacijom za potrebe Uredbe Bruxelles I.a.

27.

Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) smatra da na to pitanje valja odgovoriti negativno. Kao Wikingerhof i Komisija, slažem se s tim mišljenjem. Suprotno stajalište koje zagovaraju Booking.com i češka vlada odražava, prema mojem mišljenju, nejasnoće koje u sudskoj praksi Suda postoje u pogledu razgraničenja između „stvari povezanih s ugovorom” i „stvari povezanih s deliktima”. Kao što sam to naveo u uvodu ovog mišljenja, ovaj predmet pruža Sudu dobru priliku da sažme tu sudsku praksu i razriješi te nejasnoće. Stoga ću podsjetiti na bitne smjernice (odjeljak A) prije nego što ću konkretnije ispitati kvalifikaciju tužbi zbog građanskopravne odgovornosti koje su podnijele ugovorne stranke (odjeljak B). U tom ću okviru iznijeti određena razmišljanja započeta u mojem mišljenju u predmetu Bosworth i Hurley ( 24 ). Naposljetku, u okviru analize koja proizlazi iz navedene sudske prakse primijenit ću na slučaj tužbe zbog odgovornosti koja se temelji na povredi pravila prava tržišnog natjecanja, kao što je tužba koju je u ovom slučaju Wikingerhof podnio protiv društva Booking.com (odjeljak C).

28.

Uvodno, valja podsjetiti da se u Uredbi Bruxelles I.a ne navodi definicija „stvari povezanih s ugovorom”, iz članka 7. točke 1. te uredbe, ili „stvari povezanih s deliktima”, predviđena u njezinu članka 7. točke 2. Sadržaj tih kategorija ipak nije očit. Iako ti pojmovi odražavaju dobro poznate građanskopravne institute „ugovor” i „delikt”, razgraničenja između njih razlikuju se među državama članicama. K tomu, među različitim jezičnim verzijama navedene uredbe postoje znatna odstupanja u pogledu jedne ( 25 ) i druge ( 26 ) odredbe.

29.

U tom je kontekstu Sud nekoliko puta presudio da su „stvari povezane s ugovorom” i „stvari povezane s deliktima” u smislu Uredbe Bruxelles I.a autonomni pojmovi prava Unije koje treba tumačiti prije svega upućivanjem na sustav i ciljeve navedene uredbe, i to kako bi se u svim državama članicama zajamčila ujednačena primjena pravila o nadležnosti predviđena u toj uredbi ( 27 ). Uključivanje zahtjeva u jednu od kategorija stoga ne ovisi, konkretno, o rješenjima koja su predviđena nacionalnim pravom suda pred kojim je pokrenut postupak (ili lex fori).

30.

Što se tiče sustava Uredbe Bruxelles I.a, Sud je nekoliko puta presudio da se taj sustav temelji na općem pravilu o nadležnosti sudova države članice tuženikova domicila, koje je predviđeno u članku 4. stavku 1. te uredbe, i da posebna nadležnost iz članka 7. navedene uredbe čini odstupanje od tog općeg pravila koje kao takvo treba strogo tumačiti ( 28 ).

31.

Što se tiče ciljeva Uredbe Bruxelles I.a, valja podsjetiti da se općenito pravilima o nadležnosti predviđenim tom uredbom nastoji osigurati pravna sigurnost i, u tom okviru, ojačati pravna zaštita osoba s domicilom na državnom području država članica. U tom pogledu ta pravila trebaju biti što je moguće više predvidiva: tužitelj treba moći lako utvrditi sudove pred kojima može pokrenuti postupak, a tuženik treba moći razumno predvidjeti sudove pred kojima može biti tužen. K tomu, navedenim se pravilima nastoji osigurati dobro sudovanje ( 29 ).

32.

Posebna nadležnost u „stvarima povezanim s ugovorom” i „stvarima povezanim s deliktima”, predviđena u članku 7. točki 1. odnosno u članku 7. točki 2. Uredbe Bruxelles I.a, vodi se osobito ciljem blizine, kojim se nastoje ispuniti dva zahtjeva iz prethodne točke. U tom je pogledu Sud nekoliko puta presudio da je mogućnost koja se tim odredbama nudi tužitelju uvedena uzimajući u obzir to da u „stvarima” na koje se odnose te odredbe postoji posebno bliska veza između tužbe i suda od kojeg se može tražiti da odluči o toj tužbi radi postupovne ekonomije ( 30 ). Naime, u „stvarima povezanim s ugovorom”, sud „mjesta izvršenja konkretne obveze” smatra se najprimjerenijim za odlučivanje, među ostalim, zbog blizine spora i radi lakšeg izvođenja dokaza. U „stvarima povezanim s deliktima” isto vrijedi za sud „mjesta u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja” ( 31 ). Postojanje te uske povezanosti trebalo bi osigurati pravnu sigurnost i spriječiti mogućnost da tuženik bude tužen pred sudom u vezi kojeg mu nije bilo moguće razumno predvidjeti.

33.

S obzirom na ta opća razmatranja, Sud je, u skladu s razvojem svoje sudske prakse, izveo autonomne definicije „stvari povezanih s ugovorom” i „stvari povezanih s deliktima”. Te ću definicije zasebno ispitati u dva pododjeljka koji slijede u nastavku.

34.

Prvi pokušaj definicije „stvari povezanih s ugovorom”, u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a, Sud je iznio u presudi Handte, prema kojoj se taj pojam „ne može tumačiti na način da se odnosi na situaciju u kojoj ne postoji nikakva obveza koju je jedna strana slobodnom voljom preuzela prema drugoj strani” ( 32 ).

35.

Sud je tu definiciju potkrijepio u presudi Engler ( 33 ). Polazeći od utvrđenja da je za primjenu navedenog članka 7. točke 1. nužno utvrditi postojanje obveze s obzirom na to da se sudska nadležnost na temelju te odredbe zasniva prema mjestu u kojemu je „obveza koja je predmet postupka” izvršena ili treba biti izvršena, Sud je presudio da primjena navedene odredbe „podrazumijeva utvrđenje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba” ( 34 ).

36.

Iz te definicije, koja je sada ustaljena u sudskoj praksi Suda, proizlaze dva kumulativna uvjeta ( 35 ): zahtjev potpada pod „stvar povezana s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a jer se (1) odnosi na „ugovornu obvezu”, koja se tumači kao „pravna obveza koju je slobodnom voljom preuzela jedna osoba prema drugoj” ( 36 ) i jer se (2) taj zahtjev, konkretnije, temelji na toj „obvezi”.

37.

Što se tiče prvog uvjeta, Sud je pojasnio da „ugovorne obveze” prije svega uključuju obveze koje proizlaze ( 37 ) iz ugovora ( 38 ) odnosno, u biti, suglasnost volja između dvije osobe ( 39 ). Zatim, Sud je u „stvari povezane s ugovorom” po analogiji uključio odnose koji su slični ugovorima pod uvjetom da stvaraju „uske veze kakve” postoje između ugovornih stranaka. Isto vrijedi, među ostalim, za odnose između udruge i njezinih članova te odnose među članovima te udruge ( 40 ), odnose među dioničarima društva te odnose između dioničara i društva koje su osnovali ( 41 ), odnos između direktora društva i društva kojim upravlja, kako je predviđen u pravu trgovačkih društava ( 42 ), ili pak za obveze koje suvlasnici nekretnine imaju, u skladu sa zakonom, u odnosu na skupštinu suvlasnika ( 43 ). Naposljetku, budući da se primjenom članka 7. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a „ne zahtijeva sklapanje ugovora”, nego samo „utvrđivanje postojanja obveze” ( 44 ), Sud je presudio da „stvari povezane s ugovorom” uključuju i obveze koje ne proizlaze iz takve suglasnosti volja, nego iz svojevoljne jednostrane obveze jedne osobe prema drugoj. To je osobito slučaj s obećanjem nagrade koje poduzetnik daje potrošaču ( 45 ) i obvezama koje avalist mjenice ima u odnosu na vjerovnika te mjenice ( 46 ).

38.

Ukratko, Sud utvrđuje „blaže” tumačenje pojma „ugovorna obveza”, u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a ( 47 ). To bi utvrđenje na prvi pogled moglo biti iznenađujuće s obzirom na ustaljenu sudsku praksu da tu odredbu treba strogo tumačiti. Zapravo, prema mojem mišljenju, taj zahtjev Sudu samo zabranjuje da odstupi od jasnog teksta navedene odredbe i da mu da širi smisao od onog koji se zahtijeva njegovim ciljem ( 48 ). Dakle, smatram da je opravdano tumačiti kategoriju „stvari povezanih s ugovorom” na način da uključuje institute slične ugovorima, radi međunarodnog dobrog sudovanja ( 49 ).

39.

Što se tiče drugog uvjeta, iz sudske prakse Suda proizlazi da tužba nije obuhvaćena „stvarima povezanim s ugovorom”, u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a, samo zato što se, izravno ili neizravno, odnosi na „ugovornu obvezu”. K tomu, ta se tužba treba temeljiti na takvoj obvezi. Primjena te odredbe stoga ovisi, kao što je to Sud nedavno presudio, o „predmetu tužbe” ( 50 ). Drugim riječima, tužitelj se treba pozvati na takvu obvezu kako bi opravdao navedeni zahtjev ( 51 ).

40.

Tim uvjetom Sud, prema mojem mišljenju pravilno, ograničava primjenu pravila o nadležnosti u „stvarima povezanim s ugovorom” predviđenog u članku 7. točki 1. Uredbe Bruxelles I.a na zahtjeve koji su ugovorne prirode, odnosno zahtjeve koji se, u biti, prije svega odnose na pitanja ugovornog prava ( 52 ) ili, drugim riječima, pitanja iz područja mjerodavnog prava (takozvani „lex contractus”), u smislu Uredbe Rim I ( 53 ). Sud jednako tako, u skladu s ciljem blizine na kojem se ta odredba temelji, osigurava da nadležni sud u biti odlučuje o sličnim pitanjima ( 54 ). Konkretnije, Sud jamči unutarnju dosljednost u „stvarima povezanim s ugovorom”, kako je u pogledu pravila o nadležnosti predviđena u članku 7. točki 1. i u pogledu sukoba zakona u Uredbi Rim I ( 55 ).

41.

Konkretnije, ta dva uvjeta osobito ispunjavaju tužbe za prisilno izvršenje „ugovorne obveze” ( 56 ) ili tužbe za utvrđivanje građanske odgovornosti ili za raskid ugovora zbog neizvršenja takve obveze ( 57 ) i stoga su „stvar povezana s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. U svim tim slučajevima predmetna obveza odgovara „ugovornom pravu” kojim se opravdava zahtjev. Utvrđivanje njegove osnovanosti podrazumijeva da sud pred kojim je pokrenut postupak treba u biti odlučiti o pitanjima ugovorne prirode, kao što su sadržaj predmetne obveze, način na koji je treba izvršiti, posljedice njezina neizvršenja itd. ( 58 ). „Stvar povezana s ugovorom” uključuje i tužbe radi proglašenja ništavosti ugovora ako se takva tužba temelji na povredi njegovih pravila o sklapanju te se za sud odnosi na odlučivanje o valjanosti „ugovornih obveza” koje iz proizlaze iz tog ugovora ( 59 ). Za više detalja o pojmu „stvari povezane s ugovorom”, upućujem na opširnu pravnu teoriju o tom pitanju ( 60 ).

42.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz njegove presude Kalfelis, pojam „stvari povezane s deliktima”, u smislu članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles I.a obuhvaća „svaki zahtjev koji je usmjeren na utvrđivanje građanske odgovornosti tuženika i koji se ne odnosi na ‚stvari povezane s ugovorom’” u smislu članka 7. točke 1. te uredbe ( 61 ).

43.

Iz te definicije proizlaze dva kumulativna uvjeta: jedan, pozitivan, prema kojem zahtjev treba utvrditi građansku odgovornost tuženika i, drugi, negativan, prema kojem se taj zahtjev ne smije uključiti u „stvar povezanu s ugovorom”.

44.

Prvi uvjet odnosi se na predmet zahtjeva. Njegov cilj načelno treba biti pravno obvezati tuženika da prestane s ponašanjem koje može prouzročiti štetu, kao što je slučaj sa zahtjevom za propuštanje kao što je onaj koji je Wikingerhof podnio u ovom slučaju, ili da nadoknadi štetu ako je ona nastala, kao što je slučaj sa zahtjevom za naknadu štete ( 62 ).

45.

Međutim, Sud ovdje ponovno utvrđuje „blaže” tumačenje tog uvjeta. Naime, deklaratorne tužbe, kojima tužitelj nastoji pravno utvrditi da je tuženik povrijedio zakonsku obvezu, ili pak negativna deklaratorna tužba, kojom tužitelj nastoji utvrditi da nije počinio radnje ili ih propustio učiniti, čime se utvrđuje njegova deliktna odgovornost u odnosu na tuženika, također može biti obuhvaćena člankom 7. točkom 2. Uredbe Bruxelles I.a ( 63 ).

46.

Drugi uvjet, prema mojem mišljenju, odražava uvjet koji je Sud utvrdio u svojoj sudskoj praksi u pogledu „stvari povezanih s ugovorom”. Ovdje je također potrebno utvrditi „predmet” zahtjeva za utvrđenje odgovornosti. Kako bi bio „stvar povezana s deliktima”, taj se zahtjev mora temeljiti ne na „obvezi pravno preuzetoj slobodnom voljom”, nego na „deliktnoj obvezi”, odnosno na nesvojevoljnoj obvezi koja postoji a da tuženik nije imao namjeru preuzeti bilo kakvu obvezu u odnosu na tužitelja i koja proizlazi iz štetne radnje koja se sastoji od povrede obveze koja je za svakog zakonom propisana ( 64 ). Tim uvjetom Sud u skladu s ciljem blizine na kojem se temelju članak 7. točka 2. Uredbe Bruxelles I.a, jamči da sud nadležan za delikte odlučuje samo o zahtjevima deliktne prirode, to jest onima na kojima se u biti prije svega temelje pitanja koja se odnose na pravila prava koja obuhvaćaju te obveze. Također jamči unutarnju dosljednost u „stvarima povezanim s deliktima”, kako je u pogledu pravila o nadležnosti predviđena u tom članku 7. točki 2. i u pogledu sukoba zakona u Uredbi Rim II ( 65 ).

47.

Stoga se ne može smatrati, kao što se to ponekad tvrdi, da je članak 7. točka 2. Uredbe Bruxelles I.a samo „rezidualna” odredba koja obuhvaća sve zahtjeve koji nisu „stvari povezane s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. te uredbe. Naprotiv, postoje zahtjevi koji nisu obuhvaćeni nijednom od tih dviju odredbi jer se temelje na obvezama koje nisu ni „ugovorne” ni „deliktne” ( 66 ).

48.

Osim toga, Sud je presudio da članak 7. točka 2. Uredbe Bruxelles I.a obuhvaća velik broj različitih vrsta odgovornosti ( 67 ), u slučaju postojanja ili nepostojanja povrede itd. Osim tužbi za utvrđivanje građanske odgovornosti zbog povrede prava tržišnog natjecanja, koje su već navedene, među ostalim su obuhvaćeni zahtjevi za utvrđivanje odgovornosti zbog nelojalne konkurencije ( 68 ), povrede prava intelektualnog vlasništva ( 69 ) ili pak zbog štete uzrokovane neispravnim proizvodima ( 70 ). Ovdje također, za više detalja o pojmu „stvari povezane s deliktima”, upućujem na opširnu pravnu teoriju o tom pitanju ( 71 ).

49.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da su određene tužbe zbog građanskopravne odgovornosti „stvari povezane s ugovorom”, u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a, dok su druge takve tužbe „stvari povezane s deliktima”, u smislu članka 7. točke 2. te uredbe. Iz toga proizlazi i da, s teorijskog stajališta, uključivanje takve tužbe u jednu od tih dviju kategorija ovisi o njezinu predmetu, koji je obveza na kojoj se ta tužba temelji. Ako ta obveza proizlazi iz ugovora ili drugog oblika svojevoljne obveze jedne osobe prema drugoj, tužba je „ugovorna”. Suprotno tomu, ako predmetna obveza proizlazi iz povrede obveze propisane zakonom koja je za svakog propisana neovisno o bilo kakvoj svojevoljnoj obvezi, tužba je „deliktna” ( 72 ).

50.

Međutim, kada su dvije osobe povezane ugovorom i jedna od njih podnese zahtjev za utvrđenje građanske odgovornosti, protiv druge osobe, u praksi se može pokazati osjetljivim razlikovati „stvari povezane s ugovorom” i „stvari povezane s deliktima”.

51.

U tom pogledu, takav zahtjev nije nužno „stvar povezana s ugovorom”, u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a ( 73 ). Moguće je da postoje „deliktni” zahtjevi među strankama ugovora. To je lako zamislivo za tužbe koje nemaju nikakve veze s ugovorom koji povezuje stranke ( 74 ), na koje se očito primjenjuje članak 7. točka 2. te uredbe.

52.

Stvari su manje jasne kada je, kao što je to slučaj u glavnom predmetu, tužba na određeni način povezana s ugovorom, osobito zato što se odnosi na štetnu radnju uzrokovanu prilikom njegova izvršenja. U tom kontekstu, konkretno je moguće da navedena štetna radnja istodobno čini neizvršenje „ugovorne obveze” i povredu obveze koja je zakonom propisana za svakog. Stoga postoji stjecaj odgovornosti ili, drugim riječima, postojanje istodobne „ugovorne” i „deliktne” obveze, pri čemu obje mogu biti predmetom zahtjeva ( 75 ).

53.

Broj situacija u kojima ista štetna radnja može dovesti do takvog stjecaja razlikuje se među nacionalnim pravnim sustavima, ovisno o načinu na koji shvaćaju ugovornu odgovornost i deliktnu odgovornost ( 76 ). Međutim, tužbe zbog građanskopravne odgovornosti iznesene u točki 48. ovog mišljenja, povreda prava tržišnog natjecanja, činjenice koje se odnose na nepošteno tržišno natjecanje, šteta uzrokovana neispravnim proizvodima, povreda prava intelektualnog vlasništva, mogu potpadati pod takav stjecaj odgovornosti ako su ih podnijele ugovorne stranke.

54.

Na primjer, ako dobavljač odbije svojem distributeru prodati robu, to može činiti ne samo zloporabu vladajućeg položaja, nego i povredu obveza koje proizlaze iz njihova okvirnog ugovora, kao što je Wikingerhof pravilno naveo. Isto bi vrijedilo za situaciju u kojoj dobavljač daje prednost svojoj mreži na štetu distributera, pri čemu to ponašanje može istodobno činiti povredu ugovora, takvu zloporabu ili pak nepošteno tržišno natjecanje ( 77 ). Osim toga, neispravnost proizvoda, koji je prodao njegov proizvođač, koja je kupcu uzrokovala štetu može biti obuhvaćena deliktnom odgovornošću, na temelju povrede obveze u pogledu sigurnosti proizvoda, i ugovornom odgovornošću, na temelju povrede ugovorne obveze da se isporuči ispravan proizvod ili čak povrede ugovorne obveze sigurnosti. Naposljetku, kada nositelj ugovora o licenciji koji se odnosi na upotrebu djela zaštićenog autorskim pravom prekoračuje ograničenja te licencije, ta štetna radnja može istodobno činiti povredu autorskog prava, s obzirom na to da se licencijom povređuju isključiva prava njegova suugovaratelja, i povredu tog ugovora ( 78 ).

55.

U slučaju takvih stjecaja odgovornosti, određeni nacionalni pravni sustavi, među kojima su englesko i njemačko pravo, prepuštaju tužitelju izbor hoće li svoj zahtjev temeljiti na deliktnoj odgovornosti ili na ugovornoj odgovornosti, ovisno o tome što je najviše u skladu s njegovim interesima ( 79 ), ili će čak „kumulirati” zahtjeve koji imaju ta dva temelja ( 80 ).

56.

Suprotno tomu, drugim se pravnim sustavima, među kojima su francusko i belgijsko pravo, predviđa pravilo o podjeli odgovornosti, tzv. pravilo „nekumulativnosti”, kojim se izbor ne prepušta tužitelju: svoju tužbu tužitelj ne može temeljiti na deliktnoj odgovornosti kada štetna radnja koja je predmet tužbe čini i neizvršenje ugovorne obveze. Drugim riječima, u tim se sustavima „ugovornoj odgovornosti daje prednost u odnosu na deliktnu odgovornost” ( 81 ).

57.

U okviru Uredbe Bruxelles I.a, treba utvrditi utječe li i, po potrebi u kojoj mjeri, tužiteljeva odluka da se, u pogledu iste štetne radnje, poziva na deliktnu odgovornost i/ili ugovornu odgovornost njegova suugovaratelja na primjenjivo pravilo o nadležnosti ( 82 ). U tom ću pogledu podsjetiti na rješenja koja je Sud dosad primijenio u svojoj sudskoj praksi (pododjeljak 1) prije nego što ispitam tumačenje koje se, prema mojem mišljenju, nameće u tom pogledu (pododjeljci 2 i 3).

58.

Sud je prvi put razmatrao to pitanje u presudi Kalfelis. U predmetu u kojem je donesena ta presuda, pojedinac je pokrenuo postupak protiv svoje banke kako bi ishodio naknadu štete koju je pretrpio u okviru burzovnih transakcija i u tu svrhu postavio kumulativne zahtjeve, pri čemu se pozivao na različita njemačka pravna pravila, od kojih se neka odnose na ugovornu odgovornost, druga na deliktnu odgovornost, a ostala, naposljetku, na stjecanje bez osnove, koje je kvaziugovorne prirode. Osobito se postavlja pitanje je li sud koji je na temelju članka 5. točke 3. Konvencije iz Bruxellesa, koji je postao članak 7. točka 2. Uredbe Bruxelles I.a, nadležan za odlučivanje o zahtjevima na temelju deliktne odgovornosti također usto bio nadležan i u pogledu ugovornog i kvaziugovornog temelja.

59.

U svojem mišljenju, nezavisni odvjetnik M. Darmon predložio je da pravilo o nadležnosti u „stvarima povezanim s ugovorom” obuhvaća sve tužbe, uključujući zahtjeve koji imaju deliktne i kvaziugovorne pravne temelje, i to kako bi se racionalizirala nadležnost i spor usmjerio nadležnom sudu, koji je, prema mišljenju nezavisnog odvjetnika, u najboljoj mogućnosti shvatiti njegov kontekst i sve posljedice spora ( 83 ).

60.

Sud u tom pogledu nije slijedio mišljenje tog nezavisnog odvjetnika. Točno je da je, kao što sam to naveo u točki 42. ovog mišljenja, presudio da pojam „stvari povezane s deliktima” obuhvaćaju sve zahtjeve koji se temelje na odgovornosti tuženika i koji nisu uključeni u „stvari povezane s ugovorom”. Međutim, Sud je odmah pojasnio, upućivanjem na odstupajuću prirodu pravila o posebnoj nadležnosti, „da sud koji je prema [članku 7. točki 2. Uredbe Bruxelles I.a] nadležan za odlučivanje o dijelu [tužbe] koji se temelji na deliktnoj osnovi, nije nadležan za odlučivanje o drugim dijelovima te tužbe koji se temelje na osnovama koje nisu deliktne” ( 84 ).

61.

Iako je taj odgovor malo dvosmislen, Sud u presudi Kalfelis nije namjeravao članku 7. točki 1. Uredbe Bruxelles I.a dati prednost u odnosu na njezin članak 7. točku 2. Naprotiv, Sud je smatrao da se tužba zbog odgovornosti u pogledu iste štetne radnje može podnijeti pred sudom nadležnim za ugovore i/ili pred sudom nadležnim za delikte, ovisno o pravnim temeljima na koje se poziva tužitelj, odnosno o materijalnim pravnim pravilima na koje potonji tužitelj upućuje u svojoj tužbi. Stoga, kada su u okviru iste tužbe postavljeni kumulativni zahtjevi, u kategoriju „stvari povezanih s ugovorom” ili „stvari povezanih s deliktima” ne treba uključiti tužbu u cijelosti, nego svaki od tih zahtjeva ovisno o njegovom temelju jer isti zahtjev/temelj ne može istodobno pripadati dvjema kategorijama ( 85 ). U tom okviru, sud nadležan za ugovore može odlučivati o zahtjevima koji imaju iste ugovorne temelje, dok sud nadležan za delikte može odlučivati o onima koji imaju deliktne temelje. Osim toga, nijedan od tih sudova nema dodatnu nadležnost odlučivati o tome što nije njegovo „područje” ( 86 ).

62.

Ističem da za potrebe Uredbe Bruxelles I.a ne treba prihvatiti kvalifikaciju u nacionalnom pravu za materijalna pravna pravila tog nacionalnog prava koja tužitelj navodi. U fazi nadležnosti sud pred kojim je pokrenut postupak uostalom još nije utvrdio mjerodavno pravo. Stoga nije sigurno hoće li se u sporu odlučivati o tim pravilima. Materijalna pravila na koja se tužitelj poziva u potporu svojoj tužbi ipak pružaju potrebne naznake za utvrđivanje obilježja „obveze”, u autonomnom smislu te riječi, na koju se poziva tužitelj. Kao što to proizlazi iz točke 49. ovog mišljenja, upravo tu „obvezu”, s obzirom na njezina obilježja, treba, u skladu s kriterijima koje je Sud utvrdio u svojoj sudskoj praksi, kvalificirati u kategoriju „stvari povezanih s ugovorom” ili „stvari povezanih s deliktima” te ona, na taj način, određuje primjenjivo pravilo na taj zahtjev ( 87 ). Kada tužitelj postavi kumulativne zahtjeve koji se temelje na materijalnim pravnim pravilima različite prirode, on se potencijalno poziva na te dvije vrste „obveza” ( 88 ), koje su u nadležnosti različitih sudova.

63.

Ukratko, sudska nadležnost, na temelju Uredbe Bruxelles I.a, za odlučivanje o tužbi zbog odgovornosti podnesenoj između ugovornih stranaka može se razlikovati s obzirom na materijalna pravna pravila na koja se poziva tužitelj. Uostalom, napominjem da je Sud u presudi Melzer ( 89 ), koja se odnosi na sličan zahtjev, primijenio taj pristup. U toj je presudi samo protumačio pravilo o nadležnosti u „stvarima povezanim s deliktima” na koje se pozvao tuženik, kao što je to od njega zatražio nacionalni sud, a da nije ispitao nadležnost u „stvarima povezanim s ugovorom” zato što se predmetni zahtjev „temelji samo na pravu o deliktnoj odgovornosti” ( 90 ).

64.

Međutim, Sud je ponovno ispitao tu problematiku u presudi Brogsitter. U predmetu u kojem je donesena ta presuda, prodavatelj satova, s prebivalištem u Njemačkoj, sklopio je ugovor s urarskim majstorom, koji je tada imao prebivalište u Francuskoj, u pogledu razvoja satnog mehanizma koji je prodavatelj trebao staviti u prodaju. Istodobno sa svojom djelatnošću koju je obavljao za prodavatelja, urarski majstor razvijao je druge satne mehanizme koje je za vlastiti račun stavljao u prodaju. Budući da je smatrao tu da se tom istodobnom djelatnošću povređuje obveza ekskluzivnosti koja proizlazi iz ugovora, prodavatelj je protiv svojeg suugovaratelja pokrenuo postupak pred njemačkim sudovima. U tom okviru prodavatelj je zahtijevao prestanak spornih djelatnosti te dosuđivanje naknade štete, postavljajući zahtjeve na temelju, kumulativno, ugovorne i deliktne odgovornosti, konkretnije na pravila njemačkog prava u području nepoštenog tržišnog natjecanja i odgovornosti zbog povrede. Budući da nije htio podijeliti spor prema pravnim osnovama na koje se pozivao tužitelj, nacionalni sud pitao je Sud kako bi, u smislu Uredbe Bruxelles I.a, trebalo kvalificirati zahtjeve koji imaju deliktni temelj s obzirom na ugovor koji je obvezivao stranke.

65.

Budući da je za polazišnu točku uzeo dictum presude Kalfelis, prema kojem „stvari povezane s deliktima” obuhvaćaju sve zahtjeve koji se temelje na odgovornosti tuženika i koji nisu uključeni u „stvari povezane s ugovorom”, Sud je smatrao da je za uključivanje predmetnih zahtjeva u jednu od tih kategorija potrebno provjeriti „jesu li oni, neovisno o svojoj kvalifikaciji u nacionalnom pravu, ugovorne naravi” ( 91 ).

66.

Prema mišljenju Suda, to se može smatrati „ako se sporno ponašanje može smatrati povredom ugovornih obveza, kako ih je moguće utvrditi s obzirom na predmet ugovora”. Sud je u tom pogledu pojasnio da će: „[t]akav […] slučaj a priori biti onda kad je tumačenje ugovora koji obvezuje tuženika i tužitelja nužno za utvrđivanje dopuštenosti ili pak nedopuštenosti ponašanja koje tužitelj zamjera tuženik”. Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da „utvrd[i] imaju li tužbe koje je podnio tužitelj […] za cilj odštetni zahtjev za koji se razumno može uzeti da proizlazi iz povrede prava i obveza iz ugovora koji povezuje stranke […], pa bi stoga uzimanje u obzir tog ugovora bilo nužno radi rješavanja tužbe” ( 92 ).

67.

Presuda Brogsitter, prema mojem mišljenju, odražava određeni preokret u pristupu primijenjenom u presudi Kalfelis. Naime, čini se da je Sud promijenio metodu kvalifikacije zahtjeva u svrhu Uredbe Bruxelles I.a. Sud se nije usredotočio na materijalna pravna pravila na koja se tužitelj pozvao u svojoj tužbi te se čini da je htio utvrditi objektivniju kvalifikaciju činjenica.

68.

Međutim, točan doseg presude Brogsitter je neizvjestan. Otvoreno i apstraktno rasuđivanje u toj presudi može se naime tumačiti na dva načina.

69.

U skladu s prvim tumačenjem presude Brogsitter, koje ću ocijeniti „maksimalističkim”, „test” koji proizlazi iz te presude temeljio bi se na tvrdnji da zahtjev potpada pod „stvar povezana s ugovorom”, u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a, „ako se sporno ponašanje može smatrati povredom ugovornih obveza”. Tu bi tvrdnju trebalo shvatiti na način da zahtjev koji ima deliktni temelj treba uključiti u tu „stvar” ako se odnosi na štetnu radnju koja bi (također) mogla činiti povredu „ugovorne obveze”. Konkretno, sud pred kojim je pokrenut postupak trebao bi provjeriti bi li tužitelj hipotetski mogao podnijeti svoj zahtjev na temelju povrede ugovornih obveza, što bi podrazumijevalo da treba ispitati postoje li činjenično moguće povezanosti između navodne štetne radnje i sadržaja tih obveza. Iz toga bi slijedilo da bi, u svim situacijama u kojima ista štetna radnja može istodobno činiti delikt i povredu nekog ugovora, „ugovorna” kvalifikacija imala prednost pred „deliktnom” kvalifikacijom u svrhu te uredbe ( 93 ).

70.

U skladu s drugim tumačenjem presude Brogsitter, koje ću ocijeniti „minimalističkim”, „test” koji proizlazi iz te presude zapravo bi se temeljio na tvrdnji prema kojoj zahtjev potpada pod „stvar povezana s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a kad je „tumačenje ugovora koji obvezuje tuženika i tužitelja nužno za utvrđivanje dopuštenosti ili pak nedopuštenosti ponašanja koje tužitelj zamjera tuženiku”. Sud bi tako namjeravao kvalificirati kao „ugovorne” zahtjeve podnesene na deliktnom temelju, čija se osnovanost ocjenjuje s obzirom na sadržaj ugovornih obveza koje povezuju stranke postupka ( 94 ).

71.

Ta dvosmislenost nije razriješena kasnijom sudskom praksom Suda, u kojoj su u biti samo ponovljeni određeni ulomci presude Brogsitter a da nisu dodatno objašnjeni ( 95 ). Prema mojem mišljenju, Sud je u ovom predmetu dužan pojasniti svoju sudsku praksu u pogledu mogućih stjecaja odgovornosti. Naime, na njemu je da u tom pogledu utvrdi jasne i predvidive kriterije kako bi se izbjegla svaka moguća pravna nesigurnost u pogledu stranaka.

72.

Ističem da izazovi u rješavanju potencijalnih stjecaja odgovornosti nisu nužno isti u materijalnom pravu ( 96 ) i u međunarodnom privatnom pravu. Tumačenje članka 7. točke 1. i članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles I.a u pogledu tog pitanja stoga treba utvrditi samo s obzirom na ciljeve pravne sigurnosti i dobrog sudovanja koji su svojstveni toj uredbi ( 97 ).

73.

S obzirom na te ciljeve, predlažem Sudu da odbije „maksimalističko” tumačenje presude Brogsitter (pododjeljak 2). Prema mojem mišljenju, umjesto toga trebalo bi utvrditi „minimalističko” tumačenje te presude i u tom pogledu iznijeti određena neophodna pojašnjenja (pododjeljak 3).

74.

Kao i Komisija, smatram da se „maksimalističko” tumačenje presude Brogsitter, osim što bi teško bilo u skladu s presudom Kalfelis, u svakom slučaju ne može utvrditi.

75.

Najprije, podsjećam da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, cilj pravne sigurnosti postavljen u Uredbi Bruxelles I.a. zahtijeva da sud pred kojim se vodi postupak može lako donijeti odluku o svojoj nadležnosti a da ne mora pristupiti ispitivanju merituma predmeta ( 98 ).

76.

Međutim, „test” koji proizlazi iz „maksimalističkog” tumačenja presude Brogsitter, prema mojem je mišljenju suprotan tom zahtjevu jednostavnosti,. Kada bi se od suda pred kojim je pokrenut postupak tražilo da utvrdi bi li navodna štetna radnja na pravnom temelju deliktne odgovornosti mogla (također) činiti povredu ugovora, time bi ga se obvezalo na to da u fazi nadležnosti provodi znatnu analizu u pogledu merituma zahtjeva ( 99 ). U toj fazi nije uvijek jednostavno provjeriti moguće povezanosti između te štetne radnje i ugovornih obveza. Osim (rijetkih) slučajeva u kojima se stranke slažu da postoji moguć stjecaj odgovornosti ( 100 ), osobito je obvezujuće za sud da utvrdi te obveze u navedenoj fazi.

77.

Naime, kao što sam to objasnio u točki 53. ovog mišljenja, područje ugovorne odgovornosti razlikuje se ovisno o predmetnom pravnom sustavu. U određenim nacionalnim pravima, obveze sigurnosti, koje se u drugim pravima smatraju isključivo zakonskim obvezama, uključene su u neke ugovore ( 101 ). Isto vrijedi za uvjet o izvršenju ugovora u dobroj vjeri, koji na temelju određenih nacionalnih prava podrazumijeva dodatne ugovorne obveze, ali koji u ovom slučaju ne postoji u drugim pravnim sustavima. Konkretno, u znatnom broju slučajeva sud neće moći saznati ili čak pretpostaviti postoji li moguć stjecaj odgovornosti a da ne utvrdi pravo mjerodavno za predmetni ugovor, koje će ga jedino mogući uputiti u obveze koje iz njega proizlaze ( 102 ). Uostalom, dogodit će se da, čak i unutar tog prava, opseg tih obveza nije utvrđen sa sigurnošću. Ta složenost mogla bi nepovoljno utjecati na predvidivost pravila o nadležnosti ( 103 ). Strankama bi se otvorila nepregledna tema za raspravu te bi se posljedično sudu ostavila široka margina prosudbe, dok se Uredbom Bruxelles I.a utvrđuju određene dodjele nadležnosti ( 104 ).

78.

Zatim, kao što su to Wikingerhof i Komisija tvrdili u odgovoru na pitanja Suda na raspravi, prema mojem mišljenju ništa ne bi opravdalo da pravilo o nadležnosti u „stvarima povezanim s ugovorom”, predviđeno u članku 7. točki 1. Uredbe Bruxelles I.a, ima prednost pred pravilom o nadležnosti u „stvarima povezanim s deliktima” iz članka 7. točke 2. te uredbe.

79.

Takva prednost ne bi bila opravdana s obzirom na sustav te uredbe. Naime, kao što je to istaknuo podnositelj revizije u glavnom postupku, iako se navedenom uredbom predviđa supsidijaran odnos između nekih od tih članaka ( 105 ), sudovi nadležni za ugovore i delikte u tom su pogledu na istoj hijerarhijskoj razini. Čini se dakle da zakonodavac Unije nije namjeravao isključiti mogućnost da ta dva suda istodobno postoje za istu štetnu radnju.

80.

Ta prednost ne bi bila opravdana ni s obzirom na cilj blizine koji se nastoji postići člankom 7. točkom 1. i člankom 7. točkom 2. Uredbe Bruxelles I.a. Naime, kao što su to tvrdili Wikingerhof i Komisija te kao što proizlazi iz točaka 40. i 46. ovog mišljenja, blizina se utvrđuje u odnosu na glavna meritorna pitanja istaknuta u predmetnom zahtjevu. U tom okviru, zahtjev koji se temelji na povredi dužnosti svakoga propisane zakonom odnosi se na izvanugovorna pitanja, a ta pitanja načelno ne mijenjaju prirodu kada je zahtjev podnesen među ugovornim strankama i kada je prilikom izvršenja ugovora došlo do te povrede.

81.

Naposljetku, utvrđivanje „maksimalističkog” tumačenja presude Brogsitter dovelo bi do nepoželjne nedosljednosti između, s jedne strane, članka 7. točke 1. i članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles I.a te, s druge strane, uredbi Rim I i Rim II. Naime, u različitim odredbama potonje uredbe ( 106 ) priznaje se, implicitno, ali nužno, da se isti štetni događaj može istodobno odnositi na „ugovornu obvezu”, u smislu Uredbe Rim I, i dovesti do „izvanugovorne obveze”, u smislu Uredbe Rim II, pri čemu prva nema prednost pred.

82.

Naprotiv, ako bi se ta logika prednosti primjenjivala i u okviru uredbi Rim I i Rim II, to bi dovelo do rješenja koje zakonodavac Unije nije mogao željeti. Na primjer, zakonodavac je u članku 6. Uredbe Rim II predvidio posebna pravila o sukobu zakona za nelojalnu konkurenciju i radnje koje ograničavaju tržišno natjecanje. Kriteriji za uključivanje predviđeni u tom članku, odnosno pravo države u kojoj je došlo do štetnog djelovanja na odnose između konkurenata ili postoji vjerojatnost štetnog djelovanja i pravo države u kojoj je došlo do štetnog djelovanja po tržište ili postoji vjerojatnost štetnog djelovanja, odražavaju javni interes. U tom kontekstu, navedenim se člankom logično zabranjuje, u njezinu stavku 4., da stranke odluče primijeniti drugo pravo na svoj spor ( 107 ). Doista, kada bi tužba zbog odgovornosti koja se temelji na nelojalnoj konkurenciji ili radnji koja ograničava tržišno natjecanje bila obuhvaćena Uredbom Rim I, kojom se kao glavni kriterij za uključivanje predviđa načelo autonomije ( 108 ), zato što je podnesena između ugovornih stranaka i zato što bi štetna radnja (također) mogla činiti povredu ugovora, taj bi isti članak uvelike izgubio svoj korisni učinak ( 109 ).

83.

Usto, podsjećam da je u „stvarima povezanim s ugovorom”, u okviru članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I, nadležan sud mjesta u kojemu je konkretna obveza izvršena ili treba biti izvršena. Stoga nisam siguran u način na koji bi to pravilo trebalo provesti ako je riječ o tužiteljevu zahtjevu koji se ne bi temeljio upravo na „ugovornoj obvezi”, nego bi potpadao pod tu „stvar” samo zato što bi to hipotetski mogao ( 110 ).

84.

Moje uvjerenje u pogledu toga da je „maksimalističko” tumačenje presude Brogsitter potrebno odbiti nije poljuljano argumentom, koji se ističe u pravnoj teoriji ( 111 ), prema kojem bi rješenje koje proizlazi iz tog tumačenja osiguralo dobro sudovanje. U tom pogledu, nitko ne osporava da bi takvo rješenje donijelo prednost da bi se pred sudom nadležnim za ugovore objedinili svi sporovi nastali prilikom njegova izvršenja. U obrnutom slučaju, kada bi sudska nadležnost (ili više njih) ovisila o pravnom (pravnim) temelju (temeljima) koji (koje) ističe tužitelj, u skladu s pristupom utvrđenim u presudi Kalfelis, to bi moglo dovesti do podjele tih sporova jer bi ista štetna radnja, razmotrana s obzirom na različite temelje, mogla biti u nadležnosti različitih sudova.

85.

Međutim, s jedne strane, važnost problema opisanog u prethodnoj točki treba relativizirati. Naime, ako se sud nadležan za ugovore i sud nadležan za delikte ne preklapaju u predmetnoj situaciji ( 112 ), tužitelj uvijek može podnijeti svoju tužbu pred sudovima države članice u kojoj tuženik ima domicil, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I.a, koji su stoga nadležni odlučivati o cijeloj tužbi ( 113 ). S druge strane, argument koji se odnosi na dobro sudovanje dvosjekli je mač. Iako bi se rješenjem kakvo proizlazi iz „maksimalističkog” tumačenja presude Brogsitter omogućilo da se pred sudom nadležnim za ugovore objedine sporovi nastali prilikom njegova izvršenja, to bi rješenje, suprotno tomu, moglo dovesti do dijeljenja spora koji se odnosi na isti delikt: ako su, na primjer, takav delikt zajedno počinile tri osobe i ako je jedna od njih žrtvin suugovaratelj, ta žrtva možda ne bi mogla podnijeti samo jednu tužbu protiv svih počinitelja pred sudom nadležnim za delikte, na temelju članka 7. točke 2. te uredbe ( 114 ).

86.

„Maksimalističko” tumačenje presude Brogsitter ne može se ni opravdati razmatranjima u pogledu suzbijanja forum shoppinga. Točno je da uvjetovanje sudske nadležnosti, u slučaju potencijalnog stjecaja odgovornosti, materijalnim pravnim temeljem (temeljima) na koji (koje) se poziva tužitelj omogućuje takav forum shopping. S jedne strane, taj tužitelj ne raspolaže samo sudom nadležnim za ugovore, nego i sa sudom za delikte, to jest potencijalno i s dva dodatna suda ( 115 ). S druge strane, on u određenoj mjeri može „birati nadležan sud” tako da svoj zahtjev podnese na temelju odgovarajućih pravila ( 116 ).

87.

Međutim, činjenica da tužitelj može birati između nekoliko sudova nije ništa neuobičajeno u okviru Uredbe Bruxelles I.a. Sam je zakonodavac Unije omogućio određeni forum shopping time što je predvidio mogućnosti odabira nadležnosti. U tom kontekstu, činjenica da tužitelj među raspoloživim sudovima bira sud koji najbolje odgovara njegovim interesima, s obzirom na postupovne ili meritorne prednosti koje mu taj sud nudi, ne treba samu po sebi kritizirati ( 117 ). Forum shopping problematičan je, prema mojem mišljenju, samo kada dovodi do zlouporabe ( 118 ).

88.

Međutim, rizik od takvog zlouporabnog forum shoppinga ograničen je činjenicom da, kao što je to istaknuo Wikingerhof, nadležnosti suda za ugovore odnosno suda za delikte obuhvaćaju, u skladu s presudom Kalfelis, samo zahtjeve koji se odnose na njihovo „područje”. Osim toga, kao što je to Komisija tvrdila, eventualne zlouporabe toga kako bi tužitelj postavio svoj zahtjev imaju posljedice i za tog tužitelja. Ako bi ga podnio u pogledu delikta samo kako bi zaobišao sud nadležan za ugovore i ako bi se pokazalo da se mjerodavnim pravom ( 119 ) zabranjuje „kumulativnost”, kao što je to slučaj s francuskim i belgijskim pravom, taj će se zahtjev odbiti kao neosnovan. K tomu, ako tužitelj podnese očito neosnovani deliktni ili ugovorni zahtjev isključivo kako bi odužio postupak, na njegovo bi se ponašanje mogla primjenjivati pravila u području zlouporabe postupka predviđena lexom forijem.

89.

Naposljetku, podsjećam da ugovorne stranke koje žele izbjeći svaku mogućnost forum shoppinga mogu sklopiti sporazum o nadležnosti kojim se, ovisno o slučaju, isključiva nadležnost daje određenom sudu, kakav je predviđen u članku 25. Uredbe Bruxelles I.a. Naime, pod uvjetom da je valjan i da je njegova formulacija dovoljno široka, takav sporazum primjenjuje se na sve sporove koji su nastali ili će nastati u okviru njihova ugovornog odnosa, uključujući tužbe u „stvarima povezanim s deliktima” koje se odnose na taj odnos ( 120 ).

90.

Kao što proizlazi iz prethodnog pododjeljka, jedino valjano tumačenje presude Brogsitter jest, prema mojem mišljenju, „minimalističko” tumačenje iz točke 70. ovog mišljenja. Kao i Komisija, smatram da je to tumačenje u skladu s presudom Kalfelis. Naime, pod uvjetom da se utvrdi navedeno tumačenje, te dvije presude u biti se temelje na istoj logici: je li zahtjev za utvrđivanje odgovornosti koji postave ugovorne stranke „stvar povezana s ugovorom”, u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a, ili „stvar povezana s deliktima”, u smislu članka 7. točke 2. te uredbe, ovisi o obvezi – „ugovornoj” ili „deliktnoj” – na kojoj se temelji ( 121 ). U slučaju kumulativnih zahtjeva koji se temelje na različitim „obvezama”, svaki od njih pojedinačno mora uključivati jednu ili drugu.

91.

Naime, nema razloga zašto da se u pogledu tih zahtjeva odstupi od pristupa iz točke 49. ovog mišljenja. Općenito, predmet zahtjeva podnesenog sudu određuje pitanja o kojima će se odlučivati i, time, njegovu „ugovornu” ili „deliktnu” prirodu.

92.

Presude Kalfelis i Brogsitter u stvarnosti imaju drukčiji pristup samo u pogledu metode kojom se omogućuje utvrđivanje „obveze” koja je predmet zahtjeva. U prvoj se presudi Sud oslonio na materijalna pravna pravila na koja se tužitelj pozvao u svojoj tužbi. U drugoj je presudi predložio metodu kvalifikacije koja je trebala biti objektivnija, koja se temelji na „nužnosti tumačenja” ili „uzimanja u obzir” ugovora za „utvrđivanje dopuštenosti ili pak nedopuštenosti ponašanja koje tužitelj zamjera tuženiku” ( 122 ).

93.

Međutim, prema mojem mišljenju, te su metode u skladu jedna s drugom ili se čak dopunjuju

94.

Naime, kako bi provjerio svoju nadležnost na temelju članka 7. točke 1. ili članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles I.a, logično je da se sud pred kojim se vodi postupak najprije usredotoči na materijalna pravna pravila na koja se tužitelj poziva u svojoj tužbi. Kao što sam objasnio u točki 62. ovog mišljenja, ta pravila daju perspektivu tumačenja činjenica i „obveze” koje tužitelj na temelju njih zaključuje. Slična logika, prema kojoj treba ispitati materijalna pravna pravila u potporu tužbi kako bi je se kvalificiralo, sadržana je uostalom i u sudskoj praksi koja se odnosi na druge odredbe te uredbe ( 123 ).

95.

Konkretno, ako se tužitelj poziva na odredbe ugovora i/ili pravna pravila koja su primjenjiva zbog tog ugovora, kao što su odredbe o obvezujućem učinku sporazumâ i odgovornosti dužnika za neizvršenje ugovornih obveza ( 124 ), iz toga slijedi da se zahtjev temelji na „ugovornoj obvezi”, u smislu sudske prakse Suda. Suprotno tomu, ako se poziva na pravna pravila kojima se svima propisuje dužnost, neovisno o volji, zahtjev se temelji na „deliktnoj obvezi”, u smislu te sudske prakse.

96.

Kada se tužitelj u svojoj tužbi ne poziva na materijalna pravila ( 125 ), metoda se ne mijenja iz temelja. Naime, kao što sam to naveo, ta se pravila ne kvalificiraju sama po sebi. Ona samo omogućuju perspektivu tumačenja činjenica i upućuju na „obvezu” koju tužitelj iz njih izvodi. Konkretno, ako se u tužbi ne navode materijalna pravila, sud treba iz drugih elemenata tužbe, kao što je dopis o činjenicama ili zahtjev, izvesti „obvezu” na koju se poziva tužitelj.

97.

U tom kontekstu, „test” iz presude Brogsitter može u slučaju dvojbi omogućiti sudu da utvrdi obvezu na kojoj se temelji zahtjev tako da promijeni perspektivu. Ako je „tumačenje” ili „uzimanje u obzir” ugovora (ili nekog drugog dobrovoljnog preuzimanja obveze) „nužno” za „utvrđivanje dopuštenosti ili pak nedopuštenosti ponašanja koje tužitelj zamjera tuženiku”, iz toga proizlazi da se zahtjev temelji na povredi „ugovorne obveze”:ponašanje koje je u tom zahtjevu sporno je nezakonito i temelj je odgovornosti tuženika u mjeri u kojoj je protivno takvoj „obvezi”, a što ovisi o odredbama predmetnog ugovora i mjerodavnom pravu. Suprotno tomu, ako se zahtjev temelji na povredi obveze koja je svima zakonski propisana, nije potrebno „tumačenje” ili „uzimanje u obzir” ugovora kako bi se utvrdilo je li u tom zahtjevu sporno ponašanje nezakonito, s obzirom na to da ta obveza postoji neovisno o tom ugovoru: nezakonitost tog ponašanja ovisit će o pravnom pravilu (pravnim pravilima) kojima je ta obveza propisana ( 126 ).

98.

Kao što je to tvrdila Komisija, presudom Brogsitter sudu se tako omogućuje da utvrdi „ugovornu” ili „deliktnu” kvalifikaciju zahtjeva prema izvoru s obzirom na koji treba ocijeniti zakonitost ponašanja koje tužitelj stavlja na teret tuženiku, ovisno o tome je li riječ o ugovoru – i pravu koje se na njega primjenjuje – ili o pravnim pravilima kojima se nalaže obveza koja nije povezana s ugovorom. Prema mojem mišljenju, ako se metoda iz presude Kalfelis i metoda iz presude Brogsitter tumače na takav način, u većini slučajeva doći će do istog ishoda jer predmetno ponašanje i izvor s obzirom na koje se ocjenjuje zakonitost načelno ovise o tome na što se tužitelj poziva u svojem zahtjevu.

99.

Međutim, presuda Brogsitter može biti korektiv za pojedine slučajeve u kojima se tužitelj oslanja na pravna pravila koja se u nacionalnom pravu smatraju deliktnima, pri čemu se propisuje poštovanje ugovornih obveza i čije nepoštovanje tako pretpostavlja ugovornu povredu. Konkretno, mislim na slučajeve u kojima je povreda „ugovorne obveze” sama po sebi delikt ( 127 ). U tim slučajevima, odlučivati o zahtjevu u bitnome podrazumijeva „tumačiti” ili „uzeti u obzir” predmetni ugovor, radi utvrđenja takve povrede i, posljedično, postojanja navodnog delikta. Sličan zahtjev dakle zapravo dovodi do uglavnom pitanja u vezi s ugovorom. Stoga valja smatrati da se takav zahtjev u biti temelji na povredi „ugovorne obveze”, s obzirom na to da „deliktna obveza” na koju se poziva tužitelj nije samostalna.

100.

Sve u svemu, kada se tužitelj u svojoj tužbi pozove na materijalna pravna pravila koja su za svakoga obvezujuća i kada nije „nužno” utvrditi sadržaj ugovora da bi se ocijenila zakonitost ili nezakonitost ponašanja koje se tužitelju pripisuje, zahtjev se temelji na „deliktnoj obvezi” i time je „stvar povezana s deliktima” u smislu članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles I.a ( 128 ).

101.

Suprotno tomu, kada, neovisno o istaknutim pravnim pravilima, sud može zakonitost spornog ponašanja ocijeniti samo upućivanjem na ugovor, zahtjev se u biti temelji na „ugovornoj obvezi” i time je „stvar povezana s ugovorom”, u smislu članka 7. točke 1. te uredbe.

102.

Međutim, potrebno je iznijeti dva pojašnjenja. Kao prvo, napominjem da bi, ako bi se razmatrala doslovno, presuda Brogsitter mogla upućivati na to da „tumačenje” ili „uzimanje u obzir” ugovora nije dopušteno ni u jednoj fazi ispitivanja delikta da bi zahtjev radi utvrđivanja odgovornosti bio „stvar povezana s deliktima”.

103.

U tom se pogledu, u okviru zahtjeva radi utvrđivanja deliktne odgovornosti se također može postaviti prethodno ili podredno pitanje povezano s ugovorom. Kao što ću to pojasniti u točki 123. ovog mišljenja, to je slučaj u glavnom postupku. Naime, u ovom je slučaju potrebno najprije tumačiti ugovor koji povezuje Wikingerhof s Booking.com kako bi se utvrdila točnost određenih činjenica koje prvo društvo stavlja na teret drugom s obzirom na pravo tržišnog natjecanja ( 129 ).

104.

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, za potrebe Uredbe Bruxelles I.a, zahtjev treba kvalificirati s obzirom na glavno pravno pitanje istaknuto u tom zahtjevu. Na temelju toga što postoji prethodno ili podredno pitanje povezano s ugovorom, koje sud treba razmotriti da bi odlučio, nije moguće utvrditi kvalifikaciju tog zahtjeva ( 130 ). U suprotnom bi se sudu za ugovore dala nadležnost da odlučuje o zahtjevu kojim se u biti ne ističu ugovorna pitanja i koji stoga nema posebno usku povezanost s tim sudom. Takav bi ishod bio protivan cilju blizine i, time, onom dobrog sudovanja ( 131 ). Presudu Brogsitter stoga nije moguće tumačiti u suprotnom smislu.

105.

Kao drugo, iz presude Brogsitter ne proizlazi jasno ocjenjuje li se „nužnost” tumačenja ili uzimanja u obzir ugovora, u svrhu utvrđivanja je li zahtjev radi utvrđivanja odgovornosti „stvar povezana s ugovorom” ili „stvar povezana s deliktima”, samo s obzirom na navedeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj ili eventualno i u odnosu na sredstvo obrane koje tuženik istakne pred sudom pred kojim je pokrenut postupak kako bi osporio te zahtjeve.

106.

Na primjer, mislim na situaciju u kojoj tužitelj podnese tužbu za utvrđivanje deliktne odgovornosti zbog povrede autorskog prava, kojem tuženik suporotstavlja postojanje činjenicu da među strankama postoji ugovor o licenciji. Budući da povreda autorskog prava pretpostavlja da se treća osoba koristi zaštićenim djelom za koje se isključiva prava zakonom priznaju njegovom autoru, bez prethodnog ovlaštenja tog nositelja ( 132 ), sud bi trebao, radi odlučivanja o toj tužbi, utvrditi je li se tim ugovorom odobrilo korištenje djela koje se stavlja na teret. Još se može istaknuti primjer zahtjeva zbog deliktne odgovornosti, koji je podnijela žrtva koja je pretrpjela tjelesnu ozljedu, nastalu prilikom korištenja sportskom spravom, protiv iznajmljivača te sprave, protiv kojeg je potonji istaknuo odredbu ugovora o najmu čiji je predmet osloboditi ga njegove odgovornosti u odnosu na takvu ozljedu.

107.

Međutim, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, u fazi provjere svoje nadležnosti, sud pred kojim je pokrenut postupak ne treba ocijeniti dopuštenost ili osnovanost zahtjeva, nego samo utvrditi poveznice s državom u kojoj se vodi postupak kojima se opravdava njegova nadležnost na temelju te odredbe Uredbe Bruxelles I.a. U tu svrhu, taj sud može smatrati da su tužiteljevi relevantni navodi utvrđeni ( 133 ). Drugim riječima, nadležnost suda pred kojim je pokrenut postupak treba se utvrditi s obzirom na tužiteljev zahtjev, pri čemu sredstva obrane koja je istaknuo tuženik u tom pogledu nisu relevantna ( 134 ).

108.

U skladu s tom logikom, Sud je istaknuo da je sud kojem je podnesena tužba za izvršenje ugovora nadležan na temelju članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a čak i kada tuženik iznosi, kao sredstvo obrane, nepostojanje (ili ništavost) tog ugovora ( 135 ). Po analogiji, sud kojem je podnesen zahtjev koji se temelji na „deliktnoj obvezi” ne može smatrati da je taj zahtjev „stvar povezana s ugovorom” samo zato što je tuženik istaknuo, kao sredstvo obrane, postojanje ugovora među strankama. Ovdje presudu Brogsitter ponovno nije moguće tumačiti u suprotnom smislu. Pitanje o eventualnom opravdanju ili ugovornom oslobođenju za sporne radnje i ovdje je pitanje koje je podredno u okviru ispitivanja delikta.

109.

Tim se tumačenjem, prema mojem mišljenju, jamči pravna sigurnost jer omogućuje sudu pred kojim je pokrenut postupak da svoju nadležnost provjeri ab initio s obzirom na zahtjev a da nije obvezan provesti temeljitu analizu merituma, neovisno o tome sudjeluje li tuženik u postupku ( 136 ). U obrnutom bi slučaju bilo protivno načelu pravne sigurnosti i cilju što je moguće veće predvidivosti pravila o nadležnosti kada bi primjenjivost članka 7. točke 1. ili članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles I.a ovisila o takvom sredstvu obrane, koje tuženik može istaknuti nepravodobno ( 137 ). K tomu, to bi značilo da je dovoljno da se taj tuženik pozove na postojanje ugovora koji ga povezuje s tužiteljem kako bi osporio pravilo o nadležnosti u „stvarima povezanim s deliktima” predviđenu u navedenom članku 7. točki 2. ( 138 ).

110.

Čini mi se da je navedeno tumačenje potkrijepljeno presudom Hi Hotel HCF ( 139 ). U predmetu u kojem je donesena ta presuda, objavljena nedugo nakon presude Brogsitter, tužitelj je u skladu s člankom 7. točkom 2. Uredbe Bruxelles I.a sudu podnio tužbu zbog deliktne odgovornosti koja se temelji na povredi njegovih autorskih prava. Tuženik se protiv te tužbe pozvao na ugovor ranije sklopljen među strankama, kojim se predviđalo, prema njegovu mišljenju, prijenos predmetnih prava u njegovu korist te je stoga osporavao postojanje delikta i relevantnost te odredbe. Međutim, Sud je u biti podsjetio da sud pred kojim je pokrenut postupak treba utvrditi svoju nadležnost s obzirom na deliktni zahtjev koji je tužitelj postavio, neovisno o ugovornom sredstvu obrane koje je istaknuo tuženik ( 140 ).

111.

Prije kraja ovog odjeljka potrebno je još ispitati dva pitanja. Kao prvo, kao što je to tvrdila Komisija na raspravi, kvalifikacija zahtjeva se ne provodi na isti način kada su stranke povezane ugovorom o osiguranju, potrošačkim ugovorom ili ugovorom o radu. Naime, protivno pravilima o posebnoj nadležnosti iz članka 7. Uredbe Bruxelles I.a ( 141 ), odjeljcima 3., 4. i 5. poglavlja II. te uredbe, koji se odnose na zahtjeve, redom, „u stvarima koje se odnose na osiguranje”, „[u pogledu] potrošačk[ih] ugovor[a]” i „[u pogledu] pojedinačn[ih] ugovor[a] o radu”, nastoji se postići cilj zaštite slabije ugovorne stranke, koji se osigurava u odnosu na potrošača ili radnika ( 142 ), te su ti odjeljci obvezujuće prirode. Stoga se nastoji izbjeći da druga ugovorna stranka zaobiđe te odjeljke tako da svoj zahtjev temelji na deliktnoj odgovornosti. K tomu, navedenim se odjeljcima ne nastoji postići sam cilj blizine, a utvrđivanje ugovorne obveze na kojoj se temelji predmetni zahtjev nije nužno da bi se primijenila pravila nadležnosti koji se tim odjeljcima predviđaju. Stoga su svi zahtjevi, koje su stranke postavile u pogledu sličnih ugovora, koji se odnose na sporove nastale prilikom njihova izvršenja načelno obuhvaćeni tim odjeljcima, neovisno o predmetu tih zahtjeva ( 143 ).

112.

Kao drugo, jedan dio pravne teorije ( 144 ) predlaže da se sudu nadležnom za ugovore na temelju članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a prizna da je usto nadležan odlučivati o „deliktnim” zahtjevima koji su usko povezani s „ugovornim” zahtjevima, osobito u sporovima koji obuhvaćaju potencijalni stjecaj odgovornosti. Dakle, postavlja se pitanje treba li u tom pogledu pojasniti presudu Kalfelis.

113.

Ističem da se to pitanje razlikuje od pitanja o kvalifikaciji koje se razmatralo u prethodnim točkama ovog mišljenja. Naime, kada zahtjev koji se temelji na pravnom temelju koji se smatra deliktnim u nacionalnom pravu treba kvalificirati kao „ugovorni”, u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a, u skladu s presudom Brogsitter, taj zahtjev nije moguće, s obzirom na tu kvalifikaciju, podnijeti sudu nadležnom za delikte na temelju članka 7. točke 2. te uredbe. Suprotno tomu, kada bi se sudu nadležnom za ugovore priznala nadležnost za odlučivanje o „deliktnim” zahtjevima, u autonomnom smislu pojma, koji su dodatni u odnosu na „ugovorne” zahtjeve, time se tužitelju ne bi uskratilo da „deliktne” zahtjeve podnese tom sudu nadležnom za delikte. On bi jednostavno imao mogućnost da sve zahtjeve podnese sudu nadležnom za ugovore.

114.

Točno je da načelo prema kojem pripadak prati glavnu stvar nije posve stran sudskoj praksi Suda u pogledu Uredbe Bruxelles I.a ( 145 ). K tomu, takva nadležnost donijela bi prednosti u pogledu dobrog sudovanja jer bi se omogućila, među ostalim, ekonomičnost postupka.

115.

Međutim, prema mojem mišljenju, ipak se Uredbom Bruxelles I.a, u njezinoj trenutačnoj verziji, ne dopušta slično rješenje. Naime, podsjećam da posebne nadležnosti predviđene tom uredbom ovise o „predmetu” spora. Člankom 7. točkom 1. i člankom 7. točkom 2. navedene uredbe jasno se razlikuju „ugovorni” od „deliktnih” zahtjeva. Stoga zahtjeve iz druge kategorije nije moguće uključiti u taj članak 7. točku 1. a da se ne povrijedi taj sustav i proširi područje primjene potonje odredbe koje, podsjećam, treba strogo tumačiti, izvan onoga što se nastoji postići njezinim ciljem, odnosno osigurati da ugovorna pitanja može, po izboru tužitelja, ispitati sud koji je najbliži spornoj ugovornoj obvezi ( 146 ). Tako bi zakonodavac Unije trebao predvidjeti takvu sporednu nadležnost izmjenom tog učinka navedenog članka 7. točke 1. ili promjenom pravila o povezanosti predviđenim u članku 30. Uredbe Bruxelles I.a u pravilo o nadležnosti ( 147 ). U međuvremenu, kao što sam to naveo u točki 85. ovog mišljenja, tužitelj koji želi ekonomičan postupak može sve svoje zahtjeve podnijeti sudovima države članice u kojoj tuženik ima domicil u skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe.

116.

S obzirom sudsku praksu Suda, kako je pojašnjena u prethodnim dvama odjeljcima ovog mišljenja, smatram da kvalifikacija tužbe zbog građanskopravne odgovornosti, kao što je zahtjev koji je u ovom slučaju Wikingerhof podnio protiv društva Booking.com, nije upitna.

117.

Podsjećam da činjenica da su ta dva društva povezana ugovorom ne može biti dovoljna da bi se smatralo da je taj zahtjev „stvar povezana s ugovorom”, u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a. U tom pogledu nije ni relevantno je li tužitelj u glavnom postupku hipotetski mogao svoj zahtjev temeljiti na povredi tog ugovora ( 148 ), to nipošto ne bi moglo biti.

118.

Naime, kao što sam to tvrdio tijekom cijelog ovog mišljenja, pitanje bi li se zahtjev mogao uključiti u „stvar povezanu s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a ili „stvar povezanu s deliktima” u smislu članka 7. točke 2. te uredbe, ovisi o njegovu predmetu to jest obvezi na kojoj se taj zahtjev (stvarno) temelji.

119.

U ovom slučaju, društvo Wikingerhof se u svojoj tužbi pozvalo na njemačka pravila prava tržišnog natjecanja. Tim se pravilima nastoji štititi tržišno natjecanje i u tu svrhu propisuju obveze svim društvima. Neovisno o tome primjenjuje li se njemačko pravo doista na tužbu o kojoj je riječ u glavnom postupku, a što nije utvrđeno u fazi ispitivanja nadležnosti ( 149 ), upućivanje na predmetna pravila znači da navedeno društvo ističe da je Booking.com navodno povrijedio obvezu koja je zakonom propisana neovisno o ugovoru ili drugoj svojevoljnoj obvezi. Ta se tužba dakle temelji na „deliktnoj obvezi” u smislu članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles I.a ( 150 ).

120.

„Deliktna” priroda te obveze potvrđena je, kao što su to pravilno istaknuli Wikingerhof i Komisija, presudom CDC Hydrogen Peroxide ( 151 ). U toj presudi, koja se, podsjećam, odnosila na zahtjeve za naknadu štete koje su na temelju pravila prava tržišnog natjecanja podnijeli kupci ( 152 ) kemijskog proizvoda protiv poduzetnika koji su proizveli taj proizvod, s obzirom na to da su potonji poduzetnici sudjelovali u protutržišno zabranjenom sporazumu u okviru kojeg su, među ostalim, fiksirali cijene predmetnog proizvoda, Sud je presudio da, iako su kupci doista nabavljali proizvode u okviru ugovornih odnosa s različitim sudionicima u odnosnom zabranjenom sporazumu, „događaj koji je uzrokovao navedenu štetu nije eventualna povreda ugovornih obveza, već ograničenje slobode ugovaranja zbog tog zabranjenog sporazuma, jer je to ograničenje za kupca značilo nemogućnost nabavljanja po cijeni koju određuju zakoni tržišta” ( 153 ).

121.

Slično tomu, Wikingerhof se ne poziva na povredu ugovora koji ga povezuje s Booking.com, nego na činjenicu da potonje društvo zloupotrebljava svoj vladajući položaj namećući nepoštene poslovne uvjete prvonavedenom društvu, osobito preko općih uvjeta koje primjenjuje u okviru njihova odnosa.

122.

Osim toga, kao što to ističe Komisija, kako bi se „utvrdila dopuštenost ili pak nedopuštenost ponašanja koje se zamjera”, nije „nužno” tumačiti ugovor koji povezuje stranke u glavnom postupku, u smislu presude Brogsitter i to premda se navodne protutržišne radnje materijaliziraju u njihovom ugovornom odnosu ( 154 ).

123.

Međutim, budući da su različite prakse koje Wikingerhof stavlja na teret društvu Booking.com ( 155 ) dio njihova ugovornog odnosa, bit će potrebno utvrditi točan sadržaj njihovih obveza kako bi se dokazala istinitost tih praksi. U tom pogledu napominjem da Wikingerhof osobito tvrdi da, kada Booking.com navodi cijene za svoj hotel kao povoljnije, ne postoji ugovorni temelj za tu praksu. Budući da se stranke ne slažu u tom pogledu ( 156 ), moguće je da će sud morati tumačiti opće uvjete poslovanja Booking.com kako bi utvrdio njihov sadržaj, što će nedvojbeno biti pitanje ugovornog prava koje je obuhvaćeno lexom contractusom.

124.

Međutim, ovdje je riječ o običnom preliminarnom pitanju, na kojem se, kao takvom, ne može temeljiti kvalifikacija zahtjeva. Kada odluči o tom preliminarnom pitanju i utvrdi istinitost ponašanja koje Wikingerhof stavlja na teret Booking.com, sud će trebati odlučiti o glavnom pitanju zakonitosti tog ponašanja, kojim se određuju načelo i doseg prava na naknadu štete ( 157 ).

125.

Međutim, mjerilo za ocjenu zakonitosti navedenog ponašanja nije ugovor ili opći uvjeti i pravo koji se na njega primjenjuju, nego, ponavljam, pravila prava tržišnog natjecanja. Glavno pitanje odgovara li Booking.com za svoje prakse ovisi o kriterijima zabrane zlouporabe vladajućeg položaja poput onih zakonski uvjeti za tu zabranu, kako su predviđenih tim potonjim pravilima.

126.

Kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev te kao što su to tvrdili Wikingerhof i Komisija, glavno pravno pitanje istaknuto u toj tužbi jest je li Booking.com počinio zlouporabu vladajućeg položaja, u smislu navedenih pravila prava tržišnog natjecanja, što bi, ovisno o slučaju, činilo štetnu radnju koja je dovela do „deliktne obveze” na kojoj se temelji tužba. To se pitanje dijeli na nekoliko potpitanja, odnosno, u biti, kao prvo kako se utvrđuje mjerodavno tržište, kao drugo koji su odnosi snaga među poduzetnicima na tom tržištu kako bi se utvrdilo ima li Booking.com vladajući položaj na tom tržištu – te kao treće koji su na navedenom tržištu učinci praksi koje se tom društvu stavljaju na teret – kako bi se utvrdilo zloupotrebljava li to društvo taj eventualni položaj.

127.

Međutim, ovdje je riječ isključivo o pitanjima prava tržišnog natjecanja, na koja treba odgovoriti s obzirom na nacionalna pravila propisana člankom 6. stavkom 3. Uredbe Rim II.

128.

Ugovor je tim manje odlučujući za utvrđivanje zakonitosti ili nezakonitosti ponašanja koje Wikingerhof osporava jer, kao što to ističe Komisija, taj ugovor u tom pogledu nije čak ni sredstvo obrane društva Booking.com ( 158 ). Naime, suprotno slučaju tužbe zbog povrede autorskih prava protiv koje se tuženik poziva na ugovor o licenciji navedene u točki 106. ovog mišljenja, sporne prakse, pod uvjetom da su nezakonite, ne bi trebale postati zakonite zato što su, djelomično ili u potpunosti, obuhvaćene odredbama ugovora ili općim uvjetima poslovanja koji su na njega primjenjivi jer se ugovorom ne može „odobriti” ponašanje protivno pravu tržišnog natjecanja.

129.

Vodeći računa o svemu prethodno navedenom mišljenja sam da tužba društva Wikingerhof potpada pod „stvari povezana s deliktima”, u smislu članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles I.a.

130.

Kao što su to istaknuli Wikingerhof i Komisija, to je tumačenje u skladu s ciljem blizine koji se nastoji postići navedenim člankom 7. točkom 2.. Naime, sud nadležan za delikte najprimjereniji je za odlučivanje o glavnim pitanjima istaknutima u okviru takve tužbe, osobito u pogledu prikupljanja i ocjene odgovarajućih dokaza – bez obzira na to je li riječ o relevantnom tržištu, odnosima moći na tom tržištu ili učincima spornih praksi na navedenom tržištu ( 159 ).

131.

K tomu, navedenim se tumačenjem osigurava dosljednost između materijalnog područja primjene članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles I.a i materijalnog područja primjene članka 6. stavka 3. Uredbe Rim II.

132.

Tumačenje koje se predlaže u ovom mišljenju nije dovedeno u pitanje argumentom društva Booking.com i češke vlade prema kojem bi tužba kao što je ona koju je podnio Wikingerhof bila „stvar povezana s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a jer je Wikingerhof, time što je tražio da se prekinu navodna protutržišna ponašanja, zapravo želio da Booking.com u njegovu korist izmijeni opće uvjete poslovanja i time nova ugovorna prava.

133.

Naime, budući da Wikingerhof svojom tužbom ne namjerava prekinuti ugovorni odnos koji ga povezuje s društvom Booking.com, nego osigurati da se on nastavi u skladu s pravom tržišnog natjecanja, Booking.com trebat će, pod uvjetom da je ta tužba osnovana, znatno prilagoditi svoje ponašanje prema tužitelju u glavnom postupku, uključujući opće uvjete poslovanja koje provodi u okviru tog odnosa, u granicama postavljenima tim pravom. U tom pogledu, koliko ja znam, nije neuobičajeno da prestanak zlouporabe vladajućeg položaja dovede do novih prava za tužitelja, na primjer kada zlouporaba uključuje odbijanje prodaje ili utvrđivanje zlouporabe cijena. U prvom slučaju, prestanak zlouporabe uključivao bi, konkretno, prisilu poduzetnika u vladajućem položaju na to da sklopi ugovor s tužiteljem i, u drugom slučaju, malo pojednostavnjeno, da smanji svoje cijene na način koji ide u korist tužitelju.

134.

To tumačenje ne dovodi se u pitanje ni argumentom društva Booking.com prema kojem se zahtjevom društva Wikingerhof želi djelomično poništiti ugovor koji su ta dva društva sklopila jer on podrazumijeva provjeru toga jesu li određene odredbe općih uvjeta poslovanja prvonavedenog društva protivne pravu tržišnog natjecanja i, prema tome, ništave.

135.

Točno je da je tužba radi proglašenja ništavosti ugovora obuhvaćena člankom 7. točkom 1. Uredbe Bruxelles I.a ( 160 ). Međutim, kao što je to Wikingerhof tvrdio na raspravi, u odgovoru na pitanje Suda, to društvo svojom tužbom ne želi ishoditi ništavost ugovora koji ga povezuje s društvom Booking.com na temelju pravila ugovornog prava koja se odnose na njihove uvjete sklapanja. U tom kontekstu, ništavost predmetnih odredbi općih uvjeta poslovanja bila bi, u najboljem slučaju, neizravna posljedica tog zahtjeva ( 161 ).

136.

Navedeno se tumačenje ne dovodi u pitanje ni argumentom društva Booking.com prema kojem je zahtjev društva Wikingerhof „stvar povezana s ugovorom”, u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a, jer je potonji „slobodnom voljom” preuzeo obveze u smislu sudske prakse koja odgovara toj odredbi, općim uvjetima poslovanja Booking.com, i to čak i ako se pretpostavi da je to društvo u vladajućem položaju.

137.

Argument društva Booking.com, prema mojem mišljenju, bio bi osnovan kad bi postupovni kontekst bio obrnut. Iako je to društvo sudu podnijelo tužbu radi izvršenja obveza koje proizlaze iz općih uvjeta poslovanja i da je Wikingerhof istaknuo, kao sredstvo obrane, da nije potonji „slobodnom voljom pristao” na opće uvjete poslovanja, čije nametanje od strane Booking.com predstavlja zlouporabu nespojivu s pravom tržišnog natjecanja, ta bi tužba potpadala pod „stvar povezana s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a ( 162 ). Naime, kao što sam to naveo, ta kvalifikacija ovisi o tužiteljevu zahtjevu a ne o sredstvima obrane koje je istaknuto tuženik.

138.

Međutim, u ovom se slučaju Wikingerhof kao tuženik poziva na „deliktnu obvezu” koja proizlazi iz navodne povrede pravilâ prava tržišnog natjecanja. U tom postupovnom kontekstu sud pred kojim je pokrenut postupak treba, kako bi utvrdio svoju nadležnost, smatrati da su tvrdnje društva Wikingerhof utvrđene, uključujući činjenicu da je bilo obvezno izjaviti da je suglasno s općim uvjetima poslovanja društva Booking.com zbog vladajućeg položaja tog društva. Potonje društvo stoga ne može izmijeniti kvalifikaciju zahtjeva tužitelja u glavnom postupku isticanjem u obrani argumenta prema kojem je Wikingerhof slobodnom voljom pristao na te opće uvjete poslovanja.

139.

Naposljetku, tumačenjem koje se predlaže u ovom mišljenju nije dovedeno u pitanje presudom Apple Sales International i dr. ( 163 ), u kojoj je Sud presudio da se sporazum o nadležnosti, u smislu članka 25. Uredbe Bruxelles I.a, sadržan u ugovoru kojim je distributer bio povezan sa svojim dobavljačem, može primijeniti na tužbu za naknadu štete koju je distributer podnio protiv tog dobavljača na temelju članka 102. UFEU‑a kada do zlouporabe vladajućeg položaja, kao u ovom predmetu, dođe u njihovim ugovornim odnosima ( 164 ).

140.

Naime, kao što je to navedeno u točki 89. ovog mišljenja, sporazum o nadležnosti može se, ovisno o njegovoj formulaciji, odnositi samo na sve sporove koji su nastali ili će nastati u vezi s određenim pravnim odnosom ( 165 ). Taj „test” zahtijeva, ni više ni manje, (dovoljno izravnu) poveznicu između predmetnog ugovora i zahtjeva. Predmet te tužbe nije odlučujuć u tom kontekstu. Takav se sporazum stoga može primijeniti na zahtjeve u „stvarima povezanim s ugovorom”, u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a, kao i na zahtjeve u „stvarima povezanim s deliktima”, u smislu članka 7. točke 2. te uredbe, pod uvjetom da takva poveznica postoji ( 166 ). Prema tome, tumačenje prema kojem je tužba zbog građanskopravne odgovornosti, kao što je ona koju je Wikingerhof podnio protiv društva Booking.com, „stvar povezana s deliktima”, u potpunosti je u skladu s presudom Apple Sales International i dr. ( 167 ).

141.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanje koje je postavio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

Članak 7. točku 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da je tužba zbog građanskopravne odgovornosti, koja se temelji na povredi pravila prava tržišnog natjecanja, „stvar povezana s deliktima ili kvazideliktima”, u smislu te odredbe, uključujući kada su tužitelj i tuženik stranke ugovora i kada se navodna protutržišna ponašanja koja tužitelj stavlja na teret tuženiku materijaliziraju u njihovom ugovornom odnosu.