1

U okviru cilja koji je Europska unija odredila za smanjivanje emisija ugljičnog dioksida (CO2) iz lakih vozila, istovremeno osiguravajući pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta, Europski parlament i Vijeće Europske unije donijeli su Uredbu (EZ) br. 443/2009 od 23. travnja 2009. o utvrđivanju standardnih vrijednosti emisija za nove osobne automobile u okviru integriranog pristupa Zajednice smanjenju emisija CO2 iz lakih vozila (SL 2009., L 140, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 10., str. 212.).

2

U svrhu postizanja tog cilja, člankom 4. Uredbe br. 443/2009 predviđa se da za kalendarsku godinu koja počinje 1. siječnja 2012. i svaku sljedeću kalendarsku godinu svaki proizvođač osobnih automobila osigurava da njegove prosječne specifične emisije CO2 ne prijeđu njegovu ciljnu vrijednost specifičnih emisija utvrđenu u skladu s Prilogom I. toj uredbi ili, kad je proizvođaču odobreno izuzeće prema članku 11. te uredbe, u skladu s tim izuzećem.

3

Utvrđivanje ciljne vrijednosti specifičnih emisija proizvođača obavlja se u skladu s člankom 4. Uredbe br. 443/2009 u vezi s Prilogom I. navedenoj uredbi. Osim toga, u svrhu utvrđivanja prosječnih specifičnih emisija CO2 proizvođača, države članice utvrđuju podatke iz članka 8. Uredbe br. 443/2009, u vezi s Prilogom II. toj uredbi, osobito emisije CO2 svih novoregistriranih osobnih automobila na svojem državnom području tijekom prethodne godine, kako su utvrđene u okviru homologacije vozila i određene potvrdom o sukladnosti predviđenom člankom 18. Direktive 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. rujna 2007. o uspostavi okvira za homologaciju motornih vozila i njihovih prikolica te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila (Okvirna direktiva) (SL 2007., L 263, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 35., str. 103.).

4

Europska komisija unosi te podatke u javni registar. U skladu s člankom 8. stavkom 4. Uredbe br. 443/2009, ona također utvrđuje, do 30. lipnja svake godine, privremeni izračun prosječnih specifičnih emisija CO2, ciljnu vrijednost specifičnih emisija i razliku između tih dviju vrijednosti u prethodnoj kalendarskoj godini, za svakog proizvođača, i obavješćuje te proizvođače o tim podacima.

5

Po isteku roka od tri mjeseca od te obavijesti, tijekom kojega proizvođači mogu prijaviti svaku eventualnu pogrešku, Komisija potvrđuje ili izmjenjuje privremeno izračunane podatke do 31. listopada svake godine, u skladu s člankom 8. stavkom 5. Uredbe br. 443/2009. Utvrđuje konačne podatke u formalnoj odluci i objavljuje tu odluku u obliku popisa iz članka 10. navedene uredbe, koji za svakog proizvođača navodi utvrđenu ciljnu vrijednost za prethodnu kalendarsku godinu, prosječne specifične emisije CO2 u prethodnoj kalendarskoj godini, kao i razliku između tih dviju vrijednosti.

6

Ako su prosječne specifične emisije CO2 jednog proizvođača veće od njegovih ciljnih vrijednosti za istu kalendarsku godinu, Komisija zaračunava premiju za prekomjerne emisije predviđenu člankom 9. Uredbe br. 443/2009. Pri naplati te premije Komisija se oslanja na podatke koji su utvrđeni i formalno uspostavljeni u skladu s člankom 8. stavkom 5. navedene uredbe.

7

Osim zaštite okoliša, ušteda CO2 novih osobnih automobila, predviđena Uredbom br. 443/2009, ima za cilj pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta i osobito teži poticanju ulaganja u nove tehnologije. Stoga, u pogledu dugoročnog promicanja konkurentnosti europske automobilske industrije, uredbom se „aktivno promiču eko‑inovacije i uzima u obzir tehnološki razvoj koji će se dostići u budućnosti” (vidjeti uvodnu izjavu 13. Uredbe br. 443/2009).

8

Posljedično, članak 12. Uredbe br. 443/2009, koji se odnosi na eko‑inovacije, predviđa da se uzimaju u obzir uštede CO2 ostvarene zahvaljujući korištenju inovativnih tehnologija. U tu svrhu one se odbijaju od specifičnih emisija CO2 vozila u kojima se koriste te tehnologije pri izračunu prosječnih specifičnih emisija CO2 nekog proizvođača.

9

U tu svrhu Komisija je 25. srpnja 2011. donijela Provedbenu uredbu br. 725/2011 o uspostavljanju postupka za odobravanje i certifikaciju inovativnih tehnologija za smanjenje emisija CO2 iz osobnih automobila u skladu s Uredbom br. 443/2009 (SL 2011., L 194, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 30., str. 42.).

10

Kako bi se ostvarile uštede CO2 na temelju inovativne tehnologije u utvrđivanju specifičnih prosječnih emisija CO2 nekog proizvođača, potonji može zatražiti od Komisije odobrenje inovativne tehnologije kao eko‑investicije. Kako bi to učinio, potrebno je da podnese zahtjev za odobrenje inovativne tehnologije kao eko‑inovacije koji sadržava elemente iz članka 4. Provedbene uredbe br. 725/2011. Komisija će ocijeniti zahtjev, u skladu s člankom 10. te iste uredbe i, po potrebi, donijeti odluku o odobrenju inovativne tehnologije kao eko‑inovacije. U toj odluci detaljno se navode informacije potrebne za izdavanje potvrde o uštedama CO2 u skladu s člankom 11. Provedbene uredbe br. 725/2011, podložno iznimkama od prava javnog uvida u dokumente utvrđene u Uredbi (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.).

11

Proizvođač vozila koji, radi ispunjenja ciljnih vrijednosti specifičnih emisija, želi iskoristiti smanjenje svojih prosječnih specifičnih emisija CO2 uštedama CO2 koje proizlaze iz eko‑inovacije u smislu članka 12. Uredbe 443/2009 može zatim, pozivajući se na odluku Komisije o odobrenju konkretne eko‑inovacije, podnijeti zahtjev nacionalnom tijelu za homologaciju iz Direktive 2007/46, za izdavanje potvrde o uštedama CO2 od eko‑inovacija u svojim vozilima, u skladu s člankom 11. stavkom 1. Provedbene uredbe br. 725/2011. Uštede CO2, koje su potvrđene za tipove vozila, mogu se navesti u određenoj homologacijskoj dokumentaciji, koju je izdalo nadležno nacionalno tijelo za homologaciju, i u potvrdi o sukladnosti predmetnih vozila koju izdaje proizvođač.

12

Što se tiče potvrde o uštedama CO2 koju izdaju nacionalna tijela za homologaciju i uzimanja u obzir potvrđenih ušteda CO2 za utvrđivanje prosječnih specifičnih emisija CO2 nekog proizvođača, Provedbena uredba br. 725/2011 u svojem članku 12. predviđa Komisijino preispitivanje izdanih potvrda na ad hoc osnovi. Načini te ad hoc provjere i eventualne posljedice koje mogu proizići iz nje određeni su u stavcima 1. do 3. tog članka.

13

Komisija je 30. siječnja 2015. donijela Provedbenu odluku (EU) 2015/158 o odobrenju dvaju visokoučinkovitih alternatora proizvođača Robert Bosch GmbH kao inovativne tehnologije za smanjivanje emisija CO2 iz osobnih automobila u skladu s Uredbom br. 443/2009 (SL 2015., L 26, str. 31.).

14

Tužitelj, društvo Daimler AG, je njemački proizvođač automobila koji oprema određena osobna vozila visokoučinkovitim alternatorima Robert Bosch (u daljnjem tekstu: sporne eko‑inovacije).

15

U skladu s člankom 11. Provedbene uredbe br. 725/2011, koji se odnosi na izdavanje potvrda o uštedama CO2 od eko‑inovacija, tužitelj je zatražio i ostvario od Kraftfahrt‑Bundesamta (KBA, Savezni ured za motorna vozila, Njemačka) potvrdu o uštedama CO2 od spornih eko‑inovacija u nekima od svojih vozila.

16

Tijekom 2017. godine Komisija je, u skladu s člankom 12. Provedbene uredbe br. 725/2011 o preispitivanju izdanih potvrda, provela ad hoc preispitivanje potvrda o tužiteljevoj uštedi CO2 ostvarenoj zahvaljujući korištenju spornih eko‑inovacija.

17

Komisija je utvrdila da su potvrđene KBA‑ove uštede CO2 bile mnogo veće od ušteda CO2 koje su se mogle dokazati primjenom metodologije ispitivanja koja je propisana člankom 1. stavkom 3. Provedbene odluke 2015/158, u vezi s Prilogom Provedbenoj odluci Komisije 2013/341/EU od 27. lipnja 2013. o odobrenju visokoučinkovitog alternatora Valeo (Valeo Efficient Generation Alternator) kao inovativne tehnologije za smanjenje emisija CO2 iz osobnih automobila, u skladu s Uredbom br. 443/2009 (SL 2013., L 179, str. 98.).

18

Dopisom od 7. ožujka 2018. Komisija je obavijestila tužitelja o utvrđenim razlikama te mu je odredila rok od 60 dana za podnošenje dokaza da su potvrđene uštede CO2 bile točne.

19

Tužitelj je 16. ožujka 2018. potvrdio primitak dopisa od 7. ožujka 2018. te je Komisiji predložio telefonski sastanak.

20

Dana 6. travnja 2018. održan je prvi telefonski poziv, tijekom kojega je tužitelj izrazio svoju namjeru da iznese činjenice koje omogućuju objašnjavanje razlike koju je Komisija utvrdila tijekom svojeg ad hoc preispitivanja.

21

Nakon razmjene između, s jedne strane, tužitelja i proizvođača eko‑inovacija i, s druge strane, tužitelja i Komisije, Komisija je 28. svibnja 2018. izvijestila o situaciji te je od tužitelja zatražila da joj podnese nova očitovanja i određene dokumente.

22

Nakon novih razmjena između tužitelja i Komisije, 24. srpnja 2018. održan je drugi telefonski razgovor između tužitelja, proizvođača spornih eko‑inovacija i Komisije, tijekom kojega su oni opširno raspravljali o razlozima razlika između potvrđenih ušteda CO2 i onih koje je Komisija dokazala u okviru ad hoc preispitivanja.

23

Dopisom Ares(2018) 5413709 od 22. listopada 2018., kojim se obavještava o ukidanju ušteda CO2 ostvarenih putem eko‑inovacija dodijeljenih vozilima društva Daimler AG opremljenima visokoučinkovitim alternatorima Bosch HED EL 7-150 i 175 plus (u daljnjem tekstu: pobijani akt), Komisija je, u biti, obavijestila tužitelja da je, nakon razmjena s tim potonjim i proizvođačem spornih eko‑inovacija, zaključila da su razlike utvrđene na razinama ušteda CO2 nastale zbog različitih metoda ispitivanja koje su bile korištene. Posljedično, Komisija je istaknula tužitelju da se potvrđene uštede CO2 na temelju Provedbene odluke 2015/158 ne mogu uzeti u obzir za izračun prosječnih specifičnih emisija CO2 koje se odnose na njega za 2017. godinu. Naposljetku, Komisija je pozvala tužitelja da provjeri popis predmetnih vozila i da joj dostavi svaku pogrešku ili propust u roku od mjesec dana od primitka navedenog dopisa.

24

Dopisom od 22. studenoga 2018. tužitelj je potvrdio popis predmetnih vozila i osporio utvrđenja Komisije u pobijanom aktu.

25

Dopisom od 7. veljače 2019. Komisija je odgovorila na očitovanja koja je tužitelj iznio u svojem dopisu od 22. studenoga 2018.

26

Osim toga, Komisija je 3. travnja 2019. donijela Provedbenu odluku (EU) 2019/583 o potvrđivanju ili izmjeni privremenog izračuna prosječnih specifičnih emisija CO2 i ciljnih vrijednosti specifičnih emisija za proizvođače osobnih automobila za kalendarsku godinu 2017. te za određene proizvođače koji pripadaju udruženju Volkswagen za kalendarske godine 2014., 2015. i 2016., u skladu s Uredbom br. 443/2009 (SL 2019., L 100, str. 66.). U uvodnoj izjavi 13. navedene provedbene odluke navodi se da certificirane uštede CO2 koje se pripisuju tim eko‑inovacijama i koje je koristio tužitelj ne bi trebalo uzeti u obzir za izračun prosječnih specifičnih emisija koje se odnose na njega.

27

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. prosinca 2018. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

28

Komisija je zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. ožujka 2019. istaknula prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika Općeg suda.

29

Tužitelj je svoja očitovanja na taj prigovor podnio 6. svibnja 2019.

30

Tužitelj od Općeg suda tužbom zahtijeva da:

31

U prigovoru nedopuštenosti Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

32

U svojim očitovanjima o prigovoru nedopuštenosti tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

33

U okviru mjera upravljanja postupkom Opći sud (bivše sedmo vijeće) pozvao je Komisiju da pisanim putem odgovori na tri pitanja. Komisija je na taj zahtjev odgovorila u za to određenom roku.

34

Budući da je sastav vijećâ Općeg suda bio izmijenjen, primjenom članka 27. stavka 5. Poslovnika Općeg suda, ovaj je predmet dodijeljen drugom vijeću.

35

Na temelju članka 130. stavaka 1. i 7. Poslovnika, ako tuženik to zatraži, Opći sud može odlučiti o nedopuštenosti ili nenadležnosti bez ulaženja u raspravljanje o meritumu. U ovom slučaju, s obzirom na to da je Komisija zatražila odlučivanje o nedopuštenosti, Opći sud, smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, odlučio ga je riješiti bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

36

U potporu prigovoru nedopuštenosti Komisija u biti tvrdi, kao prvo, da pobijani akt nema nikakav obvezujući pravni učinak na tužitelja, tako da, s obzirom na nepostojanje akta koji ima nepovoljan učinak, ne postoji valjani predmet tužbe u smislu članka 263. UFEU‑a. U tom pogledu Komisija u biti smatra da samo Provedbena odluka 2019/583, kojom su na pravno obvezujući način utemeljene tužiteljeve prosječne specifične emisije CO2 za 2017. godinu, proizvodi pravne učinke. Kao drugo, ističe da tužitelj nema nikakav pravni interes, čak i ako se uzme u obzir njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, u skladu s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

37

Tužitelj osporava argumente Komisije. Smatra da pobijani akt sam po sebi izravno šteti njegovu pravnom položaju, i to neovisno o Provedbenoj odluci 2019/583. Naime, Komisija je već u pobijanom aktu načelno i na pravno obvezujući način zauzela stajalište o činjenici da se potvrđene uštede CO2 koje proizlaze iz spornih eko‑inovacija ne mogu uzeti u obzir u korist tužitelja. Posljedično, ne može je se pozvati na osporavanje te odluke na temelju Provedbene odluke 2019/583.

38

Prema članku 263. UFEU‑a, tužba za poništenje moguća je protiv akata, osim preporuka i mišljenja, s pravnim učinkom prema trećima.

39

Radi utvrđivanja može li akt biti predmet takve tužbe, valja razmotriti sâmu bit tog akta, a oblik u kojem je donesen načelno je nevažan. U tom pogledu, predmet tužbe za poništenje mogu biti samo akti ili odluke koji proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja mijenjajući na bitan način njegov pravni položaj (presuda od 19. siječnja 2017., Komisija/Total i Elf Aquitaine, C‑351/15 P, EU:C:2017:27, t. 35. i 36.).

40

Konkretno, kada je riječ o aktima ili odlukama čije se donošenje odvija u nekoliko faza internog postupka, akti koji se mogu pobijati predstavljaju u načelu samo mjere koje konačno određuju položaj institucije nakon završetka tog postupka, osim prijelaznih mjera čija je svrha priprema konačne odluke (presude od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija,60/81, EU:C:1981:264, t. 10. i od 27. lipnja 1995., Guérin automobiles/Komisija, T‑186/94, EU:T:1995:114, t. 39.).

41

Drukčije bi bilo samo ako su akti ili odluke doneseni tijekom pripremnog postupka sami bili krajnji akti ili odluke zasebnog postupka u odnosu na onaj koji treba omogućiti instituciji da odluči o meritumu (presuda od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 11. i rješenje od 9. lipnja 2004., Camós Grau/Komisija, T‑96/03, EU:T:2004:172, t. 30.).

42

Osim toga, međuodluka se ne može pobijati tužbom ako se ustanovi da će se nezakonitost vezana uz taj akt moći iznijeti u prilog tužbi podnesenoj protiv konačne odluke čiji je on izradbeni akt. U tim okolnostima tužba podnesena protiv odluke kojom se okončava postupak osigurat će dovoljnu sudsku zaštitu (presuda od 13. listopada 2011., Deutsche Post i Njemačka/Komisija, C‑463/10 P i C‑475/10 P, EU:C:2011:656, t. 53.; vidjeti u tom smislu također presude od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 12. i od 24. lipnja 1986., AKZO Chemie i AKZO Chemie UK/Komisija, 53/85, EU:C:1986:256, t. 19.).

43

Stoga valja ispitati utječe li pobijani akt na interese tužitelja mijenjajući na bitan način njegov pravni položaj i predstavlja li kao takav akt koji ima nepovoljan učinak.

44

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je analizirati, kao prvo, regulatorni okvir u kojem se nalaze pobijani akt i Provedbena odluka 2019/583 prije negoli se ispita, kao drugo, bit navedenog akta.

45

Kao prvo, kad je riječ o regulatornom okviru, valja istaknuti da je to u ovom slučaju sustav eko‑inovacija utvrđen člankom 12. Uredbe br. 443/2009 i uređen Provedbenom uredbom br. 725/2011.

46

Kao što je to navedeno u točkama 7. i 8. ovog rješenja, Uredba br. 443/2009 potiče razvoj eko‑inovacije time što u svojem članku 12. predviđa mogućnost da proizvođači ostvare smanjenje prosječnih specifičnih emisija CO2 ako opreme vozila inovativnim tehnologijama koje omogućuju uštede CO2. Riječ je, dakle, o programu poticaja uspostavljenom kako bi se potaknulo proizvođače koji ulažu u eko‑inovacije. Stavak 2. članka 12. Uredbe br. 443/2009 osim toga predviđa da Komisija putem provedbenih akata donosi detaljne odredbe u postupku odobravanja inovativnih tehnologija kojima se omogućuje smanjenje emisija CO2 u osobnim vozilima.

47

U tom je kontekstu donesena Provedbena uredba br. 725/2011. U tom pogledu valjda podsjetiti da Provedbena uredba br. 725/2011, prema svojem članku 1., ima za cilj propisati postupak kojeg se treba pridržavati prilikom podnošenja zahtjeva, procjene, odobrenja i izdavanja potvrde za inovativne tehnologije koje smanjuju emisije CO2 iz osobnih automobila, sukladno članku 12. Uredbe (EZ) br. 443/2009.

48

Stoga su postupak odobravanja inovativne tehnologije kao eko‑inovacije i onaj izdavanja potvrda o uštedama CO2 korištenjem eko‑inovacija predviđenih Provedbenom uredbom br. 725/2011 neodvojivo povezani s izračunom prosječnih specifičnih emisija CO2 proizvođača, kako je određen Uredbom br. 443/2009. U tom pogledu valja istaknuti da odobrenje kao eko‑inovacije i izdavanje potvrda o uštedama CO2 koje je proizvođač ostvario na temelju Provedbene uredbe br. 725/2011 nemaju drugi cilj, osim smanjenja prosječnih specifičnih emisija proizvođača i ne koriste se u kontekstu različitom od onoga iz Uredbe br. 443/2009.

49

U tom smislu valja istaknuti da su provedbene odluke koje je Komisija donijela nakon postupka za odobravanje previđenog Provedbenom uredbom br. 725/2011 utemeljene na članku 12. stavku 4. Uredbe br. 443/2009 te da u svojim nazivima izričito navode da im je cilj odobrenje tehnologije kao što je inovativna tehnologija koja bi omogućila smanjenje emisija CO2 od osobnih automobila.

50

Provedbena uredba br. 725/2011, prema tome, uspostavlja pravni okvir sustava eko‑inovacija u kontekstu primjene Uredbe br. 443/2009 i, konkretnije, za izračun prosječnih specifičnih emisija CO2 proizvođača.

51

Kao drugo, kad je riječ o biti pobijanog akta, valja istaknuti da je, kao što je navedeno u točkama 16. do 23. ovog rješenja, taj akt poslan tužitelju nakon ad hoc preispitivanja koji je provela Komisija u skladu s člankom 12. Provedbene uredbe br. 725/2011. Tim je aktom Komisija u biti obavijestila tužitelja da je, nakon razmjena s tim potonjim i proizvođačem spornih eko‑inovacija, zaključila da su razlike utvrđene na razinama uštede CO2 nastale zbog različitih metoda ispitivanja koje su korištene. Posljedično, Komisija je navela tužitelju da se potvrđene uštede CO2 na temelju Provedbene odluke 2015/158 ne mogu uzeti u obzir za izračun prosječnih specifičnih emisija CO2 koje se odnose na 2017. godinu. Naposljetku, Komisija je pozvala tužitelja da provjeri popis predmetnih vozila i da joj dostavi svaku pogrešku ili propust u roku od mjesec dana od primitka navedenog dopisa.

52

Tužitelj ističe da članak 12. Provedbene uredbe br. 725/2011, na kojem se temelji pobijani akt, Komisiji stavlja na raspolaganje poseban postupak ad hoc preispitivanja i na temelju toga joj dodjeljuje ovlast odlučivanja o neuzimanju u obzir potvrđenih ušteda CO2 za izračun specifičnih emisija CO2 proizvođača za sljedeću kalendarsku godinu. Ovlast za donošenje odluke o neuzimanju u obzir potvrđenih ušteda stoga bi bila, u pogledu opće zakonodavne strukture, završna točka postupka provjere iz članka 12. Provedbene uredbe br. 725/2011, koji se razlikuje od onoga predviđenog člankom 12. Uredbe br. 443/2009. Slijedom toga, upućivanje Komisije u pobijanom aktu na članak 12. Provedbene uredbe br. 725/2011, zajedno s izjavom da se potvrđene uštede CO2 ne mogu uzeti u obzir, treba smatrati odlukom donesenom na temelju članka 12. stavka 2. Provedbene uredbe br. 725/2011, koji tu ovlast izričito dodjeljuje Komisiji.

53

Osobito ističe da bi, u pogledu njegova konteksta i upućivanja na članak 12. Provedbene uredbe br. 725/2011, izraz „may not”, koji se koristi u četvrtom stavku pobijanog akta u rečenici „As a result, the Commission hereby notifies you of the eco‑innovation CO2 savings certified by reference to Implementing Decision (EU) 2015/158 that may not be taken into account for the calculation of the average specific emissions of Daimler AG in 2017„ (Posljedično, Komisija vas ovim putem obavještava da se uštede CO2 ostvarene putem eko‑inovacija i potvrđene na temelju Provedbene odluke (EU) 2015/158 ne mogu uzeti u obzir za izračun prosječnih specifičnih emisija Daimler AG‑a koje se odnose na 2017. godinu.), valjalo razumjeti kao načelnu tvrdnju, a ne kao jednostavnu obavijest ili jednostavnu mogućnost buduće mjere.

54

Međutim, ta argumentacija ne može se prihvatiti.

55

U tom pogledu, kao prvo, valjda podsjetiti da članak 12. Provedbene uredbe br. 725/2011 određuje sljedeće:

„1.   Komisija osigurava da se sve potvrde i uštede CO2 koje se pripisuju pojedinom vozilu provjeravaju na ad hoc osnovi.

Ako utvrdi da nema razlike između potvrđenih ušteda CO2 i ušteda koje je provjerila koristeći odgovarajuću metodu ili metode ispitivanja, Komisija obavješćuje proizvođača o svojim nalazima.

Komisija također može, ako utvrdi ili je se obavijesti da u metodi ispitivanja ili u inovativnoj tehnologiji postoje odstupanja ili nedosljednosti u odnosu na podatke koje je dobila u okviru zahtjeva za odobrenje inovativne tehnologije kao eko‑inovacije, o tome obavijestiti proizvođača.

U roku od 60 dana od primitka obavijesti proizvođač može dostaviti Komisiji dokaze koji prikazuju točnost potvrđenih ušteda CO2. Na zahtjev Komisije potrebno je dostaviti izvješće o interakciji različitih eko‑inovacija iz članka 7. stavka 3.

2.   Ako dokazi iz stavka 1. nisu dostavljeni u naznačenom roku, ili ako se utvrdi da dostavljeni dokazi nisu zadovoljavajući, Komisija može odlučiti da ne uzme u obzir potvrđene uštede CO2 prilikom izračuna prosječnih specifičnih emisija tog proizvođača za sljedeću kalendarsku godinu.

3.   Proizvođač čije se potvrđene uštede CO2 više ne uzimaju u obzir može podnijeti zahtjev za izdavanje nove potvrde za predmetna vozila u skladu s postupkom koji je utvrđen člankom 11. ili može, prema potrebi, podnijeti zahtjev za izmjenu odluke o odobrenju u skladu s člankom 12.a, a taj zahtjev mora biti popraćen dokazima koji su potrebni za potvrđivanje primjerenosti metode ispitivanja i razine ušteda CO2 ostvarenih primjenom inovativne tehnologije.”

56

Kao drugo, valja istaknuti da je, u okviru pobijanog akta od 22. listopada 2018., u pogledu izračuna prosječnih specifičnih emisija CO2 tužitelja za 2017. godinu Komisija utvrdila da joj njezine provjere koje se tiču ušteda povezanih s eko‑inovacijama nisu omogućile postizanje istih rezultata poput onih koje je istaknuo tužitelj i da je stoga potaknuta da ne uzme u obzir potvrđene uštede CO2.

57

Osim toga, iako pobijani akt obavještava tužitelja o posljedicama utvrđenja koja je Komisija izvršila za 2017. godinu, ipak, kao što to proizlazi i iz pobijanog akta, jedina posljedica predviđena u ovom slučaju, ako je bila utvrđena nedovoljnost u vezi s uštedama CO2, jest u biti, za Komisiju, odstupanje od potvrđenih ušteda CO2 za izračun prosječnih specifičnih emisija CO2 proizvođača.

58

Komisija će dakle u cilju provođenja takvog izračuna odlučiti treba li uzeti u obzir navedene uštede. U tom smislu potvrđene uštede CO2 podaci su, na isti način kao i ostali podaci koje su države članice prikupile i dostavile Komisiji, u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 443/2009. Tako, kao što je to Komisija naglasila u odgovoru na pitanje postavljeno u okviru mjere upravljanja postupkom, preispitivanje pitanja je li ušteda CO2 koja proizlazi iz korištenja eko‑inovacija uzeta u obzir u skladu s člankom 12. Uredbe br. 443/2009 pri određivanju rezultata u području emisija proizvođača čini sastavni dio izračuna prosječnih specifičnih emisija CO2 proizvođača, predviđenih u članku 8. Uredbe br. 443/2009. Stoga, kao što je navela Komisija, odluka o uzimanju ili neuzimanju u obzir potvrđenih ušteda CO2 nužno se podudara s donošenjem odluke iz članka 8. stavka 5. Uredbe br. 443/2009.

59

U tom smislu postupak izračuna iz članka 8. Uredbe br. 443/2009 podrazumijeva istodobno određivanje podataka koji će se uzeti u obzir i primjenu matematičkih formula na te podatke, tako da se ne može smatrati da Komisija donosi odluku o podacima koje treba uzeti u obzir i drugu različitu odluku o samom izračunu. U tim okolnostima pobijani akt, s obzirom na to da predviđa da se navedene uštede ne uzimaju u obzir, predstavlja samo pripremnu mjeru u postupku donošenja, na temelju članka 8. Uredbe br. 443/2009, odluke o izračunu prosječnih specifičnih emisija proizvođača.

60

Činjenica da iz pobijanog akta doista proizlazi da je Komisija došla do zaključka o potvrđenim uštedama CO2, pri čemu taj zaključak može utjecati na izračun prosječnih specifičnih emisija CO2 tužitelja, ne znači pak da je riječ o konačnoj odluci koja je donesena u okviru postupka različitog od onog koji je doveo do donošenja Provedbene odluke 2019/583. Naime, činjenica da pobijani akt spominje upravo budući izračun prosječnih specifičnih emisija CO2 tužitelja, koji treba uslijediti, prikazuje nekonačnost pobijanog akta, koji odgovara samo jednoj fazi postupka koji treba dovesti do izračuna prosječnih specifičnih emisija CO2 tužitelja. U tom smislu valja podsjetiti da članak 8. stavak 4. Uredbe br. 443/2009 predviđa da Komisija svakog proizvođača obavješćuje o svojem privremenom izračunu za tog proizvođača kako bi ga, u skladu s člankom 8. stavkom 5. te uredbe, mogla obavijestiti o eventualnim pogreškama u podacima koji su uzeti u obzir za izračun. Stoga obavijest tužitelju u okviru pobijanog akta ulazi u okvir otvorenog dijaloga između Komisije i proizvođača za izračun njihovih prosječnih specifičnih emisija.

61

U tom pogledu valja naglasiti da je Komisija u uvodnim izjavama 11. do 13. Provedbene odluke 2019/583 navela ad hoc preispitivanje koje je provela kad je riječ o spornim eko‑inovacijama koje je koristio tužitelj, rezultat tog preispitivanja, odnosno da potvrđene uštede CO2 dvaju učinkovitih alternatora ugrađenih u određenim vozilima koje je proizveo tužitelj nisu potvrđene i, naposljetku, posljedicu takvog utvrđenja: neuzimanje u obzir tih potvrđenih ušteda za izračun prosječnih specifičnih emisija tužitelja za 2017., što je predmet navedene provedbene odluke.

62

Štoviše, iako pobijani akt izražava stajalište koje je Komisijina Glavna uprava za klimatsku politiku zauzela na kraju ad hoc provjere tih potvrda, predviđene člankom 12. Provedbene uredbe br. 725/2011, ne utvrđuje konačno stajalište same Komisije. Samo stajalište koje je potonja utvrdila u Provedbenoj odluci 2019/583 može na bitan način izmijeniti pravni položaj njegovih adresata ili svih drugih osoba na koje se on izravno i osobno odnosi, kao što je tužitelj (vidjeti u tom smislu i po analogiji rješenje od 22. studenoga 2007., Investire Partecipazioni/Komisija, T‑418/05, neobjavljeno, EU:T:2007:354, t. 39.).

63

Stoga pobijana odluka, iako sadržava procjenu koja se odnosi na potvrđene uštede CO2 tužitelja, ipak nije konačna odluka s obzirom na to da potonja obuhvaća izračun prosječnih specifičnih emisija CO2 proizvođača, u ovom slučaju Provedbena odluka 2019/583, u kojoj se konkretizira neuzimanje u obzir potvrđenih ušteda CO2. Provedbena odluka 2019/583 je dakle jedina mjera kojom se jasno određuju prosječne specifične emisije CO2 proizvođača, uključujući tužitelja, te koja će stoga proizvesti učinke na pravni položaj potonjega.

64

U tom pogledu valja istaknuti da će se tužitelj moći pozvati na eventualnu nezakonitost pobijanog akta u okviru tužbe za poništenje podnesene protiv Provedbene odluke 2019/583 s obzirom na to da se njome precizno upućuje na Komisijine zaključke iznesene prilikom ad hoc provjere spornih potvrda.

65

Naposljetku, kao treće, kad je riječ o, konkretnije, tužiteljevu argumentu koji se temelji na tome da pobijani akt predstavlja odluku kojom se provode ovlasti dodijeljene Komisiji na temelju članka 12. stavka 2. Provedbene uredbe br. 725/2011, valja istaknuti da se taj stavak isključivo odnosi na izračun prosječnih specifičnih emisija proizvođača za sljedeću kalendarsku godinu, dok se pobijani akt odnosi na izračun navedenih emisija za 2017. godinu.

66

Nadalje i u svakom slučaju, valja istaknuti da će, čak i pod pretpostavkom da pobijani akt može utjecati na izračun prosječnih specifičnih emisija proizvođača za iduću kalendarsku godinu, odnosno za 2019., tužitelju i dalje biti dopušteno pozivati se na njegovu eventualnu nezakonitost u okviru tužbe za poništenje podnesene protiv provedbene odluke kojom se potvrđuje ili mijenja privremeni izračun prosječnih specifičnih emisija CO2 za tu godinu.

67

Stoga pobijani akt treba smatrati pripremnom mjerom u postupku izračuna prosječnih specifičnih emisija CO2 tužitelja i on dakle ne može biti predmet tužbe za poništenje.

68

Taj zaključak ne može se dovesti u pitanje daljnjim argumentima tužitelja kako bi se dokazalo da je pobijani akt već proizveo pravne učinke na njegov pravni položaj.

69

Kao prvo, tužitelj smatra da se pobijani akt već, sam po sebi, izravno odnosi na njegov pravni položaj, i to neovisno o Provedbenoj odluci 2019/583 s obzirom na to da više nema pravo navođenja potvrđenih ušteda CO2 u potvrdi o sukladnosti i da KBA nije više ovlašten navoditi potvrđene uštede CO2 u svoju korist u homologacijskoj dokumentaciji.

70

U tom pogledu valja istaknuti da takvi učinci nisu izričito predviđeni člankom 12. Provedbene uredbe br. 725/2011 i ne proizlaze nužno i automatski iz Komisijinog utvrđenja te dovode do neuzimanja u obzir potvrđenih ušteda CO2 za izračun prosječnih specifičnih emisija proizvođača. Naime, stavak 3. tog članka, koji se odnosi na mjere koje proizvođač može poduzeti u slučaju takve situacije, predviđa da navedeni proizvođač može ili podnijeti zahtjev za izdavanje nove potvrde ili podnijeti zahtjev za izmjenu odluke o odobrenju. Međutim, nijedna izmjena ili revizija potvrdâ o sukladnosti, koju je izdao proizvođač, i homologacijske dokumentacije koju je izdalo nadležno nacionalno tijelo u području homologacije, ne zahtijevaju se u ovoj fazi. Naposljetku, u odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio u okviru mjere upravljanja postupkom, Komisija je potvrdila da dokumentacija i potvrda o sukladnosti ne postaju pogrešne jer je utvrđeno da se potvrđene uštede CO2 ne mogu uzeti u obzir za izračun prosječnih specifičnih emisija CO2 nekog proizvođača.

71

Kao drugo, tužitelj ističe da članak 12. stavak 3. Provedbene uredbe br. 725/2011, time što poziva proizvođača da zatraži novu potvrdu, dokazuje pravno obvezujući karakter odluke o neuzimanju u obzir potvrđenih ušteda CO2.

72

Taj argument je bespredmetan za odlučivanje je li pobijani akt pripremna mjera ili ne. Naime, mogućnost dana proizvođaču člankom 12. stavkom 3. Provedbene uredbe br. 725/2011 ni u kojem slučaju ne utječe na proces izračuna njegovih prosječnih specifičnih emisija CO2 za godinu u kojoj nisu uzete u obzir potvrđene uštede CO2. Činjenica da navedeni članak spominje „proizvođača čije se potvrđene uštede CO2 više ne uzimaju u obzir” dokazuje da je mogućnost podnošenja zahtjeva za izdavanje nove potvrde otvorena proizvođaču čija je situacija postala konačna, odnosno onome za kojeg je sigurno da potvrđene uštede CO2 nisu uzete u obzir, što je, kao što je to navedeno u točkama 58. i 63. ovog rješenja, posljedica konačne odluke o izračunu prosječnih specifičnih emisija proizvođača automobila.

73

Kao treće, kad je riječ o tužiteljevu argumentu prema kojem pobijani akt izravno utječe na njegov pravni položaj jer više ne može prodavati svoja vozila s potvrdom o sukladnosti koja dokazuje uštede CO2, valja istaknuti da, s jedne strane, kao što je to utvrđeno u točki 70. ovog rješenja, potvrda o sukladnosti ne postaje pogrešna. S druge strane, u svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da, kao što to ističe tužitelj, potvrda o uštedi CO2 može predstavljati argument o prodaji u trenutačnom kontekstu u kojem su potrošači sve osvješteniji kad je riječ o utjecaju uporabe lakih vozila na okoliš, to ne znači da se ukidanje takve potvrde iz te perspektive može smatrati učinkom koji utječe na tužiteljev pravni položaj. Naime, činjenica da se više nije moguće pozvati na argument o prodaji ne može se smatrati dokazom povrede tužiteljeva stečenog prava. Štoviše, tužitelj može i dalje prodavati svoja vozila. Zato ne može tvrditi da je postojao utjecaj na njegov pravni položaj.

74

Kao četvrto, prema tužiteljevu mišljenju, pobijani akt predviđao je nastavak razmjene između njega i Komisije samo po pitanju popisa vozila o kojima je riječ. Stoga je Komisija zaključila meritum spora vezano uz neuzimanje u obzir potvrđenih ušteda CO2. Dopisom od 22. studenoga 2018. tužitelj je izričito zatražio ukidanje donesene odluke i nije nastavio prethodnu razmjenu argumenata.

75

U tom pogledu valja istaknuti da, očito, iz pobijanog akta proizlazi da je Komisija očekivala tužiteljeva očitovanja samo o popisu predmetnih vozila. Naime, peta točka navedenog akta upućuje na pogreške ili propuste eventualno sadržane u popisu predmetnih vozila, što je potkrijepljeno činjenicom da se zaključak tog stavka, u biti, bez ikakvih primjedba tužitelja, treba smatrati ispravnim. Međutim, iako je Komisija pozvala tužitelja da provjeri popis vozila o kojima je riječ, tužitelj je, učinivši to, ipak izrazio svoju namjeru da s njom nastavi dijalog. Međutim, ne samo da je tužitelj, u svojem dopisu od 22. studenoga 2018., objasnio zašto nije suglasan s zaključcima Komisije o provjeri potvrđenih ušteda CO2 u ovom slučaju, nego je i Komisija, u svojem dopisu od 7. veljače 2019., odgovorila na tužiteljeva očitovanja, dokazujući tako da dijalog o toj temi s njim još nije bio završen. Naposljetku, valja istaknuti da je, u dopisu od 7. veljače 2019. Komisija u biti navela u odgovoru na zaključak da je upravo dovršavala Provedbenu odluku 2019/583, u kojoj je navela da je predvidjela iznošenje detaljnih razloga neuzimanja u obzir potvrđenih ušteda CO2.

76

Iz svega navedenog proizlazi da, kao što je to tvrdila Komisija, pobijani akt predstavlja pripremnu mjeru i stoga nije akt koji se može pobijati. Slijedom toga, tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu, s obzirom na nepostojanje akta koji ima nepovoljan učinak na tužitelja.

77

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

78

Budući da tužitelj nije uspio u svojem zahtjevu, valja mu osim vlastitih troškova naložiti snošenje troškova Komisije, u skladu s njezinim zahtjevom.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

rješava: