8

Do stupanja na snagu Uredbe StromNEV, kako je izmijenjena EnWG‑om 2011. (u daljnjem tekstu: Uredba StromNEV 2011.), aciklički potrošači i potrošači baznog opterećenja bili su podvrgnuti pojedinačnim naknadama izračunanima prema „metodologiji fizičke putanje” koju je izradila BNetzA, a koja je uzela u obzir troškove mreže koje su snosili ti potrošači, s minimalnom naknadom u iznosu od 20 % najavljenih općih naknada (u daljnjem tekstu: minimalna naknada), koja je osiguravala doprinos za iskorištavanje mreže na koju su ti potrošači bili priključeni u slučaju u kojem su pojedinačne naknade izračunane prema metodologiji fizičke putanje bile niže ili bliske nuli.

9

U skladu s člankom 19. stavkom 2. drugom i trećom rečenicom Uredbe StromNEV 2011., počevši od 1. siječnja 2011. (datum retroaktivne primjene te odredbe), pojedinačne naknade za potrošače baznog opterećenja ukinute su i zamijenjene potpunim oslobođenjem od naknada za mrežu (u daljnjem tekstu: sporno oslobođenje), koje je dodijeljeno odobrenjem nadležnog regulatornog tijela, odnosno BNetzA‑e ili regulatornog tijela dotične savezne zemlje. Navedeno oslobođenje primjenjivalo se na operatere prijenosnog ili distribucijskog sustava prema razini sustava na koju su korisnici bili priključili.

10

U skladu s člankom 19. stavkom 2. šestom i sedmom rečenicom Uredbe StromNEV 2011., operateri prijenosnog sustava bili su dužni operaterima distribucijskog sustava vratiti kapitalni gubitak koji proizlazi iz spornog oslobođenja te su međusobno trebali nadoknaditi troškove koji su nastali oslobođenjem putem financijske naknade u skladu s člankom 9. Kraft‑Wärme‑Kopplungsgesetza (Zakon o promicanju kogeneracije toplinske i električne energije) od 19. ožujka 2002. (BGBl. 2002. I, str. 1092.), tako da je svaki snosio isti financijski teret izračunan prema količini električne energije koju je osiguravao krajnjim potrošačima priključenima na svoju mrežu.

11

Odlukom BNetzA‑e od 14. prosinca 2011. (BK8-11‑024, u daljnjem tekstu: odluka BNetzA‑e iz 2011.) od 2012. uspostavljen je mehanizam financiranja. U skladu s tim mehanizmom operateri distribucijskog sustava naplaćivali su krajnjim potrošačima ili opskrbljivačima električnom energijom dodatnu pristojbu (u daljnjem tekstu: sporna dodatna pristojba), čiji se iznos prebacivao na operatere prijenosnog sustava radi naknade gubitka prihoda uzrokovanog spornim oslobođenjem.

12

Iznos dodatne pristojbe svake su godine unaprijed određivali operateri prijenosnog sustava na temelju metode koju je utvrdila BNetzA. BNetzA je izravno odredila iznos za 2012., prvu godinu provedbe sustava.

13

Te odredbe nisu se primjenjivale na troškove oslobođenja za 2011. te je stoga svaki operater prijenosnog i distribucijskog sustava morao snositi gubitke u vezi s oslobođenjem za tu godinu.

14

Tijekom upravnog postupka koji je doveo do pobijane odluke sporno oslobođenje najprije je proglašeno ništavim sudskim odlukama Oberlandesgerichta Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka) od 8. svibnja 2013. i Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud, Njemačka) od 6. listopada 2015. te je zatim od 1. siječnja 2014. stavljeno izvan snage Uredbom StromNEV, kako je izmijenjena Verordnungom zur Änderung von Verordnungen auf dem Gebiet des Energiewirtschaftsrechts (Uredba o izmjeni uredaba u području energije) od 14. kolovoza 2013. (BGBl. 2013. I, str. 3250.) (u daljnjem tekstu: Uredba StromNEV 2013). Potonjom uredbom ponovno su uvedene, za budućnost, pojedinačne naknade izračunane u skladu s metodologijom fizičke putanje, uz primjenu, umjesto minimalne naknade, paušalnih naknada od 10, 15 i 20 % općih naknada, ovisno o potrošnji električne energije (7000, 7500 i 8000 sati godišnje uporabe mreže) (u daljnjem tekstu: paušalne naknade).

15

Uredbom StromNEV 2013. uveden je prijelazni režim koji je na snazi od 22. kolovoza 2013. i koji se retroaktivno primjenjuje na potrošače baznog opterećenja koji još nisu dobili sporno oslobođenje za 2012. i 2013. (u daljnjem tekstu: prijelazni režim). Umjesto pojedinačnih pristojbi izračunanih prema metodologiji fizičke putanje i minimalne naknade, taj je sustav predviđao isključivo primjenu paušalnih naknada.

[omissis]

19

Komisija je 28. svibnja 2018. donijela Odluku (EU) 2019/56 o programu potpore SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) koji je provela Njemačka za potrošače baznog opterećenja iz članka 19. Uredbe StromNEV [2011.] (SL 2019., L 14, str. 1.; u daljnjem tekstu: pobijana odluka), kojom je utvrdila da je Savezna Republika Njemačka od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2013. nezakonito dodijelila državne potpore u obliku spornog oslobođenja.

20

Konkretno, Komisija je zaključila da je iznos državnih potpora odgovarao troškovima mreže koje su 2012. i 2013. stvarno uzrokovali izuzeti potrošači baznog opterećenja ili minimalnim naknadama za upotrebu mreže ako su ti troškovi mreže niži od minimalnih naknada.

21

Nadalje, Komisija je navela da je potpora o kojoj je riječ nespojiva s unutarnjim tržištem jer ne ispunjava uvjete nijednog odstupanja iz članka 107. stavaka 2. i 3. Ugovora, a nema ni drugih razloga da bi se smatrala spojivom s unutarnjim tržištem.

22

Slijedom toga, Komisija je odlučila kako slijedi:

23

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 20. prosinca 2018. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

24

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 24. travnja 2019. Savezna Republika Njemačka zatražila je intervenciju u ovom postupku u potporu tužiteljevu zahtjevu. Odlukom od 4. lipnja 2019. predsjednik šestog vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju. Savezna Republika Njemačka podnijela je svoj intervencijski podnesak, a glavne stranke podnijele su svoja očitovanja na taj podnesak u za to određenim rokovima.

25

Budući da je sastav vijeća Općeg suda izmijenjen, u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika Općeg suda, sudac izvjestitelj raspoređen je u treće vijeće, kojemu je slijedom toga dodijeljen ovaj predmet.

26

Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud (treće vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika postavio strankama pisana pitanja, na koja su one odgovorile u za to određenom roku.

27

Opći sud je na raspravi od 29. listopada 2020. saslušao izlaganja stranaka i njihove odgovore na pitanja tog suda.

28

Tužitelj je na raspravi povukao prvi tužbeni razlog, što je zabilježeno u zapisniku.

29

Tužitelj, kojeg podupire Savezna Republika Njemačka, od Općeg suda zahtijeva da:

30

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

36

Što se tiče navodne nepravodobnosti tužbe na koju se poziva Komisija, valja podsjetiti na to da, na temelju članka 263. šestog stavka UFEU‑a, tužba za poništenje mora biti podnesena u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja akta ili od obavješćivanja tužitelja o njemu ili, ako takva objava ili obavijest izostanu, od dana kada je tužitelj saznao za akt.

37

U ovom slučaju nije sporno da je tužba podnesena uz poštovanje roka od dva mjeseca i deset dana od objave pobijane odluke u Službenom listu, tj. 16. siječnja 2019.

38

Kad je riječ o pitanju je li tužitelj saznao za pobijanu odluku prije njezine objave, valja podsjetiti na to da iz samog teksta članka 263. šestog stavka UFEU‑a proizlazi da je kriterij dana saznanja o aktu, kao početka roka za podnošenje tužbe, podredan kriteriju objave akta ili obavijesti o aktu (presude od 10. ožujka 1998., Njemačka/Vijeće, C‑122/95, EU:C:1998:94, t. 35. i od 17. svibnja 2017., Portugal/Komisija, C‑339/16 P, EU:C:2017:384, t. 39.; vidjeti također presudu od 27. studenoga 2003., Regione Siciliana/Komisija, T‑190/00, EU:T:2003:316, t. 30. i navedenu sudsku praksu) i stoga se primjenjuje na akte koji nisu predmet ni objave ni obavijesti (presuda od 1. srpnja 2009., ISD Polska i dr./Komisija, T‑273/06 i T‑297/06, EU:T:2009:233, t. 55.).

39

Točno je da u ovom slučaju objava pobijane odluke nije bila uvjet njezina stupanja na snagu. Međutim, Komisijine odluke o okončanju postupka ispitivanja potpora na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a objavljuju se u Službenom listu u skladu s člankom 32. stavkom 3. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. UFEU‑a (SL 2015., L 248, str. 9.). Prema tome, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, tužitelj je mogao legitimno očekivati da će pobijana odluka biti objavljena (vidjeti u tom smislu presude od 15. rujna 1998., BP Chemicals/Komisija, T‑11/95, EU:T:1998:199, t. 48. do 51. i od 1. srpnja 2009., ISD Polska i dr./Komisija, T‑273/06 i T‑297/06, EU:T:2009:233, t. 57.). Stoga je imao pravo uzeti datum objave u Službenom listu kao početak roka za podnošenje tužbe.

40

Sudska praksa na koju se poziva Komisija ne dovodi u pitanje taj zaključak.

41

Najprije, u presudi od 17. svibnja 2017., Portugal/Komisija (C‑339/16 P, EU:C:2017:384, t. 34. do 40.) Sud je presudio da je početak roka za podnošenje tužbe za tužitelja, to jest Portugalsku Republiku, bio dostava sporne odluke potonjem, adresatu te odluke, dok u ovom slučaju tužitelj nije bio adresat pobijane odluke, upućene Saveznoj Republici Njemačkoj, i nije primio nikakvu obavijest o toj odluci u smislu članka 263. UFEU‑a.

42

Nadalje, mišljenje nezavisnog odvjetnika Camposa Sánchez‑Bordone u predmetu Georgsmarienhütte i dr. (C‑135/16, EU:C:2018:120) odnosilo se na pitanje jesu li poduzetnici korisnici državne potpore koja je bila predmet Komisijine odluke mogli pobijati tu odluku, što bi ih, u skladu s presudom od 9. ožujka 1994., TWD Textilwerke Deggendorf (C‑188/92, EU:C:1994:90), spriječilo da pred nacionalnim sudovima osporavaju zakonitost te odluke u slučaju tužbe protiv mjera provedbe te odluke koje su donijela nacionalna tijela. Što se tiče računanja roka za podnošenje tužbe koju su poduzetnici tužitelji mogli podnijeti sudu Europske unije protiv sporne odluke, nezavisni odvjetnik zaključio je da je, s obzirom na to da objava navedene odluke nije uvjet njezine učinkovitosti i da je dovoljno da poduzetnici na koje se ona izravno i osobno odnosi imaju saznanja o njoj u dobroj vjeri, rok za pobijanje navedene odluke počeo na dan saznanja za tu odluku (mišljenje nezavisnog odvjetnika Camposa Sánchez‑Bordone u predmetu Georgsmarienhütte i dr., C‑135/16, EU:C:2018:120, t. 63.). Međutim, valja utvrditi da taj zaključak Sud nije preuzeo u presudi kojom je okončan gore navedeni predmet (presuda od 25. srpnja 2018., Georgsmarienhütte i dr., C‑135/16, EU:C:2018:582) i da, u svakom slučaju, nije dokazano da je tužitelj u ovom slučaju imao saznanja „u dobroj vjeri” o pobijanoj odluci, za razliku od onoga što je bio slučaj u tom predmetu.

43

Naposljetku, u rješenju od 5. rujna 2019., Fryč/Komisija (C‑230/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:685) Sud je utvrdio, u okviru tužbe za poništenje određenih uredbi, da je, s obzirom na to da su sporni akti objavljeni u Službenom listu i da je ta objava uvjetovala stupanje na snagu navedenih akata, datum koji treba uzeti u obzir prilikom određivanja početka roka za podnošenje tužbe na temelju članka 263. šestog stavka UFEU‑a bio datum objave. Valja utvrditi da se tim utvrđenjem ne može potkrijepiti Komisijin argument u ovom slučaju, s obzirom na različitu prirodu predmetnih akata.

44

Stoga valja odbiti argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Komisija istaknula u odgovoru na tužbu.

93

Nedavno, s jedne strane, Sud je, u pogledu jedne mjere potpore proizvođačima električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora, financirane pristojbom nametnutom opskrbljivačima električnom energijom koji opskrbljuju krajnje kupce, razmjerno prodanim količinama (doplatak EEG), u presudi od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija (C‑405/16 P, EU:C:2019:268), isključio upotrebu državnih sredstava u sljedećim okolnostima:

94

S druge strane, u pogledu jedne mjere potpore proizvođačima električne energije koji pružaju usluge od općeg interesa, koja je financirana osobito pristojbom nametnutom krajnjim kupcima električne energije, ovisno o potrošenoj električnoj energiji, Sud je u presudi od 15. svibnja 2019., Achema i dr. (C‑706/17, EU:C:2019:407) priznao da je kriterij državnih sredstava bio ispunjen, uzimajući u obzir osobito sljedeće okolnosti:

95

U biti, sudska praksa Suda navedena u točkama 93. i 94. ove presude temelji se na dvama glavnim elementima za ocjenu državnog karaktera sredstava: s jedne strane, na postojanju obveznog troška za potrošače ili krajnje klijente, koji se obično naziva „nametom”, a osobito „parafiskalnim nametom” i, s druge strane, na državnom nadzoru nad upravljanjem sustavom, osobito putem državnog nadzora nad sredstvima ili nad (trećim) upraviteljima tih sredstava. Riječ je u biti o dvama elementima koji su dio alternative.

96

Obilježje elemenata koji su dio alternative dvaju gore navedenih uvjeta potvrđeno je u točki 72. presude od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija (C‑405/16 P, EU:C:2019:268), u kojoj je Sud, nakon što je isključio postojanje „posebnog nameta”, smatrao da, slijedom toga, valja provjeriti jesu li druga dva navedena elementa (tj. državni nadzor nad sredstvima ili upraviteljima mreže) ipak omogućavala zaključak da su sredstva prikupljena na temelju doplatka EEG činila državna sredstva. Osim toga, u presudi od 15. svibnja 2019., Achema i dr. (C‑706/17, EU:C:2019:407) Sud je najprije istaknuo da se sredstva koja upravitelji električnih mreža obvezno prikupljaju od gospodarskih subjekata i krajnjih potrošača mogu smatrati državnim sredstvima (točke 64. i 65. navedene presude), a zatim je usto radi potpunosti utvrdio da se za ta sredstva, koja je među korisnicima raspodijelilo tijelo pod javnim nadzorom, koje ne raspolaže nikakvom diskrecijskom ovlašću u pogledu utvrđivanja i namjene tih sredstava, mora smatrati da ostaju pod javnim nadzorom (točke 66. i 67. navedene presude).

97

Naime, kao što je istaknuo nezavisni odvjetnik Jacobs u svojem mišljenju u predmetu PreussenElektra (C‑379/98, EU:C:2000:585, t. 165.), zajednički nazivnik predmeta u kojima je Sud priznao postojanje državnih sredstava jest da je država na ovaj ili onaj način obavljala nadzor nad predmetnim prihodima. Taj se nadzor osobito može provoditi putem parafiskalnih nameta, mehanizmom kojim, prema mišljenju nezavisnog odvjetnika, novac postaje državno vlasništvo prije nego što bude preraspodijeljen poduzetnicima. Prema tome, u skladu s tim tumačenjem, postojanje parafiskalnog nameta jedna je od situacija u kojima postoji državni nadzor korištenih sredstava.

[omissis]

100

U uvodnoj izjavi 136. pobijane odluke, u kojoj se sažimaju uvodne izjave 49. do 84. odluke o pokretanju postupka, Komisija podsjeća na to da je u potonjoj odluci zaključila da je sporno oslobođenje bilo financirano iz državnih sredstava na temelju sljedećih elemenata:

101

U uvodnoj izjavi 137. pobijane odluke Komisija odbija argument Savezne Republike Njemačke prema kojem sredstva namijenjena financiranju spornog oslobođenja nisu prolazila kroz državni proračun. Prema Komisijinu mišljenju, pojam državnih sredstava također je prisutan ako se potpora financira iz privatnih sredstava koja moraju biti plaćena na temelju obveze koju nameće država i kojima se upravlja i koja se distribuiraju u skladu s odredbama predmetnog pravnog akta, i to čak i ako sredstvima ne upravljaju državna tijela, nego nedržavna tijela koja je odredila država.

102

U uvodnim izjavama 138. i 139. pobijane odluke Komisija ističe da je gubitak prihoda koji proizlazi iz spornog oslobođenja u 2012. i 2013. u cijelosti prenesen na krajnje potrošače putem sveobuhvatnog mehanizma naknade koji je financiran putem dodatne pristojbe koju je država naložila krajnjim potrošačima.

103

U uvodnim izjavama 140. do 147. pobijane odluke Komisija navodi sljedeće:

104

U biti, Komisijino ispitivanje oslanja se na sljedeće dvije okolnosti: s jedne strane, sporna dodatna pristojba čini „parafiskalni namet” jer je ona bila obvezan teret koji je nametnula država i koji se naplaćuje od „krajnjih potrošača” i, s druge strane, mrežni operateri zaduženi su za upravljanje tom pristojbom u skladu s pravilima koja je propisala država i stoga djeluju pod državnim nadzorom.

[omissis]

106

U tom smislu najprije valja navesti da je sporna dodatna pristojba usvojena odlukom BNetzA‑e iz 2011. (vidjeti točke 10. do 13. gore) i da je, prema tome, u skladu s ustaljenom sudskom praksom (vidjeti točku 86. gore) ona pripisiva državi, što uostalom tužitelj ne osporava.

107

Taj zaključak ne utječe na pitanje može li se odluka BNetzA‑e iz 2011. smatrati odlukom ultra vires prema njemačkom pravu i na pitanje poništenja te odluke od strane njemačkih sudova i njezina naknadnog stavljanja izvan snage (vidjeti točku 14. gore), što su pitanja koja su stranke u postupku iznijele nepravodobno i koja ne dovode u pitanje činjenicu da se ta odluka stvarno primjenjivala tijekom relevantnog razdoblja (vidjeti točke 14. i 15. gore). Naime, kao što je to istaknuto u sudskoj praksi, djelotvornost pravila u području državnih potpora bila bi znatno oslabljena ako bi njihova primjena mogla biti odbačena zbog činjenice da je potpora dodijeljena protivno nacionalnim pravilima (vidjeti u tom smislu i analogno presudu od 17. rujna 2014., Commerz Nederland, C‑242/13, EU:C:2014:2224, t. 36.) i, pod pretpostavkom da je navedena odluka nezakonita, ostaje činjenica da ona može proizvoditi učinke sve dok se ne stavi izvan snage ili barem dok se ne utvrdi njezina nezakonitost (vidjeti u tom smislu i analogno presudu od 3. ožujka 2005., Heiser, C‑172/03, EU:C:2005:130, t. 38.).

108

Isto vrijedi i za tužiteljev argument prema kojem je odluka BNetzA‑e iz 2011., objavljena u Službenom listu Savezne Republike Njemačke 21. prosinca 2011., stupila na snagu tek 4. siječnja 2012. i stoga još nije obvezivala operatere prijenosnog sustava 15. listopada 2011., što je bio krajnji datum za objavu cjenovnih raspona za 2012., koji su bili obvezujući i primjenjivi na sve korisnike sustava. Tim se argumentom, koji je prvi put istaknut u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, ne dovodi u pitanje činjenica da se ta odluka primjenjivala tijekom relevantnog razdoblja.

[omissis]

113

Što se tiče osnovanosti tužiteljevih argumenata, kako bi se sporna dodatna pristojba kvalificirala kao „parafiskalni namet” s obzirom na navedenu sudsku praksu, valja provjeriti je li ta pristojba, koju je uvela država, bila u cijelosti prenesena zakonskom obvezom na krajnje dužnike navedene pristojbe.

114

U tom pogledu stajališta stranaka razilaze se u pogledu pitanja je li sporna dodatna pristojba bila obvezno prebačena na „krajnjeg potrošača”, kao što je to navedeno u pobijanoj odluci (vidjeti osobito uvodne izjave 135., 138., 140. i 143. te odluke), i stoga u pogledu pitanja identifikacije krajnjih dužnika sporne dodatne pristojbe.

115

Komisija u tu definiciju uključuje korisnike mreže, odnosno velike potrošače električne energije izravno priključene na mrežu i opskrbljivače električnom energijom, koji su dužni platiti dodatnu pristojbu ako sklapaju ugovore s mrežnim operaterima radi otkupa električne energije (za sebe same, kao veliki potrošači, ili za svoje klijente, kao opskrbljivači) i stoga su „krajnji potrošači” usluge „korištenja mrežom”.

116

Tužitelj i Savezna Republika Njemačka u taj pojam uključuju krajnje potrošače električne energije, a ne opskrbljivače električnom energijom, te tvrde da sporna dodatna pristojba, koja se naplaćuje isključivo korisnicima mreže, nije obvezno prebačena na sve krajnje potrošače električne energije. Oni također osporavaju činjenicu da su mrežni operateri dužni naplatiti spornu dodatnu pristojbu od korisnika mreže. Prema tom tumačenju, sporna dodatna pristojba u biti nije teret koji opterećuje državni proračun, nego „naknada”, odnosno prijenos sredstava koja si među sobom isplaćuju privatni subjekti.

117

Stoga valja identificirati krajnje dužnike sporne dodatne pristojbe i utvrditi je li ona za njih obvezna.

118

Kada je riječ o krajnjim dužnicima sporne dodatne pristojbe, valja razlikovati, s jedne strane, odnos između mrežnih operatera i korisnika mreže (za većinu opskrbljivača električnom energijom, ali i velikih potrošača električne energije) i, s druge strane, odnos između opskrbljivača električnom energijom i potrošača električne energije: sporna dodatna pristojba odnosi se samo na prvi odnos, onaj između operatera i korisnika, s obzirom na to da se dodatna pristojba naplaćuje zbog korištenja mrežom, a ne zbog potrošnje električne energije.

119

U tim okolnostima tužiteljevo pitanje (vidjeti točku 116. ove presude) jesu li opskrbljivači električnom energijom bili dužni prebaciti dodatnu pristojbu na svoje klijente, odnosno na sve krajnje potrošače električne energije, nije relevantno, uzimajući u obzir činjenicu da su krajnji dužnici te pristojbe bili korisnici mreže, to jest sami opskrbljivači kao i krajnji potrošači izravno priključeni na mrežu, a ne drugi krajnji potrošači.

120

Što se tiče obvezatnosti sporne dodatne pristojbe, najprije valja utvrditi da se u pobijanoj odluci jasno utvrđuje obveza prikupljanja i prebacivanja sporne pristojbe na „krajnje potrošače” upućujući, među ostalim, na odluku BNetzA‑e iz 2011. (vidjeti uvodne izjave 135., 138., 140., 141. i 143. pobijane odluke), u kojoj se ti potrošači u točkama 3. i 5.2. navode zajedno s opskrbljivačima kao krajnji dužnici te pristojbe, kao korisnici mreže. To tumačenje potvrđeno je razmatranjima iz točke 20. presude Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud) od 6. listopada 2015. (vidjeti točku 14. ove presude) i na koja se podsjeća u uvodnoj izjavi 140. pobijane odluke, u kojima je Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) došao do zaključka da sporna dodatna pristojba nije protučinidba za korištenje mrežom, nego namet kojim je trebao biti pokriven kapitalni gubitak koji su pretrpjeli mrežni operateri.

121

Osim toga, valja podsjetiti na to da, kako bi mjera predstavljala „namet” u smislu članaka 30. ili 110. UFEU‑a, dovoljno je da se ona ubire na proizvode ili usluge posrednika a da se ne odražava nužno na krajnje potrošače proizvoda ili usluga jer je sudska praksa potvrdila da, u svrhu primjene tih odredaba, svojstvo dužnika nameta nije bitno ako se porez odnosi na proizvod ili nužnu djelatnost u vezi s proizvodom (vidjeti u tom smislu presudu od 17. srpnja 2008., Essent Netwerk Noord i dr., C‑206/06, EU:C:2008:413, t. 49.). Odlučujući element u tom pogledu, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 90. ove presude, sastoji se od činjenice da država takve subjekte ovlašćuje za upravljanje državnim sredstvima, a ne samo da imaju obvezu otkupa putem svojih vlastitih financijskih sredstava.

122

Nadalje, valja istaknuti da je u ovom slučaju, nakon što je pojasnila da je sporna dodatna pristojba bila na pravno obvezujući način nametnuta odlukom BNetzA‑e iz 2011., Komisija u uvodnoj izjavi 143. pobijane odluke zaključila da je odluka BNetzA‑e iz 2011. operaterima distribucijskog sustava nametnula obvezu naplaćivanja sporne dodatne pristojbe od svih krajnjih potrošača ili dobavljača te da se tom odlukom također predviđao mjesečni prijenos prihoda ostvarenih tom pristojbom na različite operatere prijenosnog sustava.

123

Naime, točka 3. odluke BNetzA‑e iz 2011. u vezi s njezinom točkom 5.2. predviđa da su operateri distribucijskog sustava dužni prikupljati spornu dodatnu pristojbu „od svih krajnjih potrošača ili dobavljača i svaki mjesec proslijediti je dotičnom operateru prijenosnog sustava”. Stoga valja zaključiti da je sporna dodatna pristojba, koju je upravno tijelo uvelo regulatornom mjerom, bila obvezna za krajnje potrošače, kao korisnike mreže, jer su navedenom odlukom operateri distribucijskog sustava bili obvezni da na navedene potrošače prenesu dodatne troškove povezane sa spornom dodatnom pristojbom, suprotno situaciji iz koje proizlazi presuda od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija (C‑405/16 P, EU:C:2019:268, t. 70.).

124

Osim toga, s jedne strane, taj se Komisijin zaključak temelji na tumačenju koje su njemačka tijela dala tijekom upravnog postupka, iz čega jasno proizlazi da su operateri distribucijskih sustava imali obvezu naplatiti spornu dodatnu pristojbu od krajnjih potrošača ili opskrbljivača i svaki mjesec prenijeti je na različite operatere prijenosnog sustava. S druge strane, neovisno o činjenici da je Komisija u odluci o pokretanju postupka jasno tvrdila da je odluka BNetzA‑e iz 2011. operaterima distribucijskog sustava nametnula obvezu ubiranja sporne dodatne pristojbe od krajnjih potrošača kao korisnika mreže (vidjeti osobito točku 14. odluke o pokretanju postupka), njemačka tijela tijekom upravnog postupka nisu istaknula nijedan argument kojim bi osporila taj zaključak.

125

Osim toga, što se tiče argumenta prema kojem odluka BNetzA‑e iz 2011. nije imala obvezujuće učinke, s obzirom na to da obveza plaćanja koju imaju korisnici mreže proizlazi isključivo iz privatnopravnih ugovora između operatera i korisnika mreže i prema kojem BNetzA nije mogla nametnuti obvezu koja nije bila odobrena na temelju zakonodavnog okvira, odnosno Uredbe StromNEV 2011. i Zakona o promicanju kogeneracije toplinske i električne energije od 19. ožujka 2002., na koju je upućivao StromNEV, i neovisno o dopuštenosti tog argumenta, istaknutog u replici, valja istaknuti da tekst točke 3. odluke BNetzA‑e iz 2011. nameće operaterima distribucijskog sustava obvezu naplaćivanja sporne dodatne pristojbe, koji su stoga obvezni ubrati tu pristojbu od svojih klijenata. Međutim, budući da je ta odluka bila dio sustava koji je bio na snazi tijekom relevantnog razdoblja i proizvela obvezujuće učinke, koji usto nisu povučeni odredbama koje su naknadno stavile izvan snage taj sustav (vidjeti točke 14. i 15. ove presude), treba zaključiti da je sustav koji se temelji na spornoj dodatnoj pristojbi proizveo pravno obvezujući učinak.

126

Naposljetku, Komisija je u uvodnim izjavama 39., 144. i 145. pobijane odluke istaknula da je mehanizam sporne dodatne pristojbe mrežnim operaterima osiguravao cjelovitu naknadu kapitalnog gubitka koji su pretrpjeli zbog spornog oslobođenja jer je iznos navedene dodatne pristojbe bio prilagođen iznosu potrebnih sredstava zbog spornog oslobođenja.

127

To Komisijino tumačenje potkrijepljeno je točkama 2. i 6. odluke BNetzA‑e iz 2011., kojima se od operatera prijenosnog sustava zahtijeva da pri izračunu sporne dodatne pristojbe uzmu u obzir predviđanja gubitaka prihoda zbog spornog oslobođenja i da razliku između predviđenih izgubljenih prihoda i stvarno izgubljenih prihoda svaki mrežni operater pojedinačno prebija.

128

Drugi tužiteljevi argumenti ne mogu pobiti ta utvrđenja.

129

Kao prvo, što se tiče argumenta prema kojem iznos sporne dodatne pristojbe ne određuje država, nego operateri prijenosnog sustava, dovoljno je podsjetiti na to da je, kao što je to Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 37. pobijane odluke, za prvu godinu primjene režima odluka BNetzA‑e iz 2011. utvrdila početni iznos sporne dodatne pristojbe na 440 milijuna eura, od čega procijenjeni iznos od 140 milijuna eura za individualne pristojbe koje se primjenjuju na acikličke potrošače i 300 milijuna eura za sporno oslobođenje i da je, za drugu godinu primjene režima, navedena odluka BNetzA‑e utvrdila detaljnu metodu izračuna dodatne pristojbe. Kao što to proizlazi iz točaka 1. i 2. te odluke kao i iz njezine točke 5.2., upravitelji prijenosnog sustava morali su utvrditi, s jedne strane, očekivani kapitalni gubitak koji proizlazi iz oslobođenja u odnosu na cjelovito plaćanje naknada za mrežu i, s druge strane, očekivanu potrošnju, kako bi utvrdili iznos sporne dodatne pristojbe po kilowattsatu, uzimajući u obzir prihode ostvarene tijekom predzadnje godine. Osim toga, kao što je to Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 39. pobijane odluke, u skladu s odlukom BNetzA‑e iz 2011., operateri prijenosnog sustava morali su prilagoditi iznos sporne dodatne pristojbe svake godine na temelju stvarnih financijskih potreba prethodne godine.

130

Kao drugo, valja odbiti argument prema kojem nije postojao nikakav pravni mehanizam za osiguranje potpune naknade gubitaka, osobito zbog nemogućnosti prebacivanja troškova sporne dodatne pristojbe u slučaju nenaplativih potraživanja. Naime, kvalifikacija sporne dodatne pristojbe kao parafiskalnog nameta dovoljna je da se prihodi od tog nameta smatraju državnim sredstvima a da pritom nije potrebno da se država obveže nadoknaditi gubitke nastale zbog neplaćanja navedene dodatne pristojbe, osobito u slučaju nenaplativih potraživanja. Čak i ako, kao što to priznaje Komisija, gubitke nenaplaćenih potraživanja ekonomski snose operateri distribucijskih sustava, valja istaknuti da gubitak prihoda zbog insolventnosti nije gubitak prihoda u smislu predmetnog sustava i opravdan je zato što su odnosi između mrežnih operatera i krajnjih dužnika sporne dodatne pristojbe odnosi privatnog prava.

131

Kao treće, što se tiče argumenta prema kojem, na temelju isključive namjene sredstava koja nastaju od sporne dodatne pristojbe, država nije imala nikakvu ovlast raspolaganja sredstvima, što u skladu s presudom od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija (C‑405/16 P, EU:C:2019:268, t. 76.) isključuje da sporna dodatna pristojba uključuje korištenje državnih sredstava, valja navesti da je u točki 76. te presude postojanje isključive namjene sredstava bilo ocijenjeno prilikom ispitivanja državnog nadzora mrežnih operatera, a ne prilikom ispitivanja postojanja parafiskalnog nameta kao u ovom slučaju. Stoga će se taj argument ispitati u okviru ispitivanja državnog nadzora tih operatera (vidjeti točke 144. i 145. u nastavku). U svakom slučaju, kvalifikacija sporne dodatne pristojbe kao parafiskalnog nameta, ako je potvrđena na temelju prethodne ocjene, nije dovedena u pitanje postojanjem isključive namjene sredstava. Naprotiv, potonji element potvrđuje da je mehanizam dodatne pristojbe uređen državnim odredbama.

132

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da odluka BNetzA‑e iz 2011., kojom se operaterima distribucijskog sustava na pravno obvezujući način nameće obveza ubiranja sporne dodatne pristojbe od krajnjih potrošača kao korisnika mreže, čini parafiskalni namet ili obvezni trošak u smislu sudske prakse navedene u točki 121. ove presude i stoga podrazumijeva upotrebu državnih sredstava.

133

Što se tiče drugog elementa, odnosno postojanja državnog nadzora nad sredstvima prikupljenima na ime dodatne pristojbe ili nad mrežnim operaterima, valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi Komisija, ne postoji državni nadzor nad mrežnim operaterima, u skladu s načelima koja je Sud utvrdio u presudi od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija (C‑405/16 P, EU:C:2019:268), koja se, uostalom, odnosila na iste operatere njemačke električne mreže. Naime, činjenica da su ti upravitelji podvrgnuti odobrenju ili certifikaciji i da su nositelji koncesija nije dovoljna kako bi se utvrdilo da oni djeluju isključivo pod javnim nadzorom. Isto tako, Sud je pojasnio da puki nadzor dobre provedbe predmetnog programa u tom pogledu nije dovoljan (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija, C‑405/16 P, EU:C:2019:268, t. 77. do 85.).

134

Međutim, nepostojanje trajnog javnog nadzora nad mrežnim operaterima u ovom slučaju nije odlučujuće jer postoji državni nadzor nad sredstvima, odnosno nad cijelim mehanizmom prikupljanja i dodjele sporne dodatne pristojbe (vidjeti također sudsku praksu navedenu u točki 89. gore).

135

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se odlukom BNetzA‑e iz 2011. mrežni operateri obvezuju da od korisnika mreže, uključujući krajnje potrošače, ubiru spornu dodatnu pristojbu, kako ga je izračunala BNetzA (za 2012.) ili prema metodi koju je ona utvrdila (za 2013.), a ubrani prihodi plaćaju se operaterima prijenosnog sustava kao naknada dodatnih troškova nastalih zbog spornog oslobođenja. Osim toga, među strankama nije sporno da su prihodi od sporne dodatne pristojbe putem dotičnih zakonskih i podzakonskih propisa namijenjeni isključivo ciljevima programa. U točki 129. ove presude također je istaknuto da, prema odluci BNetzA‑e iz 2011., mrežni operateri primaju iznos koji odgovara dodatnim troškovima nastalima spornim oslobođenjem, s obzirom na to da je iznos sporne dodatne pristojbe prilagođen iznosu potrebnih sredstava zbog spornog oslobođenja.

136

U tim okolnostima valja zaključiti, s jedne strane, da postoji analogija između sporne dodatne pristojbe i dodatnih troškova nastalih spornim oslobođenjem i, s druge strane, da su mrežni operateri djelovali kao obični posrednici u provedbi mehanizma koji je u cijelosti uređen državnim odredbama (vidjeti u tom smislu i analogno presudu od 20. rujna 2019., FVE Holýšov I i dr./Komisija, T‑217/17, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2019:633, t. 115. i 116.).

137

Tužiteljevi argumenti ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak.

138

Kao prvo, iako činjenica da se sporna dodatna pristojba ubire izvršavanjem državnih ciljeva ili državne politike koja se provodi odlukom BNetzA‑e iz 2011. nije sama po sebi odlučujući element za utvrđivanje postojanja državnog nadzora, to ne mijenja činjenicu da je riječ o jednom od elemenata iz kojih proizlazi da postoji državni nadzor nad sustavom ubiranja i dodjele sporne dodatne pristojbe.

139

Kao drugo, argument prema kojem mrežni operateri nisu tijela koja je država ovlastila za upravljanje prihodima od sporne dodatne pristojbe, nego sudjeluju isključivo u provedbi sustava, nije uvjerljiv. Naime, prema sudskoj praksi, izričita „ovlast” u tom pogledu nije nužna ako se na temelju prethodno izloženih razmatranja dokaže da postoji državni nadzor nad cjelokupnim mehanizmom prikupljanja sporne dodatne pristojbe i dodjele prikupljenih sredstava. Naime, u predmetima u kojima je nepostojanje takve državne „ovlasti” bilo odlučujući element za isključivanje državne naravi predmetnih sredstava postojala je ili obična obveza kupnje nametnuta poduzetnicima privatnog prava putem njihovih vlastitih sredstava (vidjeti u tom smislu presude od 13. ožujka 2001., PreussenElektra, C‑379/98, EU:C:2001:160, t. 58. do 61. i od 13. rujna 2017., ENEA, C‑329/15, EU:C:2017:671, t. 26. i 30.) ili istodobno nepostojanje troška koji se obvezno nameće krajnjim klijentima i državnog nadzora nad sredstvima nastalima dotičnom naplatom (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija, C‑405/16 P, EU:C:2019:268, t. 65. do 86.).

140

Kao treće, okolnost da su mrežni operateri tijela privatnog prava i da djeluju na temelju pravnih odnosa privatnog prava, osobito što se tiče naplate potraživanja povezanih sa spornom dodatnom pristojbom, iako nemaju nikakvu provedbenu ovlast, nije sama po sebi odlučujuća jer je važno to je li država odredila ta tijela radi upravljanja državnim sredstvima (vidjeti u tom smislu presude od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 20. i od 20. rujna 2019., FVE Holýšov I i dr./Komisija, T‑217/17, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2019:633, t. 126.). Osim toga, argument koji se temelji na tome da je jedan od operatera prijenosnog sustava, TransnetBW, bio u većinskom vlasništvu države, iako je osnovan, nije relevantan u tom pogledu.

141

Kao četvrto, točno je da prema sudskoj praksi nadzor nad pravilnom provedbom sustava koji provode javna tijela nije dovoljan dokaz o postojanju nadzora nad operaterima ili predmetnim sredstvima (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija, C‑405/16 P, EU:C:2019:268, t. 77.).

142

Međutim, u presudi od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija (C‑405/16 P, EU:C:2019:268, t. 82.) Sud ne dovodi u pitanje svoju sudsku praksu prema kojoj se sredstva koja se financiraju putem obveznih troškova koje nameće zakonodavstvo države članice, kojima se upravlja i raspoređuje u skladu s tim zakonodavstvom, mogu smatrati državnim sredstvima u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a čak i ako njima upravljaju subjekti različiti od javnih tijela (presuda od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 25.), nego u tom drugom slučaju ističe nepostojanje dvaju bitnih elemenata, tj. postojanja načela cjelokupnog pokrića obveze kupnje od strane dotične države članice i činjenice da su dotični iznosi povjereni Caisse des dépôts et consignations, tj. pravnoj osobi javnog prava koja je djelovala pod ovlašću države (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija, C‑405/16 P, EU:C:2019:268, t. 83. do 85.). Taj argument stoga nije uvjerljiv kada je dokazano, kao što to ističe Komisija, da se državni nadzor odnosi na cjelokupan mehanizam ubiranja sporne dodatne pristojbe i dodjeljivanja prihoda od dodatne pristojbe, uključujući potpuno pokriće dodatnih troškova nastalih zbog te dodatne pristojbe, na temelju prethodnih razmatranja (vidjeti točku 135. gore).

143

Kao peto, argument prema kojem država ne jamči pokriće eventualnih gubitaka prihoda, s obzirom na to da se dodatni troškovi mogu ne prenijeti, a operateri zatvorenih distribucijskih sustava dužni su odobriti sporno oslobođenje bez povrata, odbijen je u okviru kvalifikacije sporne dodatne pristojbe kao parafiskalnog nameta (vidjeti točku 130. gore).

144

Kao šesto, što se tiče argumenta da isključiva namjena predmetnih sredstava isključuje bilo kakvu ovlast raspolaganja države nad sredstvima koja proizlaze iz sporne dodatne pristojbe, točno je da je, iako je u određenim situacijama sud Unije (vidjeti u tom smislu presude od 17. srpnja 2008., Essent Netwerk Noord i dr., C‑206/06, EU:C:2008:413, t. 69.; od 15. svibnja 2019., Achema i dr., C‑706/17, EU:C:2019:407, t. 66. i od 11. prosinca 2014., Austrija/Komisija, T‑251/11, EU:T:2014:1060, t. 70.) smatrao da je isključiva namjena sredstava određena zakonom pokazatelj činjenice da su javna sredstva ili upravitelji tih sredstava bili pod javnim nadzorom, a time i pokazatelj upotrebe državnih sredstava, Sud u drugim okolnostima čak i u slučaju postojanja isključive namjene sredstava odbio postojanje dominantnog utjecaja javnih tijela i stoga postojanje upotrebe državnih sredstava, u nedostatku ovlasti raspolaganja nad sredstvima, tj. mogućnosti drukčije namjene tih sredstava od strane javnih tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija, C‑405/16 P, EU:C:2019:268, t. 76.).

145

Međutim, valja uzeti u obzir da je Sud u presudi od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija (C‑405/16 P, EU:C:2019:268), za razliku od prethodne sudske prakse, taj element ispitao radi ocjene postojanja državnog nadzora nad sredstvima, u situaciji u kojoj je isključio obveznu narav troška, pri čemu je pojasnio da se isključivom namjenom sredstava nastojalo dokazati, u nedostatku ikakvog drugog elementa u suprotnom smislu, da država ne može raspolagati tim sredstvima, tj. odlučiti o drukčijoj namjeni od one predviđene dotičnim zakonskim odredbama. Stoga, umjesto da se vrati na prethodnu sudsku praksu, koja je, štoviše, potvrđena nedugo nakon toga presudom od 15. svibnja 2019., Achema i dr. (C‑706/17, EU:C:2019:407, t. 66.), Sud se namjerno ograničio na navođenje da, u nedostatku drugih elemenata, taj element sam po sebi nije bio odlučujući za dokazivanje postojanja takvog nadzora.

146

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da sporna dodatna pristojba, u skladu s relevantnom sudskom praksom, čini parafiskalni namet ili obvezni trošak čiji je iznos odredilo javno tijelo (za 2012.) ili prema metodi koju je odredilo to tijelo (za 2013.), kojim se nastoje postići ciljevi od javnog interesa, da je nametnuta mrežnim operaterima prema objektivnim kriterijima i da su je potonji ubirali prema pravilima koja su odredila nacionalna tijela.

147

Iz toga slijedi da sporno oslobođenje čini mjeru dodijeljenu putem državnih sredstava.

148

U tim okolnostima valja odbiti drugi dio drugog tužbenog razloga.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje: