1

Tužitelj, Peeter Palo, bio je član privremenog osoblja u Agenciji Europske unije za suradnju tijela za izvršavanje zakonodavstva (Europol) od 1. prosinca 2010. do 31. kolovoza 2017.

2

Tužitelj je 19. lipnja 2017. zatražio da mu se dodijeli otpremnina na temelju članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije, u njegovoj verziji koja proizlazi iz Uredbe (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o izmjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (SL 2013., L 287, str. 15., u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju). U tu je svrhu podnio obrazac naslovljen „Osobna izjava – Odstupanje na temelju članka 12. stavka 2. Priloga VIII. [Pravilniku o osoblju]”, u kojem je, s jedne strane, izjavio da je nakon stupanja na dužnost u Europolu uplaćivao doprinose radi ostvarivanja ili zadržavanja svojih mirovinskih prava u privatno mirovinsko osiguranje i u kojem je, s druge strane, tražio da mu se izravno na bankovni račun uplati aktuarska protuvrijednost mirovinskih prava stečenih u mirovinskom sustavu institucija Europske unije (u daljnjem tekstu: MSIEU). Tužitelj je navedenom obrascu priložio potvrdu koju je izdalo predmetno privatno osiguravajuće društvo o njegovim uplatama u iznosu od 14200 eura u razdoblju od 1. studenoga 2010. do 31. kolovoza 2017. Tužitelj je 19. rujna 2017. obavijestio Ured za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) Europske komisije da je 1. prosinca 2014. sklopio drugi ugovor o osiguranju s navedenim društvom u okviru kojeg bi se trebali uplatiti doprinosi u iznosu od 87460 eura.

3

Odlukom od 5. listopada 2017. PMO je odbio tužiteljev zahtjev (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). U toj je odluci PMO, među ostalim, naveo da je cilj sustava uspostavljenog člankom 12. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju omogućiti ostvarivanje mirovine kao budućeg redovnog prihoda i izbjeći situacije u kojima bi se osobe našle bez dovoljnih primanja kad dosegnu dobnu granicu za odlazak u mirovinu te bi morale zatražiti socijalnu pomoć država članica. Usto, PMO je naveo da, u tom smislu, uplate doprinosa u nacionalni mirovinski sustav ili u privatno mirovinsko osiguranje u skladu s člankom 12. stavkom 2. tog priloga, „kako bi [se] ostvari[l]o ili zadrža[l]o prava na mirovinu”, trebaju odgovarati iznosu doprinosa za koje se može očekivati da budu uplaćeni u okviru nacionalnog mirovinskog sustava ili koji su doista uplaćeni u MSIEU tijekom istog razdoblja, tako da budući prihodi zajamčeni tim uplatama trebaju biti usklađeni s onima koje jamči prijenos mirovinskih prava stečenih u okviru MSIEU‑a. U tom je pogledu PMO naglasio da iznos uplata u sustav privatnog osiguranja (14200 eura) očito nije bio usklađen s iznosom doprinosa uplaćenih u MSIEU (65334,95 eura), tako da ni u kojem slučaju tužitelju nije mogao omogućiti prihod istovjetan onomu koji je mogao primiti na temelju aktuarske protuvrijednosti svojih mirovinskih prava stečenih u okviru MSIEU‑a. PMO je naposljetku podsjetio na to da tužitelj ipak ispunjava uvjete za prijenos u drugi sustav na temelju članka 12. stavka 1. točke (b) navedenog priloga, što je podrazumijevalo da se mirovinska prava koja je stekao u Uniji tijekom svojeg zaposlenja u Europolu prenesu u nacionalni mirovinski sustav, privatno mirovinsko osiguranje ili mirovinski fond po njegovu izboru, u skladu s uvjetima iz potonje odredbe.

4

Tužitelj je 11. prosinca 2017. podnio žalbu protiv pobijane odluke na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.

5

Odlukom od 10. travnja 2018. Komisijino tijelo ovlašteno za sklapanje ugovora o radu (u daljnjem tekstu: TOSUR) odbilo je tu žalbu. U toj je odluci TOSUR u biti potvrdio pobijanu odluku, u najvećem dijelu navodeći obrazloženje istovjetno onomu koje je dao PMO. TOSUR je osim toga smatrao da se drugi ugovor o osiguranju koji je tužitelj sklopio 1. prosinca 2014. ne može uzeti u obzir u svrhu primjene članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku jer taj ugovor nije sklopljen „od trenutka stupanja u službu” u Europolu. TOSUR je naposljetku odbio tužiteljeve tvrdnje koje su se temeljile na načelu jednakog postupanja, načelu dobre uprave i načelu zaštite legitimnih očekivanja.

6

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 13. srpnja 2018. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

7

Komisijin odgovor na tužbu podnesen je tajništvu Općeg suda 2. listopada 2018.

8

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

9

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

10

Najprije valja istaknuti da tužitelj zahtijeva poništenje pobijane odluke i odluke o odbijanju žalbe. U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, zahtjevi za poništenje formalno usmjereni protiv odluke o odbijanju žalbe, u slučaju kada ta odluka nema autonoman sadržaj, dovode do toga da Opći sud odlučuje o aktu protiv kojeg je žalba podnesena (presuda od 17. siječnja 1989., Vainker/Parlament, 293/87, EU:C:1989:8, t. 8.). Budući da odluka o odbijanju žalbe u ovom slučaju nema autonoman sadržaj, valja smatrati da je tužba usmjerena protiv pobijane odluke.

11

U prilog svojem zahtjevu za poništenje pobijane odluke tužitelj ističe četiri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi načela jednakog postupanja i nediskriminacije. Treći tužbeni razlog odnosi se na povredu načela zaštite legitimnih očekivanja. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja.

12

Tužitelj ističe da je bilo osnovano pozvati se na članak 12. stavak 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, s obzirom na to da je ispunjavao sve uvjete za primjenu koji su ondje navedeni. Iz toga slijedi da je pobijanom odlukom povrijeđena ta odredba time što mu je odbijena zatražena otpremnina.

13

Tužitelj osobito osporava „kriterij usklađenosti” na koji se poziva Komisija, u skladu s kojim pokriće predviđeno prethodnim mirovinskim sustavom mora biti barem usporedivo s onim koje se nudi u okviru MSIEU‑a. Taj se kriterij u članku 12. stavku 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju nigdje ne navodi, što je potvrdio izvršni direktor Europola u dopisu od 26. veljače 2018. upućenom, među ostalim, glavnom direktoru Komisijine Glavne uprave za ljudske resurse i sigurnost. Osim toga, navedeni kriterij Komisija nije ni na koji način pojasnila ili brojčano odredila, što onemogućuje njegovo poštovanje.

14

Usto, tužitelj ističe da, čak i ako se prizna da se „kriterij usklađenosti” može izvesti iz članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju te da teleološko tumačenje te odredbe zahtijeva da su doprinosi uplaćeni u privatno mirovinsko osiguranje „usklađeni” s onima uplaćenima u „MSIEU”„kako bi ostvario ili zadržao prava na mirovinu” – što ovdje nije slučaj – u pobijanoj se odluci povredom zahtjevâ pravne sigurnosti ne navodi što bi trebala biti ta razina usklađenosti. U tom pogledu, „usklađenost” ne znači „istovjetnost”. Posljedično, valja smatrati da su doprinosi koje je tužitelj uplatio u privatno osiguranje usklađeni.

15

Prema tužiteljevu mišljenju, taj se zaključak tim više nameće što je on 2014. godine sklopio drugi ugovor o osiguranju s istim privatnim osiguravajućim društvom u okviru kojeg je iznos doprinosa bio 87460 eura. U tom pogledu tužitelj prigovara Komisiji to što u svrhu primjene članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju nije uzela u obzir taj drugi ugovor, zbog toga što nije sklopljen „od trenutka stupanja u službu”. Međutim, tužitelj pobija to tumačenje i ističe da izraz „od trenutka stupanja u službu” ne znači nužno da do uplate mora doći „od samog trenutka stupanja u službu”, nego da do uplate može doći i nakon tog stupanja u službu. Tužitelj smatra da je njegovu dvostruku uplatu doprinosa u isto privatno osiguranje navedenog društva u ukupnom iznosu doprinosa od 101660 eura Komisija trebala u cijelosti uzeti u obzir, tako da je te doprinose trebalo smatrati „barem usporedivima” s onima u okviru MSIEU‑a.

16

Komisija odbija tužiteljeve argumente i traži odbijanje prvog tužbenog razloga.

17

Najprije valja podsjetiti na to da članak 11. stavak 1. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju glasi kako slijedi:

„Dužnosnik koji napusti službu Unije kako bi:

ima pravo na to da mu se aktuarska protuvrijednost njegovih prava na starosnu mirovinu koje je stekao u Uniji, ažurirana na stvarni datum prijenosa[,] prenese u mirovinski fond predmetne uprave ili organizacije ili u mirovinski fond u okviru kojeg stječe prava na starosnu mirovinu […] u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe.”

18

Članak 12. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju određuje sljedeće:

„1.   Dužnosnik koji nije navršio dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu i čiji radni odnos prestaje, ali ne zbog smrti ili invalidnosti, te koji nema pravo na to da mu se starosna mirovina isplati odmah ili s odgodom, pri odlasku iz službe ima pravo na sljedeće:

2.   Odstupajući od stavka 1. točke (b), dužnosnik koji nije navršio dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu i koji je, kako bi ostvario ili zadržao prava na mirovinu, od trenutka stupanja u službu uplaćivao doprinose u nacionalni mirovinski sustav, privatno mirovinsko osiguranje ili mirovinski fond po vlastitom izboru koji ispunjavaju zahtjeve utvrđene stavkom 1. i kojemu prestaje radni odnos, ali ne zbog smrti ili invalidnosti, s tim da nije stekao pravo na to da mu se starosna mirovina isplati odmah ili s odgodom, pri odlasku iz službe ima pravo na otpremninu u visini aktuarske vrijednosti mirovinskih prava stečenih tijekom radnog odnosa u institucijama. U tim se slučajevima od otpremnine odbijaju iznosi uplaćeni radi ostvarivanja ili zadržavanja mirovinskih prava dužnosnika u okviru njegovog nacionalnog mirovinskog sustava na temelju članaka 42. ili 112. Uvjeta o zaposlenju ostalih službenika.

[…]”

19

Valja navesti da su odredbe članaka 11. i 12. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju znatno izmijenjene reformom Pravilnika o osoblju 2004. godine. Naime, donošenjem Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 723/2004 od 22. ožujka 2004. o izmjeni Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja koji se primjenjuju na ostale službenike Zajednice (SL 2004., L 124, str. 1.) zakonodavac Unije osobito je htio, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 32. te uredbe, „izmijeniti pravila koja se odnose na otpremninu kako bi se uzelo u obzir zakonodavstvo [Unije] u području prenosivosti mirovinskih prava [i u] tu svrhu […] ispravile neke nedosljednosti i […] uvelo više fleksibilnosti” [neslužbeni prijevod].

20

Članci 11. i 12. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju postali su izraz te volje zakonodavca Unije. On je tako ograničio slučajeve u kojima službenici koji nemaju pravo na starosnu mirovinu u okviru MSIEU‑a, odnosno oni koji nisu proveli barem deset godina u službi, mogu dobiti otpremninu te je proširio mogućnost prenošenja mirovinskih prava u drugi mirovinski sustav. Naime, iz tih odredbi proizlazi da je prenosivost mirovinskih prava uvedena kao pravilo i otpremnina je postala odstupajući i izniman mehanizam na koji se primjenjuju strogi uvjeti.

21

Cilj tog sustava kojim se promiče prenosivost mirovinskih prava – propisanog člancima 11. i 12. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju – jest poticati uspostavu starosne mirovine, odnosno redovnog prihoda ili mjesečnog dohotka koji se prima kasnije tijekom mirovine. Tako se izbjegavaju situacije u kojima bi se bivši službenici našli bez dovoljnih prihoda nakon dosezanja dobne granice za odlazak u mirovinu te u kojima bi bili prisiljeni zatražiti socijalnu pomoć od država članica i to unatoč činjenici da su stekli mirovinska prava tijekom svojeg osiguranja u predmetnom mirovinskom sustavu.

22

Osim toga, sustav prijenosa mirovinskih prava kakav je predviđen prethodno navedenim odredbama nastoji olakšati prelazak između nacionalnih poslova, bilo javnih ili privatnih, i službe Unije omogućavanjem usklađenog djelovanja između MSIEU‑a i nacionalnih ili privatnih sustava (vidjeti u tom smislu presudu od 13. listopada 2015., Komisija/Verile i Gjergji, T‑104/14 P, EU:T:2015:776, t. 77. i navedenu sudsku praksu). Jednako tako, kako bi se zadržala privlačnost institucija Unije kao budućih poslodavaca, članak 12. stavak 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju službeniku nudi mogućnost da – odstupanjem od članka 12. stavka 1. točke (b) tog priloga i uz pojedine stroge uvjete – ostvari ili nastavi ostvarivati prava u okviru sadašnjeg ili prethodnog nacionalnog mirovinskog sustava ili privatnog osiguranja, odnosno da postane ili ostane član tog sustava i počne ili nastavi uplaćivati doprinose a da mu se pritom omogući da – prilikom prestanka svoje funkcije – primi otpremninu u gotovini, u visini aktuarske vrijednosti svojih mirovinskih prava stečenih u okviru MSIEU‑a.

23

U tom pogledu valja podsjetiti na to da otpremnina iz članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju nije naknada za prestanak radnog odnosa na koju dotični službenik ima pravo po službenoj dužnosti u trenutku raskida ili isteka svojeg ugovora, nego novčana mjera propisana u okviru odredbi Pravilnika o osoblju u području socijalnog osiguranja (presuda od 2. ožujka 2016., FX/Komisija, F‑59/15, EU:F:2016:27, t. 32.). Budući da ta odredba proizlazi iz odredbi prava Unije kojima su propisana prava na financijska davanja, treba je usko tumačiti (vidjeti presudu od 22. svibnja 2012., AU/Komisija, F‑109/10, EU:F:2012:66, t. 24. i navedenu sudsku praksu). Štoviše, kao što to proizlazi iz samog teksta navedene odredbe, u skladu s kojim se potonja primjenjuje „odstupajući od” članka 12. stavka 1. točke (b) tog priloga, tu odredbu treba usko tumačiti.

24

Iz teksta članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju proizlazi da službenik treba uplaćivati doprinose u nacionalni mirovinski sustav ili privatno mirovinsko osiguranje, po vlastitom izboru, „kako bi ostvario ili zadržao prava na mirovinu”. Ta odredba stoga zahtijeva, kako bi se izbjegle situacije u kojima bi se službenik nakon dosezanja dobne granice za odlazak u mirovinu našao bez dostatnih prihoda i bio primoran zatražiti socijalnu pomoć od država članica – unatoč tomu što je u okviru MSIEU‑a stekao prava koja se mogu prenijeti u drugi sustav – da te uplate službeniku jamče starosnu mirovinu, odnosno mjesečni dohodak koji će primati po dosezanju dobne granice za odlazak u mirovinu.

25

Iz toga slijedi da usko tumačenje članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju zahtijeva da uplate doprinosa u nacionalni mirovinski sustav ili privatno osiguranje, po službenikovu izboru, potonjem mogu osigurati, kao takve, dostatna mirovinska prava po dosezanju dobne granice za odlazak u mirovinu. Naime, da te uplate nisu takve prirode da dotičnom službeniku jamče dovoljan prihod nakon što navrši dob za umirovljenje i da potonji do te dobi potroši otpremninu koju je prethodno primio na temelju te odredbe, vjerojatno bi bio primoran zatražiti socijalnu pomoć od država članica, što bi bilo protivno navedenoj odredbi, koja zahtijeva da navedene uplate mora izvršiti „kako bi ostvario ili zadržao prava na mirovinu”.

26

Međutim, ako se dotični službenik odluči za prijenos svojih mirovinskih prava stečenih u okviru MSIEU‑a u drugi nacionalni ili privatni sustav osiguranja po vlastitom izboru, on će, primjenom članka 12. stavka 1. točke (b) Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, ostvariti dostatna mirovinska prava nakon što dosegne dobnu granicu za odlazak u mirovinu. Naime, taj će mu prijenos kad navrši tu životnu dob jamčiti mjesečni dohodak kako bi izbjegao traženje socijalne pomoći od država članica.

27

Stoga članak 12. stavak 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju nužno pretpostavlja da uplate izvršene – na temelju te odredbe – u predmetni nacionalni ili privatni mirovinski sustav, kao takve, službeniku daju dostatno pokriće kad dosegne dobnu granicu za odlazak u mirovinu, čime mu se osigurava starosna mirovina koja isključuje svaku potrebu za traženje socijalne pomoći država članica.

28

Kako bi se utvrdilo jesu li te uplate, na temelju članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, takve da jamče starosnu mirovinu koja isključuje svako traženje socijalne pomoći od država članica, valja provesti ocjenu od slučaja do slučaja. Ta ocjena podrazumijeva da se uzmu u obzir relevantni činjenični elementi pojedinog slučaja kao što su, među ostalim, priroda predmetnog mirovinskog osiguranja, iznos uplata koje je na toj osnovi izvršio dotični službenik nakon svojeg stupanja u službu ili prihod koji se može razumno predvidjeti i ostvariti tim uplatama te primiti nakon dosezanja dobne granice za odlazak u mirovinu.

29

U ovom slučaju iz spisa (prilog A.2 tužbi) proizlazi da su uplate koje je tužitelj izvršio predmetnom privatnom osiguravajućem društvu – od trenutka stupanja u službu u Europolu – na datum 31. kolovoza 2017., odnosno na datum na koji je on prestao obnašati svoje funkcije, iznosile ukupno14200 eura. Usto, valja istaknuti da je – kao što je to tužitelj naveo na raspravi a da pritom taj navod nije potkrijepio nijednim dokazom – taj iznos na datum održavanja ove rasprave činio glavnicu u visini od 22000 eura, kojoj bi se postupno trebale dodati kamate koje nastaju na osnovi te glavnice, barem do trenutka kad tužitelj dosegne dobnu granicu za primanje mjesečnog dohotka na temelju članka 12. stavka 1. točke (b) Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, odnosno najmanje idućih deset godina.

30

Međutim, s obzirom na elemente iz spisa i osobito one navedene u točki 28. ove presude, valja utvrditi da uplate koje je tužitelj izvršio predmetnom privatnom osiguravajućem društvu od trenutka stupanja u službu očito ne mogu osigurati dostatnu starosnu mirovinu koja isključuje svako traženje socijalne pomoći od države članice. Naime, ukupan iznos od 14200 eura koji je tužitelj uplatio u okviru prvog ugovora sklopljenog s navedenim društvom zasigurno mu ne može osigurati takvu starosnu mirovinu. U svakom slučaju, tužitelj nije dokazao da mu navedene uplate jamče navedenu starosnu mirovinu.

31

Osim toga, kad je riječ o tužiteljevu argumentu u skladu s kojim je Komisija trebala uzeti u obzir drugi ugovor sklopljen 2014. godine s osiguravajućim društvom u svrhu primjene članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, treba navesti da ta odredba izričito zahtijeva da uplate o kojima je riječ službenik treba izvršavati „od trenutka stupanja u službu”. Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi da je tužitelj stupio u službu u Europolu 1. prosinca 2010. te da je doprinose u okviru tog drugog ugovora počeo uplaćivati od prosinca 2014., odnosno gotovo četiri godine nakon tog stupanja u službu od ukupno šest godina i devet mjeseci koje je proveo radeći u Europolu. Posljedično, za te se uplate ni u kojem smislu ne može smatrati da su se izvršavale „od trenutka stupanja u službu”.

32

Stoga iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da pobijanom odlukom nije povrijeđen članak 12. stavak 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju time što je tužitelju odbijena isplata tražene otpremnine. Prema tome, prvi tužbeni razlog treba odbiti.

33

Tužitelj tvrdi da je pobijanom odlukom povrijeđeno načelo jednakog postupanja i nediskriminacije. U tom se pogledu poziva na ustaljenu sudsku praksu Unije kao i na članak 1.d Pravilnika o osoblju, koji sadržava, s jedne strane, materijalnopravnu odredbu koja je izraz općeg načela prava iz Povelje Europske unije o temeljnim pravima i, s druge strane, postupovno jamstvo koje predviđa da obveza podnošenja dokaza ne vrijedi za osobu koja je podnijela prima facie dokaz.

34

Konkretno, oslanjajući se na niz dokumenata (prilog A.8 tužbi), tužitelj ističe da je nekoliko Europolovih bivših službenika dobilo otpremninu na temelju članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku nakon prestanka svojeg ugovora s Europolom, iako su u privatno mirovinsko osiguranje uplatili samo ograničene doprinose. Tužitelj tako navodi da zna za konkretne slučajeve u kojima se tim bivšim službenicima isplatila navedena otpremnina – iako su se oni nalazili u situaciji koja je usporediva s njegovom – odnosno za slučajeve u kojima se može smatrati da uplate doprinosa u takav sustav, prema Komisijinu tumačenju u pobijanoj odluci, nisu bile „usklađene” s pravima kumuliranima u MIEU‑u.

35

Komisija odbija tužiteljeve argumente i traži odbijanje drugog tužbenog razloga.

36

U tom pogledu kao prvo valja istaknuti da se članak 1.d Pravilnika o osoblju u ovom slučaju ne primjenjuje. Naime, ta odredba zabranjuje svaku diskriminaciju, kao što je diskriminacija na osnovi spola, rase, boje kože, etničkog ili socijalnog podrijetla, genetskih obilježja, jezika, vjere ili uvjerenja, političkog ili drugog nazora, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije. Međutim, to u ovoj situaciji očito nije slučaj, s obzirom na to da se tužitelj ne poziva na takve diskriminacije, nego na slučajeve u kojima je nekoliko Europolovih bivših službenika dobilo otpremninu, iako su se nalazili u situaciji koja je usporediva s njegovom.

37

Kao drugo, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, načelo jednakog postupanja i nediskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako takvo postupanje nije objektivno opravdano (presude od 9. listopada 2008., Chetcuti/Komisija, C‑16/07 P, EU:C:2008:549, t. 40. i od 9. veljače 1994., Lacruz Bassols/Sud Europske unije, T‑109/92, EU:T:1994:16, t. 87).

38

Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se načelo jednakog postupanja mora pomiriti s poštovanjem načela zakonitosti, u skladu s kojim se nitko ne može u svoju korist pozvati na nezakonitost počinjenu u korist trećega (vidjeti presudu od 4. srpnja 1985., Williams/Revizorski sud, 134/84, EU:C:1985:297, t. 14. i navedenu sudsku praksu). Naime, moguća nezakonitost počinjena prema drugom službeniku koji ne sudjeluje u ovom postupku ne može navesti sud Unije da utvrdi postojanje diskriminacije i, u skladu s time, nezakonitost u pogledu tužitelja. Taj bi pristup bio jednak određivanju načela „jednakog postupanja u nezakonitosti” (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2006., Peróxidos Orgánicos/Komisija, T‑120/04, EU:T:2006:350, t. 77.).

39

Iz toga slijedi da tužitelj ne može tvrditi da se dodjela otpremnine u njegovu korist mora odvijati pod istim uvjetima poput onih pod kojima je otpremnina dodijeljena drugim službenicima u situaciji koja je usporediva s njegovom, ako ti uvjeti nisu u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika o osoblju, odnosno u ovom slučaju onima iz članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, kao što to proizlazi iz razmatranja u okviru prvog tužbenog razloga.

40

Stoga treba odbiti drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja i nediskriminacije u odnosu na druge službenike.

41

Tužitelj tvrdi da se pobijanom odlukom krši načelo zaštite legitimnih očekivanja. Smatra da su ga ovlašteni izvori u nekoliko navrata legitimno uvjerili u to da se, kad bude odlazio iz Europola, može pozvati na članak 12. stavak 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.

42

Tužitelj osobito ističe da je, u skladu sa sudskom praksom, primio precizna jamstva u obliku preciznih, bezuvjetnih i usklađenih informacija iz ovlaštenih i pouzdanih izvora da će uplatom minimalnog doprinosa od 50 eura mjesečno ostvariti privatnu mirovinu te da će u trenutku u kojem prestane obnašati svoju funkciju primiti otpremninu. U tom pogledu, tužitelj navodi Europolovu internu komunikaciju od 16. srpnja 2014. (prilog A.7 tužbi), u skladu s kojom je ta agencija svoje službenike obavijestila o činjenici da je uplata doprinosa u fond za osiguranje privatnog osiguravajućeg društva u visini od 50 eura mjesečno dovoljna za primanje otpremnine. Iste su informacije dane tijekom prezentacije Powerpoint (prilog A.9 tužbi) koju je navedeno društvo održalo 30. kolovoza 2010. Europolovu osoblju u njegovim prostorijama. Iz druge korespondencije koja se 2010. odvijala između Europola i potonjeg društva također proizlazi da su Europolovi službenici osnovali svoj privatni mirovinski fond kako bi primili otpremninu nakon prestanka svojeg ugovora (prilog A.10 tužbi) te da je uplata iznosa u visini od 600 eura godišnje ili 50 eura mjesečno dovoljna za dobivanje te otpremnine (prilog A.11 tužbi).

43

Osim toga, tužitelj se poziva na dopis izvršnog direktora Europola od 26. veljače 2018. (prilog A.6 tužbi). U tom je dopisu potonji naveo da se primjena članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju promijenila od rujna 2017., smatrajući da se legitimna očekivanja osoblja moraju poštovati u granicama mogućeg te da se uvjeti te primjene ne bi smjeli retroaktivno mijenjati.

44

Komisija odbija tužiteljeve argumente i traži odbijanje trećeg tužbenog razloga.

45

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, načelo zaštite legitimnih očekivanja, koje je dio temeljnih načela prava Europske unije (vidjeti presudu od 5. svibnja 1981., Dürbeck, 112/80, EU:C:1981:94, t. 48. i navedenu sudsku praksu), podrazumijeva da svaki dužnosnik ili službenik ima pravo pozvati se na to načelo kad se nađe u situaciji iz koje proizlazi da mu je administracija Unije davanjem preciznih jamstava stvorila legitimna očekivanja (vidjeti presudu od 16. prosinca 2010., Kahla Thüringen Porzellan/Komisija, C‑537/08 P, EU:C:2010:769, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

46

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pravo pozivanja na zaštitu legitimnih očekivanja pretpostavlja ispunjenje triju uvjeta. Kao prvo, administracija Unije mora zainteresiranoj osobi pružiti precizna, bezuvjetna i usklađena jamstva koja dolaze od ovlaštenih i pouzdanih izvora. Kao drugo, ta jamstva moraju biti takva da kod osobe kojoj su upućena stvore legitimna očekivanja. Kao treće, dana jamstva moraju biti u skladu s primjenjivim propisima (vidjeti presudu od 27. siječnja 2016., Montagut Viladot/Komisija, T‑696/14 P, EU:T:2016:30, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

47

U ovom slučaju, kao prvo, kad je riječ o Europolovoj internoj komunikaciji od 16. srpnja 2014. koja se nalazi u prilogu A.7 tužbi, valja istaknuti da nije sporno da je ta komunikacija – koju je potpisao službenik Europola zaposlen u službi „G 14 Public Relations & Events” („G 14 odnosi s javnošću i događanja”) – poslana elektroničkom poštom u ime Europola svim članovima privremenog i ugovornog osoblja zaposlenima u Europolu, među kojima je navedenog datuma bio i tužitelj.

48

Međutim, valja utvrditi da Europolova interna komunikacija od 16. srpnja 2014. kod tužitelja nije mogla stvoriti osnovana očekivanja koja mu mogu omogućiti pozivanje na zaštitu legitimnih očekivanja. Naime, čini se da je ta komunikacija teško mogla dati precizna, bezuvjetna i još manje usklađena jamstva. Također, čini se da navedena komunikacija ne dolazi iz posve pouzdanog izvora. Čini se da je poslana na prijedlog predmetnog privatnog osiguravajućeg društva, kao što to proizlazi iz nekoliko njezinih odlomaka, poput onoga u kojem podebljanim slovima piše „[predmetno privatno osiguravajuće društvo] obavijestilo nas je da”, niže navedenog odlomka u kojem se navodi izraz „također bismo vam htjeli skrenuti pozornost na činjenicu da me – kako bih tu poruku prenio svim postojećim ili potencijalnim klijentima – [predmetno privatno osiguravajuće društvo] obavijestilo o tome da” te naposljetku onoga na samom kraju komunikacije, u kojem se predlaže izravno stupanje u kontakt s predmetnim privatnim osiguravajućim društvom, čija je adresa elektroničke pošte bila navedena za sva pitanja u vezi s tom komunikacijom. Štoviše, tužitelj je morao znati da minimalna mjesečna uplata od 50 eura ne može stvoriti uvjete za ostvarivanje primjerenih mirovinskih prava, kao što to pokazuje činjenica da je smatrao nužnim da se prvotne uplate nadopune drugim ugovorom, sklopljenim 2014. Prema tome, ta očekivanja da će moći ostvariti otpremninu nisu mu se mogla činiti „utemeljena”.

49

Osim toga, također valja istaknuti da navodna jamstva sadržana u Europolovoj internoj komunikaciji od 16. srpnja 2014. nisu u skladu s propisima koji se primjenjuju na dotičnog službenika. Naime, iz razmatranja navedenih u okviru prvog tužbenog razloga proizlazi da eventualna jamstva koja je tužitelj primio kad je riječ o isplati otpremnine u svakom slučaju nisu bila u skladu s tekstom i duhom članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju. U tom pogledu valja naglasiti da tužitelj ne može osnovano tvrditi da je došao do rezultata različitog od onoga koji proizlazi iz primjene navedene odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2018., Winkler/Komisija, T‑369/17, neobjavljenu, EU:T:2018:334, t. 71.).

50

Kao drugo, kad je riječ o prezentaciji Powerpoint predmetnog privatnog osiguravajućeg društva od 30. kolovoza 2010., valja utvrditi da, iako se održala pred Europolovim osobljem u njegovim prostorijama, ta prezentacija ne dolazi od ovlaštenog i pouzdanog izvora. Naime, da bi se tužitelj mogao pozvati na zaštitu legitimnih očekivanja, navodna jamstva dotičnoj osobi trebala je pružiti barem administracija Unije. Međutim, s navedenom prezentacijom to nije bio slučaj, tako da ona nije mogla kod tužitelja stvoriti utemeljena očekivanja u smislu prethodno navedene sudske prakse.

51

Kao treće, kad je riječ o drugoj korespondenciji, koja se odvijala od travnja do srpnja 2010. između Europola i predmetnog privatnog osiguravajućeg društva – koja se nalazi u prilozima A.10 i A.11 tužbi – valja utvrditi da ona nije upućena tužitelju, tako da kod njega nije mogla stvoriti legitimna očekivanja. Naime, tužitelj nije bio adresat navedene korespondencije, koja se sastojala od poruka poslanih elektroničkom poštom između članova Europolova osoblja nadležnog za mirovinska prava i odgovornih osoba u predmetnom privatnom osiguravajućem društvu. U svakom slučaju, valja utvrditi da tužitelj nije podnio dokaz da je znao za korespondenciju o kojoj je riječ, odnosno da je za nju znao barem prije donošenja pobijane odluke.

52

Kao četvrto, kad je riječ o dopisu od 26. veljače 2018. izvršnog direktora Europola iz priloga A.6 tužbi, on ni u kojem pogledu kod tužitelja nije mogao stvoriti utemeljena očekivanja da će dobiti zatraženu otpremninu. Naime, navedeni je dopis poslan nakon donošenja pobijane odluke i u ovom slučaju ne dolazi iz ovlaštenog i pouzdanog izvora, nego od tužiteljeva nadređenog, koji se izravno obraća nadležnim osobama u okviru Komisije koje su odgovorne za primjenu članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, odnosno ponajprije direktoru PMO‑a i izvršnom direktoru GU‑a za ljudske resurse i sigurnost.

53

Iz toga slijedi da treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, treba odbiti.

54

Tužitelj ističe da je pobijanom odlukom povrijeđeno načelo dobre uprave i dužnost brižnog postupanja.

55

Kao prvo, tužitelj tvrdi da bi pobijana odluka bila drukčija da je pravilno saslušan. Naime, među ostalim, mogao bi objasniti da su mu dana jamstva da je uplata doprinosa u iznosu od 50 eura mjesečno u privatno mirovinsko osiguranje dovoljna za dobivanje otpremnine.

56

Kao drugo, tužitelj prigovara PMO‑u da Europolovim bivšim službenicima, među kojima je i on, nije proslijedio tekst komunikacije koja se odnosi na primjenu članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju i koja je u studenome 2017. upućena Europolovim službenicima. Osim toga, odbijanje davanja razloga zbog kojeg to nije učinjeno dodatan je dokaz povrede načela dobre uprave i brižnog postupanja.

57

Kao treće, povreda dužnosti brižnog postupanja dokazana je činjenicom da PMO u pobijanoj odluci uopće nije utvrdio tužiteljeva zajamčena mirovinska prava ili bilo koji drugi prihod koji bi on primao nakon dosezanja dobne granice za umirovljenje. Nadalje, ta povreda proizlazi iz Komisijine odluke kojom je drugom Europolovu bivšem službeniku 30. travnja 2018. odbijena isplata otpremnine, a koja sadržava gotovo jednak tekst kao ona koja se odnosi na tužitelja, s tom razlikom što je u njoj Komisija jasno priznala da će taj službenik primati nacionalnu mirovinu.

58

Kao četvrto, tužitelj prigovara PMO‑u da ga je o odbijanju isplate otpremnine na temelju uvjeta koje je pritom ispunio obavijestio tek 5. listopada 2017., odnosno nakon što je njegov ugovor već prestao. Međutim, tog datuma on više nije mogao retroaktivno riješiti svoju osobnu situaciju, čak i da je odlučio pridržavati se novih PMO‑ovih zahtjeva.

59

Komisija odbija tužiteljeve argumente i traži odbijanje četvrtog tužbenog razloga.

60

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu sa sudskom praksom, dužnost brižnog postupanja odražava ravnotežu između uzajamnih prava i obveza u odnosima između tijela javne vlasti i javnih službenika. Ta ravnoteža, među ostalim, znači da tijelo prilikom odlučivanja o dužnosnikovu položaju uzima u obzir sve elemente koji mogu utjecati na njegovu odluku i da pritom ne uzima u obzir samo interes službe, nego i interes dotičnog dužnosnika. Potonja je obveza upravi propisana također načelom dobre uprave iz članka 41. Povelje o temeljnim pravima (vidjeti presudu od 13. prosinca 2018., UP/Komisija, T‑706/17, neobjavljenu, EU:T:2018:924, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

61

Međutim, zaštita dužnosnikovih prava i obveza uvijek podliježe poštovanju pravila koja su na snazi (vidjeti presudu od 5. prosinca 2006., Angelidis/Parlament, T‑416/03, EU:T:2006:375, t. 117. i navedenu sudsku praksu).

62

Iz toga slijedi da se tužitelj ne može valjano pozivati na načelo dobre uprave i dužnost brižnog postupanja kako bi osporavao poštovanje odredbi iz članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju. Iz ispitivanja prvog tužbenog razloga proizlazi da je Komisija pravilno temeljila pobijanu odluku na navedenim odredbama.

63

Nadalje, kad je riječ o argumentima koje tužitelj iznosi u okviru četvrtog tužbenog razloga, valja odgovoriti na sljedeći način.

64

Kao prvo, treba utvrditi da se u okviru Komisije u potpunosti i pravilno poštovalo relevantan upravni postupak. Naime, tužitelj je najprije podnio svoj zahtjev za otpremninu na temelju članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku u osoblju. U tom je pogledu tužitelj imao mogućnost iznijeti sve informacije koje je smatrao korisnima. Zatim, u skladu s člankom 90. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, PMO je svoju odluku donio na temelju svih elemenata koje mu je priopćio tužitelj. Potom, na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, tužitelj je podnio žalbu TOSUR‑u u kojoj je mogao objasniti razloge zbog kojih je smatrao da može dobiti navedenu otpremninu te iznijeti sve elemente koje je smatrao korisnima. Napokon, Komisija je svoju odluku donijela uzimajući u obzir sve elemente koji su odlučujući za njezino donošenje, među ostalim, i one koje je tužitelj iznio u okviru ovog postupka. Posljedično, tužitelj ne može prigovarati Komisiji da nije bio pravilno saslušan.

65

Kao drugo, valja utvrditi da je PMO komunikaciju iz studenoga 2017. koja se odnosi na primjenu članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju poslao Europolu kako bi je ta agencija proslijedila dotičnim osobama. Europol je zatim poslao tu komunikaciju svojim zaposlenim službenicima. Treba istaknuti da Komisija nije bila obvezna proslijediti tu komunikaciju bivšim službenicima koji su konačno prestali obnašati svoje funkcije, s obzirom na to da ona ne bi nimalo izmijenila njihovu situaciju. Štoviše, zbog istih razloga Komisija nije bila obvezna tužitelju obrazložiti zašto navedena komunikacija nije upućena Europolovim bivšim službenicima. U svakom slučaju, valja istaknuti da to upravno postupanje nije takvo da dovodi do nezakonitosti pobijane odluke, koja je donesena prije navedene komunikacije i u skladu s odredbama članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, kao što to proizlazi iz ispitivanja prvog tužbenog razloga. Stoga se tužitelj u tom pogledu ne može pozivati na eventualnu povredu načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja.

66

Kao treće, kad je riječ o navodnoj povredi dužnosti brižnog postupanja, valja utvrditi da tužitelj nije dokazao da Komisija nije uzela u obzir sve relevantne elemente koji su odlučujući za donošenje njezine odluke. Jednako tako, tužitelj nije dokazao da Komisija nije vodila računa o njegovim interesima prilikom razmatranja njegova zahtjeva za isplatu otpremnine. U svakom slučaju, treba utvrditi da je Komisija – vodeći računa o zaštiti interesa službe i tužiteljeva interesa – svoju odluku donijela na temelju svih relevantnih elemenata koji su odlučujući za njezino donošenje. Posljedično, tužitelj ne može prigovoriti Komisiji da je povrijedila svoju dužnost brižnog postupanja.

67

Kao četvrto, kad je riječ o tužiteljevu prigovoru u skladu s kojim je obaviješten o odbijanju otpremnine tek nakon što je prestao obnašati funkciju u Europolu, valja istaknuti da Komisija nije mogla drukčije učiniti te da joj se u tom pogledu ne može predbaciti nijedna pogreška. Naime, Komisija je saznala za tužiteljevu osobnu situaciju – odnosno za činjenicu da je nakon svojeg stupanja na dužnost 2010. sklopio ugovor o privatnom mirovinskom osiguranju u okviru kojeg su doprinosi bili ograničeni – tek kad je potonji 19. lipnja 2017. podnio zahtjev za isplatu otpremnine na temelju članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku u osoblju. U tom pogledu valja naglasiti da Komisija nije tužitelju nanijela nikakvu štetu jer se doprinosi uplaćeni u MSIEU mogu prenijeti u tužiteljevo mirovinsko osiguranje na temelju članka 12. stavka 1. točke (b) Priloga VIII. Pravilniku o osoblju. Iz toga slijedi da navedeni prigovor treba odbiti.

68

Posljedično, četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja, treba odbiti i, prema tome, zahtjev za poništenje u cijelosti.

69

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da Komisiji naloži naknadu imovinske i neimovinske štete koja mu je uzrokovana nezakonitostima navedenima u zahtjevu za poništenje ove tužbe. U tom pogledu tužitelj traži, s jedne strane, plaćanje iznosa od 42737 eura na ime naknade imovinske štete i, s druge strane, plaćanje iznosa od 10000 eura, određenog privremeno, ex æquo et bono, na ime naknade neimovinske štete.

70

Konkretno, kad je riječ o imovinskoj šteti, tužitelj ističe da se ona načelno mora nadoknaditi poništenjem pobijane odluke i primjenom članka 12. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju. U slučaju da se ta odredba smatra neprimjenjivom – što tužitelj osporava – navedena šteta sastojala bi se od njegove nemogućnosti da pristupi svojim sredstvima pri predmetnom privatnom osiguravajućem društvu ili MSIEU‑u, odnosno iznosu od 213687 eura, koji odgovara aktuarskoj vrijednosti njegovih mirovinskih prava ostvarenih u potonjem sustavu. Budući da je tužitelj namjeravao taj iznos uložiti u privatni fond dok ne dosegne dobnu granicu za umirovljenje, njegova bi se imovinska šteta sastojala od postotka navedenog iznosa. S obzirom na činjenicu da su tužiteljeva privatna ulaganja u prosjeku ostvarila godišnji prihod od 15 do 25 %, njegov bi godišnji gubitak stoga mogao iznositi oko 20 % od 213687 eura, odnosno 42737 eura.

71

Kad je riječ o neimovinskoj šteti, tužitelj ističe da je ona posljedica opetovanog nepravednog postupanja koje mu je uzrokovalo znatan stres koji se očitovao mnogobrojnim neprospavanim noćima i očajem. Nesigurnost koju je tužitelj osjetio dovela je do osjećaja duboke nepravde, iako su pravila bila jasna, kao i ranije i ponovljeno stajalište Europola, PMO‑a i predmetnog privatnog osiguravajućeg društva. Budući da se nakon prestanka svojeg ugovora s Europolom nije mogao u potpunosti posvetiti traženju novog posla, tužitelj se prvi put našao bez posla, što je pogoršalo njegovu neimovinsku štetu. Naposljetku bi je trebalo privremeno, ex æquo et bono, odrediti u iznosu od 10000 eura.

72

Komisija odbija tužiteljeve argumente i traži odbijanje zahtjeva za naknadu štete.

73

U tom pogledu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom u području javne službe, ako je zahtjev za naknadu štete u uskoj vezi sa zahtjevom za poništenje, odbacivanje potonjeg kao nedopuštenog ili njegovo odbijanje kao neosnovanog također dovodi do odbijanja zahtjeva za naknadu štete (vidjeti presudu od 30. rujna 2003., Martínez Valls/Parlament, T‑214/02, EU:T:2003:254, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

74

U ovom slučaju postoji takva uska veza između zahtjeva za poništenje i zahtjeva za naknadu štete.

75

Budući da je zahtjev za poništenje odbijen, treba odbiti i zahtjev za naknadu štete.

76

Iz svega navedenog proizlazi da tužbu treba u cijelosti odbiti.

77

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova, u skladu s Komisijinim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje: