RJEŠENJE SUDA (deveto vijeće)

11. srpnja 2019.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 53. stavak 2. i članak 94. Poslovnika Suda – Nepostojanje zadovoljavajućih pojašnjenja u pogledu činjeničnog i zakonodavnog okvira glavnog postupka kao i razloga koji opravdavaju nužnost dobivanja odgovora na prethodna pitanja – Očita nedopuštenost”

U predmetu C‑651/18,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, odlukama od 20. srpnja 2018. i 15. siječnja 2019., koje je Sud zaprimio 30. srpnja 2018. i 19. veljače 2019., u postupku

QB,

RA

protiv

Jadranskog osiguranja d.d.,

SUD (deveto vijeće),

u sastavu: K. Jürimäe, predsjednica vijeća, S. Rodin i N. Piçarra (izvjestitelj), suci,

nezavisni odvjetnik: M. Bobek,

tajnik: A. Calot Escobar,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči obrazloženim rješenjem, sukladno članku 53. stavku 2. Poslovnika Suda,

donosi sljedeće

Rješenje

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Druge direktive Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (SL 1984., L 8, str. 17.), kako je izmijenjena Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. (SL 2005., L 149, str. 14.), Treće direktive Vijeća 90/232/EEZ od 14. svibnja 1990. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (SL 1990., L 129, str. 33.) i Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL 2009., L 263, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 114.).

2        Zahtjev je podnesen u okviru spora između osoba QB i RA te osiguravajućeg društva Jadransko osiguranje d.d. povodom zahtjeva za naknadu štete koji su podnijeli tužitelji u glavnom postupku u svojstvu roditelja vozača motocikla koji je bio žrtva prometne nezgode.

 Pravni okvir

3        Člankom 94. Poslovnika Suda određuje se:

„Osim teksta prethodnih pitanja postavljenih Sudu zahtjev za prethodnu odluku sadrži:

(a)       sažeti prikaz predmeta spora i relevantne činjenice kako ih je utvrdio sud koji je uputio zahtjev ili barem prikaz činjeničnih okolnosti na kojima se temelje pitanja;

(b)       sadržaj nacionalnih odredaba koje se mogu primijeniti u predmetu i, po potrebi, relevantnu nacionalnu sudsku praksu;

(c)       prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije, kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku.”

Glavni postupak i prethodno pitanje

4        Sud koji je uputio zahtjev je, u okviru postupka za naknadu štete po tužbi osoba QB i RA protiv društva Jadransko osiguranje, odlukom od 20. srpnja 2018. odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Molimo gornji naslov da dostavi [...] tumačenje prava u odnosu da li se Direktiva [84/5], Direktiva [2005/14], III. Direktiva [90/232] i Direktiva [2009/103] mogu primijeniti u ovom predmetu koji je pokrenut 31. srpnja 2003., a s obzirom na prigovor limita budući da je Republika Hrvatska potpisnica pretpristupnog ugovora s Europskom unijom od 2001. godine i navedene direktive su trebale biti inkorporirane u pravni poredak Republike Hrvatske, a sve s obzirom na donesene odluke Suda Europske unije broj C-22/12 i C-277/12.”

5        Naknadnom odlukom od 15. siječnja 2019. sud koji je uputio zahtjev je to pitanje preformulirao kako slijedi:

„1.      Koja se Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća ima primjenjivati u ovom predmetu u pogledu minimalnog iznosa pokrića osiguranja od automobilske odgovornosti po ozlijeđenom, odnosno u pogledu minimalnog iznosa pokrića osiguranja od automobilske odgovornosti po odštetnom zahtjevu u slučaju imovinske štete, a imajući u vidu da je limit police osiguranja u iznosu od 1.400.000,00 kn [oko 188 600,00 eura] (uračunavajući iznos imovinske i neimovinske štete, te zahtjeve Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, te Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje)?

2.      Da li se u ovom predmetu ima primjenjivati Druga direktiva [84/5], koja je izmijenjena Direktivom [2005/14], te Treća direktiva Vijeća [90/232], Direktiva [2009/103], tako da se ne primjenjuje limit osiguranja?”

Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku

6        Na temelju članka 53. stavka 2. Poslovnika, kad je zahtjev za prethodnu odluku očito nedopušten, Sud može, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, u svakom trenutku odlučiti obrazloženim rješenjem, bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

7        U ovom predmetu valja primijeniti tu odredbu.

8        U tom pogledu, uvodno treba podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, postupak koji je utvrđen člankom 267. UFEU-a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova, zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi (vidjeti posebice presudu od 27. studenoga 2012., Pringle, C-370/12, EU:C:2012:756, t. 83. i navedenu sudsku praksu).

9        U okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova, koja je određena člankom 267. UFEU-a, isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da ocijeni, uvažavajući posebnosti predmeta, nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom toga, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku (presuda od 25. srpnja 2018., AY (Uhidbeni nalog – Svjedok), C-268/17, EU:C:2018:602, t. 24. i navedena sudska praksa).

10      Iz toga slijedi da pitanja o tumačenju prava Unije koja nacionalni sud uputi u pravnom i činjeničnom okviru koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 25. srpnja 2018., AY (Uhidbeni nalog – Svjedok), C-268/17, EU:C:2018:602, t. 25. i navedena sudska praksa).

11      Stoga, s obzirom na to da se postupak pred Sudom temelji na odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, nužno je da nacionalni sud u samoj toj odluci odredi činjenični i zakonodavni okvir spora u glavnom postupku i da pruži osnovna objašnjenja zašto je odabrao odredbe prava Unije čije tumačenje traži kao i o vezi koju uspostavlja između tih odredbi i nacionalnog zakonodavstva koje je primjenjivo u sporu koji je pred njim pokrenut (vidjeti u tom smislu posebice presude od 26. siječnja 1993., Telemarsicabruzzo i dr., C-320/90 do C-322/90, EU:C:1993:26, t. 6. kao i od 9. ožujka 2017., Milkova, C-406/15, EU:C:2017:198, t. 73.).

12      Ti kumulativni zahtjevi u pogledu sadržaja zahtjeva za prethodnu odluku izričito su propisani člankom 94. Poslovnika, s kojim je sud koji je uputio zahtjev dužan biti upoznat te kojeg se dužan strogo pridržavati u okviru suradnje uspostavljene člankom 267. UFEU-a (vidjeti posebice presude od 5. srpnja 2016., Ognyanov, C-614/14, EU:C:2016:514, t. 19. i navedenu sudsku praksu kao i od 26. listopada 2017., Balgarska energiyna borsa, C-347/16, EU:C:2017:816, t. 59.). Naime, Sud je isključivo ovlašten izjasniti se o tumačenju nekog akta prava Unije polazeći od činjenica koje mu navede nacionalni sud (presuda od 26. srpnja 2017., Super-Supermercados, C-519/16, EU:C:2017:601, t. 44.).

13      Ti su zahtjevi navedeni i u, među ostalim, posljednjoj verziji Preporuka Suda Europske unije namijenjenih nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka (SL 2018., C 257, str. 1.). U skladu s točkom 16. tih preporuka „sud koji upućuje zahtjev mora precizno navesti nacionalne odredbe primjenjive na činjenice u glavnom postupku i odredbe prava Unije čije se tumačenje zahtijeva”.

14      Naposljetku, valja podsjetiti na to da podaci iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje služe ne samo tomu da omoguće Sudu da pruži korisne odgovore već i tomu da se vladama država članica i drugim zainteresiranim osobama pruži mogućnost da podnesu očitovanja u skladu s člankom 23. Statuta Suda Europske unije. Stoga je na Sudu da pazi na to da se ta mogućnost zaštiti, vodeći računa o činjenici da se na temelju te odredbe zainteresiranim osobama priopćavaju samo odluke kojima se upućuje prethodno pitanje (vidjeti posebice presude od 1. travnja 1982., Holdijk i dr., 141/81 do 143/81, EU:C:1982:122, t. 6. kao i od 20. prosinca 2017., Asociación Profesional Elite Taxi, C-434/15, EU:C:2017:981, t. 25.).

15      Što se tiče prvog od tri zahtjeva koji se odnose na sadržaj zahtjeva za prethodnu odluku, koji je naveden u članku 94. točki (a) Poslovnika, odnosno naznake suda koji je uputio zahtjev predmeta spora i relevantnih činjenica, treba utvrditi da u ovom slučaju, dok prva odluka o upućivanju zahtjeva sadržava samo tekst prethodnog pitanja, druga odluka, naprotiv, osim teksta prethodnih pitanja sadržava i određeni broj podataka i objašnjenja koji se odnose na ta pitanja.

16      Naime, sud koji je uputio zahtjev navodi, kao prvo, da se glavni postupak „vodi radi naknade štete tužiteljima (svakome iznos od 88 .000,00 kn) [oko 11 860,00 eura] uslijed trajnog i teškog invaliditeta njihovog sina koji je dana 17.11.2002.g. nastradao u prometnoj nezgodi kao vozač motocikla [...] [koju je] prouzročio osiguranik tuženika osobnim automobilom”, kao drugo da „želi utvrditi da li je pravna regulativa u Republici Hrvatskoj u suprotnosti s onom europskom, pa se zbog toga i traži tumačenje prava Europske unije i tumačenje odredbi prava EU, koji se odnosi na limit osiguranja [u visini od 1 400 000,00 HRK] u postupcima naknade štete” i, kao treće, da „ima nedoumice u vezi tumačenja – primjene nacionalnog zakona vezano za limit police osiguranja”.

17      Međutim, treba utvrditi da podaci i objašnjenja koja je pružio sud koji je uputio zahtjev ne preciziraju u dovoljnoj mjeri činjenice navedene prometne nezgode, koje su neophodne kako bi Sud shvatio glavni postupak.

18      U tom pogledu valja istaknuti da ne postoje objašnjenja koja se odnose, s jedne strane, na štetu čiju naknadu zahtijevaju tužitelji iz glavnog postupka kao i na postojanje drugih osoba oštećenih dotičnom nezgodom i, s druge strane, objašnjenja o naravi, sadržaju i opsegu ugovora o osiguranju koji je potpisao tuženik iz glavnog postupka, uključujući i o „limitu osiguranja”, kao i o pravnoj osnovi na kojoj tužitelji temelje svoj zahtjev za naknadu štete. S obzirom na nepostojanje takvih objašnjenja Sud nije u stanju razumjeti, osobito, razloge zbog kojih iznos naknade štete koji zahtijevaju tužitelji iz glavnog postupka, a koji je evidentno niži od limita police osiguranja, navodi tuženika iz glavnog postupka da istakne „prigovor postojanja više oštećenih i već izvršenih isplata, te time iscrpljene svote osiguranja” te da ističe da se „prilikom izračuna limita treba uzeti u obzir sva potraživanja po navedenoj polici, pa tako i potraživanja HZMO u postupcima koji se vode pred Trgovačkim sudom u Zagrebu [...] i pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu [...]”.

19      Iz navedenoga slijedi da se u ovom predmetu ne može smatrati da je ispunjen prvi zahtjev koji se odnosi na sadržaj zahtjeva za prethodnu odluku predviđen u članku 94. točki (a) Poslovnika, čak niti ograničen samo na „prikaz činjeničnih okolnosti na kojima se temelje pitanja”.

20      Što se, potom, tiče drugog zahtjeva koji se nalazi u članku 94. točki (b) Poslovnika, koji se odnosi na identifikaciju sadržaja nacionalnih odredaba koje se mogu primijeniti u predmetu i, po potrebi, relevantnu nacionalnu sudsku praksu, treba utvrditi da navodi suda koji je uputio zahtjev u osnovi ponavljaju tvrdnje tuženika iz glavnog postupka. Prema mišljenju potonjeg, pitanje primjenljivog limita police osiguranja potpada pod članak 85. Zakona o osiguranju, prema kojem postoji „pravo osiguratelja da u svakom postupku koji se vodi radi naknade štete iz istog štetnog događaja istakne prigovor da u tom događaju ima više oštećenih osoba čiji zahtjevi prelaze utvrđeni limit osiguranja”.

21      U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev upućuje i na ustaljenu nacionalnu sudsku praksu, prema kojoj se „prilikom izračuna limita [...] uzimaju u obzir ne samo isplaćeni odnosno pravomoćno dosuđeni iznosi, već i potraživanja u postupcima koji još nisu pravomoćno dovršeni”.

22      Iz navedenoga proizlazi da se sud koji je uputio zahtjev ograničava na navođenje tvrdnji tuženika iz glavnog postupka u vezi s člankom 85. stavcima 1. i 3. Zakona o osiguranju a da sam nije naveo niti precizirao sadržaj tih odredaba.

23      U tim okolnostima mora se utvrditi da navodi suda koji je uputio zahtjev ne mogu predstavljati precizna upućivanja na nacionalne odredbe koje se mogu primijeniti u konkretnom predmetu, koja se zahtijevaju na temelju članka 94. točke (b) Poslovnika. Iz navedenoga slijedi da drugi zahtjev koji se odnosi na sadržaj zahtjeva za prethodnu odluku u ovom slučaju nije ispunjen.

24      Što se, naposljetku, tiče trećeg zahtjeva navedenog u članku 94. točki (c) Poslovnika, koji se odnosi, s jedne strane, na razloge koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju direktiva koje navodi i, s druge strane, na pojašnjenje veze koja prema mišljenju tog suda postoji između njih i nacionalnog zakonodavstva primjenljivog u glavnom postupku, treba utvrditi da se, u ovom predmetu, taj sud poziva isključivo na navode tužitelja iz glavnog postupka bez iznošenja vlastite ocjene u tom pogledu.

25      Treba utvrditi da sud koji je uputio zahtjev ne precizira odredbe prava Unije čije tumačenje traži. Njegovi se upiti prije odnose na sve navedene direktive. Čak i kada se konkretno referira na jednu od njih, on se pita može li se ona „primjenjivati u ovom predmetu”. To nepostojanje identifikacije – uz minimum pojašnjenja – odredaba prava Unije čije se tumačenje zahtijeva očito sprječava, u konkretnom slučaju, ne samo da sud koji je uputio zahtjev navede razloge koji su ga naveli da uputi prethodna pitanja već i utvrđenje veze između tih odredaba i nacionalnih odredaba primjenljivih u glavnom postupku, koje, kako je utvrđeno u točki 23. ovog rješenja, također nisu precizno naznačene.

26      Osim toga, sud koji je uputio zahtjev u svojoj odluci od 15. siječnja 2019. navodi da se tužitelji pozivaju na presude od 24. listopada 2013., Haasová (C-22/12, EU:C:2013:692) i od 24. listopada 2013., Drozdovs (C-277/12, EU:C:2013:685). Prema njihovim navodima, u prvoj od tih presuda Sud je navedene direktive protumačio „na način da obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila mora pokrivati naknadu neimovinske štete koju pretrpe bliski srodnici žrtava koje su poginule u predmetnoj nezgodi u mjeri u kojoj je ova naknada, na temelju građanskopravne odgovornosti osiguranika, predviđena nacionalnim pravom koje se primjenjuje u glavnom postupku”. Oni navode da je u drugoj od tih presuda Sud presudio da „naknada neimovinske štete ima se dosuditi sukladno maksimalnom iznosu propisanom nacionalnim pravom, ali iznos pravične naknade štete propisan nacionalnim pravom koji sud sudi ne smije biti ispod minimuma propisanog Direktivnom 84/5”.

27      No, u pogledu tih dviju presuda Suda mora se utvrditi da se one odnose na slučaj drukčiji od onog o kojem je riječ u glavnom postupku u ovom predmetu, kako ga je opisao sud koji je uputio zahtjev. Naime, u dva predmeta u kojima su donesene te presude riječ je bila o naknadi štete koju su pretrpjeli bliski srodnici žrtava preminulih u prometnoj nezgodi, dok je u ovom glavnom postupku riječ o teškom i trajnom invaliditetu žrtve prometne nezgode koja je preživjela. Sud koji je uputio zahtjev je morao navesti razloge zbog kojih je smatrao da je, unatoč razlikama koje postoje između, s jedne strane, činjenica o kojima je riječ u predmetima u kojima su donesene navedene presude i, s druge strane, činjenica navedenih u glavnom postupku, u ovom postupku moguće primijeniti navedenu sudsku praksu. On je morao navesti i točnu osnovu zahtjeva za naknadu štete koji su podnijeli tužitelji iz glavnog postupka.

28      U tim okolnostima treba utvrditi da u ovom predmetu nije ispunjen uvjet iz članka 94. točke (c) Poslovnika.

29      Imajući sva prethodna razmatranja u vidu, očito je da predmetni zahtjev za prethodnu odluku ne udovoljava uvjetima navedenima u članku 94. Poslovnika i da, posljedično, ne omogućava Sudu da dade koristan odgovor sudu koji je uputio zahtjev u svrhu rješavanja spora koji se pred njim vodi niti ne daje vladama država članica i drugim zainteresiranim osobama mogućnost podnošenja očitovanja u skladu s člankom 23. Statuta Suda Europske unije.

30      Stoga se mora utvrditi da je, u skladu s člankom 53. stavkom 2. Poslovnika, zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu očito nedopušten.

31      Valja, međutim, podsjetiti na to da sud koji je uputio zahtjev i dalje može podnijeti novi zahtjev za prethodnu odluku kad bude u mogućnosti dostaviti Sudu sve elemente koji mu omogućuju da donese odluku (vidjeti u tom smislu rješenje od 6. rujna 2018., HBOR, C-90/18, neobjavljeno, EU:C:2018:685, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

 Troškovi

32      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) rješava:

Zahtjev za prethodnu odluku koji je odlukama od 20. srpnja 2018. i 15. siječnja 2019. uputio Općinski građanski sud u Zagrebu očito je nedopušten.

Potpisi

*      Jezik postupka: hrvatski