1

Nexans France SAS i Nexans SA u žalbi traže ukidanje rješenja predsjednika Općeg suda od 23. studenoga 2017., Nexans France i Nexans/Komisija (T‑423/17 R, neobjavljeno, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2017:835), kojim je odbio njihov zahtjev, s jedne strane, za suspenziju primjene Komisijne odluke C(2017) 3051 final od 2. svibnja 2017. koja se odnosi na zahtjev za povjerljivo postupanje (predmet COMP/AT.39610 – Električni kabeli, u daljnjem tekstu: sporna odluka), u dijelu u kojem se taj zahtjev odbija u pogledu elemenata iz točaka 7. i 8. sporne odluke koji proizlaze iz zapljene provedene kod žaliteljâ i drugog gospodarskog subjekta (u daljnjem tekstu: sporne informacije) i, s druge strane, za nalaganje Europskoj komisiji da ne objavi verziju svoje odluke C(2014) 2139 final od 2. travnja 2014. (predmet COMP/AT.39610 – Električni kabeli, u daljnjem tekstu: odluka o električnim kabelima) koja sadržava sporne informacije.

2

Okolnosti spora i postupak pred Općim sudom sažeti su u točkama 1. do 16. pobijanog rješenja kako slijedi:

3

Nakon što je u točkama 18. do 22. pobijanog rješenja podsjetio na sudsku praksu Suda i Općeg suda koja se odnosi na pretpostavke za određivanje privremenih mjera, predsjednik Općeg suda je u točki 23. tog rješenja utvrdio da u ovom slučaju valja najprije ispitati je li ispunjena pretpostavka hitnosti.

4

U tom je pogledu predsjednik Općeg suda u točkama 24. do 31. navedenog rješenja podsjetio na načela koja su u tom području utvrđena sudskom praksom Suda i Općeg suda. S obzirom na ta načela, Opći je sud u točkama 32. do 48. pobijanog rješenja zaključio sljedeće:

5

Tako je u točkama 48. do 81. pobijanog rješenja predsjednik Općeg suda ispitao jesu li žalitelji uspjeli dokazati hitnost svojeg zahtjeva za privremene mjere, čime bi opravdali određivanje privremenih mjera. U tu je svrhu analizirao tri uzroka štete za koju su žalitelji tvrdili da će je pretrpjeti ako se primjena sporne odluke ne suspendira, odnosno štetu koja proizlazi iz povrede njihova ugleda i rizika izloženosti tužbama za naknadu štete, što je ispitao u točkama 54. do 67. tog rješenja, kao i iz rizika ugroženosti njihova prava na učinkovito pravno sredstvo s obzirom na to da bi možebitno poništenje odluke o električnim kabelima bilo lišeno svojeg „punog učinka”, što je ispitao u točkama 68. do 81. navedenog rješenja.

6

U okviru ispitivanja tog trećeg uzroka štete predsjednik Općeg suda je u točkama 69. do 78. pobijanog rješenja analizirao argument žaliteljâ prema kojem je radi poštovanja njihova prava na djelotvorno pravno sredstvo potrebno naložiti suspenziju primjene sporne odluke sve dok zakonitost zapljene spornih informacija ne bude provjerena. On je nadalje, i podredno, u točkama 79. do 81. navedenog rješenja također utvrdio sljedeće:

7

Na temelju tog ispitivanja predsjednik Općeg suda odbio je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu žaliteljâ te je ukinuo svoje rješenje od 12. srpnja 2017.

8

Svojom žalbom žalitelji u biti od Suda zahtijevaju da:

9

Žalitelji su zasebnim aktom, podnesenim tajništvu Suda 31. siječnja 2018., podnijeli zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

10

U skladu s člankom 160. stavkom 7. Poslovnika Suda, rješenjem potpredsjednika Suda od 2. veljače 2018., Nexans France i Nexans/Komisija (C‑65/18 P(R)-R, neobjavljeno, EU:C:2018:62), koje je doneseno bez saslušanja drugih stranaka u postupku, suspendirana je primjena sporne odluke te je Komisiji naloženo da ne objavi odluku o električnim kabelima u verziji koja nije povjerljiva, koja sadržava elemente navedene u točkama 7. i 8. sporne odluke, i to do donošenja rješenja kojim se okončava postupak privremene pravne zaštite ili rješenja kojim se odlučuje o ovoj žalbi, to jest onoga koje se donese prvo.

11

U svojem odgovoru na žalbu podnesenom tajništvu Suda 6. ožujka 2018. Komisija zahtijeva od Suda da:

12

U žalbi se ističu dva žalbena razloga koja se temelje na pogreškama koje se tiču prava koje je navodno počinio Opći sud na način da je, s jedne strane, odbio poći od pretpostavke da su sporne informacije obuhvaćene poslovnom tajnom i, s druge strane, pogrešno ocijenio pravo žaliteljâ na učinkovito pravno sredstvo.

13

U prilog svojem prvom žalbenom razlogu žalitelji navode da je Opći sud u točkama 33. do 37. pobijanog rješenja pogrešno smatrao da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojima je potpredsjednik Suda donio rješenja od 10. rujna 2013., Komisija/Pilkington Group (C‑278/13 P(R), EU:C:2013:558), i od 2. ožujka 2016., Evonik Degussa/Komisija (C‑162/15 P‑R, EU:C:2016:142), u kojima je sudac privremene pravne zaštite utemeljio svoju analizu na pretpostavci da su informacije o kojima je riječ u tim predmetima povjerljive. Naime, poput tužiteljâ u navedenim predmetima i žalitelji u ovom predmetu su u svojoj tužbi za poništenje osporili Komisijinu ocjenu prema kojoj sporne informacije nisu obuhvaćene poslovnom tajnom te su, iako oni u tu svrhu nisu tvrdili da te informacije čine poslovnu tajnu, ipak iscrpno tvrdili da su navedene informacije povjerljive i da stoga moraju biti obuhvaćene poslovnom tajnom u skladu s kriterijima utvrđenima sudskom praksom Suda i Općeg suda. Osim toga, suprotno onomu što je predsjednik Općeg suda utvrdio u točkama 46. i 47. pobijanog rješenja, okolnost da se to pitanje podudara s ispitivanjem pretpostavke fumus boni iuris nije ga smjela spriječiti da pođe od takve pretpostavke.

14

Radi odlučivanja o ovom žalbenom razlogu, valja podsjetiti da članak 156. stavak 4. Poslovnika Općeg suda određuje da je u zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu potrebno točno navesti predmet spora, okolnosti zbog kojih postoji hitnost kao i činjenične i pravne razloge koji na prvi pogled opravdavaju određivanje privremene mjere koja se zahtijeva. Tako, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, sudac privremene pravne zaštite može odrediti suspenziju primjene i druge privremene mjere ako utvrdi da je njihovo određivanje na prvi pogled činjenično i pravno opravdano (fumus boni iuris) i da su hitne u tom smislu da ih je nužno odrediti i da proizvode učinke već prije odluke o meritumu kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta interesima stranke koja ih traži. Te su pretpostavke kumulativne, tako da zahtjeve za privremenu pravnu zaštitu valja odbiti već i ako jedna od njih nije ispunjena. Sudac privremene pravne zaštite također prema potrebi odvaguje između interesa o kojima je riječ (vidjeti osobito rješenja potpredsjednika Suda od 10. rujna 2013., Komisija/Pilkington Group, C‑278/13 P(R), EU:C:2013:558, t. 35., i od 4. listopada 2017., Wall Street Systems UK/ESB, C‑576/17 P(R)-R, neobjavljeno, EU:C:2017:735, t. 22. i 23.).

15

U tom je pogledu Opći sud u točki 46. pobijanog rješenja pravilno u biti smatrao da se, kada valja ocijeniti je li potrebno hitno odrediti privremene mjere kako bi se spriječilo otkrivanje navodno povjerljivih informacija, ta ocjena u određenoj mjeri podudara s ispitivanjem postojanja fumus boni iuris u vezi s povjerljivosti navedenih informacija na koju se poziva stranka koja zahtijeva navedene mjere.

16

Naime, kao što to tvrde i sami žalitelji, u točki 38. rješenja potpredsjednika Suda od 10. rujna 2013., Komisija/Pilkington Group (C‑278/13 P(R), EU:C:2013:558), u okviru kojeg je šteta na koju se pozivalo društvo Pilkington proizašla iz objave navodno povjerljivih informacija, utvrđeno je da je radi ocjene postoji li teška i nepopravljiva šteta predsjednik Općeg suda morao nužno poći od pretpostavke da su navodno povjerljive informacije doista bile povjerljive, u skladu s onim što je društvo Pilkington u tom pogledu tvrdilo.

17

Međutim, potpredsjednik Suda je u istoj točki 38. također pojasnio da uzimanje u obzir takve pretpostavke ne dovodi u pitanje ispitivanje pretpostavke fumus boni iuris koje je povezano s ocjenom postoji li teška i nepopravljiva šteta, ali je ipak različito od nje.

18

U točki 45. rješenja predsjednika Općeg suda od 11. ožujka 2013., Pilkington Group/Komisija (T‑462/12 R, EU:T:2013:119), koje je bilo predmet žalbe povodom koje je doneseno rješenje potpredsjednika Suda od 10. rujna 2013., Komisija/Pilkington Group (C‑278/13 P(R), EU:C:2013:558), predsjednik Općeg suda je pak sam izričito naveo da je postojanje teške i nepopravljive štete u tom slučaju bilo utvrđeno s obzirom na ispitivanje pretpostavke fumus boni iuris. Stoga, tek nakon što je u točkama 67. do 72. tog prvog rješenja proveo ispitivanje je li ta pretpostavka fumus boni iuris ispunjena, koje uostalom nije bilo osporeno u žalbi, predsjednik Općeg suda je doista mogao poći od pretpostavke da su predmetne informacije povjerljive kako bi odredio zahtijevane privremene mjere.

19

Isto se dogodilo u predmetu u kojem je doneseno rješenje potpredsjednika Suda od 2. ožujka 2016., Evonik Degussa/Komisija (C‑162/15 P‑R, EU:C:2016:142), u kojem je potpredsjedniku Suda uz žalbu protiv presude Općeg suda podnesen i zahtjev za privremenu pravnu zaštitu. U tom je predmetu sudac privremene pravne zaštite, prije nego što je u točki 85. tog rješenja odlučio da, kako bi se ocijenila hitnost u ovom slučaju, valja poći od pretpostavke prema kojoj su informacije o kojima je riječ u tom predmetu obuhvaćene poslovnom tajnom, u točki 84. navedenog rješenja istaknuo da nije samo žalitelj u okviru svoje žalbe osporio ocjenu Općeg suda prema kojoj te informacije nisu poslovna tajna niti su obuhvaćene poslovnom tajnom, već i da prima facie ispitivanje argumenata istaknutih u potporu u tom pogledu relevantnih žalbenih razloga ne omogućuje zaključak da te informacije očito nisu povjerljive.

20

S druge strane, u svojem rješenju od 14. siječnja 2016., AGC Glass Europe i dr./Komisija (C‑517/15 P‑R, EU:C:2016:21), potpredsjednik Suda, kojem je također uz žalbu protiv presude Općeg suda od 15. srpnja 2015., AGC Glass Europe i dr./Komisija (T‑465/12, EU:T:2015:505), podnesen zahtjev za privremenu pravnu zaštitu, nije mogao poći od iste pretpostavke, kao što to proizlazi iz točke 33. tog rješenja, jer je u predmetu u kojem je to rješenje doneseno Opći sud u točkama 22. do 54. te presude ispitao i odbio šesti tužbeni razlog koji su tužitelji istaknuli u prilog svojoj tužbi za poništenje u okviru kojeg su osporavali ocjenu službenika za usmene rasprave prema kojoj informacije o kojima je riječ u tom predmetu nisu poslovna tajna i zbog toga što žalba tužiteljâ nije bila podnesena protiv tog dijela navedene presude, tako da se moralo smatrati da je konačno presuđeno da ti podaci nisu poslovna tajna.

21

Slijedom toga, samo kada, s jedne strane, podnositelj zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu tvrdi da su informacije čiju objavu privremeno želi spriječiti poslovna tajna ili da su obuhvaćene poslovnom tajnom i kada, s druge strane, ta tvrdnja ispunjava pretpostavku fumus boni iuris, tad je sudac privremene pravne zaštite, u okviru svojeg ispitivanja pretpostavke hitnosti, u načelu dužan poći od pretpostavke prema kojoj su te informacije poslovne tajne ili su obuhvaćene poslovnom tajnom.

22

Stoga, suprotno onomu što, kako se čini, tvrde tužitelji, tvrdnja da su informacije koje će se otkriti povjerljive nije dovoljna za određivanje privremenih mjera kad takva tvrdnja ne ispunjava pretpostavku fumus boni iuris. U ovom slučaju, iz točaka 37. do 46. pobijanog rješenja pak proizlazi da tvrdnja žaliteljâ prema kojoj su sporne informacije povjerljive ne ispunjava pretpostavku fumus boni iuris.

23

U tom pogledu valja istaknuti, kao što to predsjednik Općeg suda podsjeća u točki 21. pobijanog rješenja, da u okviru ispitivanja svih kumulativnih pretpostavki za određivanje suspenzije primjene i drugih privremenih mjera, sudac privremene pravne zaštite ima široku diskrecijsku ocjenu i može slobodno, prema posebnim okolnostima konkretnog slučaja, odrediti način na koji te različite pretpostavke treba provjeriti, kao i redoslijed tog ispitivanja, s obzirom na to da ga nijedno pravno pravilo ne obvezuje da za ocjenu nužnosti privremenog odlučivanja o predmetu slijedi neki prethodno utvrđen analitički obrazac (rješenje od 19. srpnja 2012., Akhras/Vijeće, C‑110/12 P(R), neobjavljeno, EU:C:2012:507, t. 23. i navedena sudska praksa).

24

U ovom je slučaju predsjednik Općeg suda u točki 23. pobijanog rješenja naveo da najprije namjerava ispitati je li ispunjena pretpostavka hitnosti. Međutim, u stvarnosti je, u okviru svojeg ispitivanja, u točkama 37. do 46. tog rješenja proveo analizu osnovanosti tvrdnji žaliteljâ u pogledu pitanja jesu li sporne informacije obuhvaćene poslovnom tajnom a da pritom iz toga nije izričito zaključio ispunjavaju li te tvrdnje pretpostavku fumus boni iuris ili ne.

25

Unatoč nedosljednoj strukturi analize, iz pobijanog rješenja ipak dovoljno jasno proizlazi da je predsjednik Općeg suda smatrao da u ovom slučaju tvrdnja žaliteljâ prema kojoj su navedene informacije povjerljive ne ispunjava pretpostavku fumus boni iuris.

26

U tom je pogledu, s jedne strane, predsjednik Općeg suda u točki 42. pobijanog rješenja osobito podsjetio na sudsku praksu prema kojoj informacije koje su bile tajne ili povjerljive, ali koje su stare pet godina ili više, zbog proteka vremena načelno treba smatrati povijesnima te da stoga prestaju biti tajne ili povjerljive, osim ako, iznimno, strana koja se poziva na tajnost ili povjerljivost dokaže da, unatoč svojoj starosti, te informacije i dalje predstavljaju ključne elemente njezina poslovnog položaja ili poslovnih položaja predmetnih trećih osoba. Ti razlozi, koji za posljedicu imaju oborivu predmnjevu, vrijede i u kontekstu zahtjevâ za povjerljivo postupanje u pogledu intervenijenata u postupcima pred sudovima Unije i u kontekstu zahtjevâ za povjerljivost u pogledu Komisijine objave odluke kojom se utvrđuje povreda prava tržišnog natjecanja (presuda od 14. ožujka 2017., Evonik Degussa/Komisija, C‑162/15 P, EU:C:2017:205, t. 64.).

27

S druge strane, predsjednik Općeg suda je u točki 43. pobijanog rješenja smatrao da su u ovom slučaju sporne informacije bile prikupljene tijekom pretrage koju su provele Komisijine službe tijekom 2009. te da žalitelji nisu pokušali dokazati razloge zbog kojih sporne informacije po svojoj prirodi nisu prestale biti tajne ili povjerljive bez obzira na proteklo vrijeme.

28

Čak je i na tom samom temelju predsjednik Općeg suda pravilno smatrao da pretpostavka fumus boni iuris nije ispunjena. Slijedom toga, suvišni su drugi razlozi pobijanog rješenja koji isključuju povjerljivost navedenih informacija, sadržani u točkama 37. do 41. i 44. do 46. tog rješenja.

29

Međutim, žalitelji su se u okviru svoje žalbe ograničili na prigovaranje tim potonjim točkama pobijanog rješenja a da pritom nisu osporili utvrđenje iz točke 43. tog rješenja, tako da argumente koje su žalitelji iznijeli protiv tih razloga treba odbiti kao bespredmetne.

30

U tim je okolnostima predsjednik Općeg suda smatrao, a da time nije počinio pogrešku koja se tiče prava, da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojima su donesena rješenja potpredsjednika Suda od 10. rujna 2013., Komisija/Pilkington Group (C‑278/13 P(R), EU:C:2013:558), i od 2. ožujka 2016., Evonik Degussa/Komisija (C‑162/15 P‑R, EU:C:2016:142).

31

Zbog tih razloga prvi žalbeni razlog nije osnovan.

32

Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelji osporavaju ocjenu predsjednika Općeg suda iz točaka 68. do 81. pobijanog rješenja, na temelju koje je odbio njihov argument prema kojem sporna odluka povrjeđuje njihovo pravo na učinkovito pravno sredstvo.

33

U tom je pogledu predsjednik Općeg suda, s jedne strane, u točkama 69. do 78. tog rješenja ispitao i odbio argument žaliteljâ prema kojem je radi poštovanja njihova prava na učinkovito pravno sredstvo potrebno naložiti suspenziju primjene sporne odluke sve dok zakonitost zapljene spornih informacija ne bude provjerena. S druge strane, podredno, predsjednik Općeg suda je u točkama 79. do 81. navedenog rješenja utvrdio da žalitelji u svakom slučaju nisu dokazali da bi šteta koja bi za njih konkretno proizašla iz navodne povrede prava na učinkovito pravno sredstvo bila različita od štete koja bi za njih proizašla iz povrede njihova ugleda i izloženosti tužbama za naknadu štete, pri čemu je postojanje te druge štete isključio u točkama 62. i 67. istog rješenja.

34

Uzimajući u obzir strukturu obrazloženja predsjednika Općeg suda, potrebno je stoga prije svega provjeriti jesu li žalitelji u svojoj žalbi uspjeli dokazati da je u dopunskim točkama svojeg obrazloženja počinio pogrešku koja se tiče prava.

35

Međutim, to nije učinjeno.

36

Naime, u pogledu, kao prvo, tvrdnje žaliteljâ da bi im navodna povreda njihova prava na učinkovito pravno sredstvo sama po sebi mogla nanijeti tešku i nepopravljivu štetu, dovoljno je istaknuti, kao što to tvrdi Komisija i kao što je to naveo predsjednik Općeg suda u točki 79. pobijanog rješenja – u točki kojoj žalitelji u svojoj žalbi nisu prigovarali – da se teza prema kojoj je šteta po definiciji teška i nepopravljiva jer se odnosi na područje temeljnih prava ne može prihvatiti zato što apstraktna tvrdnja da su temeljna prava povrijeđena nije dovoljna kako bi se utvrdilo da je šteta koja bi iz toga mogla proizići nužno teška i nepopravljiva (rješenje potpredsjednika Suda od 10. rujna 2013., Komisija/Pilkington Group, C‑278/13 P(R), EU:C:2013:558, t. 40. i navedena sudska praksa).

37

Nadalje, kad je riječ o argumentu žaliteljâ prema kojem bi objava spornih informacija žaliteljima mogla nanijeti tešku i nepopravljivu štetu koja proizlazi iz tužbi za naknadu štete koje bi tom objavom bile potaknute, valja navesti da je taj uzrok štete ispitao predsjednik Općeg suda koji je u točkama 60. i 61. pobijanog rješenja smatrao da, čak i pod pretpostavkom da je sporna odluka odlučujući uzrok navodne štete i da je ta financijska šteta nepopravljiva, žalitelji nisu dostavili dokaze na temelju kojih bi se moglo utvrditi da je šteta za koju su tvrdili da postoji teška.

38

Isto vrijedi i u pogledu navodne štete koja proizlazi iz povrede ugleda žaliteljâ. Naime, u točki 67. navedenog rješenja predsjednik Općeg suda je također zaključio da žalitelji nisu pružili nikakav dokaz na temelju kojeg se može utvrditi bi li i u kojoj mjeri objava odluke o električnim kabelima koja proizlazi iz sporne odluke mogla pogoršati štetu njihovu ugledu.

39

U tim okolnostima predsjednik Općeg suda nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 81. pobijanog rješenja uputio na zaključke do kojih je došao u točkama 62. i 67. tog rješenja kako bi odbio argument žaliteljâ prema kojem bi im povreda njihova prava na učinkovito pravno sredstvo prouzročila tešku štetu koja proizlazi iz povrede njihova ugleda i rizika izloženosti tužbama za naknadu štete.

40

Naposljetku, što se tiče argumenta žaliteljâ prema kojem se točka 81. pobijanog rješenja pogrešno temelji na stajalištu da „odlučujući uzrok” svakog od tih uzroka štete nije objava spornih informacija, nego povreda koja je utvrđena u odluci o električnim kabelima na kojoj se objava tih spornih informacija temelji – s obzirom na to da ako ona bude poništena, odlučujući uzrok štete ne bi bila navedena odluka, nego objava spornih informacija sama po sebi – treba utvrditi da žalitelji nisu pružili nikakav dokaz koji bi omogućio razumijevanje razloga zbog kojih bi, pod pretpostavkom da je njihov argument osnovan, bila dovedena u pitanje odluka predsjednika Općeg suda prema kojoj žalitelji nisu pružili dovoljno dokaza za utvrđenje teške navodne štete koja proizlazi iz povrede njihova ugleda i rizika izloženosti tužbama za naknadu štete.

41

Iz toga slijedi da, s obzirom na to da predsjednik Općeg suda u točki 81. pobijanog rješenja nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava, argumente iznesene u prilog ovom žalbenom razlogu usmjerene protiv točaka 68. do 78. tog rješenja, uzimajući u obzir razloge sadržane u točkama 33. i 34. ovog rješenja, valja smatrati bespredmetnima.

42

Budući da drugi žalbeni razlog također nije osnovan, žalbu valja u cijelosti odbiti.

43

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. navedenog Poslovnika, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev.

44

Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se žaliteljima naloži snošenje troškova te da oni nisu uspjeli sa svojim žalbenim razlozima, treba im naložiti snošenje troškova nastalih u okviru ovog žalbenog postupka kao i postupka privremene pravne zaštite u predmetu C‑65/18 P(R)-R.

Slijedom navedenog, potpredsjednik Suda rješava: