1.

Treba li se načelo neobvezatnosti ništavih odredbi (članak 6. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) (1) proširiti i na kasnije ugovore i pravne poslove na temelju tih odredbi, kao što je to ugovor o obnovi?

Može li se, s obzirom na to da apsolutna ništavost podrazumijeva da ta odredba nikada nije postojala u pravno-gospodarskom životu ugovora, zaključiti da kasniji pravni akti i njihovi učinci na temelju te odredbe, odnosno ugovor o obnovi, također prestaju biti dio pravne stvarnosti te da se trebaju smatrati nepostojećima i ništavima?

2.

Mogu li isprave, kojima se mijenjaju odnosno usuglašavaju odredbe o kojima se nije pregovaralo, a za koje je moguće da ne bi prošle provjere nepoštenosti i transparentnosti, imati prirodu općih ugovornih uvjeta za potrebe članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., pri čemu se na njih primjenjuju isti razlozi za ništavost kao i na izvorne isprave koje su bile predmet obnove ili usuglašavanja?

3.

Treba li odricanje od sudske tužbe sadržano u ugovoru o obnovi također biti ništavo ako u ugovorima koje su potpisali potrošači nije navedeno da se radi o ništavoj odredbi i ako nije naveden novčani iznos na čiju isplatu imaju pravo na ime povrata plaćenih kamata zbog prvotnog uvrštenja „odredbi o najnižoj kamatnoj stopi”?

Stoga se smatra da se klijent slaže s odricanjem od podnošenja tužbe, a da ga banka nije obavijestila čega se odriče ni kojeg se novčanog iznosa odriče.

4.

Ako se analizom ugovora o obnovi na temelju sudske prakse Suda i članka 3. stavka 1. i članka 4. stavka 2. Direktive [93/13], ponovno utvrdi nedostatak transparentnosti i nove odredbe o najnižoj kamatnoj stopi, zato što banka ponovno nije ispunila kriterije transparentnosti utvrđene u [presudi Vrhovnog suda] od 9. svibnja 2013. i zato što klijente nije obavijestila o stvarnom financijskom trošku koji ta odredba predstavlja u njihovom zajmu na način da su mogli biti upoznati s kamatnom stopom (i iznosom koji iz nje proizlazi) koju trebaju platiti u slučaju primjene nove odredbe o najnižoj kamatnoj stopi i s kamatnom stopom (i iznosom koji iz nje proizlazi) koju trebaju platiti u slučaju neprimjene odredbe o najnižoj kamatnoj stopi i primjene kamatne stope ugovorene u hipotekarnom zajmu bez ograničavanja na nižu kamatnu stopu.

Drugim riječima, je li financijska institucija izdavanjem isprave nazvane ispravom o obnovi zbog „odredbi o najnižoj kamatnoj stopi” trebala provesti provjere transparentnosti navedene u članku 3. stavku 1. i članku 4. stavku 2. Direktive [93/13] i obavijestiti potrošače o iznosima za koje su bili oštećeni primjenom „odredbi o najnižoj kamatnoj stopi” kao i o kamatnoj stopi koja se primjenjuje u slučaju nepostojanja tih odredbi te ako je to propustila učiniti, je li to razlog za ništavost tih isprava?

5.

Mogu li se odredbe o poduzimanju sudske tužbe iz općih uvjeta sadržanih u ugovoru o obnovi smatrati nepoštenom odredbom zbog njihova sadržaja u okviru članka 3. stavka 1., u vezi s prilogom o nepoštenim odredbama i, konkretno, stavkom (q) tog priloga (nepoštene su odredbe one odredbe čiji su predmet isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe ili provođenja svakog drugog pravnog lijeka), s obzirom na to da ograničavaju pravo potrošačâ na ostvarivanje prava koja mogu nastati ili pojaviti se nakon potpisivanja ugovora, kao što se to dogodilo s mogućnošću potraživanja povrata ukupnog iznosa plaćenih kamata (na temelju presude Suda od 21. prosinca 2016. (2))?”