1.

Je li pravilan način na koji ovaj sud tumači Okvirni sporazum priložen Direktivi 1999/70/EZ (1) kada smatra da prilikom sklapanja ugovora na određeno vrijeme s tužiteljima postoji zlouporaba jer poslodavac u javnom sektoru upotrebljava različite oblike ugovora, redom na određeno vrijeme, za potrebe trajnog i stalnog obavljanja redovitih zadaća stalno zaposlenih javnih službenika, kako bi riješio problem strukturnih nedostataka i zadovoljio potrebe koje u stvarnosti nisu privremene prirode, nego su trajne i stalne i treba li zbog toga smatrati da opisano sklapanje ugovora na određeno vrijeme nije opravdano kao objektivan razlog u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma jer se takvo korištenje ugovorima na određeno vrijeme izravno protivi drugoj alineji preambule Okvirnog sporazuma i točkama 6. i 8. njegovih općih razmatranja s obzirom na to da ne postoje okolnosti koje opravdavaju sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme?

2.

Je li pravilan način na koji ovaj sud tumači Okvirni sporazum priložen Direktivi 1999/70/EZ kada smatra, u skladu s tim tumačenjem, da provedba redovitog natječaja s opisanim značajkama nije jednakovrijedna mjera niti se može smatrati sankcijom – jer nije proporcionalna počinjenoj zlouporabi čija je posljedica prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme, čime se povređuju ciljevi Direktive i čini trajnom nepovoljna situacija u kojoj se nalaze javni službenici zaposleni na određeno vrijeme – niti se može smatrati učinkovitom mjerom s obzirom na to da poslodavcu ne nanosi nikakvu štetu niti ima bilo kakvu odvraćajuću ulogu, zbog čega nije u skladu s člankom 2. prvim stavkom Direktive 1999/70 jer ne jamči to da će Španjolska Država ostvariti u njoj utvrđene rezultate?

3.

Je li pravilan način na koji ovaj sud tumači članak 2. prvi stavak Direktive 1999/70 i presudu Suda Europske unije od 14. rujna 2016. u predmetu C-16/15 (2) kada smatra, u skladu s tim tumačenjem, da provedba natječaja otvorenog za sve građane nije prikladna mjera kojom se sankcionira zlouporaba prilikom sklapanja uzastopnih ugovora na određeno vrijeme, s obzirom na to da španjolski propisi ne predviđaju mehanizam učinkovitih i odvraćajućih sankcija kojim bi se okončala zlouporaba prilikom imenovanja privremenih javnih službenika i ne omogućavaju popunjavanje stvorenih stalnih radnih mjesta osobljem koje je bilo predmet zlouporabe, tako da se ti radnici i dalje nalaze u neizvjesnoj situaciji?

4.

Je li pravilno tumačenje ovog suda prema kojem promjena statusa radnika zaposlenog na određeno vrijeme koji je bio žrtva zlouporabe u „radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme, ali ne za stalno” nije učinkovita sankcija jer tom radniku može prestati ugovor bilo zato što se njegovo radno mjesto popunjava natječajem ili se gasi, zbog čega ta sankcija nije sukladna s Okvirnim sporazumom u cilju sprečavanja zlouporabe ugovora na određeno vrijeme s obzirom na to da ne udovoljava članku 2. prvom stavku Direktive 1999/70 jer ne jamči da će Španjolska Država ostvariti u njoj utvrđene rezultate?

S obzirom na navedenu situaciju, nužno je u opisanim okolnostima ponoviti sljedeća pitanja postavljena u okviru zahtjeva za prethodnu odluku upućenog 30. siječnja 2018. u skraćenom postupku 193/2017 koji se vodio pred J[uzgadom] C[ontencioso-]A[dministrativo] n.o 8 de Madrid (Sud za upravne sporove br. 8 u Madridu) (3):

5.

Budući da je nacionalni sud utvrdio zlouporabu uzastopnog zapošljavanja javnih službenika na određeno vrijeme u SERMAS-u, u kojem se nastoje zadovoljiti trajne i strukturne potrebe za uslugama koje pružaju javni službenici zaposleni na neodređeno vrijeme, s obzirom na to da u nacionalnom pravnom poretku ne postoji nikakva učinkovita i odvraćajuća mjera za sankcioniranje takve zlouporabe i poništavanje posljedica povrede prava Zajednice, treba li članak 5. Okvirnog sporazuma priloženog Direktivi 1999/70/EZ tumačiti na način da se njime nacionalni sud obvezuje na to da donese učinkovite i odvraćajuće mjere kojima se jamči koristan učinak Okvirnog sporazuma te da posljedično sankcionira navedenu zlouporabu i poništi posljedice povrede navedenih europskih propisa, a da pritom ne primijeni nacionalni propis kojim se to sprečava?

U slučaju potvrdnog odgovora i kao što Sud Europske unije utvrđuje u točki 41. presude od 14. rujna 2016. u spojenim predmetima C-184/15 i C-197/15 (4):

Je li u skladu s ciljevima koji se žele postići Direktivom 1999/70/EZ, kao mjera za sprečavanje i sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora na određeno vrijeme te poništavanje posljedica povrede prava Unije, promjena privremenog/povremenog/zamjenskog javnoslužbeničkog radnog odnosa u stalni javnoslužbenički radni odnos, bilo imenovanjem na stalno radno mjesto ili sklapanjem ugovora na neodređeno, čije je zaposlenje jednako stabilno kao i posao usporedivih stalnih javnih službenika, na temelju činjenice da nacionalni propisi u javnom sektoru apsolutno zabranjuju pretvaranje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, s obzirom na to da ne postoji druga učinkovita mjera kojom bi se izbjegla i, ako je potrebno, sankcionirala zlouporaba uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme?

6.

U slučaju zlouporabe uzastopnih ugovora na određeno vrijeme, može li se smatrati da se promjenom javnoslužbeničkog radnog odnosa na određeno vrijeme u stalni radni odnos ispunjavaju ciljevi iz Direktive 1999/70/EZ i njezina Okvirnog sporazuma samo ako javni službenik koji je zaposlen na određeno vrijeme koji je žrtva zlouporabe radi u istim i jednakovrijednim uvjetima kao i javni službenici koji su zaposleni na neodređeno vrijeme (u području socijalne zaštite, promaknuća, popunjavanja slobodnih radnih mjesta, strukovnog osposobljavanja, dostupnosti, upravnih statusa, dopusta i odobrenih odsutnosti, prava i obveza te razrješenja na radnom mjestu, kao i sudjelovanja na natječajima otvorenim radi popunjavanja slobodnih radnih mjesta i promaknuća) na temelju načela trajnosti i nesmjenjivosti, sa svim pripadajućim pravima i obvezama, jednako kao javni službenici zaposleni na neodređeno vrijeme?

7.

Uzimajući u obzir, ovisno o slučaju, postojanje zlouporabe zapošljavanja privremenog osoblja za zadovoljavanje stalnih potreba, bez objektivnog razloga i poveznice s hitnom i neodgodivom potrebom koja bi ga opravdala, i u nedostatku učinkovitih sankcija ili ograničenja u španjolskom nacionalnom pravu, bi li bilo u skladu s ciljevima kojima teži Direktiva 1999/70/EZ, kao mjeru za sprečavanje zlouporabe i otklanjanje posljedice povrede prava Unije, u slučaju u kojem poslodavac radnika ne zaposli za stalno, dodijeliti otpremninu, usporedivu s onom u slučaju neopravdanog otkaza, kao prikladnu, proporcionalnu, učinkovitu i odvraćajuću sankciju?