–

za Stanleyparma Sas di Cantarelli Pietro & C., D. Agnello, V. Varzi i M. Mura, avvocati,

–

za Stanleybet Malta Ltd, R. A. Jacchia, F. Ferraro, A. Terranova i D. Agnello, avvocati,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. G. Marrone i S. Fiorentino, avvocati dello Stato,

–

za belgijsku vladu, L. Van den Broeck i M. Jacobs, u svojstvu agenata, uz asistenciju P. Vlaemmincka i R. Verbekea, advocaten,

–

za češku vladu, par M. Smolek, O. Serdula i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, P. Rossi i N. Gossement, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 52., 56. i 57. UFEU‑a, kao i načela nediskriminacije u poreznim stvarima i jednakog postupanja.

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između društava Stanleyparma Sas di Cantarelli Pietro & C. i Stanleybet Malta Ltd protiv Agenzia delle Dogane e dei Monopoli UM Emilia Romagna – SOT Parma (Agencija za carine i monopole, Ured za monopole, Emilija‑Romanja, operativno sjedište u Parmi, Italija) (u daljnjem tekstu: ADM), u vezi sa zakonitošću odluka potonje agencije o obvezama plaćanja, u Italiji, jedinstvenog poreza na oklade (u daljnjem tekstu: jedinstveni porez), koji su, prvenstveno, dužni podmiriti Centri Trasmissione Dati (centri za prijenos podataka; u daljnjem tekstu: CTD), kao što je društvo Stanleyparma, kao i, podredno, društvo Stanleybet Malta, u svojstvu solidarnog sudužnika.

3

U skladu s člankom 1. Decreto legislativo n. 504 – Riordino dell’imposta unica sui concorsi pronostici e sulle scommesse, a norma dell’articolo 1, comma 2, della legge 3 agosto 1998, n. 288 (Zakonodavna uredba br. 504 o preustroju jedinstvenog poreza na igre na sreću i oklade na temelju članka 1. stavka 2. Zakona br. 288), od 23. prosinca 1998. (GURI br. 27 od 3. veljače 1999.; u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 504/1998), jedinstveni porez se plaća za bilo koju vrstu igara na sreću i oklada u vezi s bilo kojim događajem, čak i ako se održava u inozemstvu.

4

Članak 3. te zakonodavne uredbe, naslovljen „Obveznici”, glasi:

„Obveznici jedinstvenog poreza su voditelji igara prognoze i oklada, uključujući koncesionare.”

5

Članak 1. stavak 66. legge n. 220 – Disposizioni per la formazione del bilancio annuale e pluriennale dello Stato (legge di stabilità 2011) (Zakon br. 220 o pravilima za sastavljanje godišnjeg i višegodišnjeg državnog proračuna (Zakon o stabilnosti iz 2011.)), od 13. prosinca 2010. (GURI br. 297 od 21. prosinca 2010.; u daljnjem tekstu: Zakon o stabilnosti iz 2011.), predviđa:

„[…]

a) […] jedinstveni porez […]plaća se uvijek, uključujući i ako se ulozi u igre na sreću, uključujući i one na daljinu, prikupe bez koncesije koju dodjeljuje Ministarstvo gospodarstva i financija – samostalna uprava za državne monopole, ili ako koncesija nije valjana;

b) članak 3. Zakonodavne uredbe [br. 504/1998] tumači se na način da je porezni obveznik bilo koja osoba koja, čak i ako ne postoji koncesija koju dodjeljuje Ministarstvo gospodarstva i financija – samostalna uprava za državne monopole, bilo kojim sredstvom, uključujući telematskim putem, vodi bilo koju vrstu igara prognoze i oklada za svoj račun ili za račun trećih osoba, uključujući one koje se nalaze u inozemstvu. Ako se djelatnost obavlja za račun trećih osoba, subjekt za čiji se račun obavlja djelatnost solidarno je odgovoran za plaćanje poreza i sankcije koje se na isto odnose.”

6

Decreto del Ministero dell’Economia e delle Finanze n. 111 – Norme concernenti la disciplina delle scommesse a quota fissa su eventi sportivi diversi dalle corse dei cavalli e su eventi non sportivi da adottare ai sensi dell’articolo 1, comma 286, della legge 30 dicembre 2004, n. 311 (Uredba Ministarstva gospodarstva i financija br. 111 – Režim koji se primjenjuje na utvrđivanje pravila o okladama s unaprijed određenim dobicima na sportske događaje različite od konjskih utrka i na nesportske događaje u smislu članka 1. stavka 286. Zakona br. 311 od 30. prosinca 2004.), od 1. ožujka 2006. (GURI br. 67, od 21. ožujka 2006.), u svojem članku 16. predviđa da koncesionar plaća iznose dugovane po osnovi jedinstvenog poreza.

7

Na temelju članka 1. stavka 644. točke (g) legge no 190 – Disposizioni per la formazione del bilancio annuale e pluriennale dello Stato (legge di stabilità 2015) (Zakon br. 190 o pravilima o donošenju godišnjeg i višegodišnjeg državnog proračuna (Zakon o stabilnosti iz 2015.)) od 23. prosinca 2014. (redovni dodatak GURI‑ju br. 300, od 29. prosinca 2014.), jedinstveni porez primjenjuje se „na paušalnu poreznu osnovicu koja odgovara trostrukoj prosječnoj vrijednosti uloga prikupljenih u pokrajini gdje se obavlja djelatnost ili gdje se nalazi mjesto prikupljanja uloga i koja proizlazi iz podataka zabilježenih u nacionalnom totalizatoru za porezno razdoblje koje prethodi referentnom poreznom razdoblju.”

8

Društvo Stanleybet Malta djeluje u Italiji na prikupljanju oklada, posredstvom CTD‑a, kao što je Stanleyparma, na osnovi odnosa koji ima ugovorni oblik naloga. CTD‑i se nalaze u lokalima dostupnima javnosti, stavljaju igračima na raspolaganje telematsku vezu i prenose podatke o svakoj okladi njihovu nalogodavcu. Društvo Stanleybet Malta, koje već oko dvadeset godina obavlja svoju djelatnost u Italiji, nema ni koncesiju ni policijsku dozvolu.

9

Naknadnim poreznim rješenjem od 21. rujna 2016., ADM je društvu Stanleyparma i, podredno, društvu Stanleybet Malta, u svojstvu solidarnog sudužnika, uputio zahtjev za plaćanje, u skladu s člankom 3. Zakonodavne uredbe br. 504/1998, kako je protumačen člankom 1. stavkom 66. Zakona o stabilnosti iz 2011., za plaćanje jedinstvenog poreza na oklade prikupljene u Italiji tijekom porezne godine 2011., u iznosu od 8422, 60 eura. ADM je smatrao da se taj porez duguje zbog činjenice što je društvo Stanleyparma „za račun treće osobe” obavljalo djelatnost vođenja oklada.

10

Društva Stanleyparma i Stanleybet Malta su pred sudom koji je uputio zahtjev, Commissione tributaria provinciale di Parma (Općinski porezni sud u Parmi, Italija), podnijela tužbu za poništenje te odluke, ističući da se nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku u odnosu na njih uvodi ograničenje slobode pružanja usluga.

11

Sud koji je uputio zahtjev, koji dijeli tužiteljeve sumnje, osobito se pita o sukladnosti nacionalnog propisa s pravom Unije, a osobito s člancima 52., 56. i 57. UFEU‑a, kao i s načelima jednakog postupanja i nediskriminacije.

12

Taj sud smatra da činjenica da su CTD‑i obveznici plaćanja jedinstvenog poreza predstavlja nezakonito ograničenje slobode pružanja usluga, u smislu članka 56. UFEU‑a, i to s dvaju aspekata. S jedne strane, nije predviđeno oporezivanje tim porezom CTD‑a koji djeluju za račun nacionalnih koncesionara, iako je njihova djelatnost usporediva s djelatnošću društva Stanleyparma. S druge strane, društvo Stanleyparma, koje je pozvano na plaćanje navedenog poreza, jest izjednačeno s tim koncesionarima, iako je njihova djelatnost drugačija.

13

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ne postoji nikakvo opravdanje eventualnog ograničenja slobode pružanja usluga, s obzirom da se nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku ostvaruje cilj isključivo ekonomske prirode. U potporu svojem mišljenju, taj sud upućuje na presudu Corte costituzionale (Ustavni sud, Italija) od 23. siječnja 2018., u kojoj je isti utvrdio da je taj nacionalni propis suprotan Ustavu za porezne godine prije 2011., jer predviđa da se CTD‑i koji djeluju za račun trećih osoba, koje – kao i društvo Stanleybet Malta – nisu imatelji koncesije, oporezuju jedinstvenim porezom.

14

S obzirom na navedeno, Commissione tributaria provinciale di Parma (Općinski porezni sud u Parmi) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

15

Svojim prvim i drugim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita, je li članku 56. UFEU‑a protivan propis države članice, koji određuje da se porezom na oklade oporezuju CTD‑i nastanjeni u toj državi članici, te – solidarno i supsidijarno – organizatori oklada, njihovi nalogodavci, koji su nastanjeni u drugoj državi članici.

16

Treba istaknuti, kao prvo, da prema ustaljenoj praksi Suda, igre na sreću podliježu pravilima o slobodi pružanja usluga, te, posljedično, potpadaju pod područje primjene članka 56. UFEU‑a, ako je barem jedan od pružatelja usluga nastanjen u državi članici različitoj od one u kojoj se usluga nudi (vidjeti, u tom smislu, presude od 13. studenoga 2003., Lindman, C‑42/02, EU:C:2003:613, t. 19., kao i od 22. listopada 2014., Blanco i Fabretti, C‑344/13 i C‑367/13, EU:C:2014:2311, t. 27.). Stoga ovaj predmet valja ispitati u kontekstu slobode pružanja usluga.

17

Valja podsjetiti da slobodno pružanje usluga, predviđeno u članku 56. UFEU‑a, nalaže ne samo zabranu svake diskriminacije pružatelja usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na temelju njegove nacionalnosti nego i ukidanje svakog ograničenja, čak i ako se ono jednako primjenjuje na domaće pružatelje usluga kao i na one iz drugih država članica, koje po svojoj prirodi zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnim djelatnosti pružatelja usluge koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici u kojoj zakonito pruža istovjetne usluge (presuda od 22. listopada 2014., Blanco i Fabretti, C‑344/13 i C‑367/13, EU:C:2014:2311, t. 26.).

18

Usto, treba primijetiti da je Sud potvrdio da se u sektoru igara na sreću može primjenjivati sustav koncesija, smatrajući da on može biti djelotvoran mehanizam za nadzor gospodarskih subjekata koji su aktivni u tom sektoru s ciljem sprečavanja iskorištavanja tih djelatnosti u kriminalne ili prijevarne svrhe (presuda od 19. prosinca 2018., Stanley International Betting i Stanleybet Malta, C‑375/17, EU:C:2018:1026, t. 66.).

19

Kako bi se utvrdilo postoji li diskriminacija, treba provjeriti da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presuda od 6. lipnja 2019., P. M. i dr., C‑264/18, EU:C:2019:472, t. 28.).

20

U ovom predmetu, kako proizlazi iz dokumenata u spisu kojim raspolaže Sud, jedinstveni se porez vezuje uz djelatnost prikupljanja oklada u Italiji. Na temelju članka 1. stavka 66. točaka (a) i (b) Zakona o stabilnosti iz 2011., obveznici tog poreza su svi subjekti koji vode igre klađenja, bez obzira na to djeluju li za svoj vlastiti račun ili za račun treće osobe, bez obzira na okolnost jesu li imatelji koncesije ili to nije slučaj, i bez obzira na njihovo sjedište, čak i ako se nalazi u inozemstvu.

21

S obzirom na navedene elemente koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, proizlazi da se jedinstveni porez primjenjuje na sve subjekte koji vode oklade prikupljene na talijanskom državnom području, bez da se pravi razlika ovisno o mjestu nastana tih subjekata, tako da se primjena tog poreza na društvo Stanleybet Malta ne može smatrati diskriminatornom.

22

Naime, treba istaknuti da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku ne predviđa različiti sustav oporezivanja ovisno o tome jesu li usluge pružene u Italiji ili u drugim državama članicama.

23

Usto, kada je riječ o argumentaciji društva Stanleybet Malta, koja se temelji na tome da – u skladu s talijanskim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku – ono podliježe dvostrukom oporezivanju, na Malti i u Italiji, treba istaknuti da, u trenutnom stadiju razvoja prava Unije, države članice uživaju, uz obvezu poštovanja tog prava, određenu autonomiju u tom području i da, posljedično, nemaju obvezu prilagoditi svoj porezni sustav različitim poreznim sustavima drugih država članica, osobito s ciljem da uklone dvostruko oporezivanje koje proizlazi iz usporedne primjene od strane tih država članica njihovih ovlasti za oporezivanje (vidjeti, po analogiji, presudu od 1. prosinca 2011., Komisija/Mađarska, C‑253/09, EU:C:2011:795, t. 83.).

24

Iz toga slijedi da društvo Stanleybet Malta ne trpi, u odnosu na nacionalnog subjekta koji obavlja svoje djelatnosti u istim uvjetima kao i to društvo, nikakvo diskriminatorno ograničenje zbog toga što se na njega primjenjuje nacionalni propis poput onog iz glavnog postupka. Isto tako, navedeni propis nije takve naravi da zabranjuje, ometa ili čini manje privlačnim djelatnosti društva kao što je Stanleybet Malta u dotičnoj državi članici.

25

Kada je riječ o društvu Stanleyparma, ono obavlja – u svojstvu posrednika društva Stanleybet Malta i u zamjenu za naknadu – djelatnost nuđenja i prikupljanja oklada.

26

To društvo osobito obavlja, isto kao i nacionalni organizatori oklada, djelatnost vođenja oklada, koja je uvjet potreban za oporezivanje jedinstvenim porezom. Zbog toga, na temelju članka 1. stavka 66. točke (b) Zakona o stabilnosti iz 2011., društvo Stanleyparma solidarno s društvom Stanleybet Malta podliježe plaćanju tog poreza.

27

Usto, iz članka 16. Uredbe Ministarstva gospodarstva i financija br. 111 od 1. ožujka 2006., proizlazi da i subjekti koji imaju koncesiju za organizaciju oklada u Italiji također plaćaju jedinstveni porez. Prema navodima suda koji je uputio zahtjev, njihovi CTD‑i ipak nisu solidarno obvezni za plaćanje tog poreza, za razliku od društva Stanleyparma.

28

Međutim, u tom je pogledu potrebno utvrditi da, za razliku od CTD‑a koji prenose podatke o igrama na sreću za račun nacionalnih organizatora oklada, društvo Stanleyparma prikuplja oklade za račun društva Stanleybet Malta, koje je nastanjeno u drugoj državi članici. Stoga se ono, u pogledu ciljeva Zakona o stabilnosti iz 2011., ne nalazi u situaciji usporedivoj s onom nacionalnih subjekata.

29

Posljedično, nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku ne dovodi do diskriminatornog ograničenja u odnosu na društva Stanleybet Malta i Stanleyparma, i ne ugrožava, što se njih tiče, slobodu pružanja usluga.

30

Imajući sve navedeno u vidu, na prvo i drugo pitanje treba odgovoriti da članak 56. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi propis države članice, koji određuje da se porezom na oklade oporezuju CTD‑i nastanjeni u toj državi članici, i – solidarno i supsidijarno – organizatori oklada, njihovi nalogodavci, nastanjeni u drugoj državi članici, i to neovisno o mjestu sjedišta tih organizatora i o nepostojanju koncesije za organizaciju oklada.

31

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se članak 56. UFEU‑a nacionalnom propisu koji predviđa uvećanje poreza na oklade, na osnovi paušalne osnovice koja odgovara trostrukom prosjeku oklada prikupljenih na mjestu prikupljanja koje se nalazi u državi članici, za CTD‑e koji djeluju za račun organizatora oklada nastanjenih u drugoj državi članici i koji nemaju koncesiju, kao i za same organizatore oklada.

32

Talijanska vlada i Komisija osporavaju dopuštenost trećeg pitanja, jer odgovor na njega nije, prema njihovu mišljenju, nužan za rješavanje glavnog postupka.

33

U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi, odbijanje Suda da odluči o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud moguće je samo u slučaju kad je očito da zahtijevano tumačenje pravila Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, kad je problem hipotetske naravi ili kad Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su mu potrebni da bi pružio koristan odgovor na postavljena pitanja (vidjeti, u tom smislu, presude od 9. listopada 1997., Grado i Bashir, C‑291/96, EU:C:1997:479, t. 12., kao i od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost stegovnog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 98.).

34

U ovom predmetu treba utvrditi da nacionalni propis koji proizlazi iz Zakona br. 190 od 23. prosinca 2014. nije primjenjiv u glavnom postupku, s obzirom na to da se odluka o naknadnom poreznom rješenju koja se osporava u glavnom postupku odnosi na poreznu godinu 2011. U skladu s time, treće pitanje – koje nije relevantno za rješavanje spora koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev – nije dopušteno.

35

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 56. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi propis države članice, koji određuje da se porezom na oklade oporezuju centri za prijenos podataka nastanjeni u toj državi članici, i – solidarno i supsidijarno – organizatori oklada, njihovi nalogodavci, nastanjeni u drugoj državi članici, i to neovisno o mjestu sjedišta tih organizatora i o nepostojanju koncesije za organizaciju oklada.