–

za francusku vladu, D. Colas, A.-L. Desjonquères i C. Mosser, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, D. Bianchi i I. Naglis, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 53. Uredbe (EU) br. 1151/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o sustavima kvalitete za poljoprivredne i prehrambene proizvode (SL 2012., L 343, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 25., str. 31. i ispravak SL 2015., L 191, str. 9.), članka 6. Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 664/2014 оd 18. prosinca 2013. o dopuni Uredbe (EU) br. 1151/2012 (SL 2014., L 179, str. 17.) i članka 10. Provedbene uredbe Komisije (EU) br. 668/2014 od 13. lipnja 2014. o utvrđivanju pravila za primjenu Uredbe (EU) br. 1151/2012 (SL 2014., L 179, str. 36. i ispravci SL 2014., L 219, str. 67. i SL 2015., L 39, str. 23.), u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva GAEC Jeanningros, groupement agricole d’exploitation en commun (GAEC Jeanningros, poljoprivredno udruženje za zajedničko iskorištavanje), s jedne strane, i Instituta national de l’origine et de la qualité (INAO) (Nacionalni institut za izvornost i kvalitetu, Francuska), ministre de l’Agriculture et de l’Alimentation (ministar poljoprivrede i prehrane, Francuska) te ministre de l’Économie et des Finances (ministar gospodarstva i financija, Francuska), s druge strane, o izmjeni specifikacije zaštićene oznake izvornosti (ZOI) „Comté”.

3

Uvodna izjava 58. Uredbe br. 1151/2012 određuje:

„Da bi se osiguralo da registrirani nazivi oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla i zajamčeno tradicionalnih specijaliteta ispunjavaju uvjete propisane ovom Uredbom, zahtjeve bi trebala ispitati nacionalna tijela dotične države članice, poštujući minimalne zajedničke odredbe koje uključuju nacionalni postupak prigovora. Komisija bi potom trebala pomno pregledati zahtjeve kako bi se osiguralo da nema očitih grešaka i da se poštuje pravo Unije i interesi dionika izvan države članice podnošenja zahtjeva.”

4

Članak 7. te uredbe, naslovljen „Specifikacija proizvoda”, u stavku 1. određuje:

„1.   Zaštićena oznaka izvornosti ili zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla mora biti u skladu sa specifikacijom koja uključuje najmanje:

5

Članak 49. te uredbe, naslovljen „Zahtjev za registraciju naziva”, u stavcima 2. do 4. određuje:

„2.   […]

Država članica razmatra zahtjev na adekvatan način kako bi provjerila je li on utemeljen i ispunjava li uvjete odgovarajućeg sustava.

3.   Kao dio razmatranja iz stavka 2. drugog podstavka ovog članka, država članica pokreće nacionalni postupak prigovora, osiguravajući objavu zahtjeva i određujući razuman rok u kojem svaka fizička ili pravna osoba koja ima legitimni interes i koja ima poslovni nastan ili boravište na njezinom državnom području može uložiti prigovor na zahtjev.

[…]

4.   Ako, nakon ocjene zaprimljenih prigovora, država članica smatra da je udovoljeno zahtjevima ove Uredbe, može donijeti pozitivnu odluku i Komisiji podnijeti dokumentaciju o zahtjevu. U tom će slučaju obavijestiti Komisiju o prihvatljivim prigovorima koje je zaprimila od fizičke ili pravne osobe koje su predmetne proizvode zakonito stavljale na tržište upotrebljavajući dotične nazive u neprekinutom razdoblju od najmanje pet godina prije datuma objave iz stavka 3.

Država članica osigurava objavu svoje pozitivne odluke i mogućnost žalbe svake fizičke ili pravne osobe koja ima legitiman interes.”

[…]

6

Članak 50. stavak 1. iste uredbe predviđa sljedeće:

„Komisija na odgovarajući način razmatra svaki zahtjev zaprimljen sukladno članku 49., kako bi provjerila njegovu opravdanost i ispunjavanje uvjeta odgovarajućeg sustava […]”

7

Članak 53. Uredbe br. 1151/2012, naslovljen „Izmjena specifikacije proizvoda”, u stavcima 1. i 2. određuje:

„1.   Skupina s legitimnim interesom može podnijeti zahtjev za odobrenje izmjene specifikacije proizvoda.

Zahtjevi navode i opisuju razloge zatraženih izmjena.

2.   U slučaju kada izmjene uključuju jednu ili više izmjena koje nisu manje izmjene, zahtjev za izmjenu slijedi postupak propisan u člancima 49. do 52.

Međutim, ako su predložene izmjene manje, Komisija odobrava ili odbija zahtjev. U slučaju odobrenja izmjena koje podrazumijevaju promjenu dijelova iz članka 50. stavka 2., Komisija objavljuje te dijelove u Službenom listu Europske unije.

Da bi se izmjena smatrala manjom u slučaju sustava kvalitete opisnog u glavi II., ona:

[…]”

8

Članak 6. Delegirane uredbe br. 664/2014, naslovljen „Izmjene specifikacije proizvoda”, u stavcima 1. i 2. predviđa:

„1.   Zahtjev za značajniju izmjenu specifikacije proizvoda, kako je navedeno u članku 53. stavku 1. Uredbe (EU) br. 1151/2012, sadrži iscrpan opis te posebne razloge za svaku izmjenu. Opis detaljno uspoređuje, za svaku izmjenu, izvorne specifikacije proizvoda te, prema potrebi, izvorni jedinstveni dokument s predloženom izmijenjenom verzijom.

Taj je zahtjev samodostatan. On sadrži sve izmjene specifikacije proizvoda te, prema potrebi, na jedinstvenom dokumentu za koji se traži odobrenje.

[…]

2.   Prijave za manje izmjene u specifikaciji proizvoda u vezi sa zaštićenim oznakama izvornosti i zaštićenim oznakama zemljopisnog podrijetla dostavljaju se nadležnim tijelima države članice na koju se izvornost ili zemljopisno podrijetlo odnosi. […] Ako država članica smatra da su zahtjevi iz Uredbe (EU) br. 1151/2012 i odredbe donesene na temelju iste ispunjene, ona može podnijeti zahtjev za manjim izmjenama Komisiji. […]

U zahtjevu za manje izmjene predlažu se samo manje izmjene u okviru članka 53. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1151/2012. U njemu se te manje izmjene opisuju, daje se sažetak razloga i pokazuje kako su predložene izmjene doista kvalificirane kao manje u skladu s člankom 53. stavkom 2. Uredbe (EU) br. 1151/2012. U njemu se, za svaku izmjenu, uspoređuje izvorna specifikacija proizvoda te, prema potrebi, izvorni jedinstveni dokument s predloženom izmijenjenom inačicom. Zahtjev mora biti samodostatan i mora sadržavati sve izmjene specifikacije proizvoda te, prema potrebi, jedinstvenog dokumenta za koji se traži odobrenje.

Manje izmjene iz drugog podstavka članka 53. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1151/2012 smatraju se odobrenima samo ako Komisija ne obavijesti podnositelja drukčije u roku od tri mjeseca od zaprimanja zahtjeva.

Zahtjev za manje izmjene koji nije u skladu s drugim podstavkom ovog stavka nije prihvatljiv. Prešutno odobrenje iz trećeg podstavka ovog stavka ne primjenjuje se na takve zahtjeve. Ako se smatra da je zahtjev neprihvatljiv, Komisija o tome obavješćuje podnositelja zahtjeva u roku od tri mjeseca od zaprimanja zahtjeva.

Komisija objavljuje odobrene manje izmjene u specifikaciji proizvoda koje ne podrazumijevaju promjene elemenata iz članka 50. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1151/2012.”

9

Članak 10. Provedbene uredbe br. 668/2014, naslovljen „Postupovni zahtjevi u pogledu izmjena specifikacije proizvoda”, u stavcima 1. i 2. određuje:

„1.   Zahtjevi za odobrenje veće izmjene specifikacije proizvoda za zaštićene oznake izvornosti i zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla sastavljaju se u skladu s obrascem iz Priloga V. Ti se zahtjevi ispunjuju u skladu sa zahtjevima utvrđenima u članku 8. Uredbe (EU) br. 1151/2012. Izmijenjeni jedinstveni dokument sastavlja se u skladu s obrascem iz Priloga I. ovoj Uredbi. Upućivanje na objavu specifikacije proizvoda koje se navodi u jedinstvenom dokumentu vodi na ažuriranu verziju predložene specifikacije proizvoda.

[…]

2.   Zahtjevi za odobrenje manje izmjene iz članka 53. stavka 2. drugog podstavka Uredbe (EU) br. 1151/2012 sastavljaju se u skladu s obrascem iz Priloga VII. ovoj Uredbi.

Zahtjevima za odobrenje manje izmjene koja se odnosi na zaštićenu oznaku izvornosti ili zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla prilaže se ažurirani jedinstveni dokument, ako je izmijenjen, koji se sastavlja u skladu s obrascem iz Priloga I. Upućivanje na objavu specifikacije proizvoda koje se navodi u izmijenjenom jedinstvenom dokumentu vodi na ažuriranu verziju predložene specifikacije proizvoda.

Zahtjevima koji potječu iz Unije države članice prilažu izjavu kojom navode da smatraju da zahtjev ispunjava uvjete Uredbe (EU) br. 1151/2012 i poštuje odredbe koje su donesene u skladu s njom te upućivanje na ažuriranu specifikaciju proizvoda. Zahtjevima koji potječu iz trećih zemalja predmetna skupina ili nadležna tijela treće zemlje prilažu ažuriranu specifikaciju proizvoda. Zahtjevi za manju izmjenu u slučajevima iz članka 6. stavka 2. petog podstavka Delegirane uredbe (EU) br. 664/2014 sadržavaju upućivanje na objavu ažurirane specifikacije proizvoda, ako je riječ o zahtjevima koji potječu iz država članica, odnosno sadržavaju ažuriranu specifikaciju proizvoda ako je riječ o zahtjevima koji potječu iz trećih zemalja.

[…]”

10

Zahtjev za manju izmjenu specifikacije ZOI‑ja „Comté” odobren je odlukom Komisije od 1. lipnja 2018. (SL 2018., C 187, str. 7.).

11

U skladu s uvjetima točke 5.1.18 specifikacije ZOI‑ja „Comté”:

„Mužnja se mora obavljati dvaput dnevno, ujutro i uvečer, u pravilnim vremenskim razmacima, što znači da nije moguća upotreba sustava za automatsku mužnju. Zabranjena je upotreba robota za mužnju.

[…]”

12

Ministar poljoprivrede i prehrane i ministar gospodarstva i financija 8. rujna 2017. donijeli su odluku kojom je omogućena homologacija specifikacije ZOI‑ja „Comté”, kako je izmijenjena na prijedlog INAO‑a, radi slanja specifikacije Komisiji na odobrenje u skladu s postupkom utvrđenim člankom 53. Uredbe br. 1151/2012.

13

Cilj te izmjene navedene specifikacije, za koju se smatralo da je manja, bio je, dodatkom u točki 5.1.18, zabraniti uporabu robota za mužnju u proizvodnji mlijeka namijenjenog za proizvodnju Comtéa.

14

Tužbom podnesenom 16. studenoga 2017. pred Conseilom d’État (Državno vijeće, Francuska) društvo GAEC Jeanningros zatražilo je poništenje navedene odluke od 8. rujna 2017. u dijelu u kojem je ta zabrana odobrena.

15

Dok je taj postupak još bio u tijeku, Komisija je odlukom objavljenom 1. lipnja 2018. (SL 2018., C 187, str. 7.) na temelju članka 6. stavka 2. trećeg podstavka Delegirane uredbe br. 664/2014 odobrila zahtjev za manju izmjenu specifikacije ZOI‑ja „Comté” o kojoj je riječ u glavnom postupku, u skladu s člankom 53. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 1151/2012.

16

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev pita se nema li Komisijino odobrenje zahtjeva za manju izmjenu specifikacije ZOI‑ja, u skladu s člankom 53. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 1151/2012, za posljedicu to da čini bespredmetnom tužbu podnesenu pred njim protiv akta kojim su nadležna nacionalna tijela Komisiji na odobrenje poslala novu specifikaciju koja sadržava navedenu manju izmjenu.

17

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev upućuje na to da bi takvo tumačenje, koje proizlazi iz njegove ustaljene sudske prakse, međutim, značilo da se neće odlučivati o zakonitosti dotične specifikacije.

18

Unatoč tomu, sud koji je uputio zahtjev pita se o usklađenosti svoje sudske prakse s pravom Unije, osobito s člankom 47. Povelje, uzimajući u obzir utjecaj koji bi poništenje odluke nacionalnih tijela u vezi sa zahtjevom za izmjenu specifikacije ZOI‑ja moglo imati na valjanost registracije koju je provela Komisija.

19

U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 53. [Uredbe br. 1151/2012], članak 6. [Delegirane uredbe br. 664/2014] i članak 10. [Provedbene uredbe br. 668/2014] u vezi s člankom 47. [Povelje] tumačiti na način da, u konkretnom slučaju u kojem je Komisija […] udovoljila zahtjevu nacionalnih tijela države članice za izmjenu specifikacije naziva te za registraciju [ZOI‑ja] dok se o tom zahtjevu i dalje vodi postupak povodom tužbe podnesene pred nacionalnim sudovima te države, ti sudovi mogu odlučiti da obustavljaju postupak u sporu koji je pred njima u tijeku ili, s obzirom na učinke eventualnog poništenja pobijanog akta na valjanost registracije od strane Komisije […], moraju donijeti odluku o zakonitosti tog akta nacionalnih tijela?”

20

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 53. stavak 2. Uredbe br. 1151/2012, članak 6. Delegirane uredbe br. 664/2014 i članak 10. Provedbene uredbe br. 668/2014, u vezi s člankom 47. Povelje, tumačiti na način da, u slučaju u kojem je Komisija udovoljila zahtjevu nacionalnih tijela države članice za manju izmjenu specifikacije ZOI‑ja, nacionalni sudovi pred kojima je podnesena tužba o zakonitosti odluke koju su donijela ta tijela o tom zahtjevu radi njezina slanja Komisiji, u skladu s člankom 53. stavkom 2. Uredbe br. 1151/2012, mogu odlučiti obustaviti postupak u sporu koji je pred njima u tijeku.

21

Prije svega, valja napomenuti da specifikacija na temelju koje je ZOI registriran, u skladu sa za to predviđenim postupkom u člancima 49. do 52. Uredbe br. 1151/2012, može biti izmijenjena u skladu s odredbama članka 53. te uredbe. Taj članak u stavku 2. pravi razliku između izmjena „koje nisu manje”, na koje se primjenjuje postupak predviđen za registraciju ZOI‑ja u člancima 49. do 52. te uredbe, i „manjih” izmjena, koje su definirane u članku 53. stavku 2. drugom podstavku iste uredbe i na koje se primjenjuje pojednostavnjeni postupak koji je tim člankom predviđen.

22

U ovom je slučaju nesporno da se radi o odluci u vezi sa zahtjevom za manju izmjenu specifikacije u smislu ove posljednje odredbe.

23

Kako bi se ocijenio utjecaj koji Komisijino odobrenje takve izmjene ima na tužbu kojom se traži poništenje odluke nacionalnih tijela u vezi s takvom izmjenom povodom koje je u tijeku postupak pred nacionalnim sudom, valja utvrditi da Uredba br. 1151/2012 uvodi podjelu nadležnosti između države članice o kojoj se radi i Komisije (vidjeti po analogiji presudu od 6. prosinca 2001., Carl Kühne i dr., C‑269/99, EU:C:2001:659, t. 50.).

24

Sud je u biti utvrdio da je Uredba Vijeća (EEZ) br. 2081/92 od 14. srpnja 1992. o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti za poljoprivredne i prehrambene proizvode (SL 1992., L 208, str. 1.), koja je predviđala postupak registracije koji u biti odgovara postupku registracije određenom u člancima 49. do 52. Uredbe br. 1151/2012, uvela sustav podjele nadležnosti, osobito u smislu da je Komisija mogla donijeti odluku o registraciji naziva kao ZOI‑ja samo ako joj je država članica o kojoj je riječ podnijela zahtjev u tu svrhu i da se takav zahtjev mogao podnijeti samo ako je ta država članica provjerila da je osnovan. Taj se sustav podjele nadležnosti, među ostalim, objašnjava činjenicom da registracija pretpostavlja provjeru da je ispunjeno nekoliko uvjeta, što u velikoj mjeri zahtijeva temeljito poznavanje podataka svojstvenih za predmetnu državu članicu, a što su njezina nacionalna tijela u najboljem položaju provjeriti (vidjeti po analogiji presude od 6. prosinca 2001., Carl Kühne i dr., C‑269/99, EU:C:2001:659, t. 53. i od 2. srpnja 2009., Bavaria i Bavaria Italia, C‑343/07, EU:C:2009:415, t. 66.).

25

Nadalje, uzimajući u obzir da su stoga u sustavu podjele nadležnosti nacionalna tijela ovlaštena za odlučivanje, samo je na nacionalnim sudovima da odlučuju o zakonitosti akata koje su donijela ta tijela, poput onih o zahtjevima za registraciju naziva, koji predstavljaju nužan dio postupka donošenja akta Unije, s obzirom na to da institucije Unije u pogledu tih akata raspolažu samo ograničenom marginom prosudbe ili njome uopće ne raspolažu te su akti takvih institucija, poput odluka o registraciji, pod sudskim nadzorom Suda (vidjeti po analogiji presude od 6. prosinca 2001., Carl Kühne i dr., C‑269/99, EU:C:2001:659, t. 57. i 58. i od 2. srpnja 2009., Bavaria i Bavaria Italia, C‑343/07, EU:C:2009:415, t. 70. i 71.).

26

Iz toga proizlazi da je na nacionalnim sudovima da odlučuju o nepravilnostima nacionalnog akta poput onoga koji se odnosi na zahtjev za registraciju naziva, uz eventualno upućivanje Sudu, prema potrebi, zahtjeva za prethodnu odluku, pod istim uvjetima kao što su oni pod kojima provode nadzor nad svakim konačnim aktom koji je donijelo isto nacionalno tijelo i koji može biti nepovoljan za treće osobe (vidjeti u tom smislu presude od 3. prosinca 1992., Oleificio Borelli/Komisija, C‑97/91, EU:C:1992:491, t. 11. do 13., od 6. prosinca 2001., Carl Kühne i dr., C‑269/99, EU:C:2001:659, t. 58. i od 2. srpnja 2009., Bavaria i Bavaria Italia, C‑343/07, EU:C:2009:415, t. 57.).

27

Naime, sud Unije nije nadležan u okviru tužbe podnesene na temelju članka 263. UFEU‑a odlučivati o zakonitosti akta koji je donijelo nacionalno tijelo, a što ne može dovesti u pitanje činjenica da je akt o kojem se radi dio Unijina postupka odlučivanja (vidjeti po analogiji presudu od 3. prosinca 1992., Oleificio Borelli/Komisija, C‑97/91, EU:C:1992:491, t. 9. i 10.).

28

Kako je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 51. do 59. svojeg mišljenja, takva sudska praksa u vezi s postupkom registracije ZOI‑ja može se primijeniti na postupke kako manjih izmjena tako i onih koje nisu manje, a koje su opisane u točki 21. ove presude.

29

U tom pogledu, kad je riječ o zahtjevima za izmjene specifikacije ZOI‑ja koje nisu manje, u točki 21. utvrđeno je da se na njih, u skladu s uputom iz članka 53. stavka 2. prvog podstavka Uredbe br. 1151/2012, primjenjuje isti postupak koji se primjenjuje na registraciju ZOI‑ja.

30

Kad se radi o zahtjevima za manje izmjene, kao što su to one o kojima je riječ u glavnom postupku, u vezi s člankom 53. stavkom 2. drugim podstavkom te uredbe, na njih se na temelju odredaba članka 6. stavka 2. Delegirane uredbe br. 664/2014 i članka 10. stavka 2. Provedbene uredbe br. 668/2014 primjenjuje pojednostavnjeni postupak, ali u bitnome sličan navedenom postupku registracije po tome što također uvodi sustav podjele nadležnosti između tijela države članice o kojoj se radi i Komisije kad je riječ, s jedne strane, o provjeri usklađenosti zahtjeva za izmjenu sa zahtjevima koji proizlaze iz tih uredaba kao i Uredbe br. 1151/2012 i, s druge strane, o odobrenju tog zahtjeva.

31

Iz navedenog proizlazi da je, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 26. ove presude, na nacionalnim sudovima da odlučuju o nepravilnostima nacionalnog akta o zahtjevu za manju izmjenu specifikacije ZOI‑ja, poput odluke od 8. rujna 2017. o kojoj je riječ u glavnom postupku.

32

U tom kontekstu valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj praksi Suda, na sudovima država članica da u skladu s načelom lojalne suradnje, koje je predviđeno člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, osiguraju sudsku zaštitu prava koja pojedinci imaju na temelju prava Unije, pri čemu članak 19. stavak 1. UEU‑a usto državama članicama nalaže da osiguraju pravna sredstva nužna za osiguranje djelotvorne sudske zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije (presuda od 8. studenoga 2016., Lesoochranárske zoskupenie VLK, C‑243/15, EU:C:2016:838, t. 50. i od 26. srpnja 2017., Sacko, C‑348/16, EU:C:2017:591, t. 29.).

33

Ta obveza država članica odgovara pravu na učinkovito pravno sredstvo pred nepristranim sudom, sadržano u članku 47. Povelje, koje predstavlja potvrdu načela djelotvorne sudske zaštite (vidjeti u tom smislu presude od 26. srpnja 2017., Sacko, C‑348/16, EU:C:2017:591, t. 30. i 31. i od 26. lipnja 2019., Craeynest i dr., C‑723/17, EU:C:2019:533, t. 54.) i koje je, uostalom, navedeno u članku 49. stavku 4. Uredbe br. 1151/2012 u vezi s postupkom registracije.

34

Dakle, u ovom slučaju kad je riječ o tom načelu treba utvrditi može li nacionalni sud pred kojim je podnesena tužba protiv akta nacionalnih tijela u vezi sa zahtjevom za manju izmjenu specifikacije ZOI‑ja, u smislu članka 53. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 1151/2012, smatrati da može obustaviti postupak u sporu koji je pred njim u tijeku jer je Komisija udovoljila zahtjevu za izmjenu.

35

U tom pogledu, nezavisni odvjetnik u točki 58. svojeg mišljenja naveo je da odluke nacionalnih tijela o tim manjim izmjenama nisu u isključivoj nadležnosti suda Unije, s obzirom na to da je riječ o autonomnim aktima koji su nužni kako bi Komisija kasnije mogla donijeti odluku o njima. Međutim, s obzirom na vrlo ograničenu marginu prosudbe kojom Komisija raspolaže u tom pogledu, u odlukama nacionalnih tijela doista su uzeti u obzir svi elementi kojima se opravdava odobravanje tih izmjena u specifikacijama.

36

Iz toga slijedi da se odluka kojom Komisija odobrava takav zahtjev za izmjenu temelji na odluci koju donesu tijela države članice o kojoj je riječ u vezi s takvim zahtjevom i da je zbog toga nužno uvjetovana tom odlukom, to više što je margina prosudbe koju ima Komisija u vezi s tim odobrenjem u biti, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 58. Uredbe br. 1151/2012, ograničena na provjeru da zahtjev sadržava sve potrebne elemente i da ne sadržava očite pogreške (vidjeti po analogiji presude od 6. prosinca 2001., Carl Kühne i dr., C‑269/99, EU:C:2001:659, t. 54. i od 2. srpnja 2009., Bavaria i Bavaria Italia, C‑343/07, EU:C:2009:415, t. 67.).

37

U tim bi uvjetima to što nacionalni sud pred kojim je podnesena tužba o zakonitosti odluke nacionalnih tijela u vezi sa zahtjevom za manju izmjenu specifikacije ZOI‑ja smatra da treba obustaviti postupak povodom tužbe zato što je Komisija odobrila taj zahtjev ugrozilo djelotvornu sudsku zaštitu koju taj sud mora osigurati kada su u pitanju takvi zahtjevi za izmjene.

38

To, dakle, a fortiori vrijedi zato što postupak u vezi s manjom izmjenom specifikacije utvrđen u članku 53. stavku 2. drugom podstavku Uredbe br. 1151/2012, za razliku od onoga koji je predviđen za izmjenu specifikacije koja nije manja, ne predviđa mogućnost podnošenja prigovora protiv predložene izmjene. U tim uvjetima, tužba o zakonitosti odluke nacionalnih tijela o odobrenju ovog zahtjeva za manju izmjenu predstavlja jedinu mogućnost da se fizičke ili pravne osobe kojih se takva odluka tiče protive takvoj odluci.

39

Eventualno poništenje takve odluke nacionalnih tijela oduzelo bi temelj Komisijinoj odluci te bi podrazumijevalo Komisijino ponovno ispitivanje predmeta (vidjeti u tom smislu presude od 26. listopada 2017., Global Steel Wire i dr./Komisija, C‑454/16 P do C‑456/16 P i C‑458/16 P, neobjavljene, EU:C:2017:818, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

40

Imajući u vidu sva navedena razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 53. stavak 2. Uredbe br. 1151/2012, članak 6. Delegirane uredbe br. 664/2014 i članak 10. Provedbene uredbe br. 668/2014, u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da, u slučaju u kojem je Komisija udovoljila zahtjevu nacionalnih tijela države članice za manju izmjenu specifikacije ZOI‑ja, nacionalni sudovi pred kojima je podnesena tužba o zakonitosti odluke koju su donijela ta tijela o tom zahtjevu radi njezina slanja Komisiji, u skladu s člankom 53. stavkom 2. Uredbe br. 1151/2012, ne mogu samo zbog tog razloga odlučiti obustaviti postupak u sporu koji je pred njima u tijeku.

41

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 53. stavak 2. Uredbe (EU) br. 1151/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o sustavima kvalitete za poljoprivredne i prehrambene proizvode, članak 6. Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 664/2014 od 18. prosinca 2013. o dopuni Uredbe br. 1151/2012 i članak 10. Provedbene uredbe Komisije (EU) br. 668/2014 od 13. lipnja 2014. o utvrđivanju pravila za primjenu Uredbe br. 1151/2012, u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da, u slučaju u kojem je Europska komisija udovoljila zahtjevu nacionalnih tijela države članice za manju izmjenu specifikacije zaštićene oznake izvornosti, nacionalni sudovi pred kojima je podnesena tužba o zakonitosti odluke koju su donijela ta tijela o tom zahtjevu radi njezina slanja Komisiji, u skladu s člankom 53. stavkom 2. Uredbe br. 1151/2012, ne mogu samo zbog tog razloga odlučiti obustaviti postupak u sporu koji je pred njima u tijeku.