–

za DAF Trucks NV, M. Boronkay, ügyvéd, B. Winters i J. K. de Pree, advocaten,

–

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér i Z. Wagner, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. Heller, K. Talabér‑Ritz i G. Meessen, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. točke 2. Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća (EU) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Tibor‑Trans Fuvarozó és Kereskedelmi Kft. (u daljnjem tekstu: Tibor‑Trans), trgovačkog društva mađarskog prava, i DAF Trucks NV, trgovačkog društva nizozemskog prava, u vezi s postupkom za naknadu štete pokrenutim radi popravljanja štete koja je navodno uzrokovana povredom članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 3., u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u).

3

Uvodne izjave 15., 16. i 34. Uredbe br. 1215/2012 glase:

[…]

4

U poglavlju I. Uredbe br. 1215/2012, naslovljenom „Područje primjene i definicije”, njegovim člankom 1. stavkom 1. predviđa se:

„Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. […]”

5

Poglavlje II. te uredbe naslovljeno „Nadležnost” među ostalim sadržava odjeljak 1. „Opće odredbe” i odjeljak 2. „Posebna nadležnost”. Članak 4. stavak 1. navedene uredbe, koji se nalazi u navedenom odjeljku 1., određuje:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”

6

Članak 7. Uredbe 1215/2012 koji se nalazi u odjeljku 2. poglavlja II. te uredbe glasi kako slijedi:

„Osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena:

[…]

[…]”

7

Europska komisija donijela je 19. srpnja 2016. odluku C(2016) 4673 final o postupku primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.39824 – Kamioni), čiji je sažetak objavljen u Službenom listu Europske unije od 6. travnja 2017. (SL 2017., C 108, str. 6., u daljnjem tekstu: predmetna odluka).

8

Predmetnom odlukom Komisija je utvrdila postojanje zabranjenog sporazuma između petnaest međunarodnih proizvođača kamiona, među kojima je DAF Trucks, koji se odnosi na dvije kategorije proizvoda, to jest kamione težine između 6 i 16 tona ili kamione težine veće od 16 tona, bilo da su tegljači ili vučna vozila.

9

U skladu s tom odlukom zabranjeni sporazum čini oblik jedinstvene i trajne povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, koja je za tri sudjelujuća društva trajala od 17. siječnja 1997. do 20. rujna 2010., te za dvanaest preostalih sudjelujućih društava, među kojima je DAF Trucks, od 17. siječnja 1997. i 18. siječnja 2011. Povreda se sastojala od tajnih dogovora o određivanju cijena i povećanjima bruto cijena u Europskom gospodarskom prostoru (EGP) za kamione, kao i o vremenskim planovima i prosljeđivanju troškova za uvođenje tehnologija s niskim razinama emisija za kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6.

10

Iz predmetne odluke proizlazi da su do 2004. uprave društava adresata te odluke bile izravno uključene u dogovore o cijenama, povećanjima cijena i uvođenju novih normi za emisije i da su se barem od kolovoza 2002. dogovori odvijali preko njemačkih društava kćeri, koja su, u većoj ili manjoj mjeri, o tome izvještavala svoje uprave.

11

Komisija je smatrala da je povreda članka 101. UFEU‑a obuhvaćala cijeli EGP i da je trajala od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011. Slijedom toga, Komisija je izrekla novčane kazne svim subjektima koji su sudjelovali, uključujući društvu DAF Trucks, osim jednom subjektu koji je imao imunitet.

12

Kao što proizlazi iz spisa kojim raspolaže Sud, Tibor‑Trans je društvo koje posluje u nacionalnom i međunarodnom prijevozu robe i koje je od 2000. do 2008. postupno ulagalo u nabavu novih kamiona. Tibor‑Trans kao krajnji korisnik nije mogao kupovati izravno od proizvođača te se morao obratiti distributerima sa sjedištem u Mađarskoj. Koristio se financiranjem društava za leasing, također sa sjedištem u Mađarskoj, na temelju ugovora o leasingu s fiksno dogovorenim prijenosom vlasništva, a davatelj leasinga je cijene koje je dogovorio s društvom Tibor‑Trans uvećavao za troškove i svoju maržu. Pravo vlasništva na vozilima se na Tibor‑Trans prenosilo na kraju ugovora o leasingu, nakon čega su za društvo prestale obveze iz tog ugovora.

13

U glavnom postupku nije sporno to da društvo Tibor‑Trans nikad nije kupilo kamione izravno od društva DAF Trucks.

14

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su i druga trgovačka društva mađarskog prava kupila kamione tijekom razdoblja na koje se odnosi predmetna odluka. Ta su trgovačka društva 4. travnja 2007. bila pripojena društvu Tibor‑Trans, koje je, slijedom toga, postalo njihov pravni sljednik.

15

Društvo Tibor‑Trans podnijelo je 20. srpnja 2017. Győri Törvényszéku (Sud u Győru, Mađarska) tužbu za naknadu štete protiv društva DAF Trucks na temelju izvanugovorne odgovornosti zbog navodne štete koja je nastala jer je steklo kamione po cijeni iskrivljenoj tajnim dogovorima u kojima je sudjelovao DAF Trucks.

16

Društvo Tibor‑Trans tvrdi da mađarski sudovi imaju međunarodnu nadležnost za odlučivanje u glavnom predmetu na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, kako se tumači u sudskoj praksi Suda, osobito u presudi od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide (C‑352/13, ECLI:EU:C:2015:335), prema kojoj – kada se protiv tuženika sa sjedištima u različitim državama članicama tužbom zahtijeva naknada štete zbog jedinstvene i trajne povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u koju je utvrdila Komisija, u kojoj su ti tuženici sudjelovali u više država članica u različitim trenucima i na različitim mjestima – svaka navodna žrtava može odabrati da će tužbu podnijeti pred sudom mjesta u kojem se nalazi njezino registrirano sjedište.

17

DAF Trucks osporava međunarodnu nadležnost mađarskih sudova i smatra da iz konkretnih okolnosti glavnog predmeta proizlazi da presuda od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide (C‑352/13, EU:C:2015:335), nije relevantna u ovom slučaju. U tom pogledu on ističe, s jedne strane, da su se tajni sastanci održavali u Njemačkoj, čime se uspostavlja nadležnost njemačkih sudova, i, s druge strane, da nikada nije imao izravan ugovorni odnos s društvom Tibor‑Trans, tako da nije mogao razumno očekivati da bi mogao biti tužen pred mađarskim sudovima.

18

Odlukom od 19. travnja 2018. Győri Törvényszék (Sud u Győru) utvrdio je da nije nadležan za odlučivanje u glavnom predmetu, te kao poveznici za primjenu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 daje prednost mjestu uzročnog događaja zbog kojeg je nastala šteta, odnosno mjestu u kojem su se odvijali tajni dogovori.

19

Sud koji je uputio zahtjev, koji odlučuje o žalbi protiv te odluke, dvoji o tomu je li moguće u glavnom predmetu po analogiji primijeniti zaključak koji proizlazi iz presude od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide (C‑352/13, EU:C:2015:335), jer među strankama ne postoji izravan ugovorni odnos. Također izražava zadrške o mogućnosti da se navedenom presudom uspostavi pravilo forum actoris u širem smislu, što bi se protivilo cilju koji se nastoji postići Uredbom br. 1215/2012.

20

Zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava nijedan element na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da se u glavnom predmetu osporava da mađarski sudovi ne mogu imati međunarodnu nadležnost mjesta uzročnog događaja zbog kojeg je nastala navodna šteta jer nijedan tajni dogovor koji čini povredu na temelju članka 101. UFEU‑a nije sklopljen u Mađarskoj. Stoga sud koji je uputio zahtjev pita mogu li mađarski sudovi ipak uspostaviti svoju nadležnost na temelju mjesta nastanka navodne štete.

21

U tim je okolnostima Győri Ítélőtábla (Okružni žalbeni sud u Győru, Mađarska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li pravilo posebne nadležnosti propisano u članku 7. točki 2. Uredbe […] br. 1215/2012 […] tumačiti na način da „mjesto u kojem je nastala štetna radnja [u kojemu se dogodio štetni događaj]” daje osnovu za nadležnost suda ako

22

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se članak 7. točka 2. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da se u okviru tužbe za naknadu štete koja je nastala povredom članka 101. UFEU‑a i koja se sastoji, među ostalim, od tajnih dogovora o utvrđivanju cijena i povećanjima bruto cijena kamiona, „mjestom u kojem je nastala štetna radnja [u kojemu se dogodio štetni događaj]” može smatrati mjesto u kojem oštećenik tvrdi da je ta šteta nastala čak i ako je tužba usmjerena protiv sudionika predmetnog zabranjenog sporazuma s kojim taj oštećenik nije imao ugovorne odnose.

23

Najprije valja podsjetiti, kao prvo, da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da – s obzirom na to da se Uredbom br. 1215/2012 ukida i zamjenjuje Uredba br. 44/2001, koja isto tako zamjenjuje Konvenciju od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, kako je izmijenjena kasnijim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji – tumačenje Suda u vezi s odredbama potonjih pravnih instrumenata vrijedi i za Uredbu br. 1215/2012 kada se te odredbe mogu smatrati „istovjetnima” (vidjeti u tom smislu presudu od 31. svibnja 2018., Nothartová, C‑306/17, EU:C:2018:360, t. 18.; od 15. studenoga 2018., Kuhn, C‑308/17, EU:C:2018:911, t. 31., kao i od 28. veljače 2019., Gradbeništvo Korana, C‑579/17, EU:C:2019:162, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

24

Kao drugo, valja napomenuti da je tužba radi naknade štete koja je nastala zbog navodnih povreda prava tržišnog natjecanja Unije, poput tužbe iz glavnog postupka, obuhvaćena pojmom „građanske i trgovačke stvari” u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012, zbog čega ulazi u područje primjene te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 23. listopada 2014., flyLAL‑Lithuanian Airlines, C‑302/13, EU:C:2014:2319, t. 38.).

25

Kao treće, također valja podsjetiti da je Sud u nekoliko navrata presudio u sudskoj praksi o članku 7. točki 2. Uredbe br. 1215/2012 da, kada je riječ o pojmu „mjesto u kojem je nastala štetna radnja [u kojemu se dogodio štetni događaj]” iz članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, taj se izraz odnosi kako na mjesto gdje je nastala šteta tako i na mjesto uzročnog događaja zbog kojeg je nastala ta šteta, tako da bi tuženik mogao biti tužen, prema tužiteljevu izboru, pred sudom jednog ili drugog od navedenih mjesta (presude od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/15, EU:C:2015:37, t. 45.; od 16. lipnja 2016., Universal Music International Holding, C‑12/15, EU:C:2016:449, t. 28. i od 5. srpnja 2018., flyLAL‑Lithuanian Airlines, C‑27/17, EU:C:2018:533, t. 28. i navedena sudska praksa).

26

U ovom slučaju zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava nijedan element na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da se u glavnom predmetu osporava da mađarski sudovi ne mogu imati međunarodnu nadležnost u mjestu uzročnog događaja zbog kojeg je nastala navodna šteta jer nijedan tajni dogovor koji čini povredu na temelju članka 101. UFEU‑a nije sklopljen u Mađarskoj. Postavljeno pitanje odnosi se samo na utvrđivanje mjesta nastanka navodne štete koja se sastoji od dodatnih troškova plaćenih zbog umjetno povišene cijene, kao što su troškovi kamiona koji su bili predmet zabranjenog sporazuma o kojemu je riječ u glavnom postupku.

27

Što se tiče utvrđivanja mjesta nastanka takve štete, valja istaknuti da ono ovisi o pitanju je li riječ o prvotnoj šteti koja proizlazi izravno iz uzročnog događaja čije bi mjesto nastanka moglo opravdati nadležnost s obzirom na članak 7. točku 2. Uredbe 1215/2012, ili je riječ o naknadnim nepovoljnim posljedicama na kojima se ne može temeljiti dodjela nadležnosti na osnovi te odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2018., flyLAL‑Lithuanian Airlines, C‑27/17, EU:C:2018:533, t. 31.).

28

U tom pogledu Sud je odlučio da se izraz „mjesto u kojem je nastala štetna radnja [u kojemu se dogodio štetni događaj]” ne smije tumačiti na ekstenzivan način do te mjere da uključuje svako mjesto na kojem se mogu osjetiti štetne posljedice događaja koji je već u stvarnosti prouzročio štetu koja je nastupila na drugome mjestu. Slijedom toga, on je pojasnio da se spomenuti pojam osobito ne može tumačiti tako da uključuje mjesto u kojem žrtva navodi da je pretrpjela imovinsku štetu koja je uslijedila nakon prvotne štete koja se dogodila i koju je žrtva pretrpjela u drugoj državi članici (presuda od 5. srpnja 2018., flyLAL‑Lithuanian Airlines, C‑27/17, EU:C:2018:533, t. 32. i navedena sudska praksa).

29

Sud je također presudio, kad je riječ o članku 5. točki 3. Konvencije od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, kako je izmijenjena kasnijim konvencijama donesenima zbog pristupanja novih država članica toj konvenciji, čiji tekst odgovara onomu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, da šteta koja je samo neizravna posljedica štete što su je prvotno pretrpjele druge osobe koje su izravni oštećenici kojima je nanesena šteta, nastala u mjestu različitom od mjesta u kojem je zatim neizravni oštećenik pretrpio štetu, ne može biti temelj uspostave sudske nadležnosti na osnovi te odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 11. siječnja 1990., Dumez France i Tracoba, C‑220/88, EU:C:1990:8, t. 14. i 22.).

30

Kao što to proizlazi iz spisa kojim raspolaže Sud i ne dovodeći u pitanje ocjenu činjenica koju će provesti sud koji je uputio zahtjev, navodna šteta društvu Tibor‑Trans sastoji se od dodatnih troškova plaćenih zbog umjetno visokih cijena za kamione zbog tajnih dogovora, koji čine jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU‑a koja je svoje učinke imala na području cijelog EGP‑a od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011., te u kojima je sudjelovalo petnaest međunarodnih proizvođača kamiona, među kojima i društvo DAF Trucks. Također iz navedenog spisa proizlazi da društvo Tibor‑Trans nije kupovalo kamione izravno od sudionika predmetnog zabranjenog sporazuma jer su kamioni prvotno bili prodani mađarskim ovlaštenim distributerima automobila koji su naplaćivali povećanu cijenu krajnjim korisnicima kao što je Tibor‑Trans.

31

Što se tiče naravi navodne štete, valja primijetiti da se ona ne sastoji samo od pukih financijskih posljedica štete koju bi mogli pretrpjeti izravni kupci, kao što su mađarski ovlašteni distributeri automobila, i koja bi se mogla sastojati od prodajnog gubitka zbog povećanja cijene. Naprotiv, navodna šteta u glavnom predmetu u biti proizlazi iz dodatnih troškova plaćenih zbog umjetno visokih cijena, zbog čega je očito izravna posljedica povrede članka 101. UFEU‑a te je stoga izravna šteta koja u načelu dopušta uspostavu nadležnosti sudova države članice na čijem području je nastala.

32

Što se tiče mjesta nastanka takve štete, iz predmetne odluke proizlazi da je utvrđena povreda članka 101. UFEU‑a obuhvaćala cijeli EGP. Stoga je dovela do narušavanja tržišnog natjecanja na tom tržištu, čiji je Mađarska također dio od 1. svibnja 2004.

33

Ako se tržište na koje utječe protutržišno ponašanje nalazi u državi članici na čijem je području navodno nastala navodna šteta, valja smatrati da se mjesto nastanka štete, radi primjene članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, nalazi u toj državi članici (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2018., flyLAL‑Lithuanian Airlines, C‑27/17, EU:C:2018:533, t. 40.).

34

To rješenje, naime, odgovara ciljevima blizine i predvidljivosti pravila o nadležnosti jer, s jedne strane, sudovi države članice u kojoj se nalazi tržište na koje se utječe mogu najbolje ocijeniti te tužbe za naknadu štete i, s druge strane, gospodarski subjekt koji se protutržišno ponaša može razumno očekivati da će se protiv njega pokrenuti postupak pred sudovima mjesta u kojem su ta ponašanja narušavala pravila zdravog tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2018., flyLAL‑Lithuanian Airlines, C‑27/17, EU:C:2018:533, t. 40.).

35

Usto, kao što je to Komisija istaknula u svojem pisanom očitovanju i kao što se također podsjeća u točki 41. presude od 5. srpnja 2018., flyLAL‑Lithuanian Airlines (C‑27/17, EU:C:2018:533), takvo utvrđivanje mjesta nastanka štete u skladu je sa zahtjevima usklađenosti iz uvodne izjave 7. Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”) (SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.) jer je, u skladu s člankom 6. stavkom 3. točkom (a) te uredbe, pravo koje se primjenjuje u slučaju tužbi za naknadu štete u vezi s ograničavanjem tržišnog natjecanja pravo one države u kojoj je tržište na koje se utječe ili se može utjecati.

36

Što se tiče ostalih posebnih okolnosti koje navodi sud koji je uputio zahtjev i koje su povezane s činjenicom da je društvo Tibor‑Trans pokrenulo postupak samo protiv jednog od poduzeća koje je uključeno u predmetnu povredu kod kojeg se nije izravno opskrbljivalo, treba utvrditi, kao što je to učinila Komisija, da jedinstvena i trajna povreda prava tržišnog natjecanja dovodi do solidarne odgovornosti počinitelja povrede. Stoga okolnost da je društvo Tibor‑Trans pokrenulo postupak samo protiv jednog od počinitelja kod kojeg se nije izravno opskrbljivalo ne može dovesti u pitanje zaključke iz točaka 31. do 33. ove presude u vezi s pravilom o nadležnosti koje se predviđa člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012.

37

S obzirom na ta razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se u okviru tužbe za naknadu štete koja je nastala povredom članka 101. UFEU‑a i koja se sastoji, među ostalim, od tajnih dogovora o utvrđivanju cijena i povećanjima bruto cijena kamiona, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, „mjesto u kojem je nastala štetna radnja [u kojemu se dogodio štetni događaj]” odnosi na mjesto na tržištu na koje je utjecala ta povreda, odnosno mjesto u kojem su iskrivljene tržišne cijene i u kojem oštećenik tvrdi da je pretrpio tu štetu, čak i ako je tužba podnesena protiv sudionika predmetnog zabranjenog sporazuma s kojim oštećenik nije imao ugovorne odnose.

38

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

Članak 7. točku 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da se u okviru tužbe za naknadu štete koja je nastala povredom članka 101. UFEU‑a i koja se sastoji, među ostalim, od tajnih dogovora o utvrđivanju cijena i povećanjima bruto cijena kamiona, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, „mjesto u kojem je nastala štetna radnja [u kojemu se dogodio štetni događaj]” odnosi na mjesto na tržištu na koje je utjecala ta povreda, odnosno mjesto u kojem su iskrivljene tržišne cijene i u kojem oštećenik tvrdi da je pretrpio tu štetu, čak i ako je tužba podnesena protiv sudionika predmetnog zabranjenog sporazuma s kojim oštećenik nije imao ugovorne odnose.