–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju F. Varronea, avvocato dello Stato,

–

za litavsku vladu, R. Krasuckaitė i G. Taluntytė, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. Heller i M. Wilderspin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Ordre des avocats du barreau de Dinant (Odvjetnička komora u Dinantu, Belgija) i osobe JN zbog toga što potonja nije platila godišnje članarine koje duguje toj komori.

3

Članak 1. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 propisuje:

„Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. Ne proteže se posebno na porezne, carinske ili upravne predmete ili na odgovornost države za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii).”

4

U članku 4. stavku 1. te uredbe određuje se:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”

5

Člankom 7. navedene uredbe predviđa se:

„Osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena:

[…]”

6

Člankom 428. prvim stavkom Codea judiciaire (Zakon o sudovima) propisuje se:

„Nitko se ne može koristiti nazivom odvjetnika ni obavljati odvjetnički poziv ako nije belgijski državljanin ili državljanin države članice Europske unije koji je doktor prava ili diplomirani pravnik, ako nije dao prisegu iz članka 429. i ako nije upisan u imenik odvjetničke komore ili na popis vježbenika.”

7

Člankom 443. prvim stavkom Zakona o sudovima propisuje se:

„Vijeće komore može naložiti odvjetnicima upisanima u imenik, odvjetnicima koji obavljaju svoj poziv pod profesionalnim nazivom druge države članice Europske unije, odvjetničkim vježbenicima i počasnim odvjetnicima plaćanje doprinosa koje ono odredi.”

8

Osoba JN primljena je u odvjetničku komoru u Dinantu i upisana u njezin imenik odvjetnika.

9

Osoba JN tvrdi da je tijekom 1990-ih premjestila svoje boravište u Francusku, pri čemu je ostala upisana u odvjetničku komoru u Dinantu, kojoj je plaćala godišnju članarinu do 2012.

10

Dopisom od 29. svibnja 2015. predsjednik odvjetničke komore u Dinantu zatražio je od osobe JN da podmiri članarinu koju duguje za 2013., 2014. i 2015. godinu, pri čemu joj je predložio smanjenje iznosa članarine na iznos premija osiguranja koje komora plaća kao i obročno plaćanje. Iz tog dopisa proizlazi da upis u imenik te komore „pribavlja nezanemarive prednosti na razini osiguranja” i da se članarina koja se duguje toj komori „zapravo u bitnome sastoji od premija osiguranja”.

11

Budući da osoba JN nije odgovorila na taj dopis niti je izvršila plaćanje, odvjetnička komora u Dinantu poslala joj je 11. prosinca 2015. i 21. prosinca 2016. požurnice.

12

Budući da je izostao i odgovor na dopise s požurnicama, vijeće odvjetničke komore u Dinantu odlučilo je angažirati odvjetnika iz druge odvjetničke komore radi naplate predmetnih godišnjih članarina.

13

Taj je odvjetnik opomenom od 23. siječnja 2017. naložio osobi JN plaćanje tih članarina.

14

U odgovoru na tu opomenu osoba JN u dopisu upućenom odvjetničkoj komori u Dinantu navela je da, s obzirom na tešku financijsku situaciju u kojoj se nalazi, ne može plaćati više od 100 eura mjesečno kako bi podmirila navedene članarine.

15

Međutim, budući da osoba JN nije izvršila nikakvo plaćanje, odvjetnička komora u Dinantu ishodila je da joj se pozivom od 17. svibnja 2017. naloži da pristupi pred Tribunal de première instance de Namur (Prvostupanjski sud u Namuru, Belgija), zahtijevajući od tog suda da joj naloži plaćanje iznosa od 7277,70 eura, uvećanog za kamate, kao i troškova postupka.

16

Dopisom od 16. svibnja 2017. upućenim predsjedniku odvjetničke komore u Dinantu osoba JN zatražila je svoje brisanje iz imenika komore i mogućnost obročne otplate u trajanju od dvadeset i četiri mjeseca.

17

Pred sudom koji je uputio zahtjev osoba JN osporava njegovu nadležnost na temelju odredaba Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.) i Uredbe br. 1215/2012.

18

U tom pogledu navedeni sud navodi da, prema mišljenju osobe JN, upis u imenik komore za potrebe obavljanja odvjetničkog poziva nije ugovorne prirode jer pri tome nije riječ o sklapanju ugovora koji proizlazi iz autonomije volje i slobodnog odabira, nego o ispunjenju upravne formalnosti i zakonske obveze.

19

Taj sud također navodi da je, suprotno tomu, prema mišljenju odvjetničke komore u Dinantu, time što je ostala upisana u imenik te komore, osoba JN u pogledu potonje preuzela obvezu plaćanja godišnje članarine koju ona utvrđuje, tako da se ta obveza mora smatrati obvezom u stvarima povezanim s ugovorom u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012.

20

U tim je okolnostima tribunal de première instance de Namur (Prvostupanjski sud u Namuru) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Je li tužba odvjetničke komore kojom se traži da se jednom od njezinih članova naloži plaćanje dugovane godišnje članarine tužba ‚u stvarima povezanim s ugovorom’ u smislu članka [7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012]?”

21

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. točku 1. podtočku (a) Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da je tužba kojom odvjetnička komora nastoji ishoditi da se jednom od njezinih članova naloži plaćanje godišnjih članarina koje on duguje, a koje u bitnome služe za financiranje usluga osiguranja, tužba „u stvarima povezanim s ugovorom” u smislu te odredbe.

22

Uvodno valja istaknuti da, iako određeni sporovi između tijela javne vlasti i privatne osobe mogu ulaziti u područje primjene Uredbe br. 1215/2012, to nije tako kada tijelo javne vlasti postupa u okviru izvršavanja javnih ovlasti (presude od 11. travnja 2013., Sapir i dr., C‑645/11, EU:C:2013:228, t. 33. i od 15. studenoga 2018., Kuhn, C‑308/17, EU:C:2018:911, t. 34.). Naime, izvršavanje javnih ovlasti jedne od stranaka u sporu, zbog toga što ona izvršava ovlasti koje odstupaju od redovnih pravila koja se primjenjuju na odnose među pojedincima, izuzima takav spor iz područja „građanske i trgovačke stvari” u smislu članka 1. stavka 1. te uredbe (presuda od 28. veljače 2019., Gradbeništvo Korana, C‑579/17, EU:C:2019:162, t. 49.).

23

Stoga je spor u vezi s obvezom odvjetnika da plati godišnje članarine koje duguje odvjetničkoj komori koje je član obuhvaćen područjem primjene te uredbe samo pod uvjetom da odvjetnička komora, kada od tog odvjetnika traži ispunjenje te obveze na temelju primjenjivog nacionalnog prava, ne djeluje u okviru izvršavanja javnih ovlasti, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

24

U slučaju da je to tako, valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, nadležnost iz članka 4. Uredbe br. 1215/2012, to jest nadležnost sudova države članice na čijem području tuženik ima domicil, opće pravilo. Ta uredba predviđa pravila o posebnoj i isključivoj nadležnosti upravo odstupajući od tog općeg pravila u taksativno navedenim slučajevima u kojima tuženik može ili mora, ovisno o slučaju, biti tužen pred sudom druge države članice (presuda od 8. svibnja 2019., Kerr, C‑25/18, EU:C:2019:376, t. 21. i navedena sudska praksa).

25

Što se tiče pravila o posebnoj nadležnosti predviđenoj u stvarima povezanim s ugovorom u članku 7. točki 1. podtočki (a) Uredbe br. 1215/2012, valja također podsjetiti na to da sklapanje ugovora nije pretpostavka za primjenu te odredbe (presuda od 8. svibnja 2019., Kerr, C‑25/18, EU:C:2019:376, t. 23. i navedena sudska praksa).

26

Međutim, za primjenu navedene odredbe ipak je nužno utvrditi obvezu jer se sudska nadležnost na temelju te odredbe određuje prema mjestu u kojem je obveza koja je predmet tužbe izvršena ili je trebala biti izvršena. Zato primjena tog pravila pretpostavlja utvrđenje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi, na kojoj se temelji tužiteljeva tužba (presuda od 8. svibnja 2019., Kerr, C‑25/18, EU:C:2019:376, t. 24. i 25. i navedena sudska praksa).

27

Međutim, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, na temelju članka 428. prvog stavka belgijskog Zakona o sudovima, upis u imenik komore jest zahtjev koji nužno mora ispuniti svaka osoba koja želi nositi naziv odvjetnika i obavljati odvjetnički poziv.

28

Usto, u skladu s člankom 443. prvim stavkom belgijskog Zakona o sudovima, vijeće Komore može naložiti odvjetnicima upisanima u imenik plaćanje članarine koju ono utvrđuje, tako da je njezino plaćanje, kada to tijelo odluči primijeniti tu zakonsku ovlast, za zainteresirane osobe obvezujuće prirode.

29

Takvu situaciju valja razlikovati od one o kojoj je riječ u predmetu koji je doveo do presude od 8. svibnja 2019., Kerr (C‑25/18, EU:C:2019:376), kojom je – kad je riječ o obvezi suvlasnika s obzirom na suvlasničku zajednicu koja se odnosi na plaćanje godišnjih doprinosa u zajedničku pričuvu suvlasnika za potrebe održavanja zajedničkih dijelova stambene zgrade – Sud presudio da, iako je članstvo u suvlasničkoj zajednici zakonski propisano, pojedinosti upravljanja zajedničkim dijelovima nekretnine ipak se prema potrebi uređuju ugovorom te do članstva u suvlasničkoj zajednici dolazi aktom dobrovoljnog stjecanja etažnog vlasništva, uključujući suvlasničke dijelove na zajedničkim dijelovima nekretnine, tako da se ta obveza mora smatrati pravnom obvezom koja je preuzeta slobodnom voljom (presuda od 8. svibnja 2019., Kerr, C‑25/18, EU:C:2019:376, t. 27.).

30

Točno je da je, kao u tom predmetu, nacionalni zakonodavac tijelu, tj. vijeću komore, dodijelio ovlast nalaganja plaćanja određenih doprinosa osobama koje su se učlanile u komoru, u predmetnom slučaju odvjetnicima upisanima u imenik komore, sukladno internim postupcima tog tijela.

31

Međutim, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je upis u imenik komore zakonska obveza kojoj podliježe obavljanje odvjetničkog poziva i da se osobe koje žele obavljati taj poziv obvezno moraju učlaniti u odvjetničku komoru i poštovati odluke koje ona donosi, među ostalim, kad je riječ o plaćanju članarina.

32

U tim okolnostima članak 7. točku 1. podtočku (a) Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da tužba kojom odvjetnička komora nastoji ishoditi da se jednom od njezinih članova naloži plaćanje godišnjih članarina koje se od njega zahtijevaju u načelu nije tužba „u stvarima povezanim s ugovorom” u smislu te odredbe.

33

Međutim, ne može se isključiti da, osim odnosa koje nalaže zakon, odvjetnička komora sa svojim članovima također uspostavlja odnose ugovorne prirode. Stoga, u mjeri u kojoj su te članarine protučinidbe za usluge na koje se dobrovoljno pristalo – među ostalim, osiguranje, za koje je ta komora pregovarala s trećom osobom kako bi dobila povoljnije uvjete za odvjetnike koji su njezini članovi – obveza plaćanja navedenih članarina ima ugovornu prirodu i stoga je tužba podnesena radi nalaganja ispunjenja te obveze obuhvaćena područjem primjene članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012. Na sudu koji je uputio zahtjev jest da provjeri je li to tako u glavnom postupku.

34

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti kako slijedi:

35

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 1. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da je spor u vezi s obvezom odvjetnika da plati godišnje profesionalne članarine koje duguje odvjetničkoj komori koje je član obuhvaćen područjem primjene te uredbe samo pod uvjetom da odvjetnička komora, kada od tog odvjetnika traži ispunjenje te obveze na temelju primjenjivog nacionalnog prava, ne djeluje u okviru izvršavanja javnih ovlasti, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

Članak 7. točku 1. podtočku (a) Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da tužbu kojom odvjetnička komora nastoji ishoditi da se jednom od njezinih članova naloži plaćanje godišnjih članarina koje on duguje, a koje u bitnome služe za financiranje usluga, poput usluga osiguranja, treba smatrati tužbom „u stvarima povezanim s ugovorom” u smislu te odredbe, pod uvjetom da su te članarine protučinidba za usluge koje ta komora pruža svojim članovima i da je dotični član na te usluge dobrovoljno pristao, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.