–

za B. Rust‑Hackner, C. Gmosera, B. Plackner i osobu KL, N. Nowak, Rechtsanwalt,

–

za osobu LK, M. Poduschka, Rechtsanwalt,

–

za osobe MJ i NI, P. Mandl, Rechtsanwalt,

–

za Nürnberger Versicherung Aktiengesellschaft Österreich, UNIQA Österreich Versicherungen AG i Allianz Elementar Lebensversicherungs‑Aktiengesellschaft, P. Konwitschka, Rechtsanwalt,

–

za DONAU Versicherung AG Vienna Insurance Group, D. Altenburger i G. Hoffmann, Rechtsanwälte,

–

za austrijsku vladu, J. Schmoll, u svojstvu agenta,

–

za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. Garofolija, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, H. Tserepa‑Lacombe, K.-P. Wojcik i G. Braun, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 15. stavka 1. Druge direktive Vijeća 90/619/EEZ od 8. studenoga 1990. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na izravno životno osiguranje i utvrđivanje odredaba za olakšavanje učinkovitog ostvarivanja slobode pružanja usluga te izmjeni Direktive 79/267/EEZ (SL 1990., L 330, str. 50.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 92/96/EEZ od 10. studenoga 1992. (SL 1992., L 360, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 90/619), članka 31. Direktive Vijeća 92/96/EEZ od 10. studenoga 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na izravno životno osiguranje i izmjeni direktiva 79/267/EEZ i 90/619/EEZ (Treća direktiva o životnom osiguranju) (SL 1992., L 360, str. 1.), članka 35. stavka 1. i članka 36. Direktive 2002/83/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. studenoga 2002. o životnom osiguranju (SL 2002., L 345., str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 102.) te članka 185. stavka 1. i članka 186. stavka 1. Direktive 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja i reosiguranja (Solventnost II) (SL 2009., L 335, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 153. i ispravci SL 2014., L 278, str. 24. i SL 2014., L 219, str. 66.).

2

Ti su zahtjevi upućeni u okviru sedam sporova, od kojih su tri u tijeku pred Landesgerichtom Salzburg (Zemaljski sud u Salzburgu, Austrija), i to između Barbare Rust‑Hackner, Christiana Gmosera i Bettine Plackner, s jedne strane, i društva Nürnberger Versicherung Aktiengesellschaft Österreich (u daljnjem tekstu: Nürnberger), s druge strane, a četiri su u tijeku pred Bezirksgerichtom für Handelssachen Wien (Okružni trgovački sud u Beču, Austrija), i to između osobe KL i društva UNIQA Österreich Versicherungen AG (u daljnjem tekstu: UNIQA), osobe LK i društva DONAU Versicherung AG Vienna Insurance Group (u daljnjem tekstu: DONAU), osobe MJ i društva Allianz Elementar Lebensversicherungs‑Aktiengesellschaft (u daljnjem tekstu: Allianz) te osobe NI i društva Allianz, u vezi s dosegom i prekluzivnim rokom prava na odustanak od ugovora o životnom osiguranju.

3

Članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, koja je stavljena izvan snage Direktivom 2002/83, propisivao je:

„Države članice propisuju da svaki ugovaratelj osiguranja koji zaključuje pojedinačni ugovor o životnom osiguranju može otkazati ugovor u roku od 14 do 30 dana od primitka obavijesti o njegovu zaključenju.

Otkaz ugovora oslobađa ugovaratelja osiguranja svih budućih obveza koje proizlaze iz tog ugovora.

Ostale pravne učinke i uvjete otkaza određuje mjerodavno pravo za ugovor, kako je definirano u članku 4., posebno u pogledu načina obavješćivanja ugovaratelja osiguranja o zaključenju ugovora.” [neslužbeni prijevod]

4

Uvodna izjava 23. Direktive 92/96, koja je također stavljena izvan snage Direktivom 2002/83, glasila je:

„budući da će na jedinstvenom tržištu osiguranja potrošač imati širi i raznovrsniji izbor osiguranja; kako bi potrošač mogao u potpunosti iskoristiti ovu raznovrsnost i povećanu konkurenciju na tržištu, treba mu pružiti sve potrebne informacije kako bi mogao odabrati osiguranje koje najbolje odgovara njegovim potrebama; zahtjev za informiranjem je tim važniji kada se uzme u obzir da razdoblje trajanja obveze može biti vrlo dugo; stoga je potrebno uskladiti minimalne propise kako bi potrošač dobio jasne i točne informacije o bitnim svojstvima proizvoda koji su mu ponuđeni i informacije o tijelima kojima ugovaratelji osiguranja, osiguranici i korisnici mogu uputiti pritužbe.” [neslužbeni prijevod]

5

Članak 31. Direktive 92/96 propisivao je:

„1.   Ugovaratelju osiguranja prije zaključenja ugovora o osiguranju priopćavaju se najmanje informacije navedene u Prilogu II. dijelu A.

[…]

4.   Detaljne propise za provedbu ovog članka i Priloga II. utvrđuje država članica obveze.” [neslužbeni prijevod]

6

Prilog II. toj direktivi, naslovljen „Informacije koje se priopćavaju ugovarateljima osiguranja”, propisivao je:

„Sljedeće informacije, koje se ugovaratelju osiguranja priopćavaju u pisanom obliku prije zaključenja ugovora (A) odnosno za vrijeme trajanja ugovora (B), moraju biti formulirane jasno i točno na službenom jeziku države članice obveze.

[…]

7

Uvodne izjave 46. i 52. Direktive 2002/83, koja je stavljena izvan snage Direktivom 2009/138, glasile su kako slijedi:

[…]

8

Članak 35. Direktive 2002/83, naslovljen „Otkazni rok”, u stavku 1. propisivao je:

„Države članice propisuju da svaki ugovaratelj osiguranja koji zaključuje pojedinačni ugovor o životnom osiguranju, može otkazati ugovor u roku od 14 do 30 dana od primitka obavijesti o njegovom zaključenju.

Otkaz ugovora oslobađa ugovaratelja osiguranja svih budućih obveza koje proizlaze iz toga ugovora.

Ostale pravne učinke i uvjete otkaza određuje mjerodavno pravo za ugovor kao što je definirano u članku [31.], posebno u pogledu načina obavješćivanja ugovaratelja osiguranja o zaključenju ugovora.”

9

Članak 36. te direktive, naslovljen„Informacije koje se priopćavaju ugovarateljima osiguranja”, propisivao je:

„1.   Ugovaratelju osiguranja se prije zaključenja ugovora o osiguranju priopćavaju najmanje informacije navedene u Prilogu III. dijelu A.

[…]

4.   Detaljne propise za provedbu ovog članka i Priloga III. utvrđuje država članica obveze.”

10

Prilog III. toj direktivi, naslovljen „Informacije koje se priopćavaju ugovarateljima osiguranja”, propisivao je:

„Sljedeće informacije, koje se ugovaratelju osiguranja priopćavaju u pisanome obliku prije zaključenja ugovora (A) odnosno za vrijeme trajanja ugovora (B), moraju biti formulirane jasno i točno na službenom jeziku države članice obveze.

[…]

11

Uvodna izjava 79. Direktive 2009/138 glasi:

„Na unutarnjem tržištu osiguranja potrošači imaju širi i raznolikiji izbor ugovora. Kako bi u potpunosti iskoristili dobrobit te raznolikosti i pojačanog tržišnog natjecanja, potrošačima treba osigurati sve potrebne informacije prije sklapanja ugovora i za vrijeme trajanja ugovora kako bi im se omogućilo odabrati ugovor koji najbolje odgovara njihovi[m] potrebama.”

12

Članak 185. te direktive, naslovljen „Informacije za ugovaratelje osiguranja”, propisuje:

„1.   Prije sklapanja ugovora o životnom osiguranju, ugovaratelju osiguranja se najmanje priopćavaju informacije iz stavaka 2. do 4.

[…]

3.   Sljedeće se informacije priopćavaju u vezi s obvezom:

[…]

[…]

6.   Informacije iz stavaka 2. do 5. se navode na jasan i točan način, u pisanom obliku, na službenom jeziku države članice obveze.

[…]

8.   Detaljna pravila za provedbu stavaka 1. do 7. propisuje država članica obveze.”

13

Članak 186. navedene direktive, naslovljen „Otkazno razdoblje”, u stavku 1. propisuje:

„Države članice propisuju da ugovaratelji osiguranja koji sklope pojedinačne ugovore o životnom osiguranju mogu otkazati te ugovore u razdoblju od 14 do 30 dana od datuma zaprimanja obavijesti da je ugovor sklopljen.

Dostavljanje obavijesti o otkazu od strane ugovaratelja osiguranja ima za učinak oslobađanje ugovaratelja osiguranja od bilo kojih budućih obveza koje proizlaze iz ugovora.

Drugi pravni učinci i uvjeti za otkazivanje ugovora se utvrđuju prema pravu koje se primjenjuje na ugovore, posebno u pogledu sporazuma o obavješćivanju ugovaratelja osiguranja da je ugovor sklopljen.”

14

Članak 165.a Bundesgesetza über den Versicherungsvertrag (Savezni zakon o ugovorima o osiguranju) od 2. prosinca 1958. (BGBl. 2/1959, u daljnjem tekstu: VersVG) u verziji koja je bila na snazi u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 30. rujna 2004. propisivao je:

„1.   Ugovaratelj osiguranja ovlašten je u roku od dva tjedna od sklapanja ugovora odustati od njega. Ako je osiguratelj odobrio privremeno pokriće osiguranja, tijekom njegova trajanja pripada mu odgovarajuća premija.

2.   Ako osiguratelj nije ispunio obvezu priopćavanja svoje adrese (članak 9.a stavak 1. točka 1. [Bundesgesetza über den Betrieb und die Beaufsichtigung der Vertragsversicherung (Versicherungsaufsichtsgesetz) (Savezni zakon o provođenju i nadzoru ugovornog osiguranja) (Zakon o nadzoru društava za osiguranje) od 18. listopada 1978. (BGBl. 569/1978)], rok za odustanak iz stavka 1. ne počinje teći sve dok ugovaratelj osiguranja ne dozna tu adresu.

3.   Prethodni stavci ne odnose se na ugovore o grupnom osiguranju i na ugovore koji su sklopljeni na razdoblje od najviše šest mjeseci.”

15

Članak 165.a VersVG‑a u verziji koja je bila na snazi u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 30. lipnja 2012. propisivao je:

„1.   Ugovaratelj osiguranja ovlašten je u roku od 30 dana od zaprimanja obavijesti o sklapanju ugovora odustati od njega. Ako je osiguratelj odobrio privremeno pokriće osiguranja, tijekom njegova trajanja pripada mu odgovarajuća premija.

2.   Ako osiguratelj nije ispunio obvezu objavljivanja svoje adrese (članak 9.a stavak 1. točka 1. Saveznog zakona o provođenju i nadzoru ugovornog osiguranja), rok za odustanak iz stavka 1. ne počinje teći sve dok ugovaratelj osiguranja ne dozna tu adresu.

3.   Prethodni stavci ne odnose se na ugovore o grupnom osiguranju i na ugovore koji su sklopljeni na razdoblje od najviše šest mjeseci.”

16

Članak 165.a VersVG‑a u verziji koja je bila na snazi u razdoblju od 1. srpnja 2012. do 31. prosinca 2015. propisivao je:

„1.   Ugovaratelj osiguranja ovlašten je u roku od 30 dana od zaprimanja obavijesti o sklapanju ugovora odustati od njega. Ako je osiguratelj odobrio privremeno pokriće osiguranja, tijekom njegova trajanja pripada mu odgovarajuća premija.

2.   Ako osiguratelj nije ispunio obvezu objavljivanja svoje adrese (članak 9.a stavak 1. točka 1. Saveznog zakona o provođenju i nadzoru ugovornog osiguranja), rok za odustanak iz stavka 1. ne počinje teći sve dok ugovaratelj osiguranja ne dozna tu adresu.

2.a   Ako je ugovaratelj osiguranja potrošač [članak 1. stavak 1. točka 2. Konsumentenschutzgesetza (Zakon o zaštiti potrošača) od 8. ožujka 1979. (BGBl. 140/1979)], rok za odustanak iz stavaka 1. i 2. počinje teći tek kada je ugovaratelj poučen o tom pravu na odustanak.

3.   Navedeni stavci ne odnose se na ugovore o grupnom osiguranju i na ugovore koji su sklopljeni na razdoblje od najviše šest mjeseci.”

17

Članak 176. VersVG‑a u verziji objavljenoj u BGBl.-u 509/1994 propisuje:

1.   Ako se odustane od kapitalnog osiguranja za slučaj smrti, koje je takve vrste da je sigurna osigurateljeva obveza plaćanja ugovorenog kapitala, ako se ono otkaže ili ga se pobije, osiguratelj mora nadoknaditi otkupnu vrijednost osiguranja.

[…]

3.   Otkupnu vrijednost potrebno je izračunati kao vremensku vrijednost osiguranja putem priznatih aktuarskih pravila na temelju osnovice izračuna premija za kraj tekućeg razdoblja osiguranja. Otkupna vrijednost umanjuje se za neuplaćene premije.

4.   Osiguratelj je ovlašten na umanjenje samo ako je ono dogovoreno i prikladno.”

18

Članak 9.a Saveznog zakona o provođenju i nadzoru ugovornog osiguranja u verziji koja je bila na snazi u razdoblju od 1. kolovoza 1996. do 9. prosinca 2007. propisivao je:

1.   Ugovaratelja osiguranja mora se prilikom sklapanja ugovora o osiguranju o riziku koji je pokriven u tuzemstvu, prije nego što preda izjavu o prihvatu ugovorne obveze, pisano obavijestiti o

[…]

19

Članak 9.a Saveznog zakona o provođenju i nadzoru ugovornog osiguranja u verziji koja je bila na snazi u razdoblju od 10. prosinca 2007. do 31. prosinca 2015. propisivao je:

1.   Ugovaratelja osiguranja mora se prilikom sklapanja ugovora o izravnom osiguranju o riziku koji je pokriven u tuzemstvu, prije nego što preda izjavu o ugovoru, pisano obavijestiti o

[…]

20

B. Rust‑Hackner, C. Gmoser i B. Plackner, svaki zasebno, sklopili su s društvom Nürnberger ugovor o životnom osiguranju povezan s investicijskim fondovima. Iz zahtjevâ za prethodnu odluku proizlazi da je svaki od tih ugovora sadržavao pouku prema kojoj se odustanak od ugovora o osiguranju, da bi bio valjan, mora dati u pisanom obliku.

21

B. Rust‑Hackner otkazala je svoj ugovor o životnom osiguranju 14. ožujka 2017. Ona je 23. svibnja 2017. dala izjavu o odustanku od tog ugovora zbog toga što joj je društvo Nürnberger dalo pogrešnu pouku o pravu na odustanak.

22

C. Gmoser 2010. otkupio je svoj ugovor sklopljen 1998. Tek je 3. svibnja 2017. izjavio da odustaje od tog ugovora, također zbog toga što mu je bila dana pogrešna pouka u pogledu pravo na odustanak.

23

Zbog istog tog razloga B. Plackner 27. svibnja 2017. izjavila je da odustaje od svojeg ugovora sklopljenog 2000., koji se još uvijek izvršavao.

24

Austrijski prvostupanjski sud prihvatio je zahtjeve B. Rust‑Hackner, C. Gmosera kao i onaj B. Plackner za povrat svih uplaćenih premija, uključujući i kamate, jer ih je društvo Nürnberger steklo bez osnove. Naime, prema mišljenju tog suda, s obzirom na to da austrijsko pravo ne propisuje da se odustanak mora izjaviti u pisanom obliku, pouka koju je društvo Nürnberger dalo ugovarateljima osiguranja bila je pogrešna. Doista, kao što to proizlazi iz presude od 19. prosinca 2013., Endress (C‑209/12, EU:C:2013:864), pogrešna pouka izjednačena je s nedavanjem pouke, što znači da prekluzivni rok koji je predviđen za pravo na odustanak nije mogao početi teći te se stoga ono može ostvarivati bez vremenskog ograničenja, uključujući i nakon otkaza ugovora.

25

Odlučujući o žalbi, Landesgericht Salzburg (Zemaljski sud u Salzburgu) pita se može li se, unatoč činjenici što pouka koja zahtijeva da se izjava o odustanku izjavi u pisanom obliku ne dovodi do zablude ugovaratelja osiguranja o postojanju prava na odustanak od ugovora, ipak smatrati da je takva pouka pogrešna prema članku 15. stavku 1. Direktive 90/619 te da se pravo na odustanak stoga treba ostvarivati bez vremenskog ograničenja.

26

Konkretno, taj sud ističe da je u ovom slučaju pouka bila u skladu sa zakonom i da je točno navela rok za ostvarivanje prava na odustanak, tako da je ugovaratelj osiguranja bio poučen o svojem pravu. Osim toga, pisani oblik nije zabranjen austrijskim pravom te mu je cilj očuvati pravnu sigurnost, što je i u interesu samog ugovaratelja osiguranja. Usto, čini se da navođenje u pouci da je za odustanak potreban pisani oblik u načelu ne bi moglo spriječiti ugovaratelja osiguranja da pravodobno odustane.

27

Ipak, s obzirom na presudu od 19. prosinca 2013., Endress (C‑209/12, EU:C:2013:864) kao i na cilj koji se nastoji postići davanjem pouke i koji se navodi u uvodnoj izjavi 23. Direktive 92/96, Landesgericht Salzburg (Zemaljski sud u Salzburgu) pita se treba li za tumačenje austrijskog prava koje bi bilo u skladu s tom direktivom smatrati da u takvim okolnostima ugovaratelj osiguranja može ostvarivati svoje pravo na odustanak bez vremenskog ograničenja.

28

Usto, u okviru predmeta C‑355/18 i C‑356/18 taj se sud također pita može li se odustati od ugovora o životnom osiguranju zbog davanja pogrešne pouke o pravu na odustanak od ugovora i nakon prestanka ugovora o osiguranju otkazom ili otkupom ugovaratelja osiguranja.

29

Naime, prestankom ugovora o životnom osiguranju i ispunjenjem obostranih činidaba više ne postoje obveze iz ugovora kojih ugovaratelj osiguranja može biti oslobođen u budućnosti u smislu članka 15. stavka 1. Direktive 90/619. Osim toga, odustanak nakon otkaza ugovora o životnom osiguranju omogućio bi, naprotiv, ugovaratelju osiguranja mogućnost špekulacije na račun društva za osiguranje i zajednice osiguranika, što ne služi namjeravanoj zaštiti potrošača.

30

U tim je okolnostima Landesgericht Salzburg (Zemaljski sud u Salzburgu) odlučio prekinuti postupak i uputiti sljedeća dva prethodna pitanja u okviru predmeta C‑355/18 i C‑356/18 i prvo od tih pitanja u okviru predmeta C‑357/18:

31

U svrhu zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu C‑479/18 Bezirksgericht für Handelssachen Wien (Okružni trgovački sud u Beču) priložio je četiri predmeta koji su pred njim u tijeku te ih je nazvao „postupci A, B, C i D”.

32

U „postupku A” tužitelj je osoba KL, a tuženik društvo UNIQA. Osoba KL sklopila je ugovor o životnom osiguranju s pravnim prednikom društva UNIQA s vremenom trajanja od 1. kolovoza 1997. do 1. kolovoza 2032. U ponudi za sklapanje tog ugovora osoba KL obaviještena je da je za valjanost odustanka od ugovora potreban pisani oblik.

33

Osoba KL 24. listopada 2017. priopćila je društvu UNIQA da odustaje od svojeg ugovora o osiguranju. Budući da ono nije izričito prihvatilo taj odustanak, osoba KL zahtijeva povrat svih uplaćenih premija, bez troškova rizika, uvećano za kamate.

34

U „postupku B” tužitelj je osoba LK, a tuženik društvo DONAU. Osoba LK s društvom DONAU sklopila je ugovor o životnom osiguranju s vremenom trajanja od 1. prosinca 2003. do 1. prosinca 2022. Osoba LK nije prije sklapanja ugovora dobila pouku o pravu na odustanak koje joj pripada.

35

Nakon što je 2013. otkazala navedeni ugovor i slijedom toga dobila njegovu otkupnu vrijednost, osoba LK 4. siječnja 2018. obavijestila je društvo DONAU da odustaje od tog ugovora o osiguranju s obrazloženjem da nije bila dovoljno informirana u odnosu na svoje pravo na odustanak. Budući da društvo DONAU nije odgovorilo, osoba LK zahtijeva povrat svih uplaćenih premija, bez troškova rizika, uvećano za kamate i umanjeno za iznose otkupne vrijednosti koji su joj isplaćeni 2013.

36

U „postupcima C i D” tužitelji su osobe MJ i NI, a tuženik društvo Allianz. Osobe MJ i NI, svaka zasebno, sklopile su ugovore o životnom osiguranju s društvom Allianz s vremenom trajanja od 1. prosinca 2011. do 1. prosinca 2037. U ponudi za sklapanje tih ugovora društvo Allianz obavijestilo je osobe MJ i NI da imaju pravo na odustanak od ugovora u „pisanom obliku”.

37

Osobe MJ i NI 2017. obavijestile su društvo Allianz da odustaju od svojih ugovora o osiguranju. Budući da društvo Allianz nije izričito prihvatilo taj odustanak, osobe MJ i NI zahtijevaju povrat svih uplaćenih premija, bez troškova rizika, uvećano za kamate.

38

Bezirksgericht für Handelssachen Wien (Okružni trgovački sud u Beču) podsjeća na to da su uvjeti za valjanost odustanka, osim onih koji su izravno uređeni zakonodavstvom Unije, uređeni nacionalnim pravom u skladu sa zakonodavstvom Unije. Međutim, prema mišljenju tog suda, u austrijskom pravu izjava o odustanku nije uvjetovana nikakvim posebnim oblikom. Stoga se on pita, kao prvo, može li rok za ostvarivanje prava na odustanak početi teći unatoč pogrešnoj pouci u pogledu načina njegova ostvarivanja. U tom pogledu navedeni se sud pita o svrsishodnosti primjene u ovom slučaju sudske prakse koja proizlazi iz presude od 19. prosinca 2013., Endress (C‑209/12, EU:C:2013:864). Sud je u toj presudi utvrdio da, kada društvo za osiguranje nije dalo nikakvu pouku ugovaratelju osiguranja o njegovu pravu na odustanak, ono se ne može pozivati na to da je rok za ostvarivanje tog prava istekao. Stoga se postavlja pitanje vrijedi li to i u slučaju u kojem je ugovaratelj osiguranja dobio točnu pouku o postojanju svojeg prava na odustanak i roku za njegovo ostvarivanje, ali mu je dana pogrešna pouka o potrebi davanja te izjave u pisanom obliku.

39

Kao drugo, Bezirksgericht für Handelssachen Wien (Okružni trgovački sud u Beču) želi znati počinje li rok za odustanak od ugovora u svakom slučaju teći od trenutka u kojem je ugovaratelj osiguranja stvarno doznao za postojanje tog prava na odustanak, unatoč pogrešnoj pouci koju mu je dalo društvo za osiguranje. Potvrdan odgovor mogao bi biti opravdan u slučaju u kojem bi jedini cilj primjenjivog prava Unije u tom posebnom slučaju bio osigurati da ugovaratelj osiguranja poznaje svoja prava i stoga ih može i ostvarivati. Međutim, drukčije bi bilo ako bi cilj prava na odustanak također bio potaknuti društva za osiguranje na ispunjenje njihovih obveza na davanje pouke.

40

Kao treće, kad je riječ o „postupku B” – u okviru kojeg je osoba LK otkazala svoj ugovor o životnom osiguranju te primila njegovu otkupnu vrijednost, tako da iz tog ugovora nisu mogle proizlaziti nikakve buduće obveze – taj se sud također pita nije li u svakom slučaju prestalo pravo na odustanak, uzimajući u obzir okolnost da ono postoji samo za oslobađanje ugovaratelja osiguranja od budućih obveza koje proizlaze iz ugovora.

41

Kao četvrto, navedeni sud pita može li ugovaratelj osiguranja u slučaju odustanka nakon zakašnjele pouke u odnosu na načine ostvarivanja prava na odustanak zahtijevati samo povrat otkupne vrijednosti svojeg ugovora ili, naprotiv, povrat ukupnog uplaćenog iznosa, umanjenog za plaćene premije za vrijeme tijekom kojeg je bio osiguran. U tom pogledu navedeni sud smatra da je pravo na odustanak, ako ugovaratelj osiguranja odustankom može dobiti samo otkupnu vrijednost, lišeno bilo kakvog korisnog učinka.

42

Naposljetku, Bezirksgericht für Handelssachen Wien (Okružni trgovački sud u Beču) u biti želi znati može li se opći rok zastare od tri godine primijeniti na ostvarivanje prava na zatezne kamate predviđene u slučaju povrata neopravdano plaćenih iznosa, čime se ograničava iznos tih kamata na dio koji obuhvaća to trogodišnje razdoblje.

43

Taj sud pojašnjava da se, prema sudskoj praksi Oberster Gerichtshofa (Vrhovni sud, Austrija), u svrhu osiguranja usklađenosti članka 165.a stavka 2. VersVG‑a s pravom Unije, ta odredba treba tumačiti na način da se davanje pogrešne pouke u odnosu na pravo na odustanak izjednačuje s nedavanjem pouke i da je učinak davanja takve pouke omogućavanje ugovaratelju osiguranja ostvarivanja njegova prava na odustanak bez vremenskog ograničenja.

44

U tim je okolnostima Bezirksgericht für Handelssachen Wien (Okružni trgovački sud u Beču) odlučio prekinuti postupke i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

45

Odlukom predsjednika Suda od 22. lipnja 2018., predmeti C‑355/18 do C‑357/18 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka te u svrhu donošenja presude. Odlukom Suda od 26. veljače 2019., ta tri predmeta spojena su s predmetom C‑479/19 u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja presude.

46

Aktom podnesenim tajništvu Suda 22. studenoga 2019. društva Nürnberger, UNIQA i Allianz zatražila su ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

47

U potporu svojem zahtjevu ona tvrde, kao prvo, da su zainteresirane osobe trebale imati mogućnost raspraviti o presudi od 11. rujna 2019., Romano (C‑143/18, EU:C:2019:701), koja je donesena dva mjeseca nakon objave mišljenja nezavisne odvjetnice, kao drugo, da je argumentacija iz točke 51. tog mišljenja, koja se odnosi na formalne zahtjeve za izjavu o odustanku, nova i da se i o njoj trebalo moći raspraviti i, kao treće, da se nekoliko glavnih aspekata tog mišljenja kritiziralo u austrijskoj i švicarskoj doktrini, posebno u pogledu pitanja koliki se dio premija osiguranja mora nadoknaditi u slučaju otkazaugovora o osiguranju.

48

U tom pogledu valja podsjetiti, s jedne strane, na to da Statut Suda Europske unije i Poslovnik Suda ne predviđaju mogućnost da zainteresirane osobe iz članka 23. Statuta podnose očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika (presude od 6. ožujka 2018., Achmea, C‑284/16, EU:C:2018:158, t. 26. i od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 61.).

49

S druge strane, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, dužnost je nezavisnog odvjetnika da, djelujući posve nepristrano i neovisno, na javnoj raspravi iznosi obrazložena mišljenja o predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem nezavisnog odvjetnika ni obrazloženjem koje je dovelo do tog mišljenja. Stoga neslaganje jedne od stranaka s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je ondje razmatrao, ne može samo za sebe biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka (presude od 6. ožujka 2018., Achmea, C‑284/16, EU:C:2018:158, t. 27. i od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 62.).

50

Međutim, Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. svojeg Poslovnika, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako je jedna stranka nakon zatvaranja tog dijela postupka podnijela novu činjenicu od presudnog utjecaja na odluku Suda ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među zainteresiranim osobama.

51

U ovom slučaju Sud, međutim, smatra, nakon što je saslušao nezavisnu odvjetnicu, da zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka koji se pred njim vodi ne sadržava nikakvu novu činjenicu koja bi bila od presudnog utjecaja na odluku koju je Sud pozvan donijeti u ovim predmetima. Kad je riječ, konkretno, o predmetu od 11. rujna 2019., Romano (C‑143/18, EU:C:2019:701), radi se o zahtjevu za prethodnu odluku koji se odnosi na tumačenje članka 4. stavka 2., članka 5. stavka 1., članka 6. stavka 1. drugog podstavka druge alineje, članka 6. stavka 2. točke (c), članka 6. stavka 6. i članka 7. stavka 4. Direktive 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. o trgovanju na daljinu financijskim uslugama koje su namijenjene potrošačima i o izmjeni Direktive Vijeća 90/619/EEZ i direktiva 97/7/EZ i 98/27/EZ (SL 2002., L 271, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 102.), direktive o kojoj uopće nije riječ u ovim predmetima.

52

Usto, Sud smatra da na temelju pisanog i usmenog dijela postupka u ovim predmetima raspolaže svim elementima koji su mu potrebni za odgovor na pitanja koja su mu upućena i da odgovori na ta pitanja ne moraju u obzir uzeti argumente poput onih navedenih u točki 47. ove presude, koji nisu raspravljeni među zainteresiranim osobama.

53

U tim okolnostima nije potrebno naložiti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

54

B. Rust‑Hackner, C. Gmoser i B. Plackner te, kad je riječ o trećem i petom pitanju upućenom u okviru predmeta C‑479/18, društva Allianz i UNIQA, osporavaju nadležnost Suda za davanje odgovora na pitanja koja se odnose samo na nacionalno pravo. Naime, s jedne strane, države članice trebaju utvrditi načine ostvarivanja prava na odustanak. S druge strane, primjenjivo austrijsko pravo predviđa obvezu društvima za osiguranje da prije sklapanja ugovora o osiguranju i u pisanom obliku ugovarateljima osiguranja daju pouku o okolnostima u kojima ti ugovaratelji mogu opozvati taj ugovor ili od njega odustati.

55

U tom pogledu dovoljno je istaknuti da je, kao što to ističe nezavisna odvjetnica u točkama 23. do 25. svojeg mišljenja, točno da članak 15. stavak 1. treći podstavak Direktive 90/619 i članak 31. stavci 1. i 4. Direktive 92/96 u vezi s Prilogom II. točkom A. podtočkom (a)13. te direktive državama članicama prepuštaju odgovornost za donošenje pravila kojima se utvrđuju načini ostvarivanja prava na odustanak kao i onih koja se odnose, među ostalim, na davanje pouke o ostvarivanju tog prava. Međutim, Sud je već imao priliku pojasniti da su države članice dužne voditi računa o tome da, uzimajući u obzir njihov cilj, bude osiguran koristan učinak navedenih direktiva (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Endress, C‑209/12, EU:C:2013:864, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

56

Iz toga slijedi da je Sud pozvan tumačiti odredbe prava Unije koje su primjenjive u ovom slučaju i da je stoga on nadležan odgovoriti na pitanja postavljena u ovim predmetima.

57

B. Rust‑Hackner, C. Gmoser i B. Plackner osporavaju dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku u predmetima C‑355/18 do C‑357/18 jer odluke kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku u tim predmetima nedovoljno prikazuju nacionalni pravni okvir, s obzirom na zahtjeve iz članka 94. Poslovnika Suda.

58

U tom pogledu valja istaknuti da se prethodna pitanja upućena u okviru tih predmeta izravno odnose na tumačenje odredaba prava Unije i da svojim pitanjima sud koji je uputio zahtjev želi razjasniti granice nadležnosti država članica za utvrđivanje načina ostvarivanja prava na odustanak koje predviđaju te odredbe. U tim okolnostima prikaz nacionalnog zakonodavnog okvira sadržan u navedenim odlukama o upućivanju zahtjeva ni na koji način ne sprečava Sud ni zainteresirane osobe da razumiju navedena pitanja i kontekst u kojem su ona postavljena.

59

Iz toga slijedi da su zahtjevi za prethodnu odluku dopušteni.

60

Jedinim pitanjem u predmetu C‑357/18 i prvim pitanjem u predmetima C‑355/18, C‑356/18 i C‑479/18 sudovi koji su uputili zahtjeve u biti žele znati treba li članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, u vezi s člankom 31. Direktive 92/96, članak 35. stavak 1. Direktive 2002/83, u vezi s člankom 36. stavkom 1. te direktive, i članak 185. stavak 1. Direktive 2009/138, u vezi s člankom 186. stavkom 1. te direktive, tumačiti na način da rok za ostvarivanje prava na odustanak od ugovora o životnom osiguranju počinje teći u trenutku u kojem ugovaratelj osiguranja primi obavijest o njegovu zaključenju, iako se u pouci koju je društvo za osiguranje dalo tom ugovaratelju osiguranja propustilo precizirati da nacionalno pravo koje se primjenjuje na ugovor ne predviđa nikakav poseban oblik za ostvarivanje prava na odustanak ili se navelo formalne zahtjeve koji zapravo nisu predviđeni nacionalnim pravom primjenjivim na taj ugovor.

61

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, najprije valja istaknuti da navedene odredbe prava Unije koje se ratione temporis primjenjuju u glavnom postupku u biti određuju, s jedne strane, da ugovaratelj osiguranja koji zaključuje pojedinačni ugovor o životnom osiguranju može odustati od ugovora u roku od 14 do 30 dana od primitka obavijesti o njegovu zaključenju, a učinak je takvog odustanka oslobađanje ugovaratelja osiguranja svih budućih obveza koje proizlaze iz tog ugovora, i, s druge strane, da će ostale pravne učinke i uvjete otkaza određivati pravo koje se primjenjuje na ugovor, posebno u pogledu načina obavješćivanja ugovaratelja osiguranja o zaključenju ugovora.

62

Kao što je to navedeno u točki 55. ove presude, u tom pogledu Sud je već imao priliku pojasniti da su države članice doista ovlaštene donijeti pravila o preciznim načinima ostvarivanja prava na odustanak i da ta pravila po svojoj prirodi mogu sadržavati određena ograničenja tog prava. Međutim, prilikom donošenja tih pravila države članice dužne su voditi računa o tome da, uzimajući u obzir njihov cilj, bude osiguran koristan učinak direktiva 90/619 i 92/96.

63

Doista, u vezi s ciljem navedenih direktiva, valja podsjetiti na to da uvodna izjava 23. Direktive 92/96 upućuje na to da će „na jedinstvenom tržištu osiguranja potrošač [imati] širi i raznovrsniji izbor osiguranja”. Usto, u skladu s tom uvodnom izjavom, „kako bi u potpunosti mogao iskoristiti ovu raznovrsnost i povećanu konkurenciju na tržištu, [tom potrošaču treba] pružiti sve potrebne informacije kako bi mogao odabrati osiguranje koje bi najbolje [odgovaralo] njegovim potrebama”. Naposljetku, navedenom uvodnom izjavom bilo je pojašnjeno da „[je] ovaj zahtjev za informiranjem tim važniji kad se uzme u obzir da razdoblje trajanja obveze može biti vrlo dugo” (presuda od 19. prosinca 2013., Endress, C‑209/12, EU:C:2013:864, t. 24.).

64

U svrhu postizanja tog cilja informiranja, članak 31. stavak 1. Direktive 92/96, u vezi s njezinim Prilogom II. dijelom A točkom a.13., propisuje da bi „najmanje”„[p]ostupak korištenja roka za razmišljanje” morao biti priopćen ugovaratelju osiguranja, i to „[p]rije zaključenja ugovora” (presuda od 19. prosinca 2013., Endress, C‑209/12, EU:C:2013:864, t. 25.).

65

Sud je iz toga zaključio da je nacionalna odredba koja predviđa prestanak prava ugovaratelja osiguranja na odustanak od ugovora u trenutku u kojem još nije bio obaviješten o tom pravu u suprotnosti s ostvarenjem ključnog cilja Direktive 90/619 i Direktive 92/96 te stoga i s njihovim korisnim učinkom.

66

Ta se ista razmatranja mogu proširiti i na direktive 2002/83 i 2009/138, koje u uvodnim izjavama 52. i 79. u biti predviđaju iste ciljeve.

67

Iz toga slijedi da, kao prvo, sve dok ugovaratelj osiguranja nije dobio nikakvu obavijest koja se odnosi na postojanje prava na odustanak, prekluzivni rok predviđen za ostvarivanje tog prava ne može početi teći.

68

Naime, u takvom slučaju, ako ugovaratelj osiguranja ne zna da takvo pravo postoji, ne može ga ni ostvarivati (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Endress, C‑209/12, EU:C:2013:864, t. 27.).

69

Usto, društvo za osiguranje ne može se valjano pozivati na razloge pravne sigurnosti kako bi popravilo položaj koji je prouzročen njegovim vlastitim propustom da ispuni zahtjeve koji proizlaze iz prava Unije o priopćavanju utvrđenog popisa informacija, u što ulaze osobito one koje se odnose na pravo ugovaratelja da otkaže ugovor (presuda od 19. prosinca 2013., Endress, C‑209/12, EU:C:2013:864, t. 30.).

70

Kao drugo, valja podsjetiti na to da ne samo da ugovaratelj osiguranja mora biti obaviješten o postojanju prava na odustanak već također mora – u skladu s Prilogom II. dijelom A točkom a.13. Direktive 92/96, Prilogom III. dijelom A. točkom a.13. Direktive 2002/83 te člankom 185. stavkom 3. točkom (j) i točkom 6. Direktive 2009/138 – dobiti, među ostalim, pouku o načinima ostvarivanja tog prava te se ta pouka mora dati na jasan i precizan način u pisanom obliku.

71

Stoga iz relevantnih odredaba navedenih direktiva jasno proizlazi da im je cilj osigurati da ugovaratelj osiguranja dobije točnu informaciju koja se odnosi, među ostalim, na njegovo pravo na odustanak (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Endress, C‑209/12, EU:C:2013:864, t. 25.).

72

Konkretno, ako je podatak o formalnim uvjetima izjave o odricanju nužan za ostvarivanje prava ugovaratelja osiguranja, taj mu se podatak mora priopćiti. To osobito vrijedi, primjerice, kada nacionalno pravo propisuje takve uvjete kao obvezne stranama ugovora o životnom osiguranju. Naime, izjava koja je dana u nekom drugom obliku od onog koji je propisan kao obvezan mogla bi se smatrati nevaljanom.

73

Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da u ovom slučaju austrijsko pravo, koje se primjenjuje na glavne postupke, ne predviđa nikakav poseban formalni uvjet za ostvarivanje prava na odustanak. Nasuprot tomu, iz tog spisa ne proizlazi jasno da je na temelju austrijskog prava stranama ugovora o osiguranju dopušteno uvjetovati ostvarivanje tog prava poštovanjem formalnih uvjeta.

74

U tom pogledu valja istaknuti, s jedne strane, da, ako austrijsko pravo ne dopušta stranama ugovora o osiguranju ugovaranje posebnog oblika za davanje izjave o odustanku, za osiguranje korisnog učinka prava na odustanak ne bi bilo nužno zahtijevati da ugovaratelj osiguranja obvezno bude obaviješten o tome da se ono može ostvarivati u bilo kojem obliku. Naime, u takvom slučaju ugovaratelj osiguranja mogao bi valjano priopćiti društvu za osiguranje svoju namjeru odustanka od ugovora u obliku prema svojem izboru i stoga ostvarivanje prava na odustanak predviđeno zakonodavstvom Unije ne bi bilo ograničeno jer to društvo ne bi moglo zahtijevati da se izjava o odustanku priopći u posebnom obliku. Naravno, osiguravajuće društvo čak i u tom slučaju imalo bi mogućnost da ugovaratelja osiguranja obavijesti o tome da nacionalno pravo ne zahtijeva poseban oblik.

75

Suprotno, ako bi prema austrijskom pravu ugovorne strane mogle ugovoriti formalne zahtjeve za izjavu o odricanju, tada bi ugovaratelj osiguranja trebao obvezno dobiti pouku o formalnim uvjetima prava na odustanak.

76

S druge strane, pouka u pogledu formalnih uvjeta prava na odustanak, bilo obvezna ili fakultativna, da bi bila točna, mora biti u skladu s nacionalnim pravom ili ugovornim odredbama koje su strane ugovorile poštujući pravo koje se primjenjuje na taj ugovor.

77

Iz toga slijedi da treba smatrati pogrešnom pouku u kojoj društvo za osiguranje zahtijeva poštovanje formalnih uvjeta za izjavu o odustanku ako ti uvjeti nisu u skladu s obvezama propisanima pravom koje se primjenjuje ili odredbama ugovora, što je na sudovima koji su uputili zahtjeve da provjere.

78

Međutim, iako pogrešna pouka koja se odnosi na formalne zahtjeve za ostvarivanje prava na odustanak zasigurno može dovesti ugovaratelja osiguranja u zabludu o njegovu pravu na odustanak i time biti izjednačena s nepostojanjem pouke u tom pogledu (vidjeti analogijom presudu od 10. travnja 2008., HamiltonC‑412/06, EU:C:2008:215, t. 35.), ne može se smatrati da se svaka pogreška koja se odnosi na navedene formalne zahtjeve koja je sadržana u pouci koju je osiguravajuće društvo dalo ugovaratelju osiguranja može izjednačiti s nepostojanjem pouke.

79

Konkretno, ako pouka, čak i ako je pogrešna, ne lišava ugovaratelja osiguranja mogućnosti ostvarivanja njegova prava na odustanak u biti pod istim uvjetima kao da je pouka bila točna, bilo bi neproporcionalno omogućiti mu da se oslobodi obveza koje proizlaze iz ugovora sklopljenog u dobroj vjeri.

80

Naime, u takvom slučaju ugovaratelj osiguranja koji je dobio pouku o svojem pravu na odustanak zadržao bi mogućnost ostvarivanja tog prava i ponovnog preuzimanja obveza te bi se tako osigurao cilj direktiva 90/619, 92/96, 2002/83 i 2009/138 naveden u točkama 63. do 66. ove presude.

81

U glavnim postupcima na sudovima koji su uputili zahtjeve je da provjere jesu li društva za osiguranje dala pouku koja se odnosi na formalne uvjete za izjavu o odustanku. U slučaju potvrdnog odgovora, na tim je sudovima također da na temelju sveobuhvatnog razmatranja koje osobito uzima u obzir nacionalni zakonodavni kontekst i činjenice u glavnim postupcima ocijene je li ta pouka bila točna ili do te mjere pogrešna da je lišila ugovaratelje osiguranja mogućnosti da ostvare svoje pravo na odustanak u biti pod istim uvjetima kao da je ta pouka bila točna.

82

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, na jedino pitanje u predmetu C‑357/18 i na prvo pitanje u predmetima C‑355/18, C‑356/18 i C‑479/18 valja odgovoriti da članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, u vezi s člankom 31. Direktive 92/96, članak 35. stavak 1. Direktive 2002/83, u vezi s člankom 36. stavkom 1. te direktive, kao i članak 185. stavak 1. Direktive 2009/138, u vezi s člankom 186. stavkom 1. te direktive, treba tumačiti na način da rok za ostvarivanje prava na odustanak od ugovora o životnom osiguranju počinje teći od trenutka u kojem je ugovaratelj osiguranja obaviješten da je ugovor sklopljen, čak i ako se u pouci koju je društvo za osiguranje dalo ugovaratelju osiguranja

83

Drugim pitanjem u predmetu C‑479/18 Bezirksgericht für Handelssachen Wien (Okružni trgovački sud u Beču) u biti pita treba li članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, u vezi s člankom 31. Direktive 92/96, tumačiti na način da, ako osiguravajuće društvo ugovaratelju osiguranja nije dalo pouku koja se odnosi na njegovo pravo na odustanak ili ako mu je osiguravajuće društvo dalo pouku koja je bila do te mjere pogrešna da je ugovaratelja osiguranja lišila mogućnosti ostvarivanja njegova prava na odustanak u biti pod istim uvjetima kao da je pouka bila točna, rok za ostvarivanje tog prava na odustanak ne teče, čak i ako je ugovaratelj osiguranja iz drugih izvora doznao za postojanje prava na odustanak.

84

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja istaknuti da ni članak 15. stavak 1. Direktive 90/619 ni članak 31. Direktive 92/96 izričito ne preciziraju da informacije na koje te odredbe odnose ugovarateljima osiguranja trebaju priopćiti društva za osiguranje.

85

Međutim, Sud je već istaknuo da prema pravu Unije društva za osiguranje imaju obvezu priopćavanja ugovarateljima osiguranja utvrđenog popisa informacija, u što ulaze osobito one koje se odnose na pravo ugovaratelja da odustane od ugovora (presuda od 19. prosinca 2013., Endress, C‑209/12, EU:C:2013:864, t. 30.).

86

U tom kontekstu, okolnost da je ugovaratelj osiguranja iz drugih izvora doznao točan sadržaj pouke koju je društvo za osiguranje bilo dužno priopćiti ne može dovesti do istih pravnih učinaka na rok za odustanak kao priopćavanje društva za osiguranje tom ugovaratelju osiguranja te iste pouke, oslobađajući stoga to društvo svake obveze u tom pogledu.

87

Naime, kao prvo, ako to ne bi bilo tako, to bi bilo protivno cilju Direktive 2002/83, koji je naveden u točki 71. ove presude, a to je da osigura da ugovaratelj osiguranja dobije točnu pouku, posebno u pogledu prava na odustanak, koju treba priopćiti društvo za osiguranje, kao što je to navedeno u točki 85. ove presude.

88

Nadalje, kao što to u biti navodi nezavisna odvjetnica u točki 65. svojeg mišljenja, svako saznanje o pravu na odustanak izvan ugovornog odnosa između ugovaratelja osiguranja i osiguravajućeg društva moglo bi predstavljati poteškoće u području dokazivanja, posebno u pogledu trenutka tog saznanja i stoga utvrđivanja roka u kojem treba ostvariti pravo na odustanak.

89

Naposljetku, kao što to ističe Komisija, ako bi društvo za osiguranje bilo oslobođeno svoje obveze informiranja jer je ugovaratelj osiguranja iz drugih izvora doznao za sadržaj te pouke, osiguravajuće društvo ne bi imalo poticaja poštovati svoju obvezu pružanja točne pouke ugovaratelju osiguranja.

90

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, na drugo pitanje u predmetu C‑479/18 valja odgovoriti da članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, u vezi s člankom 31. Direktive 92/96, treba tumačiti na način da, ako osiguravajuće društvo ugovaratelju osiguranja nije dalo pouku koja se odnosi na njegovo pravo na odustanak ili ako mu je osiguravajuće društvo dalo pouku koja je bila do te mjere pogrešna da je ugovaratelja osiguranja lišila mogućnosti ostvarivanja njegova prava na odustanak u biti pod istim uvjetima kao da je pouka bila točna, rok za ostvarivanje tog prava na odustanak ne teče, čak i ako je ugovaratelj osiguranja iz drugih izvora doznao za postojanje prava na odustanak.

91

Drugim pitanjem u predmetima C‑355/18 i C‑356/18 kao i trećim pitanjem u predmetu C‑479/18 sudovi koji su uputili zahtjeve u biti žele znati treba li članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, u vezi s člankom 31. Direktive 92/96, i članak 35. stavak 1. Direktive 2002/83, u vezi s člankom 36. stavkom 1. te direktive, tumačiti na način da – nakon što je ugovor otkazan i ispunjene su sve obveze koje iz njega proizlaze, uključujući, posebno, plaćanje društva za osiguranje vrijednosti otkupa – ugovaratelj osiguranja može još uvijek ostvarivati svoje pravo na odustanak ako pravo koje se primjenjuje na ugovor ne uređuje pravne učinke nepostojanja pouke o pravu na odustanak ili davanja pogrešne pouke.

92

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 15. stavkom 1. drugim podstavkom Direktive 90/619 i člankom 35. stavkom 1. drugim podstavkom Direktive 2002/83, odustanak od ugovora oslobađa ugovaratelja osiguranja svih budućih obveza koje proizlaze iz tog ugovora.

93

Iz toga proizlazi da se ugovaratelj osiguranja, nakon što je dao izjavu o odustanku u za to predviđenom roku, oslobodio svih budućih obveza koje proizlaze iz tog ugovora i da društvo za osiguranje ne može tražiti njegovo izvršenje.

94

Te odredbe ni na koji način ne uređuju uvjete za davanje izjave o odustanku ni pravne učinke tog odustanka na obveze, posebno na povrat, koje bi nacionalno pravo moglo nalagati društvu za osiguranje.

95

Naime, takvi uvjeti i učinci nisu obuhvaćeni područjem primjene navedenih odredaba i, u skladu s člankom 15. stavkom 1. trećim podstavkom Direktive 90/619 i člankom 35. stavkom 1. trećim podstavkom Direktive 2002/83, uređuju se u skladu s pravom koje se primjenjuje na ugovor.

96

Iz toga slijedi da se te odredbe ne mogu tumačiti na način da državama članicama nalažu da mogućnost odustanka od ugovora o životnom osiguranju ili pravne učinke izjave o odustanku od tog ugovora koja je dana u za to predviđenim rokovima, poput eventualnog nastanka obveze povrata, učine ovisnima o stadiju izvršenja tog ugovora o životnom osiguranju. Prema tome, u ovom slučaju, u kojem u austrijskom pravu ne postoje propisi u tom pogledu, pravo na odustanak može se ostvarivati čak i nakon što je ugovor otkazan i nakon što su sve obveze koje iz njega proizlaze izvršene.

97

Suprotno onomu što tvrde društvo DONAU i austrijska vlada u svojim očitovanjima, takvo tumačenje navedenih odredaba nije u suprotnosti s presudom od 10. travnja 2008., Hamilton (C‑412/06, EU:C:2008:215), u kojoj je Sud utvrdio da se pravo na opoziv predviđeno Direktivom Vijeća 85/577/EEZ od 20. prosinca 1985. za zaštitu potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija (SL 1985., L 372, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 3.) ne može ostvarivati ako više ne postoji nikakva obveza. Naime, ta presuda odnosi se na to je li s tom direktivom usklađena nacionalna odredba koja propisuje prestanak prava na opoziv mjesec dana nakon što su ugovorne strane u potpunosti izvršile obveze koje proizlaze iz ugovora. Međutim, u glavnim postupcima nije riječ o takvoj odredbi jer austrijski zakonodavac nije donio takvu odredbu u vezi s ugovorima o životnom osiguranju (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Endress, C‑209/12, EU:C:2013:864, t. 31.).

98

Stoga na drugo pitanje u predmetima C‑355/18 i C‑356/18 kao i na treće pitanje u predmetu C‑479/18 valja odgovoriti da članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, u vezi s člankom 31. Direktive 92/96, i članak 35. stavak 1. Direktive 2002/83, u vezi s člankom 36. stavkom 1. te direktive, treba tumačiti na način da – nakon što je ugovor otkazan i ispunjene su sve obveze koje iz njega proizlaze, uključujući, posebno, plaćanje društva za osiguranje vrijednosti otkupa – ugovaratelj osiguranja može još uvijek ostvarivati svoje pravo na odustanak ako pravo koje se primjenjuje na ugovor ne uređuje pravne učinke nepostojanja pouke o pravu na odustanak ili davanja pogrešne pouke.

99

Svojim četvrtim pitanjem Bezirksgericht für Handelssachen Wien (Okružni trgovački sud u Beču) u biti želi znati treba li članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, članak 35. stavak 1. Direktive 2002/83 i članak 186. stavak 1. Direktive 2009/138 tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg društvo za osiguranje ugovaratelju osiguranja koji je ostvario svoje pravo na odustanak mora nadoknaditi samo otkupnu vrijednost.

100

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja podsjetiti na to da se, kao što je to već navedeno u točkama 61., 62. i 66. ove presude, pravni učinci odustanka, osim onih predviđenih navedenim odredbama prava Unije, utvrđuju u skladu s pravom koje se primjenjuje na ugovor i da su prilikom donošenja tih pravila države članice dužne osigurati, uzimajući u obzir njihov cilj, koristan učinak direktiva 90/619, 92/96, 2002/83 i 2009/138.

101

U tom pogledu, kao što je to već u biti navedeno u točki 63. ove presude, cilj je prava na odustanak omogućiti ugovaratelju osiguranja izbor ugovora koji najbolje odgovara njegovim potrebama i stoga odustajanje od ugovora za koji se utvrdi, nakon što je sklopljen i u roku za razmišljanje predviđenom za ostvarivanje prava na odustanak, da ne odgovara potrebama tog ugovaratelja osiguranja.

102

Propisujući da se ugovaratelj osiguranja nakon što je dao izjavu o odustanku u za to predviđenom roku oslobađa svih budućih obveza koje proizlaze iz ugovora, članak 15. stavak 1. drugi podstavak Direktive 90/619, članak 35. stavak 1. drugi podstavak Direktive 2002/83 i članak 186. stavak 1. drugi podstavak Direktive 2009/138 izravno odgovaraju na zahtjev da se osigura takva sloboda izbora.

103

Naime, ako bi ugovaratelj osiguranja i dalje bio vezan ugovorom, čak i nakon što je od njega odustao, odvratilo bi ga se od ostvarivanja njegova prava na odustanak te bi ga se tako lišilo mogućnosti izbora ugovora koji najbolje odgovara njegovim potrebama.

104

Kako bi se osigurao koristan učinak prava na odustanak, drugi pravni učinci koje pravo koje se primjenjuje na ugovor veže uz ostvarivanje tog prava također moraju biti takve prirode da ne odvrate ugovaratelja osiguranja od toga da ostvari svoje pravo na odustanak.

105

Međutim, u ovom slučaju, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑479/18, članak 176. VersVG‑a, u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku, u biti određuje da, ako osiguranje poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku prestane odustankom, otkazom ili ako ga se pobije, društvo za osiguranje mora nadoknaditi otkupnu vrijednost osiguranja.

106

Stoga takva odredba na isti način uređuje, s jedne strane, položaj ugovaratelja osiguranja koji je odlučio ne ostvariti svoje pravo na odustanak jer ugovor odgovara njegovim potrebama, ali je zbog drugih razloga odlučio otkazati svoj ugovor, i, s druge strane, položaj ugovaratelja osiguranja koji je zaključio da ugovor ne odgovara njegovim potrebama te je odlučio ostvariti svoje pravo na odustanak.

107

Stoga, u dijelu u kojem navedena odredba pripisuje iste pravne učinke i odustanku i otkazu ugovora, ona lišava svakog korisnog učinka pravo na odustanak predviđeno pravom Unije.

108

Takvo tumačenje ne može se dovesti u pitanje okolnošću, koju, među ostalim, navodi društvo Allianz, da, ako je ugovaratelj osiguranja imao pravo na povrat plaćenih iznosa, nepovoljan financijski položaj snosit će zajednica osiguranika te da je Sud u slučaju nepravodobnog odustanka u presudi od 15. travnja 2010., E. Friz (C‑215/08, EU:C:2010:186) utvrdio da zainteresirana osoba mora snositi dio rizika.

109

Naime, s jedne strane, ako društvo za osiguranje ugovaratelju osiguranja pruži točnu pouku o pravu na odustanak, ugovaratelj osiguranja raspolaže samo relativno kratkim rokom za ostvarivanje svojeg prava na odustanak, tako da se financijske posljedice eventualnog odustanka na zajednicu osiguranika mogu smatrati dijelom općeg upravljanja osiguranim rizicima. Suprotno tomu, ako je odustanak nepravodoban zbog nepostojeće pouke ili pouke koja je pogrešna do te mjere da je ugovaratelja osiguranja lišila mogućnosti ostvarivanja njegova prava na odustanak u biti pod istim uvjetima kao da je pouka bila točna, kao što je to navedeno u točki 69. ove presude, na društvu za osiguranje je da ispravi situaciju koju je uzrokovalo vlastitim neispunjenjem zahtjeva koji proizlazi iz prava Unije, a to je da dostavi određeni popis informacija koje obuhvaćaju, među ostalim, one koje se odnose na pravo ugovaratelja osiguranja da odustane od ugovora.

110

S druge strane, doseg presude od 15. travnja 2010., E. Friz (C‑215/08, EU:C:2010:186), u skladu s njezinom točkom 24., izričito je ograničen na pristupanje potrošača zatvorenom nekretninskom fondu ustanovljenom u obliku društva osoba i stoga se ne odnosi općenito na aleatorne ugovore.

111

S obzirom na prethodna razmatranja, na četvrto pitanje u predmetu C‑479/18 valja odgovoriti da članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, članak 35. stavak 1. Direktive 2002/83 i članak 185. stavak 1. Direktive 2009/138 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg društvo za osiguranje ugovaratelju osiguranja koji je ostvario svoje pravo na odustanak mora nadoknaditi samo otkupnu vrijednost.

112

Svojim petim pitanjem Bezirksgericht für Handelssachen Wien (Okružni trgovački sud u Beču) u biti želi znati treba li članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, članak 35. stavak 1. Direktive 2002/83 i članak 186. stavak 1. Direktive 2009/138 tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa rok zastare od tri godine za ostvarivanje prava na zatezne kamate povezane s vraćanjem neopravdano plaćenih iznosa koje zahtijeva ugovaratelj osiguranja koji je ostvario svoje pravo na odustanak.

113

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja istaknuti da te odredbe prava Unije dodjeljuju ugovaratelju osiguranja pravo na odustanak predviđajući da navedeni ugovaratelj pojedinačnog životnog osiguranja ima rok od četrnaest do trideset dana za odustanak od ugovora, računajući od trenutka od kojeg je taj ugovaratelj osiguranja obaviješten o tome da je ugovor sklopljen.

114

Prema tome, ugovaratelj osiguranja stječe pravo na odustanak od ugovora o životnom osiguranju jednostavnom činjenicom sklapanja tog ugovora i jedini učinak obavijesti društva za osiguranje o načinima ostvarivanja tog prava jest pokretanje prekluzivnog roka.

115

Iz spisa podnesenog Sudu u predmetu C‑479/18 proizlazi da, kako bi se uredili učinci odustanka, u skladu s navedenim odredbama prava Unije, austrijsko pravo, koje se primjenjuje na ugovore o kojima je riječ u glavnom postupku, predviđa, s jedne strane, da ostvarivanje prava na odustanak podrazumijeva obvezu povrata izvršenih plaćanja i, s druge strane, da se iznosi koje je potrebno vratiti uvećavaju za zatezne kamate. Usto, pravo na isplatu takvih kamata zastarijeva za tri godine, s obzirom na to da je taj rok općenito predviđen Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuchom (Građanski zakonik) za potraživanja koja se odnose na zakašnjele godišnje obveze.

116

Međutim, budući da se taj rok odnosi samo na zatezne kamate, on ne utječe izravno na pravo ugovaratelja osiguranja da odustane od svojeg ugovora.

117

Međutim, na Bezirksgerichtu für Handelssachen Wien (Okružni trgovački sud u Beču) je da provjeri može li primjena roka zastare za ostvarivanje prava na zatezne kamate dovesti u pitanje djelotvornost samog prava na odustanak, koje odredbe prava Unije priznaju ugovaratelju osiguranja.

118

U tom pogledu valja smatrati, s jedne strane, kao što je to Sud već istaknuo, da su ugovori o osiguranju pravno složeni financijski proizvodi koji se mogu znatno razlikovati ovisno o osiguratelju koji ih nudi i mogu uključivati značajne, moguće dugoročne financijske obveze (presuda od 19. prosinca 2013., Endress, C‑209/12, EU:C:2013:864, t. 29.).

119

U tim okolnostima, ako bi činjenica da su dospjele kamate koje su nastale prije više od tri godine zastarjele dovela do toga da ugovaratelj osiguranja ne ostvaruje svoje pravo na odustanak, iako ugovor ne odgovara njegovim potrebama, takav rok mogao bi utjecati na navedeno pravo, posebno ako taj ugovaratelj osiguranja nije bio točno poučen o uvjetima njegova ostvarivanja.

120

S druge strane, valja istaknuti da se potrebe ugovaratelja osiguranja moraju ocijeniti u trenutku sklapanja ugovora, ne uzimajući u obzir koristi koje bi on mogao imati od nepravodobnog odustanka, s obzirom na to da se takvim odustankom ne nastoji zaštititi sloboda izbora ugovaratelja osiguranja, već mu se nastoji omogućiti da dobije veći prinos, pa čak i špekulaciju između razlike stvarnog prinosa ugovora i zateznih kamata.

121

S obzirom na prethodno navedeno, na peto pitanje upućeno u predmetu C‑479/18 valja odgovoriti da članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, članak 35. stavak 1. Direktive 2002/83 i članak 186. stavak 1. Direktive 2009/138 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa rok zastare od tri godine za ostvarenje prava na zatezne kamate povezane s vraćanjem neopravdano plaćenih iznosa koje zahtijeva ugovaratelj osiguranja koji je ostvario svoje pravo na odustanak, ako određivanje takvog roka ne dovodi u pitanje učinkovitost prava na odustanak tog ugovaratelja osiguranja, što je na sudu koji je uputio zahtjev u predmetu C‑479/18 da provjeri.

122

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: