1

Društvo Mytilinaios Anonymos Etaria – Omilos Epicheiriseon u svojoj žalbi zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 13. ožujka 2018., Alouminion/Komisija (T‑542/11 RENV, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2018:132), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu protiv Odluke Komisije 2012/339/EU od 13. srpnja 2011. o državnoj potpori SA.26117 – C 2/2010 (ex NN 62/2009) koju je Grčka dodijelila društvu Aluminium of Greece SA (SL 2012., L 166, str. 83., u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Društvo Alouminion tis Ellados AE, čiji su sljednici redom Alouminion AE, Alouminion tis Ellados VEAE i Mytilinaios Anonymos Etaria – Omilos Epicheiriseon (u daljnjem tekstu, bez razlike, žalitelj), proizvođač je aluminija u Grčkoj.

3

Tijekom 1960. žalitelj je sklopio ugovor (u daljnjem tekstu: ugovor iz 1960.) s javnim poduzećem za distribuciju električne energije Dimosia Epicheirisi Ilektrismou AE (u daljnjem tekstu: društvo DEI), na temelju kojeg se na njega primjenjuje povlaštena cijena isporuke električne energije (u daljnjem tekstu: povlaštena cijena).

4

Članak 2. stavak 3. ugovora iz 1960. predviđao je njegovo prešutno obnavljanje za uzastopna razdoblja od pet godina, osim ako ga jedna od stranaka ne raskine uz prethodnu obavijest upućenu drugoj stranci preporučenom pošiljkom s povratnicom dvije godine prije raskida.

5

Na temelju sporazuma koji je žalitelj sklopio s grčkom državom, koji je formaliziran zakonskom uredbom iz 1969. (u daljnjem tekstu: zakonska uredba iz 1969.), ugovor iz 1960. trebao je prestati važiti 31. ožujka 2006., osim ako bi u skladu sa svojim odredbama bio produljen.

6

Komisija je u Odluci SG (92) D/867 od 23. siječnja 1992., sporna potpora poduzeću Alouminion tis Ellados AE, potpora NN 83/91 (u daljnjem tekstu: odluka iz 1992.), utvrdila da povlaštena cijena u korist tog poduzeća predstavlja državnu potporu koja je spojiva s unutarnjim tržištem.

7

Odlukom od 16. listopada 2002. pod naslovom „Odobrenje državnih potpora u okviru odredaba članaka [107. i 108. UFEU‑a] – Slučajevi u pogledu kojih Komisija ne ističe prigovor (SL 2003., C 9, str. 6.), Komisija je odobrila subvenciju koju je Helenska Republika dodijelila u sektoru električne energije (u daljnjem tekstu: odluka iz 2002.).

8

U veljači 2004. društvo DEI je obavijestilo žalitelja o svojoj namjeri raskida ugovora iz 1960. te je, u skladu s ugovornim odredbama, počevši od 1. travnja 2006. prestala na njega primjenjivati povlaštenu cijenu.

9

Žalitelj je pred nadležnim nacionalnim sudovima osporavao taj raskid.

10

Rješenjem od 5. siječnja 2007. (u daljnjem tekstu: prvo rješenje o privremenoj pravnoj zaštiti), Monomeles Protodikeio Athinon (prvostupanjski sud u Ateni, Grčka, po sucu pojedincu tog suda) je, odlučujući o privremenoj pravnoj zaštiti, privremeno i ex nunc odgodio učinke tog raskida. Taj je sud ocijenio da navedeni raskid nije bio valjan, u smislu odredaba ugovora iz 1960. i mjerodavnog nacionalnog pravnog okvira.

11

Društvo DEI je osporavalo prvo rješenje o privremenoj pravnoj zaštiti pred Polymeles Protodikeio Athinon (prvostupanjski sud u Ateni, Grčka), koji je, također odlučujući o privremenoj pravnoj zaštiti, rješenjem od 6. ožujka 2008. prihvatio njegov zahtjev za raskid ugovora iz 1960. s učinkom ex nunc i prestanak primjene povlaštene cijene.

12

Stoga se tijekom razdoblja od 5. siječnja 2007. do 6. ožujka 2008. (u daljnjem tekstu: predmetno razdoblje) u pogledu žalitelja nastavila primjenjivati povlaštena cijena.

13

U srpnju 2008. Komisiji je podneseno više pritužaba, koje su se, među ostalim, odnosile na povlaštenu cijenu. Komisija je dopisom od 27. siječnja 2010. obavijestila Helensku Republiku o svojoj odluci da pokrene postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a te je pozvala zainteresirane stranke da u roku od mjesec dana od njezine objave dostave svoja očitovanja.

14

Navedena je odluka objavljena u Službenom listu Europske unije od 16. travnja 2010. (SL 2010., C 96, str. 7.).

15

Komisija je u toj odluci izrazila sumnje o tome je li povlaštena cijena koju je društvo DEI tijekom predmetnog razdoblja primjenjivalo na žalitelja bila jednaka cijeni koju su plaćali drugi veliki industrijski potrošači električne energije na visokonaponskoj mreži s obzirom na to da je primjena povlaštene cijene, koja je trebala prestati 31. ožujka 2006., nastavljena na temelju prvog rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti.

16

Helenska Republika, žalitelj i društvo DEI podnijeli su svoja očitovanja Komisiji.

17

Spornom je odlukom Komisija utvrdila da je Helenska Republika, primjenom povlaštene cijene tijekom predmetnog razdoblja, žalitelju nezakonito dodijelila državnu potporu u iznosu od 17,4 milijuna eura. Budući da je navedena potpora dodijeljena protivno članku 108. stavku 3. UFEU‑a i da je stoga bila nespojiva s unutarnjim tržištem, Komisija je naložila Helenskoj Republici da od žalitelja zahtijeva povrat te potpore.

18

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 6. listopada 2011. žalitelj je pokrenuo postupak za poništenje sporne odluke. U prilog osnovanosti tužbe žalitelj je istaknuo deset tužbenih razloga.

19

Presudom od 8. listopada 2014., Alouminion/Komisija (T‑542/11, EU:T:2014:859), Opći je sud prihvatio prvi tužbeni razlog i poništio spornu odluku, ne razmatrajući druge istaknute tužbene razloge.

20

Zahtjevom podnesenim tajništvu Suda 18. prosinca 2014. društvo DEI podnijelo je žalbu protiv te presude.

21

Presudom od 26. listopada 2016., DEI i Komisija/Alouminion tis Ellados (C‑590/14 P, EU:C:2016:797), Sud je ukinuo presudu od 8. listopada 2014., Alouminion/Komisija (T‑542/11, EU:T:2014:859), vratio predmet Općem sudu i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.

22

Nakon te presude Suda Opći je sud ispitao tužbene razloge od drugog do desetog, koje je žalitelj istaknuo u svojoj tužbi, a o kojima nije odlučio u svojoj presudi od 8. listopada 2014, Alouminion/Komisija (T‑542/11, EU:T:2014:859).

23

Točnije, kada je riječ o petom i sedmom tužbenom razlogu, oni se mogu sažeti kako slijedi.

24

Svojim petim tužbenim razlogom, koji se sastoji od tri dijela, žalitelj prigovara da je Komisija povrijedila članak 107. stavak 1. UFEU‑a.

25

U prvom dijelu žalitelj tvrdi da povlaštena cijena nije prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. U okviru njegova drugog dijela žalitelj u biti osporava selektivnost te cijene. Trećim dijelom navedenog tužbenog razloga žalitelj prigovara da je Komisija pogrešno ocijenila učinke povlaštene cijene jer ona, prema mišljenju žalitelja, nije utjecala na trgovinu između država članica, niti je dovela od narušavanja tržišnog natjecanja.

26

Sedmi tužbeni razlog temeljio se na povredi prava obrane.

27

Pobijanom presudom Opći je sud odbio sve tužbene razloge koje je u svojoj tužbi iznio žalitelj, pa tako i potonji tužbeni razlog u njegovoj cijelosti.

28

U svojoj žalbi žalitelj od Suda zahtijeva da ukine pobijanu presudu, da odluči o sporu, da poništi spornu odluku i Europskoj komisiji naloži snošenje troškova.

29

Komisija od Suda zahtijeva da odbije žalbu kao neosnovanu i naloži žalitelju snošenje troškova.

30

Društvo DEI traži od Suda da odbije navedenu žalbu u cijelosti i naloži žalitelju snositi troškove.

31

Podneskom dostavljenim u tajništvo Suda 9. rujna 2019. žalitelj je tražio otklanjanje nedostatka u odnosu na dostavu dokumenta kojeg je već bio predao Sudu ili, ako se to ne prihvati, ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, na temelju članka 83. Poslovnika Suda, radi dostave navedenog dokumenta kao otklanjanja propusta.

32

U prilog svojem zahtjevu žalitelj tvrdi da je Komisija tijekom rasprave pred Sudom istaknula da je tablica koju je žalitelj dostavio u prilogu 12. svojoj tužbi Općem sudu, a koja u odnosu na predmetno razdoblje sadržava iznose koji proizlaze iz primjene povlaštene cijene i primjene cijene koju su plaćali drugi veliki industrijski potrošači električne energije na visokonaponskoj mreži, nečitka.

33

Žalitelj priznaje da je čitanje tog dokumenta moglo biti otežano zbog korištenih boja i učestalog fotokopiranja i naknadnog numeriranja tog dokumenta te je stoga zatražio dozvolu da ponovno podnese taj dokument u verziji iz koje su uklonjena ranije postojeća zatamnjenja radi poboljšanja čitljivosti i kako bi ga se moglo uzeti u obzir prilikom donošenja odluke Suda.

34

Važno je naglasiti da, s obzirom na to da je zahtjev za otklanjanje propusta u odnosu na dostavu predmetnog dokumenta Sud odbacio kao nepravodoban, žaliteljev podnesak treba smatrati zahtjevom za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

35

U tom pogledu valja podsjetiti da Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. svojeg poslovnika, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među zainteresiranim osobama (presuda od 6. ožujka 2018., Achmea, C‑284/16, EU:C:2018:158, t. 28. i navedena sudska praksa).

36

U ovom slučaju žalitelj traži otvaranje postupka samo kako bi mu se radi otklanjanja propusta dopustilo podnijeti verziju predmetnog dokumenta koja je, prema njegovu mišljenju, čitka, kako bi osigurao da je Sud uzme u obzir.

37

Međutim, valja istaknuti da je tablica koja se nalazi na tom dokumentu, u dijelu koji sadržava podatke relevantne za razrješenje spora koji je pokrenut pred Sudom, bila dovoljno čitka, u njezinoj verziji koja se nalazi u prilogu 12. tužbi podnesenoj Općem sudu. Stoga je navedeni dokument Sud mogao uzeti u razmatranje.

38

Iz toga slijedi da je stvar pred Sudom dovoljno razjašnjena i da Sud raspolaže svim elementima potrebnima za donošenje odluke o ovoj žalbi.

39

Stoga valja, nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika, odbiti zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

40

U prilog svojoj žalbi žalitelj ističe tri žalbena razloga, kojima u biti kritizira razloge Općeg suda za odbijanje petog i sedmog tužbenog razloga koje je on iznio pred tim sudom.

41

Prvi žalbeni razlog, koji se temelji se na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a, podijeljen je na tri dijela, koji se odnose na ocjenu Općeg suda o postojanju prednosti, selektivnosti navedene prednosti, kao i utjecaja predmetne mjere na trgovinu između država članica i tržišno natjecanje.

42

Drugi se žalbeni razlog temelji na tome da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja.

43

Treći se žalbeni razlog temelji na pogrešci koja se tiče prava koju je počinio Opći sud jer je odbacio sedmi tužbeni razlog koji je pred njim istaknut, a koji se temelji na povredi prava obrane.

44

Kako bi se olakšalo analizu osnovanosti ove žalbe, valja, prvo, ispitati treći žalbeni razlog, potom, drugi i treći dio prvog žalbenog razloga te, konačno, zajedno prvi dio prvog žalbenog razloga i drugi žalbeni razlog ove žalbe.

45

Svojim trećim žalbenim razlogom žalitelj prigovara da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 179. do 200. pobijane presude odbio njegovu argumentaciju koja se temelji na povredi prava obrane.

46

Žalitelj prigovara da je, među ostalim, Opći sud smatrao, s jedne strane, da su prava obrane na koja se može pozvati korisnik potpore ograničena na pravo na sudjelovanje u upravnom postupku i, s druge strane, da se žalitelj nije pozvao na elemente koji dokazuju da bi, kada navodne nepravilnosti ne bi bilo, postupak završio drukčijim ishodom.

47

Žalitelj u tom pogledu ističe da se u postupku nadzora potpora, općenito, nepostojanje postupovnih jamstava u korist korisnika nadoknađuje činjenicom da države članice imaju interese koji se podudaraju s interesima korisnika potpore, zbog čega oni zajedno pripremaju dokumentaciju, dostavljaju dokaze i, ako je potrebno, iznose zajedničku obranu protiv mogućih Komisijinih prigovora.

48

Međutim, žalitelj je već pred Općim sudom istaknuo da to nije tako u ovom predmetu. Naime, njegovi interesi, kao korisnika potpore o kojoj je riječ, ne podudaraju se s interesima grčke države, i to zato što, za razliku od društva DEI, on nije ni sudjelovao u postupku pred Komisijom, niti je od njega traženo da dostavi dokaze, niti je obavještavan o istrazi. Prema tome, žalitelj je za postojanje navedene istrage saznao tek kada je objavljeno priopćenje o temeljitoj istrazi.

49

Žalitelj dodaje da je on, s obzirom na to da se Komisija u tom priopćenju nije pozvala na odluku iz 2002., koja je glavni stup sporne odluke, mogao iznijeti svoje argumente u tom pogledu tek u okviru svoje tužbe pred Općim sudom. Međutim, suprotno onomu što je Opći sud presudio u točki 197. pobijane presude, s obzirom na to da je Opći sud odbacio njegove argumente jer su bili izneseni nakon isteka roka, žalitelj nije bio saslušan, čime su mu povrijeđena prava obrane.

50

Osim toga, žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno smatrao da žalitelj nije iznio argumente o tome da bi ishod bio drukčiji da je imao prigodu iznijeti svoje argumente koji su se odnosili na odluku iz 2002. On je pred Općim sudom naime tvrdio da, da su prava obrane bila poštovana, tada ta odluka ne bi mogla biti dio obrazloženja sporne odluke jer se u njoj, prema njegovu mišljenju, ne navodi da povlaštena cijena predstavlja državnu potporu. On u svakom slučaju nije mogao pobijati odluku iz 2002.

51

Komisija i društvo DEI smatraju da taj žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

52

Na početku valja podsjetiti da iz sudske prakse Suda, koju uostalom Opći sud citira u točki 194. pobijane presude, proizlazi da u postupku nadzora državnih potpora korisnik potpora nema posebnu ulogu među zainteresiranim osobama i ne može se pozivati na prava obrane (vidjeti u tom smislu presudu od 24. rujna 2002., Falck i Acciaierie di Bolzano/Komisija, C‑74/00 P i C‑75/00 P, EU:C:2002:524, t. 83.).

53

Ipak, kao korisnik potpora o kojima je riječ žalitelj može, kako je Opći sud presudio u točki 196. pobijane presude, podnijeti očitovanja u okviru postupka u kojem je donesena sporna odluka jer je to pravo sadržano, među ostalim, u članku 108. stavku 2. UFEU‑a.

54

Iz spisa koji je podnesen Sudu pak proizlazi, kako je to potvrđeno tijekom rasprave pred Sudom, da je žalitelj u okviru tog postupka mogao podnijeti očitovanja.

55

Stoga je Opći sud u točki 197. pobijane presude pravilno presudio da se žalitelj nije osnovano pozvao na povredu prava obrane u okviru navedenog postupka.

56

Kada je riječ o odluci iz 2002., valja istaknuti, kako je to učinio Opći sud u točki 187. pobijane odluke, da Komisija nije bila dužna u svojem priopćenju koje se odnosi na otvaranje formalnog istražnog postupka iznijeti gotovu analizu predmetne potpore.

57

U svakom slučaju, s obzirom na to da je odluka iz 2002. objavljena u Službenom listu Europske unije i da je ona stoga žalitelju bila dostupna, on ne može osnovano tvrditi da zbog toga što se u navedenom priopćenju nije upućivalo na tu odluku nije mogao znati da navedena odluka postoji niti ju je mogao osporavati.

58

Što se tiče prigovora koji se temelji na tome da je Opći sud pogrešno smatrao da žalitelj pred njime nije tvrdio da bi ishod bio drukčiji da je imao mogućnosti iznijeti svoje argumente u odnosu na odluku iz 2002., taj se prigovor temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude.

59

Naime, u točki 199. te presude Opći sud nije utvrdio da žalitelj nije iznio elemente u tom smislu, nego da nije naveo nijedan element koji bi mogao pokazati da bi postupak, kada navedene nepravilnosti ne bi bilo, mogao završiti drukčijim ishodom.

60

Stoga treći žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

61

Drugim dijelom prvog žalbenog razloga žalitelj prigovara da je Opći sud u točkama 146. do 148. pobijane presude počinio pogreške koje se tiču prava prilikom svoje ocjene selektivnosti predmetne potpore.

62

Prema žalitelju, Opći se sud pogrešno usredotočio na činjenicu da je tijekom predmetnog razdoblja on bio jedini poduzetnik na kojeg se primjenjivala povlaštena cijena te je propustio uzeti u obzir pravnu prirodu i razloge koji su doveli do usvajanja mjere o kojoj je riječ.

63

Žalitelj podsjeća da je u presudi od 4. lipnja 2015., Komisija/MOL (C‑15/14 P, EU:C:2015:362, t. 60.), Sud precizirao da selektivnost specifične mjere treba ocijeniti u kontekstu postupovnog okvira u kojem je donesena ta mjera. Prema tome, Sud je presudio da se zahtjev selektivnosti razlikuje ovisno o tome je li predmetna mjera zamišljena kao općenita ili kao pojedinačna potpora. U potonjem slučaju utvrđivanje ekonomske prednosti omogućava, načelno, pretpostavku da je selektivna. Suprotno tomu, tijekom ispitivanja općenitosti potpore potrebno je utvrditi imaju li od predmetne mjere, unatoč činjenici da ona dodjeljuje općenitu prednost, koristi isključivo određeni poduzetnici ili određena područja djelatnosti.

64

Žalitelj iz toga zaključuje da je Opći sud bio u obvezi ispitati je li nacionalni sud, kada je donio prvo rješenje o privremenoj pravnoj zaštiti, utvrdio razlike između poduzetnika koji se, u odnosu na cilj koji se želi ostvariti, nalaze u usporedivoj situaciji i prema tome mu, na selektivan način, dao prednost koja ga može staviti u bolji položaj u odnosu na druge poduzetnike koji se nalaze u usporedivoj situaciji.

65

Budući da je nacionalni sud koji je odlučivao o privremenoj pravnoj zaštiti samo primijenio opće odredbe grčkog prava koje štite svakoga tko se pozove na povredu ugovornih odredaba, ništa ne upućuje na to da se u usporedivoj situaciji privremene mjere slične onima koje su prvim rješenjem određene u korist žalitelja ne bi odredile u korist ikojeg drugog poduzetnika, pa tako i u korist društva Larko, koje je drugi najveći potrošač električne energije na visokonaponskoj mreži sa sjedištem u Grčkoj i na koje se, kao i na žalitelja, primjenjuje povlaštena cijena, osim tijekom predmetnog razdoblja. Prema tome, donošenje predmetne mjere ne sadržava nijedan element selektivnosti.

66

Komisija i DEI smatraju da drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

67

Valja podsjetiti da iz presude od 4. lipnja 2015., Komisija/MOL (C‑15/14 P, EU:C:2015:362, t. 60.) proizlazi da se selektivnost razlikuje ovisno o tome je li predmetna mjera zamišljena kao opći sustav potpore ili kao pojedinačna potpora. U potonjem se slučaju na temelju utvrđenja ekonomske prednosti može, načelno, pretpostaviti da je selektivna.

68

U ovom slučaju valja utvrditi da, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, predmetna mjera, odnosno mjera koja proizlazi iz prvog rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti, ne predstavlja opći sustav potpore nego pojedinačnu potporu.

69

Kao što je to Opći sud istaknuo u točki 147. pobijane presude, prvo rješenje o privremenoj pravnoj zaštiti ima učinke ex nunc, tako da su oni ograničeni samo na stranke predmetnog spora, odnosno na žalitelja i društvo DEI. Navedenu se mjeru stoga ne može smatrati općim sustavom potpore.

70

Taj se zaključak ne može osporiti žaliteljevim argumentom prema kojem je društvo Larko, drugi veliki industrijski potrošač, DEI‑jev klijent na kojeg se primjenjuje povlaštena cijena, pred nacionalnim sudom koji odlučuje o privremenoj pravnoj zaštiti moglo ishoditi mjere slične onima koje su u korist žalitelja određene prvim rješenjem o privremenoj pravnoj zaštiti.

71

Naime, sud koji odlučuje o privremenoj pravnoj zaštiti raspolaže marginom prosudbe prigodom odlučivanja o mjerama namijenjenima zaštiti interesa stranaka u parnicama u kojima odlučuje, a koja se razlikuje s obzirom na posebne okolnosti te parnice. U tom se kontekstu ne može smatrati da bi, osim žalitelja, i neki drugi poduzetnik mogao, da je podnio zahtjev, ishoditi mjere slične onima određene žalitelju prvim rješenjem o privremenoj pravnoj zaštiti.

72

Budući da argumentacija koju je žalitelj iznio u okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga počiva na pogrešnoj premisi, prema kojoj predmetna mjera predstavlja opći sustav potpore, treba ga odbiti kao neosnovanog.

73

Trećim dijelom prvog žalbenog razloga žalitelj prigovara da je Opći sud prigodom ocjene učinaka predmetne mjere na trgovinu i tržišno natjecanje počinio više pogrešaka koje se tiču prava kao i da je iskrivio dokaze.

74

Žalitelj tvrdi da se pred Općim sudom pozvao na sudsku praksu Suda koja proizlazi iz presude od 17. rujna 1980., Philip Morris Holland/Komisija (730/79, EU:C:1980:209, t. 11.), prema kojoj Komisija mora dokazati da je predmetna mjera ojačala ili mogla ojačati njegov položaj u odnosu na položaj drugih industrija aluminijskog sektora u trgovini među državama članicama.

75

Žalitelj tvrdi da predmetna mjera nije mogla imati taj učinak jer je obrađeni aluminij homogeni proizvod, čija je cijena u biti određena na međunarodnim tržištima, tako da se svako smanjenje troškova koje proizlazi iz povlaštene cijene koja se na njega primjenjuje ne može odraziti na prodajnu cijenu proizvoda. Nadalje, iz odluke iz 1992., među ostalim, proizlazi da je tijekom predmetnog razdoblja, povlaštena cijena bila značajno viša od cijena električne energije koju plaćaju međunarodni konkurenti.

76

Žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno u točkama 159. do 164. pobijane presude ispitao pitanje može li predmetna mjera ojačati njegov gospodarski položaj zbog primjene povlaštene cijene. Naime, Opći je sud trebao ispitati je li prednost koju uživa mogla imati utjecaja na njegovu konkurentnost u odnosu na druge proizvođače aluminija koji obavljaju svoju djelatnost na europskim i svjetskim tržištima.

77

Međutim, Opći se sud ograničio na to da utvrdi da predmetna potpora ne može utjecati na tržišno natjecanje posredstvom niže prodajne cijene od cijene žaliteljevih konkurenata jer je ta cijena određena tržištem, neovisno o volji žalitelja. Opći je sud na taj način, poput Komisije, utvrdio narušavanje tržišnog natjecanja i utjecaj na trgovinu, temeljeći se isključivo na činjenici da je smanjenje troškova proizvodnje moralo dovesti žalitelja do toga da ostvari značajnu dobit ili da ima manje gubitke tijekom predmetnog razdoblja a da pritom nije provjerio je li on mogao koristiti tu stečenu gospodarsku prednost na način da poboljša svoj položaj na tržištu aluminija.

78

Žalitelj dodaje da je u točkama 165. i 166. pobijane presude Opći sud pogrešno i bez obrazloženja odbio njegove argumente koji se odnose na odluku iz 1992. i na druge ekonomske podatke koji su mu dostavljeni, te da je zbog toga počinio pogrešku koja se tiče prava.

79

Prema žalitelju, odluka iz 1992. relevantna je zato što se njome posredno priznaje da je utjecaja na njegov konkurentni položaj na tržištu moglo biti u slučaju da mu je DEI mogao isporučivati električnu energiju po cijeni koja je manja od one koju plaćaju njegovi glavni konkurenti. Ekonomski podaci koje je Opći sud odbacio jer se tiču drugih razdoblja, a ne predmetnog razdoblja, također su relevantni s obzirom na to da se odnose na sektor u kojem se investicije ostvaruju i ugovori zaključuju za više desetljeća.

80

Žalitelj dodaje da je Opći sud pogriješio zanemarivši to što mu je on dostavio dokaze koji se odnose na predmetno razdoblje, među ostalim odnos između cijena koje plaćaju njegovi glavni konkurenti za potrošnju električne energije i cijena koje su se plaćale na svjetskoj razini tijekom 2006. Za odlučivanje o potencijalnim učincima predmetne mjere na trgovinu i tržišno natjecanje relevantni su međutim ekonomski podaci na dan donošenja prvog rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti, odnosno oni koji se odnose na 2006.

81

Komisija i DEI smatraju da treći dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

82

Valja podsjetiti da, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, na koju se Opći sud pozvao u točki 157. pobijane presude, Komisija ne mora utvrditi stvarni utjecaj potpora na trgovinu među državama članicama i stvarno narušavanje tržišnog natjecanja, nego jedino ispitati mogu li te potpore utjecati na tu trgovinu i narušiti tržišno natjecanje (presude od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C–372/97, EU:C:2004:234, t. 44. i od 15. prosinca 2005., Italija/Komisija, C–66/02, EU:C:2005:768, t. 111.).

83

Međutim, kada potpora ojačava položaj jednog poduzetnika u odnosu na druge konkurentske poduzetnike u unutarnjem trgovanju u Uniji, treba smatrati da ta potpora ima utjecaja na njih (presude od 17. rujna 1980., Philip Morris Holland/Komisija, 730/79, EU:C:1980:209, t. 11., i od 20. studenoga 2003., GEMO, C‑126/01, EU:C:2003:622, t. 41.).

84

U ovom slučaju valja istaknuti da je Opći sud, nakon što je u točkama 159. i 160. pobijane presude smatrao da iz sporne odluke proizlazi da je žalitelj bio prisutan u sektoru u kojem su proizvodi bili predmet intenzivne trgovine među državama članicama, pri čemu se aluminij proizvodio u devet drugih država članica osim Helenske Republike i da je predmetna mjera ojačala položaj žalitelja u odnosu na druge konkurentne poduzetnike u trgovini među državama članicama, potvrdio Komisijin zaključak da su navedeni poduzetnici oštećeni predmetnom mjerom i da je stoga ispunjen kriterij narušavanja tržišnog natjecanja i utjecaja na trgovinu među državama članicama.

85

Opći je sud u tom pogledu odbio argumente koje je žalitelj istaknuo u točkama 161. do 164. pobijane presude smatrajući da, s jedne strane, nije moguće ozbiljno osporiti da je povlaštena cijena smanjila žaliteljeve troškove proizvodnje, neovisno o troškovima proizvodnje konkurentskih poduzetnika sa sjedištem u drugim državama članicama, i da je, s druge strane, čak i ako bi se prodajna cijena proizvoda o kojima je riječ odredila na burzi, na međunarodnoj razini, ne dopuštajući na taj način žalitelju da uštedom ostvarenom na troškovima proizvodnje utječe na prodajnu cijenu tih proizvoda, žalitelj unatoč tome bio u mogućnosti ostvariti korist zbog povlaštene cijene koju mu je dodijelio DEI, za razliku od konkurentskih poduzetnika sa sjedištem u tim drugim državama članicama.

86

Prema tome, valja utvrditi da je obrazloženje Općeg suda, u dijelu u kojem je utvrđeno da predmetna mjera može utjecati na trgovinu među državama članicama i narušiti tržišno natjecanje, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi navedenoj u točkama 82. i 83. ove presude.

87

Ne može se prihvatiti žaliteljeva argumentacija koja se temelji na tome da je Opći sud morao provjeriti je li žalitelj doista mogao koristiti ekonomsku prednost koju mu je donijela povlaštena cijena za poboljšanje svojeg konkurentskog položaja na tržištu aluminija.

88

Što se tiče argumenata koji se odnose na odluku iz 1992. i ekonomske podatke koje je žalitelj dostavio, osobito izvješće koje sadržava statističke podatke za 2006., dovoljno je utvrditi da se oni odnose na drugo razdoblje, a ne na ono koje je predmet ovog postupka, odnosno razdoblje između 5. siječnja 2007. i 6. ožujka 2008., zbog čega nisu relevantni. Prema tome, Opći ih je sud pravilno odbacio u točki 165. pobijane presude.

89

Iz prethodno navedenog proizlazi da ocjenom Općeg suda o učincima predmetne mjere na trgovinu i tržišno natjecanje nisu iskrivljeni dokazi niti da ona sadržava pogreške koje se tiču prava.

90

Slijedom toga, treći dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

91

Prvim dijelom prvog žalbenog razloga i drugim žalbenim razlogom žalitelj prigovara da je Opći sud u točkama 117. do 138. pobijane presude, s jedne strane, počinio više pogrešaka koje se tiču prava i da je iskrivio činjenice prigodom ocjenjivanja postojanja prednosti i, s druge strane, da je povrijedio svoju obvezu obrazlaganja.

92

Kao prvo, valja ispitati argumentaciju koja se odnosi na pogreške koje se tiču prava koje je navodno počinio Opći sud i, kao drugo, argumentaciju koja se odnosi na iskrivljavanje činjenica kao i na povredu obveza obrazlaganja.

93

Kao prvo, žalitelj prigovara da je Opći sud u točkama 115. do 138. pobijane presude zasebno i uzastopno razmotrio pitanje je li žalitelj imao niže troškove proizvodnje kao posljedicu primjene povlaštene cijene, pitanje opravdanja potpore ekonomskim razlozima i pitanje primjene kriterija privatnog ulagača. Na taj je način Opći sud propustio provjeriti je li se povlaštena cijena mogla smatrati sukladnom uobičajenim tržišnim uvjetima.

94

Taj je pristup protivan sudskoj praksi, osobito presudi od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice (C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 21., 23. i 66.), u kojoj je Sud presudio da te elemente treba razmotriti istodobno i zajedno radi utvrđenja ima li poduzetnik prednost. U toj je presudi Sud isto tako precizirao da, s jedne strane, uvjeti koje mjera mora ispunjavati da bi bila obuhvaćena pojmom „potpora”, u smislu članka 107. UFEU‑a, nisu ispunjeni ako poduzetnik korisnik može istu prednost steći u okolnostima normalnih tržišnih uvjeta i, s druge strane, da ispitivanje kriterija privatnog ulagača ne predstavlja iznimku koja se primjenjuje samo kada se utvrdi da postoji potpora, nego se nalazi među elementima o kojima Komisija mora voditi računa radi utvrđenja postojanja potpore.

95

Kao drugo, žalitelj prigovara da je Opći sud odbio ispitati ekonomsko opravdanje predmetne prednosti i da je na pogrešan način primijenio pravila koja se odnose na teret dokazivanja takvog opravdanja.

96

U tom pogledu žalitelj tvrdi da je Opći sud u točkama 125. do 127. pobijane presude pogrešno presudio, s jedne strane, da, s obzirom na to da je utvrđeno postojanje prednosti, nije na Komisiji da po službenoj dužnosti provjeri postojanje gospodarskih opravdanja, nego je na predmetnoj državi članici da dokaže navedena opravdanja, ako namjerava osporavati Komisijinu ocjenu, i, s druge strane, da se Komisija s tim u vezi imala pravo ograničiti na dokaze koje je država članica iznijela tijekom upravnog postupka i da se, s obzirom na to da Helenska Republika nije istaknula argumente u tom smislu, sporna odluka u tom pogledu nije mogla kritizirati.

97

Prema žalitelju, obrazloženje Općeg suda sadržava pogrešku koja se tiče prava jer je preokrenulo teret dokazivanja postojanja potpore te je pogrešno ograničilo Komisijine obveze samo na ocjenu argumenata koje tijekom upravnog postupka dostavi dotična država članica.

98

To je obrazloženje protivno onomu što je Sud presudio u presudi od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice (C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 23. do 26.), i Komisijinoj obvezi da provede temeljitu i neovisnu istragu, kao što to proizlazi iz točke 90. presude od 2. rujna 2010., Komisija/Scott (C‑290/07 P, EU:C:2010:480). Naime, pod pretpostavkom da Komisija nema obvezu po službenoj dužnosti provjeriti postojanje ekonomskog opravdanja, ona mora ispitati argumente koje je korisnik potpore o kojoj je riječ iznio pred njom tijekom predsudskog postupka.

99

Žalitelj dodaje da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava tako što je u točki 128. pobijane presude potvrdio da je DEI, kao žaliteljev dobavljač električne energije, nedvosmisleno tvrdio da je u predmetnom razdoblju povlaštena cijena bila niža od njegovih troškova proizvodnje i da nije na drugi način bila kompenzirana. Ta tvrdnja predstavlja nevaljanu zamjenu obrazloženja jer je u spornoj odluci Komisija propustila ispitati je li tijekom predmetnog razdoblja povlaštena cijena doista bila niža od DEI‑jevih troškova proizvodnje.

100

Nadalje, Opći sud nije ni provjerio istinitost materijalnih elemenata niti je uzeo u obzir dokaze koje je u tom pogledu dostavio žalitelj. Oni pokazuju da je povlaštena cijena pokrivala DEI‑jeve troškove proizvodnje te mu je osiguravala razumnu korist, osobito zato što je DEI sudjelovao u dobiti žalitelja.

101

Kao treće, žalitelj prigovara Sudu da je prilikom ocjene kriterija privatnog ulagača počinio više pogrešaka koje se tiču prava.

102

Žalitelj, koji se poziva na presudu od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice (C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 43. i 48.), tvrdi da je u ovom slučaju Opći sud trebao uzeti u obzir taj kriterij i da je pogriješio kada je sumnjao u njegovu primjenjivost i da nije vodio računa o važnosti tog kriterija radi ocjene odražava li predmetna mjera uobičajene tržišne uvjete.

103

Prema žalitelju, Opći sud nije detaljno uzeo u razmatranje vrlo posebne okolnosti slučaja, na koje se žalitelj pozvao pred njim, osobito činjenicu da je DEI, kako su to priznale grčka i Unijina tijela nadležna u području zaštite tržišnog natjecanja, dominantno poduzeće koje posredstvom politike cijena sustavno tijekom više desetljeća zlorabi svoj položaj na tržištu. Opći je sud isto tako propustio voditi računa o mogućnosti da žalitelj ne raspolaže alternativnim izvorom električne energije, zbog čega bi morao prestati sa svojom djelatnošću ako ne bi dobavljao električnu energiju od DEI‑ja.

104

Nadalje, Opći se sud pogrešno oslonio na premisu prema kojoj je žalitelj obavezno obuhvaćen primjenom regulirane tarife A-150, koja je u Grčkoj rezervirana za velike industrijske potrošače, pri čemu ne postoji pravna mogućnost odstupanja od te obveze. Budući da takva premisa ne proizlazi iz sporne odluke, Opći je sud počinio nevaljanu zamjenu obrazloženja.

105

U svakom slučaju, regulirana tarifa A-150 ne predstavlja odgovarajući referentni okvir za ocjenu, u ovom slučaju, postojanja prednosti. Zato je, prema žalitelju, koji se poziva na rješenje od 21. siječnja 2016., Alcoa Trasformazioni/Komisija (C‑604/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:54, t. 38. i 39.) kao i na presudu od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice (C‑300/16 P, EU:C:2017:706), Komisija morala u tom pogledu provesti analizu na temelju hipotetske tržišne cijene.

106

Žalitelj dodaje, oslanjajući se na presudu od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF (C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 78.), da ishod postupka radi ocjene donosi li određena mjera prednost ovisi o pitanju može li ta mjera postojati u okolnostima koje odgovaraju normalnim tržišnim uvjetima. Međutim, to nije tako u predmetnom slučaju.

107

Što se tiče točaka 132. i 133. pobijane presude, u kojima je Opći sud, s jedne strane, isključio mogućnost da bi privatni ulagač bez odgovarajućih kompenzacija primjenjivao povlaštenu cijenu umjesto redovne, više, cijene i, s druge strane, presudio da žalitelj nije ni na koji način dokazao postojanje takvih kompenzacija, žalitelj tvrdi da je na taj način Opći sud iskrivio činjenice.

108

Naime, Opći je sud zanemario to da je žalitelj iznio detaljne argumente u vezi s tim i da je osobito pokazao da je metodologija određivanja cijena predviđena ugovorom iz 1960. omogućila DEI‑ju da na posredan način sudjeluje u žaliteljevoj dobiti, koja proizlazi iz prodaje aluminija, tako da naplaćuje više cijene za isporuku električne energije kada su cijene na tržištu metala više.

109

Nadalje, utvrđenje Općeg suda zanemaruje činjenicu da je pet mjeseci tijekom predmetnog razdoblja, uključujući i u vrijeme donošenja prvog rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti, povlaštena cijena bila viša od redovne cijene A-150, tako da primjena povlaštene cijene nije žalitelju donijela nikakvu prednost.

110

Što se tiče razdoblja koje je relevantno radi ocjene postojanja prednosti, žalitelj tvrdi da Opći sud nije trebao uzeti u obzir razdoblje u trajanju od četrnaest mjeseci, tijekom kojeg je prvo rješenje o privremenoj pravnoj zaštiti proizvodilo pravne učinke, nego cijelo razdoblje tijekom kojeg je navedeno rješenje moglo imati svoje učinke, pri čemu to razdoblje traje do mogućeg donošenja presude o valjanosti raskida ugovora iz 1960., u okviru redovnog sudskog postupka.

111

Osim toga, u skladu s presudama od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija (C‑482/99, EU:C:2002:294, t. 71.), i od 21. ožujka 2013., Magdeburger Mühlenwerke (C‑129/12, EU:C:2013:200, t. 40.), odlučujući trenutak za utvrđenje ponaša li se u predmetnom slučaju država članica o kojoj je riječ kao razumni ulagač u tržišnom gospodarstvu i, stoga, predstavlja li primjena metode određivanja cijena iz ugovora iz 1960. prednost koja ne postoji u normalnim tržišnim uvjetima, ne bi bio tijekom veljače 2004., kada je DEI dostavio izjavu o raskidu tog ugovora, nego tijekom siječnja 2007., kada je doneseno prvo rješenje o privremenoj pravnoj zaštiti, s obzirom na to da je, u skladu s tom sudskom praksom Suda, odlučujući trenutak onaj u kojem je korisniku potpore, na temelju primjenjivih nacionalnih propisa, dodijeljeno pravo na primanje potpore.

112

Kada je riječ o utvrđenju Općeg suda prema kojem se na temelju DEI‑jeva raskida ugovora iz 1960. može smatrati da u siječnju 2007. privatno tijelo ne prihvaća primjenu metode obračuna cijena predviđenu ugovorom iz 1960., koja povezuje tu cijenu s cijenom aluminija na tržištu, žalitelj tvrdi da je ono pogrešno.

113

Naime, u siječnju 2007. primjena navedene metode dovela bi do više cijene električne energije od one koja proizlazi iz primjene regulirane tarife A-150. Nadalje, prije i nakon predmetnog razdoblja, DEI je na žalitelja primjenjivao cijenu koja isto tako povezuje cijenu isporuke električne energije s cijenom aluminija na međunarodnom tržištu te koja je znatno niža od one koja proizlazi iz primjene povlaštene cijene. Potonju cijenu Komisija stoga ne bi trebala smatrati državnom potporom.

114

Žalitelj dodaje da DEI nije odmah tražio stavljanje izvan snage prvog rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti, što pokazuje da je tijekom 2007. povlaštena cijena bila privlačna s ekonomskog stajališta. Komisija je uostalom u svojom odluci iz 1992. utvrdila da je DEI ostvarivao značajnu dobit tijekom duljih razdoblja i stoga može isporučivati električnu energiju određenim bitnim potrošačima, poput žalitelja, po sniženoj cijeni.

115

Prema žalitelju, Opći je sud počinio i pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 134. pobijane presude ocijenio da pozivanje na sekundarno zakonodavstvo u pogledu električne energije, na odluke Rythmistiki Archi Energeias (grčko regulatorno tijelo za energiju) i na povredu članka 102. UFEU‑a ne utječe na ocjenu prema kojoj privatni ulagač ne bi primijenio povlaštenu cijenu.

116

Žalitelj u svojoj replici dodaje, pozivajući se na presude od 9. lipnja 2011., Comitato Venezia vuole vivere i dr./Komisija (C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368, t. 99.), i od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF (C‑124/10 P, EU:C:2012:318), da, pod pretpostavkom da predmetna mjera nije uvedena određivanjem povlaštene cijene, nego donošenjem prvog rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti, činjenica da se sud ne oslanja na komercijalne parametre ne čini prepreku primjeni kriterija privatnog ulagača jer članak 107. UFEU‑a ne pravi razliku između uzroka ili ciljeva državnih intervencija, nego ih definira ovisno o njihovim učincima.

117

Komisija i DEI smatraju da prvi dio prvog žalbenog razloga i drugi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

118

Što se, kao prvo, tiče argumentacije koja se temelji na tome da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava ispitujući zasebno i redom pitanje je li žalitelj imao niže troškove proizvodnje kao posljedicu primjene povlaštene cijene, pitanje opravdanja potpore ekonomskim razlozima i pitanje primjene kriterija privatnog ulagača, dovoljno je utvrditi da se taj argument zasniva na pogrešnom tumačenju presude od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice (C‑300/16 P, EU:C:2017:706).

119

Naime, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, iz navedene presude ne proizlazi da je Opći sud morao zajedno ispitati te elemente.

120

Prema tome, Općem se sudu ne može prigovoriti da je u tom pogledu počinio pogrešku koja se tiče prava.

121

Što se, kao drugo, tiče argumenta koji se temelji na tome da je Opći sud odbio ispitati ekonomsko opravdanje predmetne potpore, valja utvrditi da se taj argument temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude jer iz točaka 124. do 130. te presude jasno proizlazi da je Opći sud razmotrio pitanje može li se u ovom slučaju povlaštena cijena opravdati ekonomskim razlozima.

122

Što se, kao treće, tiče argumentacije koja se temelji na pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja ekonomskog opravdanja navedene prednosti, odnosno preciznije argumenta prema kojem je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je presudio da Komisija tijekom upravnog postupka mora voditi računa isključivo o argumentima o ekonomskom opravdanju koje je iznijela dotična država članica, valja podsjetiti da je točno, kao što je Opći sud presudio u točki 125. pobijane presude, da nije na Komisiji da po službenoj dužnosti provjerava postojanje ekonomskih opravdanja.

123

Međutim, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da Komisija ima obvezu, u interesu dobre primjene temeljnih pravila UFEU‑a u vezi s državnim potporama, savjesno i nepristrano voditi postupak ispitivanja spornih mjera kako bi, prilikom usvajanja konačne odluke raspolagala najpotpunijim i najvjerodostojnijim mogućim dokazima (presuda od 2. rujna 2010., Komisija/Scott, C‑290/07 P, EU:C:2010:480, t. 90. i navedena sudska praksa). Prema tome, iz načela dobre uprave proizlazi da Komisija ima načelnu obvezu voditi računa o ekonomskim opravdanjima koje je korisnik potpore eventualno iznio tijekom postupka ispitivanja.

124

Iz toga slijedi da je Opći sud pogrešno u točki 126. pobijane presude presudio da je Komisija imala pravo razmotriti samo elemente koje je iznijela država članica tijekom upravnog postupka.

125

Valja međutim zaključiti da ta pogreška nije takve prirode da bi dovela do ukidanja pobijane presude.

126

Naime, tijekom rasprave pred Sudom Komisija je potvrdila da su, kao što je tvrdila pred Općim sudom, argumenti koje je iznio žalitelj, koji se odnose na ekonomsko opravdanje predmetne potpore, izneseni nepravodobno te da su zato nedopušteni.

127

Vodeći računa o tim okolnostima, Komisija u ovom slučaju nije imala obvezu uzeti u razmatranje argumente koji se odnose na ekonomsko opravdanje navedene prednosti, koje je žalitelj iznio tijekom upravnog postupka.

128

Što se tiče argumenta koji se temelji na nevaljanoj zamjeni obrazloženja koju je počinio Opći sud jer je u točki 128. pobijane presude potvrdio da je, čak i ako se smatra da je Komisija bila dužna provjeriti postojanje opravdanja, društvo DEI, kao žaliteljev opskrbljivač električnom energijom, potpuno nedvosmisleno tvrdilo da je povlaštena cijena tijekom predmetnog razdoblja bila niža od njezinih odgovarajućih troškova proizvodnje i da nije bila na drugi način kompenzirana, važno je naglasiti da iz razmatranja navedenih u točki 129. pobijane presude, prema kojima je Komisija mogla zaključiti da iz DEI‑jeva raskida ugovora iz 1960. proizlazi da se povlaštena cijena nije mogla opravdati gospodarskim razlozima proizvodnje koji se na njega odnose, proizlazi da je utvrđenje Općeg suda iz točke 128. navedene presude bilo zapravo namijenjeno potvrđivanju osnovanosti zaključka do kojeg je Komisija došla u spornoj odluci, što se tiče gospodarskog opravdanja prednosti dodijeljene predmetnom mjerom.

129

Naime, u spornoj je presudi Komisija utvrdila, s jedne strane, da je povlaštena cijena omogućila žalitelju da smanji svoje tekuće troškove i da postupanje DEI‑ja, a osobito okolnost da je DEI odlučio raskinuti ugovor iz 1960. čim je to bilo moguće, jasno pokazuje da povlaštena cijena nije odgovarala tržišnoj cijeni i, s druge strane, da grčka tijela nisu dostavila nijedan dokaz opravdanosti primjene povlaštene cijene.

130

Nadalje, Komisija se pozvala na odluku iz 2002., iz koje, prema njoj, proizlazi da je DEI u pogledu žalitelja morala primijeniti povlaštenu cijenu, iako to nije morala napraviti u uobičajenim tržišnim okolnostima. Komisija je u tom pogledu podsjetila da se navedena odluka odnosi na subvenciju koju je Helenska Republika trebala dodijeliti DEI‑ju i koja je potonjem trebala omogućiti obeštećenje za troškove koje je morao snositi zbog primjene povlaštene cijene u pogledu žalitelja, i da je ona tu subvenciju odobrila jer je predstavljala kompenzaciju za nepovoljni položaj u kojem se DEI našao.

131

U točkama 128. i 129. pobijane presude Opći je sud smatrao da je zaključak do kojeg je Komisija došla u spornoj odluci, prema kojem iz DEI‑jeva raskida ugovora iz 1960. proizlazi da se povlaštena cijena ne može opravdati ekonomskim razlozima, potkrijepljen argumentima koje mu je iznio DEI. Stoga se Općem sudu ne može prigovoriti da je na taj način nezakonito izmijenio obrazloženje.

132

Što se tiče žaliteljeve argumentacije, koja se zasniva na tome da Opći sud nije provjerio istinitost materijalnih elemenata koje mu je dostavila DEI, niti uzeo u obzir suprotne dokaze na koje se žalitelj pred njim pozvao, dovoljno je podsjetiti da iz ustaljene sudske praske proizlazi da, s obzirom na to da je na Općem sudu da ocijeni dokaze koji su mu podneseni, on nije dužan obrazložiti na izričit način svoje ocjene vrijednosti svakog dokaznog elementa koji mu je dostavljen (vidjeti u tom smislu presude od 15. lipnja 2000., Dorsch Consult/Vijeće i Komisija, C‑237/98 P, EU:C:2000:321, t. 50. i 51., kao i od 20. prosinca 2017., Comunidad Autónoma del País Vasco i dr./Komisija, C‑66/16 P do C‑69/16 P, EU:C:2017:999, t. 110.). Tu argumentaciju stoga treba odbaciti kao bespredmetnu.

133

Što se, kao četvrto, tiče žaliteljevih argumenata koji se odnose na primjenu, od strane Općeg suda, kriterija privatnog ulagača, valja podsjetiti da iz sudske prakse Suda proizlazi da primjenjivost tog kriterija ovisi o tome da država članica, kao dioničar, a ne kao javna vlast, dodijeli gospodarsku prednost poduzetniku koji joj pripada. Stoga je na Komisiji da, radi utvrđivanja je li navedeni kriterij primjenjiv, izvrši sveobuhvatnu analizu, vodeći računa o svakom elementu koji joj omogućava da utvrdi proizlazi li predmetna mjera iz svojstva dioničara ili svojstva javne vlasti države članice o kojoj je riječ. U tom smislu mogu biti relevantni osobito priroda i predmet te mjere, njezin kontekst, željeni cilj i pravila koja se primjenjuju na tu mjeru (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 79. do 81. i 86.).

134

U ovom slučaju valja zaključiti da mjera o kojoj je riječ, odnosno rješenje koje je donio nacionalni sud koji odlučuje o privremenoj pravnoj zaštiti, a kojom je žalitelju pružena privremena pravna zaštita radi zaštite njegovih financijskih interesa koji proizlaze iz ugovora iz 1960., ima, s obzirom na svoju prirodu, kontekst, željeni cilj i pravila koja se primjenjuju na nju, svojstva sudskog akta koji spada u ovlasti tijela javne vlasti predmetne države članice. Posljedično, kriterij privatnog ulagača nije primjenjiv.

135

Iz toga slijedi da je Opći sud pravilno, u točki 132. pobijane presude, implicitno presudio da kriterij privatnog ulagača u ovom predmetu nije primjenjiv.

136

Prema tome, treba kao neosnovane odbiti argumente koje je žalitelj u tom pogledu iznio.

137

U svakom slučaju, valja istaknuti da iz izraza „čak i ako se smatra da je kriterij privatnog ulagača primjenjiv u vrlo posebnim okolnostima slučaja”, koji se nalazi u točki 132. pobijane presude, proizlazi da je Opći sud, u točkama 132. do 136. te presude, samo podredno primijenio taj kriterij. Stoga argumenti koje je iznio žalitelj ne mogu, u svakom slučaju, dovesti do ukidanja pobijane presude i treba ih dakle odbiti kao bespredmetne (presuda od 2. travnja 2009., Bouygues i Bouygues Télécom/Komisija, C‑431/07 P, EU:C:2009:223, t. 148. i navedena sudska praksa).

138

Žalitelj tvrdi da je Opći sud, u točkama 117. do 120. pobijane presude, počinio iskrivljavanje time što je kvalificirao više činjenica kao „nesporne”, u smislu da ih žalitelj „nije osporio”, a koje se temelje na tome da je, kao prvo, obvezna povlaštena cijena koju je DEI u pogledu žalitelja primijenio na temelju zakonodavnog dekreta o odstupanju od redovnih carinskih propisa kojima se predviđa uobičajena tarifa, kao drugo, da žalitelj ulazi u kategoriju velikih industrijskih potrošača električne energije, DEI‑jevih klijenata, i kao treće, da je barem tijekom predmetnog razdoblja povlaštena cijena bila niža od uobičajene cijene koja se primjenjuje na te velike industrijske potrošače, dok je navedena uobičajena cijena, uređena na nacionalnoj razini, bila propisana DEI‑ju i navedenim velikim industrijskim potrošačima.

139

Na taj je način Opći sud također povrijedio i svoju obvezu obrazlaganja jer u tom pogledu nije izvršio sveobuhvatnu analizu. Naime, Opći sud nije spomenuo ni suprotna stajališta stranaka, posebno argumente koje je žalitelj iznio radi osporavanja tih činjenica pred njim, ni dokaze na temelju kojih je te činjenice proglasio nespornima.

140

Što se, kao prvo, tiče utvrđenja Općeg suda koje se nalazi u točki 117. pobijane presude, prema kojem je nesporno da je prije 2006. povlaštena cijena, primijenjena na temelju zakonodavne uredbe, odstupala od redovnih tarifnih propisa koji su predviđali obveznu uobičajenu cijenu, žalitelj tvrdi da se u svojoj tužbi pred Općim sudom opetovano pozivao na činjenicu da ugovor iz 1960., zaključen između njega i DEI‑ja, nije ustanovio odstupanje od obvezne uobičajene cijene, odnosno od regulirane tarife A-150.

141

Naime, navedenu tarifu, koja se primjenjivala na druge industrijske potrošače, razradilo je i donijelo Državno vijeće za energiju (Grčka) tijekom 1977., pri čemu nije uzelo u obzir ni žaliteljev profil potrošnje ni profil potrošnje društva Larko s obzirom na to da su ta dva poduzetnika zaključila ugovore s DEI‑jem kojima se predviđala primjena povlaštene cijene. Stoga je regulirana tarifa A-150 bila razrađena za potrošače koji imaju različit profil potrošnje od onoga koji imaju žalitelj i društvo Larko.

142

Što se, kao drugo, tiče utvrđenja koje se nalazi u točki 119. pobijane presude, prema kojem je nesporno da je žalitelj, barem tijekom predmetnog razdoblja, bio obuhvaćen kategorijom velikih industrijskih potrošača, žalitelj tvrdi da je pred Općim sudom istaknuo da se razlikuje od svih drugih industrijskih potrošača zbog svojeg jedinstvenog profila potrošnje.

143

Žalitelj se u tom pogledu pozvao na nekoliko Komisijinih odluka koje su priznale da se industrije aluminija ne mogu usporediti ni sa kojim drugim potrošačem električne energije, zatim na odluke regulatornog tijela za energiju, kao i na odluku Komisije za tržišno natjecanje (Grčka) prema kojima činjenica da je klijent neposredno spojen na visokonaponsku mrežu ne znači automatski da on troši veliku količinu energije, jednaku onoj koju troši žalitelj ili društvo Larko, jer se poduzetnici koji troše puno manju količinu energije također spajaju na tu mrežu.

144

Žalitelj je isto tako pred Općim sudom tvrdio da je grčko zakonodavstvo, primjenjivo na predmetno razdoblje, predviđalo da DEI može predložiti individualizirane uvjete za komercijalni dio isporuke električne energije za klijente visokonaponske mreže zato što razlike svojstava krivulje opterećenja i drugi uvjeti ugovora opravdavaju takvo razlikovanje, a što je regulatorno tijelo za energiju uostalom priznalo tijekom 2010.

145

Nadalje, žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku propustivši analizirati pitanje je li žalitelj doista obuhvaćen pojmom „veliki industrijski potrošač”, imajući u vidu definiciju tog pojma koja se nalazi u mjerodavnim nacionalnim odredbama.

146

Što se, kao treće, tiče utvrđenja Općeg suda koje se nalazi u točki 118. pobijane presude, prema kojem je nesporno da je žalitelj koristio prednost u obliku cijene isporuke električne energije, niže od uobičajene cijene koja se primjenjuje na velike industrijske potrošače, DEI‑jeve klijente, s obzirom na to da je tijekom predmetnog razdoblja povlaštena cijena bila niža od uobičajene cijene koja je bila određena na nacionalnoj razini, žalitelj tvrdi da je snažno osporavao te okolnosti pred Općim sudom. Žalitelj ističe da je u tom pogledu podnio dokumente i dokaze koji pokazuju da je metoda određivanja cijena predviđena ugovorom iz 1960. u stvarnosti dovela do cijene koja je tijekom najmanje pet mjeseci, od četrnaest koliko čini predmetno razdoblje, bila viša od regulirane tarife A-150.

147

Žalitelj tvrdi da je povlaštena cijena značajno varirala tijekom navedenog razdoblja zato što je metoda određivanja cijena usko povezana s međunarodnom cijenom aluminija na Londonskoj burzi metala (Ujedinjena Kraljevina), koja je i sama varirala te je znatno opala tijekom tog razdoblja, što je Komisija uostalom i navela u odluci iz 2002.

148

Komisija i DEI smatraju da žaliteljeve argumente treba odbiti.

149

Valja, kao prvo, podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj je Sud na temelju članka 256. UFEU‑a nadležan isključivo za to da, nakon što je Opći sud utvrdio ili ocijenio činjenice, nadzire njihovu pravnu kvalifikaciju i pravne posljedice koje je Opći sud iz njih izveo. Ocjena činjenica, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza podnesenih Općem sudu, ne predstavlja pravno pitanje koje bi bilo predmetom nadzora Suda (presuda od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija, C‑559/12 P, EU:C:2014:217, t. 78. i navedena sudska praksa).

150

U tom pogledu valja međutim podsjetiti da iskrivljavanje treba očito proizlaziti iz dijelova spisa a da nije potrebno pristupiti novoj ocjeni činjenica i dokaza (presuda 3. travnja 2014., Francuska/Komisija, C‑559/12 P, EU:C:2014:217, t. 80. i navedena sudska praksa).

151

U ovom je slučaju dovoljno konstatirati da, neovisno o tome je li Opći sud u točkama 117. do 120. pobijane presude pogrešno smatrao da žalitelj nije osporio nekoliko činjenica koje se odnose na povlaštenu cijenu, iz argumenata koje je žalitelj iznio u svojoj žalbi, kako su sažete u točkama 140. do 147. ove presude, proizlazi da žalitelj zapravo želi ishoditi novu ocjenu činjenica, a što nije u nadležnosti Suda.

152

Stoga argumente koji se tiču iskrivljavanja činjenica treba odbaciti kao nedopuštene.

153

Što se tiče argumentacije koja se temelji na povredi obveze obrazlaganja, koju je Opći sud počinio u točkama 117. do 120. pobijane presude jer nije spomenuo ni argumente koje je žalitelj iznio pred njim radi osporavanja činjenica koje se odnose na povlaštenu cijenu, ni dokaze koji su ga doveli do toga da te činjenice proglasi nespornima, u smislu da nisu osporene, valja konstatirati da iz točaka 120., 121. i 123. pobijane presude, a osobito iz dijela rečenice „žalitelj sam priznaje da” ili „žaliteljevi argumenti ne mogu dovesti tu ocjenu u pitanje”, proizlazi da se Opći sud pozvao na argumente koje je žalitelj u tom pogledu istaknuo pa ih je stoga uzeo u razmatranje.

154

Nadalje, iz sudske prakse Suda proizlazi da samo Opći sud ocjenjuje dokaze koji su mu podneseni. On nije dužan, uz iznimku obveze poštovanja općih načela i postupovnih pravila o teretu dokaza i njihovu izvođenju, i pod uvjetom da ne iskrivljuje dokazne elemente, obrazložiti na izričit način svoje ocjene vrijednosti svakog dokaznog elementa koji mu je dostavljen, osobito kada smatra da nije važan ili da nije relevantan za razrješenje spora (presuda od 26. travnja 2018., Cellnex Telecom i Telecom Castilla‑La Mancha/Komisija, C‑91/17 P i C‑92/17 P, neobjavljena, EU:C:2018:284, t. 76. i navedena sudska praksa).

155

Prema tome, treba kao neosnovane odbiti argumente koje je žalitelj u tom pogledu iznio.

156

U svakom slučaju, valja utvrditi da, čak i ako bi se obrazloženje Općeg suda koje se nalazi u točkama 117. do 120. pobijane presude trebalo smatralo nedostatnim, kako to tvrdi žalitelj, ta nedostatnost ne bi dovela do ukidanja pobijane presude.

157

Naime, što se, kao prvo, tiče utvrđenja Općeg suda koje se nalazi u točki 119. pobijane presude, prema kojem je žalitelj tijekom predmetnog razdoblja ulazio u kategoriju velikih industrijskih potrošača, valja istaknuti da žalitelj tvrdi da su on i društvo Larko imali karakteristike koje su ih razlikovale od drugih industrijskih potrošača zbog njihova jedinstvenog potrošačkog profila.

158

Međutim, tijekom saslušanja pred Sudom, Komisija i DEI su potvrdili da se tijekom predmetnog razdoblja na društvo Larko primjenjivala tarifa A-150, odnosno obvezna uobičajena cijena, predviđena redovnim tarifnim propisima primjenjivima na velike industrijske potrošače, što žalitelj uostalom nije ni osporavao.

159

Imajući tu okolnost u vidu, treba smatrati da društvo Larko ulazi u kategoriju velikih industrijskih potrošača.

160

Budući da žalitelj u svojoj tužbi Općem sudu i u svojim pisanim očitovanjima Sudu priznaje da ima slične karakteristike kao i društvo Larko, valja utvrditi da je Opći sud pravilno presudio da je tijekom predmetnog razdoblja žalitelj bio obuhvaćen kategorijom velikih industrijskih potrošača, DEI‑jevih klijenata.

161

Što se, kao drugo, tiče utvrđenja Općeg suda koje se nalazi u točki 117. pobijane presude, prema kojem je prije navedenog razdoblja povlaštena cijena, primijenjena na temelju zakonodavne uredbe, odstupala od redovnih tarifnih propisa koji su predviđali obveznu uobičajenu cijenu, pri čemu je ta uobičajena cijena bila razrađena za druge potrošače, a ne za žalitelja i društvo Larko, valja istaknuti da je, s obzirom na to da je ugovor iz 1960. žalitelju dodijelio povlaštenu cijenu za opskrbu električnom energijom, koja je, u skladu sa Zakonodavnom uredbom iz 1969. trebala biti okončana 31. ožujka 2006., navedeni ugovor u korist žalitelja uspostavio cjenovni režim različit od onog koji se primjenjuje na ostale velike industrijske potrošače, DEI‑jeve klijente. Prema tome, kada su tijekom 1977. uvedeni redovni tarifni propisi koji predviđaju obveznu redovnu cijenu, na žalitelja ta cijena nije bila primijenjena jer je koristio povlaštenu cijenu, u skladu s ugovorom iz 1960. i zakonodavnom uredbom iz 1969.

162

Posljedično, Opći je sud u točki 117. pobijane presude pravilno presudio da su, prije predmetnog razdoblja, ugovor iz 1960. i zakonodavna uredba iz 1969. ustanovili cjenovni režim u korist žalitelja koji odstupa od redovnih tarifnih propisa koji predviđaju obveznu redovnu cijenu.

163

To utvrđenje nije dovedeno u pitanje žaliteljevim argumentom prema kojem je obvezna redovna cijena predviđena redovnim tarifnim propisima uvedena za potrošače koji imaju različit profil potrošnje od žaliteljevog i od onog društva Larko.

164

Naime, kao što je utvrđeno u točkama 159. i 160. ove presude, treba smatrati da žalitelj i društvo Larko ulaze u kategoriju velikih industrijskih potrošača, DEI‑jevih klijenata i, posljedično, da se na njih primjenjuju redovni tarifni propisi koji predviđaju obveznu redovnu cijenu, tim više što je na raspravi pred Sudom potvrđeno da je na društvo Larko tijekom predmetnog razdoblja primijenjena ta redovna tarifa.

165

Što se, kao treće, tiče utvrđenja Općeg suda iz točke 118. pobijane presude, prema kojem je tijekom predmetnog razdoblja povlaštena cijena bila niža od uobičajene cijene koja se primjenjuje na velike industrijske potrošače, DEI‑jeve klijente, valja istaknuti da žalitelj priznaje da je tijekom devet od četrnaest mjeseci koji čine predmetno razdoblje povlaštena cijena bila niža od obvezne redovne cijene.

166

Važno je u tom pogledu naglasiti da je Komisija tijekom rasprave pred Sudom tvrdila da je tijekom tih devet mjeseci razlika između povlaštene cijene i obvezne redovne cijene bila osobito velika, iznoseći više milijuna eura, dok je, kada je povlaštena cijena bila viša od redovne obvezne cijene, razlika između dviju cijena bila puno manja, iznoseći tek nekoliko stotina eura. Žalitelj nije osporio te podatke na toj raspravi.

167

U svakom slučaju, navedenim podacima ne proturječi tablica koja se nalazi u prilogu 12. tužbi podnesenoj Općem sudu, koja navodi iznose koji proizlaze iz primjene povlaštene cijene, odnosno obvezne redovne cijene, tijekom predmetnog razdoblja. Naime, iako iz te tablice proizlazi da razlika između dviju cijena, kada je povlaštena cijena bila veća od obvezne redovne cijene, ne bi iznosila više stotina eura, nego više tisuća eura, ipak je tijekom devet mjeseci predmetnog razdoblja tijekom kojih je povlaštena cijena bila niža od obvezne redovne cijene, razlika između dviju cijena bila osobito velika te je iznosila, tijekom dva mjeseca, više desetaka tisuća eura, tijekom druga dva mjeseca, više stotina tisuća eura, a tijekom pet mjeseci, više milijuna eura.

168

Valja dodati i da žalitelj nije osporio, bilo pred Općim sudom bilo pred Sudom, iznos od 17,4 milijuna eura koji, prema Komisiji, odgovara ukupnom iznosu razlike između povlaštene cijene i obvezne redovne cijene tijekom predmetnog razdoblja, što predstavlja gospodarsku prednost danu žalitelju tijekom predmetnog razdoblja koja proizlazi iz toga što je DEI u pogledu njega primjenjivao povlaštene cijene.

169

Vodeći računa o tim elementima, treba smatrati da se tijekom znatnog dijela predmetnog razdoblja na žalitelja primjenjivala cijena koja je bila bitno niža od redovne, što mu je omogućilo da znatno smanji svoje troškove proizvodnje.

170

Iz toga slijedi da je okolnost da je Opći sud u točki 118. pobijane presude presudio da je tijekom predmetnog razdoblja povlaštena cijena bila niža od redovne cijene, iako je to doista bio slučaj samo tijekom jednog znatnog dijela tog razdoblja, ne može dovesti u pitanje utvrđenje Općeg suda iz točke 122. pobijane presude prema kojem su žaliteljevi troškovi proizvodnje tijekom navedenog razdoblja bili niži zbog primjene povlaštene cijene.

171

Iz tih elemenata slijedi da žaliteljeve argumente koji se temelje na tome da je Opći sud počinio povredu obveze obrazlaganja treba u svakom slučaju odbiti kao bespredmetne.

172

Prema tome, prvi dio prvog žalbenog razloga i drugi žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopuštene i odbiti kao djelomično neosnovane, ili, u svakom slučaju, odbiti kao bespredmetne.

173

S obzirom na sva prethodna razmatranja, žalbu valja u cijelosti odbiti.

174

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. istog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da žalitelj nije uspio u postupku te s obzirom na to da su Komisija i DEI zatražili da snosi troškove, treba mu naložiti snošenje troškova ovog postupka.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) proglašava i presuđuje: